Gabriel García Moreno

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Gabriel García Moreno
Gabriel García Moreno.jpg
Smrt Quito, 6. kolovoza 1875.
Zanimanje odvjetnik
Stranka Konzervativna stranka
Suprug/a Rosa de Ascásubi
Mariana del Alcázar

Privremeni predsjednik Ekvadora
Služba 17. siečnja 1861. - 2. travnja 1861.

Predsjednik Ekvadora
Služba 2. travnja 1861. - 30. kolovoza 1865.
Nasljednik Rafael Carvajal

Privremeni predsjednik Ekvadora
Služba 17. siečnja 1869. - 19. svibnja 1869.
Nasljednik Manuel de Ascásubi

Predsjednik Ekvadora
Služba 10. kolovoza 1869. - 6. kolovoza 1875.
Nasljednik Rafael Carvajal

Gabriel García Moreno (Guayaquil, 24. prosinca 1821. - Quito, 6. kolovoza 1875.), ekvadorski političar i predsjednik republike od 1861. do 1865. i od 1869. do 1875. Svoju je vladavinu vodio oslanjajući se na konzervativne i crkvene krugove.

Životopis

Rodio se na Badnjak, 24. prosinca, 1821. godine u Guayaquilu u Ekvadoru, od roditelja nekoć bogatih no osiromašnjelih zbog mnogo prevrata. Studirao je i završio pravo, te započeo odvjetničku karijeru. Godine 1846. osniva satirički list "El Zurriago" (Bič) u kojem je oštro kritizirao nasilja liberalnih fanatika. U prvom dijelu Biča, naglasilo se da će: nepristrano i pravedno dijeliti udarce i štedeći poput munje nisko grmlje zamahivati će na nebotične palme. Sa 25 godina postaje gradski vijećnik u Quitou. Godine 1848. postaje samostalni odvjetnik te svojim poštenjem stječe opće povjerenje. Kada su novogrenadski natražnjaci protjerivali Isusovce, oni su Morenovim nastojanjem svoje utočište našli u Ekvadoru. Kako bi obranio progonjene svećenike od kleveta, napisao je brošuru u kojoj otvoreno ispovijeda svoje katoličko uvjerenje pišući:"Što se nas tiče, mi znamo, da je boj naviješten, ali ne Isusovcima, nego svećenstvu i katoličkoj vjeri. Najprije će izagnati Isusovce, onda svjetovni kler, napokon svu djecu Crkve..." Kasnije general Urbina sa svojom potkupljenom vojskom svrže Nabou, predsjednika republike, i tada započinje strahovlada i teror. Prvi udarac stiže Isusovce, koje Urbina dade brutalno progoniti. Zbog političkog djelovanja protiv Urbine, biva uhićen i utamničen. No ubrzo bježi iz tamnice i odlazi u Peru. U Guayaquilu je izabran za senatora za državni kongres i vraća se u Ekvador uzdajući se u zastupničku nepovrijedivost. Kada je vidio da mu ne bijaše opstanka u domovini, odlazi u Pariz i posvećuje se naobrazbi. Proučavao je povijest crkvi i izučavao prirodoslovlje. O svom znanstvenom radu piše nepoznatom prijatelju: "Učim dnevno šesnaest sati, a da ima dan četrdeset i osam sati, učio bih četrdeset sati." Nakon četri godine Urbine strahovladavine, nasljeduje ga njegov istomišljenik general Robles. Za vrijeme njegove vladavine kongres proglašava amnestiju za političke prognanike. Moreno se vraća u svoj rodni kraj, koji je toliko patio od Roblesova samosilja, da je 1859. godine buknula revolucija. Robels tada biva svrgnut s vlasti, a na čelo privremene vlade od šest osoba stupi i Moreno. Urbina i Robles organiziraju neuspješan oružani otpor. Novi zaplet nastaje kada se general Franco, koji je zarobio generala Roblesa zarobio u Guayaquilu, proglasi predsjednikom. Moreno odlazi u Guayaquilu, da se nagode, ali on odbija ponudu. Kasnije Morena ponovno uhvati Cavero, zapovjednik četa, i baci ga u tamnicu, da ga sutradan pogubi. Jedan prijatelj poručio mu je po svom slugi, neka prepili gvozdenu rešetku na prozoru tamnice i pobjegne, a pred gradom će ga čekati osedlan konj. Moreno mu odgovori: "Reci svojem gospodaru da ću ja izaći odavde, istim putem kojim sam ovamo došao." Pouzdao se u pijančevanje stražara, što i bi tako. Na straži je ostao samo jedan mladić kojega je Moreno pozvao k sebi. Moreno ga upita: "Kome si prisegao vjernost?" Vojnik mu odgovori: "Glavi države". Nato će Moreno: "Zakonita glava države jesam ja. Meni si dužan poslušnost. Tvoji su časnici buntovnici i krivokletnici. Zar te nije stid pomagati ih, a Boga svog i domovinu svoju izdati? Vojnik ga moleći za milost oslobodi. Moreno odjaši u Calpi gdje sa 14 momaka otiđe u Riobambu. Kako u Roblesovoj vojsci nije bilo ni reda ni stege, uspije Moreni pohvatati i kazniti glavne krivce i učini red.

Predsjednik Ekvadora

Godine 1861. izabran je za predsjednika Ekvadora na četiri godine. Mudrom i energičnom upravom popravio je financije, a svoju predsjedničku plaću smanjio za pola. Poradio je na sporazumu sa Svetom Stolicom oko reforme o kleru, koji je prethodnih godina bio spao na niske grane. U tu svrhu sklopio je sa Svetom Stolicom konkordat, koji je bio veoma svečano proglašen u Quitu 22. travnja 1863. U kolovozu 1865. navršile su se 4 godine njegovog mandata te on podnese kongresu izvještaj svojeg upravljanja. Kongres primi izvještaj na znanje te izjavi, da je predsjednik uvelike zadužio državu "svojom samozatajom, golemim trudom i junačkom požrtvovnošću". Sljedeće godine Moreno odlazi za poslanika u Čile i Peru. Radi neprekidnog rovarenja urbinovaca zaprijetio je Ekvadoru ponovno gradjanski rat. Kako bi se uklonila ta nesreća, složio se kongres, da Morena postane novi predsjednik, ali ovaj put na šest godina. Svi osim jednog senatora su glasovali za ovaj prijedlog. Ispočetka Moreno nije želio biti ponovno predsjednik, ali kada je kongres izjavio da drugoga neće birati, on ipak pristane. Za Morenove uprave broj školskih polaznika porastao je sa 13.000 na 32.000, a broj škola sa 200 na 500. Samo u Quitu su osnovane četiri nove gimnazije i velika politehnika. Osobito se skrbio za bolnice. Za kazališta nije osobito mario, pa kada su neki predlagali da država da nešto za tu svrhu odgovorio je: "Neka ga grade bogata i visoka gospoda, koja zbog nerada svojeg boluju od dosade i čeznu za uživanjem; ja im u tom neću nimalo smetati." Kada je 20. rujna 1870. Talijanska revolucija otela papi Rim, uložio je tom nezakonitom činu preko svog zastupnika, pismeni prosvjed kod zastupnika kralja piemontskog. Bio je potpun katolik u javnom i privatnom životu. Svakodnevno je išao na svete mise i molio krunicu, a nerijetko je i ministrirao za vrijeme mise.

Smrt

Masonska društva radila su sve više na tome da se Moreno pogubi. On je za to saznao već 1837. godine, a godine 1875. moli papu Pia IX. da mu pošalje svoj blagoslov, da bude jak prinijeti život za Krista, jer ga je loža (iz Njemačke) osudila na smrt. Dana 4. kolovoza 1875. piše pismo svom prijatelju: "Sretan sam, što umirem za vjeru. Vidjet ćemo se opet na nebu." 6. kolovoza uputio se u državnu palaču, a usput je svratio u katedralu, gdje je proboravio neko vrijeme u molitvi. Na stepeništu državne palače pozdravio ga je njegov ubojica Faustino Rayo, koji podje za njim i raskoli mu glavu sabljom. Moreno htjede da se obrani, no on mu posiječe desnu ruku. Tri druga urotnika ispališe hitce iz revolvera na Morena. Predsjednik se iznemogao sruši na pod, a kada je Rayo došao da ga dotuče sabljom, Moreno mu kaže: "Bog ne umire". Adjutant koji je to vidio pozvao je stražu. Rayo je počeo bježati, no jedan ga vojnik dočeka i probode ga bajunetom. Morenu koji je izdisao, odnesoše u trijem katedrale, gdje je primio svetu pomast. Tri je dana izloženo predsjednikovo tijelo stajalo u katedrali. Dana 9. kolovoza izvršen je svečani pokop. Na sarkofagu mu je pisalo: Obnovitelju domovine, neslomivom branitelju vjere. U prvih 10 godina nakon njegove smrti napisano je više od 80 životopisa o njemu.


Kolika bi sreća i čast bila za mene, da smijem krv svoju proliti za Isusa Krista i Crkvu njegovu