Katoličanstvo
 |
|---|
Katoličanstvo ili katolicizam (lat. catholicismus, od grč. καθολικός = sveobći), kršćanski ogranak čiji je nauk odredjen na dvadeset i jednom ekumenskom saboru; vjeroizpoviedni sustav Katoličke Crkve. Uz pravoslavlje, protestantstvo, monofizitstvo i nestorianstvo glavna kršćanska konfesia ili vjeroizpovied. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evangjelske poruke, namienjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, uljudbi i družtvu, što je jedno od 4 obilježja svake kršćanske Crkve (katolicitet). Ponekad se pojam katoličanstvo odredjuje širje, da obuhvaća sve Crkve koje imaju odredjeni nauk ili se smatraju katoličkima, iako nisu u zajedničtvu s papom.
Sadržaj
Podrietlo naziva
Rieč "katolik" dolazi od grčke rieči "καθολικός", a značenje je "sveobći". Na početku 2. stoljeća, u pismu sv. Ignacia Antiohijskog, nalazi se prvi očuvani spomen uporabe rieči "katolički" vezano za Crkvu. Drugi rani spomen rieči "katolički", vezano je uz sv. Polikarpa, smirnski biskupa (danas turski Izmir), koji uporabljuje tu rieč više puta. Sveti Polikarp je bio učenik apostola Ivana i priatelj sv. Ignacia Antiohijskog. Uzkoro su naziv počeli uporabljivati i drugi bogoslovi i pisci.
Vjerska zajednica
Katoličanstvo je organizirano kao vidljiva Kršćanska Crkva, koja ima hierarhiu i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krstitbom, a krste se djeca i odrasli. Svećenici i laici se razlikuju samo vrstom službe u zajednici. U katoličanstvu postoje tri vrste hierarhie: svećenička (biskup, prezbiter, djakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počastna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička je crkva nadnarodna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete Stolice i njenih tiela upravlja sveobćom Crkvom, u zajedničtvu s biskupima, koji upravljaju mjestnim crkvama (biskupije). Biskupija se dieli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se diele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji.
Dogma
U katoličanstvu su prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih iztina) odredjene na prvih osam ekumenskih sabora. Katoličanstvo je u drugomu kršćanskom tisućljeću dalje razčlanjivalo i točno odredjivalo svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicie, o bezgriešnom začeću, papinoj nezabludivosti (1870.), Marijinu uznesenju na nebo (1850.) na još 13 ekumenskih sabora, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesie. Točno su odredjene i po kanonskom pravu obvezne. Izvor dogmi su Sveto pismo i Predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, bogoslovno tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.
Bogoštovlje
U katoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latria, adoracia) od štovanja (dulia). Dok se klanjanje izkazuje samo Bogu, štovanje može se izkazivati i stvorovima (andjeli, svetci, slike, kipovi, relikvie). Posebno štovanje izkazuje se Bogorodici (nadštovanje). U središtu katoličkog bogoštovlja je klanjanje u duhu i iztini (štovanje Boga životom u duhu evangjelja), ali se bogoštovnim činima takodjer pridaje velika važnost (bogoslužje, euharistia, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hierarhia (biskup, prezbiter, djakon) u uredjenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorianskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dielovi crkvene godine korizma i došašće (advent), a nedjelja je dan počinka i obvezne nazočnosti bogoslužju (Svetoj misi). Glavni su Gospodnji blagdani Vazam (Uzkrs), Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marianski blagdani Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgriešno začeće ter svetački Svi sveti. U katoličanstvu se pridaje velika vriednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, bogoslužničko ruho i bogoslužnički predmeti) koja je uključena u bogoštovlje.
Ćudoredje
Prama katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i predpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralki bogoslovne krieposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krieposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori katoličkog ćudoredja su Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prama Bogu i bližnjemu) ter naravna etika. Sustavno ga proučava moralka, a podrobno regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj ćudoredja je grieh, koji može biti laki i težki, a težki se grieh regulira sakramentom pokore (izpovied). Uz individualno ćudoredje, u novie vrieme se u katoličanstvu naglašava i družtveno ćudoredje.
Duhovnost
Ponutrinitba osnovnih vjerskih iztina i ćudoredjnih načela prama katoličkom vjerovanju se dogodja na više načina. Bogoslužničko-sakramentalna duhovnost namijnjena je svim vjernicima ter je prvi i osnovni oblik duhovnosti u katoličanstvu. Uz bogoštovnu djelatnost, bogoslužje i primanje sakramenata ima i duhovnu djelatnost, osoban doživljaj vjerskih iztina, odgoj savjesti u evangjelskom duhu, ter prosvjetlitbu. Pučka pobožnost namienjena je širjim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je proživljavanje kršćanske vjere u pučkoj poduljudbi i mentalitetu na primjeren način. U katoličanstvu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovničtvu. U katoličkom redovničtvu je pretegnuo oblik cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom izmedju kontemplacie i akcie, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar širje zajednice i družtva (tjelesni i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz poviest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novie vrieme duhovnost raznih kongregacia i svjetovnih ustanova. Katolička mistika nadahnjivala se novozavjetnim (Ivan Evangjelist i Pavao) i novoplatonističkim izvorima (Pseudodionizie). Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa, sv. Hildegarda, Hugo iz Svetog Viktora, Rikard iz Svetog Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Mehtilda Magdeburžka, sv. Franjo Asižki, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, I. van Ruysbroeck, Katarina Sienska, Ivan od Križa, Tereza Avilska. U službi katoličke duhovnosti je bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenac, Marko Marulić, Ignacie Lojolski, Franjo Saležki, P. Berulle, Terezia iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovno bogoslovlje.
Bogoslovlje
Prama katoličkom učenju, milost predpostavlja narav, a vjera razum (fides quaerens intellectum) pa je bogoslovlje kao sustavna obrazložba objave zauzela važno mjesto u katoličanstvu. Izvori katoličkog bogoslovlja su svetopisamska objava, kršćanska predaja i učenje ekumenskih sabora. U patrističkom razdoblju bogoslovno nazivlje se razvijalo pod utjecajem novoplatonizma (augustinizam), u srednjem vieku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u novom vieku pod utjecajem novijih mudroslovnih sustava (fenomenologia, egzistencializam, personalizam). U prvom tisućljeću zapadna će Crkva biti obilježena Augustinovim bogoslovljem (odnos naravi i milosti, ekleziologia i sakramentologia), a augustinizam će biti nazočan u katoličkom bogoslovlju sve do preuredbe (16. stoljeće) i jansenističkog pokreta (17. stoljeće). U ranomu srednjem vieku (5. - 11. st.) uglavnom se čuva i prienosi bogoslovlje crkvenih otaca, osobito latinskih (Hilarie iz Poitiersa, Ambrozie Milanski, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki). Za skolastike (11. - 13. st.) veliki bogoslovi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Ivan Duns Skot) anstotelovskim kategoriama će nastojati izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U visokom srednjem vieku (14. - 16. st.) dolazi do zastoja skolastičkog bogoslova pod utjecajem nominalizma (William Occam, G. Biel). U poslietridentskom razdoblju (16./17.. st.) dolazi do obnove skolastičkog bogoslovlja. To je doba apologetskih i kontroverzističkih razprava (R. Bellarmin). U 18. st. bogoslovlje zastaje, a napriedak postiže crkvena historiografia. U 19. st. dolazi do obnove bogoslovne misli (John Henry Newman). Podkraj tog stoljeća obnavlja se novoskolastičko bogoslovlje. U 20. st. dolazi do procvata katoličkog bogoslovlja (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E. Schillebeeckx, H. Kung), koje unutar suvriemene slike svieta nastoji izložiti kršćansku poruku.
Mudroslovlje
Odnos vjere i razuma, objave i razumske spoznaje nametnuo se kršćanstvu na samom početku, pa je mudroslovlje u poviesti katoličanstva našla važno mjesto, veće nego u pravoslavlju i protestantstvu. Pritom je katoličanstvo sliedilo otačku tradiciu pozitivna odnosa prama naravnoj spoznaji i komplementarnosti razuma i vjere ("Shvati kako bi vjerovao, vjeruj kako bi shvatio"). U prvom tisućljeću prevladavao je novoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizie, Ivan Skot Eriugena), koji se nastavlja i u drugom tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la Mirandola). Za skolastike (11. - 13. st.) prevladava aristotelovski utjecaj posredovan prieko Boetija i Averroesa. Anselmo Canterburyjski naglašava važnost dialektike u bogoslovnom iztraživanju (fides quaerens intellectum) i izlaže ontoložki dokaz za postojanje Boga. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logičke i gnoseoložke potežkoće, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot) nadopunjuju metafizički skolastički sustav. Pritom će dominikanska škola (tomizam) zastupati realizam, a franjevačka (skotizam) nominalizam. Tomizam će se postupno nametnuti kao službeno katoličko mudroslovlje, osobito nakon Tridentskog sabor (16. st.), a preporučit će ga i papinski dokumenti podkraj 19. st. (novotomizam). U 20. st. katolički mudroslovi sliede i neskolastičke smjerove (Maurice Blondel, Pierre Teilhard de Chardin), egzistencializam (Charles Peguy, Miguel de Unamuno, Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier).
Razprostranjenost
U antičko doba (4. stoljeće) ozemlje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva. Nakon prodora muhamedanstva (7. - 8. st.), zapadna Crkva gubi berberske države (sadanji Alžir i Tunis) ter veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena ozemlja nadoknadjuje (7. - 10. st.) širitbom po germanskim (Englezka, Njemačka, Danska, Skandinavia) i slavenskim državama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska, srednjovjeka Bosna). Nakon preuredbe (16. st.) gubi znatna ozemlja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknadjuje misionarskim djelovanjem u priekomorskim državama (Latinska Amerika, dielovi crne Afrike i Filipini). Od 15. do 19. st., s Katoličkom Crkvom se sjedinilo 18 iztočnokršćanskih crkava (iztočna i jugoiztočna Europa, Blizki iztok), očuvavši svoj obred, bogoslužnički jezik i crkvenu stegu. Nakon selitba u 19. i 20. stoljeća znatan broj katolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Katoličanstvo se u prostoru i vriemenu susretao s različitim družtvenim poredcima, uljudbama i narodima, pri čemu mu se nametala potežkoća prilagodbe. Obilježavalo je države i narode u kojima se ukorienilo, a i samo je njima bilo družtveno i uljudbeno obilježeno. Premda je katoličanstvo nadnarodno, u tom se smislu može govoriti o katoličkoj uljudbi. Katoličanstvo, tj. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroizpovied u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Ameriki i Filipinima, ter velikim dielovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim ozemljima iztočne Azije. Sadanji broj katolika je oko 1,1 miliarda vjernika (stanje iz 2004. godine).
Poveznice
- Bogoslovlje
- Bogoslužje
- Crkvena umjetnost
- Grkokatoličanstvo
- Katoličanstvo u Hrvata
- Katolička crkva
- Katoličko jugoslavenstvo
- Katoličko pravaštvo
- Kršćanstvo
- Nacionalkatoličanstvo
- Podjela kršćanstva
- Političko katoličanstvo
- Rimokatoličanstvo
