Hrvati u Meksiku

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvati u Meksiku (ranohrvatski istraživači srednje Amerike): - Meksiko je noviji štokavsko-vukovski naziv iz Jugoslavije, a kajkavski i čakavski je izvorno Mehiko.

Abstract

Croats in Mexico: Early Croatian travelers, emigrants and missionaries in 16th - 18th century had a significant role in the European discovering of Mexico. The most important ones from Croatia coming in Mexico were e.g. Vinko Paletin (1508-1575) and Vice Bune (1559-1612) from Dalmatian coast, Juraj Ratkaj (1647-1683) and Ferdinand Konščak (1703-1759) from northern Croatia, etc.

Kraći uvid zemljopisa

Meksiko je smješten na jugozapadnom djelu Sjeverne Amerike, a pruža se preko 3.000km od sjeverozapada prama jugoistoku. Površina Meksika je 1.972.550 km², a dužina morskih obala 9.330 km i veličina Meksika je kao 1/4 SAD-a. Postupno se sužuje od sjevera na jugoistok tj. od nekih 2.000 km na sjeveru do najmanje 220 km uz kanal Tehuantepec na jugu. Meksiko na sjeveru graniči sa Sjedinjenim Američkim Državama, a na jugoistoku s Gvatemalom i Belizeom. Zapadni poluotok Baja California (Niska Kalifornija) je dugačak 1.250 km i zatvara Kalifornijski Zaljev. Na istoku je Meksički Zaljev okružen niskim obalama i zaljev Campeche koji je omedjen drugim meksičkim poluotokom Yucatanom na jugoistoku. Meksički su otoci razmjerno sitni i malobrojni, osoito na istočnoim niskim obalama gdje ih je tek desetak. Najveći je tu otok Cozumel pri kraju poluotoka Yucatan naspram Kube, dok su ini zapadniji tek usko-duge pješčane ade (lido) uz obalne lagune. Više ima tridesetak manjih nenaseljenih otoka na zapadnoj strani u Pacifiku, gdje je i najveći meksički otok Tiburón u Kalifornijskom zaljevu, pa s vanjske strane Kalifornijskog poluotoka još otok Cerros i dr. Najdalje je na pučini Tihog Oceana jugozapadno od Kalifornije skupina meksičkih otočića Revilla Gigedo.

Središnji Meksiko je sušna visoravan otvorena na sjeveru spram SAD, omedjena planinskim lancima na istoku i jugozapadu. Najviši vrhovi su vulkani Orizaba 5.653m i Popocatepetl 5.452m na jugu blizu glavnoga grada, odakle se prama sjeveru i sjeverozapadu uz obale račvaju dva duža gorska lanca u obliku slova V. Istočnomeksičko gorje (Sierra Madre Oriental) su vapnenački lanci kraškog tipa po izgledu nalik našim Dinaridima, što su najveće plohe karbonatnog krasa spram obje Amerike. Ovdje su najviši stjenoviti vrhunci Penas Nevadas 3.644m i Hedionda Grande 3.597m, oko kojih su duboki kanjoni i brojne špilje. Zapadno gorje (Sierra Madre Occidental) je niže, zaobljenih silikatnih vrhova i većinom ne prelazi 3.000m. Između oba ta lanca je kamenita pustinjska visoravan gdje rastu mnogobrojne vrste velikih kaktusa, agave i juke koje su tipične za unutrašnjost Meksika. Poluotok Yucatan na jugoistoku je vapnenačko-kraška zaravan (oblikom nalik na naše Ravne Kotare), ali je zbog toplije i vlažne klime obrastao tropskom vegetacijom. Najveće su meksičke rijeke Río Bravo (Rio Grande tj. Velika Rijeka) na sjeveru i Usumacinta na jugoistoku, zajedno sa Grijalva, Balsas, Pánuco i Yaqui u unutrašnjosti.

Klima varira od pješčanih i kamenitih pustinja na sjeveru do vlažnih tropskih prašuma na jugoistoku. Umjerena i suha klima prevladava na središnjoj visoravni gdje se smanjuje s visinom, pa je u nižim dijelovima Meksika pretoplo, a u planinama je umjerena klima). Viši vrhovi planina imaju hladniju klimu, a na najvišima je polarna s vječnim snijegom. Najviše oborina ima jugoistočni poluotok Yucatan, a najmanje Baja California na zapadu. Meksiko je jedna od prirodno najraznolikijih država na svijetu, koju nastanjuje oko 10-12% svih svjetskih vrsta. Meksiko je prvi na svijetu po broju vrsta gmazova sa 707 vrsta, drugi je po broju sisavaca sa 438 vrsta, četvrti po broju vodozemaca sa 290 vrsta i četvrti u flori sa 26.000 biljnih vrsta. Meksiko se također smatra drugom zemljom u svijetu po raznolikim ekosustavima i četvrtom zemljom glede svih vrsta živih organizama. Oko 2.500 vrsta je pod zaštitom meksičkih zakona. Najgušće je naseljena središnja visoravan gdje većinu pučanstva tvore mestici tj. mješanci Indianaca i bijelih Europljana, dok indianski crvenokošci čine čak trećinu meksičkog pučanstva. Najrjedje je naseljen pustinjski sjeverozapad i prašumski jugoistok države.

Pregled povijesti

Smatra se da su prvi ljudi na Meksičku visoravan došli pred 40.000 godina i dugo vremena su se bavili lovom i skupljanjem plodova, a prije 9.000 godina su počeli uzgajati kukuruz. Potom je tu počeo razvitak prvih civilizacija. Od 1.800. god. pr.Kr. su se razvile razne indianske kulture kao što su najraniji Olmeki, pa Izapa, Maje, Zapoteki, Huasteki, Tarascan, Tolteki i zadnji indianski Azteki prije europske kolonizacije. Razvili su značajna dostignuća osobito u matematici i astronomiji, a glavni grad Azteka Tenochtitlan (danas Mexico City) je oko god. 1500. bio jedan od najvećih gradova na svijetu s oko 350,000 stanovnika. Hernan Cortes 1519. godine započinje s osvajanjem Meksika i do 1521. godine je Aztečka Kraljevina pokorena, pa počinje kolonialno doba Meksika, koji je tada dio Nove Španjolske, a Indianci su pretvoreni u roblje i kmetove.

Meksikom su potom vladali španjolski podkraljevi, a najveću su moć imali crkva i veleposjednici latifundija. Kad je Španjolska u 18.st. počela gubiti svjetsku moć u korist Velike Britanije, postupno jača pokret za neovisnost Meksika, koja je formalno proglašena od 1810. godine, ali je španjolska vlast ukinuta nakon dugog ratovanja tek do 1821. Agustin de Iturbide se proglasio carom Meksika kao Augustin I., ali je već 1823. morao abdicirati. Nakon nezavisnosti, Meksiko je postupno gubio na sjeveru dijelove ozemlja. Teksas je proglasio nezavisnost 1836, koju je Meksiko priznao nakon ratnog poraza. Nakon Američko-meksičkog rata 1846.- 1848, Meksiko je ostao bez New Mexica i sjevernog dijela Kalifornije. Francuzi su zauzeli glavni grad Mexico 1863. i uslijedio je gerilski rat protiv njih, a Francuzi su se ipak 1866. morali povući zbog pritiska SAD. Porfirio Diaz je vladao 1877.- 191., što je dovelo do novog osiromašenja seljaka i povećanja broja bezemljaša. 1910. je započela Meksička revolucija i čelnik meksičkoga seljačkog pokreta za agrarnu reformu u toj revoluciji 1910.- 1917. je bio Emiliano Zapata.

Po političkom ustavu Sjedinjenih Meksičkih Država (špan. Constitución Política de los Estados Unidos Mexicanos) usvojenim 5. veljače 1917., Meksiko je demokratska, predstavnička i savezna republika koja se sastoji od 31 slobodne i savezne države i jednog federalnog distrikta kao glavnog grada, sjedišta savezne vlade. Savezna tijela ustrojena su po načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. God. 1920. je na vlast došao Álvaro Obregón, koji je postigao konsenzus u državi i borbe su prestale. 1929. je presjednik postao Plutarco Elias Calles koji je osnovao Nacionalnu revolucionarnu partiju što je dugo ostala na vlasti sve do kraja 20. st. Do 2. svj. rata dolazi do gospodarske krize, a nakon rata se smjenjuju razdoblja krize i gospodarskog rasta. Od 1994. dolazi do pobune Indianaca u pokrajini Chiapas, a iste godine Meksiko ulazi u Zonu slobodne trgovine NAFTA zajedno sa SAD i Kanadom. Nakon 60 godina na vlast 2000. dolazi oporba s predsjednikom Vicente Fox-om. Od 2006. vlada Felipe Calderón koji je iste godine poveo nutarnji rat protiv narko-kartela.

Povijesni Hrvati

U odnosu na SAD i Južnu Ameriku, dosad se u Meksiku očuvalo razmjerno malo etničkih Hrvata koji su tu većinom hispanizirani i asimilirani. Ipak u povijesti europske doselidbe, više Hrvata (uglavnom misionari) tamo su imali važne uloge u ranom upoznavanju Meksika od 16.- 18. stoljeća: npr. Vinko Paletin (1508-1575) iz Korčule, Vice Bune (1559-1612) iz Lopuda, Juraj Ratkaj (1647-1683) iz Velikog Tabora, Ferdinand Konščak (1703-1759) iz Varaždina, itd. Već od samih početaka putovanja Evropljana u Novi svijet, postoje značajni podatci o prisustvu i sudjelovanju Hrvata u oblikovanju života u obje Amerike, pa tako i na prostoru današnjeg Meksika. U tome su najzaslužniji moreplovci s hrvatskih obala Jadrana i misionari isusovci iz sjeverne Hrvatske.

Rani dubrovački pomorci

Dubrovački pjesnik Junije Palmotić i mnogi povjesnici spominju nazočnost pomoraca Dubrovačke Republike na prvim ekspedicijama Kristofora Kolumba 1492-93. godine. Medjutim, prva je nepobitna činjenica o boravku Dubrovčana u “Novoj Indiji” već iz 1520. godine kad su braća Mato i Dominik Kondjević s Koločepa doplovili na američku obalu. Dubrovački barjak Sv. Vlaha na njihovom vlastitom brodu se vijorio i tridesetak godina kasnije kad su se vratili u svoju domovinu. Šesnaesto stoljeće je bilo zlatno doba dubrovačke mornarice, a povjesničari pomorstva tvrde da su se sa njihovom pomorskom snagom u to vrijeme mogle mjeriti samo Španjolska i Nizozemska. Dubrovčani su u službi španjolskih kraljeva često zauzimali visoke činovničke položaje, pa je neke španjolska mornarica proglašavala čak i admiralima. Jedan od njih, Petar Ohmučević, je služeći kralju Filipu II bio proglašen “generalnim kapetanom Indija”. Pod španjolskom zastavom sa eskadrom dubrovačkih galijuna se istakao u pomorskim i ratnim pothvatima uz obale Srednje Amerike. Veliki uspjeh je polučio i pomorski kapetan i diplomat, lopuđanin Vice Bune koji je bio postavljen za podkralja Meksika oko god. 1598/99. Meksičko – dubrovačke trgovačke veze su započele već u 30-im godinama 16.stoljeća, kad su se u Dubrovnik počele uvoziti mnoge američke sirovine. Ljekovito bilje i plemeniti metali su se u Dubrovniku prerađivali, a meksički reali su se upotrebljavali kao platežno sredstvo i u mletačkoj Dalmaciji. Kasnije je iz Srednje Amerike na naše prostore dolazila kava, slador, kakao i drvo, a s našeg Jadrana je tamo odlazilo od vino, rakija, ulje, sapun, šeširi i mnogo drugih gotovih proizvoda.

Vinko Paletin

Jedan od najznačajnijih ranijih Hrvata na američkom kontinentu je rođeni korčulanin Vinko Paletin (Korčula 1508.- Mexico 1575.). Već je 1535. godine doselio na današnji meksički poluotok Yucatán, prostor naseljen autohtonim narodom Maya. Nakon krvavih borba protiv Maya i mnogobrojnih žrtava na obje strane, Španjolci su tamo uspostavili svoju upravu pod vodstvom Francisca de Monteya. Paletin je nakon te “pacifikacije domorodačkog stanovništva” kako ju naziva i u kojoj je sudjelovao, dobio feudalno imanje i postao vjerovatno prvi Hrvat posjednik na cijelomu američkom tlu. On nije bio samo uspješni doseljenik, nego i cijenjeni dominikanac, kartograf i društveno angažirani intelektualac koji se bavio bitnim problemima Novoga svijeta. Po povratku u Europu sudjeluje u razrješavanju aktualnih vjerskih kontroverzi i svojim djelom “O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije”, uključuje se u raspravu o odnosu starosjedilaca i španjolskih osvajača. Prikazujući svoje državno-pravne i vjersko-moralne sudove, on u svojem djelu govori i o vlastitom iskustvu s Yucatána. Opisuje dolazak španjolskih vojnika u grad Chichén Itzá i pruža najstarije prikaze hramova i građevina iz tog vjerskog i kulturnog majansko-toltečkog središta (za koje smatra da su starije djelo pomoraca iz Kartage). Svrha njegove rasprave je ipak obračun sa stavovima Bartoloméa de Las Casas-a, biskupa dominikanca u meksičkom Chiapasu, koji se u svojim spisima zalagao za prava urođenika u novim kolonijama i preispitivao opravdanost kolonialnog rata. Naš Paletin je suprostavljajući mu se, pokušao obrazložiti opravdanost španjolske okupacije ove zemlje, detaljno argumentirajući svoje stavove i opisivajući nedjela, divljaštvo i nemoral urođenika, nazivajući ih “pijancima, lažljivcima, izdajicama i neprijateljima svake krieposti i dobrote”. Rukopis te njegove rasprave na latinskom je prvotno zagubljen i ponovo je nadjena 1784. u španjolskom arhivu Državnog tajništva za Indije, pa je tiskana u španjolskom prijevodu, a 1997. i na hrvatskom.

Ivan Ratkaj

Značajnu ulogu u postkolumbovskom dobu u Meksiku imaju i hrvatski isusovci koji su bili priznati ne samo kao evangelizatori, nego i kao veliki znanstvenici i civilizatori. Među njima se osobito ističu Zagorci Ivan Ratkaj i Ferdinand Konščak. Barun Ivan Ratkaj iz Velikog Tabora sa radoznalošću je promatrao novu sredinu, bilježeći svaku pojedinost i izvještavajući pretpostavljene u Evropi. Osim opisa prirode, iscrpni su njegovi opisi starosjedilaca i njihovih života. Uglavnom ih nastoji prikazati objektivno (za razliku od Paletina), a nekad se i otvoreno stavlja na njihovu stranu. Razlikuje plemena u opisima, pa primjećuje da ima divljih, ali i blagih i uljudnih kao što su Tarahumari. Međutim i oni su kao i drugi „žestoko odani čarolijama”, a njegova je uloga bila da slavi Božje ime među neznabošcima. Lako je učio autohtoni jezik i nastojao ih je civilizirati – posebno od opijanja i orgijanja. Na putu u pokrajnu Tarahumaru izradio je zemljopisnu kartu, s oznakama misijskih postaja i urođeničkih sela i tako prvi učinio zemljopisni i etnografski prikaz te pokrajne.

Ferdinand Konščak

Ferdinand Konščak iz Varaždina još je jedan naš isusovac koji je ostavio neizbrisiv znanstveni trag u Meksiku. Tamo je doplovio 1731. godine, a prostor njegovog misionarskog djelovanja je bila Niska Kalifornija, sa sjedištem u San Ignaciu. Kao poglavar svih misija na poluotoku, često je putovao među urođenike sa kojima se sporazumijevao na njihovom jeziku i podučavao ih raznim zanatima. Pričao je mnogo svjetskih jezika, a bavio se i prirodoslovnim znanostima. U tri velike ekspedicije brodom, čije su svrha bila utvrđivanje životnih uvjeta na nepoznatim prostorima kako bi se otvorile nove isusovačke misije, pisao je dnevnike koji su izvori ne samo za zemljopisne i etnografske podatke već i za floru i faunu na kopnu i u moru. Zemljopisnim otkrićima sjevernih predjela Niske Kalifornije, dokazao da je ona poluotok, a ne otok, kako se do tada mislilo. Njegova zemljopisna karta iz 1746. godine sa novim otkrićima je među najreproduciranijim meksičkim zemljopisnim kartama uopće. Čim je bila izrađena, uvedena je u francusku enciklopediju, i tako je Konščak još za svog života uveden u svjetsku znanstvenu literaturu. Nakon smrti priznanje su mu odavali svi, a oplakivali su ga i voljeni urođenici.

Novija nazočnost Hrvata

Znanstvena dostignuća i različiti stavovi evropskih civilizatora u tekstovima o novootkrivenom američkom svijetu su svjedočanstva o stvaranju jedne nove kulture i tvore njezin integralni dio, a hrvatski su misionari i istraživači na području Meksika u tomu ranije imali značajnu ulogu. Međutim nakon isusovaca više ne postoje podtaci da bi se Hrvati naseljavali u Meksiko i kasnije sudjelovali u stvaranju nove nacije. U valovima europske doselidbe na novi kontinent kroz 19.st. vjerojatno su zaobilazili prostore Meksika i Srednje Amerike, premda je vjerovatno da su neki doselili nakon 1. Svjetskog rata i kroz 20.st. Veze izmedju Hrvatske i Meksika su danas svedene na minimum, bilo u pitanju kulturne, trgovinske ili političke suradnje. Diplomatske veze medju državama uglavnom ne postoje, a kada bi kao hrvatski gradjanin željeli posjetiti Meksiko kao turist, očekuje vas duga i komplicirana procedura dobivanja vize. Uzevši u obzir kulturno-povijesni i znanstveni značaj pojedinih Hrvata u prošlosti Meksika, velika bi šteta bila ako se jednom ne bi obnovila povezanost s tom doista značajnom zemljom.

Čakavski mjestopis

Medju svim inim pretežno kopnenim Slavenima su Hrvati bili prvi i najizrazitiji pomorci, pa su jugozapadni primorski Hrvati kroz zadnjih pola tisućljeća većinom imali vlastito pomorsko nazivlje, ali i medju prvima u Europi svoj posebni i jedinstveni prekomorski mjestopis za ine kontinente, daleka mora i otoke itd. Zahvaljujući tom našemu ranom i razvijenom pomorstvu, Hrvati su su zamalo jedini medju Slavenima već od 16.- 19. st. oblikovali osobite staročakavske nazive za sve kontinente i oceane, brojne veće otoke i poluotoke, tamošnje planine i jezera, koji su posve drugačiji od inih medjunarodnih i kod naših pomoraca su se održavali u doba starinskih oceanskih jedrenjaka od 16.- 19. st. Nakon toga s prevlašću novih strojnih parobroda i otvaranja Sueza, većina naših pučinskih jedrenjaka za duge plovidbe odumiru, a s njima dijelom pomalo nestaje i to naše osobito prekomorsko nazivlje.

Vrhunac bogatstva je taj čakavski mjestopis za izvaneuropska mora i kontinente dosegao na prijelazu 18./19. st., od kojih se bar dio predajom očuvao kod otočnih staraca sve do 20. st.npr. u Kvarneru. S nametnutim novim Vukopisom i jugoslavenstvom nam je sva ta bogata baština oteta i u 20. stoljeću izbačena u povijesnu ropotarnicu, kao da nikad nije ni postojala. Domaći hrvatsko-ikavski nazivi za Ameriku je "Mérika" i za Meksiko je "Mehìko", što su tek naše kasnije inačice iz medjunarodnih naziva, dok još stariji čakavski nazivi iz doba jedrenjaka glase: Semerâye (Amerika) i Meysemêra (Meksiko). U našemu pomorskom mjestopisu duž cijele Amerike je donedavna bilo poznato stotinjak štaročakavskih toponima, od čega u Srednjoj Americi oko Meksika njih dvadesetak. Značajno je kako duž jugozapadne pacifičke obale Meksika nema tih staročakavskih naziva, što pokazuje da naši raniji jedrenjaci prije parobroda i otvaranja Panamskog kanala uglavnom još nisu plovili istočnim Pacifikom. Takvi su naši originalni pranazivi oko Meksika (u zagradi medjunarodno-engleski) npr.:

Early Chakavian toponyms in tropical Mesoamerica:

  • Sionkulàp: Tihi Ocean (Pacific)
  • Semèrna-Kulàp: Atlantski Ocean (Atlantic)
  • Semerâye: Američki kontinent (mainland Americas)
  • Zgorna-Semerây: Sjeverna Amerika (North America)
  • Hlami-Semèrne: američki Kordiljeri (American Cordilleras)
  • Meysemêra: Meksiko (Mexico)
  • Ursemêrah: grad Meksiko (Mexico City)
  • Artazahôy: poluotok Yucatan
  • Artasemêra: poluotok Florida (Peninsula)
  • Skopje-Semèrne: Antili (Antilles)
  • Velasemêra: Kuba (Cuba)
  • Buke-Semèrne: Foridski tjesnac (Florida Strait)
  • Semèrne-mori: Meksički zaljev (Mexico Gulf)
  • Zahôyne-mori: Karibsko more (Caribbean Sea)

Ljudi, fauna, bilje

  • Semerâne: Indianci (Indios)
  • Semerýce: Indianke (she-Indios)
  • Merikâni: bijeli Amerikanci (white Americans)
  • bakodlâk: bizon (Bos bison)
  • yašćerûn: krokodil aligator (Alligator crocodile)
  • roštàlica: zmija čegrtuša (Crotalus snake)
  • kuparýna: libocedar (Libocedrus)
  • loparýni: američke agave (Agave)
  • loparýtje: bromelije (Bromeliaceae)
  • nopalýtje: kaktusi (Cactaceae)
  • sionôpal: velekaktus (Carnegia gigantea)
  • šadrýna: kameni koralj-atol (reef corals - atoll)
  • ... i prôć: ... itd. (... etc.)

Literatura

  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Zagreb 2002.
  • Aleksandar Bošković 1997: Vinko Paletin's discovery of the New World. Anthropos 1-3, Sant Augustin.
  • Bartolome de las Casas 1553: Kratko izvješće o uništenju Indijanaca (prijevod), Sevilla.
  • Michael C. Meyer & William H. Beezley, ed. 2000: The Oxford History of Mexico. Oxford University Press. 736 pp. ISBN 0195112288.
  • Vinko Paletin 1979: O pravu i opravdanosti rata protiv Indijanaca. Hrvatski humanisti, Zagreb.
  • Henry Bamford Parkes: 1972: A History of Mexico (3rd ed.). Houghton Mifflin, Boston. ISBN 0395084105.
  • William H. Prescott: History of the Conquest of Mexico. Continuum Inter. Publis., 2009. ISBN 1-4411-4699-7. Parkland 2000. ISBN 3-88059-993-9.
  • John Ross: Mexiko, Geschichte-Gesellschaft-Kultur. Unrast, Münster, 2004, ISBN 3-89771-018-8.

Poveznice

Reference

Compiled and elaborated by GNU-license almost from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvati_u_Meksiku&oldid=36135"