Kajkavska diaspora

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Kajkavska diaspora (kajkavci izvan Hrvatske): Medju ranijim hrvatskim iseljenicima, najveću i najstariju našu diasporu diljem Sredozemlja i potom po svijetu su stvorili čakavci (vidi: Čakavska diaspora): od prvotnih 2/3 čakavskih Hrvata u srednjoj i jugozapadnoj Hrvatskoj, dugotrajnom i masovnom odelidbom su danas domaći čakavci postali tek 12% ili 1/7 Hrvata, tj. kroz povijest od srednjeg vijeka dosad je 3/4 čakavaca već odselilo izvan Hrvatske. Hrvatski štokavci su se manje i kasnije odseljavali, uglavnom u novom vijeku i najviše za vrijeme Jugoslavije u 20. stoljeću. Medju svim Hrvatima su se razmjerno najmanje raselili kajkavci, kod kojih danas manje od 1/4 žive izvan Hrvatske, ali uzevši u obzir da je dio ranije odseljenih kajkavaca već asimiliran i izgubljen, može se smatrati da ukupna inozemna odselidba kroz povijest obuhvaća preko 1/3 kajkavaca, što je ipak manje od štokavaca i pogotovo puno manje od čakavske diaspore. Danas se odseljeni inozemni kajkavci u novovjekoj diaspori nalaze npr. u Magjarskoj, Vojvodini i Rumunjskoj, a manje još u Austriji i Slovačkoj, ter najnoviji iz 19. i 20. st. u prekomorskim zemljama: SAD, Australiji itd. Nekoć u prošlim stoljećima i osobito u srednjem vijeku, kajkavica je bila raširena uzduž cijele Podravine, pa i sjevernije u Magjarskoj do Balatona. Prvo je magjarskom asimilacijom u srednjem vijeku njezin areal smanjen sjeverno od Drave, a potom turskim provalama i u donjoj Podravini. Danas kajkavica na sjeveroistoku uglavnom završava u srednjoj Podravini oko Pitomače i u desetak prekodravskih sela jugozapadne Magjarske.

ABSTRACT

Kaykavian diaspora: One offers a survey of diaspora from northern Croatia speaking Kaykavian dialect, now living in other foreign countries, including Austria, Hungary, Slovakia, Romania, and also recent oversea emigrants in Americas (chiefly Kansas City), and in Australia (Perth, etc.). Their precursors were some early oversea missionaries from northern Croatia exploring Americas, e.g. Ivan Ratkaj (1647-1683) and Ferdinand Konščak (1703-1759) both in Mexico, and Ignac Šentmartoni (1718-1793) in Brasilian Amazonas.

Prekodravski kajkavci

Kajkavsko Prekodravje (Kaykavians northwards of Drava river): Najstariji su inozemni kajkavci na sjeveroistoku izvan povijesne Hrvatske, u magjarskom Prekodravju: oni ovdje bar dijelom žive cijelo tisućljeće još od srednjeg vijeka. Duž sjevernih obala Drave, u jugozapadnoj Magjarskoj se još i sada nalazi dvadesetak kajkavskih ili polukajkavskih naselja, koja su dijelom prastari ostatak ranijih panonskih Slavena iz srednjovjeke banovine Slovinje ili Panonska Hrvatska, koja se prije doselidbe srednjovjekih Magjara pružala sjevernije sve do Blatnog jezera. Taj njihov domaći iskon ne potvrdjuju samo zapisi i današnji stari govori, nego i najnovije biogenetske analize tamošnjeg pučanstva s izrazitom većinom panslavenskog genoma (R1a-Eu19). Stoga se kao stari i autohtoni, ovi prekodravski kajkavci većinom ne mogu smatrati diasporom, jer su dospjeli u Madjarsku naknadnim širenjem madjarskog kraljevstva Arpadovića preko panonskih Slavena. Naprotiv, većina ostalih inozemnih kajkavaca izvan magjarskog Prekodravja, mogu se smatrati pravim novovjekim iseljenicima iz Hrvatske.

Povijest i genetika

U ranomu srednjem vijeku nakon doselidbe panonskih Hrvata, oni su ubrzo oblikovali sjevernu Panonsku Hrvatsku ili Banovinu Slovinje, koja se prvotno pružala od Sutle i Mure do Dunava na istoku, pa od Save na jugu do Balatonskog jezera na sjeveru. Njezini rani banovi (kod jugoistoričara tzv. "kneževi") većinom su bili franački vazali: Vojnomir (796-806), Ljudevit Posavski (806-816), Ratimir (829-832), Pribina (845-864), Muncimir (864-884) i zadnji Braslav (884-897). Kasniji banovi su postali vazalima južnih hrvatskih kraljeva, npr. Negomir (oko 965 ?) i Stjepan Svetislavić (oko 1050). Najprije su u 9. stoljeću s jugoistoka u Panoniju do Podravine provalili Bugari, koje su odatle brzo protjerali Franci i izbacili ih natrag na Balkan.

Potom su opet početkom 10. st. s istoka u Panoniju provalili i nomadski Magjari, koji su uglavnom osvojili srednju Panoniju do Drave i Mure, ali je njihove prodore dalje na jugozapadu preko Drave zaustavila hrvatska vojska kralja Tomislava. Zato su se srednjovjeki kajkavski Slaveni uspjeli očuvati pod hrvatskom vlašću u Podravini i južnije, ali sjeverno od toga do Balatona postupno su se pomagjarili. Iako su Magjari donedavna ideološki uporno dokazivali kako su i tu od 10. st. navodno bili naseljeni "pravi" nomadski Magjari a ne Slaveni - najnovije biogenetičke analize su očigledno razbile te velikomagjarske ideološke podvale(Semino i surad. 2000a, 2000b): Čak 3/5 ili 60% današnjih Magjara stvarno su genski Slaveni tipa Eu19 (M173) i ostalo su još genski Kelti (Eu18) i Dinarci (Eu7), ter ini europski genotipovi - a svega 9% Magjara su izvorni potomci biogenetskih Ugrofina (najviše oko Pešte i sjevernog gorja Matra). Nakon toga je sada sve jasnije da su oko 1/4 jezičnih Magjara južno od Balatona i zapadno od Dunava podrijetlom ustvari naknadno ungarizirani kajkavci tj. srednjovjeki panonski Hrvati koji nakon kasne asimilacije sad govore magjarski.

Potom od 16. st. opet s juga iz Balkana kroz Slavoniju do Magjarske počinju višestoljetne provale Turaka, a time su dijelom protjerani preostali srednjovjeki kajkavci iz donje Podravine i sjeverne Slavonije. U ranijim stoljećima su se kajkavska nselja pružala niz Dravu do Belišča (kajkavsko ime i dalje na istok sve do ušža Drave kod Dalja, ali su dosad nakon Turaka kajkavci odande dijelom protjerani, a preostali su već asimilirani medju novodoseljenim štokavcima s juga. Danas je još jedini trag tih nekadašnjih donjopodravskih kajkavaca, ekavska štokavština njihovih podravskih potomaka s obiljem germanizama.

Prekodravski kajkavci danas

Zamalo jedini danas preostali trag od tih nekoć prostranih prekodravskih kajkavaca sve do srednjovjekog Balatona, danas je dvadesetak živih kajkavskih sela i zaselaka u sjevernom Prekodravju na magjarskoj strani. Dva od njih tj. Gola i Ždala su prvotno bila na južnoj obali Drave, koja je u medjuvremewnu pomakla svoj tok južnije pa su sada na sjevernoj strani, ali su po teritorialnom pravu ostali u Hrvatskoj s granicom na starom dravskom rukavu. Prekodravska Gola je i jedino kajkavsko mjesto, čiji su govor i rječnik dosad pobliže razradjeni (Večenaj i Lončarić 1997). Uz ine gramatičke značajke, Gola i susjedna podravska sela odlikuju se dvoglasima i osobito starinskim naglaskom koji je samo na zadnjemu ili predzadnjem slogu (slično kao kod nekih čakavskih "Bodula" na jadranskim otocima: vidi Bodulski cakavizam. Govore inih prekodravskih kajkavaca u Magjarskoj nedavno su još razradili Mijo Lončarić (1995, 1996) i Sanja Vulić (2000, 2007). Važnija kajkavska sela na magjarskoj strani Prekodravja su ova (popis pod službenim magjarskim imenom):

  • U magjarskom Prekomurju, kao slični nastavak hrvatskih medjimurskih govora su kajkavska naselja Letenye, Molnari i Totzerdahely.
  • U srednjem Prekodravju, nasuprot Virja i Pitomače je najbrojnija kajkavska skupina sa sličnim govorom sela Berzence, Izvar, Belavar, Tarany, Haromfa, Babocsa i Aracs.
  • U istočnom Prekodravju nasuprot Virovitice, kod Barcsa su kajkavska sela Potony, Lakocsa i ini manji zaselki, kojima je na hrvatskoj strani govorom jedino slično kajkavsko selo Vaška. Ova sela su ujedno i najistočni dosad očuvani, autohtoni stari kajkavci, izim tek novijih kajkavskih iseljenika istočnije u Bačkoj (Boka i Neuzina) i zapadnoj Rumunjskoj (Keča).

Gradišćanski kajkavci

Zajedno s čakavskom većinom, pri turskim provalama je na sjeverozapad izbjegao iz napadnutih područja i dio hrvatskih kajkavaca koji su najviše odselili u zapadnu Magjarsku, a manje u austrijsko Gradišće, južnu Slovačku i poneki u ine europske zemlje gdje su većinom dosad asimilirani. Danas se nešto polukajkavaca pomiješanih sa čakavcima nalazi u srednjem Gradišću i na jugozapadu Slovačke (Chorvatski Grob), a najviše ih se je očuvalo uz Nežidersko jezero, u magjarskom dijelu istočnog Gradišća kod grada Szombately. Tu su najveća polukajkavska naselja Hedešin (magjarski: Hidegseg) i Humok (Fertohomok).

Banatski kajkavci

To je druga novija grupa kajkavske diaspore iz 18. i 19. st. podrijetlom iz Pokupja, u nekoliko banatskih sela oko vojvodjansko-rumunjske granice, istočno od Zrenjanina i Kikinde. U zapadnoj Rumunjskoj je polukajkavsko selo Hrvatska Keča (Checea Croata), a u istočnoj Vojvodini hrvatska polukajkavska manjina još postoji u selima Boka, Neuzina i Konak. Vidi o tom pobliže: Banatski kajkavci.

Prekomorski kajkavci

Prvi poznati kajkavci na ranim prekomorskim putovanjima bili su hrvatski misionari u Americi iz 17. i 18. st.: u Meksiku su boravili Ivan Ratkaj (1647-1683) i Ferdinand Konščak (1703-1759), a Ignac Šentmartoni (1718-1793) je istraživao Amazonu u Brazilu. Potom se krajem 19. i osobito kroz 20. st., zbog gospodarskih neprilika i političkog pritiska iz Jugoslavije odselio u potrazi za slobodom i boljim životom znatan broj kajkavaca u Ameriku i Australiju. Najveću cjelovitu kajkavsku zajednicu dosad u prekomorskim zemljama sadrži osobito Kansas City u SAD, gdje zajedno blizu 20.000 hrvatskih iseljenika iz Pokupja i Gorskog Kotara još često govore kajkavicom ili bar anglizirani polukajkavski. Manje kajkavske skupine i pojedine obitelji susreću se još diljem hrvatske diaspore u SAD i Kanadi, gdje polukajkavski dijelom govore bar kod kuće i u privatnom društvu. Prekomorskih kajkavaca ima takodjer u Australiji, starijih odseljenih iz Medjimorja najviše na jugozapadu oko Pertha, a novijih iz Jugoslavije osobito na jugoistoku npr. u Sidneyu, Melbournu itd.

Literatura

  • Ivan Brabec: Kajkavci u dijaspori. Hrvat. dijalektološki zbornik 6: 77-84, JAZU - Zagreb 1982
  • Mijo Lončarić: Kajkavština izvan Hrvatske. Kaj 39/3: 31-43, Kajkavsko spravišče, Zagreb 2006 (pretisak u zborniku: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 395-408, Udruga Muži zagorskog srca, Zabok 2006.)
  • E. Barić: Govor podravskih Hrvata. Podravski Hrvati (ur. Živko Mandić), knj. 2: 225-251, Budimpešta 1990.
  • Ž. Jakić: Kronološki razvoj srednjovjekovne hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište 6: 107-120, Karlovac 1994.
  • S. Krpan: Hrvati kajkavci u mađarskoj Podravini. Kaj XXV (1-2): 63-76, Zagreb 1992.
  • M. Lončarić: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, 198 str. Zagreb 1996.
  • M. Lončarić: Kajkavština u Mađarskoj. Kajkavski zbornik, str. 35-43, Zlatar 1996.
  • O. Semino & al.: MtDNA and Y chromosome polymorphism in Hungary. Eur. Journal Human Genet. 8: 339-346, 2000.
  • O. Semino & al.: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens in extant Europeans. Science 290: 1155-1159, 2000.
  • I. Večenaj & M. Lončarić: Rječnik Gole (Srednjopodravska kajkavština). Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 509 str. Zagreb 1997.
  • Sanja Vulić: Hrvatski govori u Mađarskoj. Matica, br. 1: 46-47. Zagreb, siječanj 2000.
  • Sanja Vulić: Kajkavski govori podravskih Hrvata u Mađarskoj. Povijesno društvo Koprivnica 2007.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia [1].

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Kajkavska_diaspora&oldid=35847"