Hrvatske endemske ruže
Hrvatske endemske ruže (ine Rosoideae i Prunoideae istočnog Jadrana): Ova originalna studija se uz citat izvora i auktora, može slobodno kopirati bez izmjena kao otvoreni izvornik.
- Auktor: dr.sc. A.Z. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
- Izvornik: Wikinfo, projekt WikiFlora Adriatica - Rosaceae (Rosa & Rubus)
Sadržaj
Abstract
Croatian endemic roses (Rosoideae and Prunoideae at eastern Adriatic): Dinaric Alps include some endemic roses of section Alpinae, growing in windswept subalpine rockeries: Rosa dinarica, R. dalmatica, R. malyi, R. portenschlagiana, and their hybrids. Among other interesting Rosaceae, at eastern Aderiatic occur also Cerasus cupaniana, Crataegus insegnae, and in Dinaric Alps grow the herbaceous Alchemilla croatica and A. illyrica in balds, Potentilla clusiana and P. speciosa on cliffs, etc. With its diversified native roses and dozen endemic taxa restriced to Croatia, Dinaric Alps and Adriatic islands, it is among the very richest areas of Rosae in Europe.
U v o d
Iz širje porodice Rosaceae su tu u inim paralelnim člacima već posebno razradjeni naši značajni rodovi Sorbus i Sibiraea: (vidi Hrvatsko-dinarski Sorbus i Maceloza (Sibiraea), a ovdje su pobliže prikazani ini važniji rodovi na Dinarskom krasu i jadranskim otocima: Rosa, Rubus, Crataegus, Prunus (ampl.), Potentilla, Alchemilla, pa ostali manji rodovi s pojedinim odpornim svojtama na kamenom krasu.
Divlje ruže Dinarskog krasa
Rod Rosa (ruže, u Dalmaciji "lužarin", na Krku: "ćipun", na Visu: "torna", engl.& fran. rose, grč. rhodaría, turs. Yabani gülü, perz. gulsarh): Većina dostupne i popularne literature o ružama kod nas se odnosi na umjetne kultivare i vrtne križance, a puno je manje objavljeno o našim raznolikim i endemskim divljim ružama na Dinarskom krasu i to uglavnom u starijim edicijama prije 1. svj. rata.
Kasnije u 20. stoljeću se kod nas zamalo nitko više nije pobliže bavio domaćim divljim ružama, nego su se pretežno prepisivali ti stariji navodi. Najodpornije samonikle ruže na burnim kamenjarama Dinarskog krasa većinom pripadaju u sekciju Alpinae: Rosa dinarica Vis., R. malyi Kern., R. dalmatica Kern., R. portensclagiana Tratt. i više njihovih divljih križanaca, pa još nekoliko endemskih podvrsta iz širje grupe R. pendulina ampl.
Rosa - sekcija Alpinae
Rosa sect. Alpinae na vjetrometinama Dinarskog krasa: Polimorfni rod ruža zastupljen je kod nas s blizu stotinjak samoniklih svojta, podvrsta i križanaca iz više raznih sekcija, koje su većinom poluodporne ili neodporne u zavjetrinama, dok većinom na vjetrometinama raste samo sect. Alpinae Crépin (Ozanonia M.Gan.) kod nas s desetak otpornih svojta.
Iz ove sekcije je razmjerno neodporan samo mezofilni kontinentalni tip R. pendulina L. subsp. pendulina s.s. (R. alpina auct. p.p.) koja kod nas većinom raste u kamenitim visinskim šumama reda Athyrio-Piceetalia po zavjetrinama s obiljem snijega. Većina inih naših svojta iz ove sekcije rastu u subalpskom pojasu karbonatnih planina s nizom lokalnih podvrsta i introgresijskih križanaca, pa njihovo svrstavanje i nazivlje tu još nije konačno razrađeno i ovaj pregled odpornih oblika na kamenom krasu je tek provizorna prerada te grupe.
Rosa pendulina s.ampl.
Izim srednjoeuropskog tipa (subsp. pendulina s.s.) koji rjedje raste na nutarnjim sjevernim Dinaridima, ina širja grupa R. pendulina L. ampl., kod nas na Dinarskom krasu obuhvaća još više južnijih endemskih podvrsta: zapadnu subsp. wulfenii, subsp. intercalaris oko Like i subsp. biokovensis u Dalmaciji.
- Wulfenova ruža, R. pendulina ampl. subsp. wulfenii (Tratt.) Nym. (R. wulfenii Tratt., R. pendulina auct.istr.): To je poluodporni gorski endem najzapadnijih primorskih Dinarida u Istri i Slovenskom primorju, npr. Učka, Ćićarija i Nanos. Najčešća je na karbonatnim točilima u zajednici Corydalo-Geranietum macrorrhizi.
- Lička ruža, R. pendulina ampl. subsp. intercalaris Deseg. (R. borbasii Keller) je poluodporni visinski endem zapadnih Dinarida u Hrvatskoj, uglavnom na Bitoraju, Kapeli i ličkoj Plješivici, gdje većinom raste u kamenitim četinarskim šumama Calamagrostio-Abietion. Od tipa R. pendulina s.s., odvaja se ova jako bodljikavim i pritom još čekinjasto-dlakavim fertilnim granama.
- Biokovska ruža, R. pendulina ampl. subsp. biokovensis Radić (R. portenschlagiana Tratt., R. pendulina auct. dalm.) je kod nas najodpornija kraška podvrsta unutar širje vrste R. pendulina. To je endem južnih primorskih Dinarida u Dalmaciji: Svilaja, Biokovo, Matokit kod Vrgorca i dr. Raste na olujnim burištima kamenih grebena, u sušnim visinskim grmljacima Seslerio-Juniperetum sabinae i zamjenskim južnim rudinama Seslerion robustae.
R. malyi (Malijeva ruža)
Velebitska ruža, Rosa malyi Kern. s.s. (non Fl.Eur., R. "pendulina" auct.croat.p.p. non L.): Ovo je odporni visinski endem jugozapadnih obalnih Dinarida, od vinodolske Viševice duž Velebita do Poštaka, gdje raste u olujnim subalpskim grmljacima Oreoherzogio-Berberidetum croaticae, samo na najjačim olujnim burištima kamenitih glavica i kraških grebena na vapnencu i dolomitu. To je jedan od najljepših cvatućih endema hrvatskog krasa, kao jastučasti grmić s velikim krvavogrimiznim cvjetovima.
Među dinarskim visinskim ružama, ova je morfo-taksonomski razmjerno jasno izolirana i dobra vrsta, koja se od europskoga alpskog tipa R. pendulina L. i inih srodnih oblika u sekciji Alpinae izdvaja nizom osobitosti i kseromorfnih prilagodba: listići su kraći okruglasto-jajoliki, cvjetovi veliki i tamniji krvavo-grimizni, rast gusto zbijen (do 40 cm) polukuglastog tipa ježinastih tragantida s kraćim i debelim, jako bodljikavim i mrežasto-prepletenim ograncima. Zbog svega toga je posve izključeno i nesmisleno njezino formalno izjednačavanje kao navodni sinonim za tzv. R. "pendulina".
R. dalmatica (R. baldaccii)
Dalmatinska ruža, R. dalmatica Kern. (R. baldaccii Keller), zamjenjuje Malijevu ružu južnije, kao visinski endem obalnih Dinarida: konavoska Sniježnica, Orjen i Lovćen. Slično kao i R. malyi, ova također ima značajni jastučasto-polukuglasti rast tipa ježinastog tragantida, ali su joj grane svjetlije zelene, a cvjetovi posve mliječnobijeli. Odporna je na vršnim olujnim vjetrometinama i većinom raste u južnodinarskim visinskim grmljacima Viburno-Loniceretum glutinosae na kamenitim grebenima i kraškim glavicama gorja oko Boke Kotorske.
R. dinarica (R. sternbergii)
Dinarska ruža, R. dinarica Vis. (R. sternbergii M.Gan., ? R. sicula X pendulina auct.): Ova je poluotporni visinski endem srednjih Dinarida, najviše na graničnom grebenu Dinare i susjednim planinama jugozapadne Bosne. Raste kao polegli plosnati tepih tamnih crvenosmeđih grana i živo obojenih svjetlo-ružičastih cvjetova, većinom u klisurastim jelovim šumama Oreoherzogio-Abietetum illyricae.
R. X croatica (hrvatska ruža)
Hrvatska ruža, R.X croatica Kit. (R. pendulina X spinosissima Kit.): To je hibridni istočnojadranski poluendem, proširen duž primorskih Dinarida od Furlanije do Albanije. Raste na kamenom krasu, većinom u primorskim borovim šumama sveze Orno-Pinion nigrae.
R.X petrophila (kamenska ruža)
Kamenska ruža, R. X petrophila Borb.& Braun (R. vestita Stern., R. pendulina X tomentosa auct.; na Krku: "rozićipũn"): To je odporni endem i vjerojatno introgresijski križanac, poznat uz sjeveroistočni Jadran od Istre i Slovenskog primorja do Velebita i na iztočnim vrhovima otoka Krka. Tu najviše raste u submediteranskim šikarama Frangulo-Cerasetum mahaleb na burnomu kamenom krasu.
R.X primorjensis (primorska ruža)
Primorska ruža, R. X primorjensis Vukot. (R. montana X rubifolia auct., na Krku: "varska ćipũn"), također je poluodporna na sušu i vjetar, a raste u brdskim šikarama Frangulo-Cerasetum mahaleb od Obruča do Velebita i na vrhovima Kvarnerskih otoka (sjeverni Cres i istočni Krk).
Kraške ruže iz inih sekcija
Neke ine poluodporne ruže kod nas postoje i ostalim sekcijama na olujnom krasu. Izvan gornje najbogatije i najodpornije sekcije Alpinae se kod nas, izim odpornog kserofita R. liburnica, nalaze samo poluodporne mezotermne ruže. Među njima su važnije još npr. slijedeće:
R. liburnica (R. freynii)
Kvarnerska ruža, R. liburnica Borb. (R. adriatica M.Gan., R. freynii Tomm.; na Krku: "mićaćipũn") iz sect. Caninae DC., je kserotermno-halofilni i vrlo odporni endem od Istre preko Kvarnerskog otočja do velebitske obale. Raste kao fakultativni poluhalofit uz kamenite obale na zasoljenim olujnim burištima, većinom u obalnim trnjacima Osyrio-Prunetum.
Rosa istriaca (R. uckae)
Istarska ruža, R. istriaca Borb. (R. uckae M.Gan., R. starigradensis Deg.& R.Br.), također iz sect. Caninae, je gorski endem zapadnih obalnih Dinarida od Učke do Velebita, gdje raste u submediteranskim kamenitim šikarama Ceraso-Ostryetum.
R. velebitica (velebitska ruža)
Velebitska ruža, R. velebitica Borb.: Murb. (R. mollis auct.croat. p.p.) iz sekcije Tomentosae DC., je endem Velebita i vinodolske Viševice, a većinom raste na kamenom krasu u submediteranskim jelovim šumama Ostryo-Abietetum.
R. X karstiana (kraška ruža)
Kraška ruža, R. X karstiana Borb. (R. velebitica X globosa Borb.) isto iz sect. Tomentosae DC., je poluodporni križanac i endem zapadnih Dinarida oko Like, gdje raste većinom u kserofilnim jelovim šumama Seslerio-Abietetum.
R. X litoralis (obalna ruža)
Obalna ruža, R. X litoralis Borb. (R. livida X carstigena Borb. ?), iz sekcije Synstylae DC., endem je sjevernojadranskog primorja, većinom u obalnim šikarama Rubo dalmatini-Viticetum.
R. X brusanensis (lička ruža)
Lička ruža, R. X brusanensis Degen (R. spinosissima X gentilis Deg.) iz sect. Pimpinellifoliae DC., je zapadnodinarski poluendem Like i Kordunskog krasa, većinom u kserotermnim šikarama Orno-Sorbetum umbellatae.
R.X zagrabiensis (zagrebačka ruža)
Zagrebačka ruža, R. X zagrabiensis Vukot. (R. "croatica" M.Gan. non Kit.) iz sect. Rubiginosae, je kserotermni kontinentalni endem na nižim vapnenačkim strminama sjeverozapadne Hrvatske, gdje raste u termofilnim šumicama Orno-Quercetum virgilianae.
R. arvensis ssp. carstigena
R. arvensis Huds. ampl. subsp. carstigena H.Br. (R. arvensis auct.adriat., na Krku: "velaćipũn"): Ovo je istočnojadranski primorski poluendem, proširen od Istre do Albanije. Podnosi tek umjerene vjetrove i većinom raste po primorskim uvalama i ponikvama u vlažnim šumama Ulmo-Fraxinetum angustifoliae.
Rosa sicula (R. thuretii)
Sicilska ruža, R. sicula Tratt. (R. thuretii Burnat & Gremli, R. coquebertii Burn.& Gremli) iz sekcije Rubiginosae, je jastučasto-ježinasti grmić tipa ježinastog tragantida. Proširena je od Španjolske do Levanta na sušnim mediteranskim planinama i vrhuncima sredozemnih otoka. Na južnobalkanskim planinama i Turskoj, ova južnije zamjenjuje mezofilniju sect. Alpinae u trnjacima reda Acantholimo-Astragaletalia.
Kupine (Rubus) na krasu
Navode se neke odporne svojte iz roda Rubus na olujnom krasu: Dok za naše samonikle domaće ruže ipak postoje bar neki stariji razrađeni pregledi, za polimorfni rod Rubus (kupina, Kvarner: "ostruga", grč. bátos), kod nas zamalo nema ni toga, osim preglednih popisa uz razrade tek nekoliko najobičnijih europskih vrsta, pa je Rubus vjerojatno najmanje proučen od većih rodova naše dendroflore.
Zato je i ovdje bilo otežano njegovo podrobno taksonomsko razlučivanje, pa se navodi tek nekoliko markantnih svojta na kamenom krasu, a za ine će trebati kasnije detaljnija monografska razrada. Većina svojta, podvrsta i križanaca iz tog roda su kod nas poluodporne na kamenom krasu, izim jedine razmjerno neodporne R. caesius L. (malina), koja je prirodno kao divlja uglavnom ograničena na vlažnije gorske zavjetrine.
Rubus ulmifolius s.ampl.
Primorska kupina, R. ulmifolius Schott. ampl. je mezotermno-polukserofitni grm s poluzimzelenim listovima. Raste najviše u submediteranskim grmljacima Paliuro-Cotinetalia, a tip subsp. ulmifolius je poluodporan na sušu i vjetar: najčešći je duž primorja ali se nalazi i dublje u zaleđu uz rječne kanjone. U submediteranskim šikarama Frangulo-Cerasetum mahaleb duž Velebita i ličkog sredogorja raste i posebni odporniji oblik R. ulmifolius var. velebiticus (Sabr.) Degen.
R.heteromorphus (R. dalmaticus)
Jadranska kupina, R. heteromorphus (Ripart) Gerb. (R. dalmaticus (Ser.) Guss., R. ulmifolius subsp. dalmatinus (Tratt.) Focke; na Krku: "vela ostrùga", grč. agriobátes): Raste u Sredozemlju od Španjolske do jugozapadnog Balkana, od Kvarnera kroz Dalmaciju i Grčku do Egejskih otoka. To je vazdazeleni tvrdolisni grm i razmjerno najodpornija naša kupina na primorskom kamenom krasu, gdje najviše raste u garigama Cisto-Ericetalia i primorskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae.
Rubus sanguineus (R. anatolicus)
Istočna kupina, R. sanguineus Friv. (R. anatolicus Focke, R. sanctus Schreb. ampl., R. "ulmifolius" auct.orient., grč. hemerobátos, turs. Bögürtlen): Ova zamjenjuje našu jadransku kupinu u istočnom Sredozemlju, od južnog Jadrana kroz Grčku, Tursku i Levant sve do Sinaja. Poluodporna je na vjetrove i većinom raste kao vazdazelena lijana u južnijim sredozemnim šikarama Nerio-Tamaricetalia.
Rubus istricus (istarska kupina)
Istarska kupina, R. istricus Posp. iz širje grupe R. bifrons Vest. ampl., endem je sjeveroistočnog Jadrana. Također je poluodporna i poluzimzelena na umjerenim privjetrinama u Istri i Kvarneru, najčešće u obalnim grmljacima Rubo-Viticetum agnicasti na primorskom aluviju i flišu.
R. X karstianus (kraška kupina)
Kraška kupina, R. karstianus Borb. iz širje skupine R. discolor ampl.: Ova je taksonomski i nomenklaturno još donekle nejasna svojta, vjerojatno introgresijski križanac. To je poluodporni i poluzimzeleni endem zapadnih Dinarida tj. Like, Korduna i zapadne Bosne, gdje raste na vapnencu i dolomitu, većinom u kserotermnim kraškim šumicama Orno-Ostryon.
Širi rod Prunus na Dinarskom krasu
Širja grupa Prunus s.ampl. i rod Cerasus na Dinarskom krasu (Hrv.Zagorje: "črešnja", Kvarner: "ćrišnja", Baška: "cerỳšna", grč. kerasía, turs. Yabani erik): U širjem rodu Prunus ampl. su ovdje prikazani srodni rodovi Prunus s.s., Cerasus i Amygdalus, koji su na kamenjarama Dinarskog krasa zastupljeni s više odpornih ili bar poluodpornih svojta. Iz ove su skupine na sušu i vjetar najmanje odporne i kod nas većinom samoniklo rastu u vlažnijim zavjetrinama Prunus insistita L., Cerasus avium (L.) Mill. i Padus avium Mill. (Prunus padus L.), dok su poluodporne na polusuhim umjerenim privjetrinama Prunus spinosa L. s.s., Cerasus mahaleb (L.) Mill. i dr.
Na golim kamenjarama sve do najjačih olujnih burišta kod nas rastu još ine rjedje svojte Cerasus prostrata (Lab.) Ser. s.l., Cer. cupaniana (Ten.) Nym. i Prunus ramburii Boiss. Gradient otpornosti na sušu i vjetar skupine Prunus ampl. na Dinarskom krasu: najmanje je odporna u vlažnim zavjetrinama Padus avium < Cerasus avium < Prunus insistita < Pr. spinosa < Cerasus mahaleb s.s. < Prunus cocomilia < Amygdalus webbii < Cerasus prostrata < Cer. cupaniana < Prunus ramburii kao izrazito najodpornija na olujnim kamenim burištima.
Cerasus prostrata (planinska višnjica)
Planinska višnjica, Cerasus prostrata (Lab.) Ser. (Prunus prostrata Lab., grč. bounokerasía): To je patuljasti, puzavo-jastučasti grmić u kserofilnim visinskim grmljacima na gornjoj granici šume po sredozemnim planinamqa, od Atlasa preko Španjolske, Italije, jugoistočne Hrvatske (Sniježnica konavoska), Crne Gore, Macedonije, Grčke, Turske, Libanona i Kurdistana. U istočnom Sredozemlju je značajna za visinsku svezu Junipero-Daphnion na vršnim vjetrometinama sušnih planina. Na sjevernoj granici u jugozapadnoj Hrvatskoj ga zamjenjuje naša posebna endemska podvrsta velebitica (usp. niže).
Cerasus prostrata subsp. velebitica
Velebitska višnjica, C. prostrata ampl. subsp. velebitica Deg.& Kümm. (Prunus prostrata auct.croat. non Lab.): Ovo je hrvatska endemska podvrsta na sjevernoj granici širje sredozemne vrste C. prostrata ampl. iz sušnih mediteranskih planina. Raste samo duž obalnih Dinarida u jugozapadnoj Hrvatskoj i to na jakim burištima olujnih kraških grebena i kamenih glavica. Nalazi se na Velebitu, Svilaji, Biokovu i Matokitu nad Vrgorcem, u vršnim kamenim grmljacima Lonicero-Rhamnion. Južnije od Crne Gore već raste tipska C. prostrata subsp. prostrata s.s., koja se u Hrvatskoj nalazi samo na konavoskoj Sniježnici.
Cerasus cupaniana (baldaccii)
Primorska rašeljka ili senjuda, Cerasus cupaniana (Ten.) Nym. (Prunus baldaccii Penzes, P. mahaleb var. fiumana Penzes; Kvarner: "senjùda", na Krku: "šenùda"): To je oko Jadrana južniji kserotermni srodnik srednjoeuropske kopnene rašeljke (C. mahaleb s.s.). C. cupaniana raste kao disjunktni poluendem na karbonatnim brdima južne Italije i Sicilije, pa sjevernije duž obalnih Dinarida na burnim primorskim padinama u submediteranu: najsjevernije Vinodolske stijene, pa Senjsko Bilo, Velebit, Poštak, Svilaja, Biokovo i Matokit, konavoska Sniježnica, vrh Pelješca, ter Obzòva i Divŷnska gora na jugoistoku Krka. Kod nas raste po kamenim grebenima i kraškim strminama od 400-900 m, na olujnim burištima najčešće u olujnim šikarama Ceraso-Ostryetum.
Od obične kontinentalne rašeljke (C. mahaleb s.s.) izdvaja se: krošnja je poluzimzelena, listovi tvrdi i čvrsto kožasti, kraći i okruglasti po 2-3 cm, ozgora gladki-sjajni i svijetli citron-žutozeleni, na vrhu zaobljeni do jedva ušiljeni, s kratkom peteljkom, skoro sjedeći i poluzimzeleni (opadaju kasno uoči proljetnog pupanja). Cvjetovi su malobrojni samo po 2-5 u cvatu, latice podjednake ili kraće od velikih lapova, cvjetne stapke vrlo kratke pa su cvjetovi skoro sjedeći, plodovi tamni crnomodri sa sivom prevlakom i jestivi (s kiselkastim okusom višnje), a u zrelosti ima nizak grmasti rast tek po 1-3m visine.
Prunus ramburii (ssp. istriaca)
Primorska trnina, Prunus ramburii Boiss. (P. spinosa ampl. subsp. istriaca (Vukot.) M.Gan.; Kvarner: "tarnâk", Baška: "ćrnatãr"): Ovo je kserotermni disjunktni relikt zapadnog Sredozemlja, poznat od šumostepa srednje Španjolske i najistočnije kod nas na kvarnerskim obalama: jugoistočna Istra, velebitska obala Jurjevo-Stinica, srednji Cres, Plavnik, jugoistočni Krk (Vrbnik-Stara Baška), Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. To je fakultativni poluhalofit koji raste isključivo na olujnim burištima s jakom posolicom, po kraškim kamenjarama uz olujne i presoljene obale (često je prekriven i slanom korom), samo u ježinastim trnjacima (tragantidima) Osyrio-Prunetum ramburii.
Od tipske kontinentalne trnošljive (Pr. spinosa L. s.s.) se ovaj jasno odvaja nizom bitnih razlika: krošnja je poluzimzelena, listovi čvrsti i tvrdo-kožasti, jako sitni i kratki okruglasti po 0,7-2,3 cm, rub plitko narovašen ili skoro cjelovit, dvobojni su i ozgora sjajno-zeleni, a ozdola dlakavi sivopepeljasti. Cvjetovi su mu istodobni s listanjem, na kratkim dlakavim stapkama i malobrojni samo po 2-3 u snopiću, plodići sitni oko 1 cm, vrlo slatki i jestivi, stara kora je gladka i sjajna srebrno-pepeljasta, grane kratke-debele, mrežasto-prepletene i rašljaste (pod pravim kutom), sve završavaju debelim razgranjenim trnjem (kao Gleditsia), nizak rast puzavo-jastučastog grmića samo po 15-70 cm tipa ježinastog tragantida s gusto mrežasto-prepletenim trnovima (pa općim izgledom najviše sliči na Sarcopoterium spinosum).
P. cocomilia (P.pseudarmeniaca)
Divlja marelica, Prunus cocomilia Ten. (P. pseudarmeniaca Held.& Sart.: Boiss.): Ovo je kserofilna divlja voćka u Macedoniji, Grčkoj, južnoj Italiji i Siciliji. U Grčkoj raste najčešće u submediteranskim jelovim šumama Abieti-Quercion i u zamjenskim brdskim šikarama.
Amygdalus webbii (divlji badem)
Divlji badem, Amygdalus webbii (Vierh.) Spach. (Prunus webbii Spach, uz Neretvu: "divlji bajam", Dubrovnik: "divji mjenduo", grč. agriamygdale, turs. Yabani badem): To je submediteranski kserotermni grm u istočnom Sredozemlju, od Hercegovine i Dubrovačkog primorja kroz Grčku i Tursku do Sirije. Raste na kamenomu karbonatnom tlu, većinom u poluzimzelenim pseudomakijama, a kod nas najviše zajedno s tilovinom u primorskoj sladunovoj šumi Petterio-Quercetum confertae i u zamjenskim grmastim šibljacima Punico-Petterietum.
Sarcopoterium spinosum (škoruša)
Trnovita škoruša, Sarcopoterium spinosum (L.) Spach. (Poterium spinosum L.) je istočnomediteranski jastučasti kserotermni grm tipa ježinastih tragantida, koji u tvrdolisnom eumediteranu tvori priobalne trnjake Sarcopoterietalia. Proširen je od Sardinije i Grčke preko Turske i Levanta do Sinaja, a najsjevernije nalazište je kod nas Kaštelanski zaljev kod Splita (u najnovije doba tu više nije nadjen pa je možda uništen degradacijom i urbanizacijom tih područja). U istočnom Sredozemlju je vrlo odporan na olujne vjetrove i posolicu. Njegov su hrvatski naziv 'škoruša' prvi zapisali Schlosser & Vukotinović (1883).
Potentilla na Dinarskom krasu
Potentilla (petolista, na Krku: "petôrja", engl. cinquefoil, njem. Fingerkraut, rus. lapčatka, grč. leontopódion, turs. Beşparmakotu): Osim već prije razrađenih drvenastih kserofita iz grupe Rosoideae, na višim vjetrometinama Dinarida raste i nekoliko odpornih zeljanica, najviše iz složenih polimorfnih rodova Potentilla i Alchemilla, kod nas s nekoliko dinarskih kraških endema. Većina inih zeljanica iz grupe Rosoideae su neodporne i uglavnom ograničene na vlažne zavjetrine izvan kamenog krasa, osobito mezofilni eurosibirski rodovi Aremonia, Geum i sl. Kod nas su odpornije na Dinarskom krasu slijedeće zeljaste Rosoideae:
Potentilla clusiana (Kluzijev petolist)
Potentilla clusiana Jacq. je na našim planinskim vjetrometinama najodpornija vrsta tog roda. Raste kao poluendem na vrhovima jugoistočnih Alpa i Dinarida od Austrije do Sandjaka, samo na olujnim stijenama: na gorju oko Like većinom u zajednici Primulo-Potentilletum clusianae, a u Hercegovini Edraiantho-Potentilletum clusianae.
Pot. speciosa (P. malyana)
Potentilla speciosa Willd. (P. malyana M.Gan.) je poluodporni disjunktni relikt na izloženim višim stijenama sredozemnih planina u južnoj Italiji, Grčkoj, Crnoj Gori i Dalmaciji. Kod nas većinom raste uz submediteranske hazmofite Moltkio-Potentilletum speciosae, a južnije u Grčkoj je značajna za visinski red Potentilletalia speciosae.
Potentilla tommasiniana
Potentilla tommasiana Schultz (P. "cinerea" auct.illyr., na Krku: "varska rôžica"): Ova je duž istočnojadranskog primorja razmjerno najodpornija na sušu iz tog roda, a raste i na vrhovima Kvarnerskih otoka (Cres, Krk i Prvić). Na obali i otocima oko Velebitskog kanala većinom raste po submediteranskim burnim travnjacima, a najviše u svezi Festucion illyricae.
Alchemilla na Dinarskom krasu
Alchemilla (Aphanes, hrv. vrhuta, yugo. vrkuta, njem. Immertau, fran. perce-pierre, rus. manžetka): Ovaj rod pretežno obuhvaća gorsko-planinske svojte, od kojih su kod nas na kamenom krasu razmjerno najodpornije endemske Al. illyrica, A. croatica i A. velebitica:
Alchemilla illyrica (dinarska vrhuta)
Alchemilla illyrica Rothm. (A. colorata Burser s.lat., A. "glaucescens" auct.illyr. non Wallr.): To je poluodporni subendem jugoistočnih Alpa i Dinarida. Kod nas raste na izloženim planinskim travnjacima, npr. na vrhovima Hercegovine u rudinama Oxytropidion dinaricae.
Alchemilla croatica (hrvatska vrhuta)
A. croatica M.Gan. (A. heterophylla Roth. ampl., A. "xanthochlora" auct.illyr. non Roth.): Ovo je razmjerno odporni dinarski endem na vršnim vjetrometinama visokoplaninskih rudina Edraianthion croatici u Hrvatskoj i Bosni.
Alchemilla velebitica (Al. visianii)
Alchemilla velebitica (Borb.: Janch.) Deg. (A. visianii M.Gan., A. "conjuncta" auct.croat. non Bab.): Ovo je iz tog roda kod nas odporan planinski endem jugozapadnih primorskih Dinarida npr. Velebit, Dinara, Kamešnica, Biokovo, itd. Raste većinom na olujnim južnim rudinama Seslerion robustae.
Ine rjeđe Rosaceae Dinarskog krasa
U ostalim rodovima porodice Rosaceae se nalaze tek pojedine poluodporne vrste značajne za kamenjare Dinarskog krasa, npr. Dryas octopetala, Fragaria campestris, Agrimonia grandis i dr.
Dryas octopetala ampl. (osinica)
Dryas octopetala L. ampl. subsp. chamaedrifolia (Crantz) Gams, je kseromorfnija južnoeuropska podvrsta koja zastupa taj arktoglacialni rod južnije na visinskim vjetrometinama Dinarida. Kod nas raste npr. na grebenima Velebita i Dinare u vršnim olujnim rudinama Dryado-Caricetum kitaibelianae, pa na hercegovačkim planinama u zajednici Edraiantho-Dryadetum chamaedrifoliae.
Fragaria campestris (F. neglecta)
Fragaria campestris Stev. (F. neglecta Lind., F. viridis ampl. subsp. campestris Pawl.; primorska jagoda, Kvarner: "frâgulica", na Krku: "mićafrâgula", grč. phrágoula, perz. farangi): Ova jugoistočna kseromorfna svojta zamjenjuje kontinentalni tip neodporne šumske jagode (F. viridis Duch.= F. collina Ehrh.) južnije u submediteranu i šumostepama jugoistočne Europe, od Kavkaza i Ukrajine preko Balkana i Hercegovine, Dalmacije i Kvarnerskih otoka.
Kod nas na jugu je najčešća u submediteranskim grmljacima Cotino-Cotoneastrion i termofilnim šumama Periploco-Quercion brutiae. Od spomenutog sjevernog tipa izdvaja se: cvijet i plod razvijaju se po 1-2 mj. ranije početkom proljeća, listovi su ozgora goli glatko-sjajni (bez dlaka) i tamniji maslinastozeleni, cvjetni lapovi kukasto-previjeni nakon cvatnje, ahenije su uronjene u receptakule i ne strše iz ploda, a plod je daleko najslađeg okusa od svih naših jagoda.
Agrimonia grandis (Ag. graeca)
Agrimonia grandis (Andrz.) Asch.& Gräb. (Ag. graeca Boiss.& Sart., Ag. eupatoria ampl. subsp. grandis Bornm.; na Krku: "velamarỹn", grč. agrimonía): Ovo je južnija kserofitna svojta koja zamjenjuje neodporni i mezofilni europski tip A. eupatoria L. (ssp. eupatoria s.s.), južnije u Sredozemlju od Španjolske preko Italije i južnog Balkana do Ukrajine.
Kod nas ova najviše raste u primorskim visokim zelenima šumskih rubova i na policama stijena sveze Origanion virentis, a dobro podnosi i umjerenu posolicu bure. Od sjevernijega kontinentalnog tipa se taj sredozemni izdvaja jačom dlakavošću i svjetlijom sivom bojom, manje razdijeljenim tek narovašenim listićima i većim cvjetovima.
Glavna literatura
- Borzan, Ž.& al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Šume u Hrvatskoj, str. 223 - 236, Šumarski fakultet, Zagreb.
- Degen, A. 1937: Rosaceae. Flora Velebitica, vol. 2, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
- Focke, W.O. 1910-1914: Species Ruborum, I.- III. Biblioth. Botan. 72, 73, 83, Stuttgart.
- Gandoger, M. 1883: Tribus Rosa. Contributiones ad floram terrae Slavorum meridionalium II, Rad JAZU 66: 113 - 181, Zagreb.
- Pankhurst, R. 2007: Rosaceae family database. On-line searchable version available through the Global Plant Checklist of the International Organization for Plant Information (IOPI 1996-2007).
- Sudre, H. 1910-1913: Rubi Europae, I.- III. Paris.
- Tutin, T.G.& al. 1976: Rosoideae. Flora Europaea, 2: 6 - 64. Cambridge Univ. Press.
- Willmott, E. 1910-1914: The genus Rosa. London.
Poveznice
Reference
Adapted and condensed study by Dr.sc. A.Z. Lovric (1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted source and author, may be copied and distributed without changes.
