Maceloza (Eleiosine-Sibiraea)

Maceloza (Eleiosine-Sibiraea) i druge Spiraeoideae Dinarskog krasa: Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum , Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, ADRZ 1995 - Rosaceae (Spiraeoideae: Sibiraea)

Abstract

Sibiraea croatica, and other Spiraeoideae of Dinaric Alps: Within family Rosaceae, the group Spiraeoideae includes two endemics of Dinaric Alps: Spiraea cana W.K. and Sibiraea croatica Deg. The last one is compared with other taxa of genus Sibiraea (Eleiosine), including Russian S. laevigata (S. altaiensis) and S. tianshanica, and also Chinese S. glaberrima, S. angustata, and S. tomentosa. Ecologically, these vicarious taxa of Sibiraea grow mostly in subalpine scrubs; S. croatica on Dinaric Alps is the most frequent in upper timberline scrub of Ribeso-Loniceretum borbasianae, and in xeric pinewoods of Pinus nigra and P. leucodermis.

U v o d

Naš dinarski endem Sibiraea croatica Deg. u okviru porodice Rosaceae, pripada sjevernoj holarktičkoj podgrupi Spiraeoideae Adans. (Spiraeae, Spiraeaceae) koja kod nas većinom obuhvaća psihrofilne vrste gorskih šuma, pa rubnih šikara i visokih zeleni. Osim tipskoga i najvećeg roda Spiraea, ta grupa kod nas još obuhvaća i iduće rodove s pripadnim vrstama:

Aruncus: A. dioicus (Walter) Fern. (A. vulgaris Raf., A. silvestris Kost.)
Filipendula: F. vulgaris Moench. (F. hexapetala Gilib.) i F. ulmaria (L.) Max (incl. F. denudata Presl.).
Sorbaria: kod nas samo u kulturi Sor. sorbifolia (L.) Braun.
Sibiraea: kod nas i u Europi samo dinarski endem Sib. croatica Deg. (pobliže dolje).
Uži rod Spiraea s.s.: kod nas ima desetak svojta, neke samo u uzgoju (vidi niže). Ranije su u široki rod Spiraea ampl., ubrajani i ini srodni spomenuti rodovi.

Rod "Sibiraea" > Eleiosine

Slaveno-tradicijski rod "Sibiraea" Maxim. (= Eleiosine Rafin., hrvat. Velebit: "macelôza", yugo-tzv. "sibireja", rus. sibirka, kazak: kizilnik, kirgiz: irga, kinez. xianbeihua): To je eurosibirski rod iz grupe Spiraeoideae Adans., gdje je najsrodniji s glavnim i najvećim rodom Spiraea L. (suručica), u okviru kojeg je prvotno i opisana prototipna sibirska maceloza (S. laevigata) kao Spiraea laevigata L. i zatim posebna Eleiosine altaica Raf.

Dosad je u rodu Eleiosine / Sibiraea poznato 6 pripadnih svojta: u Europi jedino naša Sib. croatica Deg. i u Turkestanu nama najbliža S. tianshanica (Kras.) Poj., a dalje u Sibiru samo tipska S. laevigata (L.) Maxim. (Eleiosine altaica Raf.), pa još 3 ine svojte u Kini tj. S. glaberrima Huo: Pank., S. angustata (Rehd.) H.Mazz. i S. tomentosa Diels.

Za cijeli rod Sibiraea (Eleiosine) dosad još nema detaljne analitičke monografije na razini Eurazije, a s obzirom na regionalnu raznovrsnost dosad razmjerno najbolji uvid o tom rodu (iako još nepodpun) daje osobito nova kineska flora, pa su naše i zapadnjačke tek djelomične prikazbe tog roda, bez uvida u niz kineskih srodnika već dosta zastarjele i nerealne. Ako se razne svojte roda Sibiraea grupiraju u širje vrste, onda u zapadnu grupu spadaju S. croatica i S. tianshanica, u središnju S. laevigata + S. glaberrima + S. angustata (= S. laevigata s.lat.), ter izdvojena samo jugoistočna S. tomentosa.

Eleiosine 1839 (Sibiraea 1879)

Za tzv. rod "Sibiraea" Maxim. (Maksimov 1879) postoji još pola stoljeća stariji, tj. prvotni raniji sinonim Eleiosine Rafin. (Rafinesque 1839) s prototipom El. altaica Raf. Zato ubuduće nije isključeno, da bi pod to prvo rodovsko ime zapravo pripadale naše i azijske svojte iz kasnijega naknadnog roda "Sibiraea". Međutim su naknadno Sovjeti u 20. stoljeću svojim slavenskim i inim 'crvenim' satelitima (pa i kod nas) kasnije nametnuli i proširili naknadno idejno-podobno ime tzv. "Sibiraea" Maxim.,- a po tomu sovjetskom modelu je i kod nas nametnuto idejno podobnije jugo-ime tzv. "sibireja", umjesto domaćega izvorno-hrvatskog naziva "maceloza" iz Like. U tomu prvotnom i starijem rodu Eleiosine su poznate iduće pripadne vrste (pobliže o njima vidi niže pod 'Sibiraea'):

Eleiosine altaica Rafin. - sibirska maceloza (Sibiraea laevigata Maxim.) kao najsjevernija rubna vrsta i jedina pripadna iz Sibira.
Eleiosine angustata (Rehd.) WuNing - tibetska maceloza (Sib. angustata Hand.Mazz., S. laevigata ampl. var. angustata Rehd.,) je središnja i najprostranija vrsta južnije u srednjoazijskom Sinkjangu, Tibetu i Sečuanu.
Eleiosine tomentosa (Diels) WuNing - južna maceloza (Sib. tomentosa Diels), je najjužnija i najgornja dosad poznata visinska vrsta na kraškom gorju Yunnan sve do 4.200m u jugozapadnoj Kini.
Eleiosine croatica (Deg.) Lov. (Lovrić 1975, 1995; Sib. croatica Deg.) - hrvatska maceloza, jedina je zapadnije udaljena na balkanskim Dinaridima u Hrvatskoj i Hercegovini.

Sibiraea croatica, maceloza

Maceloza ili hrvatska "sibireja", Sibiraea croatica Degen (S. altaiensis ampl. subsp. croatica (Deg.) Maly, S. laevigata ampl. var. croatica Doerf., Eleiosine croatica Lov. (1975, 1995), S. "laevigata" & "altaiensis" auct.eur.; velebitske Oštarije: "macelôza"): To je disjunktni paleoendem i arktoterciarni relikt južnih Dinarida, gdje raste na primorskim padinama sjevernog i srednjeg Velebita (Velinac, pod Zavižanom itd.) od 800-1400m, kao i u zapadnoj Hercegovini oko kanjona Drežnice tj. na sjevernoj strani Čabulje i južnoj padini Velike Čvrsnice između 1.300 - 1.800 m, na izloženim kamenitim strminama s jačim vjetrom, većinom u grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae ili uz rub šuma crnog bora i munjike.

Po Europi i širje se dosad uzgaja i u vrtovima, pa je u Francuskoj nedavno podivljala. Od 1954. je u prirodi zaštićena kao rijetki endem. Od azijskog tipa S. laevigata (L.) Maxim., naš dinarski endem se odvaja: golema udaljenost oko 5.000 km, niži jastučasto-zbijeni rast (30-100 cm), zrela kora na granama manjeviše ispucana, listovi sitniji i na vrhu kratko-ušiljeni sa šiljkom do 1mm (ne tupo-zaobljeni), cvjetne stapke su kratko čekinjasto-dlakave (ne gole), režnjevi čaške izduženo-trokutasti i ušiljenih vrhova (ne zaobljeni), a metličasti cvatovi su kraći-stožasti do 10cm.

Sve navedene značajke su zapravo ipak sličnije prostorno bližemu turanskom endemu Sib. tianshanica, negoli navodnomu drugačijem "sinonimu" S. altaiensis s kojim se naša tek paušalno izjednačuje. Tako ju npr. Flora europaea II (Tutin & al. 1968) formalno navodi pod davno zastarjelim nazivom S. "altaiensis" var. croatica, iako su među 6 dosad poznatih svojta u rodu Sibiraea, upravo S. altaiensis (Laxm.) Schneid. iz Sibira i naša S. croatica morfotaksonomski i biogeografski razmjerno različite i najviše razdvojene na golemoj udaljenosti oko 5.000 km.

Građom, prostorno i sinekološki, očito je našoj prostorno bliža i kasnije odkrivena, kseromorfna zapadna maceloza (Sibiraea tianshanica Pojar.) iz Turkestana (vidi niže), koja joj je sličnija tj. također nižega jastučastog rasta, sitnih listova i dlakavih cvatova kao i hrvatska maceloza, a obje slično rastu u zajedničkomu vegetacijskom redu visinskih listopadnih grmljaka Oreoherzogietalia. Zato je ipak objektivniji morfotaksonomski položaj naše maceloze kao S. croatica (s.lat.) subsp. tianshanica + subsp. croatica s.s. (Lovrić 1975, 1995: 111). Inače je na Velebitu kod Oštarija taj naš endem poznat domaćim starosjediocima i pod izvornim narodnim nazivom "maceloza" (zabilježili su ga već Hirc 1912. i Degen 1936), koji je u našoj literaturi ostao zanemaren zbog umjetne jugo-prevedenice "sibireja".

Ine azijske Sibireae (Eleiosine)

U središnjoj Aziji tj. južni Sibir, Turkestan i zapadna Kina, dosad je nađeno 5 raznih posebnih svojta iz roda Sibiraea (tj. Eleiosine): najzapadnija je i najbliža nam S. tianshanica u Turkestanu, pa sjevernije tipska S. laevigata (S. altaiensis) u južnom Sibiru i ovoj najsrodnija S. glaberrima oko zavale Tarim (još nejasna), pa oko Tibeta S. angustifolia i najistočnija S. tomentosa u jugozapadnoj Kini. Stoga najveća raznolikost roda Sibiraea postoji u njegovu razvojnom centru tj. u zapadnoj Kini gdje su nazočne 3 - 4 različite svojte tog roda.

Zapadno-europski i naši neupućeni obrađivači formalno ograničeni na europske izvore, ove većinom ne spominju niti ih uopće ne uspoređuju sa S. croatica, nego uporno ponavljaju tek stare poredbe jedino s najdaljom S. altaiensis. Zato su ovdje po prvi puta kod nas poredbeno navedene i te ostale azijske Sibireae južnije izvan sibirskog Altaja, da se konačno realnije shvate pravi srodstveni odnosi i taksonomski položaj naše endemske maceloze:

S. laevigata (S.altaiensis)

Altajska maceloza, tip Sibiraea laevigata (L.) Maxim. s.s. (Spiraea laevigata L., Eleiosine altaica Rafin., Sibiraea altaiensis Laxm.): Ovo je najstariji prototip roda Sibiraea i od nas prostorno najdalja svojta, koja raste samo u subalpskom pojasu sibirskog Altaja i južnije planine Džungarski Alatau na rusko-kineskoj granici, tj. uglavnom na planinama središnje Azije oko tromedje Rusije, Mongolije i Kine.

Tamo izraste kao rahli busen do 1,5m pa ima izdužene i vitke šibaste ogranke poput vrbe, koje tamošnji Kozaci rabe kao stočne bičeve. Kora je tamnija crvenosmeđa, listovi na vrhu tupo-zaobljeni, a cvjetne čaške su gore kratko narovašene s tupo-zaobljenim režnjevima.

Zapadna Sib. tianshanica

Tukestanska ili zapadna maceloza, Sibiraea tianshanica (Krasn.) Pojar. (S. altaiensis s.lat. var. tianschanica Krasn.): Ovo je u Aziji najzapadniji predstavnik tog roda i prostorno najbliži našoj S. croatica, a također joj je i morfo-taksonomski najsličniji - više negoli sjeverni altajski tip, od kojega se S. tianshanica razlikuje: niži jastučasti rast do 60 cm, listovi sitniji (kao i naši), a cvatne stapke su manjeviše dlakave.

Ova raste samo na zapadnom grebenu gorja Tien-Shan i najviše oko jezera Issyk-Kul, tj. uz granicu Kirgizije i Kazakstana. Tu je već vrlo rijetka i na rubu izumiranja, pa je to danas najrjeđa i najugroženija svojta iz roda Sibiraea. Ovo je najsitniji i najizrazitije kseromorfni grmić u rodu Sibiraea.

Sibiraea glaberrima ?

Tarimska maceloza, Sib. glaberrima K.S.Hao: Pankhurst (K.S. Hao: Bull.Chin. Bot. Soc. 1936, 2: 29-31; R. Pankhurst 2007): Ovo je još uvijek donekle nejasna planinska svojta iz sjeverozapadne Kine na području Tibeta i oko Tarima tj. iz velegorja Kwen-Lun i istočni Tien-Shan. Izgleda da bi toj još nejasnoj svojti pripadala većina populacija tzv. širje Sib. "laevigata" ampl. iz područja kineske flore, tako da uža tipska S. laevigata s.s. (S. altaiensis) zapravo možda niti ne raste unutar kineskih granica nego samo u ruskom Sibiru.

Iako ovu kineski botaničari dijelom još smatraju sinonimom za širju S. laevigata ampl., nedavno ju je Pankhurst (2007) u monografskom pregledu fam. Rosaceae opet prihvatio kao punovrijednu svojtu. Njezin realni i objektivni status bi najvjerojatnije bio kao posebna regionalna podvrsta: Sib. laevigata ampl. subsp. glaberrima (K.S. Hao).

Sibiraea angustata

Tibetska maceloza, Sibiraea angustata (Rehd.) Hand.Mazz. (S. laevigata ampl. var. angustata Rehd., Eleiosine angustata WuNing): To je prostorno središnja i rastom najveća svojta ovog roda s najširim arealom na istočnom grebenu Tien-Shana i na Tibetu do zapadnoga kineskog Sečuana, gdje raste u visinama od 3.000 - 4.000 m.

Od prototipa S. laevigata s.s. se ova izdvaja: užim-izduženim listovima i dlakavim stapkama cvata, a od iduće kineske vrste bijelim cvjetovima i golim jednobojnim listovima bez dlaka, pa u zrelosti pri cvatnji višim rastom i do 2,5m. To je najizrazitije mezofilni i rastom najveći grm u rodu Sibiraea, koji izvorno raste uz planinske potoke, izvore i vlažnije zasjenjene stijene.

Južna Sib. tomentosa

Kineska ili južna maceloza, Sibiraea tomentosa Diels (Eleiosine tomentosa WuNing): Ovo je visinski najgornja i najjužnija dosad poznata vrsta iz tog roda, koja raste u jugozapadnoj Kini između 3.500 - 4.200m na kraškom gorju Yunnan. Ova se od svih inih vrsta iz roda Sibiraea morfološki najoštrije razlikuje od svih ostalih i vjerojatno pripada inoj sekciji.

Od tipa S. laevigata s.s. se ova jasno odvaja: dlakavošću lisne peteljke i cvatnih stapki, pa na vrhu ušiljenim i izrazito dvobojnim listovima koji su ozdola gusto baršunasto-dlakavi, zatim tamnijim žutozelenim cvjetovima (ine vrste roda uglavnom cvatu bijelo), a ističe se i nižim jastučastim rastom 60-100 cm. Iako ova morfotaksonomski nije bliže srodna našoj dinarskoj macelozi, zbog staništa nam je ekološki najsličnija, jer i tamo uglavnom raste na kamenitom karbonatnom krasu.

**Uži rod Spiraea (suručica)**

Uži rod Spiraea L. s.s., na Dinarskom krasu obuhvaća desetak uglavnom mezofilnih vrsta koje većinom imaju širu europsku rasprostranjenost i pretežno rastu u šumama ili kao rubne visoke zeleni: Samonikle su kod nas Sp. decumbens Host.: Roeh., Sp. obovata W.& K.: Willd. (Sp. hypericifolia s.lat. ssp. ovata Dost.), Sp. media F.Schm. (S. ulmifolia Scop., Sp. "chamaedryfolia" auct.balk.), pa Sp. salicifolia L. i balkanski endem Sp. cana W.& K. Još se kao ukrasne kod nas u kulturi nalaze i Sp. chamaerdyfolia L. s.s., Sp. crenata L., pa vrtni križanci Sp.X vanhouttei (Briot) Zabel i Sp.X billiardii (Zabel) Schn. (Sp. salicifolia X douglasii auct.), itd.

Sp. cana, balkanska suručica

Balkanska suručica, Spiraea cana W.& K. je iz termofile južnije sekcije Nothospiraea Zabel. To je naš dinarski poluendem, proširen najviše u panonskom gorju i kontinentalnim brdima sjevernog Balkana: sjeveroistok Italije, južna Slovenija, Hrvatska, Bosna, Srbija, a najsjevernija su nalazišta u Sloveniji i Slavonskom gorju Požeške kotline. Ova većinom raste na karbonatnom krasu u termofilnim šumicama Orno-Ostryetalia.

Ekologija maceloza (Eleiosine)

Razne svojte iz roda Sibiraea / Eleiosine rastu pretežno na gornjoj granici šume u subalpskim listopadnim grmljacima reda Oreoherzogietalia Fuk. s.ampl. i većinom na neutrobazičnoj podlozi vapnenca, dolomita ili feromagnezijskih ofiolita. Taj red i vegetacijski tip obuhvaća 3 zamjenske regionalne sveze: zapadnu Lonicero-Rhamnion Fuk. na našim Dinaridima, središnju Lonicero-Sorbion Uslu & Lov. na planinama Grčke i Turske, pa istočnu srednjoazijsku Lonicero-Sibireion (Streš. prov.) na planinama južnog Sibira, Turkestana i zapadne Kine.

Djelomična ekološka iznimka je mezofilna kineska Sib. angustata koja još često raste uz planinska vrela i potoke. Pritom se pripadne vrste roda Sibiraea nalaze u 2 slične zamjenske sveze: Sib. croatica u balkanskoj svezi Lonicero-Rhamnion, a ine azijske većinom u tamošnjoj sličnoj svezi Lonicero-Sibireion.

Lonicero-Rhamnion fallacis

Olujne visinske šikare iz dinarske kraške sveze Lonicero-Rhamnion fallacis Fuk. (1969) 1970, nalaze se na olujnim grebenima i burnim vrhovima južnih primorskih Dinarida. Zajednički su pokazatelji: Oreoherzogia fallax, Salix appendiculata s.l., Ribes alpinum, Berberis croatica, Sorbus austriaca s.l., Lonicera alpigena ampl., Cotoneaster integerrima, Polystichum illyricum, pa na tlu mahovine Riccardia latifrons, Metzgeria pubescens i Chiloscyphus pallescens, a u fauni endemski glodavac Dinaromys bogdanovi.

Toj svezi pripadaju bar 4 razne subalpske zajednice visokih Dinarida (vidi još pobliže pod Hrvatsko-dinarski kozolisti): sjeverozapadna Oreoherzogio-Berberidetum croaticae (Horv.) Fuk., južnija Viburno-Loniceretum glutinosae Fuk., visokoplaninska Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili Fuk. i središnja Ribeso-Loniceretum borbasianae Fuk., u kojoj većinom raste i endemska Sibiraea croatica.

Ribeso-Loniceretum

Ribeso-Loniceretum borbasianae Fuk. (1969) 1970 (Ribesio-Rhamnetum fallacis syn. Trić 1979), razvija se na vršnim burištima u dalmatinskoj Zagori i Hercegovini: južni Velebit, Dinara, Kamešnica, Čvrsnica, Čabulja i Biokovo, gdje raste na kraškim vjetrometinama od 1.300 - 1.700m. Pokazatelji su: Lonicera borbasiana, Ribes alpinum subsp. pallidigemum (endem), Berberis illyrica (B. croatica subsp. dinarica, en.), Sibiraea/Eleiosine croatica (en.), Cerasus prostrata s.s. i Rosa dinarica (en.),- usp. Fukarek 1969 (tab. p.76).

Šikaristan Lonicero-Sibireion

Visinski "šikaristan" iz iranoturanske sveze Lonicero-Sibireion (Streščenko prov.), obuhvaća vršne listopadne grmljake uz gornju granicu drveća na izloženim planinskim grebenima sjevernog Irana, Afganistana, Turkestana i Tibeta. Ovo je najistočnija azijska sveza iz reda Oreoherzogietalia, koja možda pripada i paralelnomu srednjoazijskom redu (Sibiraetalia ?).

Zajednički su pokazatelji ove istočnije sveze: Sibiraea/Eleiosine spec.plur. (S. "laevigata" ampl.: 5 svojta), Lonicera webbiana, L. obovata, Ribes villosum, Euonymus semenovii, Juniperus squamata, pa još endemski grmoliki rodovi Restella, Dasyphora i dr. Dosad su tek provizorno poznate zajednice iz te sveze:

as. Restella albertii + Cotoneaster hissarica (Streš. prov.) na zapadu Tyen-Shana u kojoj raste i našoj slična Sibiraea tianshanica,
as. Dasyphora dryadanthoides + Lonicera semenovii (Streš. prov.) na Pamiru,
as. Rhododendron violaceum + Sibiraea angustata (WuNing prov.) na Tibetu.

Važnija literatura

Ballian, D.& al. 2006: History, genetic differentiation and conservation strategies for disjunct populations of Sibiraea species from southeastern Europe and Asia. Conservation Genetics 7/6: 1566-1572.
Degen, A. 1905: Über das vorkommen eines Vertreters der Gattung Sibiraea in Südkroatien und in der Herzegowina. Magyar Bot. Lapok 4: 245-259 & 284, Budapest.
Degen, A. 1937: Sibiraea. Flora Velebitica, vol. 2: 241, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
Flora of China 2005, Rosaceae: Sibiraea Maxim. Fl. Chin. vol. 9: p. 73 - 74.
Fukarek, P. 1987: Sibireja (Sibiraea Maxim.). Šumarska enciklopedija sv. 3: 198, Leksikografski zavod, Zagreb.
Hao, K.S. 1936: Sibiraea glaberrima, spec.nov. (in Chinese). Bull. Chin. Bot. Soc., 2: 29-31.
Kušan, F. 1971: Novo nalazište svojte Sibiraea laevigata ssp. croatica Degen na Velebitu. Acta Bot. Croat. 30: 131-134, Zagreb.
Pankhurst, R. 2007: Rosaceae family database. On-line searchable version available through the Global Plant Checklist of the International Organization for Plant Information (IOPI 1996-2007).
Volarić-Mršić, I. 1994: Sibiraea croatica Deg. Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske, str. 477-479, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb.
Wu Ning, 1998: The community types and biomass of Sibiraea angustata scrub and their relationship with environmental factors in northwestern Sitchuan. Acta Bot. Sinica 40/9: 860-870.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.

Maceloza (Eleiosine-Sibiraea)

Sadržaj