Hrvatski ugasli vulkani
Hrvatski ugasli vulkani (bivši vulkanski krateri Psunja, Komiže i ini manji): - U Hrvatskoj su manjeviše očuvani geološki ostatci od desetak bivših tj. dosad ugaslih pravih vulkana. Medjutim, laički amateri neriedko maštaju (čak u Wikipediji) kako i na našemu Dinarskom krasu navodno postoje neki čudni tragovi vulkanizma, što su uglavnom nestručne besmislice.
Geološki strukovno dokazani tragovi stvarnih bivših, ali dosad ugaslih vulkana postoje zamalo samo na dva rubna područja u Hrvatskoj: na sjeveroiztoku u Slavoniji i Moslavini, ter na krajnjem jugu po srednjojadranskim pučinskim otocima. U okolnom susjedstvu (bivša Jugoslavia) ima razmjerno najviše ugaslih vulkana na silikatnom Rodopskom gorju u Srbiji i Macedoniji.
Sadržaj
Obćenito o vulkanima
Vulkani (talij. volcani, španj. volcanos, engl. volcanoes, rus. sopka) su geološke tvorbe u obliku eruptivnih brda na planinama ili na morskim dnu (seamounts), gdje užarena magma s plinovima, pepelom i lavom izbija na površinu Zemlje. Medjunarodni naziv vulkana potječe od staroga rimskog božanstva vatre imenom Vulcanus, inače sina Jupiterova i muža božice Venere. Vulkanima se pobliže bavi posebna geološka grana, vulkanologia.
Vulkani u svojem okolišu znatno utječu na oblikovanje Zemljinog reljefa, a najčešće se nalaze duž rubova litosfernih ploča. Vulkan može biti mladji i još aktivan (živi vulkani) ili stariji i ugašen (bivši neaktivni vulkani), ovisno o njegovim erupcijama i tektonskoj aktivnosti u njegovom okružju. Najistaknutiji vršni dio vulkana je uzdignuta vulkanska kupola koja se neprestano povećava. Na vrhu kupole se nalazi vulkanski krater (kaldera), a spoj između površinskog kratera i dubljega vulkanskog ognjišta u podzemlju tvori vulkanski kanal.
Prodor magme na površinu se može dogoditi iz više razloga, npr. tektonski poremećaji i promjene dubinskog tlaka koji izbacuju magmu, pa visoka temperatura (600 do 1200°C), koja povećava viskoznost i gibljivost magme uz taljenje stijena, ili zbog podzemnog gomilanja plinova i para koji povećavaju uzgon magme. Izbačena magma na površini Zemlje naziva se lava. Magma može izbijati na površinu na dva glavna načina:
- Izlievanjem: magma izbija i teče polagano i jednolično, zbog čega nastaju veći bazaltni pokrovi npr. indijski poluotok Dekan, otok Island, poluotok Kamčatka, dio SAD, itd.
- Erupcijom: magma izbija povremeno i eksplozivno, zbog podzemnog nakupljanja plinova i vodene pare. Takve erupcije su često popraćene potresima, a zabilježeni su i slučajevi katastrofalnih posljedica za okolinu, npr. antička erupcia Vezuva, vulkani Krakatau god. 1883, Mont Pele 1902, St. Helens 1980, itd.
Osim česte lave i pepela, vulkani mogu povremeno izbacivati i tzv. vulkanske bombe tj. veće komade već skrutnute lave kao kamene gromade, koji pri hladjenju obično dobivaju vretenasti oblik, pa i veće vulkanske blokove (zdrobljeni piroklastični material) koji mogu težiti i po nekoliko tisuća tona, nadalje još vulkanski pršinac ili tuf tj. vulkanski pepeo pomiešan s vodom, ter lapile ili manje užareno kamenje veličine šljunka. Vulkanska djelatnost je često praćena inim popratnim pojavama, npr. ispuhivanjem vodene pare, različitih plinova i kemijskih spojeva.
Bivši vulkani u Hrvatskoj
Na samomu balkanskom kopnu sada više nema živih vulkana, ali postoji niz ugaslih iz mezozoika i starijih, najviše na silikatnom Rodopskom gorju u Srbiji, Macedoniji i Bugarskoj. U Grčkoj je još jedini živi i aktivan otočni vulkan Thera (ili Santorin) na Egejskom moru. Najviše aktivnih i nedavnih vulkana u našem susjedstvu se nalazi u južnoj Italiji: Tu je i najveći europski vulkan Etna na Siciliji, a na kopnu kod Napulja poznati vulkan Vezuv. Sjeverno od Sicilije na Eolskom otočju (Lipari) su otočni vulkani Vulcano i najaktivniji Stromboli.
U odnosu na širje okružje, vulkanske aktivnosti su u Hrvatskoj puno rjedja pojava, pogotovo u novijim geološkim dobima, a na središnjim, pretežno karbonatnim lancima Dinarida tj. izmedju Save i Jadrana uglavnom nema većih vulkanskih tragova (izim istočnije u Bosni). Na hrvatskom ozemlju danas, kao ni u novijoj predpoviesti (cenozoik) više nema nikakvih tragova djelatnih vulkana, ali zato postoje manjeviše jasni pokazatelji i današnji ostatci za najmanje desetak ranijih djelatnih vulkana u Slavoniji i na jadranskim otocima.
Najstariji su i najveći naši rani južnopanonski vulkani u Slavoniji i Moslavini (osobito Psunj) koji su bili djelatni uglavnom samo u paleozoiku, dok su manji južnojadranski vulkani na pučinskim otocima (npr. Komiža) potom djelovali pretežno u mezozoiku, ali su i oni dosad ugasli.
Paleozojski vulkani Slavonie
Razmjerno najveća eruptivna područja s više prastarih vulkana su kod nas na silikatnomu panonskom gorju u sjevernoj Hrvatskoj, čiji su masivi potom zbog neaktivnosti starih ugaslih vulkana kasnijom erozijom dosad dosta sniženi. Najveći ugasli vulkan sjeveroiztočne Hrvatske je Psunj, a zapadnije od njega je još manji rani vulkan Moslavačka gora.
Tu su ranije aktivni vulkani najviše djelovali u paleozoiku, dok je već od mezozoika njihova djelatnost većinom oslabila ili posve prestala, ali su im ipak položaji još i sada vidljivi po nazočnim masivima eruptivnih stiena: npr. Slavonsko gorje, Moslavina, Zrinska gora, zagrebačka Medvednica, itd.
Najveći vulkanski Psunj
Psunj, 984 m (sred.viek: Psujnik, klas.latin. Mons Pisunus): - Psunj je glavno gorje na jugozapadu Slavonije u iztočnoj Hrvatskoj. To je razmjerno najviši slavonski masiv, s glavnim vrhom Brezovo polje na 984m. Ovo je kod nas jedan od riedkih okruglo-pravilnih, još očuvanih vulkanskih čunjeva u Hrvatskoj, pa ima razmjerno pravilan kružno-stožasti oblik i to je najveći ugasli vulkan u Hrvatskoj.
Psunj je sastavni i najviši jugozapadni masiv u gorskom viencu koji okružuje Požešku kotlinu. Glavna značajka reljefa je njegov kružno-čunjsti oblik i brojne, zvjezdasto razporedjene gorske kose, dugačke i po desetak kilometara, koje se lepezasto šire na sve strane od čvorišta u najvišem vulkanskom vrhu. Među njima su duboko i oštro usječene doline gorskih potoka koji razčlanjuju cijelo gorje.
Psunj je izvorno prastari vulkanski čunj, razmjerno dobro očuvan iz rane Kaledonske orogeneze, čija je djelatnost ugasla i završila već do kraja paleozoika. Psunj ima paleozojsku eruptivnu jezgru, koju niže okružuju kasniji neogenski sedimeti. Od ruda se ovdje kopao grafit kod Brusnika i Brezovog polja, pa milovka kod Koprivne, kremene naslage i kvarcitni pijesak kod Zavlake i Grahovljana ter granit kod Šeovice i Ivanovca. Geološki su još zanimljive tektonske pukotine, koje su na zapadnom podnožju uvjetovale pojavu termalnih vrela u Lipiku.
Mezozojski vulkani Jadrana
Drugo južnije i razmjerno kasnije područje ugaslih vulkana u Hrvatskoj su vulkanski otoci i stari podmorski vulkani na pučini središnjeg Jadrana, od kojih su najpoznatiji Jabuka, Brusnik, Komiža i susjedna pličina Seget. Ovi su jadranski vulkani bili uglavnom djelatni u mezozoiku najviše kroz juru u doba Kimerske orogeneze, prije i uoči Alpinske orogeneze, tj. tektonskog izdizanja susjednih Dinarida i Apenina oko Jadrana, a od terciara su to uglavnom već erodirani i ugasli bivši vulkani.
Vulkanski zaljev Komiže
Komỳza (= domaće-čakavski; jugo-štokavski: "Komiža", talian. Comisa) je otočni gradić na zapadnoj obali Visa u južnoj Hrvatskoj. Administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji, broj stanovnika je 1.677, z. širina = 43.04N i z. dužina = 16.09E. Iako je najveći dio otoka Visa izgradjen od mezozojskih sedimentnih karbonata, staro središte Komiže od luke do groblja leži pretežno na eruptivnim stienama bivšega vulkanskog kratera u zaljevu Komiže i tu je vjerojatno djelovao najveći mezozojski vulkan na Jadranu.
Zapadna obala otoka Visa oko Komiže se po geološkoj gradji i starosti dosta razlikuje od ostalih dielova Visa, kao i od većine inih jadranskih otoka. Kao prvo, okolicu Komiže pretežno izgradjuju starije stiene iz triasa tj. dolomiti i gips. Povrh toga, uz jugoistočnu obalu Komižkog zaljeva tj. u južnom dijelu grada Komiže se obilno nalaze tamni, sivosmedji eruptivi kao mezozojski ostatak vulkanskog kratera na mjestu današnje Komiže, što pridonosi i poljodjelskoj plodnosti komiške okolice.
Takodjer i u bližem susjedstvu sjeverozapadno od Komiže je još i drugi vulkanski masiv-blizanac od eruptivnih stiena, kao vulkanska pličina Seget uz otočić Barjak. Stare naslage vulkanskog pepela iz oba bivša srednjojadranska vulkana (Segeta i Komiže) danas kao plodno tlo prekrivaju veći dio susjednog otoka 'Biševa' (čakav. Bisovo).
Naši uronjeni vulkani
Izim još danas vidljivih i manjeviše očuvanih, nadmorskih dijelova vulkanskih kratera na Jabuki, Brusniku i u Komiži na zapadu Visa, na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana pod morem se iz dubljeg dna izdiže još desetak već erodiranih, mezozojskih podvodnih vulkana (eruptivni seamounts), koji se bar dijelom mogu odozgor manjeviše vidjeti u mirnijem moru za sunčanog dana, npr. pri preletu avionom iz Splita za Rim.
Ovi naši stari podmorski vulkani strše iznad dna uglavnom u četverokutu izmedju otoka Jabuke, Komiže na Visu, pa sjevernije od otoka Palagruže i Pianose. Najpoznatiji i plići, već iz broda vidljivi naši podmorski vulkani su npr. vulkanska plićina Seget uz vapnenački otočić Barjak kod Komiže i pučinska plićina sjevernije od Jabuke. Oba ta podmorska vulkana strše tek na desetak metara izpod mora, pa su to npr. viškim ribarima dobro poznati 'brakovi' obrasli većim smedjim algama, koji su na tom području najbogatije ribolovne postaje.
Summary
A volcano is a mountain where lava (hot, liquid rock) comes from a magma chamber under the ground. Most volcanoes have a volcanic crater at the top. When they are active, materials pour out of it. This includes lava, steam, gaseous compounds of sulphur, ash and broken rock pieces. Volcanoes erupt when magma and pressure come together, and the pressure blows off the top of the solid rock, and the magma pours out. Croatia now includes only dozen extinct volcanoes in two marginal areas: the volcanic isles and eruptive seamounts in central Adriatic, and the maior eruptive mountains of Slavonia in NE Croatia, the largest one being Mt Psunj.
Literatura
- A. Cvitanić, 1968: Prirodna obilježja otoka Visa, Biševa, Sveca, Palagruže, Jabuke i Brusnika. Viški spomenici, Split.
- F. Tućan, 1950: Dva eruptivna otočića Jabuka i Brusnik u našem Jadranu. Priroda, 37:
321–327, Zagreb.
- F. Tućan, 1953: O istraživanju eruptivnih stijena otoka Jabuke, Brusnika i Visa. Ljetopis JAZU 57: 215–225, Zagreb.
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license almost from Croatian Wikinfo and WikiSlavia.
