Pučinski otoci Jadrana

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Pučinski otoci središnjeg Jadrana: Veći i osrednji otoci duž istočnojadranskih obala kao dio potopljenih jugozapadnih Dinarida, od Brijuna i Cresa pa do Mljeta i Elafita su od kopna odvojeni uglavnom plićim morem ispod 100m i u ledena doba su svi bili spojeni kao brda s dinarskim kopnom. Klima im je većinom slična kao na najbližoj kopnenoj obali, pa se ni po vegetaciji bitno ne razlikuju od susjednoga priobalnog pojasa. Naprotiv, naši udaljeni i izoliralni vanjski otoci na pučini središnjeg Jadrana od Jabuke do Galijule i Glavata, značajno se razlikuju od većine inih priobalnih otoka hidrografski, klimatski, vegetacijski i čak geološki i paleogeografski.

U tu vanjsku skupinu osobitih pučinskih otoka smjerom sjeverozapad-jugoistok spadaju na Jadranu: najzapadnija Jabuka, Kamik, Svetac, Brusnik, Biševo, Vis (i najbliži otočići), Sušac, Palagruža, najjužnija Galijula, Kopište, Lastovo, Lastovci, Vrhovci i najistočnije Glavat. Ostali jadranski otoci sjevernije i istočnije izvan ovih (kao i oni uz srednju Italiju) u hidrografskom, klimatskom i vegetacijskom pogledu više nemaju izražen pravi maritimno-pučinski značaj i manjeviše su sličniji nedalekim obalama susjednog kopna. Osim turističkog i prirodoslovnog značenja, ti vanjski pučinski otoci takodjer imaju za Hrvatsku i posebnu geopolitičku važnost zbog pomaknute granice našega teritorialnog mora preko srednjojadranske pučine bliže Italiji, a takodjer su i gospodarski značajni jer su uz njih najbogatija ribolovišta na cielom Jadranu.

Sadržaj

Abstract

Remote isles in Adriatic offing: The open sea in central Adriatic includes dozen isles different from most other nearshore islands at Istria and Dalmatia by surrounding depths major than 120m, by the drier and warmer maritime climate, and by a southern partly subtropical vegetation. The major ones are Vis and Lastovo, and other dozen minor islets include the westernmost Jabuka, Kamik, Svetac, Brusnik, Biševo, Sušac, Palagruža, the southernmost Galijula, Kopište, Lastovci, Vrhovci, the easternmost Glavat, and also many minute skerry-reefs between them.

Posebna klima i vegetacija

  • Vanjski pučinski otoci srednjeg Jadrana su od nutarnjih otoka uglavnom odvojeni većim dubinama preko 120m, pa su u ledena doba ostali otocima i većinom stalno odvojeni od kopna.
  • Takodjer su dijelom i geološki različiti, jer su uz inače dominantni vapnenac tu još česti dolomiti, pa mjestimice još gipsne naslage i vulkanski silikati (Jabuka, Brusnik, Komiža itd.) kojih inače nema na inim nutarnjim otocima.
  • Nadalje im je i klima više maritimna s manjim toplinskim amplitudama zbog jačega termostatskog učinka okolnoga dubljeg mora, a takodjer su ovi još sušniji s oskudnim sezonskim oborinama od 300-600 mm godišnje i jakom sušom preko pola godine.
  • Zbog svega toga, takodjer je i njihova vegetacija većinom različita od inih nutarnjih i priobalnih otoka, pa bar u nižemu priobalnom pojasu i na manjim pučinskim otočićima više nije tipska mediteranska kao na primorskoj obali i nutarnjim otocima, nego više subtropska-južnosredozemna poput obala Sicilije, Krete, Cipra, Malte i sjevernoafričke obale. Dok na nutarnjim priobalnim otocima listopadne (submediteranske) vrste iz južnoeuropskog kopna, zbog povremenih mrazova rastu bar na otočnim vrhovima i svježim sjevernim padinama (na Krku i Cresu po većem dijelu otoka), takve zimopadne biljke zbog toplije zime i ljetne suše na pučinskim otocima uglavnom posve izostaju.

Naprotiv se na tim vanjskim otocima bar uz južne obale, pa čak i na većem dijelu Palagruže, Sušca, Brusnika i Vrhovaca uz tvrdolisne stalnozelene vrste iz mediteranske makije, još obilnije pridolaze južnije subtropsko-ljetopadne vrste savanskog tipa koje su optimalno prilagodjene na dugotrajnu sušu i stalnu toplinu bez mraza s neznatnim sezonskim oborinama, kao u sjevernoj Africi i najjužnijim otocima Sredozemlja. Zato priobalne šume naših pučinskih otoka i otočića imaju poput sjeverne Afrike, obrnuti redoslijed razvitka od kopnenih: baš zimi su vlažnije i živozelene, u listopadno proljeće su već šarene žutocrvene (kao kopnene ujesen), ljeti na suši su sive-ogoljele (kao kopnene zimi), a ujesen s prvim kišama opet propupaju žutozelene s obiljem šarenih cvjetova (kao kopneno proljeće). Stoga europski i naši kopneni 'žabari' (i nestručna Wikipedia) često daju promašene krivo-izvrnute opise o prividno oskudnoj i "bijednoj" vegetaciji tih južnih vanjskih otoka, jer su ih većinom gledali iz eurocentričkog (srednjoeuropskog) nazora tj. samo u sezoni kupanja kroz najgore ljetno doba (slično kao da Mediteranci navode usred zime bijedno sivilo kopnene vegetacije diljem Europe!).

Vulkanski otok Jabuka

Jabuka (talijan. Pomo), je vulkanski otočić piramidalnog oblika na otvorenoj pučini srednjeg Jadrana, zapadno od Komiže i jugozapadno od Rogoznice, a najbliži mu je na istoku drugi otok Svetac (čakav. Štondrija). Ovaj otočić je većinom nedostupan i dakako nenaseljen, a površina mu je preko 2ha (0,022) i dužina obale 715m.

Jabuka je većinom izgradjena od tamnosmedjega vulkanskog diorita. Sva je kamenita i strmih obala, teško pristupačna i to tek za mirnijeg vremena s istočne strane, dok su na jugozapadnoj strani okomite i prevjesne klisurine, nad kojima je najviši vrh 97m. Na otoku se razvila endemska podvrsta crna gušterica (Podarcis melisellensis pomoensis) i 3 strogo zaštićena biljna endema iz roda zečina (Centaurea pomoensis i Centaurea crithmifolia) te njihov endemski križanac Centaurea X jabukensis. Od 1958. je otok Jabuka proglašen geološkim spomenikom prirode.

Jabuka je 97 metara visok klisurasti greben koji se nalazi izvan glavnih pomorskih putova, a u novije vrijeme postaje ciljem jedriličara. Okolno more je bogato ribom, posebno zubatcom tu poznatim kao "car o' rib". Područje dubokog mora kod Jabuke poznato kao Jabučka kotlina, bogato je mrijestilište riba i ostalih vrsta: škampa (Nephrops), lignjuna(Todarodes), bijelog muzgavca (Ozaena), grdobine (Lophius), oslića i dr.

Otok Svetac (Štondria)

Svetac (ili Sv. Andrija, čakav. Štondrija, talij. Sant'Andrea, latin.& grč. Niassa) je službeno ime pučinskog otoka na hrvatskom dijelu srednjeg Jadrana, zapadno od otoka Visa i južnije od Rogoznice na kopnenoj obali. Drugi štokavski naziv otoka je Sveti Andrija (ali isto ime nosi i pučinski otočić sa svetionikom ispred Dubrovnika). Domaći čakavski naziv za Svetac je Štondrija, a talijanski Sant'Andrea.

Zemljopisne osobitosti

Otok Svetac leži na pučini zapadno od Komiže i ima oblik stjenovitog grebena, gradjenog od bijelih krednih vapnenaca. Izdužen je 3,7 km smjerom sjeveroistok-jugozapad, površine 4,3 kv.km, dužina obale je 8,7 km. Otok je uzak, strmi i razmjerno visoki brdski greben s najvišim vrhom Sertikuk, 316m (= domaće-čakavsko ime, novo-štokavski nadimak tzv. "Kosa"). Ini viši vrhovi tog grebena su još Njaša 305m, Kraljicin 280m i Bimbul 231m. Slični oštro-klisurasti otoci na Jadranu su još susjedna Jabuka i Palagruža, a najveći takav strmi greben je kvarnerski Prvić. Najstrmija je sjeverozapadna padina Svetca s klisurastim odsjecima visine 100-180m, a jugoistočne padine su manje strme i dijelom dostupne uz uvalu Povlobok, gdje je u kraškoj ponikvi poluslana kamena laguna Slatina sa zelenim algama (Enteromorpha). Na obali Svetca je najjsjeverniji rt Trepina, najistočniji je rt Šijobod, a najzapadniji rt Fumor, uz koji se na zapadu još nastavlja klisurasti otočić Kamik. 2,5 km prama jugoistoku leži vulkanski otočić Brusnik, a daleko zapadnije na pučini je i drugi vulkanski otočić Jabuka.

Najtoplija klima

Klima Svetca je najtoplija na Jadranu tj. južnomediteranskog tipa zone Oleo-Ceratonion. Ranija višegodišnja mjerenja tu pokazuju kod nas najviši godišnji prosjek čak 17.4°C, dok ini otoci i obalni gradovi istočnog Jadrana uglavnom imaju niže god. prosjeke ispod 17°C: npr. Split 16.2°C, Palagruža 16.3°C, Sušac 16.5°C, itd. Na Svetcu još nije zabilježen mraz i najniži minimum je oko 0°C, a mjesečni prosjeci jesu I: 10.1°, II: 11.0°, III: 12.5°, IV: 15.8°, V: 19.8°, VI: 22.5°, VII: 24.2°, VIII: 25.0°, IX: 22.6°, X: 18.4°, XI: 15.2°, XII: 13.7°. Svetac ima 5 sušnih mjeseci bez ljetne kiše od svibnja do rujna, a godičnji prosjek oborina je oko 500mm uglavnom zimi. Najveći dio tog otoka prekriva sredozemna tvrdolisna makija mirte, trišlje i divlje masline, s nešto viših šuma hrasta česmine na svježijoj sjevernoj strmini. Od nasada su uz naselje oko Slatine najvažniji rogači, a nekadašnji vinogradi na južnoj padini su uglavnom već zapušteni nakon izumiranja stanovnika.

Povijesne naznake

Od arheoloških znamenitosti, na istočnom vrhu otoka je ilirska gradina Kraljicin (221 m). Jedino naselje na otoku je danas zapuštena grupa kamenih kuća (sezonske vikendice) Povlobok na jugoistočnoj obali, a najbliža stalma naselja za prijevoz do Svetca jesu Komiža na Visu i Rogoznica na kopnu. Donedavna je to bio najistureniji naseljen otok na hrvatskom dijelu Jadrana. Iz popisa 1951, na Svecu je još živjelo 51 stalnih stanovnika, ali je zadnja domaća starica Jurka Zanki tu umrla na smjeni tisućljeća, a mladji su već ranije odselili većinom u Komižu. Zato je danas Svetac nenaseljen, osim čestih posjeta viških ribara i rjeđe ljetnih turista. Otok je najbolje vidljiv iz Komiže i Rogoznice, ali za vedrih dana i bistre vidljivosti nakon bure, Svetac se u daljini vidi i s brda oko Trogira i Šibenika.

Otočić Kamik

Kamik svetački (talij. Sasso): Čakavski opći naziv 'Kamik' (talij. sasso) u Dalmaciji označuje strmi i visoki klisurasti otočić (kojemu je kvarnerski sinonim 'Grota'). Na srednjem Jadranu postoje 4 takva izgledom slična 'Kamika': najpoznatiji i najveći je na zapadu Sveca, sličan manji je na sjeverozapadu Visa (Izmedju Komiže i Oključne), a druga dva su na istoku uz Malu Palagružu (Tarmuntona i Ološtra). Svetački Kamik (tal Sasso) ima površinu 0,77 hektara, visinu 14m i dužinu obale 546m, a izgradjen je od mezozojskih dolomita. Izložem je jakom udaru valova juga i tramontane, pa zbog posolice na njemu većinom rastu halofiti: Convolvulus cneoreum, Aurinia affinis, itd.

Otočić Ondrin

Sličan je zapadnom Kamiku, ali je manji stjenoviti otočić Ondrin uz južnu obalu Sveca. Takodjer je izgradjen od vapnenca, visok 11m i s dužinom obale oko 250m. Izložen je jakom udaru juga, valova i posolice pa na njemu rastu uglavnom samo halofiti.

Vulkanski Brusnik

Brusnik (talij. Melisello) je nenaseljen vulkanski otočić čija je površina 3 hektara. Leži 23 kilometara zapadno od Visa i 3 km jugoistočno od Sveca. Najviši vrh mu je na 23m nadmorske visine, dužina otoka je oko 200 metara, a širina do 150 metara. Ima oblik osmice, pa se po njegovoj sredini pruža stjenoviti klanac malo iznad razine mora, koji je nakon oluja napunjen slanim lokvama.

Otočić je kamenit i mračnocrne boje od eruptivnih silikata, pa je to uz uvalu Komiže i zapadniju Jabuku, jedan od rijetkih vulkanskih otoka na Jadranu. Na otoku raste endemska biljka dubrovačka zečina i živi endemski gmaz, crna gušterica (Lacerta melisellensis). Zbog tih stijena, flore i faune je Brusnik zakonom zaštićeni rezervat. Do njega i Sveca ne postoje stalne brodske linije, pa se privatni prijevoz mora ugovoriti na Visu.

Otok Bisòvo ('Biševo')

Bisòvo (= izvorno-čakavski; jugo-štokavski "Biševo", latinski Bucium, talij. Busi) je pješčani pučinski otok na srednjem Jadranu nedaleko Visa kod Komiže, poznat po svojoj Modroj špilji, vinu malom plavcu i pješčanim plažama. Površina mu je 5,84 km², a nalazi se na 42°58' N, 16°00' E, tj. 5 km jugozapadno od gradića Komiže, s kojim je tijekom cijele godine povezan manjom brodskom linijom (prugom).

Obale Biševa su većinom strme i klisuraste dijelom izbušene špiljama i procjepima, dok se manje pješčane plaže nalaze u zapadnim uvalama. Nutarnja površina otoka je većinom prekrivena plodnim naslagama staroga vulkanskog pepela donedavno zaraslog vinogradima, koji se tu nataložio ranijim erupcijama iz susjednih ugaslih vulkana Brusnik i Komiža: vidi još pobliže Srednjojadranski vulkani. Najviši je otočni vrh Straženica (240 m) iznad strme i klisuraste južne obale Biševa, na kojoj je donedavna bio i vojni bunker JNA, a zato je do 1990. oko Biševa bilo zabranjeno ronjenje i turistički ribolov (osim domaćim ribarima). Na otoku se nalazi više morskih špilja (čakav. garmi): najpoznatija je tzv. Modra špilja koja je lomom svjetla na uskom ulazu danju sva modro obojena, a druga je Medvidina špilja gdje su donedavna živjeli tuljani (sredozemna medvjedica - Monachus). Tu su ribari god. 1970. ubili zadnju stalnu medvidicu na Jadranu, pa dada kod nas tek povremeno dolutaju iz Sredozemlja.

Naseljenost

Ranije je najveće selo posred otoka bilo Polje sa crkvom Sv. Silvestra i uz nju ranije ruševine benediktinskog samostana koji je tu osnovao Ivan Grlić iz Splita, ali je nakon 2 stoljeća napušten zbog gusarskih napada. Po popisu iz 2001. godine Biševo ima tek 19 stalnih stanovnika, od kojih je 8 starije od 70 godina. Još 1961. je na Biševu bilo 114 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata preko 192), koji su dijelom izumrli ili se preselili uglavnom u Komižu. Mnogi su i dalje ostali vezani za svoj otok na kojem u sezoni obrađuju vinograde i maslinike, a ljeti uglavnom i borave na njemu dok zimi borave u susjednoj Komiži.

Prometne veze

Biševo je zbog isturenoga vanjskog položaja često izloženo visokim valovima tramuntane iz sjeverozapada, bure sa sjevera i juga od jugoistoka, dok je tu mirnije more (bonaca) razmjerno rijetko pa se zato tu čamci većinom izvlače na obalu. Na otoku su 3 manje poluzaklonjene lučice s pristanom: na zapadu u uvalama Salbunara i Porat (Biševska luka), a na istoku Mezoporat odakle ide brodska linija za Komižu, ali je tu zabranjeno sidrenje zbog podvodnog kabela za Vis. U najnovije doba su neki makadamski putovi na Biševu asfaltirani i umjesto magaraca su dovezeni manji automobili za domaće (fiće i sl.), ali turisti ne mogu prevoziti auta na taj otočić.

Vis i bliži otočići

Vis (čakav. Vyš, latin.& grč. Issa, talij. Lissa) je pučinski otok u srednjem Jadranu, na hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Udaljen 45 km je od dalmatinskog kopna i ima 3.700 stanovnika. Površina mu je 90,3 km2, na otok vozi trajekt iz Splita dvaput i u sezoni do četri puta dnevno, a ljeti ima i vezu s Anconom u Italiji. Ukupna duljina obala Visa je 77 km. Oko otoka Visa se nalaze brojni manji otoci, otočići i školji: Bisòvo (jugo-srb. 'Biševo'), Brusnik, Jabuka, Ravnik, Svetac i ini. Klima je na Visu izrazito sredozemna i najtopliji je od većih naseljenih otoka na Jadranu. Kako je Vis dosta udaljen od ostalih otoka i kopna, odnosno dosta je usamljen na pučini, Vis je izložen jačem vjetru nego susjedni veći otoci.

Pučanstvo

Po popisu stanovništva iz 2001. Vis je imao ukupno 3.637 stanovnika. U doba najvećeg prosperiteta otoka (Austro-Ugarska) na njemu je živilo gotovo 10.000 stanovnika ( Popis 1910.) Većinsko i jedino autohtono stanovništvo otoka su Hrvati, čiji udjel u ukupnoj populaciji iznosi 94.1 %. Veća naselja tj. gradiči na otoku su Vis (1.776 st.) i Komiža (1.523 st.). Ostala sela su se razvila u unutrašnjosti otoka na rubovima polja duž stare ceste Vis - Komiža, izim Oključne na sjeverozapadu.

Povijest otoka

Otok je bio naseljen Ilirima još u davno predpovijesno doba. U antici mjesto starogrčkog naseljavanja, a iz tog doba datira i starovjekovno naselje Issa, a zatim dolazi pod rimsku vlast. U ranomu srednjem vijeku se nalazi u starohrvatskoj državi. Potom je često mijenjao vladare, pa je za vladare imao Mletke, Francuze, pa čak i Engleze (tada se npr. na otoku po prvi put u Hrvatskoj igrao i kriket).

Nakon pada Napoleona i Mletačke republike, Vis dolazi pod vlast Habsburga. Daljnjim upravnim reorganiziranjem monarhije, Vis postaje dio carske pokrajine Dalmacije, koja je nakon austro-ugarske podjele monarhije podpala pod austrijski dio. U blizini otoka Visa se 1866. godine odigrala poznata viška bitka, koja je umnogom utjecala na daljnji razvitak dogodjaja na istočnoj jadranskoj obali. Pobjedom austro-ugarske mornarice su privremeno zaustavljena talijanska posezanja za Visom i cijelom Dalmacijom.

Vis u 20. stoljeću

Raspadom Austro-Ugarske, otok Vis podpada pod taliansku okupaciju (1918.- 1921.), a zatim postaje dio Kraljevine SHS. Premda je Londonskim ugovorom 1915. otok bio obećan Italiji, njena vojska se ipak morala povući s Visa. Postoji priča da je u zadnji trenutak na mirovnoj konferenciji u Parizu Italiji darovano Lastovo da bi napustila Vis, koji je za nju imao simboličku važnost zbog poraza iz 1866. godine. Smatra se da je u tomu glavnu ulogu imao Ante Trumbić koji je bio i zastupnik otoka Visa.

Doba Kraljevine SHS, tj. kasnije Jugoslavije je razdoblje prve krize otoka, uzrokovane gubitkom velikog tržišta. Takođr dolazi do sukoba oko podjele ranijega kolonatskog zemljišta, što zlorabe tadašnji velikosrpski krugovi iz Beograda. Oni su obećali zemlju samo Višanima koji prijeđu na pravoslavnu vjeru, što je velika skupina težaka i učinila. U gradu Visu je zato 1933. podignuta velika pravoslavna crkva i nastavljen je prijelaz stanovništva na pravoslavlje. To je među mještanima uzrokovalo teške sukobe, uključivo i fizičke, jer su se oštro podijelili na dvije nepomirljive strane. Osnivanjem Banovine Hrvatske je ipak prevladala prohrvatska struja na otoku, a pokret viških pravoslavaca se osipa, pa je potom posve nestao tijekom 2. svj. rata.

2. svjetski rat i poraće

Po izbijanju Drugoga svjetskog rata, otok Vis je ponovno 1941. okupirala Italija, koja je odmah započela provoditi politiku opće talianizacije, posebno u samom mjestu Visu gdje je imala nešto pristaša. Oni su se posebno okomili na članove HSS-a, koristeći metodu izgona uglednijih Višana na kopno u NDH. S porastom partizanskih akcija, metode vladanja su postajale sve okrutnije, uključivo strijeljanje talaca u Visu i Komiži i paljenje kuća po viškim selima. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vlast na otoku preuzimaju partizani. Vis je jedini dio nekadanje Jugoslavije koji nikad nije zauzela njemačka vojska. Tada je na njemu bila smještena saveznička vojna zračna luka (danas pod vinogradima). Tito se sklonio na Vis u lipnju 1944. nakon njemačkog desanta na Drvar. Do zauzimanja Beograda u listopadu 1944. otok je funkcionirao kao središte partizanskih vlasti i savezničkih vojnih misija. Svo otočko pučanstvo koje nije bilo sposobno za borbu su evakuirali Britanci u logor El Shatt na Sinaju, gdje su mnogi Višani i umrli zbog loših uvjeta života. Povratak iz Egipta je bio tijekom 1946. godine.

U komunističkoj Jugoslaviji je Vis opet zbog svoga strateškog položaja stao zatvorenim otokom za strance (zabrana dolaska stranaca je ukinuta tek 1989.) i čitav je pretvoren u veliku vojnu utvrdu. Na površini od svega 90 km2 nalazilo se preko 30 vojnih objekata, uključivo podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. Posljedica te polustoljetne vojne izolacije je bilo gospodarsko zaostajanje i nemogućnost turističkog razvitka, a s tim povezano i veliko iseljavanje pučanstva. Jugoslavenska vojska je napustila otok tek 30. svibnja 1992. godine, skoro šest mjeseci nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.

Gospodarstvo

U 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća je bilo iznimno razvijeno ribarstvo i prerada ribe sa sedam tvornica u Komiži prije Drugoga svjetskog rata. Gradić Vis i sela u unutrašnjosti otoka su bili više orijentirani na vinogradarstvo. 1910. godine skoro 1/3 površine otoka je bila pod vinogradima, koji su opskrbljivali tržište cijele Habsburške monarhije. Sada je ribarstvo u propadanju i zadnja tvornica za preradu ribe je ukinuta, pa otočani sad najviše žive od turizma.

Ine zanimljivosti

Prirodne ljepote vrijedne viđenja su Modra špilja na obližnjem otoku Biševu, Zelena špilja na Ravniku i Kraljičina špilja na Visu, a od povijesnih znamenitosti je Titova špilja, pa obnovljeni spomenik poginulim mornarima u bitci kod Visa...

Zasluge što nakon komadanja Austro-Ugarske 1918. godine i kasnije otok Vis nije pripao Italiji, pripadaju hrvatskom političaru Anti Trumbiću. Težina je ovoga što je Vis imao veliku simboliku, jer je bio mjestom velikog talijanskog poraza u viškoj bitci. Ali, svojim znanjem i umijećem, Trumbić je uspio izboriti da Vis ne pripadne Italiji, nego da bude dijelom nove slavenske države. Na koncu svega - Ante Trumbić je za Austro-Ugarske vlasti bio viškim zastupnikom.

Otok Sušac (Šujac)

Sušac (domaće-čakavski: Šujac, talijan. Cazza, latin. Choasa) je izolirani pučinski otok na južnom Jadranu, 23 km zapadno od Lastova i jugoistočno od Visa. Otočni greben je izdužen smjerom sjeveroistok-jugozapad i uglavnom je gradjen od krednog vapnenca, a na sjeveroistoku otoka je najviši vrh Veli Gark, 243 m. Dužina Sušca je oko 5km i površina nešto preko 4 kv.km, a dužina obala je 16.380 m. Na klisurastom jugozapadnom rtu Kanula je svjetionik, a najsjeverniji je rt Nažene i najistočniji rt Lastovac. Uz sjeveroistočnu je obalu doboka kamenita laguna Mona kao poluslano jezerce. Sjeverozapadne obale su strme klisuraste i uglavnom nedostupne, a jugoistočne niže i pristupačne s nizom pješčanih uvala od kojih su najveće Nevaja i Dovnja. Srednja unutrašnjost otoka je brežuljkasto-valovita i zarasla oskudnom makijom. Kao što govori i samo ime otoka, Sušac je jedan od najsušnijih jadranskih otoka nakon palagruže, jer ima godišnji prosjek tek 380 mm (Palagruža samo 290 mm/god), pa je na Sušcu kroz pola godine šest suhih mjeseci bez kiše, osim vlažnije jeseni i zime.

Biljni pokrov

Vegetacija sušno-toplog Sušca je uglavnom različita od većine jadranskih otoka, pa tu sredozemne tvrdolisne makije rastu samo na najvišem grebenu Sušca i na sjevernim strminama. Na toplijim južnim padinama i uz obale su naprotiv drugačije ljetopadne šikare subtropskog tipa restinga kao i na susjednom otoku Palagruža, koje su samo zimi zelene a ljeti gole bez lišća. Takav raspored vegetacije u malom je sličan biljnom pokrovu na većim područjima sušnih subtropa sjeverne Afrike, Sinaja, Jordana i jugoistočne Španjolske. Oko Kopišća na plićini Žaplja su dijelom prostrani podmorski travnjaci (Posidonia),, gdje su i najbolja lovišta jastoga. Na strmijim stjenovitim dnima oko inih otočića i najviše uz Sušac je bujno razvijeni koraligen s obiljem ovapnjelih alga (Corallinaceae). Biološki su najznačajnije klisuraste sjeverozapadne obale Sušca, gdje raste posebni biljni endem Brassica cazzae i tu se ujedno gnijezdi južni mediteranski sokol (Falco eleonorae), a niže uz more na hridinastoj obali su i gnijezda kormorana (Phalacrocorax desmarestii). Kopnena flora Sušca sadrži ukupno 278 biljnih vrsta, uključivo 11 južnih kserofita novih za cijelu hrvatsku floru. U morskom fitobentosu oko Sušca je popisano 331 vrsta alga, od toga 221 crvenih alga, 64 smedjih, 44 zelenih alga i 2 morske cvjetnice.

Povijesne naznake

Staro antičko ime otoka Sušca je bilo je Choasa, a srednjovjeko mletačko je Cazza. Hrvatski srednjovjeko imena tog otoka je Susciaç, a domaće čakavsko je sada Šujac. Sušac je bio naseljen još od predpovijesnog neolita, jer su ga rani pomorci rabili kao postaju na plovidbama Jadranom još u mlađe kameno doba. Takodjer i u antici su taj otok naseljavali Grci i Rimljani. K.Porfirogenet navodi da Sušac slično kao Vis ni Lastovo nisu u vlasti Neretvana, pa je onda vjerojatno pripadao srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima. Kasnije Sušac još spominje Lastovski statut iz 1310. i putopisac J. Luccari 1605, koji navode da Sušac pripada pod otok Lastovo.

Na Sušcu su ruševine dviju crkava, ranokršćanske iz 4. stoljeća i druge kasije iz srednjeg vijeka, kada je Sušac još bio naseljen. Austrougarska je 1878. podigla svjetionik na jugozapadnom rtu Kanula koji radi do danas. Sad su jedini stalni stanovnici Sušca posada tog svjetionika i jedan pastir s ovcama, a tu povremeno još dolaze ribari, proljetni pčelari i ljetni turisti.

Palagruža (Pelagruzja)

Palagruža (domaće-čakavski: Pelagruzja, grčki: Pelargoussa, latin. i talij. Pelagosa), je pučinsko otočje od desetak bliskih otoka i otočića nasred otvorene pučine Jadranskog mora, na hrvatskom dijelu Jadrana 68 milja južno od Splita. Nalazi se administrativno u općini Komiža, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Granične zemljopisne koordinate tog akvatorija su N = 42°20' - 42°25’, E = 16°14' - 16°22’. Palagruški otoci sadrže na zapadu glavni otok Vela Palagruža s većim svjetionikom, a jugoistočno u blizini je klisurasti otok Mala Palagruža visoka 51m i uz nju na istoku veći klisurasti otok Tarmuntona (29 m) i na jugoistoku još strmi piramidalni otok Ološtra (Kamik palagruški, 23m). Sjeverno od M. Palagruže još je otočić Kunj, istočno Pupak i jugozapadno niski otočići Baba i Gaće, a zapadno od V. Palagruže je grupa stjenovitih otočića Volići. Dalje na jugoistoku 3 milje od Palagruže je niži plosnati otočić Galijula i još kilometar na jugoistoku kameni greben Olevonta (najjužnija točka Hrvatske).

Vela Palagruža

Vela Palagruža (domaće-čakav. Velo Palagruzja, talij. Pelagosa Grande) je uski klisurasti greben u smjeru istok-zapad s vrhom Kaštil (105m), a svjetionik je na 92m. Dužina otoka je 1.400m i širina do 350m, a površina 2860 ha i dužina obale 3.680m. Uglavnom je gradjen od mezozojskih dolomita s nešto gipsa na južnoj strani. Većinom ima nedostupne obale sa strmim stijenama i dvije manje pješčane uvale, Zola na jugu i Stora Vlaka na sjeverozapadu. Na zapadu otok završava rtom Kapić i na istoku rtom Mondefust. Blizu obala u produžetku Palagruže je još desetak nižih 'školjića', tj. kameni otočići visine 2m - 7m koje često prelijeva olujno jugo pa su goli bez halofita: na zapadu 3 školja Volići (tal. Manzo) i najzapadnije Pupak (Olvolići, tal. Ponpano), a na istoku školji Nina i Cufi uz rt Mondefust.

Mala Palagruža

Mala Palagruža (domaće-čakav. Molo-Palagruzja, talij. Pelagosa Piccola), je nenaseljeni otočić istočno od Vele Palagruže na središnjoj pučini Jadrana. Visoka je 51m, površina otoka je 27 hektara (0,027 km²), a dužina obalne crte iznosi 890m. Na klisurastoj M. Palagruži je jedina dostupna uvala sa žalom Medvidina na istočnoj obali, dok su ini susjedni otočići (dva Kamika) teško dostupni, strmi i klisurasti. Palagruški biljni endemi najviše rastu upravo na Maloj Palagruži i susjednoj Tarmuntoni.

Palagruška 2 Kamika

Ranije je Mala Palagruža bila veća kao pola Vele Palagruže i imala je račvasti oblik slova V otvoren na istok. Zbog trošnije gradje flišolikih breča i lapora, kao i krajnje izloženosti pučinskim valovima najjačeg juga, M. Palagruža se postupno smanjuje i dosad se već razdvojila na 3 manja strma otočića: na jugozapadu je ostala veća M. Palagruža, pa na istoku 2 manja Kamika (talij. Sasso) i na sjeverozapadu strmi najmanji Kunj.

Tarmuntona

Tarmuntona (sjeverni Kamik, talij. Sasso di Tramontana) leži uz palagruški rt Batuda, preko uskog tjesnaca Velo Zdrilo na sjeveroistoku M. Palagruže. To je veličinom i visinom treći otok palagruške skupine površinom sličan Galijuli, ali teško dostupan kao strmi klisurasti grebeni visok 29m i izdužen od istočnog rta Anel do zapadnog Argutula, a površina mu je 6 hektara i dužina obale 342m. Vegetacija je slična ali siromašnija kao na obalnim stijenama M. Palagruže s tek 11 vrsta.

Kamik Ološtra

Ološtra (južni Kamik, tal. Sasso d'Ostro) leži uz rt Ponara Medvidina, preko uskog tjesnaca Malo Zdrilo na jugoistoku M. Palagruže. Ima oblik strme klisuraste piramide i nedostupna je (osim alpinistima). Po visini od 23m je četvrta u palagruškom otočju, a površinom peta nakon Galijule. Uglavnom je obrasla s desetak vrsta halofita (Plantagini-Limonietum), a na njenim stijenama je najjužnije nalazište dalmatinskog endema Centaurea ragusina L.

Otočić Kunj

Kunj (talij. Sasso Croce) leži uz rt Rozonj preko plićeg tjesnaca Polkriz na sjeverozapadu M. Palagruže. To je posve nedostupni, piramidalno-klisurasti ostenjak visok desetak metara, na kojem rastu tek 4 svojte halofita.

Ini sitni školjići

Oko Male Palagruže i Tarmuntone još leže 4 sitna i niža školjića (hridi) visine po 2m - 5m, koje često prelijevaju olujni valovi juga pa su goli bez halofita. To su: strmiji Pupak (od Kamika) uz rt Argutula istočno od Tarmuntone i Storo Medvidina (tal. Sasso) južno od Tarmuntone tj. istočno uz rt Batuda, pa niži kameni školjići Baba na jugu i Gaće jugozapadno od M. Palagruže.

Podmorje uz Palagružu

Izmedju Palagruže i Galijule su prostrane pučinske plićine Kanonik, Šporka, Milura, Bacva i ine manje, većinom izgradjene od ovapnjelih alga (Corallinaceae), što su najveće i najbujnije poznate plohe koraligena u Jadranu. Pučinski ekoučinak jakih valova i dubinskih struja nigdje u Jadranu nije tako izrazit kao oko Palagruže i Galijule, što tu uzrokuje najbujniji razvitak raznolikog fitobentosa unutar Jadrana, te osobito bujnog koraligena.

Klima, bilje i ptice

Ekološki je Palagruža jedinstvena u Hrvatskoj zbog najtoplije klime i najmanjih oborina, prosječno tek oko 290 mm godišnje, uglavnom bez mraza. Zato je uz susjedni otok Sušac, Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja (južni tip restinga) koje samo za vlažne zime nosi lišće pa pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo (tj. baš obratno nego na kontinentu zimi). Slična subtropska vegetacija se nalazi tek na južnom Sredozemlju, npr. Malta, Sinaj, polupustinje Izraela i Jordana, pa jugoistok Španjolske i sjeverne obale Afrike. Među južnim dalmatinskim otocima, flora Palagruže je najbogatija posebnim otočnim endemima: Aurinia affinis (Ten.) M.G., Brassica botterii Vis., Centaurea friderici Vis., Limonium diomedeum Brullo, Muscari speciosum Marches. i Ornithogalum visianicum Tommas. Na tim otocima gnijezde i najbogatije kolonije morskih ptica Dalmacije (15): Calonectris diomedea (Scop.), Hydrobates pelagicus Linné, Larus cachinnans Pallas, Phalacrocorax aristotelis (Linné), Puffinus yelkouan (Acerbi), Sterna hirundo Linné, etc.

Vegetacija sušnih pučinskih otoka srednjeg Jadrana je donedavna bila fitocenološki slabo poznata, jer je pri oskudnim oborinama uz 6 - 9 mjeseci suše (290-360 mm) uglavnom proučena u najlošijem stanju sušnog ljeta, pa su mnoge vrste i zajednice preskočene i nezamjećene, a morske fitocenoze su osim flornih popisa alga tu skoro neistražene. Takodjer su osim Vele Palagruže, okolnih 5 otoka (i nedaleki Sušac) botanički donedavna bili uglavnom nepoznati. Zato su ova dopunska istraživanja forsirana u optimalno kišno doba tj. zimi, a opravdani rezultat su nalazi 16 dodatnih alga i još 62 kopnenih biljnih vrsta na otocima, te prvi suvisli pregledi flora za neistražene pučinske otoke Mala Palagruža, Tarmuntona, Ološtra, Galijula i za slični Sušac u paralelnom članku Flora Sušca. Nakon toga, okolno podmorje sadrži 337 biljnih vrsta, a na Palagruži ukupno raste 282 vrsta kopnenog bilja i na Maloj Palagruži 47 vrsta, dok su 13 nadjenih južnih kserofita novi za cijelu Hrvatsku. U vegetaciji je nadjeno 35 fitocenoza, od toga 23 morskih, pa je sad Palagruža medju fitocenološki najbolje proučenim otocima Jadrana. Najraširenija vegetacija palagruških otoka su ljetopadne južne šikare (subtropske restinge) kao na jugu Španjolske i sjeverna Afrika: Asparago-Euphorbietum dendroidis, Lycio-Artemisietum arborescentis i Lavatero-Capparetum orientalis, dok mediteranske tvrdolisne makije (Oleo-Ceratonion) tu uglavnom izostaju osim posadjenog lovora.

Povijesne naznake

Arheonalazi pokazuju da je Palagruža bila naseljena još od postglacijala pred nekih 9.000 godina, a potom ju nastanjuju antički Grci i Rimljani. U srednjem vijeku je tu bio samostan, čije su ruševine na srednjem sedlu Salamandrija i sad vidljive. Zbog olujne bure na Jadranu u ožujku 1177, uz južnu obalu Palagruže se zaklonila flota vatikanskih galija, pa je tada na otoku par dana boravio i papa Aleksandar III. Veliki svjetionik je na Palagruži izgradjen u Austrougarskoj od 1875, pa sada na otoku stalno žive samo svjetioničari (tvrtka Plovput). Povremeno tu borave i komiški ribari koji oko tog otočja love još od 14. stoljeća i Palagruža je donedavna bila jedna od najboljih lovišta male plave ribe (sardela, inćun itd.). Sad se plava riba lovi još u manjim količinama, a ribari se tu najviše bave izlovom jastoga i bijele ribe.

Najjužnija Galijula

Galijula (talijanski: Caiola) je niski plosnati otok na pučini jugozapadnog Jadrana, 3 nautičke milje ili 5,5 km udaljen na jugoistoku od otoka Palagruža, veličine 110 x 40m. To je najjužniji otok Dalmacije, a susjedni manji kameni greben (školjić) Olevonta još dalje na jugoistoku je najjužnija izdvojena točka hrvatskog kopna najbliža Italiji, pa ima geopolitičko značenje za razgraničenje teritorialnog mora na Jadranu. U većini popularnih tekstova se krivo ponavlja kako je navodno Palagruža najjužnija u Hrvatskoj: to je samo najjužnije naseljeno mjesto (posada svjetionika), a stvarno još južnije su nenaseljeni hrvatski otočić Galijula i najdalje hrid-školjić Olevonta.

Zemljopisne značajke

Galijula je najjužniji hrvatski otok, koji leži izdvojeno na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana i duplo je bliže Italiji negoli hrvatskom kopnu. Sjeverozapadno i jugozapadno od Galijule je srednjojadranska pučina dubine parsto metara tzv. Palagruški prag, dok su istočno od nje strma dna do najdublje južnojadranske kotline s dnima ispod -1.000m. Od inih otoka je razmjerno najbliže na sjeverozapadu veća i poznatija Palagruža s posadom svjetionika, a triput dalje na jugozapadu je talianski otok Pianosa i još toliko spram zapada je veće otočje Tremiti. Najbliže kopno je južno od Galiule brdoviti visoki rt Gargano na jugoistočnoj obali Italije. Za razliku od više i brdovite Palagruže, kamenita Galijula je niska i plosnata pa je oblikom i izgledom znatno sličnija susjednoj većoj Pianosi. Našoj Galijuli je razmjerno najbliže gradsko naselje talianska luka Vieste na kraju rta Gargano, čija se svjetla navečer za vedrog vremena dobro vide od Galiule i Palagruže, te odakle do tih naših najjužnijih otočića češće doplove tamošnji turisti (i ilegalni ribolovci).

Iako je Galijula bliže Italiji (rtu Gargano), još od srednjeg vijeka povijesno pripada Dalmaciji tj. danas Republici Hrvatskoj. Galijula leži na geografskim koordinatama 42°22'49"N i 16°20'23"E. Taj izolirani otočić je teško dostupan ne samo zbog udaljenosti na otvorenoj pučini, nego još više zbog brojnih kamenih plićina naokolo koje su vrlo opasne za plovidbu zbog nasukavanja i brodoloma. Otok je visok tek 11m, smjerom istok-zapad je dugačak stotinjak metara i širok oko 40m, površina mu je 3 ha i dužina obale 300m. Galijula je gola i kamenita, uglavnom bez vegetacije osim malo slanuša (halofiti) na sredini, gdje se gnijezde galebovi. Iako je sam otok bez nekoga praktičnog značenja, glavna mu je važnost geostrateška i zbog okolnog bogatog ribolova i prostornog razgraničenja jadranske pučine prema Italiji oko toga južnog i najisturenijeg otoka.

Grebeni i plićine

U neposrednoj blizini uz Galijulu je plićina "Pupak" jugozapadno od otoka, gdje leži potonuli parobrod. Njegovi ostaci na dnu su još u razmjerno dobrom stanju s obzirom na doba od potonuća. Otok je okružen brojnim drugim plićinama osobito na sjeveru i istoku, pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju stići do otoka na jugozapadnoj strani do jedine južne uvalice Buk, gdje je moguć privez za manju barku. Otok je nenaseljen i nije prikladan za sklanjanje od nevremena, jer je sa svih strana izložen udaru otvorenog mora i golemih pučinskih valova, te s brojnim opasnim plićacima naokolo.

Inače otvorenu pučinu oko Galijule, Palagruže i Sušca sve do Jabuke, dalmatinski čakavci već stoljećima nazivaju Kulaf, što je prastari slavizirani naziv koji se razvio iz antičkoga starogrčkog "kolpos" u značenju zaljev ili more (općenito), kao ime za rani Jadran poput sjevernog zaljeva Mediterana i Jonskog mora. Iz iste su grčke osnovice manjeviše nastali i talianski golfo, turski körfezi, sjevernočakavski kulàp (pučina), itd.

Greben Olevonta

Oko milju jugoistočno od Galijule na pučini još leži opasna "sika" tj. morski greben (kamena hrid) Olevonta, što je na hrvatskom kopnu najjužnija točka Dalmacije na 42°21’N i 16°22’E. Uz oseku i mirno more, kamenita Olevonta izviruje do 2m nad pučinom, ali pri plimi i valovima je to niža i teže uočljiva hrid tik uz morsku razinu, tako da je tu u nevremenu nastradao već niz brodova. Ovdje leže i tragovi više antičkih i srednjovjekih brodskih olupina, pa je tu u podmorju važno arheološko nalazište još nedovoljno istraženo. Na kamenim plićinama oko Olevonte je bogata ribolovna postaja i jedno od najboljih lovišta za veće rakove na Jadranu. Uz Olevontu su pri olujnom jugu pomoću automatiziranih plovaka (hidrografske bove) izmjereni naveći valovi unutar Jadrana, visoki do 8,4 metara. Sjeveroistočno od Olevonte se strmo obrušavaju duboke podmorske klisurine do nekih -230m, prama najdubljoj južnojadranskoj kotlini.

Jugoistočni brakovi

Daleko u smjeru istok-jugoistok od Olevonte, na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana prama rtu Gargano, u našemu pograničnom akvatoriju su još 2 izdvojene pučinske plićine ili kameni 'brakovi' koje niti za oseke ne izviruju nad morem, a obje su važna i bogata lovišta komiških ribara s Visa:

  • Tumbun: Jedan kilometar dalje na jugoistok od Olevonte ili 3 km od Galijule je prostrani kameniti 'brak' tj. pučinska pličina Tumbun opasna za nasukavanje i tu je jedno od naših najbogatijih lovišta mnogobrojnih jastoga.
  • Grujeta: Još oko 3 milje istočnije od Tumbuna ili 7 milja od Galijule (desetak milja od Palagruže), još dalje na otvorenoj pučini već blizu medjunarodne morske granice je i drugi sličan kameniti plićak tj. brak od Grujeta. S tom kamenom Grujetom spram istoka završavaju razmjerno plića ribolovna dna na pučini srednjeg Jadrana i odmah iza nje se obrušavaju strma klisurasta dna u najdublju južnojadransku kotlinu. Tu je uz jaka podmorska strujanja i najčišće more, također bogata ribarska postaja najviše za velike kirnje, a opasno je zbog nasukavanja samo za veće brodove s dubljim gazom.

Povijest istraživanja

Kao naš najjužniji i istureni otok središnjeg Jadrana, Galijula je bila predmetom raznih stručnih istraživanja već preko pola stoljeća. Zbog kamene goleti i teže dostupnosti iskrcaja, tu su najprije počela istraživanja okolnog podmorja, pa od 1950ih Oceanografski institut iz Splita ovdje proučava smedje alge, a od 1970ih Hidrografski institut Split uz otok istražuje pučinsku hidrodinamiku, morske struje i veličinu valova. Prva direktna istraživanja na samom kopnu Galijule počinju od 1980ih, kada Pedagoški fakultet Split u suradnji s viškim ribarima na otoku i okolnim plićinama popisuje domaće čakavske toponime, a od 1990ih Institut "Rudjer Bošković" iz Zagreba tu istražuje kopnenu i obalnu floru i ptice.

Flora i fauna

Osim osobitih sitnih insekata i otočnih pužića, jedina veća fauna na Galijuli su primorske ptice gnjezdarice. Tu se na višoj sredini otoka gnijezde galebovi (Larus argentatus) i niže uz obalu kormoran (Phalacrocorax aristotelis). U kopnenoj flori osim sitnih lišajeva, rastu tek 3 veće biljke tipa halofita na sredini otoka: grmić Arhrocnemum glaucum, te još niža trava Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata. Na obali Galijule i u okolnom podmorju raste par stotina raznolikih alga, od kojih su najveće smedje cistozire, a najraširenije su razne ovapnjele alge (Corallinaceae) tipa koraligena. Na okolnim plićinama su najbogatija lovišta velikih jastoga (Palinurus elephas), a od raznovrsnih riba su tu posebno bogate kirnje, salpe, itd.

Kopište i Donji školji

Donji Školji su grupa pučinskih otočića i školjeva (kamenih hridi) na južnom Jadranu jugoistočno od Visa, jugozapadno od Korčule i zapadno od Lastova do otoka Sušca, a razmjerno su najveći od njih Prežba i Mrčara na istoku uz Lastovo, pa najzapadnije izdvojeni Sušac (Šujac) i na sredini izmedju njih Kopišće (Kopist), te oko njih još desetak manjih školja i kamenih hridi. Svi ti otočići imaju tipičnu maritimno-mediteransku klimu i veći otoci su uglavnom zarasli zimzelenom makijom, a sitniji kameni školji imaju samo niske travnjake i kamenjare uz gnijezda galebova. Od svih je stalno naseljena jedino veća najistočnija Prežba, a svi ini su nenaseljeni osim povremenih ribara i ljetnih turista. Najveća je vrijednost tih pučinskih otoka u iznimno bogatom ribolovu, zbog čega uzastopni sukobi oko njih traju već niz stoljeća izmedju Lastova, Hvara, Visa itd.

Zemljopisne značajke

Donji Školji su zapadna otočna skupina Lastovskog arhipelaga prama otvorenoj pučini Jadrana, koji obuhvaćaju dvadesetak otočića i sitnih hridi poredanih smjerom istok-zapad po udaljenosti od glavnog Lastova: blizu zapadne obale Lastova su Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, pa najveća Prežba (s mostom), Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Mrčara, Podmrčar (sa svjetionikom). Potom su dalje zapadnije na pučini još Černac, Podkopist, Bjelac i veći Kopist (Kopišće), a daleko je najzapadnije izdvojen na pučini Sušac (Šujac). Na Donjim Školjima se nalaze i 3 pomorska svjetionika: najveći je na jugozapadnom rtu Sušca, a dva manja su na otočiću Podmacar i južnom rtu otoka Prežba. Medju Donjim Školjima su najveći i značajniji šumoviti otoci: najzapadnije Sušac, po sredini Kopist (Kopišće), a istočnije uz Lastovo su Mrčara i Prežba (jedina naseljena), izmedju kojih leži još desetak kamenitih polugolih otočića (školji).

Otok Kopišće (Kopist)

Kopist (čakav. Kopišće, grč. Kopistos, talij. Cazziol, novi štokavski jugo-naziv tzv. "Kopište") je najzapadniji niži i nenaseljen otočić Lastovskog arhipelaga na pola puta od Lastova do Sušca. Taj otočić ima površinu 74 hektara (0,739 km²), dužina istok-zapad je oko 2km, visina 93m i dužina obale 7.716 m. Nenaseljen je i većinom obrastao mediteranskim tvrdolisnim grmljem (Cisto-Ericetum arboreae) s borovom šumom (Pinus halepensis) na srednjem grebenu, a uz more naokolo je mediteranska makija (Myrto-Pistacietum lentisci) i duž kamene obale halofiti (Plantagini-Limonietum). U jednolikoj i dosta siromašnoj flori Kopišća je nadjeno samo 54 običnih sredozemnih vrsta. U podmorskoj fauni oko Kopišća su gospodarski najvažnija bogata lovišta jastoga (Palinurus elephas) i crvenih koralja (Corallium rubrum).

Otok Prežba

Prežba je najveći i najviši otok Lastovaca izvan samog Lastova. Jedina je izvan Lastova naseljena na južnoj obali, gdje je selo Podlenga preko užeg tjesnaca spojeno s glavnim Lastovom na zaselak Pasadur. Najviši vrh ima 136m, površina otoka je 2,8 km², a dužina obale je 14,230 km, pa ima razvedenu obalu s više uvala i rtova. Većinom je obrasla tvrdolisnom makijom (Quercion ilicis) i borovima (Pinus halepensis), a na južnom rtu otoka je svjetionik pred ulazom luke Ubli na Lastovu. U uvalama Velji i Mali Lago su podmorske livade (Posidonietum oceanicae), a oko Prežbe su i najbolja lovišta velikih sardela. od 1947. pa sve do 1993, zbog susjedne ratne lučice Ubli i okolnih obalnih bunkera za podmornice, Prežba je bila jugoslavenska vojna zona pod zabranom pristupa. Nakon pola stoljeća, tek od 1990tih je tu bio moguć slobodan posjet i odonda je tu na Prežbi započeo još skromni razvitak turizma, s velikim budućim mogućnostima zbog čiste očuvane prirode i pogodne tople klime kroz veći dio godine, te zbog neposredne blizine trajektne luke Ubli na susjednom Lastovu gdje se stiže cestom preko mosta.

Otok Mrčara

Mrčara (talijan. Marciara) je nenaseljena, leži zapadnije od Prežbe i to je po veličini i visini treći otok ovog arhipelaga, uglavnom zarastao tvrdolisnom makijom. Vrh otoka je visok 123m, površina mu je 1,45 km², a dužina obalne crte je 7,798 km. Na vrhu i sjevernoj padini su šumice česmine (Quercion ilicis), niže uz obale je obilna tvrdolisna makija (Myrto-Pistacietum lentisci), a duž kamenitih obala uglavnom halofiti (Plantagini-Limonietum cancellati). I sam otok Mrčara je dobio svoje ime po vegetaciji makije, jer je čakavski 'mrča' = tvrdolisni grm mirta (Myrtus communis).

Oko Kopišća je prostrana kamena plićina Žaplja duboka 4 do 17m i iz nje se nad pučinom izdiže još nekoliko kamenih 'školja' tj. polugoli sitniji otočići Bjelac, Černac, Podkopist i Podmacar, koji su većinom polugoli i kameniti pretežno s halofitima (Plantagini-Limonietum).

Černac ("Crnac")

Černac (izvorno-čakavski, novo-jugosl. tzv. 'Crnac') je istočnije uz Kopišće, visok 12m s površinom 0,61 ha i dužinom obale 511m. Na njemu se nalaze samo halofiti i gnijezda galebova.

Otočić Bjelac

Bjelac (izvorno-domaće, novo-jugosl. 'Bijelac') je zapadnije izoliran na pučini izmedju Kopišća i Sušca, strmiji je i visok 17m s površinom od 0,55 ha i obalom dužine 328m. Na njemu su takodjer samo halofiti i gnijezda galebova, a uz more i gnijezda kormorana (Phalacrocorax desmarestii).

Otočić Podkopìst

Podkopìst (novo-jugo. 'Potkopište') je na sjeveru uz Kopišće, visok je 28m sa 800m obale.

Otočić Podmacâr

Podmacâr (novo-jugo. 'Podmrčara') je istočno od Kopišća spram Lastova, visok je 16m s oko 600m obale i na njemu je automatski svjetionik.

Ini sitni Donji školji

Istočni sitni školjići (kamene hridi): Izmedju Kopišća i luke Ubli na zapadu Lastova, leži još desetak sitnih i polugolih kamenih otočića, pretežno obraslih zeljastim halofitima gdje gnijezde galebovi: Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, itd.

Ribolov uz Donje Školje

Najveća gospodarska vrijednost pučinskih Donjih Školja je u njihovu ribolovnom bogatstvu. Morska dna oko Donjih Školja su iznimno vrijedna, jer spadaju medju naša najbolja lovišta sardela, jastoga i koralja. Pučinska dna oko Sušca i posebno jugoistočne uvale Nevaja i Dovnja su najbogatija ribarska lovišta na Jadranu nakon Palagruže, dok su plićine oko Kopišća i inih Donjih Školja bogata nalazišta jastoga i koralja, a oko Prežbe i Mrčare su bogata sezonska lovišta najvećih sardela u Jadranu. Ribolovišta Donjih Školja od Prežbe do Kopista su stvarno i formalno oduvijek nedvojbeno pripadala otoku Lastovu, odnosno preko toga srednjovjekoj Dubrovačkoj Republici.

Srednjovjeki ribolov

Ribolovni i administrativni položaj najdaljega pučinskog otoka Sušca bio je ipak oduvijek nejasan tj. ranije često u dvovlašću izmedju Venecije i Dubrovnika. Zato su na njegova lovišta još od srednjega vijeka sve do 2. svj. rata istodobno ili naizmjence utjerivali pravo Komižani i Lastovo uz povremene žestoke sukobe i prijetnje. Od početka Novog vijeka se tu kao treća zainteresirana strana još ubacio i Hvar koji je zbog ribolova jednom čak na Sušcu vojno intervenirao naoružanim brodovima protiv Dubrovčana iz Lastova. U toj promjenjivoj i nejasnoj situaciji, izgleda da je formalno pravo na Sušac zbog ribolova najviše polagao Dubrovnik preko Lastova, dok su efektivnu stratešku kontrolu Sušca većinom zapravo imali Mlečani uz interesnu pomoć komiških i hvarskih ribara.

U povijesnim zapisima vezanim za Sušac (i ine Donje Školje), spominje se oko Sušca prvi poznati pomorski sukob lastovskih i viških ribara iz Komiže od god. 1590, pa se uskoro kao viški (i mletački) saveznici u taj sukob od 1592. s još ulaze i naoružani brodovi iz Hvara, koji odatle pucnjavom protjeruju i zarobljavaju dvadesetak naseljenih lastovskih ribara. U to doba su u ribolovnim uvalama na jugoistoku Sušca bile ribarske barake (konobe) za opremu, mreže i slanu ribu koje su većinom podigli i držali Komižani s Visa, a lastovski su ih ribari nastojali preoteti ili uništiti. Potom je od 1598. ipak dogovoren kompromis da se po ždrijebu tu u lovu izmjenjuju komiški, lastovski i hvarski ribari. Od 1677. Dubrovčani zabranjuju lov oko Sušca pod prijetnjom globe i spaljivanja mreža, a od 1707. su dubrovačke kazne protiv nelegalnih ribara povećane na 2 mjeseca tamnice.

Novovjeki ribolov

Onda su od 1721. ta ograničenja ukinuta i Dubrovčani dopuštaju izlov samo uz obvezu da se dio ulova dostavi lastovskom knezu. Sporni sukobi za ribolov oko Sušca se ipak nastavljaju i dalje nakon propasti Dubrovačke Republike sve do 19. stoljeća, kad je tu morala službeno intervenirati Austrougarska, čija je carska komisija iz Dalmacije odlučila da otok Sušac formalno-pravno doduše pripada Lastovu, ali tu od starine viški ribari iz Komiže imaju trajno pravo na ulov plave ribe. Pored Lastova, Komiže i Hvara, na bogata ribolovišta oko Sušca se od 1946. ubacuju još i korčulanski ribari, pa je konačno jugoslavenski Oblasni odbor za Dalmaciju najprije odredio da komiški i lastovski ribari trebaju zadržati svoja tradicijska lovišta, dok ini dalmatinski ribari tu mogu koristiti druga još slobodna lovišta. Potom je do danas lastovsko ribarstvo većinom propalo, pa je konačno odredjeno da su ta lovišta oko Sušca slobodna i otvorena za sve domaće dalmatinske ribare u Hrvatskoj.

Veći otok Lastovo

Lastovo (grčki: Lastobon, latinski: Ladeste, talijanski: Lagosta) je naseljeni otok na hrvatskom dijelu Jadrana, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Nalazi se 14 km (7 milja) prama jugu od otoka Korčule, pa je to najveći i najviši otok Lastovskog ahipelaga. Upravnom podjelom pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a otok ima zimi 835 stalnih stanovnika.

Zemljopisne značajke

Površina otoka je 41 km2, duljina 10 km i širina 5,8 km. Izgradjen je uglavnom od krednih vapnenaca, a najviši vrhovi otoka su Hum 417m, Mali Hum 415m i Pleševo brdo 400m. Opći reljef otoka je mrežasto-valovit s mozaikom čunjastih brežuljaka i ponikava izmedju njih. U vapnenačkom krasu ima više špilja od kojih je najveća Rača na jugoistoku otoka. Nema vodotoka i jedini je stalni izvor kod Ubli, a voddopskrva je iz cisterna. Obale Lastova su većinom hridinasto-kamenite i rijetke su šljunkovite plaže, npr. Skrivena luka na jugu otoka. Najstrmija je jugoistočna obala i klisurasta južna pod svjetionikom Struga. Oko otoka Lastova se nalazi 46 otočića i hridi (školji). Sam otok Lastovo je najveći otok u Lastovskom arhipelagu, koji se nastavlja na istoku prama otočićima Lastovcima i Vrhovnjacima. Najšumovitiji je hrvatski otok s preko 70 % šumske površine, pa na sjevernim padinama prevladavaju tvrdolisne makoje crnike (Quercion ilicis), a na južnoj strani su češće borove šume (Pinus halepensis).

Povijest

Postoje arheološki nalazi u uvali Ubli (na zapadnoj obali) iz starorimskog razdoblja i ranog srednjeg vijeka. U vrijeme grčke kolonizacije spominje se kao Ladeste. Od ranoga srednjeg vijeka mijenjao je niz vlasnika, iako je razmjerno najduže bio pod Dubrovnikom: do 5. stoljeća tu vlada Rimsko carstvo, pa od 6.- 10.st. Bizant, oko 11. st. hrvatski Trpimirovići, , dok je nakon 1185. pod ugarsko-hrvatskim Arpadovićima, koji od 1221. predaju Lastovo u posjed krčkih Frankopana, a od 1252. je pod Dubrovnikom. Od 1602.- 1606. tu kraće zavladaju Mlečani, dok je od 14.- 18. st. najduže pod Dubrovačkom Republikom, nakon čijeg ukidanja 1808. u doba Napoleona ga nakratko zauzimaju i njime vladaju Francuska, pa Engleska. Od Campoformijskog mira 1797. do 1918, Lastovom vlada Habsburška Monarhija, nakon čijeg raspada Rapalskim ugovorima Lastovom je zavladala Italija od 1919.- 1943. Krajem 2. svj. rata Lastovo uglavnom kontroliraju jugo-partizani i od 1945.- 1993. je pod Jugoslavijom, a od 1993. do danas je u samostalnoj Hrvatskoj. Osamostaljenjem Republike Hrvatske i Lastovo se nalazi u Republici Hrvatskoj, ali slobodu nije odmah dočekao: Još dugo vremena je na otoku boravila jugo-flota (JRM) i hrvatski suverenitet je tek kasnije uspostavljen, negoli kod ostalih hrvatskih otoka.

U 20. st. je Lastovo doživilo veliko iseljavanje starosjedilaca na hrvatsko kopno i ujedno 2 vala stranih uselidbi zbog uzastopnih pokušaja odnarođivanja tog otoka od Italije i Srbije. U doba Italije izmedju 2 svjetska rata su na Lastovu dijelom naseljavani Talijani, najviše na zapadnoj strani oko luke Ubli, odakle su većinom odselili nakon rata. U doba Jugoslavije je opet ovaj otok zbog navodne sigurnosti proglašen zatvorenom vojnom zonom, gdje se postupno provodila srpska kolonizacija opet najviše u Ubli. Ipak i unatoč velikom iseljavanju Hrvata u veće gradove (Split, Zagreb, Dubrovnik) i u inozemstvo, te priljevu najprije Talijana i potom srpskoga vojnog osoblja na otok, Lastovo je još uspjelo zadržati hrvatsku većinu i očuvati hrvatski svijest, iako je sve to loše djelovalo na propadanje i djelomično izumiranje posebnoga lastovskog dialekta (vidi: Jekavska čakavica).

Pučanstvo i gospodarstvo

U srednjem vijeku je Lastovo bilo utvrdjeni otočni gradić sa zidinama i kulama, koje su potom razrušili Mlečani. Broj stanovnika je bio stabilan pod dubrovačkom vlašću, a potom se do danas smanjuje i sad je samo 835 st. (2001.), pa spada u slabije naseljene veće otoke na Jadranu. Od značajnijih naselja, na otoku su unutrašnje Lastovo (451 st. 2001.) i luka Ubli na zapadnoj obali. Hrvati su glavni autohtoni i većinski stanovnici ovog otoka. Razvijeno je poljodjelstvo: vinogradarstvo, maslinarstvo, povrtlarstvo i uzgoj rogača. Značajno je i ribarstvo i riboprerada te turizam.

Pomorski promet

Zbog njegova pučinskog položaja uz važne plovne putove nasred Jadrana, oko Lastova je 5 većih svjetionika: Velji Lago na nabližem otoku Prežba, Sv. Petar uz luku Ubli, Sv. Mihovil na sjevernoj obali ispod Lastova, rt Stražica na jugu uz Skrivenu luku, a najveći lastovski svjetionik Struga visine 17m, izgradjen je 1910. na južnom brdu Struga (105 m) i ima vidni domet do 25 nautičkih milja.

Najveću razvedenost imaju sjeverozapadna i zapadna obala, a na sjevernoj obali je niz manjih uvalica za barke. Manje su ribarske lučice na jugu Skrivena luka i na sjeveru Lučica ispod naselja Lastovo. Najveće uvale za sidrenje brodova su na zapadu u tjesnacu izmedju Lastova i otoka Prežba: sjevernije Mali Lago i na jugozapadu Velji Lago. Jedina veća gradjena luka je Ubli na zapadnoj obali, gdje je od 1978. izgradjeno trajektno pristanište. Lastovo je povezano brodskom vezom sa Splitom: veze održavaju svakodnevno trajekt i katamaran (imenom Adriana). Vožnja trajektom traje 4 sata i 15 minuta, uz stajanje u Veloj Luci na Korčuli, dok se katamaranom stiže za 2 sata i 45 minuta, uz stajanja u Hvaru i u Veloj Luci na Korčuli. Trajekti kao i katamaran pristaju u lučici Ubli na zapadnoj obali Lastova. Nakon iskrcaja s trajekta ili karamarana, u lučici Ubli putnike čeka autobus ili taksi. Na otok se može trajektom dovesti i automobil, ali ukrcaj vozila u Hvaru nije dozvoljen: znači može se doći autom iz Splita i iz Vele Luke.

Ribarstvo i koralji

U srednjem vijeku i dijelom sve do 1. svj. rata, Lastovo je bilo većinom pomorski orientirano sa snažnim ribarstvom, koje potom brzo propada sve do danas, kada se tek skromno love ribe uglavnom za privatne kućne potrebe. Na podmorskim plićinama oko Lastova i izmedju okolnih otočića (Lastovci) su bogata lovišta plave ribe (najviše sardele 75 %) u uvalama Duboka, Sito, Planik i uz otočić Mrčara, te uvale Dovnja i Nevaja na jugoistoku Sušca. Lastovske sardele su najveće na Jadranu, ali im ulov od proljeća kraće traje. Lastovski ribari medju prvima u Dalmaciji već od 13. st. love na svijeću. Tune, skuše i ina plava riba se tu rjedje love, a iglice pretežno zimi. Tu su na plićinama i bogata lovišta jastoga, a najveći se jastozi ulove zapadno uz Donje Školje do otoka Kopišća. Na plićinama oko Lastova su i bogata nalazišta koralja i spužvi koja se danas manje koriste. Oko Lastova su se koralji obilno lovili pod Dubrovačkom Republikom koja je tu olakšicama i propisima poticala lov koralja od 14.- 18.st., što potvrdjuju dubrovački i lastovski zapisi iz god. 1390, 1442, 1592. i 1754. Nakon propasti Dubrovnika, tu lov koralja i spužvi postupno slabi i sad je već neznatan.

Lastovski ribari već u srednjem vijeku od 1272, prodaju ulov ribe najviše u Dubrovniku i desetinu ulova daju kao porez knezu, rektoru i biskupu, od kojeg poreza ih je oslobodi Dubrovnik nakon 1484. Takodjer su i dubrovački ribari u lastovskim uvalama imali barake (konobe) za mreže i slanu ribu. Od 15. st. su u lastovskom statutu očuvani propisi o pravima ribara, ulovu i prodaji. Od 16. st. se slana riba s Lastova sve više izvozi preko Jadrana u Apuliju. U 17. st. na Lastovu se rabi do 25 mreža za plavu ribu: Ribolov su im ograničavali Dubrovčani zbog mopola soli, a takodjer i siromaštvo ribara pa su im mreže većinom kupovali i iznajmljivali bogatiji otočni svećenici, a bar trećina ulova se morala prodati u Dubrovniku. Lastovski ribolov je bio najrazvijeniji u Austrougarskoj pred 2. svj. rat, jer 1911. tu ima 336 ribara uz 504 mreža za plavu ribu. God. 1930. su Talijani un Ublima otvorili tvornicu ribljih konzervi koja je s ratnim prekidom radila do 1969, kad je zbog slabljenja lokalnog ribolova na Lastovu konačno propala.

Lastovsko narječje

Na Lastovu se govori jedinstvenim hrvatskim dialektom jekavskom čakavicom (ne ijekavski), gdje je glavna zamjenica ča i druge čakavske značajke (npr. česti naglasak na kraju riječi), ali se jat izgovara samo kao je (nema produženog ije). Vrlo slično se još dijelom govori i u Janjini na Pelješcu, a ovakvim narječjem se ranije od srednjeg vijeka govorilo i u starom Dubrovniku, pa su tako na njemu pisana klasična djela rane dubrovačke književnosti: Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković, mnogi iz loze Gučetić (Gozze), itd. Važno je napomenuti da je na vukovskim jugo-kartama većina mjestopisa na Lastovu i okolnim otočićima Lastovskog arhipelaga umjetno štokavski iskrivljena i protivna tom osobitom jekavsko-čakavskom dialektu: Npr. u lažnim lastovskim toponimima je redom izmišljen štokavski pridjevak "Veliki-" jer svugdje treba biti domaće-dialektalno Velji-.

Općina Lastovo

Lastovo je otok, mjesto i općina u južnoj Hrvatskoj, županija Dubrovačko-neretvanska, z. širina = 42.76N i z. dužina = 16.90E. Općina Lastovo se sastoji od 7 naselja (stanje (2006), to su: otočić Glavat, gradić Lastovo, Pasadur na Mrčari, Skrivena Luka, otok Sušac, Ubli i Zaklopatica.

Lastovci (Gornji školji)

Gornji Školji istočno uz Lastovo su pravi Lastovnjaci u užem smislu. To su bliži otočići na istočnoj strani od glavnog Lastova i nanizani su par milja u smjeru istok - sjeveroistok. Tvori ih 13 otočića i većih hridi koji su uglavnom nenaseljeni, osim ljetnih turista i povremenih ribara. Pripadni otočići koji imaju površine preko dva hektara (0,02 km²) smjerom zapad-sjeveroistok: Zabarje, Mali i Velji Lukovac, Petrovac, Štomorina, Kručica, Česvinica, Velji Golubinjak, Mali i Velji Arženjak, te Velji Tajan sa svjetionikom.

  • Lukovci su 3 kamena školja uz sjeveroistočnu obalu Lastova, od kojih je najveći Srednji Lukovac s površinom od 0,017 km² i obalnom crtom 530m.
  • Štomorina leži istočnije uz Lukovce, površina joj iznosi oko 30 ha (0,295 km²), visina 57m i dužina obale 3,17 km.
  • Petrovac leži uz istočnu obalu Lastova, većinom je kamenit s površinom od 9 hektara, visina 48m, a dužina obalne crte je 1,62 km.
  • Kručica ima najbujniju vegetaciju i većinom je zarasla tvrdolisnom makijom, visinan je 69m, površina joj je 48 ha (0,474 km²) a dužina obalne crte iznosi 3,21 km.
  • Češvinica je najveća medju Gornjim školjima i takodjer dijelom zarasla makijom, visina je 46m, a površina iznosi 62 ha (0,619 km²) i obalna crta ima 4,71 km.
  • Saplun je najistočniji od većih Lastovaca, s površinom od 42 ha (0,415 km²) i dužinom obale od 3,22 km.
  • Arženjaci su 2 manja kamenita školja na sjeveroistoku: Velji Arženjak ima površinu od 4ha i dužinu obale 820m. Mali Arženjak ima površinu tek 3,5 ha i obalnu crtu od 790m.
  • Golubnjaci su 2 stjenovita školja na jugoistoku Gornjih Školja: Velji Golubinjak ima površinu tek 2 hektara (0,023 km²) i dužinu obale 780m.
  • Tajan su dva kamena školja s kolonijom galeba, izdvojena dalje na sjeveroistoku u Lastovskom kanalu južno od Korčule. Od njih je Velji Tajan sa svjetionikom, a ima površinu od 2ha i dužinu obale 700m.

Glavat i Vrhovnjaci

Vrhovnjaci (ili starije čakavski: Varhovci): To su desetak sitnijih otočića (školjića) izdvojenih još dalje na istoku, na pola puta izmedju Mljeta i Lastova. Većinom su niski-plosnati, ogoljeli i kameniti s brojnim gnjezdištima galebova. Od lastovske skupine imaju Vrhovnjaci najtopliju maritimnu klimu subtropskog tipa koja je najsličnija kao na Palagruži. Vrhovcima pripadaju smjerom zapad-istok: Bratac, Sestrice, Mrkjenta, Smokvica, Srednji i Gornji Vlašnik, a najveći i najistočniji od njih je prama Mljetu viši otočić Glavat.

  • Glavat: To je najistočniji izolirani pučinski otočić Lastovskog arhipelaga u skupini Vrhovnjaci, koji je već bliži Mljetu negoli Lastovu. Kamena površina mu je blizu 2 hektara (0,018 km²), a dužina obalne crte 540m. Padine su mu strmije i na uzdignutom vrhu otoka je velika dvokatna zgrada austrougarskog svjetionika, koji je danas već napušten i automatiziran. Površina otoka je većinom gola i kamenita, dijelom obrasla niskim travnjakom gdje se gnijezdi kolonija galebova. Ostali istočniji otoci i otočići od Mljeta do dubrovačkih Elafita su već bliži kopnenoj obali od koje ih odvajaju tek uži i plići kanali, pa po kišnijoj klimi i običnoj primorskoj vegetaciji više ne pripadaju vanjskim pučinskim otocima.

Literatura

  • Alujević, B.: Pomorski peljar 1. Jadransko more, istočna obala. Hidrografski institut, Split (više izdanja - od 1973 do danas).
  • Basioli, J. 1957: Ribarstvo otoka Lastova. Morsko ribarstvo 12.
  • Forenbacher, A. 1911: Otok Lastovo, biljno-geografička studija. Rad JAZU 185: 47 - 122, Zagreb.
  • Ginzberger, A. 1921: Beitrag zur Kenntniss der Flora der Scoglien und kleineren Inseln Süd-Dalmatiens. Österr. Bot. Zeit. 70: 233 - 248, Wien.
  • Hodžić, M. (ured.): Zbornik Palagruža, jadranski dragulj. Matica Hrvatska Kaštela, knj. 8, 396 str. Split 1996.
  • Hrabak-Tumpa, G. i sur. 1996: Olujno jugo i bura na području Palagruže i Lastova. Zbornik Palagruža, p. 259-264, Matica Hrvatska Kaštela.
  • Korica, B. 1977: Prilog istraživanju flore otoka Sušca. Biološki vestnik 25: 85 - 94, Ljubljana.
  • Krpan, M. 1965: Birds of island Vis and adjacent minor islets. Larus 16-18: 106-150.
  • Lovrić A.Z., Rac M. 2003: Flora and synecology in remote islets Palagruža, and near benthos in central Adriatic offing. Periodicum Biologorum 105/4: 413-428, Zagreb.
  • Lovrić A. Ž., Rac M. 2002: Flora, phytocenoses, and algal phytonyms in islands Svetac, Brusnik, and near bottoms of central Adriatic. Periodicum Biologorum, 104 (2): 149-158.
  • Lucianović, M. 1954: Lastovo u sklopu Dubrovačke Republike. Anali Historijskog instituta JAZU 3, Dubrovnik.
  • Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2002: Benthic and xeric vegetation of remote islands Sušac and Kopišće, and of adjacent seafloors in southern Adriatic Periodicum Biologorum 104 (2): 139-148, Zagreb.
  • Radić, I. 1901: Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova. Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium 8, JAZU, Zagreb.
  • Tamino, G. 1937: Le grotte dell'isola di Lagosta (Dalmazia meridionale). Alpi Giulie 32: 2, Trieste.
  • Trinajstić, I. 1968: Šumska vegetacija otoka Lastova. Acta botanica Croatica 26/27: 43-52, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Pučinski_otoci_Jadrana&oldid=41778"