Hrvatsko-jadranske zvjezdanke

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatsko-jadranske zvjezdanke (Asteroideae ili Compositae-Tubuliflorae s primorskog krasa i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

  • Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Asteroideae (Compositae- Tubuliflorae)

ABSTRACT

'Croatian-Adriatic Asteroideae' (Compositae-Tubuliflorae in Croatian coast and islands): Their largest genus Centaurea ampl. is elaborated in another parallel article, and here are presented other minor genera of Asteroideae at eastern Adriatic. They include there dozen lignified-shrubby taxa in genera Centaurea (sect. Veltis and Pterolophus), Dittrichia, Helichrysum, Artemisia, Tanacetum, etc.

Other interesting herbaceous Asteroideae there are also e.g. Carlina fiumensis, Carduus micropterus, Onopordum illyricum, Pallenis microcephala, Filago eriocephala, Leucanthemum platylepis, Senecio fluminensis, Cacalia pyrenaica, Amphoricarpos neumayerianus, and others.

U v o d

Podporodica Asteroideae (= Compositae p.p. max., hrv. zvjezdanke) je na kamenom primorskom krasu uz istočni Jadran najbogatija mnogobrojnim odpornim kserofitima. Od njih je najveći rod Centaurea ampl. posebno razrađen u 2 paralelna članka (Hrvatske endemske zečine i Evolucija Centaurea), a ovdje su prikazane ine osobite Asteroideae duž istočnog Jadrana.

Iz najvećega raznorodnog konglomerata tzv. klasične "Compositae (glavočike)", u novije doba su prvo kao posebna porodica već uglavnom izdvojene Cichoriaceae (prije Compositae-Liguliflorae), koju je dosad prihvatila pretežna većina novijih botaničara: usp. Hrvatsko-jadranske ločike. Glavnina preostalih bivših "glavočika", tj. Asteraceae i dalje još ostaju razmjerno prevelike i heterogene, pa se zato među njima razlučuju 2 veće podobitelji tj. uže Asteroideae s.s. (tzv. Compositae-Tubuliflorae) i još Cynaroideae (ranije tzv. Compositae-Cynarocephalae).

Odnedavna još i ove zadnje neki noviji botaničari također već izdvajaju u treću, posebnu porodicu Cynaraceae Juss.: Spenn. (hr. čičkovice), - ali je tih prihvaćenih bar zasad manjina, pa je zato ovdje ipak još zadržano srednje kompromisno svrstavanje: posebne Cichoriaceae uz još ine kompromisne Asteraceae (= Asteroideae + Cynaroideae, minus Cichoriaceae).

Grmolike Asteroideae primorskog krasa

Kraške drvenaste Asteroideae Balkana: U sjevernijoj eurosibirskoj flori Holarktisa, Asteraceae ili zvjezdanke (= bivše Compositae - glavočike) sadrže uglavnom brojne zeljaste svojte, a i kod nas je kao skoro jedini odrvenjeli grmić među njima donedavna bio poznat tek Helichrysum italicum Guss. U tropskima i subtropskim krajevima one obuhvaćaju više stotina drvenasto-grmolikih svojta koje su uglavnom predglacialni relikti južnoga gondvanskog iskona: npr. u sjevernoj Africi Launaea arborescens (Batt.) Maire, pa na Kanarskim otocima grmoliki Dendrosonchus i Argyranthemum, a na južnoameričkim Andama rod Espeletia poput palme i dr.

Dapače, postoji čak i niz visokih stablasto-drvolikih glavočika koje izgrađuju prave tropske šume visine po 7-20 m, npr. rodovi Conyza i Dendrosenecio na srednjoafričkom gorju, pa desetak visokih stablastih glavočika na Havajima, 15 vrsta velikih drvolikih glavočika na pacifičkom otočju Juan Fernandez npr. Dendroseris, Centaurodendron i dr. Druga srodna porodica (ili podporodica) Cichoriaceae sadrži uglavnom samo zeljaste i dijelom jednogodišnje svojte, pa i kod nas na Jadranu malobrojne grmasto-odrvenjele glavočike sve spadaju u podporodicu Asteroideae.

Na najsjevernijoj granici odrvenjelih glavočika (Asteraceae), kod nas postoji samo u obalnim šikarama uz Jadran desetak grmolikih i više polugrmastih svojta iz rodova Helichrysum, Cineraria, Dittrichia, Centaurea (sect. Veltis i Pterolophus), Artemisia i Tanacetum (sect. Pyrethrum). Među njima su na našim kamenim vjetrometinama uz Jadran najodpornije grmolike Artemisia arborescens, Dittrichia revoluta, Helichrysum litoreum, pa više odrvenjelih iz roda Centaurea.

Artemisia arborescens

Veliki pelin, Artemisia arborescens L. (na Visu: "veli pelin", grč. apsinthía, turs. Buyuk ölmez): Ovo je najveća naša i južnoeuropska glavočika, kao snažan vazdazeleni grm visok i do 3m. Proširen je na sjevernoafričkim obalama i južnijim sredozemnim otocima, najviše po termomediteranskoj i kseromediteranskoj vegetaciji u svezama Thymelaeion hirsutae i Oleo-Ceratonion, a kod nas samo na južnom Jadranu i pučinskim otocima od Palagruže do Elafita. Raste na olujnim i zasoljenim vjetrometinama pod udarom pučinskog juga, najbujnije u našim najjužnijim kseromorfnim šikarama Lycio-Artemisietum arborescentis.

Artemisia X biasolettiana

Prijelazni jadranski pelin, Artemisia X biasolettiana Vis. s.s. (A. alba X caerulescens auct., Pag: "santôn", Baška: "pelîn vakamỳku"): Ova je kod nas najodpornija svojta pelina, koja kao endemski polugrm raste uz sjeveroistočni Jadran od Istre do sjeverne Dalmacije i na Kvarnerskom otočju, po najjačim olujnim burištima s posolicom, na obalnim kamenjarama u zajednicama Helichryso-Artemisietum canescentis i Artemisio-Festucetum lapidosae. Morfotaksonomski je to prijelazni oblik i introgresijski križanac izmedju vrsta A. alba Turra X A. caerulescens L., a od njih bolje podnosi olujne vjetrove i obilnu suhu posolicu.

Helichrysum litoreum

Veliko smilje, Helichrysum litoreum Guss. (H. "saxatile" auct. p.p. non Moris, Gnaphalium litoreum Bert.; na Krku: "vela magrÿš", engl. everlasting, njem. Sonnengold, fran. immortelle, rus. cmin, grč. amárantos): Ovaj je halofilni ljetopadni grm i disjunktni relikt s glavnim arealom na obalama i otocima Tirenskog mora, pa još izdvojeno Apulija u istočnoj Italiji i na sjeveru olujne obale oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Klada, jugoistočni Krk, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok.

Kod nas taj raste samo uz more na olujnim burištima s jakom posolicom, po klisurastim obalnim strminama s hazmofitima Aurinio-Astragaletum dalmatici. Od poluodpornoga običnog smilja, H. italicum (Roth.) Don. s.s., koje ima širi ekološki razpon na raznim primorskim travnjacima, reliktni H. litoreum se razlikuje: ljetopadni jači grm do 80 cm, snažno glavno deblo do 14 cm debljine, grane sve višegodišnje odrvenjele, listovi uži izduženi, svjetliji gusto baršunasti i srebrenosivi, osuše se rano i opadnu već ljeti nakon cvatnje, cvjetovi tamniji narančasti do zlatnožuti, a ovojne ljuske cvata su izduženo-ušiljene.

Cineraria visianii

Dinarska pepeljuša, Cineraria visianii (Papaf.) Nym. (Senecio visianianus Papaf.: Vis.): Ovo je južnodinarski visinski endem na gorju Hercegovine i Crne Gore. Kao pepeljastosivi kserofilni grmić raste na jačim vjetrometinama, najčešće na olujnim karbonatnim točilima sveze Bunion alpini, pa na kamenim grebenima u šumama munjike Senecioni-Pinetum leucodermatis.

Najzapadnija su mu hercegovačka nalazišta na Velikoj Čvrsnici i Vran-planini. Drugi primorski srodnik Cin. maritima L. (Senecio bicolor (Willd.) Tod.) kod nas se nalazi većinom kao podivljali egzot u ruderalnoj vegetaciji nitrohalofita uz kamenite obale, a inače je samonikao južnije u Sredozemlju (podivljao je od Cavtata do Golog otoka).

Dittrichia viscosa ssp. revoluta

Veliki betel, Dittrichia viscosa (L.) Greut. ampl. subsp. revoluta (Hoffm.& Link.) Silva & Tutin (Inula istriaca M.Gan. 1883, I. viscosa var. laxiflora Boiss., I. v. var. nicolina Radić, na Krku: "veli betẽl", na Visu: "slipina", na Mljetu: "bušan", grč. pyréthra, turs. Anduzotu): Tipski obični betel, Dittrichia viscosa subsp. viscosa s.s. (Cupularia viscosa Gr.& Godr.) je poluodporni niži polugrm, proširen po Sredozemlju uz putove i u primorskim garigama Cisto-Ericetalia.

Naprotiv u primorskim visokim zelenima uz rub mediteranskih šuma (Prangetalia), pa na policama obalnih stijena raste druga odpornija i veća grmolika svojta subsp. revoluta, koja je disjunktni relikt od Portugala do Jadrana: kod nas mjestimice raste od Istre preko Kvarnerskog otočja do podnožja Biokova. Nalazi se na obalnim vjetrometinama s posolicom, najčešće u svezi Smyrnio-Dittrichion.

Od ruderalnog tipa D. viscosa s.s. izdvaja se ovaj: snažniji grm visok do 130 cm, grane deblje razgranjene i odrvenjele s tamnijom ljubičastosmeđom korom, listovi čvrsti kožasti i lancetasti, uži podvijenog ruba i duži od 6 cm, cvat veći i rahliji s brojnijim i sitnijim glavicama, a uz sve glavice su još veće brakteje slične ostalim listovima.

Kraške odrvenjele Centaureae

Odrvenjele Centaureae (zečine) su tu još pobliže razrađene u posebnomu paralelnom tekstu Hrvatske endemske Centaureae s podrobnim pregledom najbogatijeg roda Centaurea na olujnom krasu. Zato se tu samo ukratko spominju pripadne odrvenjele svojte, kakvih ima dvadesetak na kamenim vjetrometinama jugozapadnog Balkana.

Izrazito odrvenjele i grmolike kod nas su npr. C. lungensis Ginz. (s.s.) u Dalmaciji i C. liburnica Lov. u Kvarneru, a ine važnije polugrmaste na primorskom krasu još su C. rossiana Wagn., C. japodana Lov., C. X padelini Ginz. i C. X rabensis (Hić.) Lov. U jugozapadnoj Aziji su još ovima slični odrvenjeli kserofiti npr. C. xylobasis Rech., C. cheirolopha (Fenzl) Wagen, C. ptosimopappa Hayek, C. karduchorum Boiss., C. holzii Wagen. i dr.

Rod Ptilostemon (Chamaepeuce)

Istočni rod Ptilostemon Cass. (Chamaepeuce DC., hr. satovina, na Visu: "kostrîc"): Kod nas na sjevernoj granici taj rod rubno sadrži samo 2 zeljanice širih sredozemnih areala: na izloženim točilima i kamenjarama vanjskih srednjodalmatinskih otoka raste Pt. stellatus (L.) Greut. u zajednici Scaligerio-Carthametum baetici, a u submediteranskim šibljacima (Punico-Petterietum ramentaceae) po dalmatinskoj Zagori i Hercegovini se nalazi Pt. strictus (Ten.) Greut. (Chamaepeuce stricta DC.).

Naprotiv, na primorskim stijenama i točilima istočnog Sredozemlja raste više odpornih odrvenjelih grmova i polugrmića iz tog roda. Npr. polugrmasti Pt. echinocephalus (Willd.) Greut. (Chamaepeuce echinocephala DC.) značajan je za submediteranska kamena točila oko Crnog mora iz sveze Ptilostemion echinocephali. Grmoliki odrvenjeli Pt. chamaepeuce (L.) Less. s.s. (Cham. alpini Jaub.& Spach.) proširen je na otočnim stijenama i klisurastim obalama oko Egejskog mora u Grčkoj i Turskoj u obalnom grmlju reda Ptilostemetalia chamaepeuces).

Pt. gnaphaloides (Cyr.) Soj. (Cham. gnaphaloides DC.) je odporni grm iz obalnih stijena sveze Capparo-Putorion na Peloponezu i jonskim otocima zapadne Grčke. Najistočniji grmoliki Pt. fruticosus (DC.) Soj. (Cham. fruticosa DC.) raste na levantskim obalnim stijenama južne Turske i Sirije s hazmofitima Ptilostemo-Ricotietum sinuatae.

Zeljaste Asteroideae Dinarskog krasa

Ine zeljaste Asteroideae na primorskom krasu: Osim dosad gore prikazanih rodova grmastih kserofita, razne zeljaste vrste na kamenom krasu po primorskim Dinaridima i jadranskim otocima sadrže još i drugi rodovi Asteroidea, npr. slijedeće:

Carduus micropterus

Carduus micropterus (Borb.) Teyb. (C. "nutans" auct.adr.; na Krku: "rôzi sikàvac"): To je okolojadranski poluendem i fakultativni poluhalofit s prvobitnim prirodnim nalazištima u nitrohalinskoj vegetaciji Cakiletalia, npr. uz šljunkovite plaže i na otočićima s izmetom galebova, ali je danas još čest i u sekundarnoj ruderalnoj vegetaciji degradiranih olujnim kamenjara s bodljikavcima Carthametalia.

Onopordum illyricum

Onopordum illyricum L. (Kvarner: "sikàvćina", na Krku: "veli sikàvac"): Ovo je česti i odporni bodljasti kserofit, proširen i u zapadnom Sredozemlju na Tirenskim otocima kao i uz Jadran. Kod nas raste uz ispasene puteve i stočne torove u gorskoj svezi Onopordion illyrici na Balkanu.

Kentrophyllum baeticum

Kentrophyllum baeticum Boiss.& Reut. (Carthamus lanatus ampl.subsp. baeticus Nym., grč. atraxile): Ova je kserotermnija jugozapadna svojta, koja zamjenjuje polukserofilni stepsko-submediteranski tip Ken. lanatum (L.) DC. (Carthamus lanatus L. s.s.), južnije u eumediteranu i termomediteranu od Španjolske do Grčke i u sjevernoj Africi, a kod nas na više jadranskih otoka i južnom primorju Neretva-Konavli.

Pritom se kod nas njihovi areali dijelom preklapaju, pa tu neodporni tip K. lanatum više nastava zaštićene i poluvlažne primorske travnjake i ruderalna staništa u submediteranu, a odporniji kserofit K. baeticum olujne i zasoljene priobalne kamenjare najviše u južnim svezama Artemision lobelii i Stipion capensis. Od sjevernijeg tipa K. lanatum s.s., ovaj južniji se izdvaja: golom i svjetlijom blijedosivom stabljikom, listovi su glatko-sjajni, a tvrđe rubne bodlje im okomito strše pod pravim kutom, cvjetovi su svjetliji blijedo-žućkasti i prašnici bjelkasti do ružičasti.

Pallenis microcephala (P.croatica)

Pallenis microcephala Hal. (P. croatica Rchb.; na Krku: "rumena sikàvica"): Ovo je primorski halofilni poluendem duž jugozapadnog Balkana, proširen uz obale od kvarnerskih do egejskih otoka. Kod nas raste samo na olujnim i zasoljenim burištima uz kamene obale na poluslanim travnjacima Artemision lobelii.

Od kopnenoga poluodpornog tipa Pal. spinosa (L.) Cass. s.s., koji kod nas raste većinom u primorskim zavjetrinama, razlikuje se ovaj: nižeg rasta po 15-30 cm, od dna jače rašljasto-razgranjen pod širokim kutom, stabljika skoro gola i tamnija crvenkasto smeđa, ovojne brakteje veće sabljasto-bodljaste i 2-3 x duže od cvjetova, a cvjetne glavice sitnije s tamnijim narančastim cvjetovima.

Phagnalon X illyricum

Phagnalon X illyricum' Lind. (Ph. rupestre subsp. illyricum Ginz., Ph. rupestre X graecum auct., srednja Dalmacija: "busina"): Ovaj je prijelazni jadranski endem i jamačno introgresijski križanac zapadnomediteranske zeljanice Ph. rupestre L. (subsp. rupestre s.s.) i istočnomediteranskog grmića Ph. graecum Boiss.& Held., kojih se areali preklapaju baš kod nas u Dalmaciji.

Ovaj prijelazni endem je kod nas odporniji na jaki vjetar i sol od obadva srodnika, pa raste na olujnim i zasoljenim obalnim stijenama dalmatinskih otoka od Šolte do Elafita, na otvorenim obalama pod udarom pučinskih oluja i posolice, najviše s hazmofitima Phagnalo-Centaureetum ragusinae.

Filago eriocephala (F. lanuginosa)

Filago eriocephala Guss. (F. lanuginosa Req., F. similata Hausk., F. "germanica" auct.adr. non L.; Kvarner: "mucica", engl. cudweed, njem. Filzkraut, fran. cotonniere, rus. belušnik, grč. mikrokalóchorta, turs. Küçük keçeotu): To je najodpornija kserotermna svojta iz ovog roda na kamenim obalama Sredozemlja i jadranskih otoka, a najsjevernije do Baške, Prvića i Golog otoka. Kod nas ova raste kao fakultativni halofit na olujnim i zasoljenim obalama i otocima, samo u tvrdolisnom eumediteranu i najviše na halofitnim travnjacima Artemision lobelii.

F. eriocephala uz more na Sredozemlju zamjenjuje sjeverni kopneni tip F. germanica L. (s.s.) koji na dodirnom području do submediterana raste samo u vlažnijim zavjetrinama, južnije do Istre i dalmatinske Zagore. Od ovoga se južna sredozemna F. eriocephala izdvaja: svjetlija srebrnobijela i baršunasto-dlakava biljka, razgranjeni cvatovi su uži s uspravnim ograncima pod oštrim kutom, a ovojne brakteje na glavicama kraće i trokutasto-ušiljene pri vrhu.

Klasea radiata ssp. cetinensis

Klasea radiata (W.& K.) Greut. subsp. cetinensis (Rohl.) Greut.& Wagen. (Serratula cetinensis Rohl., S. "radiata" auct.adr. non Bieb., Hercegovina: "gorčika"): Tipska kopnena Kl. radiata s.s. je polukserofit u istočnoeuropskim stepama do Panonije i Macedonije, a zapadnije uz Jadran ovu zamjenjuje odporniji jugozapadni endem subsp. cetinensis, što je na našemu primorskom krasu jedina odporna svojta iz toga mezofilnog roda. Ovdje raste na submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia, od Kvarnera kroz dalmatinsku Zagoru i Hercegovinu do Boke Kotorske.

Amphoricarpos neumayerianus

Amphoricarpos neumayerianus (Vis.) Greut. (subsp. neumayerianus s.s., Amphoricarpus neumayeri auct.ill.): To je lokalni visinski endem oko Boke Kotorske na Orjenu, Lovćenu i dr. Raste na vršnim stijenama, većinom uz hazmofite Amphoricarpo-Gnaphalietum pichleri. Drugi kontinentalni srodnik A. neumayeri subsp. murbeckii Bošnjak (A. autariatus Bleč.& Mayer) raste na vlažnijim zaštićenim stijenama reda Amphoricarpetalia, većinom u riječnim kanjonima Hercegovine i Sandjaka. Treća srodna svojta iz tog roda je i Amphoricarpos exsul Schwarz, na sušnim visinskim stijenama jugozapadne Turske.

Cacalia pyrenaica (orientalis)

Cacalia pyrenaica (Lange) Gou. (Adenostyles orientalis Boiss., A. "alliariae" auct.medit. non Kern., dalm. Zagora: "lipnica"): To je južnoplaninska kseromorfna svojta oromediteranskih visokih zeleni na južnima sredozemnim planinama, gdje zamjenjuje eurosibirski kontinentalni tip Cac. alliariae (Kern.) Gou. (Adenostyles alliariae Kern., njem Alpendost),- koji je kod nas ograničen na vlažnije snježne zavjetrine nutarnjih kopnenih Dinarida.

Na primorskim Dinaridima gdje im se areali preklapaju, tip C. alliariae je ograničen na zasjenjene zavjetrine i kiselija tla u ponikvama, a C. pyrenaica je značajan za otvorene privjetrine i neutrobazična tla. C. pyrenaica je proširena duž Sredozemlja, od španjolskog gorja do Male Azije i kod nas južni Velebit, Poštak, Dinara, Biokovo, hercegovačke planine, Orjen i dr. Tu raste na južnim policama klisurastih odsjeka u vrtićima visokih zeleni Cacalio-Doronicetum columnae, kao i pod četinjačama u izloženim klisurastim šumama Calamagrostio-Abietion, Pinion heldreichii i sl.

Uži rod Inula uz Jadran

Tipski suženi rod Inula s.s. uz istočni jaqdran ima dvadesetak vrsta, među kojima su tu osobite južne obalne svojte I. methanaea, I. verbascifolia, I. crithmoides ampl. i dr.

Inula methanaea (I. candida)

Surba, Inula methanaea Hausk. (I. candida ampl.subsp. methanaea (Hausk.) Hayek, I. "candida" auct.balk. p.p. non L., Dalmacija: "bilušina", Kvarner: "surba", Baška: "sÿrbe", grč. kremnochórta): Ovo je primorski poluendem jugozapadnog Balkana, gdje raste od Grčke preko kopnene Dalmacije do Kvarnera.

Na Dinarskom krasu ova raste većinom u submediteranu, najviše u Hercegovini, dalmatinskoj Zagori, velebitskoj obali do Jurjeva, a na jadranskim otocima samo na Pagu, Prviću i jugoistočnom Krku, gdje su mu najzapadnija nalazišta kod Baške, Stare Baške i Jurandvora. Kod nas raste na olujnim burištima, po sušnim vjetrovitim stijenama sveze Edraianthion, a najviše u zajednici Micromerio-Inuletum methanaeae. U Grčkoj ova raste većinom na kopnenim brdskim stijenama reda Onosmetalia frutescentis do gorja Peloponeza.

Od tipa I. candida se I. methanaea izdvaja: niži zbijeni polugrmić pri dnu odrvenio, a grane su zeljaste jednogodišnje (10-30 cm), listovi u prizemnoj rozeti ne opadnu pri cvatnji, dvostruko sitniji oko 2-4 x 1,5-2 cm, čvrsti kožasti i tamniji plavkastosivi s gustim kratkim dlačicama (ne bijeli vunasto-baršunasti), ravnoga cjelovitog ruba, cvjetne osi većinom nerazgranjene s pojedinačnim i velikim cvjetnim glavicama i vijencem brojnih brakteja (po 3-5) pa podsjećaju na glavicu runolista.

Inula verbascifolia

Gornjoj srodna neodporna bjelušina, Inula verbascifolia Hausk. raste uglavnom južnije na toplim eumediteranskim stijenama zaklonjenim od bure i izloženim jugu, a najviše u obalnoj zajednici Moltkio-Inuletum verbascifoliae. I.verbascifolia je disjunktni jadranski poluendem dalmatinske obale i otoka ter jugoistočne Italije.

I. crithmoides ssp. mediterranea

Inula crithmoides L. ampl. subsp. mediterranea Kérg. (I. acutifolia Pasq., na Visu: "tušća"): Ova je odporniji južni kserohalofit na olujnim kamenim obalama srednjeg Sredozemlja i Jadrana, gdje zamjenjuje zapadni atlantski tip I. crithmoides (subsp. crithmoides s.s.) na tirenskim i jadranskim otocima npr. kod nas Plavnik, Kormat, Galun, Goli otok, kameni školji oko Visa, Lastovci i dr. Na Jadranu raste samo uz more na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom, po presoljenim kamenim obalama, u halofitnoj svezi Microrrhinion litoralis, a u Grčkoj u svezi Crithmo-Limonion graeci.

Rod Carlina na Dinarskom krasu

Carlina (kravljak, čak. "žuta sikavica", njem. Eberwurz, fran. chardousse, rus. koljučnik) je na Dinarskom krasu razmjerno bogati rod zastupljen s desetak svojta, koje kod nas dosad još nisu ni pobliže razradjene, a najvažnije su iduće:

C. acanthifolia (C. utzka)

Carlina acanthifolia All. (C. utzka Hacq., C. "acaulis" auct.medit. non L.): Ova raste na sušnim visinskim vjetrometinama sredozemnih planina, od Pireneja do grčkog gorja i južnih primorskih Dinarida, a najčešća je u južnim visinskim stepama iz reda Daphno-Festucetalia, gdje na sredozemnom gorju zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip C. acaulis L. s.s.

Carlina graeca

Carlina graeca (Held. & Sart.) Boiss. (C. "corymbosa" auct.balk. p.p.): Ova kod nas raste u tvrdolisnom eumediteranu i termomediteranu dalmatinskih otoka i istočnog Sredozemlja, na olujnim kamenjarama reda Thero-Brachypodietalia, a prama jugu ta zamjenjuje naš kvarnerski endem C. fiumensis Simk.

Carlina fiumensis

Carlina fiumensis Simk. (C. "frigida" auct.adr. non Boiss.& Held.; Kvarner: "brulêć", na Krku: "rumena sikàvica"): Ovo je odporni endem tipa ježinastih tragantida na olujnim obalama oko Velebitskog kanala: kopnena obala Kostrena - Jablanac i otoci Sv.Marko, jugoistočni Krk, Prvić i Goli otok. Raste samo na olujnim priobalnim burištima s posolicom, a najviše obilno na burno-slanim obalnim točilima u zajednici Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Od poluotpornih kopnenih srodnika Car. corymbosa L. i C. frigida s.s. Boiss.& Held. (non al.), izdvaja se ova nizom osobitosti: jastučasto-bodljikavi polugrmić od dna gusto razgranjen, stabljike pri dnu odrvenjele i niske po 12-25 cm sa skraćenim internodijima po 4-8 mm, listovi najširi po sredini a prama dnu suženi i kruto-sklerotični s odrvenjelim bodljama na vrhu izperaka, brakteje oko cvjetnih glavica izdužene preko 3 cm, sabljasto-trnovite i kruto-odrvenjele, svijetlije narančastožute boje.

Leucanthemum primorskog krasa

Rod Leucanthemum (ivančica, Kvarner: "hermẽl", engl. daisy, njem. Wucherblume, fran. marguerite, rus. belik): Ovaj je rod na Dinarskom krasu zastupljen s desetak raznih svojta, većinom endema od kojih su na istočnojadranskom primorju i Kvarnerskim otocima najvažnije i osobite iduće dvije:

Leucanthemum croaticum

Leucanthemum croaticum Hić. (tzv. L. atratum ampl. subsp. "platylepis" Heyw. non Borb., L. atratum subsp. croaticum Hić. 1935; na Krku: "varska hermẽl"): To je poluodporni istočnojadranski endem koji raste izvan dosega posolice, na brdskim kamenim privjetrinama u submediteranu duž primorskih Dinarida i na otočnim vrhovima, većinom na travnjacima Satureion subspicatae. Spram obalnoga halofitnog tipa L. platylepis (s.s.) se ovaj ističe tanjim zeljastim (ne sukulentnim) i lirasto-razdijeljenim listovima s jasno-vidljivim žilama, pa tamnijim ovojnim braktejama sa smeđim obrubom.

L. platylepis (var. borbasii)

Leucanthemum platylepis Borb. s.s. (non Fl. Eur., L. liburnicum var. borbasii Hić., non L. atratum subsp. "platylepis" Heyw. in Fl.Eur.; na Krku: "melna hermẽl"): Ovo je sukulentni halofit i sjevernokvarnerski stenoendem oko Vinodolskog kanala, dosad u tipskom obliku sigurno potvrđen samo za jugoistočni Krk kod Baške (locus classicus) i susjedni otok Prvić, pa za vinodolsko primorje (Rac 1995). Raste samo na olujnim vjetrometinama i burištima s posolicom uz morske obale, a na otocima najviše po zasoljenim obalnim sipinama u psamofilnoj zajednici Edraiantho-Hippophaetum ephedroidis.

Od inih poluodpornih kopnenih srodnika L. croaticum Hić. i L. atratum (Jacq.) DC. ampl., jasno se ova razdvaja nizom osobitosti (pa je besmisleno njihovo sinonimsko ujedinjenje kao u Fl.Eur. IV: 1976): podanak s obilnim puzavim vriježama, listovi sočno-mesnati i lećasto-zadebljali, cjeloviti na rubu samo plitko narovašeni, lisne žile nejasne i uronjene u debelu plojku, ovojne brakteje na glavici svjetlije žućkastozelene i prozirno-obrubljene.

Senecio fluminensis (S. carolimalyi)

Senecio fluminensis Simk. (S. caroli-malyi Hić. syn.ill., na Krku: "mićamûca"): Ovo je patuljasti sukulentni halofit, koji se uz ostale taksonomske detalje, prama srodnicima ističe sićušnim rastom po 3-7 cm, pa jako debelim i mesnatim listovima tamnije ljubičastosmeđe boje. To je istočnokvarnerski otočni endem burnih obala Velebitskog kanala: otočić Sv.Marko (klasično nalazište), pa jugoistočni Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok, Rab, Pag i susjedni manji školjevi. Ovaj raste jedino na najjačim kamenim burištima olujnih presoljenih obala i kamenih otočića, a najviše s halofitima Artemisio-Salsoletum ponticae.

Senecio leucathemifolius

Senecio leucanthemifolius Poir.: Naš endemski S. fluminensis na sličnim obalnim staništima južnije u eumediteranu i termomediteranu, na olujnim i zasoljenim pučinskim otocima središnjeg Jadrana, Jonskog, Tirenskog i Egejskog mora zamjenjuje sukulentni sredozemni kserohalofit Senecio leucanthemifolius Poir. (S. crassifolius Willd., S. pygmaeus DC.; grč. martiakos, turs. Ada kanaryotu), koji tamo većinom raste uz šljunkovite žalove sveze Euphorbion peplis.

Tanacetum cinerariifolium

Dalmatinski buhač, Tanacetum cinerariifolium (Trev.) Sch.Bip. (Pyrethrum cinerariaefolium Trev., Dalmacija: "buhač", njem. Insektenblume, grč. baskanthéra): To je kseromorfni polugrmić, samonikao kao istočnojadranski endem u Dalmaciji i Hercegovini od Zrmanje do Boke Kotorske, a kao podivljao se nalazi još sjevernije do otoka Krka i drugdje u Sredozemlju. Samoniklo je najčešći na vjetrovitim stijenama s hazmofitima Centaureo-Campanulion, a najviše i optimalno raste kao divlji u zajednici Moltkio-Inuletum verbascifoliae.

Tan. clusii (subcorymbosum)

Tanacetum clusii (Fisch.: Rchb.) Kern. (Pyrethrum subcorymbosum Schur., Chrysanthemum "corymbosum" auct.balk. p.p., u Lici: "ruman"): Neodporni tip T. corymbosum (L.) Schl.Bip. s.s. je mezotermni polukserofit zavjetrinskih medunčevih i bukovih šuma, a na kraškim vjetrometinama balkanskih vrhova i burnim padinama južnih primorskih Dinarida, od vinodolske Viševice do hercegovačkih planina i južnih rumunjskih Karpata (Transilvanske Alpe), zamjenjuje ga odporniji kseromorfni T. clusii.

Kod nas na južnim Dinaridima ovaj raste u mezotermnim kraškim šumama Geranio-Fagion i Abieti-Quercion. Na najjačim burištima dinarskih vrhova iznad 1.400 m, zastupljen je najodpornijom patuljastom var. alpestre Schur., samo s jednom cvjetnom glavicom i nerazgranjenom niskom stabljikom po 10-30 cm, koji raste u vršnim olujnim grmljacima Lonicero-Rhamnion fallacis.

Glavna literatura

  • Czerepanov, S.K. 1963: Flora SSSR, Compositae; tom 8. Komarov Institut Botaniki, Leningrad.
  • Ehrendorfer, F. 1964: Notizen zur Cytotaxonomie und Evolution der Gattung Artemisia. Oesterr. Bot. Zeit. 111: 84-142.
  • Funk, V.A.& al. 2009: Systematics, Evolution, and Biogeography of Compositae. International Association for Plant Taxonomy, Vienna.
  • Garcia-Jacas, N.& al. 2001: Generic delimitation and phylogeny of the subtribe Centaureinae (Asteraceae), a combined nuclear and chloroplast DNA analysis. Ann. Bot. 87: 503-515.
  • Greuter, W. 2003: The Euro+Med treatment of Cardueae (Compositae), generic concepts and required new names. Wildenowia 33: 49-61.
  • Hellwig, F.H. 2004: Centaureinae (Asteraceae) in the Mediterranean, history of ecogeographical radiation. Plant Systematics and Evolution 246: 137–162.
  • Meusel, H.& Kästner, A. 1990: Monographie der mediterran-mitteleuropaischen Compositen-Gattung Carlina. Springer-Verlag, 294 pp., Wien-New York.
  • Panero, J.L.& Funk, V.A. 2002: Toward a phylogenetic subfamilial classification for the Compositae (Asteraceae). Proc. Biol. Soc. Washington 115/4: 909–922; HTML abstract
  • Tutin, T.G.& al. 1976: Compositae. Flora Europaea, vol. 6: 103-410, Cambridge Univ. Press.
  • Vukotinović, Lj. 1881: Pleme sucvjetakah (Compositae) u Hrvatskoj dosad našastih. Rad JAZU, 58: 1 - 118, Zagreb.
  • Wagenitz, G.& Hellwig, F.H. 1996: Evolution of characters and phylogeny of the Centaureinae. Proc. Int. Compositae Conf. p. 491-510, Royal Botanic Gardens Kew.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.