Hrvatsko-jadranske ločike

Hrvatsko-jadranske ločike (Cichoriaceae ili Compositae-Liguliflorae iz primorskog krasa i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica, Cichoriaceae (Compositae-Liguliflorae)

ABSTRACT

Croatian-Adriatic Cichoriaceae (Compositae-Liguliflorae in Croatian coast and islands): Their largest genus Hieracium is elaborated in another parallel article, and here are presented other minor genera of Cichoriaceae at eastern Adriatic. In extensive calcareous rockeries of Dinaric Alps and Adriatic islands, they include some xeric species of Cichorium, Leontodon, Taraxacum, Scorzonera, Pilosella, etc. The most interesting regional subendemics are Leontodon illyricus, L. visianii, L. berinii, Taraxacum illyricum, T. hercegovinum, Pilosella pavichii, etc.

U v o d

Cichoriaceae Juss.: Rchb. (Compositae-Liguliflorae, Asteraceae ampl.-subfam. Cichorioideae; hrv. ločike): Najveću heterogenu porodicu europske flore, klasične Compositae (bivše 'glavočike') s novijim sinonimom Asteraceae, u najnovije doba neki botaničari nastoje razložno podijeliti na 2 (ili čak 3) manjih prirodnih porodica, pa je iz praktičnih razloga i ovdje zasad prihvaćeno izdvajanje druge porodice Cichoriaceae iz glomaznog konglomerata "Compositae" u kojemu je ostavljena tipska podporodica Asteroideae (hr. zvjezdanke).

Kod nas su svi pripadnici iz te porodice Cichoriaceae zeljastog rasta s mekano-sočnom stabljikom, a dosta ih je dvogodišnjih i jednogodišnjih (rijetki odrvenjeli su samo u tropima, npr. afrički Dendrosonchus). Od srodne i nedavno razdvojene (pod)porodice Asteraceae s.s. (zvjezdanke), ove se odvojene Cichoriaceae (ranije Compositae-Liguliflorae) zajedno morfološki razlikuju: cvjetići u glavičastom cvatu su izrazito nejednaki i dvovrstni tj. bočni su puno veći izduženo-jezičasti, a cvjetni tučak je jednostavan tj. nije na sredini čvorasto-nadut (kao Asteraceae).

Najveći pripadni rod naše kraške flore je Hieracium, koji je tu još posebno razrađen u paralelnom članku Hrvatsko-dinarski Hieracium, a ovdje su prikazane značajne svojte iz inih manjih rodova u porodici Cichoriaceae na Dinarskom krasu: Cichorium, Leontodon, Taraxacum, Scorzonera, Pilosella, itd.

Cichorium na primorskom krasu

Termofilni južni rod Cichorium na primorskom krasu (hr. ločika, srb.+ bosn. vodopija, Hrv. Zagorje: "jandrâš", Kvarner: "radỳći", njem. Wegwarte, rus. cikorij, grč. radikía, turs. Hindiba): Na Dinarskom krasu i jadranskim otocima donedavna su se tek općenito navodile najšire supervrste C. "intybus" ampl. (= sect. Cichorium s.s.) i C. "endivia" ampl. (= sect. Endivia) s navodno vrlo širokim ekološkim amplitudama od obalnih stijena do močvara i korova.

Međutim su u novije doba rod Cichorium u južnoj Europi i Sredozemlju temeljito razradili Wagenitz & Bedarff (1989) i jasno su dokazali uz ino i kariotipom, da su takve dosadanje tzv. "vrste" ustvari heterogeni konglomerati više raznolikih svojta. Novija iztraživanja primorskog krasa i otoka potvrđuju kako se i kod nas nalaze najmanje 4 svojte iz tog roda vrlo različite odpornosti na sušu, vjetar i sol.

Izrazito je neodporan poznati i prošireni europski tip C. intybus L. subsp. intybus (s.s.), koji uglavnom raste u degradiranoj ruderalnoj vegetaciji (Chenopodietea s.l.) po vlažnijim flišnim zavjetrinama. Ostale 3 odpornije kseromorfne svojte uglavnom su samonikle u prirodnoj zeljastoj vegetaciji južne Europe i Sredozemlja. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Cichorium na Dinarskom krasu: neotporni C. intybus s.s. < C. calvum < C. glabratum < C. pumilum na najgorim sušnim burištima.

C. intybus ssp. glabratum

Cichorium intybus ampl. subsp. glabratum (Presl.) Wagen.& Bedarff (C. glaucum Hoffm.& Link., C. illyricum Borb., C. intybus var. violaceum Radić; na Krku: "varske radỳći"): Ova je južnija odporna svojta proširena na submediteranskim i stepskim travnjacima južne Europe i jugozapadne Azije, s pontsko-mediteranskim arealom. Kod nas je ova najčešća na primorskim kraškim pašnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia, a uz more najviše u zajednici Artemisio-Festucetum lapidosae do jačih kamenih burišta.

Od kopnenoga europskog tipa subsp. intybus (s.s.) izdvaja se ssp. glabratum: niži rast po 20-50 cm, stabljika slabije i do dna razgranjena, gornji listovi na stabljici su poput ljuskavih brakteja i puno sitniji od donjih prizemnih u rozeti, ovoj glavice je zelen i gol (bez dlaka), a cvjetovi su izrazito tamniji ljubičaste boje. Kod nas ova najviše raste na vrhovima Kvarnerskog otočja, pa duž južnih primorskih Dinarida i u toplijim rječnim kanjonima zaleđa npr. uz Unu.

C. calvum (C. divaricatum)

Cichorium calvum (Schl.Bip.) Schweinf. (C. endivia ampl.subsp. divaricatum Schous.: Fl.Eur., C. "endivia" auct.medit. vix L.; Kvarner: "divje radỳći", grč. piknoradikia, turs. Buyuk hindiba): Ovo je higrotermna svojta proširena u sredozemnim močvarama južne Europe, Male Azije i sjeverozapadne Afrike. Poluodporna je na vjetar i blažu posolicu, a kod nas je najčešća na vlažnim primorskim livadama Molinio-Hordeion i u obalnim šikarama Rubo-Viticetum, npr. Istra, Vinodol, otok Krk, Ravni Kotari, donja Neretva, itd. Od europskog tipa C. endivia L. (s.s.) izdvaja se ova: gornji listovi širi trokutasti, cvjetovi tamniji tirkiznomodre boje, plodići kraći i široko jajasti, a njihov papus sasvim zakržljao i izostaje.

C. pumilum (C. minimum)

Cichorium pumilum Jacq. (C. minimum Port., C. "divaricatum" auct.p.p. non Fl.Eur., na Krku: "mićaradỳć", grč. thalassoradikía, turs. Küçük hindiba): Ovo je izrazito odporni termohalofit, ograničen na tvrdolisni eumediteran uz kamene morske obale s posolicom. Raste na olujnim kamenim i pješčanim obalama i otocima oko Sredozemlja, pa u slanim pustinjama sjeverne Afrike i jugozapadne Azije. Kod nas je na sjevernoj granici samo na olujnim otocima: Vis i okolni pučinski otočići, Lastovci, jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Goli otok i susjedni kameniti školji.

Kod nas se nalazi uglavnom na obalnim vjetrometinama s jakom posolicom, zajedno s inim obalnim kserohalofitima iz sveze Microrrhinion litoralis. Od kopnenog tipa C. intybus s.s. izdvaja se ovaj brojnim osobitostima: jednogodišnji rast, stabljika patuljasta u zrelosti tek po 8-25 cm, od dna rašljasto-viličasto razgranjena pod širokim kutom, za cvatnje donji listovi opadnu pa nema prizemne rozete, svi listovi cjeloviti i samo na vrhu nazubljeni, gornji u cvatu dlakavi i širi trokutasti, a cvjetovi su svjetliji krembijeli.

Taraxacum na primorskom krasu

Rod Taraxacum (maslačak, Vinodol: "žutènica", engl. dandelion, njem. Kettenblume, fran. pissenlit, rus. oduvančik, grč. maroula, turs. Karahindiba): Polimorfni i mezofilni holarktički rod Taraxacum je ekološki i taksogenetski dosta analogan tipskom rodu Hieracium s.s., također s rojevima introgresijskih križanaca i apomiktično-partenogenetskih populacija.

Većina svojta iz tipske sect. Taraxacum (= T. vulgare ampl.) i drugih sekcija su neodporne na sušu i vjetar, pa su ograničene na livade u vlažnijim zavjetrinama i na flišu, a samo desetak odpornijih svojta kod nas sadrže sect. Erythrosperma i Palustria na izloženim primorskim privjetrinama.

Južna sekcija Erythrosperma

Kseromorfna južna sekcija Erythrosperma Dahl. (= sect. Erythrocarpa Hand.Mazz., Taraxacum "glaucescens" ampl., na Krku: "mićaradỳć"): Ovo je najkseromtermnija i najodpornija europska sekcija iz roda Taraxacum u južnoj Europi i najčešći je glavni predstavnik roda Taraxacum na Sredozemlju, jer sadrži najviše svojta odpornih na sušu, vjetar i kameni kras.

Od sjevernoga kopnenog tipa T. vulgare ampl. i ostalih sekcija se ova južna izdvaja: tamnije crvenosmeđe biljke, listovi su vodoravno-plosnato prilegli na tlu (ne u luku spušteni), s uskim režnjevima duboko usječenim skoro do glavne žile, peteljka je tamnija ljubičastosmeđa, ovojne brakteje na cvjetnoj glavici tamne crvenosmeđe s ušiljenim rožićem na vrhu, a plodići tamni ljubičastosmeđi bodljastog vrha. Kod nas su na kamenim privjetrinama najvažnije iduće poluodporne apomiktične svojte:

• T. hoppeanum Gris. (T. calocephalum H.Mazz.) je poluodporni mezotermni subendem jugoistočne Europe, na polusuhim travnjacima kontinentalne sveze Xero-Bromion.

• T. erythrospermum (Andrz.) Besser (T. glaucescens Fisch.) je poluodporni mezotermni prototip ove južne sveze, proširen u Europi na polusuhim kopnenim travnjacima stepskog tipa Festucetalia valesiacae.

• T. rubicundum (Dahl) Sern.& al. (T. pubigerum Lind.) je odporniji polukserofit proširen na brdskim travnjacima jugozapadne Europe, a kod nas je na istočnoj granici po izloženim submediteranskim travnjacima Festucion illyricae na udaru bure.

• T. gasparrinii (Tin.) Lojac. je odporniji južnoeuropski kserofit na submediteranskim travnjacima od Španjolske do Albanije, a kod nas na kamenim primorskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

• T. montesignum Soest. je najodporniji sredozemni kserofit patuljastog rasta, proširen na kamenitim sredozemnim pašnjacima Thero-Brachypodietalia u tvrdolisnom eumediteranu od Španjolske do Jadrana i to je naša najjužnija kserotermna svojta najsitnijeg primorskog maslačka.

Močvarna sekcija Palustria

Higrofilna eurosibirska sekcija Palustria Dahl. (T. "palustre" ampl., na Krku: "velaradỳć", grč. agriomaroulía): Iz ove sekcije, osim neodpornih slatkovodnih svojta npr. T. palustre (Lyons) Sym. i dr., na olujnim primorskim močvarama s burom rastu i dva naša poluodporna endema.

• Taraxacum illyricum (Dahl.) Soest. (T. tenuifolium auct.dinar. p.p.) raste na izloženim poplavnim travnjacima Trifolio-Hordeion po dinarskim kraškim poljima u Hrvatskoj, jugozapadnoj Bosni i Hercegovini.

• Taraxacum hercegovinum M.Gan. (T. "tenuifolium" auct.adr. non Koch) je razmjerno odporni istočnojadranski endem i fakultativni halofit iz poluslanih močvara, npr. Baška na Krku, Ravni Kotari, uz donju Neretvu i sl. Raste na primorskim i otočnim sezonskim blatima koja ljeti presušuju, s obiljem karbonata ili slabo zasoljenim tlom, a najviše u zajednici Taraxaco-Fimbristyletum illyricae.

Leontodon na Dinarskom krasu

Kseromorfni rod Leontodon na Dinarskom krasu (lavlji zub, na Krku: "ostak vakamỳku", engl. hawkbit, njem. Löwenzahn, fran. liondent, rus. zobnik, grč. leopsômos, turs. Yumrulu): Ovaj je jedan od najodpornijih rodova iz porodice Cichoriaceae na olujnom golom krasu, gdje dijelom zamjenjuje manje odporni srodni Taraxacum i slične rodove na vjetrovitim i sušnim kamenjarama. Većina pripadnih svojta kod nas su manjeviše odporne na kraškim privjetrinama, a naša 2 najodpornija endema rastu do najgorih kamenih burišta.

Leontodon: poluodporne vrste

Poluodporne svojte iz roda Leontodon: Među ovima su na umjerenim privjetrinama Dinarskog krasa najvažnije slijedeće:

• L. taraxacoides (Vill.) Merat. (L. saxatilis Gams) proširen je u srednjoj i zapadnoj Europi, a kod nas raste na kontinentalnom krasu sjevernih Dinarida, većinom na polusušnim kopnenim travnjacima Xero-Bromion.

• U južnoj Europi i kod nas na primorju zamjenjuje ovoga gore odporniji kseromorfni Leontodon rothii Ball. (L. taraxacoides ampl.subsp. longirostris Fin.& Sell, L. "taraxacoides" auct.medit.& adr. non Vill.), koji raste na sušnim kamenim pašnjacima Thero-Brachypodietalia.

• Leontodon berinii (Bartl.) Roth. je visinski poluendem jugoistočnih Alpa i zapadnih Dinarida, npr. Furlania, Slovenija, pa Velebit, Dinara i dr. Kod nas ovaj raste na izloženim vršnim rudinama Carici-Helianthemetum alpestris.

L. illyricus (montaniformis)

Leontodon illyricus (Rohl.) Maly (L. montaniformis Widder): To je visinski disjunktni relikt na gorju oko Jadrana: Apenini, jugoistočne Alpe i Dinaridi. Izrazito je odporan na olujnim burištima golih vršnih kamenjara iz sveze Saxifragion coriophyllae, pa raste na kamenim goletima najviših vrhunaca od Like do Crne Gore npr. Velebit, Dinara, Čvrsnica, Prokletije i dr. Od neodpornoga srednjoeuropskog tipa L. montanus L. (s.s.) izdvaja se ovaj: tamnijim ovojem cvjetnih glavica zaraslih crnim dlakama i listovima s manjim i kraćim vršnim režnjem dugim samo 0,5-1 cm.

L. visianii (L. velebiticus)

Leontodon visianii Fritsch. (L. velebiticus Degen, L. tergestinus Rchb., L. crispus ampl.subsp. rossianus (Deg.& Leng.) Hayek): Ovaj je naš najodporniji kserofit iz tog roda i istočnojadranski endem olujnih nižih vrhova na južnim obalnim Dinaridima od Trsta do Epira, kao na burnim vrhovima sjevernojadranskih otoka Cresa, Krka i Prvića. Tu raste isključivo na najjačim olujnim burištima golih vršnih kamenjara iz sveze Edraiantho-Minuartion capillaceae.

Od srodnoga europskog tipa L. crispus Vill. (s.s.) koji kod nas raste u kopnenom zaleđu i primorskim zavjetrinama, L. visianii se jasno izdvaja ovim osobitostima: listovi tamnije zeleni i slabije rahlo dlakavi, kruto-tvrdi i kožasto-hrapavi (kao "šmirgl"), cvjetne glavice sitnije po 9-12 mm, a njihove ovojne brakteje tamnozelene i većinom gole ili tek kratko dlakave.

Rod Scorzonera na krasu

Scorzonera na kamenom krasu (zmijak, na Krku: "šjôrica", na Visu: "matudèrica", engl. vipergrass, njem. Schwarzwurz, rus. kozelec, grč. skorzonéra, turs. Iskorçin): Uz najodporniji Leontodon, Scorzonera je još drugi razmjerno otporan rod iz fam. Cichoriaceae, koji je značajan na kamenom krasu.

Ovaj pretežno kseromorfni rod oko Balkana obuhvaća desetak izrazito odpornih svojta na olujnim obalama i visokoplaninskim grebenima sve do vršnoga subnivalnog pojasa. To su uz more Sc. bupleurifolia, u submediteranu i stepama podrod Podospermum, a na planinskim vjetrometinama najodpornija sekcija Pulvinares.

Sc. bupleurifolia (platyphylla)

Scorzonera bupleurifolia Pouz. (Sc. austriaca ampl. var. platyphylla Beck; na Krku: "šjôrica vakamỳku"), spada u tipsku sect. Scorzonera s.s. Kontinentalno-brdska Sc. austriaca Willd. (subsp. austriaca s.s.) uz istočni Jadran raste u submediteranu s hazmofitima Seslerio-Scorzoneretum austriacae na brdskim stijenama izvan dosega posolice.

Naprotiv niže uz more, na olujnim i zasoljenim obalnim stijenama zapadnog Sredozemlja i Jadrana raste u tvrdolisnom eumediteranu Sc. bupleurifolia, kod nas u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici od jugoistočnog Krka do kanjonskog ušća Zrmanje. Od sjevernoga kopnenog tipa Sc. austriaca, ova južna primorska se izdvaja: listovi čvrsto-kožasti, eliptično-jajoliki i širi po 3-8 cm, na rubu valovito-narovašeni, pri dnu zaobljeni i naglo suženi u peteljku, a cvjetne stabljike su mnogobrojne u snopu, gole bez dlaka i pri dnu odrvenjele.

Scorzonera sbg. Podospermum

Scorzonera - podrod Podospermum (DC.) Boiss. (rod Arachnospermum Schmidt) uglavnom obuhvaća stepske kserofite iz istočne Europe i Azije. Na slanušama uz Crno more i sjeverni Jadran raste poluodporna Sc. cana (C.A.M.) Hoffm. (Podospermum canum C.A.M., na Pagu: "beršika", na Krku: "tanka šjôrica). Kod nas se ova nalazi većinom u primorju na zasoljenim vlažnijim livadama Molinio-Hordeion secalini.

Visinska sekcija Pulvinares

Prednjoazijska planinska sekcija Pulvinares (Boiss.) Lip. (sect. Angustifoliae Kuth.) je reliktna visinska skupina iz alpskoga i subnivalnog pojasa jugozapadne Azije od 2.400 - 3.200m, gdje obuhvaća desetak odpornih visokoplaninskih endema na olujnim vršnim kamenjarama iz reda Minuartio-Drabetalia: na turskom gorju Sc. pygmaea Sb.& Sm. s.s., Sc. nutans Czec., Sc. sericea Auch., Sc. lasiocarpa Chamb., pa na južnom Kavkazu i Zakavkazju Sc. filifolia Boiss., Sc. rigidula DC. (Sc. multiceps Freyn), Sc. charadzeae Papaf., Sc. seidlitzii Boiss., Sc. koslovskyi (Sosn.) Grosg., a najjužnije na gorju Libanona Sc. isophylla Post. i Sc. macmeliana Boiss. (Kamelin & Tagaev 1986).

Rod Pilosella na krasu

Južni kserotermni rod Pilosella (Tsch.) N.P. (Hieracium ampl.-subgen. Pilosella Tsch.; književno: dlakavica, na Krku: "mićaòstak", Zagorje kajk. "mišje vuheka", rus. myšji uški, eng. mouse-ear, njem. Mausohr, fran. véluette): Pilosella kao poseban rod izvan roda Hieracium (s.s.), razradili su npr. Schulze (1862), Sziszylowicz (1862), Nägeli & Peter (1884) i u 20. stoljeću najviše Sell & West (1974, 1976) koji su dali sigurniju citogenetsku podlogu za njegovo suvremeno omeđivanje i izdvajanje.

U odnosu na sjeverni, psihro-mezofilni eurosibirski Hieracium, Pilosella većinom obuhvaća južnije kseromorfne svojte jastučastog rasta i sitnijih okruglastih listova, a najčešća je na stepskim i submediteranskim travnjacima i po visinskim rudinama. Većina pripadnih svojta su na sušu i vjetar bar poluodporne na sušnim privjetrinama i tu je malo neodpornih mezofita ograničenih na vlažne zavjetrine (kao pravi Hieracium).

Kod nas je taj zanemareni južni rod još manje proučen negoli tipski veliki Hieracium (pa je ovo jedan od prvih njegovih prikaza) i premda obuhvaća desetak dinarskih kraških endema, u našim se florama tek šablonski spominju samo poneki banalni i općerašireni srednjoeuropski mezofiti kao "Hieracium pilosella" ampl., pa H. pilosellinum, H. piloselloides, H. piloselliforme i H. pseudopilosella. Osim idućih kserofita na Dinarskom krasu, istočnije u Turskoj su tamo za vapneni kras još značajne našima slične i zamjenske Pilosella troica (Zahn) Sell & West, P. cilicica (N.P.) Sell & West, P. ruprechtii (Boiss.) Sell & West i dr.

Pilosella tephrocephala

Pilosella tephrocephala (Vukot.) Szis. (Hieracium bauhini-hoppeanum Zahn) je balkansko-apeninski disjunktni relikt, koji raste na vršnim kamenjarama kraškog gorja, većinom u svezi Saxifrago-Androsacion s više podvrsta u pripadnim zajednicama.

Kod nas na vhovima Dinarida raste endemski dinarski tip subsp. tephrocephala s.s. (Hier. tephrocephalum Vukot.) na olujnim burištima golih vršnih kamenjara Minuartio-Saxifragetum coriophyllae. Ovo je kod nas najgornji planinski zastupnik roda Pilosella.

Pilosella arnoseroides

Pilosella arnoseroides (Näg.& Pet.) Sojak (Hieracium macranthum-florentinum Zahn, H. "raiblense" auct.balk. non Hut.): Ova je balkanski poluendem južnih submediteranskih travnjaka Scorzonero-Chrysopogenetalia, a odporni tip subsp. arnoseroides (s.s.) je kraški endem primorskih Dinarida na suhim i burnim travnjacima Festucion illyricae.

Pilosella florentina ampl.

Pilosella florentina (All.) Gebr. (Hieracium pilloselloides Vill.) je proširena diljem južne Europe na submediteranskim travnjacima Brachypodio-Chrysopogonetea s.lat., a odporniji dinarski endem subsp. litoralis Näg.& Pet. (H. pilosella-florentinum subsp. litorale Zahn) raste kod nas na primorskim Dinaridima, po vjetrovitim travnjacima Satureion subspicatae.

P. bracchiata ssp.vukotinovici

Pilosella bracchiata (Bert.) N.& P. subsp. vukotinovicii Näg.& Pet. (Hieracium vittatopetalum Vukot.): Ova je uža endemska podvrsta iz sjevernog Jadrana, gdje najviše raste po Vinodolu i velebitskom primorju na burnim submediteranskim travnjacima Festucion illyricae i Satureion subspicatae.

Pilosella praealta ssp.kerneri

Pilosella praealta (Froel.) Szis. subsp. kerneri (N.& P.) Zahn (Hieracium magyaricum subsp. cattarense Zahn): Ova podvrsta je primorski poluendem jugozapadnog Balkana od Kvarnera do Epira i najkserotermnija je naša svojta iz roda Pilosella. Kod nas je najčešća u Dalmaciji i na otocima, po sušnim eumediteranskim travnjacima Thero-Brachypodietalia.

Pil. pavichii ssp. astolonum

Pilosella pavichii (Heuff.) Fries (Hieracium fussianum Gris.) je širi balkanski poluendem s više podvrsta na submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia i u borovim šumama Erico-Pinetalia. Naša podvrsta ssp. astolonum (Vukot.) Näg.& Pet. je stari reliktni diploid (2n = 18) i odporni endem Dinarskog krasa na olujnim travnjacima Festucion illyricae od Like do Hercegovine.

P.macrantha ssp.leucocephala

Pilosella macrantha (Ten.) M.Gan. (Hieracium leucopsilon Arv.Touv.) je disjunktni istočnomediteranski relikt na sredozemnom gorju od južne Italije preko Balkana i Male Azije do Irana i Libanona, gdje raste u visinskim stepama Daphno-Festucetalia. Tu pripada i dinarski visinski endem 'subsp. leucocephala' (Vukot.) N.P. na izloženim sniježnim travnjacima iznad 1.200 m, npr. na Velebitu u endemskim rudinama Leontodonti-Crepidetum kitaibelii.

P.oreades ssp.austrocroatica

Pilosella oreades (Heuff.) Szis. (Hieracium heuffelii Janka) je u Europi česta na polukserofitnim travnjacima Festucetalia valesiacae, a naš odporniji zapadnodinarski endem subsp. austrocroatica Rossi & Zahn raste u srednjoj Hrvatskoj na izloženim kopnenim kamenjarama Salvio-Stachyetum salvifoliae po Lici i Kordunu.

Pil. cymosa ssp. samoborica

Pilosella cymosa (L.) Szis. ampl. je proširena po srednjoj i istočnoj Europi na stepskim travnjacima Festucetalia valesiacae, a na kopnenom krasu sjeverozapadnih Dinarida raste naš endem subsp. samoborica Näg.& Pet. (Hieracium xanthophyllum Vukot.) najviše na kontinentalnim kamenjarama Antherico-Asperuletum montanae.

Pilosella officinarum ampl.

Pil. officinarum (Szis.) Schul. (Hieracium pilosella L. s.s.) je prototip roda Pilosella. Vrlo je variabilna vrsta i kod nas ima 2 endemske podvrste: kopneni endem subsp. zagrabiensis' Näg.& Pet. raste u zaleđu na mezotermnim travnjacima Xero-Bromion, a odpornija primorska subsp. minutissimum Zahn je sjevernojadranski endem na burnim travnjacima Festucion illyricae.

Ine Cichoriaceae primorskog krasa

Osim gornjih 5 rodova s više odpornih svojta uz istočni Jadran, na našemu primorskom krasu rastu još pojedine odporne svojte iz inih rodova porodice Cichoriaceae: npr. endem Picris hispidissima, pa Sonchus asper ssp. glaucescens, Lactuca serriola ssp. coriacea, itd.

Picris hispidissima (laciniata)

Picris hispidissima (Bartl.) Koch (P. laciniata Vis.): Ovo je kserofilni endem istočnojadranskog primorskog krasa od Istre do Crne Gore. Tu raste većinom na submediteranskim stijenama primorja, otočnih brda i dinarskih fenskih kanjona, među hazmofitima sveze Centaureo-Campanulion.

Na višim stijenama primorskih Dinarida i u nutarnjim fenskim kanjonima se nalaze još i prijelazne populacije P. hispidissima var. reichardioides Degen (P. hispidissima X hieracioides Slov.& al.), koje su nastale hibridnom introgresijom između primorskog endema P. hispidissima i srodnoga kopnenog tipa P. hieracioides L. s.s., gdje se u primorskom zaleđu njihovi areali rubno preklapaju od južne Slovenije kroz Liku i Bosnu do Sandjaka.

Sonchus asper ssp.glaucescens

Sonchus asper (L.) Hill ampl. subsp. glaucescens (Jord.) Ball (primorski kostriš, na Krku: "diviostak"): Ovo je južni i termofilni fakultativni halofit, koji na Sredozemlju i u jugozapadnoj Europi zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip S. asper (subsp. asper s.s.). Kod nas na Jadranu ta podvrsta većinom raste na zasoljenim i izloženim kamenim obalama i hridinastim otočićima, zajedno s inim ksero-halofitima sveze Crithmo-Limonion.

Lactuca serriola ssp. coriacea

Lactuca serriola L. ampl. subsp. coriacea (Sch.Bip.) Nym. (divlja salata, kajkav. "divla šalata", Kvarner: radỳć, engl. lettuce, njem. (wilder) Lattich, franc. laitue (sauvage), grč. agriomaruli): Ova je južna kserotermna svojta europske divlje šalate, koja raste na degradiranim flišnim padinama u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, a najviše u ruderalnoj zajednici Cichorio-Lactucetum serriolae.

Važnija literatura

• Bremer, K.& al. 2010: A review of the phylogeny and classification of the Asteraceae. Nordic J. Bot. 12/2: 141-148.
• Czerepanov, S.K. 1963: Flora SSSR, Compositae; tom 8. Komarov Institut Botaniki, Leningrad.
• Degen, A. 1934: Compositae. Flora Velebitica vol. 3, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
• Funk, V.A.& al. 2009: Systematics, Evolution, and Biogeography of Compositae. International Association for Plant Taxonomy, Vienna.
• Kamelin, R.V.& Tagaev, I.U. 1986: Obzor vidov roda Scorzonera (Asteraceae). Botaničeskij žurnal 71/12: 1672-1682, Bot. Inst. Leningrad.
• Mavrodiev, E.& al. 2004: Phylogenetic relationships in subtribe Scorzonerinae (Asteraceae: Cichorieae) based on ITS sequence data. Taxon 53/3: 699-712.
• Panero, J.L.& Funk, V.A. 2002: Toward a phylogenetic subfamilial classification for the Compositae (Asteraceae). Proc. Biol. Soc. Washington 115/4: 909–922; HTML abstract
• Rac, M.& Lovric, A.Z. 1991: Oekologie der endemischen Hieracium-Sippen Westbalkans. 6. Oesterrechische Botanikertreffen p.36, Univ. Graz.
• Sell, P.D. 1976: Taxonomic and nomenclatural notes on the Compositae subfam. Cichorioideae. Bot. J. Linn. Soc. 236-267.
• Slovak, M.& al. 2009: The Balkan endemic Picris hispidissima (Compositae); morphology, nuclear DNA content and relationship to the polymorphic P. hieracioides. Plant Syst. Evol. 278/3-4: 187-201.
• Suda, J.& al. 2007: Genome size variation and species relationships in Hieracium subgenus Pilosella (Asteraceae) as inferred by flow cytometry. Ann. Bot. 100/6: 1323-1335.
• Šljakov, R.N. 1989: Compositae. Flora evropejskoj časti SSSR, tom 8.
• Tutin, T.G.& al. 1976: Compositae. Flora Europaea, vol. 6: 103-410, Cambridge Univ. Press.
• Vukotinović, Lj. 1881: Pleme sucvjetakah (Compositae) u Hrvatskoj dosad našastih. Rad JAZU, 58: 1 - 118, Zagreb.
• Wagenitz, G.& Bedarff, U. 1989: Taxonomic notes on some species of the genus Cichorium (Compositae - Lactuceae). Davis & Hedge, Festschrift 12: 11 - 21.

Vanjske sveze

• Portal udruge za Compositae (Asteraceae, Cichoriaceae)

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi
• Evolucija Centaurea
• Dinarski kraški Hieracium
• Hrvatsko-jadranske zvjezdanke
• Hrvatske endemske Centaureae

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.