Iquique i čakavci

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Iquique)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Iquique i čakavci (južni Hrvati u sjevernom Čileu): Iquique (starije: Icaiza i Tarapaca) je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i glavni grad sjevernog područja Tarapaca (Gran Norte). U tom gradu po podatcima iz 2002. godine živi 216.700 gradjana, a sa širom prigradskom okolicom ukupno 264.782 stanovnika (2008.). Glavni i najveći dohodak je tu iz oceanskog ribolova i iz rudarstva (bakar i salitra). Oko grada Iquique su 1/3 ili oko 80.000 doseljeni južni Hrvati iz Dalmacije, po čemu je treći u Čileu nakon Antofagaste i Santiaga.

Abstract

Iquique & Croats (Croatians in northern Chile): Iquique is a city in northern Chile, capital of Tarapacá Region, on the Pacific coast northwest of the Atacama Desert and the Pampa del Tamarugal in backland. It had a population of 216,419 as of the 2002 census. It is also the main commune of the Greater Iquique; it has an estimated population of 264,682 for 2008, becoming the second largest city in Norte Grande (Far North) after Antofagasta. Iquique has one of the largest duty-free commercial port centers (or Zona Franca) of South America and has been traditionally called Zofri. There are around 2.4 square kilometres (0.93 sq mi) of warehouses, banking branches, and restaurants. Copper mining, mainly in Quebrada Blanca, Cerro Colorado, and Doña Inés de Collahuasí, is also an important industry in Iquique. About a third of Iquique settlers are immigrated Croats.

Pustinja Atacáma

Poluhrvatski gradovi Iquique i južnija veća Antofagasta leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Atacama je najsušnija pustinja na Zemlji koja se pruža u sjevernom Čileu. To je subtropski primorski pojas uz Tihi Ocean, na vulkanskom terenu prekrivenom pijeskom i slanim tlima tipa sodno-nitratnih slatina (salares), koja se pružaju od zapadnoga gorskog podnožja Anda do pacifičkih obala. Prosječna širina (istok-zapad) ove primorske pustinje je manja od 160 km, ali se uzdužno (sjever-jug) pruža od peruanske granice oko luke Arica kroz nekih 1.000 km južno do Antofagaste. Gorje najbliže oceanu tvori pacifički Primorski lanac s prosječnom nadmorskom visinom oko 800m. Istočnije od toga nižeg primorskog lanca se paralelno pruža u zaledju viša Cordillera Domeyko podno najviših grebena središnjih Anda s vrhuncima visine 5.000 - 6.000m koji su već izvan te primorske pustinje. Pustinja Atacáma je najsušnija i posve bezkišna pustinja na Zemlji, sušnija čak od afričke Sahare i sjevernoameričke Mojave, gdje bar ponekad padnu slabe kiše. Potpuno je neplodna zato što je zaštićena s obje strane visokim Andama i priobalnim gorjem, dok česta Pacifička anticiklona i El-Niño tu sprečavaju ciklonalne oborine.

Prosječne godišnje oborine na jugozapadu Atacame kod Antofagaste jesu tek oko 3mm/god. tj. godišnje samo 3 litre na četvorni metar, a bilo je desetljeća kada tu doslovce nikakva kiša nije padala i do 40 godina. Najsušnije naselje na Zemlji je luka Arica na sjeverozapadu pustinje Atacama uz granicu Peru/Čile, gdje je dugoročni prosjek oborina = O,00 mm/god. tj. tu već desetljećima ne pada nimalo ikakve kiše. Sadanja pustinja Atacáma je stara oko 15.000.000 godina i mnogostruko je sušnija od popularno-razglašene 'Doline Smrti' u Kaliforniji, gdje ipak padne 50 puta više povremenih kiša. Ona je toliko sušna da su čak visoke planine u zaledju koje tu dostižu visinu od 6.885 metara potpuno bez snijega i ledenjaka tj. nalik planinama na Mjesecu i Marsu. Godine 2003. je ekipa svemirskih ekologa objavila izvešće u poznatom časopisu 'Science' pod naslovom "Marsovski predjeli u Atacami (Čile) i granica života mikroba", gdje su na Zemlji ponovili isti test koji su rabile letilice Viking 1 i Viking 2, što su se spustile na Mars kako bi tamo otkrile neki život. Ovdje u Atacami nisu uspjeli pronaći doslovce nikakav znak postojanja mikroba, pa je ta najsušnija pustinja po potpunoj bezživotnosti vjerojatno jedinstvena na Zemlji tj. sličnija je Marsu i Mjesecu.

Atacáma ima bogata nalazišta bakra i inih minerala i najveće je na svijetu nalazište "čilske salitre" tj. natrijeva nitrata koji se tamo naveliko kopa već duže od stoljeća. Najviše zbog tih rudnika i obalnog ribarstva je Atacama nastanjena, iako je populacija vrlo rijetka izim uz obalne gradove Antofagasta, Iquique i Arica. Zato uzduž Atacame vodi Pan-američki autoput. U oazama usred pustinje u višem zaledju Antofagaste na visini oko 2.000 metara je glavno nutarnje naselje gradić San Pedro de Atacama (preko 5.000 stanovnika). Crkvu Sv. Petra u bivšem selu su izgradili Španjolci 1577., dok arheonalazi pokazuju kako je to područje oaza oko San Pedra bilo pradavno središte paleolitske civilizacije koja je zidala kamene utvrde na strmim planinama oko doline San Pedro. U prvotnoj pustinjskoj prirodi Atacame uz malo vlažnije polusušne oaze su jedina oskudna vegetacija razni kaktusi i ini sukulenti, koji su zbog spremljenog soka najotporniji na dugotrajnu sušu kad mjesecima prestaju rasti.

Zbog najbistrijega i zamalo stalno vedrog neba koje je tu najidealnije za astronome, Europski južni observatorij (Observatorio Europeo del sur - ESO) u pustinji Atacama drži 3 velike zvjezdarnice s najjačim teleskopima za moderno proučavanje galaksija, egzoplaneta i radiosignala:

  • zvjezdarnica Paranál na Cordillera de la Costa (2635 m) kod Antofagaste od 1996.
  • zvjezdarnica La Silla na brdu Cerro Cinchado (2600m) kod gradića Coquimba od 1984.
  • Laserski radioteleskopi Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) uz San Pedro de Atacama iznad Antofagaste, obuhvaća najmoderniji interferometar s astro-farmom od 66 vezanih radioteleskopa po 7-12m. Upravo je otvoren od 2011. godine i to je dosad najveći i najmoćniji observatorij na površini Zemlje.

Hrvati u Atacami

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Značenje grada Iquique

Iquique (ranije gradić Icaiza ili luka Tarapaca) sa 221.400 stanovnika iz popisa 2004. je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i središte područja Tarapacá. Nalazi se uz obalu Tihog oceana na poluotoku sjeverozapadno od pustinje Atacama (20°13′S, 70°10′W). Ime grada potječe od domorodačke aymarske riječi "Ique-ique" koja znači "spavanje" ili "krevet". Grad je osnovan u 16. stoljeću na ozemlju Perua, a u čileansko-peruanskom ratu 1879. godine osvojili su ga Čileanci, pa im je i pravno pripao sporazumom 1883. Iquique ima jedan od najvećih lučkih trgovačkih centara Južne Amerike koji se tu tradicionalno romanski nazivaju Zona Franca (slično i na Mediteranu) ili skraćeno-popularno "Zofri". Na površini od oko 2,4 km² tu su brojna skladišta, jeftine trgovine, restorani i sl. Važna je izvozna luka za okolno područje bogato nitratima, jodom, soli i guanom, a željezničke pruge i ceste ga povezuju s manjim gradićima u okolici i zaledju, kao s inim daljim obalnim gradovima. Grad je planski pravilno izgradjen sa širokim avenijama i prostranim trgovima, a uži gradski centar se naziva Tirana po ovdašnjoj Gospi od Tirane (nema veze s Albanijom).

Podrijetlo toponima

Prvo srednjovjeko pučanstvo prije Columba su tu Indianci iz plemena Camanchaca koji su bili obalni vazali kraljevstva Inka. Po povjesničaru Cuneo Vidal Rómulo, neobični toponim Iquique u brdskom indianskom jeziku Aymara iz Anda znači "pospanost", jer su obalni stanovnici iz podnožja pri usponu na Ande trpili anoksiju zbog nadmorske visine. Također navodi kako se to ime možda odnosi i na velike ptice koje se tu odmaraju na primorskim stijenama u značenju "san ili odmor." Pred gradskom lukom na Pacifiku leži otok koji su stari Indianci zvali Ike-Ike, pa španjolski osvajači Isla Blanca i sada je to otok Serrano. Iquique kao ime grada postoji tek od 19. stoljeća, jer je ranije bio poznat kao gradić Icaiza ili luka Tarapaca, odnosno misija Gospe od začeća Ique-Ique.

Iquique.jpg
  • Turistički dio grada Iquique na obali Pacifika, sjeverni Chile

Zemljopis i klima

Iquique se nalazi 1.787 km sjeverno od prijestolnice Santiago de Chile i 310km južno od najbližega obalnog gradića Arica (San Marco) uz granicu Perua, a oko 700km južnije je veći grad Antofagasta. Iquique leži na kamenitoj obalnoj terasi nastaloj morskom abrazijom oceanskih valova, a nadmorska visina varira izmedju 0m i 125m. Izmedju stjenovitih obala se tu izmjenjuju i velike pješčane plaže nanesene dominantnim oceanskim strujama u smjeru sjevera, od kojih su najveće turističke plaže Brava i Huaiquique. Povrh te obalne zaravni i grada se iznad 500m uzdiže visoravan Pampa Molle-Alto, koja je prekrivena kvartarnim naslagama salitre debelim oko 10 metara. Na brdovitoj visoravni iznad grada su mineralne toplice Mamiña. Klima primorskog pojasa je tu sušna pustinjska, slična kao i u susjednom gradu Arica. Pod utjecajem oceana i Humboldtove struje je tu ljeti česta naoblaka bez kiše, uz male toplinske amplitude kroz godinu.

Od jeseni kroz zimu do proljeća je tu uglavnom sunčano uz dugotrajnu jaku sušu posve bez oborina, a samo u ljetnoj sezoni je nešto vlažnije, sparno i vruće: srednji godišnji prosjek je 18,3°C i najviši toplinski prosjek je ljeti (siečanj-veljača) oko 26°C, a zimi prosječno oko 16°C bez mraza i bez ikakve kiše. Ljetne oborine su najoskudnije u Čileu tek 5-10mm/god., pa se zbog stalne i jake suše tu voda dovodi iz zaledja podno Anda vodovodom dužine stotinjak kilometara. Prvotna priroda na primorju izvan grada je sušna polupustinja tek s oskudnom vegetacijom raznih kaktusa i inih sukulenata. U neposrednom zaledju na uzdignutoj visoravni Pampa de Tamarugal od 600-800m su polusušni travnjaci, a u pozadini uz granicu Bolivije se već uzdiže sniježna barijera visokih Anda s najbližim vrhuncem Cerro Yarvicoya, 5.182m. Poljodjelstvo je oskudno i postoje samo manje plohe maslina i kukuruza uz umjetno natapanje u zaledju po andskim rječnim dolinama.

Zaljev i luka Iquique

Bahia de Iquique (zaljev i luka Iquique) se otvara izmedju južnog rta Punta Piedras ('kameni rt'), pa poluotoka Punta Morro na sjeveroistoku i otoka Serrano na sjeverozapadu. Grad leži na širini 20°12'S i na dužini 70°09'W. Pristanište Iquique je prometno i strateški jedna od najvažnijih luka sjevernog Čilea: ranije je to bila pretežno ribarska luka, ali danas je više teretna za izvoz salitre, bakra, srebra i konzervirane ribe, a uvoze se razni strojevi, nafta, drvo i sva hrana. Dno zaljeva i luke je neravno, a sastoji se od pijeska i blata. Na jugu ima morskih grebena i stijena koje tuda dopuštaju samo promet manjih plovila, pa veći brodovi ulaze u luku sa sjevera. Luka je zaštićena od najjačih južnih vjetrova višim obalnim brdima južno od luke gdje je do otoka izgradjen dugački lukobran Final protiv olujnih oceanskih valova.

Gospodarstvo u okolici

Glavne i najunosnije gospodarske grane s najviše zaposlenih ovdje su rudarstvo, ribarstvo i turizam.

Rudarstvo oko grada

Najvažnija gospodarska djelatnost uz Iquique je rudarstvo, osobito vadjenje bakra i salitre. Bakar se u okolici obilno kopa iz rudnika Quebrada Blanca, Cerro Colorado i novog Dona Ines de Collahuasi, koji je ušao u punu proizvodnju od godine 1999. i to je danas jedan od najvećih rudnika bakra na svijetu. U rudarstvu nemetala je glavni proizvod salitra čiji je ogromni površinski rudnik tu Salar Grande, koji je najveći na svijetu površine 280 km2 s naslagama skoro čiste kristalne salitre od 98,5% i tu se godišnje iskopa šest milijuna tona. Također je još važno za proizvodnju nitrata i joda recikliranje stare salitre u Huara, Pozo Almonte i Victoria. Nadalje se još kopa borax i sumpor u rudniku Tacore, te srebro iz gorskog rudnika Huantajay u zaledju.

Oceanski ribolov

Druga važna gospodarska grana je tu proizvodnja konzervirane ribe i ribljeg ulja, koja tu čini 50% - 60% od ukupnog nacionalnog dohodka, a ribarska industrija je ovdje započela od 1950tih. Iquique je najveća ribarska luka u Čileu sa 35% od ukupnog ulova u zemlji, ponajviše inćuna i šnjura. Od toga 95% ide u industrijsku proizvodnju ribljeg brašna i ribljeg ulja, a preostalih 5% se čuva smrznuto za hranu i konzerve.

Primorski turizam

Turizam je vrlo važan za Iquique, jer su u okolici najveće pješčane plaže Čilea uz ugodno toplo more i značajna gradska arhitektura. Iquique je jedan od glavnih nacionalnih centara u razvoju čileanskog turizma, pa tu hoteli, restorani i trgovine donose 30,68% BDP-a. Medju nacionalnim restoranima se u tom gradu posebno ističu i naši s ovdje glasovitom i omiljenom dalmatinskom kuhinjom koja je uvriježena u mnogim čileanskim gradovima i ljetovalištima.

Gradska kultura

Važniji muzeji

Grad Iquique sadrži više značajnih muzeja:

  • Gradski Museo de Iquique u poznatoj palači Astoreca (Paseo Baquedano 951) izgradjenoj god. 1902., je arheološko-etnografska zbirka indianske kulture Aymara iz okolnog primorja i visoravni Anda. Muzej takodjer sadrži i dvoranu posvećenu lokalnoj eksploataciji salitre.
  • Vojno-povijesni muzej (Paseo Baquedano 1396): zbirka sadrži razne vojne predmete, oružje i uniforme iz Pacifičkog rata izmedju Čilea i Perua.
  • Pomorski muzej Iquique je smješten u palači Rimac (stara Carinarnica) na Avenida Arturo Prat b/b: uglavnom je to zbirka predmeta i inih ostataka iz glasovite pomorske bitke za Iquique.
  • Oceanografski muzej Iquique u vlasništvu Universidad Arturo Prat (sveučilišni kampus Huayquique UNAP): to je prirodoslovna zbirka morske faune uz čileanske obale Tihog Oceana.

Akademska naobrazba

Iquique sadrži javne obrazovne ustanove od osnovnih do sveučilišnih, dijelom subvencionirane i kroz privatnu naobrazbu: 28 javnih škola i 33 privatne škole. Iquique je takodjer glavni sveučilišni centar sjevernog Čilea i jedan od najvažnijih akademskih središta u državi nakon Santiaga, pa tu djeluje 7 paralelnih sveučilišta s nizom fakulteta iz raznih struka:

  • Universidad Tecnológica de Chile (INACAP).
  • Universidad Bolivariana.
  • Universidad Arturo Prat (osnovan 1965, Universidad de Chile, Sede Iquique).
  • Universidad de Los Lagos.
  • Universidad de Tarapaca.
  • Universidad del Marte.
  • St. Thomas University.

Povijest grada Iquique

Iako je grad osnovan u 16. stoljeću, postoje arheološki dokazi o naseljenosti tog području Indiancima već pred 7.000 godina. Tijekom kolonialnog doba je Iquique dio sjedište španjolskog podkralja Perua za Južnu Ameriku i ostao je dio ozemlja Perua do kraja 19. stoljeća. Iquique je stagnirao kao manji gradić do odkrivanja mineralnih bogatstava, posebice bogatih naslaga salitre u okolnoj pustinji Atacama (što je potom glavni povod rata Peru-Čile). Charles Darwin je u srpnju 1835, pri plovidbi brodom Beagle posjetio Iquique i opisao ga kao grad "bez svakodnevnih potrepština kao što su voda i drvo", a Darwin je tada posjetio i rudnike salitre. Godine 1868. i ponovo 1877. je taj bivši peruanski grad bio razaran žestokim potresima. Dne 13. lipnja 2005, bilo je još jedan snažni potres jakosti 7,9 po Richteru.

Još do sredine 19. stoljeća je današnji sjeverni Čile bio zapadni primorski dio Bolivije sve do obale izmedju sadanjih lučkih gradova Arica i Antofagasta. Kako je to uglavnom sušna, neplodna, još nenaseljena i prividno beskorisna pustinja Atacama, ranije za nju ini susjedi nisu imali interesa. Medjutim, čim su u toj pustinji potom nadjena ogromna rudna ležišta (salitra, bakar, srebro, borax, itd.), ubrzo su okolne zemlje istodobno navalile da preotmu to poželjno "njihovo" primorje, pa je u drugoj polovici stoljeća oko toga izbio žestoki Pacifički rat. Kako Bolivija još nije imala suvisle mornarice, susjedni pomorski Čile i Peru su joj ubrzo preoteli i oduzeli cijelo to primorje, pa potisnuli Boliviju u zaledje kao kontinentalnu državu do danas. Zatim su se još Peru i Čile žestoko medjusobno sudarili oko prisvajanja toga rudnog primorja, što je završilo pomorskom bitkom za Iquique, gdje je pobijedila čileanska flota i time trajno zauzela do danas cijelo primorje od Arice do Antofagaste. Ranije u doba bolivijske vlasti tu uglavnom još nema sigurnih vijesti o hrvatskoj doselidbi, koja naglo počinje tek s razvitkom rudarstva nakon čileanske vlasti.

Bitke u ratu na Pacifiku (1879-1884): Teritorijalni sporovi između Bolivije i Čilea su bile povodom ratu na Pacifiku god. 1879. Glavna bitka za Iquique izmedju peruanske i čileanske flote je bila u zaljevu Iquique 21. svibnja 1879, koji se sada obilježava kao Dan mornarice i državni praznik u Čileu, otkad je Čile osvojio lučki grad Iquique. Potom je u prosincu 1907. bio čileanski pokolj Santa Maria de Iquique kada je nasilna čileanska vojska pod zapovjedništvom generala Roberta Silve-Renard, otvorila vatru na tisuće rudara salitre i njihove supruge i djecu, koji su se okupili na socialnom protestu u školi Santa María. Radnici su došli u grad na prosvjed zbog njihove bijedne plaće i loših radnih uvjeta i tada je vojno pobijeno izmedju 500 i 2.000 civila. Folk-grupa Quilapayún je god. 1970. snimila album u spomen na taj tragični dogodjaj: Cantata Santa Maria de Iquique, a 14.- 21. prosinca 2007. je održan niz kulturnih manifestacija u spomen na stogodišnjicu toga najgoreg gradskog pokolja. Kroz niz ranijih godina je bilo znatno iseljavanje iz ovdašnje okolice koja se nazivala Norte Grande u druge dijelova Čilea. U kasnijim godinama je povećani izvoz čilske salitre većinom u europske zemlje znatno pomogao u razvitku grada, što je privuklu stranu doselidbu i potaknulo stambenu izgradnju.

Poluhrvatski Iquique

Od ukupnoga prigradskog pučanstva grada Iquique su preko 1/3 ili oko 80.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja. Odselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Iquique traje već oko 140 godina, pa je npr. 1887. godine tamo zapisano stotinjak Dalmatinaca, a god. 1900. njih oko 300 u daljem porastu. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je Iquique treća najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a po brojnosti hrvatskih imigranata su ispred njega samo još susjedna čileanska Antofagasta (160.000 naših) i Santiago de Chile (oko 150.000). Spram naših primorskih gradova, čileanski Iquique ima manje čakavaca samo od najveće polučakavske Rijeke s oko 100.000 čakavaca. Naprotiv je daleki Iquique danas već po mnogim značajkama ipak "dalmatinskiji" od već balkaniziranih obalnih gradova naše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima i manje u ribarstvu, ali su se njihovi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori. Nakon španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa u tom gradu, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u dalekom gradu Iquique. Glavne i ugledne udruge naših čakavaca u gradu Iquique su Hrvatski dom i Hrvatski klub, a u centru grada je i Plaza Croáta (Hrvatski trg). Od hrvatskih potomaka iz Iquiquea, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na brodovima.

Poznati Hrvati

Najpoznatiji ugledni Hrvati iz grada Iquique jesu:

  • prof.dr. Ingrid Antonijević: bogata poduzetnica s više poduzeća, čileanska ministrica gospodarstva i razvitka
  • prof. Luis Advis Vitaglić: filozof i glazbeni skladatelj

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Rómulo Cúneo-Vidal: "Leyendas de Arica, Tarapacá"; Obras Completas.
  • Sergio González Miranda 2006: La presencia indígena en el enclave salitrero de Tarapacá (una reflexión en torno a la fiesta de la Tirana). Instituto de Estudios Internacionales, Centro de Investigaciones del Hombre en el Desierto. Universidad Arturo Prat; Revista de Antropología Chilena, Chungará, Iquique.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.