Calama i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Calama i Hrvati (južni Hrvati u nutarnjoj Atacami): Calama je manji grad unutar pustinje Atacama, podno Anda na sjeveroistoku Čilea uz bolivijsku granicu. Po podatcima iz 2005, u njemu živi 143.000 stanovnika, a većina se bave rudarstvom, manje gradjevinom, poljodjelstvom, itd. Oko grada Calama su oko 20.000 doseljeni južni Hrvati iz Dalmacije, po čemu je šesti naš grad u Čileu.

Abstract

Calama & Croats (Croatians inside Atacama Desert): Calama is a city and commune in the Atacama Desert of northeastern Chile. It is the capital of El Loa Province, part of the Antofagasta Region. Calama is one of the driest cities in the world with average annual precipitation of just 5 mm (0.20 in). The Rio Loa, Chile's longest river, flows through the city. Calama has a population of 143,000 (2005 census). The commune also encompasses the Quechuas communities of Estación San Pedro, Toconce and Cupo; and the Lickan-antay communities of Taira, Conchi Viejo, Lasana, San Francisco de Chiu Chiu, Aiquina-Turi, and Caspana. At an elevation of 2,260 m (7,400 ft)[3], Calama is the gateway to the geological and archaeological wonders of Chile’s high central desert. About 20,000 of Calama settlers are the Croatian immigrants from Dalmatia.

Pustinja Atacáma

Atacama je najsušnija pustinja na Zemlji koja se pruža kroz primorje sjevernog Čilea. To je subtropski primorski pojas uz Tihi Ocean, na vulkanskom terenu prekrivenom pijeskom i slanim tlima tipa sodno-nitratnih slatina (salares), koja se pružaju od zapadnoga gorskog podnožja Anda do pacifičkih obala. Prosječna širina (istok-zapad) ove primorske pustinje je manja od 160 km, ali se uzdužno (sjever-jug) pruža od peruanske granice oko luke Arica kroz nekih 1.000 km južno do Antofagaste. Gorje najbliže oceanu tvori pacifički Primorski lanac s prosječnom nadmorskom visinom oko 800m. Istočnije od toga nižeg primorskog lanca se paralelno pruža u zaledju viša Cordillera Domeyko podno najviših grebena središnjih Anda s vrhuncima visine 5.000 - 6.000m koji su već izvan te primorske pustinje. Pustinja Atacáma je najsušnija i posve bezkišna pustinja na Zemlji, sušnija čak od afričke Sahare i sjevernoameričke Mojave, gdje bar ponekad padnu slabe kiše. Potpuno je neplodna zato što je zaštićena s obje strane visokim Andama i priobalnim gorjem, dok česta Pacifička anticiklona i El-Niño tu sprečavaju ciklonalne oborine.

Prosječne godišnje oborine na jugozapadu Atacame kod Antofagaste jesu tek oko 3mm/god. tj. godišnje samo 3 litre na četvorni metar, a bilo je desetljeća kada tu doslovce nikakva kiša nije padala i do 40 godina. Najsušnije naselje na Zemlji je luka Arica na sjeverozapadu pustinje Atacama uz granicu Peru/Čile, gdje je dugoročni prosjek oborina = O,00 mm/god. tj. tu već desetljećima ne pada nimalo ikakve kiše. Sadanja pustinja Atacáma je stara oko 15.000.000 godina i mnogostruko je sušnija od popularno-razglašene 'Doline Smrti' u Kaliforniji, gdje ipak padne 50 puta više povremenih kiša. Ona je toliko sušna da su čak visoke planine u zaledju koje tu dostižu visinu od 6.885 metara potpuno bez snijega i ledenjaka tj. nalik planinama na Mjesecu i Marsu. Godine 2003. je ekipa svemirskih ekologa objavila izvešće u poznatom časopisu 'Science' pod naslovom "Marsovski predjeli u Atacami (Čile) i granica života mikroba", gdje su na Zemlji ponovili isti test koji su rabile letilice Viking 1 i Viking 2, što su se spustile na Mars kako bi tamo otkrile neki život. Ovdje u Atacami nisu uspjeli pronaći doslovce nikakav znak postojanja mikroba, pa je ta najsušnija pustinja po potpunoj bezživotnosti vjerojatno jedinstvena na Zemlji tj. sličnija je Marsu i Mjesecu.

Atacama ima bogata nalazišta bakra i inih minerala i najveće je na svijetu nalazište "čilske salitre" tj. natrijeva nitrata koji se tamo naveliko kopa već duže od stoljeća. Najviše zbog tih rudnika i obalnog ribarstva je Atacama nastanjena, iako je populacija vrlo rijetka izim uz obalne gradove Antofagasta, Iquique i Arica. Zato uzduž Atacame vodi Pan-američki autoput. Osim nutarnjega grada Calama i gradića San Pedro, te obalnih gradova Arica, Iquique i Antofagasta, najveći dio nutarnje Atacame je nenaseljena pustoš, izim već malobrojnih Indianaca iz plemena Atacama od kojih je ime pustinje. Arheonalazi pokazuju da su tu niz tisućljeća već živjeli domorodci najviše oko malobrojnih oaza, a njihovi pokopani mrtvaci su tu zbog suše savršeno očuvani pa su i najstarije mumije nađene u Atacami. U oazama usred pustinje u višem zaledju Antofagaste na visini oko 2.000 metara je glavno nutarnje naselje gradić San Pedro de Atacama (preko 5.000 stanovnika). Crkvu Sv. Petra u bivšem selu su izgradili Španjolci 1577., dok arheonalazi pokazuju kako je to područje oaza oko San Pedra bilo pradavno središte paleolitske civilizacije koja je zidala kamene utvrde na strmim planinama oko doline San Pedro. U prvotnoj pustinjskoj prirodi Atacame uz malo vlažnije polusušne oaze su jedina oskudna vegetacija razni kaktusi i ini sukulenti, koji su zbog spremljenog soka najotporniji na dugotrajnu sušu kad mjesecima prestaju rasti.

Zbog najbistrijega i zamalo stalno vedrog neba koje je tu najidealnije za astronome, Europski južni observatorij (Observatorio Europeo del sur - ESO) u pustinji Atacama drži 3 velike zvjezdarnice s najjačim teleskopima za moderno proučavanje galaksija, egzoplaneta i radiosignala:

  • zvjezdarnica Paranál na Cordillera de la Costa (2635 m) kod Antofagaste od 1996.
  • zvjezdarnica La Silla na brdu Cerro Cinchado (2600m) kod gradića Coquimba od 1984.
  • Laserski radioteleskopi Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) uz San Pedro de Atacama iznad Antofagaste, obuhvaća najmoderniji interferometar s astro-farmom od 66 vezanih radioteleskopa po 7-12m.

Hrvati u Atacami

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjenih na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zy šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarima žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara brzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Nutarnji grad Calama

Calama (indian. Kara-Ama) je nutarnji gorski grad na sjeveroistoku Čilea uz bolivijsku granicu. To je pretežno rudarsko naselje s oko 143.000 stanovnika. Leži u pustinji Atacama, oko 200 km sjeveroistočno od Antofagaste, na spojnoj cesti i željezničkoj prugi Antofagasta-Bolivija. Nadmorska visina gradskog središta je na 2.270m, a oko grada ima desetak indianskih sela iz plemena Quechua i inih. Okolica Calame je bila naseljena Indiancima još u srednjem vijeku prije Kolumba, kad se ovo naselje indianski zvalo Kara-Ama ("selo na rijeci") i u kraljevstvu Inka je pripadalo provinciji Chiu-Chiu. Španjolski konkvistador Diego de Almagra je indiansko ime romanizirao u današnje Calama. Od godine 1825. je Calama postala naselje neovisne Bolivije, a gradom je postala od god. 1840, kada se bolivijski prefekt iz Chiu-Chia preselio u Calamu čime je postala administrativno središte ove provincije. Godine 1866. kroz Calamu je izgradjena željeznica iz Antofagaste za nutarnju Boliviju.

Od 23. ožujka 1879. grad napada čileanska vojska, kad ga brani tek 135 bolivijskih vojnika pod vodstvom Ladislava Cabrere, koji nisu uspjeli odbiti četu od 554 čileanaca. Potom je većina službene bolivijske vojske uzmaknula, pa je grad još branila samo gradska pješačka garda na čelu s pukovnikom Eduardom Abaroa koji su se neuspešno borili do smrti. Mirovnim sporazumom god. 1884. je Calama zatim i formalno prešla pod vlast Čilea. Godine 1906. je izgradjena gradska katedrala, a 1911. je desetak km u blizini otvoren veliki rudnik bakra Chuquicamati. God. 1951. su preusmjerili kanalizacijom poluslanu vodu susjedne rječice Salado kanalima za natapanje i time omogućili ograničeno poljodjelstvo, većinom uzgoj krumpira i kukuruza. Godine 2004. su zbog ekoloških ugroza i zagadjenja u Calamo preseljeni i svi susjedni rudari oko bakrenog rudnika Chuquicamate. Danas je većina pručanstva Calame zaposlena u okolnim rudnicima, a manje njih još rade u strojarstvu, gradjevinarstvu, poljoprivredi, na željeznici, itd.

Zemljopis i priroda

Okolica Calame obuhvaća 2 reljefne cjeline: na zapadu je primorska visoravan s pustinjom i na istoku bariera visokih Anda 5.000-6.000m, a najviši su vrhunci spram bolivijske granice: San Pedro 6.145m, San Pablo 6.092m i ini niži. Zapadna visoravan godišnje ima oskudne oborine oko 75 mm, srednja godišnja toplina je 11,2°C uz velike dnevne oscilacije: zimi noću oko nule i danju preko 20°C, a ljeti danju i preko 30°C. Kroz grad protiče Rio Loa, koja je najduža rijeka u Čileu, a izvire uz bolivijsku granicu i utječe u Tihi Ocean sjeverno od Antofagaste. Zapadno od grada na visoravni je tipični pustinjski ekosustav uvjetovan jakom sušom, gdje u oskudnoj vegetaciji prevladavaju razni kaktusi i ini sukulenti. Kod grada uz vodotok Rio Loa se nalaze razne obalne i močvarne ptice, žabe, itd. Istočnije iznad 3.000m spram bolivijske granice je ekosustav planinske polupustinje i visinske travne stepe. U sušnoj polupustinji uz kaktuse prevladavaju razni jastučasto-ježinasti polugrmići, a u visinskoj poluvlažnoj stepi su češće razne trave (npr. Festuca i ine) na kojima pasu andski preživači kao guanaco, alpaca i pitoma ljama, dok na kamenim strminama viših grebena žive razne grabljivice npr. andski kondor i od zvijeri najčešća puma.

Kultura i znanost

Zbog dominantnog rudarstva, strojarstva i gradjevinarstva u gradu su s višom naobrazbom najčešći razni tehnički inžinjeri. Sam grad nema posebnih turističkih zanimljivosti i važan je tek kao postaja na putu za povijesno atraktivniji San Pedro de Atacama u blizini, te za planinski promet od obale preko Anda u Boliviju. Susjedni planinski San Pedro je kulturno i turistički najznačajnije odredište zbog niza arheonalaza civilizacije predpovjesnih Indianaca i osobito njihovih kamenih utvrda na okolnim padinama. Uz ino je kod San Pedra odnedavna još izgradjen najnoviji istraživački centar Europskoga južnog observatorija (ESO) koji uz ino tu obuhvaća i Laserski radioteleskop Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) tj. najmoderniji interferometar s astro-farmom od 66 vezanih radioteleskopa po 7-12m. Upravo je otvoren od 2011. godine i to je dosad najveći i najmoćniji radioastronomski observatorij na površini Zemlje za proučavanje dalekih galaksija, egzoplaneta i radiosignala.

Hrvati u Calami

Po etničkom sastavu su blizu polovice gradjana Calame romanski Čileanci uglavnom španjolskog i manje talianskag iskona. Od inih neromanskih su u gradu najbrojniji doseljeni Hrvati, pa zatim Grci, Kinezi i ine manjine. Hrvatski su potomci u gradu su oko dvadesetak tisuća stanovnika. Po brojnosti Hrvata je Calama peta u Čileu, nakon gradova Antofagasta, Santiago, Iquique i Punta Arenas. Naši su doseljenici tu po iskonu uglavnom čakavci iz dalmatinske obale i otoka, navikli na rad s kamenom i na sušnu klimu. Najviše su zaposleni u rudarstvu, a manje u gradjevinarstvu i inim djelatnostima. Neki su im potomci postigli i višu naobrazbu kao profesori, pravnici i političari. Najpoznatiji su naši pojedinci iz Calame čileanski ministar prosvjete i naobrazbe prof. Martin Zilić, pa Radomir Tomić kao ambasador i senator u čileanskom parlamentu. Bogatiji Hrvati kao poduzetnici su vlasnici ovdašnje gradjevinsko-klesarske tvrtke Croácia Veta. Na području kulture i ugostiteljstva se ističe naš Club Croáta sa sjedištem na glavnom trgu Abaroa u središtu Calame.

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
  • Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
  • Juan Floreal Recabarren 2002: Episodios de la vida regional, Antofagasta. Imprenta Ercilla, Antofagasta. ISBN 956-287-129-0.
  • Juan Luis Panadés & José Antonio González 1998: Antofagasta, historia de mi ciudad. Corporación Pro Antofagasta, Santiago. ISBN 956-7786-00-3.
  • Isaac Arce 1930: Narraciones históricas de Antofagasta. Imprenta Moderna, Antofagasta. ISBN 956-272-637-1.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.