Chile i čakavci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Chile i čakavci (Čileanci hrvatskog iskona): Čile je uska-izdužena država na jugozapadu Južne Amerike uzduž pacifičke obale. Zemlja je izdužena 4.630 km u smjeru sjever–jug, s najvećom širinom od 430km i prosječnom oko 170km. Na sjeveru graniči s Peruom, na sjeveroistoku s Bolivijom, a na istoku s Argentinom. U Čileu živi naša najveća prekomorska zajednica oko 380.000 hrvatskih potomaka većinom iz Dalmacije, a Hrvati su najbrojniji u gradovima Antofagasta, Santiago, Iquique, Punta Arenas i Calama.

Abstract

Chile & Croats (Chileans of Croatian origin): This is a long, thin country which is on the southwestern side of South America. Chile, which claims a part of the Antarctic continent, is the longest narrow country on earth except Russia. The Atacama Desert, in the north of the country, is the driest rocky place on earth. The average rainfall there is less than 0.5mm per year. The center of Chile, with the two cities Santiago and Valparaíso, has a Mediterranean climate with average temperatures of 28°C in January and 11°C in July. In the middle of Chile, the country is very fertile. There are about 16.9 million people living in Chile in 2009. About 10 million people live in the center of Chile around Valparaíso and Santiago, on about 20% of the total territory. The majority of people (62.8%) are Roman Catholic. The country's official language is Spanish. Chile's currency is the Chilean peso. Chile is a well educated country, and only 2.7% are analphabetic. About 95% of Chileans are of European origins, mostly Spanish and Italian. Around 3% of the population is Native American. About 380.000 Chileans are of Croatian origins, mostly from Dalmatia.

Zemljopis i klima

Kamenita pustinja Atacama na sjeveru Čilea je najsušnija u svijetu, ali sadrži velika rudna bogatstva, poglavito bakar i nitrate. Najveći dio pučanstva i poljoprivrednog zemljišta koncentrirani su u manjoj središnoj dolini gdje se nalazi glavni grad Santiago i luka Valparaiso. Ova je područje povijesno središte Čilea iz kojega se država širila prama sjeveru i jugu. Južni Čile je hladan i vlažan, bogatiji je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Dok je sjeverni Čile uglavnom pod primorskom pustinjom Atacama i gorskim travnim stepama, srednji dio s mediteranskom klimom ima uz more tvrdolisne makije poput Sredozemlja i u zaledju brdske šume prastarih četinjača Araucaria araucana, Libocedrus, Podocarpus i dr. Hladnije i kišne južnije patagonske Ande su pretežno obrasle listopadnim šumama južne bukve (Nothofagus) nalik našim srednjoeuropskim šumama. Jugozapadna je obala Čilea labirint fjordova, zaljeva, tjesnaca, poluotoka i brojnih otoka nalik istočnom Jadranu. Istočnu granicu države spram Argentine tvore visoke Ande u kojima je najviši vrh Nevado Ojos del Salado, 6.880m. Čileu još pripada na pučini Tihog Oceana arhipelag Juan Fernández i Rapanui (Uskrsni otok) najistočniji u Polineziji. Čile još polaže pravo i na najbliži dio Antarktika (Grahamova Zemlja) što mu nije medjunarodno priznato.

Čileanski otoci

U obje Amerike je nakon Kanade po brojnim otocima drugi najbogatiji Chile. Uz srednju i sjeverozapadnu obalu Čilea leži tek dvadesetak manjih priobalnih otočića i još dalje na pučini jugoistočnog Pacifika izdvojene male otočne grupe San Felix, Juan Fernandez i najzapadniji usred Pacifika je Uskrsni otok (Rapanui), a jugozapadno spram Antartika su još 3 najjužnija pučinska otočića Diego Ramirez. Glavninu čileanskih otoka sadrži na jugu isjeckani Patagonski arhipelag, u kojem je najjužnija i najveća hladna Ognjena Zemlja (Isola Grande - Tiera del Fuego), a drugi je važniji južno od luke Valdivia na jugozapadu otok Chiloé koji je klimatski povoljniji i najviše naseljen medju svim čileanskim otocima. Od poluotoka su važniji na jugozapadu najveći Taitao i na krajnjem jugu poluotok Brunswick u Magelanovom tjesnacu gdje Južna Amerika završava najjužnijim kopnenim rtom San Isidro (Sv. Izidor), dok je poznati Cape Horn zapravo odvojen južnije na istoimenom otoku Hornos, vidi pobliže: PuntaArenas i čakavci.

Kratka povijest Čilea

Prije desetak tisuća godina su prvotni indianski naseljenici stigli u Čile. Kultura Inka je kratkotrajno bila prisutna u ovim krajevima. U prvom nastojanju da oplovi svijet, španjolski moreplovac Fernando Magellan je 1520. otkrio južni prolaz, koji se danas po njemu zove Magelanov tjesnac i tako postao prvi Europljanin na obali današnjeg Čilea. Iz Perua je u potrazi za zlatom 1535. stigla u Čile i banda konkvistadora predvodjena Diegom de Almagro. Zlata nisu našli, ali su prepoznali poljoprivredne mogućnosti središnje doline Čilea. Dotad su na ozemlju današnjeg Čilea živjela razna indianska plemena koja su se bavila poljodjelstvom i stočarstvom. Oko 1540. su španjolski vojni avanturisti, predvođeni Pedrom de Vadivia pretvorili Čile u koloniju. Grad Santiago de Chile je osnovan 12. veljače 1542. Neovisnost od Španjolske je Čile stekao 1817, kad je vojska pod generalima Bernardo O'Higgins i Hose de San Martin kao junacima rata za oslobođenje Argentine, prešla Ande i tu pobijedila pristalice španjolskog kralja. Neovisnost je službeno proglašena 12. veljače 1818, a O'Higgins je postao prvim predsjednikom nove Republike. Nakon pobjede u Pacifičkom ratu od 1879.- 1883. protiv Perua i Bolivije, Čile je znatno proširio svoje ozemlje na severu. Time je odsjekao morski pristup Bolivije na Pacifik i osigurao bogate prihode od eksploatacije rudnika nitrata.

U novijoj povijesti je ljevičar i marksist Salvador Allende postao predsednikom Čilea na izborima 1970. Tokom svoje vladavine proširio je agrarnu reformu, nacionalizirao je banke i rudnike bakra. Drugim reformama je još htio poboljšati položaj siromašnih u Čileu i zato je došao u sukob s bogatim slojevima društva i crkvom. Potom je čileanska armija pod vodstvom generala Augusta Pinochet-a 11. rujna 1973. izvela državni udar i preuzela vlast, a tog dana je Allende poginuo pod još nejasnim okolnostima. Pinochet je kao vojni diktator vladao do 1990, kad se povukao s vlasti. Doba njegove vladavine je označeno uspješnim gospodarskim rastom, liberalnom desničarskom politikom bliskom SAD-u, ali i po brojnim ubojstvima, hapšenjima i progonu niza političkih protivnika.

Pučanstvo i privreda

Čile je mješavina različitih etničkih grupa, pretežno potomaka europskih doseljenika koji čine do 90% pučanstva. Valovi europskih doseljenika su stigli u Čile najviše krajem 19. i početkom 20. stoljeća: Nijemci, Francuzi, Britanci, Irci, Poljaci, Talijani, Španjolci, Rusi, Hrvati i ini, uz manji broj doseljenika s Levanta. Službeno registrirana hrvatska zajednica u Čileu broji oko 380.000 ljudi (2,4% stanovništva) i osobito je brojna na sjeveru (Antofagasta i Iquique), pa u središtu oko glavnog grada Santiaga i manje na jugu zemlje (Punta Arenas i Porvenir). Izvorna indianska plemena tvore tek 3,2% ukupnog pučanstva. Medju religijama prevladava katoličanstvo, koje država podupire iako nije službena religija, a od inih su manje nazočni protestanti, židovi, animisti, itd. Katolika je 70%, a protestanata 15,1%. Čile je teritorialno podijeljen na 15 regija, 53 provincija i 346 zajednica. Svaka regija označena je rimskim rednim brojem koji su odredjeni od sjevera prama jugu, uz iznimku Metropolskog okružja Santiago. Od god. 2006. su uvedene još 2 nove regije. Na čelu regija je indendant kojeg imenuje predsjednik Čilea. Čile spada u najrazvijenije države Južne Amerike. Nakon kratke gospodarske krize krajem 1990tih gospodarstvo ponovno bilježi visoke stope rasta. Najvažniji izvozni proizvodi su bakar, voće, riba, vino, papir i dr. BDP je za 2004. procijenjen na 10.400 USD po stanovniku.

Čileanski Hrvati

Po najvjerojatnijim procjenama i pojedinačnim podatcima iz većih čileanskih gradova (vidi niže), danas u Čileu sigurno živi bar 380.000 Hrvata i poluhrvatskih potomaka koji su svjesni svog iskona i ponešto znaju ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski, što je bar 2,4% čileanskog pučanstva. Približno još toliko njih su već posve asimilirani tj. hispanizirani i više nisu svjesni iskona svojih predaka. Medjutim je u Chileu slično kao i u Španjolskoj, zakonski strogo naredjeno kako svi moraju imati dupla prezimena oca i majke,- što mnogo pomaže u izvidima našeg iskona. Zato se danas tu procjenjuje (Memoria Chilena) kako u Čileu sveukupno živi oko 750.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka što je 4,7% ukupnoga čileanskog pučanstva, pa su tu Hrvati nakon najbrojnijih romanskih potomaka (Španjolci, Talijani i sl.) jedna od brojnijih inih etnogrupa europskog iskona. Zato je hrvatska prekomorska diaspora u Čileu najbrojnija izvan Europe, nakon čega tek slijede podjednake naše zajednice u SAD i Argentini, pa znatno manje u Brazilu, Kanadi, Peruu, Australiji, itd.

Naše najveće prigradske zajednice hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Čileu poredane po brojnosti (samo svjesni naši potomci), danas su poluhrvatska Antofagasta sa 160.000 naših, pa Santiago oko 150.000, Iquique 80.000, Punta Arenas 25.000, Calama oko 20.000 i ini čileanski gradovi tek po par tisuća ili manje. U zastarjelim i nesigurnim domaćim izvorima iz Hrvatske (uključivo i hr.wikipedia) se krivo navodi kako je za nas popularna Punta Arenas navodno glavna i najveća hrvatska zajednica u Čileu, iako je u čileanskoj stvarnosti to po broju Hrvata tek četvrti gradić, jer mnogo više hrvatskih potomaka danas zapravo sadrže Antofagasta, Santiago i Iquique. Najviše uglednih i utjecajnih Hrvata u Čileu dolaze iz gradova Antofagasta, Iquique i Punta Arenas, dok u samoj prijestolnici Santiago kod naših više pretežu kratkotrajne pop-zvijezde, športaši i slične mladje osobe skromnijeg obrazovanja.

Pomorski boj za Araukaniju

Zadnje slobodno indiansko ozemlje u obje Amerike je bila do kraja 16.st. indianska Kraljevina Patagonija, koja je od 1448.- 1482. pod kraljem Tupac Yupanqui bila južna vazalna provincija uz kraljevstvo Inka. Nju su sve do god. 1598. pod indianskim generalom Lautaro (indian. Lev-Traru) žestoko branili Araukani (Mapuche), kad su ih Španjolci privremeno pokorili, ali su borbe nastavljene ustancima od 1723.- 1766. Kada su opet Araukani krajem 19. st. digli posljednjii svoj ustanak za oslobodjenje, proglašeno je u Patagoniji od Cap Horna do rijeke Bio-Bio indiansko Kraljevstvo Araucania pod kraljem O.A. Tounens I. god. 1860.- 1878, čiji izbjegli potomak princ Felipe Tounens dosad živi u Francuskoj. Ratovi Araukana protiv Čilea i Argentine pod indianskim generalom Toki Kalapan su trajali uzastopce od 1860.- 1862., pa od 1869.- 1871. i završni na istoku u Argentini pod idućim kraljem Aquiles Tounens od 1879.- 1883, kada su napokon Araukanci pokoreni (Menendez 1959, Mariman 1996).

Za razliku od većine inih Europljana, u tom ratu za obranu slobodne Araukanije su pomorski Hrvati oko Patagonije, zbog svojih iskustava iz porobljene domovine dijelom spontano stali uz domaće Araukane, pa je iz naših ribarica i trgovačkih brodova tamo naoružana hrvatska Južna flota (Esquadra Arauco-dalmata), koja je zajedno s kopnenom vojskom Araukana bojevala na moru duž obala Čilea i Argentine. Glavne baze i skrovišta te naše Južne flote su bila u dubokim fjordovima i rasjeckanom otočju zapadne Patagonije i Magelanovog tjesnaca nalik našoj dalmatinskoj obali, odakle su gerilsko-pomorskim akcijama u stilu Uskoka i Neretvana uspješno napadali argentinsku i čileansku flotu, koje su na moru uzastopno pobijedili i dijelom uništili. Medjutim su na kopnu iskusni španjolski konkvistadori ipak imali oružanu i logističku nadmoć, pa su konačno uništili indiansku vojsku Araukana do godine 1883. Ova su zbivanja još nedovoljno poznata i treba ih proučiti iz naših i američkih izvora. Dosad su istočni stočarski Araukani u ravnicama Argentine uglavnom već istrijebljeni i ostalo ih je tek oko 200.000 na južnim Andama u Čileu, u provincijama Bio-Bio i Mapuche. U novije doba od 1998. se tu na jugu Čilea, uz medjunarodnu podršku zelenih ekologista opet organizirao novi gerilski pokret Coordinadora Arauco-Maleco za indiansku autonomiju i vraćanje otete zemlje (17.000 ha) većinom prodane globalnim multi-kompanijama za sječu, ali ih čileanske vlasti proglašavaju 'teroristima' i neke likvidiraju.

Staročakavski toponimi

Stalna naselidba niza južnih čakavskih Hrvata u Čile, po sigurnim pismenim navodima je započela tek negdje pred dva stoljeća. Medjutim, ipak postoje još ini posredni pokazatelji iz jadranske čakavske predaje (Veyske Povede), kao i iz pomorskoga čakavskog mjestopisa za Južnu Ameriku, kako su možda ipak naši moreplovci prije toga bar povremeno posjetili okolne južnoameričke krajeve i više stoljeća ranije. Na to osobito upućuje dvadesetak jedinstvenih staročakavskih toponima oko Čilea koje su naši raniji pomorci s Jadrana u doba jedrenjaka prije parobroda rabili kroz više stoljeća u prekomorskim plovidbama na jugozapadu: Još do 20. st. su ti naši pranazivi bili poznati kvarnerskim otočnim starcima, a posve su različiti od medjunarodnih i svih inih naziva u svijetu za ista područja. Pitanje je ima li sve to možda neke veze i s jadranskim otočnim legendama iz Kvarnera o pradavnoj plovidbi našeg admirala Hrvoja (Harvàtje Marjakýr) koji je iz srednjovjekog Omiša sa 7 brodova preplovio 'Zapadnu pučinu' (Semèrna-Kulàp) i stigao do velikoga 'Zapadnog kopna' (Semerâye): Zatim su ploveći na jug ušli u veliku rijeku Rykva-Zahôyna (La Plata ?) gdje je potom stradao i poginuo,- ali se pritom ne spominje da bi plovili i dalje na jug pa je gornji starinski mjestopis možda od neke druge ili kasnije plovidbe. Takvi su npr. staročakavski pomorski nazivi:

Early Croatian sailors' topography around Chile:

  • Sionkulàp: Tihi Ocean (Pacific)
  • Semèrna-Kulàp: Atlantik (Atlantic Ocean)
  • Kulapsorýn: Južni Ocean-Antartičko more (South Ocean - Antarctic Sea)
  • Hlami-Zahôyne: Andski Kordiljeri (Andine Cordilleras)
  • Škardûni-Zahôyne: pustinja Atacáma (desert)
  • Zahòyne-Pustòši: savane Gran Chaco
  • Varzahôy: Bolivija (Bolivia-Incaland)
  • Urzahôy La Paz (Tiwanacu)
  • Zahôyne-Yezèri: jezero Titicaca (lake)
  • Velasorýn: Patagonia
  • Krajsorýn: srednji Čile (middle Chile)
  • Sorýnje-Pustòši: Patagonske stepe (Patagonian steppe)
  • Hlami-Sorýnje: južne Patagonske Ande (Patagonian south Ands)
  • Varsorýn: glavni vrh južnih Anda (major Andine peak in Patagonia)
  • Ursorýn: neki stari patagonski grad (an old Patagonian town)
  • Sorýnja-Valâda: zaljev San Mathías (bay)
  • Buke-Sorýnje: Magelanov tjesnac (Magellan Strait)
  • Soryn-Brôć: Ognjena Zemlja (Fireland)
  • Skopje-Sorýnje: zapadni Patagonski otoci (Patagonian archipelago)
  • Mićasorýn: jugozapadni otok Chiloé (island)
  • Sorýtje: Falklandi (Falklands-Malvinas)
  • Artasorýn: Rt Horn (CapeHorn-Cabo de Hornos)
  • Sionsorýn: Južni pol-Antartik (South Pole)

Etnogrupe i fauna

  • Semerâne: Indianci (American Indios)
  • Semerýce: Indianke (she-Amerindians)
  • Sorinjâne: patagonski Araukani (Mapuche-Araucans)
  • Sorinýce: patagonske Araukanke (she-Araucans)
  • khozýni: andske ljame (Andine Llamas)
  • šupýni: andski kondori (Andine condors, Sarcorhamphus)
  • kulàpna-tić: oceanski albatros (Diomedea exulans)
  • ... i prôć: ... itd. (... etc.)

Poluhrvatska Atacáma

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. negostoljubiva kamena pustinja Atacáma na sjeveru Čilea ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zyvû šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarima žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike. Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara brzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u pustoj Atacami je sad naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadašnjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu domaći Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Hrvati u Calami

Po etničkom sastavu su preko polovice gradjana Calame romanski Čileanci uglavnom španjolskog i manje talianskag iskona. Od inih neromanskih su u gradu najbrojniji doseljeni Hrvati, pa zatim Grci, Kinezi i ine manjine. Hrvatski potomci u gradu su oko dvadesetak tisuća stanovnika. Po brojnosti Hrvata je Calama peta u Čileu, nakon gradova Antofagasta, Santiago, Iquique i Punta Arenas. Naši su doseljenici tu po iskonu uglavnom čakavci iz dalmatinske obale i otoka, navikli na rad s kamenom i na sušnu klimu. Najviše su zaposleni u rudarstvu, a manje u gradjevinarstvu i inim djelatnostima. Neki su im potomci postigli i višu naobrazbu kao profesori, pravnici i političari. Najpoznatiji su naši pojedinci iz Calame čileanski ministar prosvjete i naobrazbe prof. Martin Zilić, pa Radomir Tomić kao ambasador i senator u čileanskom parlamentu. Bogatiji Hrvati kao poduzetnici su vlasnici ovdašnje gradjevinsko-klesarske tvrtke Croácia Veta. Na području kulture i ugostiteljstva se ističe naš Club Croáta sa sjedištem na glavnom trgu Abaroa u središtu Calame. Vidi pobliže: Calama i Hrvati.

Poluhrvatski Iquique

Od ukupnoga prigradskog pučanstva grada Iquique su preko 1/3 ili oko 80.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja. Odselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Iquique traje već oko 140 godina, pa je npr. 1887. godine tamo zapisano stotinjak Dalmatinaca, a god. 1900. njih oko 300 u daljem porastu. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je Iquique treća najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a po brojnosti hrvatskih imigranata su ispred njega samo još susjedna čileanska Antofagasta (160.000 naših) i Santiago de Chile (oko 150.000). Spram naših primorskih gradova, čileanski Iquique ima manje čakavaca samo od najveće polučakavske Rijeke s oko 100.000 čakavaca. Naprotiv je daleki Iquique danas već po mnogim značajkama ipak "dalmatinskiji" od već balkaniziranih obalnih gradova naše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima i manje u ribarstvu, ali su se njihovi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori. Nakon španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa u tom gradu, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u dalekom gradu Iquique. Glavne i ugledne udruge naših čakavaca u gradu Iquique su Hrvatski dom i Hrvatski klub, a u centru grada je i Plaza Croáta (Hrvatski trg). Od hrvatskih potomaka iz Iquiquea, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na brodovima. Vidi pobliže: Iquique i čakavci.

Poluhrvatska Antofagasta

Prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata je dosad bio Buenos Aires, gdje naš udjel stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, te novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle u Antofagasti zbog demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata. Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike. Sada je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova bivše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Zbog idejne podobnosti jugoslavenski usmjerenih Poluhrvata u San Pedru (SAD) posve krivo se navodi da je tamo tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku (tek oko 35.000 naših): mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni jugo-čakavci iz Kalifornije, a ini američki se često izostavljaju i prešućuju. U ideološki kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržavaju bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima, ali su se njihovi sposobni i marljivi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu sve do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori, a medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić, pa književnici Anton Skarmeta, Antonio Rendić i ini. Pored španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa Antofagaste, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u tom dalekom gradu na suprotnoj strani globusa. Glavne elitne udruge naših čakavaca u Antofagasti su Hrvatski dom i Hrvatski Sokol, a zbog poštovanja i ugleda hrvatskih gradjana je glavna ulica usred Antofagaste Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska) i najveći gradski perivoj je Parco Croáta (Hrvatski Perivoj), pa veliki nogometni Stadio Croáto (Hrvatski stadion). Očito je da danas Croátas (Hrvati) u dalekoj Antofagasti i inače u Čileu imaju ustvari znatno veća prava i ugled, negoli tek formalno na papiru u susjednom Sarajevu, Mostaru i Subotici.

Od naših potomaka u Antofagasti, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodnu hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim klubovima. Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Antofagasti kao i u južnijoj Punta Arenas i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom tih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. Vidi pobliže: Antofagasta i čakavci.

Hrvati u Punta Arenas

Od ukupnog pučanstva u najjužnijem gradu Punta Arenas su blizu 1/2 ili oko 70.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz Dalmacije, a najviše ih je iz otoka Brača i manje s kopnenog primorja. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije ovamo traje već stoljeće i pol, pa je npr. iz godine 1885. poznato da je ovdje već živjelo 30% Hrvata i oni su tu do danas ostali dominantna etnogrupa. Stoga je po brojnosti Hrvata Punta Arenas tek peta u Čileu, a ispred nje su najveća Antofagasta (160.000 naših), Santiago de Chile (oko 150.000) i Iquique (80.000). Ranije su se ovdašnji Hrvati većinom bavili raznim obrtima, trgovinom i pomorstvom, pa i danas se tu po gradu vidi niz natpisa raznih trgovina, lokala, udruga i imena ulica na čakavsko-hrvatskom. Potom su se njihovi potomci školovali i dostigli ugledne položaje, npr. danas su naši čileanski pisci i književnici hrvatskog iskona, rodjeni u Punta Arenas npr. Mateo Martinić i Ramon Diaz Eterović.

Od naših potomaka u tom gradu, dio onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabije znaju rodnu hrvatsku čakavicu i češće govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim lokalima i klubovima. Za razliku od inih gradova u obje Amerike su Punta Arenas i veća Antofagasta zamalo jedini gdje se do danas još javno čuje čakavsko-hrvatski govor po ulicama na mnogo mjesta u gradu. Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Punta Arenas kao i u sjevernijoj Antofagasti i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom ovih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. U tom gradu je osnovan niz naših udruga: Hrvatsko dobrotvorno društvo od 1900., Hrvatsko vatrogasno društvo od 1902, Hrvatsko tamburaško društvo "Tomislav" od 1904, Hrvatsko športsko društvo "Sokol" od 1912, Kolo hrvatskih iseljenika od 1913, Hrvatski dom od 1915, Hrvatska žena od 1915, ...itd. Od tih su danas tu osobito aktivni Hrvatski dom i Hrvatski Sokol. Vidi pobliže: PuntaArenas i čakavci.

Hrvati u Santiagu

Hrvatska zajednica se u Santiagu po svom sastavu i naobrazbi dosta razlikuje od većine inih poluhrvatskih gradova u Čileu. Uzrok tomu je što je naša zajednica u čileanskoj prijestolnici razmjerno mladja uglavnom od 20. st., pa se tu većina nazočnih Hrvata tek naknadno doselila, bilo iz inih čileanskih gradova ili iz susjedne Argentine zbog boljih životnih uvjeta i višeg ugleda Hrvata u Čileu. Dok drugdje u Čileu medju Hrvatima izrazito dominiraju južnohrvatski čakavci iz Dalmacije i Kvarnera, ovdje u Santiagu oni čine tek 2/3 Hrvata, a oko 1/4 su kopneni štokavci i najmanje sjeverni kajkavci. Takodjer i glede čuvanja jezika je tu u velegradu lošije, pa je hrvatski znatno slabije očuvan tek kod 1/5 hrvatskih potomaka, a većina inih tu govore samo španjolski ili dvojezično i popularni engleski. Nadalje je i obrazovni prosjek Hrvata u Santiagu niži, pa tu zamalo svi ugledni Hrvati (profesori, ministri i sl.) dolaze iz inih čileanskih gradova, a najviše iz Antofagaste i Punta Arenas. Dotle su većina naših rodjenih u samom Santiagu uglavnom iz popularnog jet-seta tj. nogometaši, filmski i TV-glumci, starlete i modeli, itd. Zato je stvarni društveno-gospodarski utjecaj Hrvata u Santiagu zapravo razmjerno manji nego u inim čileanskim gradovima s većim i starijim hrvatskim udjelom.

Danas u Santiagu živi oko 150.000 Hrvata, pa ih je tu nešto manje nego u Antofagasti (160.000) i Buenos Airesu (180.000), ali ipak više negoli u većini inih gradova obje Amerike. Od njih su manjina tu rodjeni, a većina su naknadno doseljeni iz inih gradova, Argentine i Hrvatske, pa naša zajednica tu stalno raste. Stoga Hrvati u višemilijunskom Santiagu tvore tek par posto njegovih gradjana. S obzirom na veličinu te prijestolnice, uloga hrvatske zajednice tu znatno zaostaje za utjecajem u inim poluhrvatskim gradovima kao Antofagasta, Iquique i Punta Arenas iz kojih potječe glavna hrvatska elita u Čileu, a manje iz samog Santiaga. Domaći hispanizirani poluhrvatski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, pa ovi bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu i u svojim klubovima. Ipak zbog središnje upravne uloge Santiaga, u tom velegradu postoji desetak raznih hrvatskih udruga i ustanova, od kojih su najvažnije: Hrvatski dom, Naša domovina, Jadranska vila, Pjevačko društvo "Jadran", nogometni Hrvatski stadion (Estadio Croáto), itd. Vidi pobliže: Santiago i čakavci.

Ugledni Hrvati u Čileu

Razmjerno najviše uglednih i utjecajnih Hrvata u Čileu i cijeloj Južnoj Americi je rodjeno u poluhrvatskoj Antofagasti i Punta Arenas. Od domaćih Hrvata rodjenih u glavnom gradu Santiagu su većina članovi popularnog jet-seta kao nogometaši, tenisači, pjevači i slično (vidi pobliže Antofagasta i čakavci, Iquique i čakavci, PuntaArenas i čakavci, Santiago i čakavci). Od bar stotinjak poznatih čileanskih Hrvata se ovdje navodi tek dvadesetak važnijih koji su imali najveći ugled i utjecaj u Čileu:

  • prof. Roque Esteban Scarpa: akademik, sveučilišni profesor i ravnatelj Nacionalne knjižnice Čilea
  • prof. Ernesto Andres Livacić: akademik, sveučilišni profesor, ministar kulture i naobrazbe
  • prof.dr. Pedro Vusković: sveučilišni profesor, ministar gospodarstva i razvitka
  • prof.dr. Eric Goleš: sveučilišni profesor, matematičar i informatičar
  • Lily Garafulić-Janković: kiparica i čelnik Nacionalnog muzeja umjetnosti
  • Alejandro Goić-Karmelić: čileanski katolički biskup
  • Ramón Diaz Eterović: književnik i televizijski djelatnik
  • Cedomil Lausić-Glasinović: agronom i političar
  • Mateo Martinić: pisac i povjesničar u Čileu
  • prof.dr. Ingrid Antonijević: bogata poduzetnica s više poduzeća, čileanska ministrica gospodarstva i razvitka
  • prof. Luis Advis Vitaglić: filozof i glazbeni skladatelj
  • prof. Andres Morales Milohnić: akademik i pjesnik
  • Andronico Lukšić: naš bogati poduzetnik i miliarder
  • Edmund Perez Zujović: političar i ministar policije
  • Leopold Miškulin: načelnik komune Taltal (južno od Antofagaste)
  • Antonio Skarmeta Vrancić: književnik
  • Antonio Rendić: liječnik i pjesnik
  • Radomir Tomić: novinar i političar
  • Vjera Zlatar: pisac i povjesničar
  • Milovan Petar Mirošević: poznati nogometaš
  • Lukas Tudor Bakulić: glasoviti nogometaš
  • Tonka Tomičić-Petrić: filmska i TV-glumica
  • Maria Carolina Visković: filmska i TV-glumica
  • Manuela Abril Salamović: filmska i TV-glumica

Bibliografija

  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Simon Collier & William F. Sater: A History of Chile, 1808-2002. Cambridge Latin American Studies 82, Cambridge University Press, New York 2004. ISBN 0-521-82749-3.
  • Alejandro Gonzalez Arriagada: Surviving in the city, the Urban Poor of Santiago de Chile, 1930-1970. Uppsala Universitet, Uppsala 2000, ISBN 91-554-4867-4.
  • Wigbert Flock: Armut in Santiago de Chile (Univ. Dissertation). Kontroversen, 14. LIT, Münster 2003. ISBN 3-8258-6726-9.
  • Jaime Sperberg: Urbane Landbesetzungen in Santiago de Chile und Buenos Aires (Soziale Bewegungen in Chile und Argentinien in den 80er Jahren). Politikwissenschaft, 43. LIT, Hamburg 1997. ISBN 3-8258-3407-7.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
  • Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
  • Juan Floreal Recabarren 2002: Episodios de la vida regional, Antofagasta. Imprenta Ercilla, Antofagasta. ISBN 956-287-129-0.
  • Juan Luis Panadés & José Antonio González 1998: Antofagasta, historia de mi ciudad. Corporación Pro Antofagasta, Santiago. ISBN 956-7786-00-3.
  • Isaac Arce 1930: Narraciones históricas de Antofagasta. Imprenta Moderna, Antofagasta. ISBN 956-272-637-1.
  • Roberto Hosne: Patagonia. History, Myths and Legends. Duggan-Webster, Buenos Aires 2001, ISBN 987-98626-0-0
  • Mateo Martinić: Brief History of the Land of Magellan. Punta Arenas 2002.
  • Simon Collier & William F. Sater: A History of Chile, 1808–1894, Cambridge University Press, 1996
  • Luis Galdames: A History of Chile, University of North Carolina Press, 1941
  • John L. Rector: The History of Chile, Greenwood Press, 2003

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Chile_i_čakavci&oldid=28704"