Antofagasta i čakavci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Antofagasta i čakavci (najveći poluhrvatski grad izvan Europe): Antofagasta je obalni grad i luka na sjeveru Čilea, kao središte istoimene provincije i sjevernog područja Gran Norte. U gradu živi 360.473 stanovnika po podatcima iz 2009. Zvučno ime Antofagasta vjerojatno potječe iz indianskog jezika Kechua i značilo bi "Selo na polju salitre". Taj grad leži izmedju pacifičke obale i pustinje Atacama uz obalu Tihog Oceana, a od južnije čileanske prijestolnice Santiago je udaljen oko 1400 km. Klima u Antofagasti je sušna pustinjska i veći dio godine ugodna, izim vreloga i sparnog južnog ljeta (siečanj-veljača). Preko 1/3 gradjana Antofagaste su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije i to je po brojnosti Hrvata izvan Europe dosad drugi veći prekomorski grad nakon Buenos Airesa, - ali zbog vrlo ubrzanog porasta pučanstva vjerojatno će to uskoro biti najveći poluhrvatski i čakavski grad u svijetu izvan Hrvatske.

Abstract

Antofagasta & Croats (the largest half-Croatian city in overseas): Antofagasta is a port city in northern Chile, about 700 miles (1,130 km) north of capital Santiago. It is the capital of Antofagasta Province and Antofagasta Region. According to the 2002 census, the city has a population of 296,905. However, a recent population projection by the National Institute of Statistics of Chile in 2009, says the city has an estimated population of 360,473 inhabitants. The city of Antofagasta is closely linked to mining activity, being also the par excellence mining area of the country. The last decade has been a steady growth in the areas of construction, retail, hotel accommodations, population growth, and remarkable skyline development. Nearly 2/5 of Antofagasta's citizens are of Croatian origins from Dalmatia.

Pustinja Atacáma

Poluhrvatski gradovi Antofagasta i susjedni sjeverniji Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Atacama je najsušnija pustinja na Zemlji koja se pruža u sjevernom Čileu. To je subtropski primorski pojas uz Tihi Ocean, na vulkanskom terenu prekrivenom pijeskom i slanim tlima tipa sodno-nitratnih slatina (salares), koja se pružaju od zapadnoga gorskog podnožja Anda do pacifičkih obala. Prosječna širina (istok-zapad) ove primorske pustinje je manja od 160 km, ali se uzdužno (sjever-jug) pruža od peruanske granice oko luke Arica kroz nekih 1.000 km južno do Antofagaste. Gorje najbliže oceanu tvori pacifički Primorski lanac s prosječnom nadmorskom visinom oko 800m. Istočnije od toga nižeg primorskog lanca se paralelno pruža u zaledju viša Cordillera Domeyko podno najviših grebena središnjih Anda s vrhuncima visine 5.000 - 6.000m koji su već izvan te primorske pustinje. Pustinja Atacáma je najsušnija i posve bezkišna pustinja na Zemlji, sušnija čak od afričke Sahare i sjevernoameričke Mojave, gdje bar ponekad padnu slabe kiše. Potpuno je neplodna zato što je zaštićena s obje strane visokim Andama i priobalnim gorjem, dok česta Pacifička anticiklona i El-Niño tu sprečavaju ciklonalne oborine.

Prosječne godišnje oborine na jugozapadu Atacame kod Antofagaste jesu tek oko 3mm/god. tj. godišnje samo 3 litre na četvorni metar, a bilo je desetljeća kada tu doslovce nikakva kiša nije padala i do 40 godina. Najsušnije naselje na Zemlji je luka Arica na sjeverozapadu pustinje Atacama uz granicu Peru/Čile, gdje je dugoročni prosjek oborina = O,00 mm/god. tj. tu već desetljećima ne pada nimalo ikakve kiše. Sadanja pustinja Atacáma je stara oko 15.000.000 godina i mnogostruko je sušnija od popularno-razglašene 'Doline Smrti' u Kaliforniji, gdje ipak padne 50 puta više povremenih kiša. Ona je toliko sušna da su čak visoke planine u zaledju koje tu dostižu visinu od 6.885 metara potpuno bez snijega i ledenjaka tj. nalik planinama na Mjesecu i Marsu. Godine 2003. je ekipa svemirskih ekologa objavila izvešće u poznatom časopisu 'Science' pod naslovom "Marsovski predjeli u Atacami (Čile) i granica života mikroba", gdje su na Zemlji ponovili isti test koji su rabile letilice Viking 1 i Viking 2, što su se spustile na Mars kako bi tamo otkrile neki život. Ovdje u Atacami nisu uspjeli pronaći doslovce nikakav znak postojanja mikroba, pa je ta najsušnija pustinja po potpunoj bezživotnosti vjerojatno jedinstvena na Zemlji tj. sličnija je Marsu i Mjesecu.

Atacama ima naokolo bogata nalazišta bakra i inih minerala i najveće je na svijetu nalazište "čilske salitre" tj. natrijeva nitrata koji se tamo naveliko kopa već duže od stoljeća. Najviše zbog tih rudnika i obalnog ribarstva je Atacama nastanjena, iako je populacija vrlo rijetka izim uz obalne gradove Antofagasta, Iquique i Arica. Zato uzduž Atacame vodi Pan-američki autoput. U oazama usred pustinje u višem zaledju Antofagaste na visini oko 2.000 metara je glavno nutarnje naselje gradić San Pedro de Atacama (preko 5.000 stanovnika). Crkvu Sv. Petra u bivšem selu su izgradili Španjolci 1577., dok arheonalazi pokazuju kako je to područje oaza oko San Pedra bilo pradavno središte paleolitske civilizacije koja je zidala kamene utvrde na strmim planinama oko doline San Pedro. U prvotnoj pustinjskoj prirodi Atacame uz malo vlažnije polusušne oaze su jedina oskudna vegetacija razni kaktusi i ini sukulenti, koji su zbog spremljenog soka najotporniji na dugotrajnu sušu kad mjesecima prestaju rasti.

Zbog najbistrijega i zamalo stalno vedrog neba koje je tu najidealnije za astronome, Europski južni observatorij (Observatorio Europeo del sur - ESO) u susjednoj pustinji Atacama drži 3 velike zvjezdarnice s najjačim teleskopima za moderno proučavanje galaksija, egzoplaneta i radiosignala:

  • zvjezdarnica La Silla na brdu Cerro Cinchado (2600m) kod gradića Coquimba od 1984.
  • zvjezdarnica Paranál na Cordillera de la Costa (2635 m) kod Antofagaste od 1996.
  • Laserski radioteleskopi Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) uz San Pedro de Atacama iznad Antofagaste, obuhvaća najmoderniji interferometar s astro-farmom od 66 povezanih radioteleskopa po 7-12m. Upravo je otvoren od 2011. godine i to je dosad najveći i najmoćniji radioastronomski observatorij na površini Zemlje.

Hrvati u Atacami

Glede europske naselidbe, izpočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjenih na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati, tj. naši "ljudi s kamenjara" koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu odmah snašli i brzo prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini), vidi pobliže: Ekosociologia Prahrvata. Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata, Atacama je od donedavno zabačene zaostale pustinje tek kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato uskoro nakon toga, kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni 'Hrvati iz kamenjara' postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice sveukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati upravo sada imaju populacijski boom, tj. mnogostruko brži porast nataliteta negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem neka kod nas Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Značenje Antofagaste

Antofagasta (kratica: "Antofá", starije: La Chimba) je grad i luka na sjeveru Čilea, koji je po popisu 2004. godine imao 306.700 gradjana, dok širje prigradsko područje metropole god. 2009. ima 360.473 stanovnika, pa je Antofagasta drugi najveći primorski grad na pacifičkoj obali Čilea nakon južnije luke Valparaiso (preko 800.000 stan.). Smatra se kako taj zvučni naziv grada Antofagasta potječe iz indianskog jezika Kechua u značenju "Selo na polju salitre". Nalazi se u pacifičkom primorju, izmedju morske obale i velike pustinje Atacame, a udaljen je 1400 kilometara od glavnoga grada Santiaga. Taj grad su osnovali Španjolci 1868. godine još u jugozapadnoj Boliviji, kao luku za rudnike srebra u blizini.

Kasnije kada su u okolici odkrivena velika ležišta salitre, bakra i inih ruda, oko tog područja su se još uzajamno sukobili susjedni Peru i Čile. Do 14. veljače 1879. grad je pripadao Boliviji, ali ga je od tada zauzela čileanska vojska, što je započelo Pacifički rat kojim je Boliviji oduzeto cijelo primorje s vrijednim rudnim ležištima i grad je potom pripao Čileu. Danas je Antofagasta važna teretna luka za izvoz čileanskih rudnih sirovina, kao što su bakar i nitrati. Industrijska zona (Ciudad Empresarial La Negra) za preradu tih rudača ima površinu od 24 km² i nalazi se 20 kilometara izvan grada. Antofagasta je središte rudarske industrije gdje postoje veliki pogoni za preradu bakra i čeličana.

Kao rudarski grad je Antofagasta u prošlosti privlačila brojne doseljenike. Pored izprva dominantnih Španjolaca (danas 1/2 Antofagaste), najveće ine useljeničke zajednice su još Hrvati (2/5 grada), Grci, Kinezi i ostale manje etnogrupe. Visoka pismenost gradjana je 98,5%, svršenu gimnaziju ili slično ima 38%, a višu fakultetsku naobrazbu njih četvrtina ili 24%. U Antofagasti postoji više sveučilišta i razni fakulteti, a najveća su državno sveučilište Universidad de Antofagasta i privatno Universidad Cátolica del Norte. Sam grad je većinom pravilno i planski izgradjen s prostranim trgovima, parkovima i širokim ulicama (avenídas). Glavna ulica Antofagaste kroz gradsko središte je Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska), a najveći park je Parco Croáta (Hrvatski perivoj) i jedan od glavnih nogometnih stadiona je Stadio Croáta (Hrvatski stadion),- što sve upućuje na veliki ugled i značenje mnogobrojnih naših iseljenika u tomu dalekom poluhrvatskom gradu.

Iskon toponima

Postoji više mogućih hipoteza za objasnidbu podrijetla imena Antofagaste, ali još nijedna od njih nije sigurno dokazana. Dosad se smatra razmjerno vjerojatnijim kako bi to bila indianska složenica iz "Anto" (= veliki), "faya" (sol) i "gasta" (što znači ljudi), pa po tomu toponim približno znači "naselje Velika Slatina". Drugi to povezuju s indianskim "Antofagasti" što bi značilo 'Vrata Sunca', kako se indianski zvao sadanji prirodni rezervat 'La Portada' iznad Antofagaste. Neki drže kako je ime Antofagasta odredio Manuel Mariano Melgarejo 1870., koji je tu stigao iz istoimenog mjesta Antofagasta de la Sierra. Postoje još ine manje vjerojatne ili nelogične hipoteze o iskonu toponima Antofagasta. U Čileu se Antofagasta popularno naziva i “La Perla del Norte” (Sjeverni Biser) zbog njene povijesno-gospodarske važnosti, a postoji još i neslužbeni skraćeni naziv "Antofa".

AntofagastaWP.jpg
  • Obalna panorama Antofagaste iz Pacifika (u pozadini golet Atacama)

Zemljopis oko grada

Grad Antofagasta je smješten na zemljopisnoj širini 23°39'S i dužini 70°25'W, a prosječnoj nadmorskoj visini oko 40 metara. Od zapada na istok se nižu brda: uz luku je rt Punta Lagartos i okolo primorski pustinjski brežuljci Cerro Negro, Cerro Valenzuela, Cerro Carrasco i Cerro Amarillo, Cerro Mariposas, Cerro Cerrillos, Cerro Pingo i ina brda, a na kraju u zaledju viša travna visoravan Pampa Pomez. Dalje u pozadini uz tromedju Bolivije i Argentine se uzdiže sniježna bariera visokih Anda s najbližim vrhuncem Cerro Pular, 6.226m. Gradsko područje Antofagaste se nalazi na obalnoj nizini uz zaljev Moreno izmedju poluotoka Mejillones na jugu i brda Cerro Coloso na sjeveru. Južna obratnica presjeca obalu na sjevernom rubu grada uz medjunarodni aerodrom Cerro Moreno, gdje je zbog položaja obratnice podignut veliki modernistički spomenik.

Zaljev-luka Antofagasta

Zaljev Moreno s lukom Antofagasta je otvoren spram jugozapada, pa je izložen udaru najjačih jugozapadnih vjetrova iz oceanske pučine Pacifika. Sama gradska luka je umjetno izgradjena i zaklonjena sa 2 lukobrana od kojih veći ima 750m i na njemu je željeznička pruga, a u luci su veće dizalice do 50t nosivosti. Dubine luke su veće od 18m, pa u njoj mogu pristati i veći oceanski brodovi. Glavni lučki promet je izvoz raznih rudača, a uvoz uglavnom nafta i hrana.

Reljef i tlo

Antofagasta leži iznad čvrste stjenovite podloge koja je na površini prekrita slojem pijeska i šljunka. Grad je okružen strmim brežuljcima koji su dio Cordillera de la Costa na istočnom rubu grada do niske obale Tihog oceana na zapadu. Na priobalnom rubu grada su vulkanske naslage, dok su bliži brežuljci u zaledju od pješčenjaka. Uz grad postoji desetak sezonskih suhih potoka s gomilama pijeska i šljunka: najbliži takvi suhi potoci (hoyas) oko grada su La Hoya Chimba, Hoya Caracoles, Hoya La Cadena i suhe jaruge (quebrádas) kao Quebrada Baquedano, Quebrada El Toro, Quebrada El Carrizo i ine slične, koje su za iznimno kišnog ljeta 1991. godine prouzročile čak i katastrofalnu poplavu grada. Jedina manja rječica u okolici grada je Rio Frio (= 'Studenica') koja teče iz zaledja podno Anda. Medju najvažnijim brdima oko grada Antofagasta su Monte Sidro 270m, Cerro Chato 485m, Cerro Colosseo 938m, Cerro Bolfín 961, Cerro Jaron 988m, Cerro Poblete 979m, Cerro Gordo 668m, Cerro Fortuna 963m i najviši u okolici Cerro Moreno 1.290m. Uz obalu ispred Antofagaste na moru leže 2 prigradska otoka: otok Guam ispred La Caleta Chimba (23°33'S i 70°25'W) i Isla Santa Maria (23°26'S i 70°37'W). U mineralnim resursima oko grada su najvažniji rudnici salitre kao Salar Mar Muerto, Salar Punta Negra i dr.

Klima i vegetacija

Oko grada Antofagasta su 4 razna toplinska pojasa s obzirom na nadmorsku visinu:

  • Najniži priobalni pojas oko grada ima vrlo suhu pustinjsku klimu (tip BWN). U hladnije doba južne zime od travnja do rujna su uz ocean, zbog hladije Humboldtove struje, s juga česte jutarnje magle i danju suho i sunčano, bez snijega ni mraza. Pri južnom ljetu (siečanj-ožujak) je danju sparno i vruće, a zbog Pacifičke anticiklone česta je obilna ljetna naoblaka. Kroz godinu su zbog blizine oceana razmjerno male sezonske varijacije topline. Prosječna godišnja temperatura u gradu je 16,4°C, minimalna mjesečna temperatura najhladnijeg srpnja je 13°C, a maksimalna mjesečna temperatura najtoplijeg siečnja je 20°C, dok su zbog pustinje povremeni apsolutni ekstremi velikog raspona: ljetni maksimum je bio 18. siečnja 1998. do 31,8ºC, a najniži minimum od 3ºC ujutro 3. kolovoza 1949. Pacifička anticiklona kroz veći dio godine uz more uvjetuje stalne i pojačane vjetrove s juga i jugozapada. Stalna nazočnost Pacifičke anticiklone uzrokuje krajnji manjak oborina i godišnji prosjek na obali i susjednim otocima je samo 4 mm/god.: Ljeti je posve sušno bez ikakve kiše, a samo zimi su ponekad moguće oborine u lipnju, srpnju i kolovozu. Tek iznimno rijetkih vlažnijih godina moguće su kratke i oskudne kiše u proljeće do mjeseca studenog i prosinca u brdskom zaledju, pa je tako najvlažnije godine 1940. palo 50,4 mm kiše. Prvotna priroda oko grada je primorska pustinja Atacama s oskudnom kserofitnom vegetacijom raznih kaktusa i inih sukulenata. Ekološka zonacia oko Antofagaste sadrži 3 pojasa:
  • U zaledju blizu grada iza primorskih brda Cordillera de la Costa je travnata visoravan Pampa Pomez s polupustinjskom klimom (tip BWK) gdje je prosječna godišnja temperatura iznad 18°C, povremeno uz kratkotrajnu i oskudnu kišu prosječno tek oko 12,5 mm/god.
  • U višoj planinskoj pozadini gorja Cordillera de Domeyko je hladnija polupustinjska klima (tip BWK) s godišnjim prosjekom ispod 18°C i zimskim suhomrazicama uglavnom bez snijega.
  • Najviši pogranični pojas dubljeg zaledja su visokoplaninski grebeni Cordilleras de los Andes spram Bolivie i Argentine, gdje je već hladna sniježna tundra Puna de Atacama (tip ETH) s noćnim suhomrazicama kroz veći dio godine.

Pregled povijesti

Nakon početne europske kolonizacije, ovo je primorje bilo u zapadnoj Boliviji kao "Departamento del Litoral" gdje prvo vlada Andrés de Santa Cruz od 1837., koji je bio podijeljen u 2 provincije: La Mar i Atacama, a od 1868. je Antofagasta postala glavnim gradom pokrajine Mejillones. Dne 18. rujna 1866. su rudari José Santos i Francisco Ossa Puelma tu dobili od bolivijske vlade rudarske koncesije, pa su pronašli bogata nalazišta salitre u području "Salar del Carmen" istočno od sadanje Antofagaste koja se tada u vlasti Bolivije još zvala La Chimba. Tada su stvorili "Sociedad exploradora del Desierto de Atacama" (Udruga za istraživanje pustinje Atacama) i potom je 19. ožujka 1868. tu dodan i britanski kapital pa je nastala tvrtka "Melbourne Clark Company".

Nakon potresa 13. kolovoza 1868. je traženo i pravno priznanje za Chimba kao rudarski grad. 27. kolovoza 1868. je bolivijski predsjednik Mariano Melgarejo to odobrio i 22. listopada 1868. je službeno osnovano rudarsko naselje i luka La Chimba kako je službeno navedeno pri osnutku, a tek naknadno je grad preimenovan u Antofagastu. Prvu službenu kartu grada i luke Antofagasta je izradio José Santos Prada dne 14. rujna 1869., a 25 siečnja 1872. je Manuel Buitrago kao prefekt za Mejillones još pod bolivijskom upravom osnovao i općinu Antofagasta. 27. studenog 1873. je "Compania de Salitres y de Antofagasta Ferrocarril" podpisala ugovor s vladom Bolivije o eksploataciji rudača na 15 godina, ali taj ugovor nije ratificiran u bolivijskom Kongresu zbog brzog izbijanja rata.

Još do sredine 19. stoljeća je današnji sjeverni Čile bio zapadni primorski dio Bolivie sve do pacifičke obale izmedju sadanjih lučkih gradova Arica i Antofagasta. Kako je to uglavnom sušna, neplodna, donedavna nenaseljena i prividno bezkorisna pustinja Atacama, ranije za nju ini susjedi nisu imali interesa. Medjutim, čim su u toj pustinji potom nadjena ogromna rudna ležišta (salitra, bakar, srebro, borax, itd.), ubrzo su i okolne zemlje istodobno navalile da preotmu to poželjno "njihovo" primorje, pa je u drugoj polovici 19. stoljeća oko toga izbio žestoki Pacifički rat. Kako Bolivija još nije imala suvisle mornarice, susjedni pomorski Čile i Peru su joj ubrzo preoteli i oduzeli cijelo to primorje, pa potisnuli Boliviju u zaledje kao kontinentalnu državu do danas. Zatim su se i medjusobno još Peru i Čile žestoko sudarili oko prisvajanja toga rudnog primorja, što je završilo pomorskom bitkom za Iquique, gdje je pobijedila čileanska flota i time trajno zauzela do danas cijelo primorje Atacáma od Arice do Antofagaste. Ranije u doba bolivijske vlasti tu uglavnom još nema sigurnih vijesti o hrvatskoj doselidbi, koja naglo počinje tek s razvitkom rudarstva nakon čileanske vlasti.

Pacifički rat

Godine 1873. je Bolivija protiv Čilea podpisala tajni ugovor o obrambenom savezu s Peruom. Zatim su 1874. opet Čile i Bolivija podpisali ugovor o granici. Uoči ratnog sukoba s Čileom, Bolivija ima podršku sporazuma potpisanog s Peruom, koji stupa na snagu s čileanskom okupacijom Antofagaste od 14. veljače 1879. Nakon rata je ugovor o primirju potpisan između Bolivije i Čilea 1884, u kojem se navodi kako je to primorsko ozemlje Atacama pod upravom Čilea, dok je Boliviji dopušten pristup lukama Arica i Antofagasti, što je ostavilo nejasnim niz detalja u medjuodnosima Bolivije, Perua i Čilea. Ugovorom o miru izmedju Čilea i Bolivije, koji je podpisan 20. listopada 1904, postavljena je dosad trajna granica između Čilea i Bolivije.

Područje Antofagasta je time pripalo Čileu i zauzvrat su dogovorili izgradnju željeznice koja će povezati luku Arica i La Paz (koja sada više ne radi), a Bolivija je dobila slobodnu trgovinu kroz čileansko ozemlje. Ovaj nejasni ugovor s obećanjima je stalni izvor diplomatskih sukoba između dvije države tijekom 20. st. sve do danas, jer je time zapravo kontinentalna Bolivija izgubila izlaz na Tihi ocean. Nakon što je Čile osvojio sjeverno primorje, takodjer i susjedna Argentina je u zaledju 1898. preotela raniji bolivijski posjed andske visoravni Puna de Atacama u širjem zaledju Antofagaste, koji je do danas uvršten kao sjeverozapadni dio Argentine (Territorio de los Andes).

Od godine 1905. je grad Antofagasta počeo izgradnju kanalizacije, zbog tadašnjih epidemije kuge i velikih boginja. 1. veljača 1906. sindikat radnika u željezničkom prometu na "Ferrocarril Antofagasta Bolivia" je pozvao na uredjivanje radnog vremena, koji je odbijen. Iz tog razloga je 6. veljače više od 3.000 radnika stupilo u štrajk uz prosvjede na Plaza Colon (glavni trg). Slično kao ranije i u gradu Iquique, čileanska vojska je tu opet otvorila vatru na prosvjednike ubivši 58 ljudi, što je poznato kao "Pokolj na trgu Colon". Nakon toga dosad ova pacifička željeznica za Boliviu većinom ne radi.

Noviji razvitak

Godine 1937. su dr. Antonio Rendić (poznati liječnik i gradski pjesnik) i Juan Bautista Quagliotto skladali stihove i glazbu za gradsku himnu Antofagaste, koja je proglašena 14. veljače 1948. kao gradski dan obilježavanja Antofagaste. God. 1956. je u gradu otvoren Universidad del Norte (sada Katoličko sveučilište) podporom iz Katoličkog sveučilišta Valparaiso. Dana 9. listopada iste godine su počeli pregovori o stvaranju "Centro Universitario Zona Norte" (sveučilišni centar Sjeverna zona) kao dio Sveučilišta u Čileu. Godine 1968. je svečano otvoren i centar Čileanskog Sveučilišta u Antofagasti. Od god. 1996. jugoistočno od grada je zbog suhoga bistrog neba otvorena nova najveća južnoamerička zvjezdarnica Paranál na istoimenom vrhu 2.635m (Europski južni observatorij) za najmodernija proučavanja galaksija, egzoplaneta i radiosignala. Povrh toga je upravo otvoren od 2011. najmoderniji na svijetu laserski radioteleskop Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) uz San Pedro iznad Antofagaste, s astro-farmom od 66 medjusobno povezanih radioteleskopa po 7-12m za interferometarske analize.

Velika bujična poplava je 18. lipnja 1991. uništila veći dio grada Antofagasta, oštećeno je 2.464 kuća i posve uništeno 493 gradjevine, a ukupne materijalne štete su procijenjene oko 70 miliuna dolara, dok je ljudski gubitak bio 92 mrtvih, 16 nestalih i oko 20.000 bezkućnika. Dana 30. srpnja 1995, grad je pogodio novi žestoki potres snage 7,3 po Richteru ili 7 - 8 po Mercallijevoj skali, ali su posljedice blaže sa 3 mrtva i stotinjak ranjenih. Tijekom posljednjeg desetljeća je Antofagasta imala razmjerno najbrži porast urbanog, ekonomskog i znanstvenog razvitka u Čileu, uz nagli razvoj više sveučilišta i osobito najmodernije astronomije.

U gospodarskom razvitku je dosad već izgradjeno mnogo trgovačkih lanaca i supermarketa, kao i hotela visoke kvalitete koji su potaknuli turizam i unos kapitala u rudarstvo i lučke djelatnosti. Na općinskim izborima 2008. je izabrana prva žena kao gradonačelnik Dra. Hernando Marcela. Zbog gospodarskog i rudarskog booma, u Antofagasti je nastao nagli porast pučanstva koji privlači mnoge useljenike iz Južne Amerike, najviše iz Argentine, Kolumbije i Ekvadora, pa iz srednjeg i južnog Čilea - uključivo i Hrvate. Demografi danas opravdano procjenjuju, kako će u idućih 10 godina polumiliunska Antofagasta narasti do 500.000 stanovnika kao treći najveći čileanski grad (i naš najveći polučakavski grad u svijetu).

  • Gradovi-blizanci Antofagaste (prije yugo: pobratimi): Split (HR), Volos (GR), Corvallis (USA), Tomgling (China).

Poluhrvatska Antofagasta

Prvi grad u Južnoj Americi po broju od 180.000 doseljenih Hrvata je dosad bio Buenos Aires, gdje naš udjel stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, ter novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle u Antofagasti zbog demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata. Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike. Sada je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova bivše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Zbog idejne podobnosti jugoslavenski usmjerenih Poluhrvata u San Pedru (SAD) posve krivo se navodi da je tamo tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku (tek oko 35.000 naših): mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni jugo-čakavci iz Kalifornie, a ini veći američki se često izostavljaju i ideološki prešućuju. U kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržavaju bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije.

Poslovna važnost

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima, ali su se njihovi sposobni i marljivi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu sve do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori: Medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić, pa književnici Anton Skarmeta, Antonio Rendić i ini. Pored španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa Antofagaste, pa tako ovi Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u tom dalekom gradu na suprotnoj strani globusa.

Glavne elitne udruge naših čakavaca u Antofagasti su Hrvatski dom i Hrvatski Sokol, a zbog poštovanja i ugleda hrvatskih gradjana je glavna ulica usred Antofagaste Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska) i najveći gradski perivoj je Parco Croáta (Hrvatski Perivoj), pa najveći nogometni Stadio Croáto (Hrvatski stadion). Očito je kako danas Croátas (Hrvati) u dalekoj Antofagasti i inače u Čileu imaju ustvari znatno veća prava i ugled, negoli tek formalno na papiru u susjednom Sarajevu, Mostaru i Subotici. Za razliku od patriarhalnog Balkana, u Čileu su po španjolskom modelu zakonski obvezatna dupla prezimena i po ženskoj lozi, a tko ih nema - ne naslijedi majčine predke. Baš zato su u Južnoj Americi takodjer i ženski potomci Poluhrvata bolje poznati i brojniji negoli drugdje u svijetu.

Od naših potomaka u Antofagasti, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem razmjerno slabije ili već nikako ne znaju rodnu hrvatsku čakavicu, pa većinom već javno govore španjolski, dok ponešto hrvatski tek pasivno razumiju. Domaću hispaniziranu polučakavicu s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju i stalno ju rabe tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, dok ini bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim klubovima. Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske, gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Antofagasti kao i u susjednom Iquique, pa u južnijoj Punta Arenas i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom ovih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne javne "fešte" u našemu 'dalmatinskom' stilu u toj "Novoj Dalmaciji" na suprotnoj strani globusa.

Hrvatsko školstvo

Poluhrvatska Antofagasta je od nedavna naš najjači kulturno-obrazbeni centar za Hrvate u Južnoj Americi. Zbog obilnog udjela Hrvata u gradskom pučanstvu i njihova kulturnug utjecaja ter javne uporabe hrvatskoga, u Antofagasti radi više hrvatskih obrazovnih ustanova od temeljnih škola do fakulteta, pa je zato danas Antofagasta glavno i najviše školsko središte za punu nacionalnu naobrazbu Hrvata u Latinskoj Americi:

  • Colegio San Estéban (Hrvatski koledž Sv.Stjepana)
  • Colegio Universitario Antonio Rendic (sveučilište)
  • Liceo Doctor Antonio Rendic (viša škola)
  • Liceo Óscar Bonilla Bradanovic (viša škola)
  • Escuela José Papic Radnic (gimnazija)
  • Escuela Ljubica Domic (gimnazija)

Poznati Hrvati

U Antofagasti je rodjeno razmjerno najviše glasovitih Hrvata u Čileu i cijeloj Južnoj Americi. Ovi su imali veliki utjecaj u toj zemlji, a od svih su tek desetak važnijih i najpoznatijih npr. ovi:

  • prof.dr. Pedro Vusković: sveučilišni profesor, ministar gospodarstva i razvitka
  • prof.dr. Eric Goleš: sveučilišni profesor, matematičar i informatičar
  • Lily Garafulić-Janković: kiparica i čelnik Nacionalnog muzeja umjetnosti
  • Andronico Lukšić: naš bogati poduzetnik i miliarder
  • Edmund Perez Zujović: političar i ministar policije
  • Leopold Miškulin: načelnik komune Taltal (južno od Antofagaste)
  • Antonio Skarmeta Vrancić: čileanski književnik
  • Antonio Rendić: liječnik i pjesnik
  • Radomir Tomić: novinar i političar
  • Vjera Zlatar: pisac i povjesničar
  • ... itd.

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
  • Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
  • Juan Floreal Recabarren 2002: Episodios de la vida regional, Antofagasta. Imprenta Ercilla, Antofagasta. ISBN 956-287-129-0.
  • Juan Luis Panadés & José Antonio González 1998: Antofagasta, historia de mi ciudad. Corporación Pro Antofagasta, Santiago. ISBN 956-7786-00-3.
  • Isaac Arce 1930: Narraciones históricas de Antofagasta. Imprenta Moderna, Antofagasta. ISBN 956-272-637-1.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Antofagasta_i_čakavci&oldid=30331"