Čakavska diaspora

Čakavska diaspora: Medju svim hrvatskim dialektima, čakavci su se najranije počeli iseljavati izvan hrvatskog etnoprostora još od srednjeg vijeka, pa su zato dosad u domovini izgubili odselidbom najveći dio svoje dialektalne populacije. Može se procijeniti da je od prvotnih najbrojnijih čakavaca u srednjoj i južnoj Hrvatskoj, nakon srednjega vijeka dosad već iseljeno njih 2/3 do 3/4 izvan Hrvatske. U srednjem vijeku čakavica je bila službeni javni jezik Kraljevine Hrvatske pod dinastijama Trpimirovića i Arpadovića, jer prvobitni većinski čakavci tada naseljavaju glavninu Hrvatske južno od Save i zapadno od Une, pa na jugu otočje i primorje sve do Dubrovnika i Boke Kotorske gdje je dosad od toga na jugu preostalo još jedino otok Lastovo (i reliktni čakavski mjestopis Elafita).

Potom od 16. stoljeća slijede turske provale, čime je protjerana iz zavičaja većina ranije brojnih čakavaca iz kopnenog zaledja srednje Hrvatske, Pounja, Like i dalmatinske Zagore, koji se većinom odseljuju sjevernije do Gradišća. Nakon toga u Austrougarskoj, s otkrićem Amerike i Australije, u 18. i 19. stoljeću opet počinje ekonomska odselidba jadranskih čakavaca iz primorja i otoka u prekomorske zemlje, pa uoči 1. svj. rata čakavci tvore tek 1/4 ili oko 23% Hrvata. Potom u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće počinje novi pritisak javnog ukidanja čakavice kroz službeno nametanje čistoga štokavskog standarda (Vukopisa), pa dotle polovica donedavnih čakavaca postaju poluikavski štokavci - osobito na dalmatinskom kopnu gdje su čakavci već zamalo nestali. Nakon toga potiskivanja i velike odselidbe je već absurdno stanje, da čak oko 2/3 čakavaca sad žive izvan Hrvatske u prekomorskoj diaspori, većinom u Južnoj Americi gdje sam Čile već ima podjednaki broj čakavaca kao i Hrvatska. Rezultat svih tih negativnih silnica je da su danas početkom 21. stoljeća, čakavci mnogostruko smanjeni na jedva 11%, od prvotnih 2/3 Hrvata u srednjem vijeku, pa je to hrvatski dialekt u najbržem odumiranju.

SUMMARY

Chakavian diaspora: During the medieval Cordoba Emirate and Caliphate under Omeyids dinasty, a series of Chakavian Croats from Dalmatia via Sicilia reached Moorish Spain, either enslaved by Arabian pirates or also as free mercenaries and workers; they present the earliest known Croatian diaspora, and also the first confirmed Croats converted to Islam. The most reputed among them are the Moorish army generals of Dalmatian origin: Hadjib Badr in 10th century, and Wadha el-Ameri and Zohair al-Ameri in 11th century. After the disaster of the Moorish islamic rule in Spain, and the following Christian reconquest, these islamised Croats together with other Moors partly emigrated southwards in Morocco, where their arabised descendants persisted among Berbers to nowadays in Zagora county around Antiatlas. They differ now from Arabs and Berbers by their typical Dinaric anthropology and culture: robuster growth, pallid brownish hair and eyes, partly Slavic-Dalmatian vocabulary and toponyms, and by some other details reminding of old Dalmatian ethnoculture at eastern Adriatic.

With the following Turkish expansion accross Balkans, the main refugees from middle Croatia, western Bosnia and Dalmatian mainland were again Chakavians emigrated chiefly in actual Austrian Burgenland. Then also in 18th and 19th centuries, the main emigrants from Croatian coasts and Adriatic islands toward Americas are again Chakavians. Due to such negative trends, the demographic base of Chakavians in Croatia tremendously diminished: in medieval Croatian Kingdom they were 2/3 of all Croats and then Chakavian was the official public language there; at World War 1 they included 1/3 Croats (23% only), and now Chakavians present hardly 11% of Croatians; with such trends in continuation it is expectable that in the next century nearly all Chakavians may disappear, and Chakavian would be shortly an extinct toungue.

Rana srednjovjeka diaspora

Odselidba čakavaca kao najbrojnije dialektne grupe Hrvata, počinje već rano u srednjem vijeku, osobito iz obale i otoka koji su tada prometno najbolje povezani s ostalim Sredozemljem, jer kopneni promet u zaledju (uglavnom bez cesta) tada je bio slab i motivi za odselidbu odatle su manje izraziti. Glavni i kulturno-gospodarski najprivlačniji krajevi za starohrvatske doseljenike tada su bili razvijeni Bizant, južna Italija i najnaprednija srednjovjeka zemlja na tadanjem Sredozemlju - Maurska Španjolska. Odlazak dijela starih Hrvata (uglavnom primorskih i otočnih čakavaca) najviše iz srednjovjeke Dalmacije u te strane zemlje se vidi već iz rijetkih starih zapisa, ali najviše odnedavna iz modernih biogenetskih analiza (Y-DNA) kojima je u tim zemljama sada potvrdjena višestoljetna nazočnost specifičnoga hrvatsko-dinarskog genoma Eu7 (M170), koji se jasno razlikuje od zajedničkoga sveslavenskog genoma Eu19 (M173): Taj naš genski tip inače ima izrazito najviši udjel oko 60% - 70% Hrvata u Dalmaciji i Hercegovini, dok je drugdje diljem Europe uglavnom rijedak ili izostaje (Semino i surad. 2000), izim vidljivog udjela na sjeveru u dalekoj Laponiji i u južnom Zakavkazju (Semino i surad. 2000).

Egejski rani Hrvati

Nakon rane hrvatske stabilizacije u sadašnjoj domovini, prvi donekle poznati starohrvatski iseljenici vjerojatno su bili oni u smjeru bogatog Bizanta, tj. manja doselidba primorskih Hrvata (ranih čakavaca) na obale i otoke Egejskog mora. Iz raznih bizantskih naznaka je poznato da su tzv. slavenski brodovi (tj. uglavnom ranohrvatski) već od 7.- 9. st. povremeno plovili i napadali obale i otoke na Egejskom i Mramornom moru: npr. kod Soluna (Saloniki) i otočja Cycladi. God. 623. su doplovili i naselili sjeverozapadnu obalu otoka Krete (danas selo Charvata), a izmedju 805-807, hrvatska flota je napadala i luku Patras na Peloponezu. Zato je već od srednjeg vijeka poznato više starih sela i naselja nazvanih po našem etnonimu, a sva takva srednjovjeka naselja imenovana po Hrvatima su u južnoj Grčkoj i na otoku Kreta: npr. Charvation na poluotoku Atika kod Atene, pa Charvati uz velike ruševine Mikene na Peloponezu i Charvata na srednjoj Kreti uz grad Heraklion, itd. Obzirom da se najviše u sjevernoj i dijelom u srednjoj Grčkoj još nalaze razni ini srednjovjeki toponimi slavenskog iskona od 6. i 7. st., naši jugoslavisti su u 20. st. inzistirali da bi i ova južna grčka naselja po imenu Hrvata takodjer nastala istodobno pri ranom širenju Slavena - ali je to sada poništila i preokrenula moderna biogenetika grčkog pučanstva.

Naime, zajednički sveslavenski genom Eu19 (M173) najčešći je u sjevernoj Grčkoj (Egejska Makedonija: oko 1/3 ili 31%) i prema jugu sve je rjedji, a na Egejskom otočju većinom izostaje - što se slaže sa srednjovjekim širenjem Slavena. Naprotiv, posebni naš hrvatsko-dinarski genom Eu7 (M170) u Grčkoj je rjedji gore na kopnenom sjeveru i obilniji prama jugu, pa na Peloponezu obuhvaća 13% južnih Grka, a na Kreti čak 18%, tj. 1/5 ili oko 130.000 Krećana koji gensko-fizički potječu od starohrvatskih doseljenika. Iz tih genskih odnosa je očito da je ova rana starohrvatska doselidba na jugu bila drugačija i neovisna od slavenskog širenja na sjeveru, pa je jamačno stigla kasnije i morskim putem s juga iz Sredozemlja, tj. u doba rane Dalmatinske Hrvatske ili klasičnoga Hrvatskog Kraljevstva negdje od 9.-12. stoljeća, plovidbom starohrvatskih ili bizantskih brodova iz Jadrana do Grčke mimo inih kontinentalnih Slavena.

Starohrvatske selidbe do Sicilije

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Maurski Hrvati

Maurski Hrvati: Prvi rijetki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selidbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice južnih Slavena koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kao zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Medjutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se dijelom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora donekle očuvani sve do danas.

Kordovski emirat i kalifat

Arapi i Berberi su od 711.- 718. osvojili najveći dio Španjolske, izim sjeverne kršćanske Asturije, ali je njihova početna vojna vlast bila još bila neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera sa islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omajida, koji su islamskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I, a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822-852), kalif Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju ostalima, u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su onamo dospjeli kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su dijelom stigli dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u Maursku Španjolsku su doseljeni iz Dalmacije i uglavnom su prešli na islam i dobili muslimansko ime. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.-11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u Maurskoj Španjolskoj, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadžib Badr, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Novovjeka preselidba u Maroko

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinatija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, ponovo se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u Španjolskoj naš genom Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska Zagora

Tada je dio tih starih maurskih Hrvata preselio u puste i slabo naseljene krajeve južnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare: Tamo njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirano kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na jugoistočnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u srednjemu kraško-vapnenačkom dijelu tvore uglavnom stepe i trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, gdje je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Etnokultura maurskih Poluhrvata

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona u dijelu arabiziranoga islamskog pučanstva, koje je po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske manjeviše podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za sjever Maroka), pa je tako još nemoguća približna procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.

2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte.

3. Zagorski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ti Berberi iz Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju svom posebne 'zagorske' arhaizme nearapsko-nehamitskog iskona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riječima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.

4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg iskona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd.

Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima.

Čakavske izbjeglice pred Turcima

Nakon turskih provala preko Male Azije na Balkan, ter pada Carigrada i njihovog zauzeća Bosne, počinje od 16. st. rijeka hrvatskih izbjeglica iz zapadne Bosne, srednje Hrvatske, Like i dalmatinske Zagore, koji odlaze većinom na sjever spram Gradišća, a južniji primorski sele takodjer do Istre i na otoke. Većina tih hrvatskih izbjeglica pred Turcima bili su stari kopneni čakavci, pa i oni iz zapadne Bosne od Pounja gdje su npr. u Bečkom carskom arhivu naši vojni dopisi pred pad Bihaća pod Turke bili većinom pisani čakavski. Zbog te provale Turaka je iz Hrvatske nestala skoro polovica ranije dominantnih čakavaca (oko 2/3 srednjovjekih Hrvata), koji zatim čine tek oko 1/3 kod nas preostalih Hrvata. Umjesto prostranih srednjovjekih čakavaca, u njihov opustjeli zavičaj se s daljim napredovanjem Turaka kroz zapadnu Bosnu do srednje Hrvatske u novom vijeku masovno naseljuju balkanski štokavci: vojni krajišnici tj. katolici - štokavski ikavci i većinom pravoslavni jekavci na bivša čakavska staništa Pounja, Korduna, Like i dalmatinske Zagore - gdje od ranijih čakavaca dosad dijelom preostaje samo neštokavski arhajski mjestopis čakavskog iskona (npr. Bihać, Grmeć, Plješivica od ranijih čakavskih Bišće, Garmyć, Pišyvica itd.).

Veća cjelovita skupina ranijih srednjovjekih čakavaca iz Dalmacije su kao nutarnji hrvatski prognanici, stigli iz srednjodalmatinskog kopna i Ravnih Kotara u Istru i dijelom na dalmatinske otoke, pa ipak ostaju na hrvatskom ozemlju i dosad su tu većinom očuvani kao izvorni čakavci uz manji udjel izbjeglih šćakavskih ikavaca (staroštokavaca) jugozapadne Istre i istočnog ruba otoka Raba, Paga, Brača i Hvara. Druge još veće grupe starih kopnenih čakavaca iz dalmatinske Zagore, Like, Korduna i Pounja, pred Turcima većinom bježe na sjever u kasnije austrijsko Gradišće (Burgenland) i danas susjedna područja sjeverozapadne Magjarske, zapadne Slovačke i Moravske. Najmanja poznata skupina izbjeglica pred Turcima iz dalmatinskog kopna su Moliški Hrvati u Italiji na zapadnoj obali Jadrana, kojih je dijelom već romanizirani govor razmjerno najbliži šćakavskim ikavcima (prijelazni staroštokavci izmedju čakavaca i štokavaca).

Za razliku od starohrvatske diaspore u Sredozemlju (Španjolska, Sicilija, južna Grčka itd.), gdje prije naših srednjovjekih iseljenika po ranijim povijesnim pokazateljima vjerojatno nije bilo Hrvata (genski tip Eu7 / M170), za hrvatske izbjeglice pred Turcima je moderna biogenetika od slabe koristi zbog poznate činjenice da su uz srednjoeuropsko područje izbjeglištva pred Turcima već u ranomu srednjem vijeku postojale hrvatske državne tvorbe kao Bijela Hrvatska oko Karpata i Karantanska Hrvatska na istoku Alpa. Zato u srednjoj Europi odprije takodjer treba očekivati naš genom kod kulturno-jezično već asimiliranih ranih Hrvata, koji je zbog biokemijske sličnosti, genskim metodama teško razlučiv od kasnijih izbjeglica pred Turcima. Stoga su tu od neke koristi jedino novije demografske procjene i dostupne europske statistike (ako postoje).

Gradišćanski polučakavci

Gradišćanski Hrvati su najveća poznata skupina hrvatskih izbjeglica pred Turcima, koji su tu uglavnom doseljeni nakon Mohačke bitke godine 1526. Očuvanju njihova jezika dosta su doprinesli starohrvatski glagoljaši i franjevci koji su se preselili zajedno s tim izbjeglicama do Gradišća, tako da su ispočetka u 16.-17. stoljeću hrvatski čakavci bili većina pučanstva starog Gradišća. Potom se u Gradišće sve više doseljuju njemački Austrijanci, a zbog službenoga njemačkog jezika je dosad sve veći broj prvotnih čakavaca u Gradišću asimiliran i dosad već germaniziran. Za Gradišćanske Hrvate zasad još nema sigurnih statističkih podataka, a po procjeni samih gradišćanskih udruga broj dvojezičnih govornika u istočnoj Austriji koji uz službeni njemački privatno još rabe i starohrvatski, bio bi danas oko 45.000 Hrvata ili 1/7 gradišćanskog pučanstva.

Gradišće (Burgenland) je sada jedino područje u svijetu, gdje izvorni starohrvatski jezik polučakavskog tipa tj. Gradišćansko-hrvatski, danas ima bar poluslužbeni status pa se dijelom rabi i u školstvu (čega još nema ni u matičnoj domovini Hrvatskoj): Ovo je odnedavna provedeno pod demokratskim pritiskom Europske Unije, gdje manjinski jezici bar teoretski (a dijelom i u terenskoj praksi) moraju bar regionalno imati slična dvojezična prava kao i državni jezici Europske zajednice - što bi ubuduće trebalo postati uzorom za danas potisnute i jezično bespravne čakavce i kajkavce u samoj Hrvatskoj.

Ta iseljena gradišćanska čakavica ili bar polučakavski (s kajkavskim i štokavsko-ikavskim primjesama) danas obuhvaća bar 2/3 gradišćanskih Hrvata. Najviše gradišćanskih čakavaca i polučakavaca danas živi u sjevernom Gradišću po selima oko Železnog (Eisenstadt), a manje je polučakavskih sela na jugu Gradišća oko grada Gussing, gdje su u mozaiku sa štokavskim ikavcima. U srednjem Gradišću uglavnom pretežu mješoviti polukajkavci i prijelazni kajkavski ikavci.

Izbjeglice u Slovačkoj i Magjarskoj

Na glavno područje Gradišća (Burgenland) u istočnoj Austriji, nadovezuju se u bližem susjedstvu još pred Turcima izbjegli dvojezični Hrvati u sjeverozapadnoj Magjarskoj, južno od Nežiderskog jezera oko grada Sopron, koji dijelom govore polučakavski (izbjeglice iz Like) ili takodjer polukajkavski s dosta asimiliranih hungarizama. Polučakavska sela sjeverozapadne Magjarske su npr. Horvatkimle (Hrvatska Kemlja), Horvatloeve (Hrvatsko Šice), Horvatszidany (Hrvatski Židanj), a polukajkavska su tu Hidegseg i Fertohomok.

Takodjer i u susjednoj Slovačkoj oko Bratislave je više dvojezičnih sela s hrvatsko-čakavskim izbjeglicama pred Turcima, a najveće i najbolje očuvano je polučakavsko selo Devinska Nova Ves, pa još manja Jarovce (Hrvatski Jandrov), Dubravka, Marijanka i Horvatski Grob (polukajkavci). Donedavna je u Slovačkoj bilo još hrvatsko-polučakavskih sela koja su sad posve asimilirana u govorne Slovake, pa na bivše Hrvate tu dijelom podsjećaju toponimi: Zahorska Bistrica, Chorvaty, Chorvatice itd.

Moravski Hrvati-polučakavci

Najsjevernija skupina pred Turcima izbjeglih hrvatskih čakavaca bila je stoljećima naseljena u Moravskoj, gdje su stigli nakon god. 1584. Ranije do sredine 20. st. bilo je u Moravskoj bar desetak naših čakavskih i šćakavsko-ikavskih sela: Charvaty, Charvatska Nova Ves, Valtice, Poštorna, Dobro Polje, Novi Prerov, Frelihov (Frleštorf) itd. Medjutim, poratni češki komunisti su sve te Hrvate u Moravskoj paušaljno proglasili "klerofašistima", oduzeli im i opljačkali svu imovinu, neke pobili a većinu prisilno preselili diljem Češke gdje su dijelom već asimilirani: Sve do danas - unatoč navodnoj europskoj demokraciji, preživjelim Moravskim Hrvatima nije više nikad vraćena imovina niti su još pušteni u svoj zavičaj.

Polučakavci u Rumunjskoj

Na zapadu Rumunjske nalazi se desetak naših naselja Hrvata - Krašovana doseljenih u doba Austrougarske, koji su većinom štokavci oko grada Krašova, a mladje je tu polukajkavsko selo Cechea (Keča), koje se nastavlja preko granice na polukajkavska sela vojvodjanskog Banata (Boka, Neuzina, Klarija, Žombolja). Daleko na istoku Rumunjske, uz luku Sulina na ušću Dunava u Crno more, još postoji stotinjak polučakavskih potomaka pomorskih Hrvata koji tu žive stoljećima, uglavnom kao ribari i lučki peljari. Zato je Sulina danas najistočnija poznata enklava naše čakavske diaspore u Europi.

Moliški Hrvati u Italiji

Oko 1576/1577, dio primorskih Hrvata iz dalmatinskog kopna prebjegli su pred Turcima preko Jadrana na istočnu obalu Italije, najviše u pokrajinu Molise. Dosad su tamo očuvana tek 3 dvojezična poluhrvatska sela: Mundimitar (Montemitro), Štafilić (SanFelice del Molise) i Živavoda-Kruč (Acquaviva Collecroce), a iz donedavnih stoljeća je u okolici Molise još bilo poznato, danas već romaniziranih desetak poluslavenskih sela: Palata, Travenna, Ripalta, Putticata, San Giacomo degli Shiavoni itd. Najpoznatiji Moliški Hrvat bio je papa Sixto V. (1585-1590) s rodjenim prezimenom Peretić/Peretti. Današnji moliško-hrvatski govor je u dijelu rječnika romanizirana, arhaična šćakavska ikavica na prijelazu izmedju čakavice i staroštokavskog, a zahvaljujući demokratskim propisima Europske Unije su odnedavna dobili bar neka jezična prava na dvojezične toponime i lokalni javni govor na hrvatskom.

Prekomorska diaspora 18.-19. stoljeća

Nakon brojne staročakavske diaspore iz srednjovjeke Dalmacije po Sredozemlju (Španjolska, Sicilija, Grčka itd.), novi veliki val čakavske diaspore iz hrvatskih obala i otoka prelazi u daleke preokooceanske zemlje za vrijeme Austrougarske, osobito u 18. i 19. stoljeću. Nakon velikih prekomorskih otkrića Amerike i Australije, onamo iz prenaseljene Europe seli brojno ekonomsko iseljeništvo, medju inima najviše naši čakavci s jadranske obale i otočja, a glavna područja te novije diaspore su obje Amerike, pa Australija i Novi Zeland, ter manje Južna Afrika. Glavna zanimanja tih prekomorskih čakavaca u novoj domovini su postala vinogradarstvo i ribarstvo čime su se mnogi od njih obogatili i potom postigli ine ugledne položaje u tamošnjem društvu. Nažalost, u izvješćima iz tih ranijih stoljeća uglavnom nema naznaka o izvornom dialektu hrvatskih iseljenika, pa se njihov prvotni domaći govor može izvesti tek iz hrvatskih mjesta njihovog iskona i dijelom još iz današnjih tragova u govoru njihovih potomaka. Takodjer ni današnja Hrvatska matica iseljenika, u svojim izvješćima ne daje skoro ništa o dialektnoj pripadnosti novijih iseljenika, što i danas treba tražiti "izmedju redaka".

Pored Hercegovine, Dalmacija je stoljećima bila najveće područje hrvatskog iseljavanja još od srednjeg vijeka. Prva srednjovjeka odredišta masovnog odlaska dalmatinskih iseljenika su bili sredozemni otoci Sicilija i Kreta, te maurska Španjolska gdje se već tada iselilo do stotinjak tisuća Hrvata iz Dalmacije. U novom vijeku pretežu dalje prekomorske odselidbe u Australiju i Sjevernu Ameriku, a ponajviše u Južnu Ameriku. U Sjevernoj Americi je najviše dalmatinskih iseljenika oko pomorskih gradova Los Angeles i New Orleans. U Južnoj Americi i svijetu je najbrojnija diaspora iz Dalmacije u Čileu, gdje se smatra da živi oko 750.000 hrvatskih potomaka od kojih su polovica već posve asimilirani i jezično hispanizirani. Preostalih 380.000 Čileanaca su još posve svjesni svojih korijena iz Dalmacije i znaju bar ponešto čakavski, a tu je najveća hrvatska aglomeracija grad Antofagasta s oko 160.000 južnih Hrvata. Stoga sama Antofagasta ima više doseljenih dalmatinskih čakavaca negoli svi dalmatinski gradovi zajedno, a uz nju su još Iquique s oko 70.000 čakavaca, Punta Arenas blizu 60.000 naših, itd. Razmjerno mnogo južnohrvatskih potomaka iz Dalmacije sadrže još npr. Argentina (250.000), Brazil (45.000), Peru (18.000) i manje u inim južnoameričkim zemljama. U Sjevernoj Americi su najveće obalne aglomeracije čakavskih iseljenika iz Dalmacije u Californiji San Pedro 35.000, u Louisiani oko New Orleansa desetak tisuća i u Kanadi Vancouver oko 3.000.

Čakavci Sjeverne Amerike

Sjeverna Amerika: Najpoznatiji i najbrojniji sjevernoamerički čakavci u hrvatskoj diaspori naseljeni su kao tradicijski pomorci na obalama USA i Kanade gdje često posjeduju bogate i ugledne ribarske udruge, servisna brodogradilišta i slične pomorske sadržaje, u kojima još dijelom neslužbeno komuniciraju jadranskim polučakavskim žargonom s dosta engleskih i španjolskih primjesa u jeziku. Najveće i ugledne pomorsko-ribarske zajednice angločakavaca u Sjevernoj Americi su iduće tri u Louisiani, Kaliforniji i Vancouveru. U inim nutarnjim naseljima USA i Kanade, iseljeni čakavci su rjedji i uglavnom osamljeni medju štokavskim iseljenicima, pa svoj polučakavski još rabe uglavnom samo privatno unutar obitelji.

1. Louisiana: Angločakavske ribarske udruge na otočju Breton, istočni dio ušća rijeke Missisippi uz grad Baton-Rouge kod New Orleansa su vjerojatno danas najveća jezično očuvana zajednica odseljenih čakavaca izvan Jadrana. To su pretežno potomci jadranskih čakavaca iz Pelješca, Korčule i susjednih otoka Dalmacije, gdje se naša američka čakavica još razmjerno bolje održala u dosta arhaičnom obliku s više asimiliranih španjolskih i engleskih primjesa u rječniku.

2. Kalifornija: U nizu lučkih gradova duž obala Kalifornije su manjeviše nazočni polučakavski potomci hrvatskih iseljenika s Jadrana, a tu je njihova najveća zajednica u lučkom naselju San Pedro uz Los Angeles. Ovi čakavski potomci su većinom s dalmatinskih otoka i tamo se pretežno bave raznim pomorsko-ribarskim i sličnim djelatnostima. Jezično je važno da su ti kalifornijski čakavci većinom bili usmjereni jugoslavenski pa su sve donedavna podržavali stvaranje i obnovu Jugoslavije: Zato su odatle rado preuzeli u govoru brojne jugoštokavske i čak tursko-balkanske riječi usred Amerike, pa mnogi njihovi jugoslavenski potomci sada tamo govore osiromašenom anglo-jugo-turskom mješavinom, tek s malo čakavske baštine.

3. Vancouver: Treću donekle očuvanu polučakavsku zajednicu tvori hrvatska diaspora većinom iz jadranskih otoka, okupljena uz ribarske i brodogradjevne udruge na jugozapadnom kanadskom otočju, oko lučkog grada Vancouver u Britanskoj Kolumbiji. Premda im je jezik polučakavski s obiljem anglizama u rječniku, ovi su kao i većina kanadskih Hrvata tradicijom bili nastrojeni oštro protujugoslavenski, pa zato u svojoj osiromašenoj polučakavici uglavnom nemaju jugo-balkanskih jezičnih zagadjenja.

Južnoamerički čakavci

Čakavska diaspora je najbrojnija u Južnoj Americi, gdje izrazito pretežu čakavci u hrvatskoj diaspori u Čileu. Čileanski čakavci su najviše poznati kao ugledni vinogradari i vinari, a manji dio njih se takodjer uzdigao na ribarstvu, stočarstvu itd. Jedno od najvažnijih čakavskih naselja Južne Amerike, s najjužnijim čakavcima u svijetu je luka Punta Arenas na Magellanovom tjesnacu, a najviše čakavaca ima i u inim sjevernijim gradovima Čilea, osobito Antofagasta i Iquique. U ostalim južnoameričkim državama su čakavci manje brojni npr. u Argentini i Brazilu. U inim južnoameričkim zemljama većinu diaspore tvore štokavski ikavci iz kopnene Hrvatske i Bosne doseljeni u 20. st., npr. u Paragvaju. Unutar Južne Amerike, naši čakavski iseljenici uglavnom izostaju u Kolumbiji.

Polučakavci Australije i Oceanije

Dostupni podatci o iseljenim čakavcima u Australiji i Oceaniji su oskudniji nego za obje Amerike, pa po svemu izgleda da ondje unutar hrvatske diaspore nemaju nekoga većeg utjecaja, izim kao poznati vinogradari. Na australskom kontinentu je razmjerno najveća skupina polučakavaca naseljena na jugozapadu oko Pertha, a maji udjel imaju u našoj diaspori na jugoistoku (Sydney, Melbourne, Canberra itd. Od inih otoka Oceanije, čakavska zajednica je još dosta važna i na Novom Zelandu, gdje su poznati kao vinogradari, a manje u ribarstvu i inim djelatnostima.

Iz povijesnih naznaka je vidljivo da su ranije od 17.- 18. naši jadranski pomorci i trgovci, nakon ranih pomorskih ekspedicija Vice Bune Petrova na jugozapadnom Pacifiku u 16. st. (vidi: Čakavski na Pacifiku), imali značajniju ulogu u današnjoj Melaneziji, gdje su ostavili šezdesetak slaveno-čakavskih toponima za brojne otkrivene otoke, rtove, atole, vulkane itd. Najviše je takvih u Solomunskom Otočju oko otoka Velakula, gdje je ranije postojao dalmatinski emporij (trgovačka baza), oko koje su dosad očuvani naši toponimi otoka Velakula, Kolan, Owan, Lina, Japa, Boga, Mato, Batak, Tokova, Sukina, Narovo, Uweli, Torokina, Rendova, Banica, Sawa, Mala, Ulova, pa još rtovi: Alan, Debeli, Sokolovi, ter otočni vulkani: Mt Kula (1661 m), Mt Kollovrat (1412 m), itd.

Južnoafrički polučakavci

Najoskudnije su dostupne naznake za naše prekomorske polučakavce u Južnoj Africi, a po svemu su čakavci u ovdašnjoj hrvatskoj diaspori sporedna manjina. Nešto više čakavskih potomaka bilo bi nazočno oko najjužnije afričke luke Capetown, ali ni tamo nemaju neke važnije društvene uloge. Zato se medju izoliranim južnoafričkim polučakavcima, već osiromašena i anglizirana čakavica uglavnom rjedje rabi samo privatno unutar obitelji.

Nova diaspora iz Jugoslavije

Noviji val hrvatske odselidbe i stvaranje suvremene gospodarsko-političke diaspore, započeo je u 20. stoljeću stvaranjem Jugoslavije i sve jačim velikosrpskim pritiskom protiv Hrvata i za sofisticirano otimanje hrvatskog etnoprostora od 1918-1990. Ova novija diaspora je bila prvenstveno usmjerena na susjedne razvijene zemlje sjeverozapadne Europe tj. današnje Europske Unije, a od prekooceanskih područja razmjerno najviše Argentina, Kanada i Australija. Za razliku od ranijih doba od srednjega vijeka pa do 19. st., kada su u matici diaspore bili čakavci, u 20. st. se njihov odlazak iz domovine ubrzano smanjuje zbog dva glavna razloga:

Velikosrpski geostrateški pritisak je sada (slično kao i ranije turske provale) bio prvenstveno usmjeren na srednja kopnena područja Bosne i srednje Hrvatske s primjesama pravoslavnih jekavaca, pa se odatle raznim jugo-metodama nastojalo istisnuti najbrojnije Hrvate - štokavske ikavce, dok su rubni primorski i otočni čakavci uglavnom ostali izvan direktnoga geostrateškog smjera velikosrpske ekspanzije.

Nakon velikih demografskih gubitaka kroz cijelo tisućljeće ranijih masovnih odselidbi, od srednjovjekih odlazaka Dalmatinaca diljem Sredozemlja, preko srednjohrvatskih čakavskih izbjeglica pred Turcima, pa do nedavnih stoljeća s masovnom odselidbom u Ameriku, čakavska demografska osnovica je zamalo nestala pa u 20. st. više brojčano nije ni bilo dovoljno čakavaca za njihovo veće sudjelovanje u novijoj diaspori.

Unatoč tomu, čakavski udjel medju Hrvatima se i bez nove odselidbe nadalje brzo smanjuje: od 23% čakavskih Hrvata oko 1. svj. rata do jedva 11% danas - što uglavnom nije zbog odselidbe, nego sada zbog kulturnopolitičnog pritiska nametnutoga štokavskim Vukopisom u Jugoslaviji, otkad je čakavica potpuno izopćena iz javnosti i potisnuta samo u egzotične enklave folkora i pjesništva. Obzirom na te donedavne trendove, možda je tek pitanje kojeg stoljeća da izvorna starohrvatska čakavica i posve izumre, ako se nešto bitno ne izmijeni. Unatoč pričama o nekoj našoj demokraciji, materialna je činjenica da npr. gradišćanski čakavci u Austriji ipak imaju veća kulturno-jezična prava, vlastite dvojezične škole i dvojezične javne nadpise svojih naselja i ulica - za razliku od hrvatskih čakavaca u koji u vlastitoj domovini ni toga nemaju, osim čudnoga "materinskog" jezika (?) - kojega nauče tek u školi (jednako kao i hrvatski kajkavci).

Literatura

Hrvatska matica iseljenika: Časopis "Matica", god. I - LV, Zagreb 1952-2007.
Hrvatska matica iseljenika: Hrvatski iseljenički zbornik, Zagreb 2001-2007.
V. Buchan: Die Sitten der Voelker, Band I-III. Deutsche Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1936.
P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
M. Yoshamya: Veyske Povede, I.- IX. Baška na Krku 1976 (reprint: Croatian Medieval Archidions vol. I: 1043-1065, Zagreb 2005).
A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.

Vanjske sveze

Izdanja Hrvatske matice iseljenika

Poveznice

Referenca

Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia [3].