Jadranske grmaste ljiljanke

Jadranske grmaste ljiljanke (odrvenjele Liliatae južne Hrvatske i otočja): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Liliatae ampl. (Monocotyledones: Smilax & Ruscus)

ABSTRACT

Adriatic woody Liliatae (Smilax, Ruscus and allies in Croatian coast and isles): The monocots (Liliatae) at eastern Adriatic include some lignified lianes and shrubs as Arundo, Smilax, Ruscus, Semele, and Asparagus acutifolius. The rare related monocots present in Adriatic islands are Smilax nigra, Sm. balearica (Parilax willkommii), Semele barrelieri, Dioscorea balcanica, Polygonatum gussonei (P. broteri), etc. Among dozen palms widely cultivated in Dalmatia (none native), someones recently became naturalized and self-propagating as Phoenix canariensis, Chamaerops humilis and Trachycarpus fortunei.

U v o d

Za razliku od dvosupnica gdje je porodična razdjela još razmjerno stabilna, kod jednosupnica (Liliatae ili Monocotyledones), paralelno s biokemijskim analizama srodnosti u zadnjih desetak godina se provizorno-nestabilna porodična razdjela svakih par godina ubrzano mijenjala. Zato su ovdje (u naslovu) kao formalna široka skupina Liliatae obuhvaćene jednosupnice koje su u klasičnom svrstavanju većinom tvorile proširenu skupinu Liliales ampl.

Za razliku od dvosupnica koje uz četinjače tvore glavninu dendroflore umjerenih i hladnih područja Eurazije i Holarktisa, odrvenjele jednosupnice su tu iznimno rijetke pa je u eurosibirskom području njihov jedini zastupnik grmić Ruscus aculeatus L. Južnije u toplijem Sredozemlju i subtropima njihov broj odrvenjelih već raste pa uz bogatiji Ruscus (sp.plur.) tu već rastu i odrvenjeli Smilax, Semele, Arundo, Asparagus (više grmastih vrsta), itd. Najveću raznovrsnost i značajni udjel u flori i vegetaciji imaju drvenaste dvosupnice u vrućim tropima gdje su stablastim i grmastim svojtama najbogatije palme (Arecaceae), Dracaena, Cordyline, Aloe, Yucca, itd.

Smilax na istočnom Jadranu

Smilax (hrv. tetivika, Kvarner: "nerezỳna", Dalmacija: "tutuvika", engl. catbrier, njem. Stechwinde, fran. salsepareille, rus. tin, grč. asmilangía, turs. Saparna): To je južni cirkumtropski rod grmova, odrvenjelih liana i zeljastih povijuša s oko 350 raznih vrsta u tropima i subtropima, a najsjevernije do Sredozemlja. Ranije se ubrajao u široke Liliaceae ampl., a odnedavna u Dioscoreaceae ili čak u posebne uže Smilacaceae kao jedini rod. Najbogatiji razvojni centri tog roda su u Kini i Meksiku, a kod nas uz Jadran sadrži 4 različite svojte većinom kao odvenjele povijuše ili rjedje kao bodljasti grmić (Sm. willkommii).

Smilax je kod nas uz polugrmasti Ruscus, Arundo i Asparagus acutifolius, jedini samonikli rod odrvenjelih jednosupnica. Uglavnom su to liane (tipska sekcia Smilax), a rjeđe i kao pravi grmovi (sekcija Parilax). To je južni, subtropski i tropski rod, koji se kod nas nalazi samo na primorju i otocima, a u hladnijem području crnograba i u kopnenom zaledju izostaje.

Zastupljen je na Sredozemlju s 2 različite sekcije: mezotermne liane iz tipske sekcije Smilax (s.s.) i kserofitni ježinasti grmići (tragantidi) iz sect. Parilax. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Smilax na balkanskim obalama: najmanje odporna je velika Sm. excelsa < S. nigra < S. mauritanica < S. aspera s.s. < Sm. balearica (Parilax willkommii) kao najodpornija na olujnim kamenim burištima.

Sm. nigra (velika tetivika)

Tipska sect. Smilax s.s. (Eusmilax DC.) je najsjevernija i većinom sadrži mezotermno-polukserofilne odrvenjele liane, uglavnom oko Sredozemlja i duž južne Eurazije do Japana, koje rastu u termofilnim šumama i šikarama. Duž Tauro-Dinarida je zastupljena sa 4 svojte: sredozemne S. aspera s.s., S. nigra, S. mauritanica i istočnije još najveća S. excelsa.

• Većina su poluotporne na sušu i vjetar, a izrazito neodporna je samo Sm. nigra Willd. (s.s.), koja je u Dalmaciji na sjevernoj granici ograničena na vlažne zavjetrine u laurisilvama npr. ponikve i klanci na Mljetu i Korčuli.

Tipska Smilax aspera s.s.

Mala tetivika, Smilax aspera L. (subsp. aspera s.s., na Krku: "tetvika", na Visu: "mala tutuvica"): To je poluodporni sredozemni kserofit u vazdazelenim šumama (Quercetalia ilicis) i tvrdolisnim grmljacima (Cisto-Ericetalia) od zavjetrina do umjerenih privjetrina, proširena oko Sredozemlja i Jadrana.

S. aspera ampl.ssp. mauretanica

Sm. aspera ampl. subsp. mauretanica (Poir.) Arc. (S. longipes M.Gan., S. "nigra" auct.adriat.p.p. non Willd., ? S. aspera X nigra auct.; na Krku: "velanerez", Komiža: "vela tutuvica", na Mljetu: "tetevika", grč. glossóchorta): To je odpornija prijelazna svojta i vjerojatno introgresijski križanac između tipova S. aspera s.s. i S. nigra s.s., pa je i morfološki između njih, a odlikuje se divovskim rastom. Uz istočni Jadran raste na sjeveroistoku Cresa (Merag), istočnom Krku (Baška-Vrbnik), Sv.Grgur, Lastovo, Korčula, Mljet, Konavli i dr.

Raste od privjetrina do jačih vjetrometina, a od spomenutih srodnika bolje podnosi posolicu i zasoljena tla uz more, pa se kod nas penje po zasoljenim obalnim stijenama, u priobalnim pramakijama Oleo-Quercion i longozama Periploco-Quercion brutiae. Od tipa S. aspera s.s. izdvaja se dužim i snažnijim rastom po 4m do 7m, 2-3 x većim listovima i dvostruko većim plodovima, a rub lista je ravan i cjelovit bez bodljica. Od tipske S. nigra Willd. se razlikuje bodljikavom stabljikom i svjetlijim crvenosmeđim plodovima.

Dodatak: Smilax excelsa

Smilax excelsa L. (turs. Buyuk saparna, rus. pavoj sassaparilj), je pontokaspijska mezotermna lijana i najveća europska vrsta tog roda visine i do 20 m. Raste od Bugarske do Irana tj. oko Crnoga i Kaspijskig mora, većinom u reliktnim submediteranskim šumama Orno-Ostryetalia i u bogatim terciarnim longozama Zelkowo-Parrotietalia. Od svih sredozemnih svojta tog roda je najodpornija na mrazove pa se na Pontskom gorju u sjevernoj Turskoj uspinje i do 1.200 m nad morem.

S. balearica (Parilax willkommii)

Grmolika sect. Parilax Raf. (nerezina) obuhvaća reliktne ultrakserične grmove tipa ježinastih tragantida terciarnog izkona iz predglacialnih obala Tetisa. To su čvrsto-zbijeni i trnoviti, tvrdolisni do ljetopadni grmovi koji rastu u subtropskim pustinjama i primorskim kamenjarama. Jedini najsjeverniji zastupnik ove južnije sekcije na Sredozemlju i kod nas je disjunktni relikt Sm. balearica.

Smilax balearica (Willk.: DC.) Burn.& Balb. (nerezina, Parilax willkommii M.Gan., Lovrić 1975, 1995, na Krku: "mićanèrez", Baška: "nerezỳna vakamỳku"): To je ježinasto-jastučasti grmić (ne povijuša) koji se već samim rastom na razini sekcije oštro razlikuje od ostalih europskih svojta tog roda. Nalazi se u Sredozemlju kao kraški disjunktni relikt samo na olujnim vapnenačkim stijenama Baleara, pa na burnim istočnokvarnerskim otocima uz Velebitski kanal: od Baške do Stare Baške na Krku, Prvić i Goli otok (nema je na europskom kopnu). Kod nas raste jedino na olujnim burištima s jakom posolicom, po zasoljenim obalnim strminama pod izravnim udarom Senjske bure, većinom na obalnim točilima Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Od drugih naših svojta tog roda se jasno izdvaja nizom osobitosti: jastučasto-polukuglasti grmić tipa ježinastog tragantida po 20-70 cm, od dna gusto rašljasto-lepezasto razgranjen, grane mrežasto-prepletene, kratke, tvrde i debele s mnoštvom bočnih vriježa poput trnovita klupka, a kruti listovi su sitni i usko-streličasti po 2-3 x 0,5-1 cm, duž ruba gusto bodljasti a na vrhu s jakim i krutim trnom dužine po 1/4 - 1/3 cijelog lista, duž grana su nanizane bezbrojne velike bodlje jednako duge kao listovi, plodići sitniji po 3-5 mm i suhi kožasti bez mesnatog ovoja.

Ruscaceae istočnog Jadrana

Ruscus (veprina, Kvarner: "fratrỳna", njem. Mausedorn, fran. fragon, rus. iglica, grč. mersine): To je reliktni termofilni rod tvrdolisnih odrvenjelih grmića i polugrmova jugozapadne Eurazije s desetak svojta u jugozapadnoj Europi, Sredozemlju, jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i Kanarskim otocima. Ranije je spadao u najšire Liliaceae ampl., a odnedavna se ubraja u širje Asparagaceae ili u posebne južne Ruscaceae zajedno sa subtropskim rodovima Semele, Danae i brdsko-mezofilnim rodom Platyruscus.

Neki danas opet u tu proširenu porodicu Ruscaceae ampl., još ubrajaju i mezofilne eurazijske Convallariaceae (Convallaria, Polygonatum, Paris, itd.). Na Dinarskom krasu samoniklo rastu 3 pripadne svojte: kserofilni grmić Ruscus aculeatus L., pa mezofilni polugrm Platyruscus hypoglossum, ter srodna mezotermna liana Semele barrelieri M.G.

Tip R. aculeatus s.s., uska veprina

Tipski Ruscus aculeatus L. (subsp. aculeatus s.s., veprina): Ovo je na Dinarskom krasu najčešća poznata svojta tog roda, proširena u raznim šumama na primorju a mjestimice rjeđa i u kopnenom zaledju. Najčešća je kao polugrmić u tvrdolisnim makijama Quercion ilicis, pa još obilno u vlažnijoj submediteranskoj šumi Rusco-Carpinetum orientalis uz južni Jadran i Rusco-Quercetum roboris u Istri, itd.

Ruscus ponticus, istočna veprina

U vlažnim primorskim zavjetrinama oko Crnog mora je značajna i druga srodna svojta R. ponticus Woron. (R. aculeatus ampl. subsp. laxus (Sm.) Richt., R. "aculeatus" auct.pont.), koji takodjer spada u tipsku užu sekciju Ruscus s.s. (R. aculeatus ampl.). R.ponticus je nižega polugrmastog rasta u vlažno-toplim klohidskim i submediteranskim šumama Buxo-Staphyleion u sjevernoj Turskoj, Zakavkazju i Krimu. Ova se može još shvatiti i kao istočna podvrsta proširene vrste R. aculeatus ampl.

Platyruscus hypoglossum, široka veprina

Platyruscus hypoglossum (L.) Kokr.& Tihom. (Ruscus hypoglossum L.; veprinac, kajk. "jezîčec"): U novije doba je širi rod Ruscus ampl. razdieljen u više rodova odnosno sekcija, od kojih je jedna brdsko-mezofilna Platyruscus Zernov. Pl. hypoglossum je mezotermni polugrmić južne i jugozapadne Europe, koji je na primorskim Dinaridima dosta rijedak i mjestimice raste u šumama Ostryo-Fagion, a rjedje i na otocima samo u Kvarneru na Cresu i Lošinju. Kod nas su iz kulture mjestimice još podivljali uz naselja Platyruscus hypophyllum (L.) Kokr.& Tih. i Pl. X microglossus (Bert.) Kokr.& Tih. (Ruscus hypoglossum X hypophyllum).

Semele barrelieri (fratrina)

Semele barrelieri M.Gan. (? Ruscus hyrcanus Woron., R. "laxus" auct. p.p.; na Kvarneru: "fratrina"): Atlantski rod Semele (Ruscus ampl.) obuhvaća 3 vrste na Kanarskim otocima i Madeiri: S. androgyna (L.) Knut., S. gayae (Webb) Sven.& Kunk. i S. menezesii Costa. Naša S. barrelieri je najveća takva vrsta iz širjeg roda Ruscus ampl. na Sredozemlju, poput izdužene vijugave lijane do 2,5m, koja općim izgledom više podsjeća na srodne rodove Semele i Danae (Ruscus ampl.), dok je po rasplodnim organima prijelaz prama rodu Ruscus.

To je disjunktni terciarni relikt u vlažnim prašumama Kolhide (obala Gruzije) i Hirkanije (Azerbejđan), pa još izdvojeno kod nas u najvlažnijim toplim refugijima na Jadranu: kanjon Rječine (uništena hidroakumulacijom), Mereška jama na Cresu, klanci Kočije na Korčuli, ponikve Blatine na Mljetu i Konavli. Tu raste u zasjenjenim i vlažnim zakloništima bez vjetra po primorskim klancima i dubokim otočnim ponikvama, u podsloju visokih pramakija (laurisylvae) Oleo-Quercion brachyphyllae na gornjem Jadranu i na južnojadranskim otocima. Od drugih vrsta roda se izdvaja: rastom visoke puzave liane do 230 cm, a listolike filokladije su približno između vrsta R. aculeatus i R. hypoglossum, tj. velike 3-4 x 1,5-2,5 cm, na vrhu s kratkim mekanim šiljkom, ter velikim plodnim bobama promjera 11-17 mm.

Asparagus (šparoge) primorskog krasa

Rod Asparagus (šparoga, čakav. "šparug", kajk. "špargla" i "špirâgus", njem. Spargel, franc. asperge, rus. sparža, grč. sparangia): Ovo je južni pretežno paleotropski rod terciarnog iskona s oko 300 vrsta najviše u Africi i južnoj Aziji do Kine, pa u Sredozemlju do jugozapadne Europe. Glavni i najbogatiji razvojni centar tog roda je u južnoj Africi, a druga su još vrstama bogata područja Indokina i zapadno Sredozemlje.

Ovaj se rod ranije ubrajao u proširenu porodicu Liliaceae ampl., a odnedavna je većinom kao glavni najveći rod posebne porodice Asparagaceae, koja po širemu kompromisnom shvaćanju još obuhvaća i Ruscaceae, Hyacynthaceae, Agavaceae i ine južne tropske grupe iz reda Liliales. Kod nas rastu 3 samonikle vrste šparoga: južnoeuropsko-brdska zeljanica As. tenuifolius, pa sredozemni halofit As. maritimus i odrvenjela mediteranska povijuša As. acutifolius, ter podivljala povrtna zeljanica As. officinalis L., koja južnije uz Jadran vjerojatno nije samonikla jer tu pretežno raste u ruderalnoj antropogenoj vegetaciji uz naselja.

Asp. acutifolius, bodljasta šparoga

Mediteranski Asparagus acutifolius L. (Dalmacija: "šparožina", Kvarner: "vela šparog", na Krku: "šparugỳnac"): Ovo je odrvenjela grmolika liana i kod nas najveća vrsta tog roda. Na istočnojadranskom primorju i otocima je proširena najviše u mediteranskim tvrdolisnim makijama Quercion ilicis i na sjevernoj granici u submediteranskom klimaksu bjelograba Querco-Carpinetum orientalis.

• Na zapadnomediteranskim otocima i obalama Španjolske i sjeverozapadne Afrike, najviše u makijama Oleo-Ceratonion rastu još ine slične grmasto-odrvenjele šparoge koje ne dosežu do Jadrana, npr. As. horridus L. (A. stipularis Forsk.) i dr.

Asparagus tenuifolius, tanka šparoga

Submediteranski zeljasti As. tenuifolius Lam. (na Krku: "mićašpàrug") raste u južnoj Europi i na Dinarskom krasu najviše na jugu u kserotermnim listopadnim šumicama Orno-Ostryon. Kod nas je čest na području crnograba u submediteranu primorskih Dinarida, na vrhovima viših otoka i u dinarskim kanjonima do Like i Kordunskog krasa.

Asparagus maritimus (A. scaber)

Obalna šparoga, Asparagus maritimus (L.) Mill. (A. scaber Brig., na Krku: "šparug vaškôju", grč. sparangía, turs. Kuşkonmaz): Ovo je najodpornija polugrmasta vrsta tog roda, koja je kod nas najčešća na olujnim obalnim burištima i kamenim školjima. Raste oko Sredozemlja i Crnog mora, a kod nas najčešće uz burne obale Velebitskog kanala: obala Jurjevo-Stinica, Baška, Prvić, Goli i manji kameni otočići Zec, Galun, Kormat i dr. Nalazi se po olujnim kamenitim obalama s jakom posolicom, osobito bujno na kamenim školjima s galebovim guanom i najviše u halofitnoj zajednici Atriplici-Asparagetum maritimi.

Odrvenjele veće trave: Arundo

Porodica trave (Poaceae ili starije Gramineae) je u hladnijim područjima eurosibirske flore i Holarktisa uglavnom zastupljena samo zeljastim svojtama. Južnije odrvenjele trave su značajne za subtropska i tropska područja, a najpoznatiji primjer su razni bambusi (Bambuseae) koji kod nas rastu kao sadjeni i rjedje podivljali uz primorske vode: npr. Phyllostachys.

Odrvenjeli Arundo donax uz Jadran

Najsjevernije odrvenjele trave rastu do Sredozemlja, gdje je njihov glavni zastupnik uz sjevernu granicu na Jadranu odrvenjelo-šibasti rod Arundo (Donax, rozga, kajk. "rozgva", Dalmacija: "trstina", Kvarner: "trst", na Krku: "štartỳna", njem. Pfeilrohr, rus. prostjanka, grč. kalamìa, perz. rezegi). To je manji rod sa 3 vrste u južnoj Euraziji od Sredozemlja do Kine, a kod nas na Jadranu rastu dvije: visoka odrvenjela Arundo donax L. i manja poludrvenasta Ar. pliniana Turra:

• Velika trstina, Arundo donax L. (Donax arundinaceus Beauv.; Kvarner: "velitrst", na Krku "štartỳna"): Ovo je izvorno sredozemna drvenasta trava nalik na manji bambus, koja prirodno raste kod nas na Jadranu u tvrdolisnom eumediteranu primorja i otoka, npr. uz niže morske obale i šljunkovite žalove, na obalnom flišu po rječnim obalama i vododerinama jadranskog sliva. U vlažnim zavjetrinama može narasti i do visine oko 7m, a uz izložene i olujne obale u doba cvatnje doseže tek po 2m-5m uvis. To je fakultativni poluhalofit, koji se često uzgaja kao zaštitni pojas za učvršćenje padina i trošnih obala širje po subtropima, gdje je dijelom podivljala kao obalni korov.

• Mala trstina, Arundo pliniana Turra (Ar. mauritanica Desf., Donax plinii Koch; Kvarner: "mićatrst"): To je niža šibasto-poludrvenasta trava poput trske, koja u doba cvata doseže po 1m-3m. Ova vrsta je halofilni psamofit na trošnim pješčano-laporastim obalama Sredozemlja i Jadrana, a kod nas najviše raste na flišnim i prapornim otocima u svezi Imperato-Erianthion.

Povijuše Dioscoreaceae uz Jadran

Dioscoreaceae su južna tropska porodica terciarnog iskona, koja pretežno obuhvaća zeljaste puzavice i odrvenjele liane, pa dijelom zeljaste trajnice u tropskim prašumama (npr. rod Tacca). Glavni su pripadni rodovi Dioscorea i Tamus, a neki noviji tu ubrajaju i drvenasti rod Smilax (inače kao posebna fam. Smilacaceae ili stare široke Liliaceae ampl.). Uz gore razradjeni rod Smilax, iz ove porodice uz istočni Jadran rastu još 3 zeljaste povijuše: dinarska Dioscorea balcanica, kopnena Dioscorea (Tamus) communis i južna sredozemna subsp. cretica.

Kopnena Dioscorea communis

Dioscorea ampl.- podrod Tamus (bljušt, Kvarner: "bluž", njem. Schmerwurz, fran. tamier, grč. brounies), proširen je oko Sredozemlja tj. u južnoj i jugozapadnoj Europi, jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i na atlantskim otocima, a u najnovije doba zbog biokemijske sličnosti se uvrštava i Tamus u prošireni rod Dioscorea ampl. Podrod Tamus obuhvaća 3 svojte zeljastih povijuša: na Kanarskim otocima subtropski T. edulis Lowe, u Europi i zapadnom Sredozemlju mezofilna Dioscorea communis (L.), a u jugozapadnoj Aziji termofilna D. orientalis (Boiss.) Cadd.& Wilk. (T. communis ampl. subsp. cretica (L.) Nym.).

Tipski europski mezofit Dio. communis (subsp. communis s.s.), raste u raznim šumama Fagetalia i šibljacima Prunetalia spinosae, a bliže moru se spušta u zapadnom Sredozemlju i kod nas na flišu u Istri gdje je razmjerno rijedak samo uz gornji Jadran. Južnije uz istočni Jadran, oko Balkana i u istočnom Sredozemlju ga zamjenjuje spomenuta jugoistočna sredozemna svojta, subsp. cretica.

D. communis ssp. cretica

Primorski ili južni bljušt, Dioscorea communis ampl. subsp. cretica L. (Tamus communis ampl. subsp. cretica (L.) Nym., "Tamus communis" auct.dalm.& orien. non L.; Kvarner: "velablûž", grč. brounies): Ova svojta je proširena uz istočni Jadran i u dinarskim kanjonima, pa dalje oko južnog Balkana do otoka Krete. Kod nas je to zamalo jedini zastupnik roda na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali.

Na sjevernoj granici u Kvarneru i dalmatinskoj Zagori ova raste u higrotermnoj šumi Ulmo-Fraxinetum angustifoliae, a južnije u balkanskom submediteranu po reliktnim prašumama Carpino-Acerion hyrcani, pa na obalama Jadrana i Grčke u vlažnim poluzimzelenim longozama Platanion orientalis. Od sjevernijega kopnenog tipa ssp. communis s.s., ta jugoistočna primorska svojta se izdvaja: snažnijim i višim rastom veće povijuše 3-5m, većim kopljasto-trolapim listovima 12-20cm s većim i dužim trokutnim uškama na bazi, izduženo-ušiljenim vrhom (nisu srcoliki) i duplo većim bobama.

Dioscorea balcanica

Cirkumtropski rod Dioscorea (engl. yam, njem. Yamswurzel, fran. igname, rus. batat), sadrži oko 600 južnih vrsta u tropima i subtropima, nasjevernije do Sredozemlja. To su većinom zeljaste povijuše s gomoljem, duge po 2m - 15m. Taj rod na svojoj sjevernoj granici uz Sredozemlje sadrži 3 endema: na Pirenejima D. pyrenaica Bub.: Gren., na Kavkazu D. caucasica Lipsky i na Balkanu D. balcanica Koš. Ova treća raste uz jugoistočni Jadran, u submediteranu Albanije i Crne Gore najviše kod Nikšića, na području bjelograba većinom u reliktnoj zajednici Dioscoreo-Carpinetum orientalis.

Ini Asparagales istočnog Jadrana

U novije doba je zbog biokemijskih razlika iz klasične širje porodice Liliaceae ampl. i cijelog reda Liliales odvojen niz pripadnih rodova i prebačen u drugi paralelni red Asparagales. Osim odrvenjelih ili polugrmastih rodova Ruscus i Asparagus, ove nove Asparagaceae u širjem smislu na primorskom krasu istočnog Jadrana obuhvaćaju još neke značajne zeljaste rodove. Od tih iz kopnenog zaleđa su samo u višem području primorskih Dinarida uglavnom po kraškim šumama Fagetalia češće zeljanice Convallaria majalis L. i Paris quadrifolia L., dok se od njih niže u primorskom submediteranu spuštaju i pripadni rodovi Polygonatum, Anthericum i najniže do eumediterana Asphodelus.

Polygonatum uz istočni Jadran

Rod Polygonatum (pečatnik, njem. Weisswurz, rus. kupena, grč. polygonaton): Taj holarktički rod iz porodice Ruscaceae (ili širje Asparagaceae ampl.) ima pedesetak vrsta u Euraziji i Sjevernoj Americi. Kod nas na Dinarskom krasu obuhvaća 4 svojte od kojih su 2 južnije submediteranske (P. odoratum i P. gussonei), dok su druge dvije gorsko-kopnene Pol. verticillatum (L.) All. i P. multiflorum (L.) All. (subsp. multiflorum s.s.) koje dosežu do primorskih Dinarida tek u gornjim šumama Fagetalia u Gorskom Kotaru, Lici, Hercegovini, Crnoj Gori itd.

• Polygonatum odoratum (Mill.) Druce (P. officinale All., P. vulgare Desf.), iz kopnenog zaleđa jugoistočne Europe doseže najniže do jadranskog submediterana, većinom u području crnograba. Tu je dosta čest na primorskom krasu u listopadnim šumama Orno-Ostryetalia, od Istre duž Velebitskog primorja, Hercegovine, Crne Gore i na vrhovima Kvarnerskih otoka (Krk), pa u dinarskim kanjonima i na Kordunskom krasu.

• Polygonatum gussonei Parl. (P. multiflorum ampl. subsp. broteri (Parl.) Baker, Convallaria broteri Parl., P. "multiflorum" auct.adr. non L., grč. polygónaton): To je disjunktni poluendem oko Jadrana na Apeninima i južnim primorskim Dinaridima pretežno u submediteranu na području crnograba, npr. Vinodol, velebitsko primorje, Svilaja, Biokovo, Orjen, Obzova gora na Krku i dr. U jadranskom submediteranu od 300-1.100 m, ovaj zamjenjuje kopneni mezofilni tip P. multiflorum (L.) All. (subsp. multiflorum s.s.), a morfo-taksonomski je to prijelazni oblik tj. vjerojatno introgresijski križanac P. multiflorum X P. odoratum.

Dok P. odoratum raste pretežno u kserotermnim listopadnim šumama medunca (Orno-Ostryetalia), ovaj drugi većinom raste uz primorske četinjače u crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae i u primorskim jelovim šumama Abieti-Quercion. Od kontinentalnog tipa P. multiflorum (s.s.) se izdvaja P. gussenei: listovi su mu sitniji i čvrsto-kožasti, a cvjetovi i plodovi su znatno veći i po dva u parovima na svakom članku stabljike.

Asphodelus (čepljez) istočnog Jadrana

Asphodelus (čepljez, Kvarner: "tepćina", engl. daffodil, njem. Affodil, fran. affodille, rus. čalma, grč. asphodelos): Ovaj rod danas neki ubrajaju u širje Asparagaceae ampl., a drugi i u posebne Asphodelaceae s desetak rodova i oko 800 vrsta u Euraziji i Africi. Sam Asphodelus ima dvadesetak vrsta oko Sredozemlja u južnoj Europi, jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Na Dinarskom krasu taj sadrži 5 svojta, od kojih su uz istočni Jadran češće dvije: mediteranski As. aestivus Brot. i brdski As. villarsii Ver.: Billot., dok tipski kopneni A. albus L.s.s. ne raste bliže uz istočni Jadran (osim u Lici).

• Asphodelus villarsii Verlot: Billot (A. delphinensis Gren. & Godr., A. albus ampl. subsp. villarsii Rich.& Smith., A. "albus" auct.medit. non Mill.): Tipski As. albus (subsp. albus s.s.) je neodporni kopneni acido-mezofit koji raste u srednjoj i zapadnoj Europi na kiselim cretovima i zavjetrinskim vrištinama povrh silikata, dok je kod nas rijedak na istočnoj granici s jedinim sigurnim nalazištem na ličkim vrištinama. Naprotiv na sušnomu krabonatnom krasu primorskih Dinarida ovaj izostaje (tj. tek zabunom se navodi po srednjoeuropskoj analogiji), jer ga tu zamjenjuje kserobazični južni srodnik As. villarsii iz Sredozemlja. Taj kod nas raste od 600-1.500 m, na olujnim primorskim padinama kamenog krasa npr. Vinodol, Senjsko Bilo, velebitsko primorje, Biokovo, Tušnica, Čabulja, Velež, Plasa i dr. Najčešći je uz rub brdskih šuma u submediteranskim visokim zelenima Laserpitio-Asphodeletum villarsii.

• Asphodelus aestivus Brot. (A. microcarpus Viv.; Kvarner: "tepćỳna", grč. asphódelos, turs. Çirişotu): Ovo je još odporniji primorski kserofit koji kod nas raste kao fakultativni poluhalofit, većinom u tvrdolisnom eumediteranu do jačih vjetrometina pretežno uz more na otocima i manjim kamenim školjima, najviše po travnjacima Asphodelo-Chrysopogonetum grylli.

Anthericum liliago ssp. balcanicum

Anthericum liliago L. ampl. subsp. balcanicum Skalicky (1959, na Krku: "miće žvezdice"): Ovo je odporna i kserotermnija jugoistočna svojta, koja na Balkanu i u Maloj Aziji zamjenjuje neodporni srednjoeuropski tip subsp. liliago (s.s.), inače proširen u visokim zelenima (Origanetalia) po kopnenom zaledju i uz gornji Jadran samo do Istre. Subsp. balcanicum raste na Taurusu, grčkom gorju i najzapadnije kod nas na Dinarskom krasu do Korduna, Like, Vinodola i Krka, dok u Istri, Gorskom Kotaru i Hrvatskom Zagorju raste europski tip subsp. liliago s.s.

Na primorskom krasu se ovaj nalazi po umjerenim privjetrinama kraških strmina i kamenih grebena, pretežno u submediteranskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae, a u Maloj Aziji u reliktnim cedrovim šumama Querco-Cedretalia. Od europskog tipa izdvaja se: nižeg je rasta do 40 cm, cvjetovi su veći i brojniji, a cvat razgranjen i barem dolje ima još jedan ogranak (ili više) s 2-3 bočna cvijeta izvan glavne osi cvata (Skalicky 1959).

Sađeni stablasti egzoti jednosupnica

Dodatak - egzotične drvenaste jednosupnice na primorskom krasu istočnog Jadrana: Rodovi Arundo, Smilax, Ruscus i Asparagus acutifolius su kod nas na Jadranu zamalo jedini samonikli među domaćim odrvenjelim jednosupnicama iz širje grupe Liliatae ampl. Osim ovih, na jadranskim otocima i toplijoj dalmatinskoj obali se uzgaja vani na otvorenom još dvadesetak južnih subtropskih egzota medju stablasto-drvolikim i grmasto-odrvenjelim jednosupnicama iz inih južnih porodica, a najviše Agavaceae i Arecaceae (palme).

Od tih drvenastih egzota su u Dalmaciji dosad mjestimice već dijelom i podivljale 3 palme iz rodova Phoenix (datulja), Chamaerops (žumara) i Trachycarpus. Osim palmi, od inih južnih egzota među drvenastim jednosupnicama (Liliatae) u Dalmaciji i na otocima vani još manjeviše dobro prezimljuju u uzgoju na primorskom krasu npr. česta Yucca gloriosa L. i Yu. aloifolia L., pa u toplijem tvrdolisnom eumediteranu na Jadranu još rjeđe Cordilyne australis (Forst.) Hook, Dasilyrion wheeleri Wats. i rjeđe još poneke druge.

Samonikle europske palme

U južnoj Europi na Sredozemlju oduvijek prirodno rastu samo dvije vrste divljih palmi, Chamaerops humilis L. (niska žumara) u zapadnom Sredozemlju i Phoenix theophrastii Greut. (grčka datulja) u Grčkoj i Turskoj. Nijedna od tih niti ijedna druga palma nije namonikla kod nas na Jadranu, jer izvorno ove uglavnom prirodno rastu samo u najtoplijemu sušnom pojasu (termomediteran) ljetopadnih šikara južnije od tvrdolisne makije. O sađenim palmama kod nas na Jadranu vidi još pobliže: Odporne palme uz Jadran.

Peraste palme na Sredozemlju

Kod nas se na otvorenom uz Jadran uzgajaju 4 vrste perastih palmi. Datule (Phoenix) kod nas na otvorenom sadrže 2 sađene parkovne vrste: poluodporna obična datula (Phoenix dactylifera L.) iz Sahare i Arabije, pa odpornija kanarska datulja (Ph. canariensis Chab.) koja je na južnim otocima mjestimice i podivljala. Ine rjeđe posađene peraste palme kod nas su još npr. Butia capitata Mart.: Becc. i Jubaea chilensis H.B.K.

Ph. canariensis, kanarska datula

U našim obalnim drvoredima i rasadnicima se najčešće nalazi kanarska palma (Phoenix canariensis Chab.) koja dobro uspijeva uz obalu od Istre do Boke Kotorske i na većini otoka. Medju palmama uzgojenim kod nas dobro podnosi olujne vjetrove, sušu i sol, ali je osjetljiva na mraz i snijeg. To je kod nas od dosad sađenih razmjerno najodpornija perasta palma, jer joj lišće promrzne do -12°C, a stablo ugiba oko -15°C, pa dobro raste u cijelomu tvrdolisnom eumediteranu uglavnom na području uzgoja masline, osobito uz plaže pa na flišnom i aluvijskom tlu. Na Jadranu se ova često uzgaja u parkovima i drvoredima otoka i dalmatinske obale, a kod nas povremeno podivlja uz južni Jadran i obnavlja se sjemenom, npr. na Hvaru, Korčuli, Pelješcu, južnoj strani Palagruže, itd.

Phoenix theophrasti, grčka datula

Grčka datula (Phoenix theophrasti Greut.) je samonikli endem egejskih obala, najviše na Kreti i jugozapadnoj obali Turske, a kod nas je donedavna bila nepoznata, pa i sada se još rjeđe sadi. Ova ima peraste listove poput prave datule, ali se uz ine detalje izdvaja sitnim plodovima i pri dnu razgranjenim višestrukim stablima do 7m. Po odpornosti kod nas na Jadranu izgleda boljom od južnije prave datule (Ph. dactylifera), ali se tu još prekratko uzgaja za sigurnije zaključke.

Lepezaste žumare na Jadranu

Lepezaste palme ili žumare koje pretežno žive u subtropima, u prosjeku su većinom odpornije na hladnoću i mrazove od većine perastih palmi i uglavnom prikladnije za Jadran, osim donekle datulja (Phoenix). Od lepezastih palmi se na Jadranu često sadi niska žumara (Chamaerops humilis L.) koja je i podivljala na dubrovačkim otocima, pa najodpornija visoka žumara (Trachycarpus fortunei Wend.) koja dobro prezimljuje u listopadnom primorskom submediteranu i čak u kopnenom zaleđu. Od inih lepezastih žumara se na Jadranu još rjeđe sade ine poluodporne npr. Washingtonia filifera Wend., Livistona australis Mart. i dr.

Trachycarpus fortunei, velika žumara

Visoka žumara, Trachycarpus fortunei Wend. (Chamaerops excelsa Thunb.) iz Kine je kod nas najčešća i najšire sađena lepezasta palma od Istre do Boke i na većini otoka, a u novije se doba mjestimice uspješno sadi vani i u kopnenim gradovima: npr. bar šezdesetak tih žumara kod Zagreba. Od malog izbora dosad šire udomaćenih palmi kod nas je ova razmjerno najodpornija visoka stablasta palma.

Lišće joj promrzne ispod -15°C, a stablo ugiba tek oko -19°C, pa uz Jadran već obilno raste i u prijelaznom submediteranskom pojasu bjelograba na mnogim otocima i obali od Istre do Konavala, zatim oko Zagreba i u Švicarskoj na Bodenskom jezeru, na jugozapadu Engleske itd. Slabije podnosi olujne vjetrove i obalnu posolicu, pa je na primorju prikladnija za zavjetrine na flišnom tlu i dolinskom aluviju. U jugozapadnoj Europi je ova žumara mjestimice već podivljala i sama se širi, pa se u dogledno vrijeme slično već pojavljuje i kod nas uz Jadran u primorskom submediteranu, npr. u istočnoj Istri.

Chamaerops humilis, niska žumara

Druga divlja palma u jugozapadnoj Europi i sjevernoj Africi je niska žumara (Chamaerops humilis L.): Samonikla je u jugozapadnom Sredozemlju i kao grm do 3m raste u Alžiru, Maroku, Španjolskoj, Monacu i na Tirenskim otocima u Italiji (Sardinija, Sicilija itd.). Najobilnije raste žumara na jugu Španjolske od Gibraltara do Valencije gdje su te samonikle palmove šikare površinom veće od cijele naše Dalmacije.

Većinom je grmolika i često razgranjena, a rjeđe izraste i kao uspravno drvce do 5m. Kod nas se obilno uzgaja u tvrdolisnom eumediteranu po primorju i otocima, gdje izdrži oko -12°C. Na Jadranu nije samonikla iako je ponegdje podivljala iz uzgoja i širi se izbojcima, npr. već od prije jednog stoljeća na otoku Lokrumu. Neupućeni laici i šumski praktičari danas krivo zamišljaju da je tamo samonikla, protiv čega postoji više protudokaza:

• 1. Flora Lokruma je dobro poznata već 2 stoljeća i pobliže su ju već odavna proučili dr. R. Visiani i drugi ugledni botaničari, ali do sredine 19. st. tu nema spomena o samoniklim palmama.
• 2. Žumare i ine egzote je na Lokrumu posadio austrijski nadvojvoda Maximilian Habsburg koji je tamo krajem 19. st. uredio carski ljetnikovac, pa je odatle Chamaerops dosad podivljala.
• 3. Klimatski je Lokrum zbog obilnih oborima (preko 1.000 mm/god.) dosta različit od s inih divljih šikara žumare na Sredozemlju, gdje su im oborine redovno slabije oko 300-500 mm/god. (i po tom bi se Chamaerops prije očekivao na sušnom Visu i Lastovu, negoli kod kišnog Dubrovnika).
• 4. Glavni ekološki protudokaz: prave samonikle šikare te žumare drugdje na Sredozemlju redovno sadrže vrlo specifičnu subtropsku floru popratnih južnih grmova Cneorum, Lygaeum, Launaea, Withania i Gymnosporia, od kojih nema nikakvog traga na Lokrumu niti drugdje na Jadranu.

Važnija literatura

• Arber, A. 1924: Danae, Ruscus and Semele, a morphological study. Ann. Bot. 38: 229-259.
• Baker, J.G. 1875: Revision of the genera and species of Asparagaceae. J. Linn. Soc. Bot. 14: 508-632.
• Caddick, L.R.& al. 2002: Yams reclassified; a recircumscription of Dioscoreaceae and Dioscoreales. Taxon 51: 103-114.
• Carvalho, P.de & al. 2004: A review of the genus Semele (Ruscaceae) systematics in Madeira. Bot J. Linnean Soc. 146/4: 483-497.
• Chen Shi-Chao & al. 2006: A phylogenetic analysis of the Smilacaceae based on morphological data. Acta Phytotax. Sinica 44/2: 113-125.
• Hayek, A.von 1933: Liliiflorae. Prodromus Florae Peninsulae Balcanicae, Bd. 3: 18-143, Feddes Repertorium XXX/3, Berlin-Dahlem.
• Ilott, Ch. 2008: The book of Asparagus. Amazon, reprint 120 p.
• Kauff, F.& al. 2000: Systematic root anatomy of Asparagales and other monocotyledons. Plant Syst. Evol. 223/3-4: 139-154.
• Koyama, T. 1960: Materials toward a monograph of the genus Smilax. Quarterly J. Taiwan Mus. 13: 1 – 61.
• Kremer, D.& al. 2004: Morfometrijska istraživanja prirodnih populacija širokolisne veprine (Ruscus hypoglossum L.) u Hrvatskoj. Šumarski list 80/1-2: 47 - 54.
• Kremer D.& al. 2008: Sezonska varijabilnost ploda i sjemena širokolisne veprine (Ruscus hypoglossum L.). Sjemenarstvo 25: 3 - 4.
• Oganezova, G.G. 2008: Struktura semeni i sistema Lilejnyh. Inst. Bot. Nat. Akad. Nauk Armenija, 269 p. ISBN 9789994121090
• Rudall,P.J.& al.2000: Systematics of Ruscaceae/Convallariaceae, a combined morphological and molecular investigation. Bot. J. Linnean Soc. 134: 73 - 92.
• Skalicky, V. 1959: Einige taxonomische und phytogeographische Bemerkungen zu den tschechoslowakischen Arten der Gattung Anthericum. Acta Univ. Carolinae, ser.biol. 2: 117-157.
• Tutin, T.G.& al. 1980: Liliiflorae. Flora Europaea, vol. 5: 14-72. Cambridge Univ. Press.
• Vernet, P. 1967: Relations entre forme et station chez Smilax aspera. Bull. Soc. Bot. France 66: 140-146.
• Vouk, V. 1956: Istraživanja u Trstenu i Boki Kotorskoj o varijacijama vrste Ruscus aculeatus. Ljetopis JAZU 63: 396-399.

Vanjske sveze

• Portal za porodicu Asparagaceae
• Forum za palme, ostale egzote i mediteransko bilje

Poveznice

• Terciarno pradrveće oko Hrvatske
• Halofitne trave u Hrvatskoj
• Odporne palme uz Jadran
• Ekologija Senjske bure
• Hrvatski fitoendemi

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo by Dr.sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.