Terciarno pradrveće oko Hrvatske

Terciarno pradrveće oko Hrvatske (Reliktna dendroflora Dinarskog krasa): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995 Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica, Zagreb.

ABSTRACT

Croatian Tertiary dendroflora (relict woods in S.W. Balkans): The rugged calcareous relief of Dinaric Karst and islands in southwestern Balkans includes numerous canyons, ravines and sinkholes being the refugia for survival of a pre-glacial dendroflora. Among relict conifers there are main examples Picea omorika, Pinus leucodermis and P. mesogaensis, and deciduous relicts are e.g. Acer hyrcanum, Acer laetum, Quercus trojana, Carpinus caucasica, Platanus orientalis, Corylus colurna, Cerasus fontanesiana, Sibiraea croatica, Kalonymus floribunda; among relict evergreens there are Quercus aucheri, Q. macrolepis, Arbutus andrachne, Nerium oleander, Erica arborea, Rhododendron luteum, Viburnum rugosum, Ilex colchica, Laurus azorica, Hedera colchica, Semele barrelieri, etc. The main vegetation types rich by pre-glacial dendroflora there are: deciduous canyon-woods Carpino-Acerion and Castaneo-Quercion, coastal swampy carrwoods of Platanion, and coastal evergreen tall laurisylvae of Oleo-Quercion and Erico-Quercion, yet conserved im S.W. Balkans.

U v o d

Terciarno pradrveće (reliktna dendroflora Dinarskog krasa): U kraškim kanjonima Dinarida, ali i u toplijim obalnim klancima i dubokim ponikvama jadranskih otoka raste osobita reliktna dendroflora terciarnog iskona prije oledbi, rjedja ili nepoznata u većem dijelu ostale Europe. Takve su reliktne četinjače Picea okorika, Pinus leucodermis i P. mesogaensis, a medju listačama npr. Acer hyrcanum, Acer laetum, Quercus trojana, Carpinus caucasica, Platanus orientalis, Corylus colurna, Cerasus fontanesiana, Sibiraea croatica, Kalonymus floribunda itd.

Među tvrdolisnim reliktima na Jadranu još tu rastu predglacialni Quercus aucheri, Q. macrolepis, Arbutus andrachne, Nerium oleander, Erica arborea, Rhododendron luteum, Viburnum rugosum, Ilex colchica, Laurus azorica, Hedera colchica, Semele barrelieri, itd. Glavni vegetacijski tipovi bogati predglacialnom dendroflorom su kod nas: listopadne kanjonske šume Carpino-Acerion i Castaneo-Quercion, zatim još na obali i otocima vazdazelene laurisilve (visoke pramakije) Oleo-Quercion i Erico-Quercion u obalnim klancima i otočnim ponikvama, pa u obalnim močvarama primorske vlažne longoze Platanion.

Reliktne četinjače, Coniferales

Na dinarsko-jadranskom području rastu 3 reliktne četinjače terciarnog izkona: Picea omorika Panč., planinski bor Pinus leucodermis Ant. i primorski Pinus mesogaensis Fries.& Gaus., a od tih je na sadanjem ozemlju Hrvatske samo posljednji samonikao.

Pinus mesogaensis, sredozemni bor

Pinus mesogaensis Fries.& Gaus. (= P. pinastroides Ung., P. pinaster ampl. subsp. hamiltonii (Ten.) Villar) je reliktni sredozemni tip primorskog bora i jedina naša izrazito neodporna domaća četinjača. Tipični P. pianster Ait. s.s. je samonikao samo na silikatnim atlantskim obalama zapadne Europe od Portugala do zapadne Francuske, pa je u Sredozemlju uglavnom kultiviran, dok ga tu na karbonatnim neutrobazičnim obalama južne Europe zamjenjuje srodni P. mesogaensis, kod nas fosilno poznat još od miocena na Zagorskim otocima Panonskog mora oko Zagreba.

Kod nas je P. mesogaensis rijedak južni bor i samonikao u vlažno-toplim primorskim zavjetirnama, npr. Konavli (dosad većinom izgorio), pa Elafiti i otok Mljet gdje raste najbujnije u dubokoj provaliji Prožurska Blatina, dok je u susjednoj Sobranskoj Blatini nedavno uništen vodnim melioracijama.

Reliktne arktoterciarne listače

Reliktne listače (Dicotyledones lignosae) podrijetlom iz predglacialne vegetacije u neogenu (miocenu i pliocenu) Eurazije: To su kod nas većinom neodporni zavjetrinski hrastovi, razni rijetki javori i vrste roda Juglans, Platanus, Sibiraea, Kalonymus, Rhododendron, pa još Corylus colurna, Viburnum rugosum, Carpinus caucasica, itd.

Quercus trojana, oštrogun

Qu. trojana Webb. (Qu. macedonica DC.; kod Dubrovnika: "oštrogun", u Hercegovini "crni cer"): Ovo je istočnomediteranska svojta (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Grčka do srednje Anatolije - gorje Dedegöl), kod nas je ograničen na submediteran južnog primorja u zaštićenim klancima i ponikvama: južna Hercegovina, Konavosko gorje (dubrovačka Sniježnica) i najzapadnije preko Neretve do Baćine i Vrgorca.

• Srodan zapadnomediteranski Qu. crenata Lam. (Qu. adriatica Simk., Qu. pseudosuber Santi; oko Biokova "šuvar") je kod nas na istočnoj granici u Istri, na sjeveru Cresa i uz Cetinu do Podgore, uglavnom u ponikvama i na flišu, a uz sjeverni Jadran taj raste pojedinačno u reliktnoj šumi Castaneo-Quercetum pubescentis.

Quercus macrolepis, šiškar

Quercus macrolepis Kotschy (= Qu. kamischinensis Göpp., Qu. "aegylops" Lam. non L.): To je poluzimzeleni istočnomediteranski hrast velikih kožastih listova lovornog tipa, srodan s Qu. trojana i Qu. crenata, ali još higrotermniji. Raste u vlažnijim primorskim šumama uz obale Levanta i u Maloj Aziji do Grčke, a kod nas mu je najzapadnija granica u ponikvama na otoku Lastovu.

Uz Jadran taj raste tek u pojedinim primjercima samo po laurisylvama Lauro-Quercetum ilicis i Smilaci-Quercetum rotundifoliae. Kod nas je poznat već od miocena na Zagorskim otocima u Panonskom moru (npr. Medvednica kod Zagreba).

Reliktni Quercus aucheri

Quercus aucheri Jaub.& Spach. (? Qu. ilex X coccifera Schwarz) je disjunktni istočnomediteranski relikt oko Egejskog mora, npr. na zapadnoj obali Turske i susjednom otočju Dodekanez, gdje raste u vlažnijim laurisylvama Daphno-Quercetum aucheri u obalnim klancima.

Kod nas se taj izdvojeno nalazi također u vlažnim klancima na Korčuli. Iako je prvobitno smatran križancem crnike i oštrike, to je dvojbeno jer ovi hrastovi pripadaju raznim sekcijama, a povrh toga raste disjunktno na reliktnim staništima.

Fagus moesiaca, balkanska bukva

Fagus moesiaca (Domin.) Czecz. (F. taurica Popl., F. sylvatica X F. orientalis ?; u Vinodolu: "beli bukvić"): Ova je zonalno proširena na srednjemu i iztočnom Balkanu i Krimu. U Hrvatskoj je na najzapadnijoj granici i sporadično je ograničena na zaklonjena edafska staništa tj. samo po dubljim ponikvama, kanjonima i ofiolitnim stijenama u Banovini i Lici do vinodolske Viševice.

Osjetljivija je i znatno mezotermnija od obične europske bukve. Zbog većih i nježnijih listova loše podnosi jače vjetrove i sušu pa zato kod nas ne doseže gornju granicu drveća, a u gorju gdje obje rastu zajedno (Lika, Hercegovina, Pindos), obična je bukva redovito iznad balkanske.

Castanea sativa subsp. hamulata

Južni primorski kesten, Castanea sativa ampl. subsp. hamulata Camus (C. kubinyi (Ett.) Pilar; zagrebačka Dubrava: "kasni kostajn", istočna Istra: "kostanj branac"). Tipični europski kesten je neodporan na jače vjetrove i loše podnosi kamenita vapnenasta tla. Ipak postoji i njegova južnija kserotermna svojta koja je razmjerno odporna na jače vjetrove i uspješno raste na neutrobazičnim vapnenačkim točilima, kraškim kamenjarama i u škrapama. To je podvrsta hamulata, tj. jedini kserobazofilni kesten uz južnokinesku vrstu C. molissima Blume iz kraške visoravni Yünnan.

Taj primorski kesten se nalazi disjunktno u sjevernoj Africi i istočnom Sredozemlju, najviše na alžirskom Atlasu i u Pontskom gorju sjeverne Turske. U Europi raste mjestimice u Albaniji i u Hrvatskoj na dva izdvojena reliktna nalazišta: na olujnoj i zasoljenoj vapnenačkoj obali Plomin-Brseć u istočnoj Istri u poluzimzelenoj pseudomakiji, pa na istočnoj Medvednici (Lipa-Oštrac) iznad zagrebačke Dubrave po kamenitim vapnenačkim strminama. Na obadva ta nalazišta raste samo s ksero-bazofilnim grmljem i submediteranskim zeljanicama u podsloju - a bez acidofilnih pratilica kao obični kesten.

Od tipskoga europskog kestena (subsp. sativa s.s.), ovaj se primorski relikt izdvaja dvostruko užim i tvrđim kožastim listovima s po 12-16 gusto zbijenih bočnih žila, grubo napiljeno-bodljastog ruba i zubcima s izduženim i kukasto-zavinutim bodljicama, koji su prama vrhu utanjeni u dužu nitastu bodlju do 1 cm, a plodovi su sitniji i sjemenke tamnije crnosmeđe, pa dozrijevaju kasnije tek u mjesecu studenom. Kod nas ga je u šumama na istočnoj Medvednici prvi objavio Pilar (1887) i izričito ga izjednačuje kao relikt s miocenskim kestenom C. kubinyi (Ett.) Pilar, koji je tu rastao već prije ooledbe u poluzimzelenim pseudomakijama na otocima Panonskog mora. U novije se vrijeme ovaj inače odporniji kesten u Hrvatskoj masovno siječe i istrebljuje, ne toliko zbog bolesti kestena, nego uglavnom zato što zbog nižeg rasta i sitnih plodića šumskim praktičarima na terenu izgleda kao kržljavi i manjevrijedan obični kesten, pa ga zato sustavno uklanjaju (slično kao i naš endem crnu jelu, Abies pardei Gaus.).

• Tipski kesten, Castanea sativa Mill. subsp. sativa s.s. (C. vesca Gärtn.), u Hrv. Zagorju "kostajn", na Krku: "kostanj", a "kesten"= srpski naziv u Banovini i Kordunu (jer ga i tu katolički Hrvati zovu "kostanj"). To je europski tip vrste koji uglavnom raste na silikatima po uvalama i zavjetrinama, a u primorju na vlažnijem flišu (Istra, Cres, Krk) u šumi Castaneo-Quercetum pubescentis, dok na burnim primorskim padinama s jačom burom uglavnom izostaje čak i na vlažnijem flišu od Vinodola do Cavtata. Na poluizloženim privjetrinama i karbonatnim stijenama u zaleđu i Istri zamjenjuje ga druga poluotporna podvrsta C. sativa subsp. hamulata Camus (C. kubinyi (Ett.) Pil.). Kod nas je taj poznat uz Panonsko more još do oligocena, kao Cast. atavia Ung.

Carpinus caucasica, klokoć

Grab klokoć, Carpinus caucasica Grosg. (C. oxycarpa Wink., C. grandis Ung., ? C. betulus X orientalis Dinić; Krk: "klokoć", grč. gauros, turs. Adigürgen, perz. khabr): Ovo je samo prividno prijelazni oblik između običnoga i bijelog graba, jer fosilni nalazi skoro iste terciarne prasvojte na oligomiocenskim obalama Paratetisa i Panonskog otočja, kao i njegov disjunktni areal, danas potvrđuju da je to njihov zajednički reliktni predak iz kojega su se kasnije razdvojili. Danas raste disjunktno: u južnom Zakavkazju, istočnim Pontidima u Turskoj, pa u kraškim kanjonima Pindosa u Grčkoj, u kanjonu Radike u Makedoniji i najzapadnije duž primorskih Dinarida uz Neretvu i Zrmanju, pa u Vinodolu (Rac 1995).

Ovaj raste većinom na karbonatnim strminama i točilima, u reliktnoj svezi Ostryo-Quercion cerridis, a u Zakavkazju i Turskoj on tvori čak i subalpsku klekovinu (Astrantio-Carpinion caucasicae). Na sušu je odporan kao i bjelograb, a na hladnoću odporniji od običnog graba. Od običnog se graba jasno izdvaja debelom i jako izpucanom korom (kao hrast) tamnije olovnocrne boje, plodići su izduženo-ušiljeni poput lukovice, njihove brakteje na rubu grubo napiljene, a rast je u starosti niži po 5-11 m snažnoga i kratkog debla, ter široke kišobranaste krošnje (Dinić 1979).

Acer hyrcanum, kaspijski javor

Acer hyrcanum Fisch. & Mey. subsp. paradoxum (Pax) Murray (A. intermedium Panč.): Ovo je arktoterciarni relikt i balkanski poluendem tj. najzapadnija podvrsta iz širje zapadnoazijske vrste A. hyrcanum ampl. Većinom raste u riječnim kanjonima i sličnim vlažnim refugijima sveze Carpino-Acerion hyrcani, od Azerbejđana do Hrvatske, a kod nas npr. uz Neretvu, Imotski, Pelješac, gorje Vilica, Poštak, ličko Sredogorje i uz kanjon gornje Une.

Reliktni Acer laetum

Acer laetum C.A.Mey (A. lobelii Ten., A. platanoides ampl. subsp. fallax (Vis.) Pax.; grč. neroplátanos): To je disjunktni arktoterciarni relikt, poznat još iz miocenskih gorskih šuma oko Panonskog mora pod fosilnim sinonimom A. integrilobum Weber. Ovo je naša najosjetljivija vrsta higrotermnog javora ograničena izključivo na mirna zakloništa bez vjetra.

Danas taj raste izdvojeno-raskidano na Kavkazu, Taurusu, Pindosu, gorju Sicilije i u dinarskim riječnim kanjonima, npr. uz gornju Unu u šumi Juglandi-Aceretum hyrcani i u kanjonima Rječine i Vranske drage (Istra) u poluzimzelenoj pseudomakiji tise i crnike (Taxo-Quercetum ilicis).

Juglans regia ssp. balcanica

Juglans regia L. ampl. subsp. balcanica Stoj. (u Bosni: divlji orah, grč. agriokarydía, turs. Vakşi ceviz): U jadranskom primorju, Panoniji i ostaloj Europi nalazi se samo podivljali obični orah iz uzgoja (J. regia subsp. regia s.s.) po antropogenim ruderalnim šikarama reda Robinietalia Neuh. Međutim u dinarskim riječnim kanjonima i istočnije po Balkanu i Maloj Aziji prirodno raste još i drugačiji samonikli divlji orah (subsp. balcanica) u reliktnim kanjonskim šumama arktoterciarnog tipa iz sveze Carpino-Acerion hyrcani: po istočnoj Lici i Bosni u šumi Juglandi-Coryletum, pa u Macedoniji i Albaniji Juglandi-Platanetum orientalis, itd.

Od podivljaloga europskog tipa se taj prastari samonikli relikt izdvaja sivodlakavim jednogodišnjim granama i tamnijim crnkastim pupovima, a listovi mu pupaju prije cvjetova s brojnijim i sitnijim kožastim liskama na rubu nazubljenim ili bar valovito-narovašenog ruba, plodovi su dvostruko sitniji i skupljeni po više njih u grozdu (nikada pojedini), njihov egzokarp sve do zrelosti ostaje mesnato odebljao i tamniji je crvenosmeđe boje.

Platanus orientalis, platana

Platanus orientalis L. (kod Dubrovnika: "platân") iz posebne reliktne porodice Platanaceae, arktoterciarni je relikt u primorskim poplavnim šumama Platanion orientalis po istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, najčešće u riječnim kanjonima i uz primorska jezera.

Najzapadnija su prirodna nalazišta uz riječna ušća na istočnom Jadranu u šumi Petasito ochroleuci-Platanetum uz Skadarsko jezero, Bojanu, donju Neretvu i fragmenti uz ušća Krke i Cetine u zavjetrinama. Donedavno naše najveće platanove šume u Hrvatskoj su većinom uništene melioracijom primorskih močvara u delti Neretve.

Corylus colurna, medvjeđa lijeska

Corylus colurna L. (medvjeđa lijeska) je arktoterciarni relikt prednje Azije i Balkana, gdje većinom raste u refugialnim kajonskim šumama Carpino-Acerion hyrcani. Zapadna joj je granica oko Orjena i Neretve, po vlažnim klancima, kanjonima i ponikvama podno Čvrsnice i Veleža, u reliktnim kraškim šumama Juglandi-Coryletum colurnae i Ostryo-Coryletum colurnae.

Cerasus fontanesiana, južna višnja

Cerasus fontanesiana (Schn.) Spach (Prunus graeca Desf.) je južnobalkanski primorski poluendem od Grčke do južnojadranskih otoka. Kod nas raste u bujnim subtropskim laurisylvama po vlažnim klancima i dubokim ponikvama na Mljetu i Korčuli. Od sjevernoga odpornijeg srodnika C. mahaleb se ova izdvaja većim listovima (12-19 cm), a plodovi su veći i tamniji ljubičastosmeđi, jestivi i slatko-kiselkasti poput višnje.

Viburnum rugosum, velilempik

Viburnum rugosum Vent. (V. pseudotinus (Sap.) Marty, V. tinus ampl. subsp. subcordatum (Trel.) Silva; na Korčuli: "velilêmpik") iz fam. Caprifoliaceae: Na dalmatinskim otocima rastu dva dosta različita tipa tvrdolisne lempike. Česti i poznati tip Viburnum tinus L. s.s. je proširen u otvorenim makijama i zonalnim šumama sveze Quercion ilicis. Drugi rjeđi i neodporan je kod nas V. rugosum, ograničen izključivo na vlažno-tople otočne ponikve i klance, npr. u subtropskoj laurisylvi na Korčuli.

Od tipa V. tinus s.s. se taj odvaja višim rastom do 7m, poluzimzeleni listovi su veći po 7-12 cm s dugom peteljkom 3-6 cm, dvobojni i ozgora tamniji hrapavo-bradavičasti, a plod je tamnije crnomodre boje. To je disjunktni madroterciarni relikt proširen još od miocena oko Sredozemlja, a nakon oledbe je do danas disjunktno ograničen samo na atlantskim otocima (Azori, Kanari, Madeira), pa izolirano sjevernije još na jugozapadnoj obali Irske i istočnije kod nas na Korčuli.

Kalonymus floribunda, kukrovina

Kukrovina ili južna kurika, Kalonymus floribunda Stev. (Euonymus bulgarica Velen., Eu. grandiflora (Form.) Vand.; Velebit: "kukrovina", otok Krk: "biškupi", grč. euônymos), fam. Celastraceae: To je submediteranska balkansko-anatolska svojta, što prama jugoistoku zamjenjuje neodpornu kuriku, Euonymus latifolia L. (E. vulgaris Mill.), od koje se razlikuje ovim značajkama: listovi tvrdi kožasti i izduženi po 6-10 cm, dvobojni i ozdola sivo-dlakavi, a pri dnu okruglasto-zaobljeni i naglo suženi u peteljku, cvjetovi skoro sjedeći na kratkoj stapki i brojniji po 5-9 zbijeni u gustom cvatu, plodovi tamniji grimiznokrvavi, a kora deblja i uzdužno izpucana.

Areal: Turska, Krim, Bugarska, Grčka, Macedonija, Albanija, Sandjak, Hercegovina, dalmatinska Zagora i najzapadnije do Kvarnera, npr. Zrmanja, Vinodol, Pag, Krk i Sv.Marko. Raste na kamenitom krasu i podnosi jače vjetrove i posolicu, a kod nas je najčešća u primorskim grmljacima Kalonymo-Swidetum australis. Ovo je izrazito najdekorativnija domaća vrsta iz fam. Celastraceae, - ali se kod nas zbog uvriježenoga kontinentalnog nepoznavanja uglavnom ne sadi.

Sibiraea croatica, maceloza

Maceloza (izvorno) ili tzv. "hrvatska sibireja", Sibiraea croatica Degen (S. "altaiensis" ampl. subsp. croatica (Deg.) Maly, incl. ? S. tienshanica Pojar.: velebitske Oštarije: "macelôza") je disjunktni paleoendem južnih Dinarida. Nalazi se na primorskim padinama sjevernog i srednjeg Velebita i u zapadnoj Hercegovini oko kanjona Drežnice tj. na sjevernoj strani Čabulje i južnoj padini Velike Čvrsnice između 1.300-1.700 m. Raste na izloženim kamenitim strminama s jačim vjetrom, većinom u grmljacima Ribeso-Loniceretum borbasianae. Inače je na Velebitu kod Oštarija taj naš endem već poznat pod izvornim narodnim nazivom maceloza (zabilježili su ga još Hirc 1912 i Degen 1936), koji je u jugo-literaturi ostao zanemaren zbog umjetne novokovanice "sibireja".

Flora europaea II (Tutin & al. 1968) navodi ju formalno pod zastarjelim nerealnim nazivom S. "altaiensis" var. croatica, iako su među 4 dosad poznate svojte roda Sibiraea, upravo tip S. altaiensis (Laxm.) Schneid. iz Sibira i naša S. croatica morfo-taksonomski i biogeografski izrazito najrazličitije. Građom, prostorno i sinekološki je našoj znatno bliža, kasnije odkrivena kseromorfna turkestanska maceloza (Sibiraea tienshanica Pojar.), koja je također poput naše nižega jastučastog rasta, sitnih listova i dlakavih cvjetova kao i hrvatska maceloza, a još obje rastu i u zajedničkomu vegetacijskom redu visinskih listopadnih grmljaka Oreoherzogietalia.

Rhododendron luteum, žuti sleč

Rhododendron luteum Sweet (Rh. flavum Don., Azalea pontica auct.) je arktoterciarni disjunktni relikt, proširen najviše u vlažnim kolhidskim prašumama (Rhododendro-Fagetalia orientalis) na zapadnom Kavkazu i pontskom gorju sjeverne Turske, pa na istočnom Balkanu u gorju Strandja uz tursko-bugarsku granicu.

Kod nas je njezino najzapadnije-disjunktno i jedino izolirano nalazište na jugozapadu Žumberka, u vlažnim termoacidnim šumama Castaneo-Quercion, uz potoke pretežno na slovenskoj strani granice. To je najveća i najdekorativnija naša domaća vrsta velikog sleča, ali se zbog uvriježenoga srednjoeuropskog nepoznavanja u Hrvatskoj uglavnom ne sadi (jer naši šumari i vrtni praktičari poznaju uglavnom samo sitne planinske "azaleje").

Južnije madroterciarne listače

Ovo su kod nas južniji subtropski relikti iz madroterciarne dendroflore predglacialnih vazdazelenih prašuma (visoke laurisylvae) podrietlom iz oligo-miocena južne Europe i Sredozemlja. To su na istočnom Jadranu, uglavnom u vlažnim klancima i dubokim ponikvama dalmatinskih otoka npr. rodovi Arbutus, Nerium, pa Ilex colchica, Laurus azorica, Semele barrelieri, Hedera caucasigena, itd.

Erica arborea, mahača

Erica arborea L. (u Istri: "mahača", na Krku: "risika") je kod nas razmjerno najosjetljivija vrsta iz tog roda, koja traži vlažnija i plodno-kisela tla u zavjetrini. Proširena je po Sredozemlju i daleko južnije do ekvatora na nizu planina istočne Afrike. Kod nas uglavnom raste na zavjetrinskom flišu u tvrdolisnim garigama Cisto-Ericetum arboreae i termoacidnim flišnim makijama Erico-Quercion ilicis.

Nerium oleander, liandar

Nerium oleander L. (na Krku: "liândar", Vinodol: "jerlânda", Grčka: rhododaphne) - fam. Apocynaceae. Najviše je proširen po pustinjskim oazama i kanjonskim wadima u sjevernoj Africi, pa na južnijim sredozemnim otocima do Peloponeza i Španjolske, a najsjevernija su prirodna nalazišta uz južni Jadran u Dubrovačkom primorju i Boki Kotorskoj: Pelješac, Slano, Zaton, Ombla, Risan, itd. Tu raste uz vrela po zaštićenim uvalama u šikarama Rubo ulmifolii-Nerietum.

Arbutus andrachne, gola maginja

Tropski rod Arbutus kod nas je na sjevernoj granici i tu obuhvaća 3 primorske svojte: najčešća je na Jadranu Ar. unedo L. širjega ekološkog razpona u raznim makijama Quercetalia ilicis. Razmjerno je rjeđa istočnomediteranska Ar. andrachne L. (južna Dalmacija: "goli čovik", Grčka: andráchnos, Turska: Sandal), koja kod nas raste u vlažnijim pramakijama Oleo-Quercion rotundifoliae po zaklonjenim klancima i ponikvama, npr. Vis, Korčula, Mljet, Konavli i istočno Sredozemlje.

• Izrazito je najosjetljivija kod nas Ar. andrachnoides Link. (A. pavarii Pamp., ? A. unedo X andrachne auct.; na Korčuli: "makinja", na Mljetu: "meginja"), koja je prijelazna svojta (možda križanac?) između gornjih vrsta. Kod nas je rijedka i uglavnom ograničena na vlažne otočne klance i duboke ponikve Mljeta i Korčule u subtropskim laurisylvama.

Ilex colchica, južna božika

Ilex colchica Pojar. (I. stenocarpa Pojar.), fam. Aquifoliaceae: rod Ilex je s brojnim vrstama najviše proširen u tropima i južnim subtropima, a na sjever do južne Europe dosežu 2 svojte. U jugozapadnoj Europi do našeg zaleđa se nalazi poznati Ilex aquifolium L. s.s., a istočnije se nastavlja u jugozapadnoj Aziji još Ilex colchica Poj., pa ine vrste do Kine i Japana. Po ranijem izvješću dr. M. Schneidera (Max-Planck Institut, 1987), tzv. I. "aquifolium" auct. iz Hrvatskog primorja uz Jadran je morfo-taksonomski podosta različit od zapadno-europskog tipa i puno je bliži kolhidskom reliktu I. colchica Pojar.

Isto je to i nedavno još potvrđeno izravnom poredbom živih jadranskih i pontskih populacija iz sjeverne Turske, gdje ova raste u vlažnim prašumama Rhododendro-Fagetalia i Orno-Ostryetalia, najviše u obalnim klancima i rječnim kanjonima. To je cirkumtropski rod i madroterciarna higrotermna vrsta, koja je kod nas na zapadnoj granici: na Učki u Istri i pod Obručom iznad Rijeke, gdje ova I. colchica raste po vlažnim jarugama u kanjonskoj šumi Aquifolio-Fagetum. Od zapadnoga europskog tipa se ovaj jugoistočni izdvaja kraćim, mekšim i okruglastim listovima po 3-6 cm koji su na rubu s manjim zubcima bez bodljica, dvobojni su tj. ozdola sivkasto-dlakavi i na vrhu tupo zaobljeni, peteljka je žljebasto udubljena, plodovi duži vretenasti, a kora deblja i jače izpucana (listovi u herbariju pocrne).

Reliktni Laurus novocanariensis

Južna cirkumtropska porodica Lauraceae sadrži pedesetak rodova i oko 3.000 vrsta, a najviše ih raste u Indokini i Brazilu. U južnoj Europi raste na sjevernoj granici naš jedini rod Laurus (lovor, Dalmacija: "javorika", engl. laurel, njem. Lorber, fran. laurier, rus. lavr, grč. daphne), koji sadrži 3 vrste oko Sredozemlja: poznati i Sredozemljem prošireni L. nobilis L., pa na Azorima L. azorica (Seub.) Franco (L."canariensis" auct.p.p.) i L. novocanariensis R.Mart.& al. (= L. canariensis Webb.& Benth.non al.) na Kanarskim otocima. Tipski mlađi i tetraploidni lovor, L. nobilis s.s. je kod nas proširen uzduž istočnog Jadrana od Istre do Crnogorskog primorja i na većini otoka, najviše u tvrdolisnom eumediteranu po šumama Quercetalia ilicis i rjedje u toplijem submediteranu.

Laurus novocanariensis R.Mart.& al. (L. canariensis Webb.& Benth.non al., L. primigenia Ung.foss., na Korčuli: "vela javorina"): To je madroterciarni disjunktni relikt, a kod nas je poznat još od srednjeg terciara (oligomiocena) kad je tu bio dominatno stablo subtropskih prašuma na obalama Paratetisa i Panonskim otocima oko Zagreba. Danas još izgrađuje subtropske kišne prašume - reliktne visoke laurisylvae na obali Maroka i atlantskim otocima Kanari i Madeira gdje najviše dominira u svezi Laurion azoricae. Jedino njegovo reliktno nalazište na Jadranu je još u Hrvatskoj na otoku Korčuli, gdje je ograničen na reliktne subtropske laurisylve u vlažnim klancima.

Od poznatoga i proširenog sredozemnog lovora (L. nobilis L.s.s.), jasno se ovaj izdvaja: u fertilnoj zrelosti divovskim rastom bar desetak do preko 20m s donjim deblom promjera do 1m, mlade su grančice deblje i svjetlo-dlakave, listovi su puno veći i širi (3-6 x 7-12 cm) svjetlo-sjajni žućkastozelene (citron) boje, uglavnom nisu aromatični i nemaju izraziti miris pravog lovora (malobrojne žlijezde su samo u račvama žila), u mladosti su ozdola gusto baršunasti i u zrelosti bar još uz žile dlakavi, plodovi su krupniji i tamniji crnomodri pjegavi, a kariotip mu je diploidan (ne tetraploid kao L. nobilis).

Semele barrelieri, fratrovina

Semele barrelieri M.Gan. (? Ruscus hyrcanus Woron. p.p., R. "laxus" auct., na Kvarneru: "fratrina"): To je daleko najveća vrsta iz grupe veprina (Ruscus s.ampl.). Ova ne raste kao niži grmić, nego je mnogo viša od čovjeka i izgleda poput izdužene lijane, koja vegetativnim izgledom bliža kanarskom rodu Semele (Ruscus s.lat.), dok po razplodnim organima čini prijelaz na Ruscus. To je disjunktni madro-terciarni relikt i najviše raste u vlažnim prašumama Kolhide (zapadna Gruzija) i Hirkanije (Azerbejdjan), pa najzapadnije kod nas u vlažno-toplim refugijima na Jadranu: Mereška jama na Cresu, vlažni klanci na Korčuli i duboke ponikve na Mljetu.

Tu raste po otocima u zasjenjenim i vlažnim zaklonima bez vjetra, u podsloju visokih pramakija Oleo-Quercion brachyphyllae i u subtropskim laurisylvama gdje se savija izmedju grmlja ili puzi po drveću. Od sličnih vrsta se izdvaja visokim rastom puzave lijane do 240 cm, a listoliki filokladi su izgledom izmedju vrsta R. aculeatus i R. hypoglossum, tj. veliki 3-4cm x 2-2,5 cm, na vrhu s kratkim mekanim šiljkom i krupnim plodovima promjera bobe od 11-18 mm.

Hedera caucasigena, veliki bršljan

Hedera caucasigena Koch (Korčula: "veli brstân") iz južne porodice Araliaceae: To je naš najrjeđi i najmanje odporan reliktni bršljan, s disjunktnim arealom u vlažnim prašumama Hirkanije (Azerbejđan) i Kolhide (Gruzija), a najzapadnije raste i kod nas u vlažnim klancima i dubokim ponikvama na Korčuli i Mljetu. Tu raste izključivo u vlažnim subtropskim laurisylvama s obiljem lišaja na drveću i debelim sagom mahovina po tlu. Od drugih naših bršljana se izdvaja vrlo velikim (12-20 cm) i streličasto-trokrakim listovima (kao Sagittaria) svjetlije citron-žutozelene boje, pa dvostruko većim plodovima, a grane su mu baršunasto-dlakave od crvenosmedjih čekinja.

• Drugdje kod nas na jugu u primorju i najviše u eumediteranu, na toplo-vlažnim i zasjenjenim stijenama i u visokim vlažnijim pramakijama, inače je češća južna higrotermna svojta H. taurina Carr. (H. helix ampl. subsp. poetarum Nym., na Krku: "veli barštjân") s kopljastim većim listovima i krupnim plodovima, npr. uz Rječinu, Merag na Cresu, Sv.Grgur, Lastovo, Korčula, Mljet, Konavli i dr. Inače se nalazi i drugdje na vlažnijim mjestima Sredozemlja, Krima i Male Azije. Naprotiv obični europski bršnjan (H. helix s.s.) kod nas raste većinom po kopnenom zaleđu, a do sjevernog Jadrana se spušta najviše po Istri i kvarnerskom kopnu.

Ekologija terciarnog pradrveća

Glavna značajka reliktne dendroflore u vegetaciji još očuvanih šuma iz terciara je njihova značajna polidominantnost uz bogatstvo raznolike dendroflore, tj. u njima nema izrazite dominacije samo jednoga glavnog drveta (npr bukve ili pojedinog hrasta), kao u inim osiromašenim šumama postglacialnog iskona širom ostale Europe.

U tim reliktnim polidominantnim šumama terciarnog izkona kod nas, glavni sloj gornjeg drveća obično tvori šarolika mješavina od 3 do 7 raznih vrsta drveća višeg rasta, među kojima je obično bar poneki relikt, inače rijedak ili nepoznat u ostaloj Europi. Glavni vegetacijski tipovi bogati predglacialnom dendroflorom su kod nas: listopadne kanjonske šume Carpino-Acerion i Castaneo-Quercion, pa primorske močvarne longoze Platanion, ter na obali i otocima vazdazelene laurisylve (visoke pramakije) Oleo-Quercion i Erico-Quercion u obalnim klancima i otočnim ponikvama.

Refugiji kraških zavjetrina

Reliktnost neodporne vegetacije kraških zavjetrina: Nasuprot izloženih kraških vjetrometina s brojnim endemima, na drugom kraju eolskog gradienta je neodporna, eoloksena vegetacija još zaštićenijih položaja od prosječne klimazonalne, u vlažnim zavjetrinama i mirnim zakloništima uglavnom bez vjetra kao što su dna dubokih ponikava, uskih kanjona, klanaca i sl. To su izrazito konzervativna refugijska staništa gdje kraški endemi uglavnom izostaju, ali su brojni higromorfni i mezomorfni relikti s dalekim disjunkcijama prama drugim krajevima gdje dominira klimazonalna higrofilna i mezotermna vegetacija: Kolhida i Hirkanija (Zakavkazje), pa Biskajski zaljev i Portugal, srednjoatlantski otoci (Makaronezija) i sl.

U tim se zavjetrinama većinom razvija posebni praklimaks (paleoklimaks ili protoklimaks), koji je bujniji i znatno višeg rasta od zonalnog pluviotermičkog klimaksa na otvorenim ravnim položajima. Glavni su vegetacijski tipovi naših mirnih zavjetrina mokre stijene prekrite sagovima paprati i mahovina, pa bujne visoke zeleni i guste visoke prašume oceanskog arktoterciarnog tipa, a u primorju tipa subtropske džungle (Laurisylvae) s mnoštvom liana ter zavjesama epifitskih mahovina i lišajeva, pa s obiljem južnih termofilnih paprati i gljiva na tlu.

U zavjetrinama na primorskom aluviju (kanjonska riječna ušća i sl.) u Dalmaciji i istočnom Sredozemlju, značajni su ostatci arktoterciarnih poplavnih prašuma, posebno reliktne platanove šume (Platanion orientalis), npr. uz južni Jadran Petasito ochroleuci-Platanetum, a u istočnomediteranskim kanjonima još bogatije zajednice Juglandi-Platanetum, Liquidambaro-Platanetum, Turango-Platanetum, Pterocaryo-Alnetum i sl. Uz njih rastu i tvrdolisni močvarni grmljaci Nerion oleandri, npr. uz južni Jadran Rubo dalmatini-Nerietum pa istočnije Nerio-Tamaricetum smyrnensis i dr.

Duboke i vlažne ponikve i klanci u eumediteranu i termomediteranu su ostatci južnoterciarnog prapojasa iz srednjeg terciara (oligomiocen) sa subtropskim lovornim prašumama (laurisylvae), kod nas većinom iz atlantsko-mediteranske sveze Oleo-Quercion: npr. u Kvarneru Taxo-Quercetum ilicis i Smilaci mauretanicae-Quercetum rotundifoliae, a južnije na dalmatinskim otocima Lauro-Quercetum ilicis i u obalnim zavjetrinama Turske Lauro-Philyretum decorae, Liquidambaro-Lauretum, Dapho-Quercetum aucheri i dr., koje su u sličnom sastavu rasle i kod nas još na miocenskim otocima Panonskog mora kraj Zagreba.

Oko njih je bujna vegetacija mokrih stijena, u Kvarneru iz sveze Adiantion (Eurhynchio-Adiantetum trifidi, Eucladio-Phyllitidetum sagittatae, Adianto-Phyllitidetum hybridae, Adianto-Myosotetum speluncicolae, Adianto-Centaureetum rabensis i dr.), a u Dalmaciji iz sveze Anogrammion: Riccio- Asplenietum onopteridis, Riccio-Cheilanthetum acrosticae i Selaginello-Anogrammetum leptophyllae, pa dalje u jugozapadnoj Aziji još bogatija sveza Archaeo-Primulion sphondyliae i dr.

U vlažnim submediteranskim zakloništima i termofilnim mediteranoidnim zavjetrinama daljeg zaleđa (kanjoni, ponikve i sl.) ponavljaju se relikti arktoterciarnog prapojasa oceanskih listopadnih prašuma iz neogena (kasni terciar). U poluzaklonjenim zavjetrinama rastu polureliktne šume Melitto-Quercion: u Hercegovini Castaneo-Quercetum confertae-cerridis, na jugoistoku Istre Pistacio-Castanetum hamulatae, u Hrvatskom Zagorju mjewstimice rijetki Orno-Castanetum hamulatae, a u istočnom Sredozemlju Platano-Castanetum i dr.

Najvlažnija submediteranska zakloništa (duboki klanci i provalije) su već prastari refugiji koji sadrže još bogatiju arktoterciarnu svezu Carpino-Acerion hyrcani: u Hercegovini Ostryo-Coryletum colurnae, pa po kanjonima Like, Korduna i Bosne Aceri-Tilietum tomentosae, Juglandi-Ostryetum i Juglandi-Aceretum hyrcani, pa dalje u jugozapadnoj Aziji slične, još puno bogatije termohumidne prašume iz reda Zelkowo-Parrotietalia. Uz ove su prašume još značajne mokre stijene s papratima sveze Homalothecio-Polypodion serrati: u Istri Asplenio-Moehringietum tommasinii, u dalmatinskoj Zagori Asplenio-Centaureetum voraginicolae, u Lici, Kordunu i Bosni Scapanio-Polypodietum interjecti i Cymbalario-Moehringietum bavaricae, pa dalje u Turskoj slična bogata sveza Geranion glaberrimi i dr.

Sjeverna granica te bogate terciarne vegetacije kod nas doseže do Kupe i donje Save, a visinska je do nekih 800 m. Naprotiv u kontinentalnim nizinama pa u višim gorskim i predplaninskim zavjetrinama, zbog glacialnog uništenja je zavjetrinska vegetacija već mlađega, postglacialnog iskona i puno siromašnijega i jednoličnog srednjoeuropskog sastava. Među ovim se polureliktnim šumama ističu npr. u Istri Aquifolio-Fagetum i Rusco-Quercetum roboris, pa sjevernije u nizinama Carpino betuli-Fagetum, a u gorskim uvalama Lunario-Aceretum pseudoplatani, Staphyleo-Fagetum, Carpino betuli-Abietetum i sl.

U polureliktnoj zeljastoj vegetaciji tih visinskih zavjetrina su još značajne visoke zeleni (Origanetalia i Adenostyletalia), pa vlažne rudine Caricion ferrugineae, mokra točila s papratima sveze Dryopterido-Athyrion i mokre visinske stijene sa svezama Moehringion muscosae i Caricion brachystachyos, pa još druge siromašnije i nespecifične srednjoeuropske zajednice.

Acidotermne šume Castaneo-Quercetalia

Za razliku od ostale jugozapadne Europe uglavnom s oskudnim i nižim kserotermnim šumama tipskog reda Quercetalia pubescentis Br.Bl. s.s., u humidnoj i perhumidnoj inačici balkanskog i anatolskog submediterana uz ove pridolaze još i druge, znatno bogatije termofilne šume iz širjeg razreda Quercetea pubescentis (Oberd.) Kraft.: kserobazične šume i šikare reda Orno-Ostryetalia Jak. uglavnom na otvorenim i izloženim položajima brdskog krasa i submediterana, pa na vlažnijem flišu i u zaklonjenim kanjonima i ponikvama drugi higrotermni red visokih arktoterciarnih šuma Castaneo-Quercetalia (Soo. 196262) Fuk. 1969 (Pino-Quercetalia Soo).

Zajednički su pokazatelji tog reda higrotermofilne svojte, koje zbog hladnoće izostaju u sjevernijemu i siromašnijem europskom redu Quercetalia roboris-petraeae Tx. s.s., ali ih zbog suše nema niti u južnoeuropskim kserotermnim redovima Orno-Ostryetalia ni Quercetalia pubescentis. To su osobito Castanea sativa, Ligustrum vulgare subsp. italicum (L. sempervirens), Lembotropis nigricans ampl., Chamaecytisus villosus, Lonicera caprifolium (opt.), Ruscus aculeatus ampl., Oenanthe pimpinelloides, Molinia arundinacea (opt.), uz obilje mezotermnih paprati Dryopteris borreri (D. affinis), Polystichum braunii, Asplenium adiantum-nigrum, Pteridium tauricum (P. aquilinum subsp. brevipes) i dr.

Florno, fizionomski i biogeografski, reliktni red Castaneo-Quercetalia već tvori prijelaz od južnoeuropskih submediteranskih šuma (Quercetea pubescentis) prama najbogatijim arktoterciarnim prašumama kolhido-hirkanskog tipa iz reda Zelkowo-Parrotietalia (Djaz.) Zoh. u jugozapadnoj Aziji. Red Castaneo-Quercetalia kod nas sadži 3 glavne sveze. U peripanonskoj unutarnjosti jugoistočne Europe je najsjevernija osiromašena sveza Castaneo-Quercion (Soo) Fuk. na prosječnim do poluizloženim kiselim staništima kestenovih i sličnih hrastovih šuma (Quercetum "montanum" auct.), dok ovu na sličnim toplijim i zaštićenim područjima jugozapadnog Balkana zamjenjuju bogatije acidotermne šume južne submediteranske sveze Melitto-Quercion Quez.& al., a najbogatije visoke listopadne prašume kraških ponikava i kanjona tu pripadaju higrotermnoj submediteranskoj svezi Carpino-Acerion hyrcani Quez.& al.

Acidotermne šume Melitto-Quercion

Sveza Melitto-Quercion cerridis Quez.& al. 1974 (Quercion petraeae-cerris Jov.& Lak. 1975) je razvijena na primorskim silikatima i flišu od Istre do Grčke i Bospora, a florno i ekološki ona već tvori prijelaz od kontinentalne balkanske sveze Quercion confertae Horv. prama acidotermnoj poluzimzelenoj svezi Erico-Quercion ilicis južnije u tvrdolisnom eumediteranu. Zajednički su pokazatelji submediteranskih kiselih staništa i sveze Melitto-Quercion na jugozapadnom Balkanu: Quercus cerris subsp. pseudocerris, Qu. trojana (Qu. macedonica), Castanea sativa subsp. hamulata (C. kubinyi), Populus tremula subsp. freynii (P. sylvicola), Swida koenigii (Cornus hungarica), Melittis melissophyllum subsp. albida, Campanula persicifolia subsp. sessiliflora, još uz obilje acidofilnih paprati Polystichum setiferum, Dryopteris dilatata, Pteridium aquilinum (diferencialna) i na tlu pokrov acidofilnih mahovina Hypnum cupressiforme, Dicranum scoparium i dr. Dosad je poznato desetak pripadnih zajednica od kojih polovica u Grčkoj, a u našim su kiselim staništima jadranskog submediterana značajne slijedeće:

• Castaneo-Quercetum pubescentis (Anić 1946) Bert. 1986 (Querco-Castanetum "submediterraneum" Anić & Wrab.): To je primorska šuma kestena s meduncom na submediteranskom flišu uz sjeverni Jadrana, najviše u Istri, pa na otocima Cresu i Krku, većinom u zaklonjenim uvalama.

• Castaneo-Quercetum confertae-cerris (Wrab. 1958) Fuk. 1963 (Querco-Castanetum "hercegovinicum" Wrab.) je arktoterciarna polidominantna šuma kestena s raznovrsnim hrastovima na submediteranskom flišu i werfenskim škriljavcima u kanjonskom sustavu oko Neretve u Hercegovini, a tipske i nabogatije reliktne sastojine su u najdubljim kanjonima oko podnožja Čvrsnice: Drežnica, Doljanka, Grabovica i dr. Ovo je daleko najbogatiji tip prvobitnih kestenovih prašuma u cijeloj Europi s do četrdesetak raznih vrsta drveća, grmlja i lijana zajedno, a vrlo slične bogate fosilne šume Castanea sativa + Quercus crenatifolia (=Qu. conferta s.l.) rasle su kod nas već prije oledbe u pliocenu. Pokazatelji ove šume su diferencialna Castanea sativa, Quercus conferta (Qu. frainetto), Qu. dalechampii (Qu. apennina), Qu. cerris subsp. pseudocerris, Qu. pubescens (diferencialna), Ulmus canescens, Acer campestre subsp. marsicum, Populus tremula subsp. freynii, Ligustrum vulgare subsp. italicum, Pteridium tauricum i Melampyrum trichocalycinum (endem).

• Platano-Castanetum sativae (Černj. 1950) Mišić 1957, je reliktna termofilna šuma kestena s tisom i platanom iz Macedonije u kanjonskim sutjeskama uz Vardar, a tipsko je nalazište kod Demir-Kapije. Pokazatelji su Castanea sativa, Platanus orientalis, Acer marsicum, Taxus baccata, Ilex colchica, Buxus sempervirens, Swida australis (Cornus citrifolia), Euonymus bulgarica i Dioscorea orientalis. Druge slične još slabije proučene kestenove šume u submediteranu nalaze se i u Albaniji.

Oceanske šume Carpino-Acerion

Oceanske listopadne prašume Carpino-Acerion hyrcani Quez.& al. (1977) 1980 (= Aesculo-Tilion tomentosae Bergm. 1990): U okviru reda Castaneo-Quercetalia i razreda Quercetea pubescentis, florno i dendrološki daleko najbogatije listopadne vlažne šume u cijeloj Europi sadrži na Balkanu i u Turskoj ova reliktna arktoterciarna sveza Carpino-Acerion hyrcani. To su higrotermne polidominantne šume južnih i submediteranskih reliktnih listača, poput prirodnih arboretuma s po 30-50 različitih vrsta drveća i grmlja zajedno u nabogatijim očuvanim sastojinama.

Ta bogata sveza uglavnom raste u najkišovitijim, toplo-vlažnim enklavama submediterana, na karbonatnom krasu u dubokim ponikvama, klancima i rječnim kanjonima bez jačeg vjetra, pa ona prama jugu zamjenjuje hladniju i siromašniju europsku gorsko-kontinentalnu svezu Tilio-Acerion pseudoplatani (Oberd.) Klika iz osiromašenoga sjevernog reda Fagetalia s.l. Pripadne se zajednice nalaze najzapadnije u Lici i Kordunu, pa u dalmatinskoj Zagori, jugozapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Macedoniji, Grčkoj i Turskoj (Fukarek 1970, 1977). Naprotiv sjevernije u Sloveniji, Gorskom Kotaru i brdima Zagorja ta bogata jugoistočna sveza zbog ranijih oledbi izostaje i tu rastu samo siromašnije europske "plemenite listače" Tilio-Acerion.

Značajni reliktni pokazatelji tih bogatijih staništa i sveze Carpino-Acerion su uglavnom predglacialni disjunktni relikti: Acer hyrcanum ampl., Acer laetum (A. fallax), Carpinus caucasica (C. oxycarpa), Juglans regia s.l., Tilia rubra (T. caucasica), Corylus colurna, Ilex colchica, Swida koenigii (Cornus hungarica), Kalonymus floribunda (Euonymus bulgarica), Dioscorea orientalis, Vinca balcanica (endem), Adenophora liliifolia, Asarum ibericum (A. caucasicum), Polygonatum multiflorum, Digitalis lanata i termofilne paprati Polypodium interjectum, Polystichum braunii, Dryopteris borreri i dr., a na tlu je značajan bogati sag mahovina Ctenidium molluscum itd. U našim zavjetrinama raste šest pripadnih zajednica.

• Aceri-Tilietum tomentosae Stef. (1978) 1979 (Aceri-Tilietum "mixtum" Stef.): Ovo je na Dinarskom krasu najčešća zajednica iz te sveze, s najvećim tipskim sastojinama u velikim kanjonima srednje Une, Vrbasa, Neretve, Morače i Drine, a manjih fragmenata još ima i sjevernije npr. u kanjonima Korane, Mrežnice, Slapnice u Žumberku, Loborske reke u Ivanščici, itd. Pokazatelji su: Tilia tomentosa, T. pseudorubra (T. corinthia), Acer obtusatum, A. hyrcanum ampl. (A. intermedium), Asperula taurina i Campanula trachelium.

• Tilio-Aceretum obtusati Jovan. 1982, je jedina šuma iz te sveze na bazičnim ofiolitnim silikatima (feromagnezijski ultramafiti) u submontanom pojasu. Dosad je poznata disjunktno, na zapadu Zrinske gore u ofiolitnom masivu Anđelina na Banovini (brda Kapija, Dikavac, Vješala i dr.), pa u južnoj Srbiji. Pokazatelji su Acer obtusatum, Tilia pseudorubra, Quercus dalechampii, Corylus pontica, Staphylea pinnata, a u podsloju termofilne paprati Polypodium interjectum, Dryopteris borreri i Polystichum braunii.

• Tilio-Carpinetum caucasicae (Fuk. 1970) 1975 (Querco-Carpinetum "hercegovinicum" Fuk. prov.): Ovo je reliktna higrobazična šuma u submediteranskim kanjonima na karbonatnim strminama s vlažnim skeletnim deluvijem (Rohauboden). Poznata je od Hercegovine do Kvarnera, a tipske su i najbogatije sastojine u kanjonskom sustavu Neretve i srednje Zrmanje. Manjih fragmenata još ima uz gornju Krku, u Paklenici, Vinodolu i dr., ali su neke najljepše plohe već dijelom uništene potapanjem u hidroakumulacijama (Neretva i Krka). Pokazatelji su Carpinus caucasica (C. oxycarpa), Tilia caucasica (T. rubra), Fraxinus palissae, Quercus dalechampii, Swida australis, Ruscus aculeatus, Dioscorea orientalis i paprati Polypodium interjectum, Dryopteris borreri i dr.

• Juglandi-Coryletum colurnae Stef.& al. (1973) 1983, je jedna od najbogatijih listopadnih šuma na Dinarskom krasu. To je reliktna higrotermna šuma oraha, divoljeske, crnograba i dr. po vlažnim i zaklonjenim klancima i ponikvama u submediteranu južnih Dinarida tj. u Hercegovini, Crnoj Gori i Sandjaku. Tipske i bogate sastojine se nalaze u kanjonima srednje Neretve i Dive Grabovice podno Čvrsnice, a manji fragmenti još na istoku Prenja, Orjenu i dr. Ljudskom degradacijom ili pod udarom vjetra ova prelazi u odpornije niže šumice Ostryo-Coryletum colurnae (Bleč.) Lak.& al. Pokazatelji šume Juglandi-Coryletum su: divlji Juglans regia ssp. balcanica, Corylus colurna, Tilia pseudorubra, Acer obtusatum, Ostrya carpinifolia (diff.) i u podsloju Danae cornubiensis.

Poluzimzelene močvarne longoze

Visoke i bujne poluzimzene šume u mediteranskim močvarama se grčki nazivaju 'longos', od čega je nastao međunarodni izraz longoze za južne higrotermne šume. Galerijski higrotermni tipovi jugoistočnih priobalnih šuma platana (i njima po sastavu i ekologiji najbližih pterokarijevih i turangovih šuma u jugozapadoj Aziji), jedna su od najznačajnijih vegetacijskih pojava istočnog Sredozemlja i prednje Azije, od Dalmacije preko Albanije, Macedonije, Grčke, Turske, Zakavkazja, Sirije, Libanona, itd.: To su poluzimzelene sredozemne longoze reda Platanetalia Karp. (grč. longos, turs. Çinarlik, perz. ghozd).

Na tom jugoistočnom prostranstvu (veličine Europe), temeljni sastav njihovog podsloja je uglavnom sličan susjednim zamjenskim subtropskim šikarama rezreda Nerio-Tamaricetea, s time da u dominantnom sloju drveća samo na sjeverozapadnoj europskoj granici platane (Dalmacija-Macedonija) još pridolazi i primjesa diferencialne dendroflore iz siromašnijeg europskog reda Populetalia Br.Bl., koja naprotiv prama jugoistoku izvan Balkana već posve izostaje i zamjenjuju je ini arktoterciarni relikti iz bogatog prednjoazijskog reda Zelkovo-Parrotietalia (Djaz.) Zoh.

Balkanske je platanove šume po njihovu osobitom sastavu, ekologiji i biogeografiji, prvi jasno izdvojio od europskih topolovih šuma Karpati (1962) u posebni reliktni balkansko-prednjoazijski red Platanetalia (Knapp 1961) Karp. 1962. Novijim poredbenim pregledom tih toplo-vlažnih šuma širom Balkana i jugozapadne Azije, nađeno je da one iz Grčke, Turske i Levanta više nemaju skoro nijedne zajedničke vrste sa siromašnim europskim redom Populetalia.

Tu osim topola inače uglavnom rastu druge jugoistočne zamjenske vrste kojih većinom nema u europskim topolovim šumama: Quercus brutia, Ulmus canescens, Salix amplexicaulis, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Bryonia cretica, Cynanchum acutum, Dactylis hispanica, Petasites ochroleucus, Arum italicum, Symphytum bulbosum, Ficaria grandiflora, Dryopteris mediterranea, ...itd. Povrh tih vrsta s europskim zamjenskim srodnicima, u platanovim šumama su još značajni i posebni reliktni rodovi: Platanus orientalis, Cercis siliquastrum, Ficus caprificus (F. carica subsp. erinosyce), Elaeagnus angustifolia, Lycium europaeum, Nerium oleander, Periploca graeca, Dioscorea orientalis, Hedera taurica, Dracunculus vulgaris, a istočnije u Turskoj još izvaneuropski terciarni rodovi Liquidambar, Pterocarya, Turanga i dr.

Za razliku od listopadnih europskih Populetalia, platanove šume su uglavnom poluzimzelene longoze tj. pod listopadnim nadslojem dominanatnog drveća je značajan poluzimzeleni do tvrdolisni podsloj grmlja (poput pseudomakije ili laurifruticeta) gdje su kao diferencialne sredozemne pratilice često još nazočni Laurus nobilis, Erica arborea, Juniperus macrocarpa, Spartium junceum, Rosa sempervirens, Clematis flammula, Dittrichia viscosa, itd. Zato se ove poluzimzelene longoze već i za laike fizionomski, bez uvida flore izgledom razlikuju od europskih listopadnih Populetalia. Europski red Populetalia doseže do sredozemnih obala samo u zapadnom Mediteranu i sjevernom Jadranu, dok ga dalje na jugoistok od Dalmacije već zamjenjuju uz more termofilnije poluzimzelene longoze arktoterciarnog reda Platanetalia.

Platanetalia se također od europskih Populetalia još razdvajaju klimatski i pedološki. Dok Populetalia rastu na aluviju tipa fluvisol i fluvioglej (Auenboden), na toplijem i sezonski suhom aluviju reda Platanetalia češća su južna dolinska tla tipa bazični kalciglej (= romanski vega ili nilia tj. karbonatno močvarno tlo), a u kanjonima i vlažno-skeletno tlo rambla (Rohauboden) tj. deluvialne močvarne kamenjare. U jugoistočnoj Europi je jedini član tog reda balkanska sveza Platanion orientalis (Knapp) Karp., a istočnije u jugozapadnoj Aziji još pridolaze Alnion subcordatae (Djaz.) Assad., Turangion euphraticae Zoh. i dr.

Južne platanove šume (Platanion)

Sveza Platanion orientalis (Knapp. 1961) Karp. 1962: To je tipska najraširenija sveza iz gornjeg reda, s desetak pripadnih zajednica od Dalmacije i Sicilije do Levanta. Zajednički su južni pokazatelji staništa i sveze: Platanus orientalis, Ulmus canescens, Salix micans, Cercis siliquastrum, Elaeagnus angustifolia, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Lycium europaeum, Periploca graeca, Dioscorea orientalis, Arum italicum, Vincetoxicum acutum, Petasites ochroleucus, Dracunculus vulgaris, uz tvrdolisne diferencialne pratilice iz dusjednog razreda Quercetea ilicis. Duž jugozapadnog Balkana u sredozemnim močvarama rastu ove longoze:

• Petasito ochroleuci-Platanetum Karp. (1961) 1962 (Equiseto-Platanetum Bergm. 1990, Platanetum "balcanicum" Horv.& al. 1974): To je osiromašena arktoterciarna šuma platane na sjeverozapadnoj granici sveze i reda, uglavnom uz kanjonske vodotoke u sjevernoj Grčkoj, Albaniji i Dalmaciji na ušćima Cetine (fragmenti) i Neretve u čijoj delti su naše najveće plohe nedavno uništene melioracijom (= današnje plantaže agruma). Pokazatelji su: divlji Platanus orientalis, Cercis siliquastrum, Quercus brutia, Alnus glutinosa subsp. denticulata, Salix australior, Periploca graeca, Dioscorea orientalis, Bryonia cretica, Petasites ochroleucus (P. adriaticus), Dracunculus vulgaris, Cirsium canum, pa na vlažnom tlu termofilne mediteranske mahovine Riccia sorocarpa, Marchantia paleacea i Fossombronia angulosa (Th. Raus 1980: Tab. 13). U avifauni su značajne gnjezdarice Merops apiaster i Cettia cetti, pa kornjaš Sinoxylon sexdentatum.

• Juglandi-Platanetum orientalis (Černj. 1958) H.Em & al. 1961: To je druga sjeverna osiromašena zajednica ove sveze u Macedoniji i sjevernoj Grčkoj, po kanjonima vardarskog sliva, gdje pridolaze još diferencialni submediteranski relikti iz balkanske sveze Carpino-Acerion hyrcani, pa ova šuma tvori prijelaz izmedju sveza Platanion i Carpino-Acerion.

• Ine slične južnije šume iz sveze Platanion: Osim 2 gornje i najsjevernije, poznato je južnije još nekoliko sličnih platanovih zajednica iz te sveze. To su npr. u Albaniji Nerio-Platanetum orientalis Karp., pa na egejskim otocima Dracunculo-Platanetum orientalis Krause & al. i najzapadnije na Siciliji Platano-Salicetum pedicellatae Barbagello & al. Slične su još fosilne longoze Liguidambar europaea + Platanus aceroides (= P. orientalis s.lat.) kod nas poznate već od miocena na panonskim obalama Zagorskih otoka oko Zagreba.

Subtropske vlažne pramakije

Higroacidne visoke pramakije Erico-Quercion ilicis: Eumediteranski red Quercetalia ilicis Br.Bl. (1931) 1936, uz Jadran na prosječnim zonalnim položajima i izloženim vjetrometinama zastupaju niže makije (4-9 m) iz odpornih sveza Quercion ilicis Br.Bl. i Rhamno-Quercion cocciferae (Goday) R.Mart., dok taj red u vlažnijim zavjetrinama kod nas i u Sredozemlju sadrži još dvije rjeđe sveze visokih poluzimzelenih pramakija po 9-15m (premaquis: Palamarev 1967).

U ovima uz mješovitu tvrdolisnu i listopadnu dendrofloru dominiraju ini viši hrastovi, pa još značajne poluzimzelene vrste s jednogodišnjim kožastim lišćem koje opada tek u proljeće tj. istodobno s novim pupanjem. Kod nas su dva tipa tih pramakija razlučena edafski, pa u karbonatnim zavjetrinama na krasu (mediteranski kanjoni i ponikve) ove pramakije pripadaju najbogatijoj termobazičnoj svezi Oleo-Quercion R.Mart.& al., a druge termoacidne u flišnim uvalama su iz sveze Erico-Quercion ilicis.

Kisele pramakije Erico-Quercion

Kisele flišne pramakije Erico-Quercion ilicis Brullo & al. 1977 (Arbuto-Quercion Quez.& al. 1979, 1985), u kiselim sredozemnim zavjetrinama na flišu i silikatima ima kao zajedničke pokazatelje staništa i sveze: Erica arborea, Juniperus macrocarpa, Arbutus unedo (opt.), Spartium junceum (bujna kao drvo 3-5 m), Ficus caprificus (F. carica subsp. erinosyce), Myrtus communis subsp. romana (M. baetica), Smilax nigra, Hedera helix subsp. poetarum (H. taurica), Chamaecytisus villosus, Pulicaria odora, Melica uniflora, Pteridium tauricum (P. aquilinum subsp. brevipes), Dryopteris mediterranea (D. tavelii), Asplenium adiantum-nigrum, a na tlu pokrov južnih termoacidnih mahovina Gongylanthus ericetorum, Grimmia sardoa, Dicranum fartelii, Fossombronia loitlesbergeri, itd. Ovu svezu kod nas zastupaju slijedeće termoacidne zajednice:

• Erico-Quercetum ilicis (Quez. 1974) Brullo & al. 1977, je prototip te sveze i najčešća pripadna šuma u Italiji, Grčkoj i Dalmaciji, a kod nas većinom u zaklonjenim flišnim uvalama. To je najsiromašnija pripadna zajednica i uz dominantnu crniku su uglavnom značajne iste vrste sveze: Erica arborea (optimum kao drvo), Juniperus macrocarpa, Arbutus unedo, pa u podsloju paprati Pteridium aquilinum i Asplenium adiantum-nigrum, a na tlu dominiraju diferencijalni šaševi Carex glauca, C. distachya, C. halleriana i dr. Degradacijom nastaju grmaste garige Cisto-Ericetum arboreae Hić.

• Lauro-Castanetum sativae (Hić. 1963) Jank.& al. 1966 obuhvaća naše najtoplije kestenove šume u zaštićenim uvalama na priobalnom flišu, osobito na istočnoj obali Istre (Lovran - Brseč) i u Boki Kotorskoj kod Morinja i Stoliva, a manjih fragmenata ima još kod Budve i na Bračevu brdu kod Trstena, itd. To su poluzimzelene kestenove šume, gdje su uz dominantni kesten, u podsloju još značajne sredozemne tvrdolisne vrste Laurus nobilis, Erica arborea, Juniperus macrocarpa i dr.

• Pistacio-Quercetum brachyphyllae Quez.& al. 1977 (Quercetum ilicis-"virgilianae" Trić. 1983), su poluzimzelene pramakije u vlažnijim uvalama na flišu i aluviju najčešće u Grčkoj, a kod nas najviše uz južni Jadran npr. Lastovo, Korčula, Konavli i dr. Pokazatelji su dominantni Quercus crispata (Qu brachyphylla) i rjedji Qu. macrolepis (Qu. aegylops), a u podsloju Styrax officinalis, Crataegus azarolus, diferencialna Pistacia lentiscus, Chaerophyllum coloratum, Symphytum bulbosum, Euphorbia characias subsp. characias, Hypericum perfoliatum i na tlu mahovine Trichostomum mutabile, Pleurochaete squarrosa i dr.

Neutrobazične pramakije Oleo-Quercion

Oleo-Quercion rotundifoliae R.Mart.: Ova sveza je na Jadranu tipski zastupnik visokih tvrdolisnih pramakija, pa zamjenjuje predhodnu acidotermnu svezu u vlažnim karbonatnim zavjetrinama tvrdolisnog eumediterana Dalmacije i zapadnog Sredozemlja, a kod nas raste uglavnom u kraškim ponikvama i obalnim klancima. Nalazi se disjunktno u vlažnijim kišnim oazama Sredozemlja, npr. južni Portugal, sjeverni Tunis, Dalmacija, zapadna Grčka, jugozapadna i sjeverna obala Turske, a drugdje tek fragmentarno: npr. Baskija, Katalonija, Ligurija, crnogorska obala, Albanija, obala Gruzije itd. Kod nas raste bar na desetak vlažnih zakloništa od istočne Istre do Konavala i na nekim otocima.

Starija srednjoeuropska hipoteza je bila da se suhe i neproduktivne makije crnike diljem Sredozemlja "naprednim" sukcesijama moraju konačno razviti u produktivnije listopadne šume submediteranskog tipa. Ovu je eurocentričku dogmu prvi jasno i nedvosmisleno opovrgnuo Hübl (1969) sinekološkim i fitogeografskim primjerima iz Sredozemlja i sličnih mediteranoidnih krajeva, gdje se uz iste i nepromijenjene temperature pri porastu vlage nigdje južnije više ne nalaze listopadne submediteranske šume, nego naprotiv opet visoke vazdazelene šume, ali ne kserofilnog tipa makije, nego tad prelaze u visoke poluzimzelene pramakije, a uz još veću vlagu u subtropske kišne laurisylvae. Detaljna i opsežna fitocenološka istraživanja najviše u Španjolskoj (R. Goday, R. Martinez i dr.) tamo su podpuno potvrdila Hüblove analize, a novija istraživanja duž Jadrana i istočnog Sredozemlja ponovo dokazuju to isto.

Dakle, navodne "eurocentričke" sukcesije iz tvrdolisne makije u submediteranske šume Quercetalia pubescentis, u najvećem dijelu terenske stvarnosti diljem Sredozemlja uglavnom ne postoje - osim tek najsjevernije u rubnim poluzimzelenim fragmentima ekstrazonalnih makija (Baskija, talianska jezera, Trst, bugarska obala, Krim i sl.), gdje su te poluzimzelene enklave ionako već okružene submediteranom. Naprotiv na većini južnoeuropskih obala i sredozemnih otoka s porastom vlage iz makija Quercion ilicis, na flišu i silikatima se razvijaju termoacidne više pramakije Erico-Quercion, a na vlažnim karbonatima neutrobazične visoke laurisylvae Oleo-Quercion.

Oleo-Quercion su naše najbujnije i najviše sredozemne vazdazelene šume, koje u jadranskim otočnim klancima i dubljim ponikvama postižu visine po 12-20m i odlikuju se gustim polumračnim sklopom poput džungle raznovrsnog drveća i grmlja s mnogobrojnim lijanama, a na granama vise zavjese i brade od epifitnih mahovina i lišajeva i na tlu je bujni spužvasti sag mahovina s obiljem raznih paprati i gljiva. Zato se već po samoj vanjskoj fizionomiji i gradji, ove naše reliktne laurisylve bitno razlikuju od svih primorskih i kopnenih šuma u Hrvatskoj i na Balkanu. Visoke laurisylvae Oleo-Quercion se nalaze disjunktno od zapadnog Sredozemlja do Jadrana u više kišnih refugija s najobilnijim oborinama unutar Sredozemlja.

Najveći zapadni refugij je na obali Pirenejskog poluotoka i susjednim otocima s desetak pripadnih zajednica, a drugi su u sjevernom Tunisu, Dalmaciji, zapadnoj Grčkoj, sjeverozapadnoj Turskoj, itd. Još sredinom terciara (oligomiocen) su vrlo slične fosilne laurisylvae iz tog reda bile dominantna pravegetacija nižeg pojasa Dalmacije uz Jadran i Zagorskih otoka na Panonskom moru: npr. na miocenskoj obali otoka Medvednice kod Zagreba su rasle pramakije Myrtus croatica (M. communis subsp. tarentina) + Quercus mediterranea (Qu. calliprinos), zatim kod nas kasnije u pliocenu još pramakije Laurus nobilis + Taxus baccata i Arbutus andrachne + Quercus coccifera, itd. Visoki rast uz obilje lijana, epifita, mahovina i južnih gljiva su dobri fizionomski pokazatelji ove sveze, nasuprot nižim i fizionomski bijednim običnim makijama kserofilne sveze Quercion ilicis s.s.

Zajednički pokazatelji te sveze i staništa karbonatnih laurisylva u toplo-vlažnoj inačici Mediterana jesu: Quercus ilex subsp. rotundifolia (Qu. ballota), Laurus nobilis (optimum), Juniperus oxycedrus subsp. badia (J. arborea), Pistacia saportae (P. lentiscus X terebinthus), Viburnum rugosum (V. pseudotinus), Euphorbia characias ampl., uz obilje lijana Smilax mauretanica, Rubia aucheri (R. longifolia), Hedera colchica i Hed. taurica (H. helix subsp. poëtarum), Origanum heracleoticum, Limodorum abortivum, pa obilno velike južne paprati Dryopteris australis (D. pallida), Polypodium australe, Polystichum setiferum, Pteridium tauricum (Pt. aquilinum ssp. brevipes) itd.

Na drveću u račvama grana i trulim rupama rastu pravi vaskularni epifiti: Umbilicus erectus, Sedum maximum, Parietaria judaica, Polypodium interjectum i dr. Po granama i deblu raste epifitna mahovina Cryphaea arborea i obilje lišaja, a na tlu je debeli gusti sag od subtropskih mahovina Bruyum canariense, Sphaerocarpus texanus, Cololejeunea rossetiana, Riccia raddiana, Riccia michelii, Cephaloziella baumgartneri, Southbya nigrella i ine južne, pa još obilne gljive Boletus caucasicus, Xerocomus armeniacus, Ramaria nigrescens, Russula maculata, a u bogatoj i osobitoj fauni su glavni kraški miš Apodemus mystacinus epimelas, pa kornjača Testudo hermanni, zmija Coluber jugularis, puževi Milax gagates, Helix cincta, Monacha carthusiana i Helicigona setosa, leptir Charaxes jasius, termit Leucotermes lucifugus, kornjaši Polydrosus elegantulus, Pervena bicincta i dr. Dvije su glavne pripadne zajednice kod nas u vlažnim jadranskim refugijima:

• Lauro-Quercetum ilicis (R.Mart. 1957) Quez.& al. 1976 (Lauretum nobilis Lak.& al.), je iz te sveze najsjevernija i osiromašena šuma poluvlažnih viših makija (7-12 m) na rubu eumediterana ili južnije uz djelomični zaklon u klancima i ponikvama. Nalazi se uz rub Sredozemlja u vlažnim karbonatnim uvalama po južnoj Europi, od sjeverne Španjolske do Grčke, a kod nas u jugoistočnoj Istri, na sjeveru Cresa, sjeverne obale Korčule, Mljeta, Pelješca, uz dubrovačku Omblu, u Konavlima i dr. Uz dominantni lovor su ostali pokazatelji uglavnom isti oni kao i za svezu pa je to prijelazna šuma izmedju sveza Quercion ilicis i Oleo-Quercion.

• Smilaci-Quercetum rotundifoliae (R.Mart. 1986) Barb.& al. 1987 ("Palaeo-Quercetum refugiorum" Radić, Fukarek), također raste uz sjevernu granicu sveze prama rubu eumediterana, kod nas najčešće u obalnim klancima i dubljim ponikvama. Češća je u sjeverozapadnom Sredozemlju, a kod nas je na istočnoj granici, najbujnije u Mereškoj jami na Cresu i fragmentarno na Sv.Grguru, primorskim klancima Biokova itd. Pokazatelji su dominantni Qu. ilex ssp. rotundifolia, pa Juniperus oxycedrus subsp. badia (J. arborea), Smilax mauretanica, Tamus communis subsp. cretica, a na tlu obilje paprati Dryopteris mediterranea, Polypodium interjectum, Asplenium adiantum-nigrum i dr.

Glavna literatura

• Aboel-Atta, A.M.I. 2009: On the taxonomy of Laurus L. (Lauraceae), evidence from izozymes RAPD and ISSR. Acad. J. Plant Sci. 2/2: 82 - 91.
• Axelrod, D.I. 1970: Mesozoic paleogeography and early angiosperm history. Bot. Review 36/3: 277 - 319.
• Axelrod, D.I. 1975: Evolution and biogeography of Madrean-Tethyan sclerophyll vegetation. Ann. Missouri Bot. Garden 62/2: 280 - 334.
• Barbero, M.& al. 1981: Sur la presence au Maroc de Laurus azorica (Seub.) Franco. Anales Jardin Bot. Madrid 37: 467-472.
• Borzan, Ž.& al. 1992: Hrvatski biljni endemi. Šume u Hrvatskoj, p. 223 - 236, Šumarski fakultet Zagreb.
• Lovrić A.Z. & al. 1981: The Adriatic endemics, I - V. Rapports CIESM ser. Islands, 27/9: 63 - 78, Museum Monaco.
• Lovrić A.Ž. 1983: Visianijevi endemi na Dinarskom kršu. Zbornik 100-god. R.Visianija, p. 185 - 202, Muzej Šibenik.
• Lovrić A.Ž.& Bedalov M. 1987: Ekološki pregled primorskih i kanjonskih endema iz zapadnih Dinarida i Jadrana. Posebna izdanja ANUBIH 78/14: 167 - 178, Sarajevo.
• Manos, P.S.& Stone, D.E. 2001: Evolution, phylogeny and systematics of the Juglandaceae. Ann. Missouri Bot. Garden 88: 231 - 269 .
• Rivas Martinez, S.& al. 2002: Laurus novocanariensis. Itinera Geobot. 15/2: 703.
• Rodriguez-Sanchez, F.& Arroyo, J. 2008: Reconstructing the demise of Tethyan plants; climate-driven range dynamics of Laurus since the Pliocene. Global Ecol. Biogeog. 17: 685 - 695.

Poveznice

• Hrvatsko-jadranski hrastovi
• Hrvatsko-balkanski borovi
• Hrvatsko-balkanske jele
• Hrvatsko-dinarski javori

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.