Jadranske grmaste pušine

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jadranske grmaste pušine (odrvenjeli Dianthus, Drypis i ine Silenoideae iz primorske Hrvatske i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

  • Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Caryophyllaceae (Silenoideae: Drypis & Dianthus)

ABSTRACT

Adriatic woody Silenoideae (Dianthus and Drypis in Croatian coast and isles): The mostly herbaceous family Caryophyllaceae in eastern Adriatic includes some woody endemics: shrubs Drypis degeniana and Dianthus dalmaticus, and also suffrutescent Drypis jacquiniana, Dianthus medunensis and Silene reiseri. Other interesting herbaceous Silenoideae there are also Drypis spinosa, Dianthus ciliatus, D. freynii, Silene velebitica, Heliosperma tommasinii, etc. The endemic woody Drypis at Adriatic occurs in coastal rockfields and scree vegetation of Peltarion alliaceae, replaced eastwards by Peltarion angustifoliae.

U v o d

Subkozmopolitska porodica Caryophyllaceae sadrži blizu 90 rodova s oko 2.200 vrsta, većinom zeljanica proširenih najviše po Holarktisu. Obuhvaća 3 glavne podobitelji: najveće Silenoideae, Alsinoideae i malu Paronychioideae, a tu zadnju neki smatraju i posebnom porodicom (Illecebraceae). Silenoideae (Caryophylliodeae s.s.) imaju glavni razvojni centar s najvećim bogatstvom u Sredozemlju i Srednjoj Americi do Havaja, gdje sadrže i više odrvenjelih grmastih vrsta. Alsinoideae su uglavnom niže zeljanice, pretežno proširene po sjevernim nizinama i južnijim planinama. Odatle su se u doba pleistocenskih oledbi proširile do tropskih planina i preko visokih Anda sve do Antarktika, gdje je pripadni rod Colobanthus (Sagina ampl.) najjužnija polarna dvosupnica. Za zeljaste Alsinoideae na primorskom krasu, vidi pobliže u paralelnom članku Dinarske Alsinoideae.

Odrvenjele grmaste Silenoideae

Drypis i ine odrvenjele Silenoideae na olujnom krasu: Odrvenjele Caryophyllaceae-Silenoideae su uglavnom južniji kseromorfni grmovi i polugrmići, a drugdje u svijetu su rjeđa pojava tj. uglavnom su ograničeni na Sredozemlje i jugozapadnu Aziju, a najviše ili 4/5 svih drvenastih rastu oko nas duž Tauro-Dinarskog velekrasa. Izvan toga najvećeg kraškog područja još raste npr. grmić Gymnocarpus decander Forsk. u polupustinjama Sahare i Arabije, a na sušnim planinama srednje Azije više grmasto-ježinastih vrsta iz roda Acanthophyllum C.A.M., sličnih na naš Drypis.

Ježinasti rod Drypis, mekinjak

Poluendemski rod Drypis (mekinjak, na Krku: "kozopàša", grč. mangaphána), proširen je s glavnom vrstom Dr. spinosa oko Jadrana tj. u Italiji i jugozapadnom Balkanu od Dinarida do Grčke. Na primorskim Dinaridima i otocima sadrži 3 svojte: Planinski mekinjak, Dr. spinosa L. (subsp. spinosa s.s., D. s. subsp. linnaeana Murb.& Wett.), je visinska zeljanica koja raste na sniježnim točilima Apenina, Dinarida i grčkog gorja, gdje većinom raste na sniježnim točilima zaštićenih visinskih ponikava, iz reda Drypidetalia spinosae Quez. U primorju i na otocima raste manji polugrm Dr. jacquiniana, a samo na obalama Velebitskog kanala i treći, halofitni veći grm Dr. degeniana.

Dr. jacquiniana, primorski mekinjak

Primorski mekinjak, Drypis jacquiniana Murb.& Wett. (D. spinosa L. ampl. subsp. jacquiniana Murb.; na Krku: "kozopàša", Pag: "mekinjak"). Tipski planinski mekinjak, Dr. spinosa subsp. spinosa (subsp. "linnaeana" Murb. & Wett. ill.) je neodporna visinska zeljanica na Apeninima i Dinaridima do Macedonije i sjeverne Grčke. Naprotiv uz sjeveroistočni Jadran na suhim i burnim točilima Slovenskog primorja, Istre, Kvarnera i dalmatinske obale (Makarska i dr.) zamjenjuje ga primorski kseromorfni polugrm Dr. jacquiniana, kojemu su još najbliže i kseromorfne oromediteranske populacije mekinjaka na suhim visinskim točilima južne Grčke, osobito na grebenima Parnasa i Peloponeza.

Tamo raste u vegetaciji reda Drypidetalia, a kod nas u jadranskoj svezi Peltarion alliaceae od privjetrina do jačih vjetrometina, ali uglavnom izvan dosega obalne posolice, gdje ga zamjenjuje treća svojta. Ovo je niži polugrmić do 40 cm, stabljike samo pri dnu odrvenjele a inače zeljaste jednogodišnje, pricvjetne brakteje kraće su do 2 cm i na vrhu s nerazgranjenom bodljicom (pobliže Domac 1947, 1949).

Dr.X degeniana, velebitski mekinjak

Grmoliki ili veliki mekinjak, Drypis degeniana (Deg.) Lov. (usp. Lovrić 1975, 1983, 1988, 1995, Lovrić & Bedalov 1987, Dr. spinosa X jacquiniana Lov.; na Krku: "vela kozopàša"): Najizloženije priobalne populacije većih grmolikih mekinjaka na olujnim i presoljenim obalama oko Velebitskog kanala znatno se razlikuju od ostalih primorskih uz istočni Jadran. Građom cvata su ovi donekle na prijelazu od planinskog do primorskog mekinjaka, ali su im ostale morfo-taksonomske značajke posebne: To je 2-3 puta veći grm visine do 70 cm i širine do 130 cm, članci na granama su vrlo tvrdi i odrvenjeli, na krajevima dvostruko zadebljali poput kosti do 5 mm širine, svi listovi tvrdo sklerotizirani u kruto trnje, pricvjetne brakteje su narančaste i vrlo duge do 3,5 cm, kruto-odrvenjele poput čavala, krakato-razgranjene s još 3-5 čvrstih bočnih bodljika dugih do 1cm.

Ovo je lokalni istočnokvarnerski endem i obalni halofit: velebitska obala Jurjevo-Prizna (loc.clas. Tvardavàla), jugoistočne obale Krka od Vrbnika do Stare Baške, otoci Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. Tu raste jedino uz morsku obalu na olujnim burištima s najjačom posolicom, od 2-50 m nad morem na presoljenim obalnim kamenjarama i uz šljunkovite žalove, većinom u zajednici Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Dodatak: azijski Acanthophyllum

Prednjoazijski sličan rod Acanthophyllum C.A.M. (ježilist ili azijski mekinjak) je drugi konvergentni rod iz iste podobitelji, koji fizionomski i ekološki zamjenjuje balkanski Drypis istočnije, na izloženim kamenjarama i točilima kraškog gorja jugozapadne Azije, od Turske do Turkestana i Kirgizije. Tamo sadrži preko 130 raznih svojta, najviše na iranskim Dinaridima (kras Zagros), a najzapadniji je na Taurusu Ac. verticillatum (Willd.) H.Mazz.

Odrvenjeli grmasti Dianthus

Rod Dianthus (klinčac, klinčić, kajk. "klinček", čakav. "garòful", srbo-turs. "karanfil", engl. carnation, njem. Nelke, fran. oeillet, rus. gvozdika, turs. Karanfuli, grč. karyophyllon) - Jezična pripomena: ranije se Dianthus kod Hrvata javno i književno odavna zvao klinčić (klinčac ili kajkavski "klinček"),- ali je onda u Jugoslaviji od 1919. taj naš izvorni naziv uskoro potisnut i nametnut nam je istočni balkanski turcizam, tzv. "karanfil" iz turskoga "Karanfuli" (tj. balkanski-izkrivljeno od izvornog grčkoga karyophýllon).

Ovaj palearktički rod inače obuhvaća oko 300 vrsta većinom u Euraziji, s par njih u sjeverozapadnoj Africi i Kanadi, a glavno mu je i najbogatije razvojno središte u Maloj Aziji i na Balkanu. Na Dinarskom krasu taj rod sadrži pedesetak svojta, od čega su desetak dinarski ili balkanski endemi. Značajni odrvenjeli grmići i polugrmovi unutar roda Dianthus su ograničeni na podrod Armeriastrum Ser., i to najviše u mediteranskoj sekciji Borbasia M.Gan.

Grmasti Dianthus dalmaticus

Grmoliki ili dalmatinski klinčić, Dianthus dalmaticus Čelak s.s. (non Hayek nec Fl.Eur., D. "fruticosus" auct.dalm. non L., non D. ciliatus subsp. "dalmaticus" Fl.Eur.=> donji hibrid, Dalmacija: "veli garoful"): Ovo je naš endemski grmić južnih obalnih Dinarida od Cetine do Boke Kotorske, a najčešći je i tipičan u Makarskom primorju, Konavlima i Krivošijama tj. izmedju donje Cetine i Boke Kotorske. Raste do jačih vjetrometina na primorskim stijenama izvan dosega posolice u svezi Centaureo-Campanulion.

Od tipa D. ciliatus Guss. (s.s.) s kojim je ranije zamjenjivan, oštro se izdvaja: grmolikim rastom, odrvenjelim i višegodišnjim rašljastim granama, listovi su u tjemenim rozetama po 10-20 cm iznad tla pri vrhu grana (za cvatnje prizemni uvenu ili opadnu), vrh lista je bodljast i tvrdo-sklerotičan, brakteje su isto čvrsto-bodljaste na vrhu, cvjetovi pojedinačni na izduženoj stapki, a latice su na vrhu pilasto-nazubljene.

Polugrm Dianthus medunensis

Prijelazni crnogorski klinčić, D. X medunensis Beck & Szis. (D. ciliatus subsp. "dalmaticus" Hay.& Fl.Eur. non "Čelak", D. dalmaticus X nikolai Rohl., Crna Gora: "divlji karanfil"): To je prijelazni introgresijski križanac koji od Boke Kotorske prama istočnom zaleđu u submediteranskim kanjonima zamjenjuje endemski sredozemni tip D. dalmaticus s.s.

Taj prijelazni križanac raste na nutarnjim stijenama hercegovačkih i crnogorskih kanjona, npr. uz Neretvu, Zetu, Moraču i dr., većinom u svezi Edraianthion. Od pravoga grmastog tipa D. dalmaticus se ovaj hibridni polugrm izdvaja: nižim polugrmastim rastom, samo je pri dnu odrvenio a stabljike i ogranci su zeljasti i jednogodišnji, dok listovi ostaju za cvatnje zeleni u prizemnoj rozeti i pri vrhu su mekše ušiljeni (ne tvrdo-sklerotični).

Istočniji grmoliki Dianthus

Istočnomediteranski ini slični grmovi roda Dianthus sect. Borbasia (grč. karyophýllon, turs. Karanfuli): Na klisurastim kraškim obalama istočnog Sredozemlja u vegetaciji reda Ptilostemetalia još raste više sličnih, odrvenjelih grmolikih svojta tog roda iz grmaste sekcije Borbasia M.Gan.: npr. na otočnim stijenama Krete pravi grm D. aciphyllus Sieb.: DC (D. arboreus L. p.p.), pa na inim egejskim otocima i obalnim rtovima drvenasti polugrmovi D. fruticosus L., D. juniperinus Sm., D. rhodius Rech., D. mercurii Held. i dr.

Endemski Dianthus freynii

Dianthus freynii Vand.: Ovo je odporni visinski endem hercegovačkih planina oko Neretve, a najviše na kraškim grebenima Čvrsnice i Prenja od 1.900 - 2.220 m. Ovdje raste po olujnim burištima u vršnim rudinama Asperulo-Festucetum pancicianae i Edraiantho-Veronicetum satureioidis.

Zeljasti Dianthus ciliatus

Najčešća vrsta tog roda na kamenom krasu jadranskih otoka i dalmatinske obale je kserofit Dianthus ciliatus Guss. ampl. To je promjenjiva svojta s više vatieteta i okolojadranski poluendem Italije i primorskih Dinarida. Kod nas ovaj većinom raste u submediteranu na suhim kraškim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Endemske kraške Silene

Rod Silene (pušina, Kvarner: "mećik", engl. catchfly, njem. Klebnelke, fran. cornillet, rus. smolevka, grč. loulodak, turs. Nahil): Ovaj je najveći pripadni i pretežno holarktički rod iz podobitelji Silenoideae, s blizu 600 vrsta većinom u Euraziji i Sjevernoj Americi, kao i južnije na tropskim planinama. Najviše odrvenjelih grmastih vrsta taj sadrži na Sredozemlju od Male Azije do Kanarskih otoka, pa još na Havajima u Pacifiku.

Silene reiseri (S. microloba)

Mesnata pušina, Silene reiseri Maly 1907 s.s. (non auct., S. microloba auct., ? S. vulgaris L. ampl. subsp. suffrutescens Greut.& al. 1973, S. vulgaris var. "reiseri" Hayek p.p. non Maly; na Krku: "pukàvac"): Ovo je obalni endem istočnog Jadrana: obale Dalmacije, Velebitska obala i jadranski otoci, a možda joj je još srodna i S. vulgaris ssp. suffrutescens iz grčkih obala do Krete. Tip vrste S. vulgaris s.s. i ostale podvrste kod nas su uglavnom poluodporne na umjerenim privjetrinama izvan obale, a samo ova duž istočnog Jadrana raste na izrazitim vjetrometinama uz jaču posolicu.

Kod nas se nalazi na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama, najčešće u zajednici Peucedano-Silenetum reiseri. Od drugih oblika iz širje skupine S. vulgaris (ampl.) izdvaja se: odrvenjelim polugrmastim rastom, dolje manjeviše drvenastom stabljikama u busenu, listovi su sočno-mesnati i vretenasto-odebljali (ne plosnato-eliptični), na vrhu su ušiljeni s hrskavičnim zadebljanjem, pricvjetne brakteje su veće i slične vretenasto-mesnate kao ostali listovi (nisu suhe opnasto-ljuskave), cvjetovi su pojedinačni na vrhu grana, plod kraći-kuglast, sjemenke gladke (bez bradavica), a cvatnja je kasnija ujesen (VIII.- X. mjesec).

Istočnije grmaste Silene

Istočnomediteranski slično odrvenjeli grmovi iz roda Silene (grč. loulodak, turs. Nahil): Na klisurastim kraškim obalama Sredozemlja nalazi se više raznih odrvenjelih grmova i polugrmića iz roda Silene, najviše iz sekcije Viscago Moench. (Siphonomorpha Otth.), npr. na grčkim obalama i otocima S. fruticosa L., S. spinescens Sb.& Sm. i dr.

Zeljasta Silene velebitica

Silene velebitica (Degen) Wrigley iz ine sekcije Otites (Otites velebitica (Deg.) Holub, na Krku: "mećik"): Ova je submediteranski endem velebitskog primorja, otoka Prvića i Obzove gore na Krku, gdje raste na olujnim stijenama većinom u zajednici Campanulo-Onosmetum croaticae. Od srodnog tipa S. otites (L.) Wib. s.s., ova se razlikuje: jastučasti polugrmić, stabljike pri dnu odrvenjele, listovi uži i svjetliji sivi jače dlakavi, cvat je nerazgranjen, a plodići kraći kuglasti (ne jajasti).

Heliosperma (Silene) tommasinii

Heliosperma tommasinii Vis. (Silene insularis Barbey): Ovo je južnojadranski primorski endem u široj okolici Dubrovnika tj. Orjen, Konavosko gorje, greben Pelješca i vrhovi Mljeta. Ovdje raste na izloženim submediteranskim stijenama, a najviše u zajednici Moltkio-Potentilletum speciosae.

EKOLOGIJA GRMASTIH Silenoidea

Grmasti južniji Dianthus i odrvenjele Silene na Sredozemlju i Jadranu rastu većinom po primorskim stijenama (Centaureo-Campanulion), ali tu rijetko dolaze kao dominantne populacije i većinom su nazočne pojedinačno kao značajne pratilice izmiješane s inim hazmofitnim grmljem. Naprotiv jedino ježinasti rod Drypis uz istočni Jadran češće raste u dominantnim populacijama po golim kamenjarama, točilima i siparištima sveze Peltarion alliaceae, a istočnije još dolazi i sveza Peltarion angustifoliae sa sličnim rodom Acanthophyllum.

Gole kamenjare i južna točila iz sredozemnog reda Rumicetalia induratae Goday (1964) 1971 ("Thlaspietalia" auct.medit. non Br.Bl., "Drypetalia spinosae Qesel" in Trić - non Quezel) i širega kserotermnog razreda Sedo-Scleranthetea Br.Bl. 1955 (non "T.Müller 1961", Hercegovina: "grohote", Kvarner: "gruhi", na Krku: "koguli", grč. cheradia, turs. Taşlik, perz. kevir, kurd. kagalu): Kod nas je prije bilo uobičajeno da se na Jadranu primorska i otočna točila i kamenjare po srednjoeuropskoj analogiji šablonski ubrajaju u sjeverni sibirski red Thlaspietalia Br.Bl. ampl., iako s njime zapravo nemaju nijedne zajedničke vrste - osim navodne Rumex "scutatus" auct., koja u primorju i na otocima ustvari izostaje, jer je to bio krivo određeni, južniji sredozemni kserofit R. indurata.

Naprotiv ta naša južna obalna točila sadrže niz zajedničkih kserofita s južnijim sredozemnim redom Rumicetalia induratae: Rumex indurata, Calamintha calaminthoides, Geranium lucidum, Piptatheretum caerulescens, Sedum neglectum, Arisarum vulgare i dr. Osim više sveza u zapadnom Sredozemlju (Atlas, Španjolska i sredozemni otoci), ovaj sredozemni red prama istoku duž primorskih Tauro-Dinarida obuhvaća još 2 slične regionalne sveze: duž jadranskog primorja Peltarion alliaceae i u Turskoj slična Peltarion angustifoliae. Inače pripadni razred Sedo-Scleranthetea s.l. u južnoeuropskom gorju na izloženim kamenjarama i osulinama, iznad reda Rumicetalia još obuhvaća i drugi hladniji kseromontani red Sempervivo-Sedetalia (Br.Bl.) T.Müll. (usp. Balkanski Sedum - ekologija).

Dinarski Peltarion alliaceae

Vegetacija kraških točila i kamenjara iz jadranske primorske sveze Peltarion alliaceae (Hić. 1956) Domac 1957, obuhvaća sunčana točila, suha kamena siparišta i olujne gole kamenjare na submediteranskom krasu od pojasa crnograba do eumediterana duž istočnojadranskog primorja i otoka. Zajednički su pokazatelji te sveze: Peltaria alliacea ampl., Drypis jacquiniana, Rumex indurata (regionalno), Biscutella hispida, Cardamine maritima, a u kraškoj fauni gnjezdarica Monticola saxatilis i gušter Lacerta oxycephala. Na golomu primorskom krasu ova sveza sadrži 6 odpornih kserofilnih zajednica.m

Naprotiv se ine neodporne iz vlažnih zasjenjenijih točila primorskih Dinarida (Corydalo-Geranietum macrorrhizi Hić i Geranio-Anthriscetum fumarioidis Hić i slične) odnedavna ubrajaju u drugu kontinentalnu svezu Corydalion ochroleucae Lak.& al. iz sjevernoga kopnenog reda Thlaspietalia. Gradient suše i vjetra primorskih točila i golih kamenjara uz istočni Jadran: samo u vlažnijim zavjetrinama Geranio-Anthriscetum fumaroidis < Corydalo-Geranietum macrorrhizi < Marrubio-Rumicetum induratae < Drypidetum jacquinianae s.s. < Drypido-Linarietum microsepalae < Scaligerio-Carthametum baetici < Geranietum dalmatici < Drypido-Peltarietum crassifoliae na najjačim olujnim burištima.

Marrubio-Rumicetum induratae

Marrubio-Rumicetum induratae Lak.& al. 1989: Ovo je osiromašena brdska zajednica na gornjoj sjevernoj granici sveze i reda. Raste uglavnom u pojasu crnograba na višim točilima i olujnim kamenjarama primorskih i jugoistočnih Dinarida od 500-1.000m, pretežno na dolomitu: Vidova gora na Braču, Ćićarija, vinodolska brda, Poštak, Svilaja, Hercegovina, kanjoni Cetine, Butišnice i gornje Neretve, pa na Sandjaku u fenskim kanjonima gornje Drine (loc.clas.).

Pokazatelji ove rubne najgornje zajednice su primorski kserofiti na sjevernoj granici: Rumex indurata, Sedum dinaricum (S. orientale), Biscutella hispida, Cardamine maritima, pa još diferencialne Marrubium incanum, Salvia officinalis i Bupleurum aristatum (usp. Lakušić & al. 1989: tab.3).

Tip Drypidetum jacquinianae s.s.

Drypidetum jacquinianae s.s. (Hić. 1934) Domac 1957 (as. Rumex scutatus-Drypis jacquiniana Hić. prov., na Krku: "varskagrûh"): Ovo je prototip sveze i najčešća točilarska zajednica primorskog krasa uz gornji Jadran, nađena od Istre preko Kvarnerskog primorja i sjevernojadranskih otoka do kanjona Zrmanje. Većinom raste na izloženim točilima s jačim vjetrom u području bjelograba i crnike, dok ju na olujnim točilima i kamenjarama zamjenjuju druge odpornije zajednice ("Drypetum jacquinianae" auct.ampl.): na višim brdskim točilima Marrubio-Rumicetum, a na zasoljenim obalama Drypido-Peltarietum (vidi niže).

Pokazatelji su: dominira endemski Drypis jacquiniana s.s., pa tip Peltaria alliacea subsp. alliacea s.s., Aristolochia croatica s.s. (endem), Viola adriatica (en.) i Bunium montanum. Najčešća je ta zajednica duž velebitske obale, na vrhovima otoka Krka i na grebenu Prvića, pa na Rabu i osobito na Pagu, gdje raste samo iznad granice posolice (niže uz more ju zamjenjuje halofilni Drypido-Peltarietum - vidi niže).

Drypido-Linarietum microsepalae

Drypido-Linarietum microsepalae (Hić. prov.) Domac 1957 (Linario-Drypetum jacquinianae Trić syn.ill.): Ovo je također endemska srednjodalmatinska zajednica, koja južnije zamjenjuje sjevernu tipsku Drypidetum jacquinianae s.s. na primorskim točilima između Krke i Neretve, a najviše i tipično raste po Makarskom primorju pod Biokovom.

Nalazi se od 50 - 700m na sušnim i vjetrovitim submediteranskim točilima. Pokazatelji su većinom endemi: dominira Drypis jacquiniana, Linaria microsepala (L. simplex ampl., en.), Hieracium biokovoense (en.), Onosma stellulatum subsp. biokovoense (en.), Sedum glaucum, Dactyloctenium aegyptiacum, a u fauni gušter Lacerta oxycephala (opt.).

Drypido-Peltarietum crassifoliae

Drypido-Peltarietum crassifoliae (Hić. 1934) Lov. 1974 (Lovrić 1975, 1984, 1987, 1993, 1995; Drypetum jacquinianae cynanchosum Hić.; Krk i Rab: "grote"): Ova je florno bogatija i najodpornija zajednica iz te sveze, koja zamjenjuje tipski Drypidetum jacquinianae s.s. na obalnim presoljenim kamenjarama u nižem pojasu halofita. Raste lokalno samo na najjačim burištima uz olujne obale u široj okolici Senja: najviše na Prviću (loc.clas.), pa jugoistočni Krk oko Baške, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Stinica, a fragmenti još i na otočiću Sv.Marko, vinodolska obala kod Dramlja, na sjeveru Raba kod Lopara i dr.

Pokazatelji su endemi i relikti: dominiraju ježinasto-kuglasti grmići i polugrmovi Drypis degeniana (D. spinosa X jacquiniana, en.), Centaurea rossiana (C. curictana, en.) i Carlina fiumensis (en.), pa Rumex suffruticosa, Peltaria crassifolia (en.), Cerinthe smithiae (en.), Sedum clusianum, Microrrhinum litorale (dif.), Vincetoxicum croaticum (en.), a u fauni tamni gušter Algyroides nigropunctatus.

Brdski Geranietum dalmatici

Geranietum dalmatici Lak.& al. 1984, je dosad najistočnija zajednica iz ove sveze na primorskim padinama južnih Dinarida oko Ploča i Dubrovnika: Rilić, Pelješac, Konavosko gorje, Krivošije (loc.clas.) i Njeguši. Raste od 600-1.100 m u supramediteranu, na olujnim točilima i kamenjarama.

Pokazatelji su dijelom endemi: Geranium dalmaticum (G. microrrhizum, en.), Arabis aschersonii (en.), Leucanthemum chloroticum (en.), Hieracium guglerianum (en.), Aethionema thomasiana i Dryopteris australis (D. pallida).

Scaligerio-Carthametum baetici

Scaligerio-Carthametum baetici Lov.& Rac (1975) 1988: Ovo je dosad najjužnija i kserotermna otočna zajednica iz te sveze na toplosuhim točilima srednjojadranskih otoka, najviše Visa i na jugu Hvara (loc.clas. kod Komiže). Nalazi se na sušnim i sunčanim otočnim točilima pod udarom pučinskog juga i najčešća je na dolomitu.

Pokazatelji su: Scaligeria napiformis, Kentrophyllum baeticum (Carthamus lanatus subsp. baeticus), Acanthus spinossimus, Crupina crupinastrum, Brassica frutescens (endem), Asperula staliana (en.), Allium croaticum (en.) i Sedum sediforme (dif.).

Istočniji Peltarion angustifoliae

Primorska kraška točila i kamenjare iz jugozapadne turske sveze Peltarion angustifoliae Uslu & Lov. 1987 (turs. Harablar, kurd. kavil): Ova istočna sveza zamjenjuje našu jadransku istočnije, pretežno u Maloj Aziji na karbonatnim točilima primorskih padina Taurusa u jugozapadnoj Turskoj i na kraškom primorju zapadne Sirije, gdje s njom završava sredozemni red Rumicetalia induratae, dok ovu na visinskim kraškim točilima zamjenjuje planinski red Heldreichietalia Quez.

Zajednički su pokazatelji ove sveze: Peltaria angustifolia (en.), Sedum orientale, Paronychia chionaea, Fibigia sp.plur., Iris sect. Oncocyclus, Dryopteris libanotica i mahovina Fissidens bryoides, a u fauni divlja koza (Capra aegagrus) i gnjezdarica Ammoperdix griseogularis. Balkanski Drypis ovdje zamjenjuje slični prednjoazijski rod Acanthophyllum (Silenoideae). Dosad su poznate tek 3 pripadne kraške zajednice, ali zbog prostranih i čestih raznolikih točila na južnom primorju Taurusa, treba tamo još očekivati i druge slične fitocenoze.

Ampelopsido - Peltarietum

Ampelopsido-Peltarietum angustifoliae Uslu & Lov. (1987) 1993: To je najzapadnija pripadna zajednica i prototip ove sveze na vjetrovitim submediteranskim točilima Licijskog krasa u jugozapadnoj Turskoj od 300 - 1.000m. Pokazatelji su: Peltaria angustifolia, Ampelopsis orientalis, Sedum orientale, Carthamus longifolius i trava Piptatherum caerulescens (dif.), a u fauni Capra aegagrus i gnjezdarica Ammoperdix griseogularis.

Peltario-Fibigietum eriocarpae

Peltario-Fibigietum eriocarpae Uslu & Lov. (1987): Ovo je slična zajednica izloženih i suhih kamenjara i vapnenastih siparišta od 900-1.500m visine u nutarnjoj Anatoliji oko kraških jezera sjeverozapadnog Taurusa, a najviše i tipski uz velika kamenita jezera Egridir i Beyşehir (loc.clas.).

Pokazatelji su istočni kserofiti i neki endemi: Fibigia eriocarpa (en.), Rumex indurata, Hypericum lanuginosum, Iris lupina (I. massandianii, en.) i veća paprat Dryopteris australis (D. pallida), a u fauni između kamenja endemski gušter Lacerta parva.

Paronychio - Peltarietum

Paronychio-Peltarietum angustifoliae Uslu & Lov. (1987): Ova je je dosad najistočnija poznata zajednica iz te sveze i reda, a nalazi se na izloženim ofiolitnim točilima submediteranskih strmina Amanskog gorja (Nurdag) nad zaljevom Iskenderun, od 600 - 1.300m visine.

Pokazatelji su istočniji kserofiti i dijelom endemi: Peltaria angustifolia, Paronychia chionaea, Erodium ammanum (endem), Marrubium faucidens, Iris paradoxa (I. medwedewii, en.), a u fauni istočne gnjezdarice Anthus similis i Ammomanes deserti.

Biogeografija i paleoekologija

Biogeografija i paleoekologija holarktičkih točila i siparišta iz širjeg skupa Galeopsiea Bolos 1968: Ovaj nadrazred u Euraziji dosad obuhvaća tri glavna, ekofizionomski i florno-cenološki jasno razlučena regionalna razreda: kserotermna nizinska i sredozemna siparišta Sedo-Scleranthetea Br.Bl. s.s., pa hladno-vlažna visinska i borealna europska točila Thlaspietea Br.Bl. s.s., ter sušno-hladna jugoistočna siparišta i subnivalne visinske kamenjare na gorju jugozapadne Azije iz predglacialnog razreda Heldreichietea (Quez.) Parolly. Razred Thlaspietea uglavnom obuhvaća mlađu postglacialnu vegetaciju, dok su pripadni Rumicetalia induratae i Heldreichietalia većinom reliktnoga terciarnog iskona.

Važnija literatura

  • Carlquist, S. 1995: Wood anatomy of Caryophyllaceae; ecological, habital, systematic and phylogenetic implications. Aliso 14/1: 1 - 17.
  • Desfeux, C.& Lejeune, B. 1996: Systematics of euromediterranean Silene (Caryophyllaceae): evidence from a phylogenetic analysis using ITS sequences. Comptes Rendus Acad. Sci. ser. 3—Sciences de la Vie 319: 351-358.
  • Domac, R. 1947: Biljnogeografski odnosi unutar roda Drypis. Period. Biol. II/B, 1: 54-68.
  • Domac, R. 1949: Anatomska gradja vegetativnih organa mekinjaka (Drypis spinosa L.). Acta Bot. Univ. Zagreb, 12-13: 133-164.
  • Eggens, F.& al. 2007: The origin and number of introductions of the Hawaiian endemic Silene species (Caryophyllaceae). Amer. J. Bot. 94: 210-218.
  • Favarger, C. 1962: Contribution a l'étude cytologique des genres Minuartia et Arenaria. Bull. Soc. Neuchâtel. Sci. Natur. 85: 53-81.
  • Fior, S.& al. 2006: Molecular phylogeny of the Caryophyllaceae (Caryophyllales) inferred from chloroplast matK and nuclear rDNA ITS sequences. Amer. J. Bot. 93: 399-411.
  • Gjurašin, S. 1933: Rod Dianthus u flori Hrvatske i Slavonije. Prirodoslovna istraživanja JAZU 18: 1 - 58.
  • Meimberg, H.& al. 2000: Molecular phylogeny of Caryophyllidae s.l. based on matK sequences with special emphasis on carnivorous taxa. Plant Biology 2: 121-252.
  • Oxelman, B.& Lidén, M. 1995: Generic boundaries in the tribe Sileneae (Caryophyllaceae) as inferred from nuclear rDNA sequences. Taxon 44: 525-542.
  • Oxelman, B.& al. 1997: Chloroplast rps16 intron phylogeny of the tribe Sileneae (Caryophyllaceae). Plant Syst. Evol. 206: 393-410.
  • Oxelman, B.& al. 2001: A revised generic classification of the tribe Sileneae (Caryophyllaceae). Nordic J. Bot. 20: 515-518.
  • Popp, M.& Oxelman, B. 2004: Evolution of an RNA polymerase gene family in Silene (Caryophyllaceae)— incomplete concerted evolution and topological congruence among paralogues. Systematic Biology 53: 914-932.
  • Smissen, R.& al. 2002: Subfamilial relationships within Caryophyllaceae as inferred from 5'ndhF sequences. Amer. J. Bot. 89: 1336-1341.
  • Tutin, T.G.& al. 1993: Caryophyllaceae. Flora Europaea, 2nd Ed. vol. 1: 139-246. Cambridge Univ. Press.
  • Westerbergh, A.& Saura, A. 1994: Genetic differentiation in endemic Silene (Caryophyllaceae) on the Hawaiian Islands. Amer. J. Bot. 81: 1487-1493.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted auctor and source, may be copied and distributed without changes.