Jadranske južne zumbulke

Jadranske južne zumbulke (Muscari, Silla i ine Hyacinthaceae s primorskog krasa i južnogorskih snježanika): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Liliatae (Muscari & Ornithogalum)

ABSTRACT

Adriatic southern Hyacinthaceae (Muscari, Scilla and Ornithogalum at Croatian coasts and southern snowbeds): Within the southern family Hyacinthaceae, Adriatic rocky islands include the endemics Muscari speciosum and Ornithogalum visianicum, and in eastern Adriatic coastal mounts occur also Scilla albanica and Sc. montenegrina, and other related widespread Mediterranean taxa too. These altitudinal Hyacinthaceae are the most frequent and diversified in coastal Dinaric Alps and Greek mountains, on the southern seasonal snowbeds with summer dryness within Muscario-Scillion subnivalis.

U v o d

Scilla, Muscari, Ornithogalum i njima srodni lukovičasti rodovi su se ranije formalno-morfološki ubrajali u širje Liliaceae ampl., ali su odnedavna zbog biokemijskih i inih razlika izdvojeni u drugu posebnu, pretežno južnu porodicu Hyacinthaceae. Ova u svijetu sadrži sedamdesetak rodova i oko tisuću raznih vrsta, a kod nas na Dinarskom krasu najviše uz Jadran, osobito na otocima i južnomu primorskom gorju raste desetak pripadnih rodova, dosad našim kopnenim jugo-botaničarima većinom slabo poznatih (osim tek po par sjeverno-kopnenih vrsta): Scilla, Muscari, Ornithogalum, Bellevalia, Urginea, Hyacinthella, Hyacinthus, Endymion (Hyacinthoides), itd.

Muscari istočnog Jadrana

Rod Muscari na olujnom krasu (presličica, Kvarner: "preslica", kajk. "hruščica", engl. grape-hyacinth, njem. Muskathyazinthe, fran. vaciet, grč. borbós, turs. Miksogani): Ovaj eurazijski rod obuhvaća četrdesetak vrsta i ranije se formalno ubrajao u širje Liliaceae ampl. (Liliales), a po novijemu biokemijski u posebnu pretežno južnu porodicu Hyacinthaceae, zajedno s rodovima Ornithogalum, Scilla i sličnima nazočnim na Jadranu i obuhvaćenim ovim pregledom.

Na krasu jugozapadnog Balkana rod Muscari obuhvaća desetak odpornih i poluodpornih svojta, dok su uglavnom neodporni kopneni mezofiti do submediterana na vlažnijem flišu i zavjetrinskim travnjacima M. comosum (L.) Mill. s.s. i M. racemosum (L.) Mill. s.s. Gradient otpornosti na sušu i vjetar roda Muscari na Dinarskom krasu: najmanje otporan je u zavjetrinama M. racemosum s.s. < M. comosum s.s. < M. botryoides s.s. < M. speciosum < M. kerneri < M. commutatum kao najotporniji na olujnim vjetrometinama.

Muscari commutatum

Muscari commutatum Guss. (M. "neglectum" auct.adr.non Guss.; na Krku i Rabu: "preslica vakamỳku", grč. kalogéria): Ovo je odporni južnomediteranski kserofit iz sjeverne Afrike, Levanta i južnijih sredozemnih otoka, a najsjevernije raste na jadranskim otocima do burnoga Senjskog arhipelaga: Baška, Prvić, Goli i južnije na mnogim kamenim školjima i otočićima Dalmacije. Na hrvatskim otocima u tvrdolisnom eumediteranu ovaj južni zamjenjuje europski kopneni tip M. neglectum Guss., pa kod nas raste kao fakultativni poluhalofit na olujnim i presoljenim obalnim kamenjarama, većinom u svezi Artemision lobelii.

Od inih srodnika (M. racemosum i M. neglectum) izdvaja se ovaj: listovi uži po 2-3 mm i duži od stabljike, cvjetići sitniji po 4-5 mm s jakim opojnim mirisom po vaniliji i puno tamniji mračnocrni do crnoljubičasti tj. najtamniji su od naših vrsta iz tog roda, a uglavnom izostaju vršni sterilni svjetloplavi cvjetići inače nazočni kod srodnih vrsta i tu su svi do vrha tamni i normalni-fertilni.

M. speciosum (ssp. praecox)

Muscari speciosum March. (M. racemosum ampl. subsp. praecox Radić, Botryanthus neglectus M.Gan.): Ovaj je istočnojadranski ksero-halofitni endem Dalmacije, gdje je prvobitno opisan iz Palagruže, ali je zatim još nađen i u Makarskom primorju, a vrlo sličnih populacija ima također i sjevernije na olujnim kamenim otočićima sve do Kvarnerića.

Na Palagruži taj raste u kserotermnim južnim grmljacima Halimiono-Artemisietum arborescentis, a dalje sjevernije po zasoljenim obalnim kamenjarama iz sveze Microrhinion litoralis. Od kopnenog tipa M. racemosum s.s. izdvaja se ovaj: dužim valovito-zmijolikim listovima po 40-90 cm, svjetlijim azurnoplavim cvjetovima i ranijom zimskom cvatnjom.

M. botryoides ssp. kerneri

Muscqari botryoides (L.) Mill.ampl. subsp. kerneri (March.) Richt. (M. kerneri March., M. "botryoides" auct.adr. vix Mill., Konavli: "rigavica", na Krku: "varska preslica", grč. bolboloúda): Ova naša podvrsta kerneri je južniji kserofit i primorski poluendem jugozapadnog Balkana od Istre do Grčke, gdje zamjenjuje poluogporni gorsko-kontinentalni tip M. botryoides (subsp. botryoides s.s.)

Od toga kopnenog tipa se ova naša južnija izdvaja: užim listovima (2-4 mm) i sitnijim jače mirisnim cvjetovima. Kod nas je najčešća duž južnih primorskih Dinarida i na vrhovima viših jadranskih otoka: npr. Obzòva gora na Krku, Vidova gora na Braču, vrh Sutilija na Pelješcu i dr. Raste do jakih burišta, većinom u submediteranskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae, dok je u primorskom submediteranu tipski M. botryoides s.s. češći na flišnim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Istočnomediteranski Muscari

Muscari raste obilno i na istočno-sredozemnim vjetrometinama: Istočnije se odporne visinske svojte tog roda nalaze na izloženim visokomediteranskim snježanicima s ljetnom sušom iz sveze Chionodoxo-Scillion nivalis, npr. na grčkim planinama endem M. neumayeri (Held.) Boiss., pa na turskom gorju M. pyramidatum Velen., M. armeniacum Leicht. (M. "botryoides" auct.turc.) i dr.

Ornithogalum na Jadranu

Rod Ornithogalum na kamenom krasu jugozapadnog Balkana (Dalmacija: "zvizdan", na Visu: "zvizdôn", Kvarner: "zvezdice", njem. Milchstern, fran. churle, rus. pyrenka, grč. aspérdoukla, turs. Tükrüotu): Taj veliki južni rod sadrži stotinjak vrsta od južne Europe i Kavkaza do južne Afrike, a na Dinarskom krasu ima dvadesetak pripadnih svojta.

Kod nas je izrazito neodporan i raste u vlažnim šumskim zavjetrinama samo O. pyrenaicum L., a poluodporne su na umjerenim privjetrinama O. umbellatum L. s.s., O. comosum L., O. narbonense L. i dr., dok su izrazito najodpornije na kamenim vjetrometinama Or. refractum i Or. visianicum. Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Ornithogalum na Dinarskom krasu: najmanje je odporan u vlažnijim zavjetrinama O. pyrenaicum < O. sphaerocarpum < O. umbellatum s.s. < O. comosum < O. narbonense < O. orthophyllum < O. collinum < O. refractum < O. visianicum kao najodporniji na olujnim vjetrometinama.

Ornithogalum visianicum

Ornithogalum visianicum Tomm. (na Visu: "zvizdôn odškòja"): Ovo je centralnojadranski reliktni stenoendem iz pučinskog otoka Palagruže, gdje raste izključivo na najjačim vjetrometinama s obilnom posolicom u kserobazičnim južnim grmljacima Lycio-Artemisietum arborescentis. Najbliži mu je sličan srodnik Or. creticum Zahar. na Kreti, pa se oboje mogu shvatiti i kao 2 vikarne podvrste.

Ornithogalum arabicum

Ornithogalum arabicum L. (na Visu: "zvizdôn", kod Dubrovnika: "zmijino cvijeće", grč. maurommátes): Ovaj je odporni indosaharski kserofit iz sjeverne Afrike, Arabije i južnijih sredozemnih otoka u termomediteranskomn pojasu (Oleo-Ceratonion). Kod nas je taj na sjevernoj granici u dubrovačkom primorju i na srednjojadranskim pučinskim otocima gdje kod nas raqste najsjevernije do Žirja, većinom po južnim stepskim travnjacima Stipion capensis na udaru pučinskog juga i posolice.

Ornithogalum refractum

Ornithogalum refractum Kit.: Schlecht. (Or. saxatile Vis.non M.Bieb., O. "umbellatum" auct.balk. non L.; Konavli: "mušice", na Krku: "zvezdice vakamỳku"): Ovo je odporni balkanski poluendem, koji kod nas na olujnom krasu zamjenjuje poluodporni kontinentalni Or. umbellatum s.s. Nalazi se u primorskom submediteranu i šumostepama jugoistočne Europe od Jadrana do Krima, a kod nas najviše u Kvarneru, Dalmaciji, Hercegovini, itd. Tu raste kao fakultativni poluhalofit, većinom na olujnim burištima po kamenjarama sveze Artemision lobelii.

Or. collinum (O. gussonei)

Ornithogalum collinum Guss. (Or. gussonei Ten., O. comosum ampl. var. hercegovinum Beck, O. "kochii" auct.adr. non Parl.; na Krku: "varske zvezdice"): Ovo je kod nas razmjerno najraširenija poluodporna svojta iz tog roda na vjetrovitim kraškim travnjacima oko Balkana, od Korzike preko Jadrana i Grčke do Male Azije. Kod nas raste najviše duž primorskih Dinarida i na vrhovima Kvarnerskih otoka, većinom po brdskim stepskim travnjacima Festucion illyricae.

Or. orthophyllum (O. alpestre)

Ornithogalum orthophyllum Ten. (Or. alpestre Jord.& Four., O. tenuifolium ampl.subsp. bosniacum (Beck) Asch.& Gräb., O. "kochii" auct.dinar. non Parl.): To je visinski disjunktni relikt Apenina, dalmatinske Zagore, Hercegovine i jugozapadne Turske. Tu raste na južnoplaninskim kserofitnim snježanicima iz sveze Muscario-Scillion subnivalis, pri jačim vjetrovima s ljetnom sušom.

Od poznate i proširene poluodporne skupine O. umbellatum ampl. izdvaja se ovaj: patuljasti rast, listovi su uži od 1,5 mm, nitasto-linearni i jednobojno zeleni (bez svijetle žile), cvat je s malobrojnim cvjetovima po 2-6, listići ocvijeća dugoljasti i uži od 2mm, a tobolac s tupo-zaobljenim rebrima.

Istočnosredozemni Ornithogalum

Ornithogalum je isto čest i raznovrstan na krasu istočnog Sredozemlja: Izim naših gore navedenih, još i druge odporne vrste rastu istočnije, najviše na kseroalpinskim južnoplaninskim snježanicima s ljetnom sušom i jačim vjetrom iz sveze Chionodoxo-Scillion nivalis: npr. na otočnim vrhuncima Krete Or. dictaeum Landström, pa diljem gorja jugozapadne Azije česti Or. nivale Boiss. i dr.

Scilla jugozapadnog Balkana

Scilla (hrv. procjepak, engl. squille, njem. Meerzwibel, rus. proleska, grč. skylla, turs. Adasogani): Taj pretežno mezofilni rod je ranije u širjem smislu obuhvaćao stotinjak vrsta iz Eurazije i Afrike, ali su odnedavna južnije sekcije izdvojene u posebne subtropske rodove, pa danas u užem smislu tipski Ornihogallum s.s. obuhvaća tek pedesetak preostalih vrsta u Euraziji i sjevernoj Africi. Kod nas na Dinarskom krasu taj rod sadrži desetak, uglavnom visinskih i kopnenih svojta.

Ovaj suženi rod na nižemu jadranskom primorju u submediteranu i na otocima obuhvaća samo poluendem Sc. litardierei Breist. (Sc. amethystina Vis., S. "pratensis" auct.adr. non Berg.) na vlažnim livadama Molinio-Hordeion, većinom na aluviju i flišu. Na višem krasu Dinarida, osim neotpornih mezofita Sc. bifolia L. s.s. i Sc. autumnalis L. iz vlažnih kopnenih zavjetrina južnije do Istre, na višim olujnim vjetrometinama primorskih Dinarida rastu još i druge odpornije visinske svojte tog roda. Za ovaj rod oko Balkana već postoji podrobnija monografska razrada (Speta 1980), koja je bila glavnim osloncem i za ovaj sažeti pregled naših pripadnih svojta.

Scilla drunensis

Scilla drunensis Speta (tzv. Sc. "bifolia" auct.illyr. non L.): Ovo je poluodporni subendem Dinarskog krasa i jugoiztočnih Alpa. Kod nas u Hrvatskoj većinom raste u gorskom području jugozapadnih primorskih Dinarida, gdje zamjenjuje europski kontinentalni tip Sc. bifolia s.s. Nalazi se najviše u kserofilnim jelovim šumama Seslerio-Abietetum illyricae.

Scilla albanica

Sccilla albanica Turrill (S. "litardierei" Šilić & auct.dinar. non Breist., "Hyacinthella dalmatica" Trić.ill. non Chou. nec al.): Ovo je južnogorski endem primorskih Dinarida od Dalmacije do Albanije: Dinara, Svilaja, Biokovo i Matokit, Orjen i visoravan Mirdita u sjevernoj Albaniji (loc. clas.).

Raste od 1.300 - 1.900m na kamenitom krasu po jačim vjetrometinama, a najviše u visinskim stepama Seslerion robustae. Od poluodpornoga širjeg primorskog srodnika Sc. litardierei s.s. izdvaja se ovaj: svi listovi u prizemnoj rozeti, kraći i širi tupo zaobljenog vrha, cvjetovi tamniji tirkiznomodri i malobrojni na koso uzdignutim stapkama pa je cvat znatno uži i izdužen.

Scilla montenegrina

Scilla montenegrina Speta (Sc. "vindobonensis" auct.balk. non Speta): Ovo je odporni planinski endem iz južnih visokih Dinarida u dalmatinskoj Zagori, Hercegovini i Crnoj Gori. Tu raste na južnoplaninskim sezonskim snježanicima s ljetnom sušom (koji se ljeti posve otope), većinom u zajednici Narcisso-Gentianetum nivalis, npr. najviši grebeni Biokova, Orjena, itd.

Scilla nivalis ampl.

Scilla nivalis s.lat. (tzv. Sc. "bifolia" auct.medit.& orient.- non L.): Ovo je srodna skupina od desetak odpornih zamjenskih svojta (vrsta ili podvrsta), koje su disjunktno proširene na visokim grebenima i planinskim vrhuncima jugoiztočne Europe i jugozapadne Azije tj. većinom duž kraškoga Tauro-dinarskog gorja. Uglavnom rastu na južnoplaninskim kseroalpinskim snježanicima s ljetnom sušom na primorskim planinama iz taurodinarskog kseronivalnog reda Trifolio-Polygonetalia.

Tako je Sc. subnivalis (Hal.) Nym. (S. "nivalis" auct.balk. p.p.) balkanski visinski endem južnih Dinarida i grčkih planina iz sveze Muscario-Scillion subnivalis, a tipska Sc. nivalis Boiss. s.s. (S. alpina Schur.) je disjunktni balkansko-anatolski relikt grčkih i turskih planina iz sveze Chionodoxo-Scillion nivalis, pa Sc. ingridae Speta (S. "nivalis" auct.taur.) kao endem Taurusa i Antitaurusa na snježanicima Primulo-Scilletum ingridae.

Istočnija zamjenska Sc. monanthos Koch (S. lazica Woron.) je visinski endem gorja Lazistan (istočni Pontidi) na snježanicima Gageo-Gentianetum nivalis od 2.600 - 3.300m, zatim Sc. rosenii Koch (S. macrantha Bord.) i Sc. armena Grosg. (S. "siberica" auct.turc.) kao visinski endemi južnog Zakavkazja i Kurdistana na snježanicima Muscario-Scilletum armenae i dr.

Kseronivalna Chionodoxa

Srodni kseronivalni rod Chionodoxa Boiss. (Scilla ser. Chionodoxa Speta): Taj je južnoplaninski rod blizak rodu Scilla, a obuhvaća još odpornije nivalne kserofite na olujnim sezonskim snježanicima s jačom ljetnom sušom u sedlima i kraškim ponikvama primorskih vrhunaca Turske i Krete u već spomenutoj svezi Chionodoxo-Scillion nivalis: npr. na višem gorju Male Azije Ch. luciliae Boiss., Ch. siehei Stapf., Ch. forbesii Baker i dr.

EKOLOGIJA KRAŠKIH Hyacinthacea

Hyacynthaceae se na sušnom primorju oko Balkana nalaze sporadično manjeviše po raznim travnjacima bar kao značajne pratilice, ali se u dominantnim i gustim populacijama masovno razvijaju osobito na južnoplaninskim snježanicima primorskih planina i južnih Dinarida, gdje nakon topljenja snijega, zbog ljetne suše ne mogu obstati neodporne arktoplaninske vrbice niti ini sjeverni psihrofiti.

Južnoplaninski kseromorfni snježanici iz balkansko-anatolskog reda Trifolio-Polygonetalia Quez. 1973 ("Salicetea herbaceae" auct.medit. non Br.Bl.) i iz širjeg razreda Molinio-Arrenatheretea ampl. (Hrv. primorje "snižâki", grč. chiona, turs. Bozdag, kurd. sipan, perz. kuhe-giyazar): Ovo je najhladniji hionofilni tip vaskularne visinske vegetacije, kao mozaične zelene oaze snježaničkih cvjetnih livadica u golim kamenim polupustinjama olujnog visokogorja. To su jedina visokoplaninska staništa izloženih vrhova i grebena, gdje je pod sezonskim snježnim pokrovom razvijen tanji sloj sitnog tla, na kojemu uglavnom dominiraju lukovičaste i gomoljaste jednosupnice (dok su tu rjeđe ine dvosupnice).

Ove kroz najveći dio godine miruju pod snijegom, ali za kratkoga kasnog ljeta, kada za sunčanih južnih dana toplina tu znatno naraste iznad mrazišta i snijeg se raztopi kroz 1-2 mjeseca, one se u nekoliko tjedana brzo razviju, procvatu i daju sjemenje, slično kao rane kontinentalne proljetnice, jer su uglavnom iz istih rodova: Muscari, Scilla, Crocus, Ornithogalum, Gagea, Fritillaria, Galanthus i sl. Ovdje sasvim izostaju euro-poznate, psihrofilne snježne vrbice i slični sjeverni arktoalpski hionofiti, jer tu ne podnose ljetnu sušu niti olujne suhe vjetrove na ovim južnim planinama.

Južnoplaninske snježaničke livade reda Trifolio-Polygonetalia su flornim sastavom razmjerno najbliže srednjoeuropskim mezofilnim livadama Arrenatheretalia. Zajednički pokazatelji toga kseronivalnog reda su: Trifolium hybridum, Lotus corniculatus, Taraxacum officinale ampl., Plantago media, P. lanceolata, Herniaria glabra, Scilla bifolia ampl., Crocus spec.plur., Botrychium lunaria i sl. Ovaj južnoplaninski red je na južnom gorju zastupljen s nekoliko regionalno-zamjenskih visinskih sveza, od južnih primorskih Dinarida kod nas, preko vrhova Grčke i jugozapadne Azije sve do Hindukuša i Pamira, gdje se taj južni visinski red uzdiže i preko 4.000m nad morem.

Muscario-Scillion subnivalis

Olujni kriomediteranski snježanici iz južnobalkanske sveze Muscario-Scillion subnivalis Lov.& Rac (1975) 1989 (tzv. "Salicetalia herbaceae" auct.dalm. non Br.Bl.): Ova južnogorska sveza obuhvaća kserobazične vršne snježanike na karbonatnom primorskom gorju duž jugozapadnog Balkana, od Dalmacije do Grčke. Ovo je rubna sjeverozapadna sveza iz južnogorskog reda Trifolio-Polygonetalia. Većinom se nalazi od 1.700 - 2.500m, ali na našim najjačim olujnim burištima silazi i znatno ispod 1.300 m. Na južnobalkanskim vrhovima je poznato desetak pripadnih zajednica. Za olujne južnoplaninske snježanike s ljetnom sušom usp. Quezel (1973), Lovrić & Rac (1989).

Zajednički su pokazatelji te sveze: Muscari neglectum ampl., Scilla subnivalis, Crocus nivalis, Ornithogalum orthophyllum (O. alpestre), Gagea montana (G.heldreichii), Gentiana nivalis, Taraxacum illyricum, Herniaria nigrimontium, pa mahovina Webera commutata, lišajevi Cetraria nivalis i Encephalographa cerebrina, a u fauni visinska gnjezdarica Montifringilla nivalis. Gradient odpornosti na sušu i vjetar vegetacije snježanika na jugozapadnim primorskim Dinaridima: samo u ljeti vlažnim visinskim zavjetrinama Anemono-Salicetum retusae < Soldanello-Salicetum retusae < Soldanello-Silenetum pusillae < Narcisso-Gentianetum nivalis < Leontodoni-Crepidetum kitaibelii samo na jakim olujnim burištima.

Leontodoni-Crepidetum kitaibelii

Leontodoni-Crepidetum kitaibelii (Degen 1914) Horv. 1930 (Hrv. Primorje "snižâki"): Ova je najsjevernija i prijelazna zajednica te sveze i reda prama sjevernim eurosibirskim snježanicima. Najbolje je razvijena na grebenu srednjeg i južnog Velebita (loc. clas.), a rubni fragmenti još i na sjevernom Velebitu, srednjoj Plješivici i Dinari kao najsjeverniji već oskudni zastupnici ovih južnoplaninskih livada.

Taj osobiti travnjak raste na vršnim olujnim sedlima i zaravnima s razvijenim koluvijalnim tlom, po sezonskim ležištima snijega koja ljeti presuše pod udarom jake bure, od 1.400 - 1700m visine. Pokazatelji su: Crepis kitaibelii, Leontodon hispidus (L. hastilis), Podospermum roseum, Thymus subcitratus, Crocus malyi (endem), Pilosella hoppeana subsp. leucocephala (en,) i diferencialni Muscari botryoides, a u fauni visinske gnjezdarice Montifringilla nivalis i Anthus spinoletta, pa visinski vodozemac Salamandra atra.

Narcisso-Gentianetum nivalis

Narcisso-Gentianetum nivalis Lov.& Rac 1989: Ova je najbogatija južnodinarska zajednica i prototip te nivalne sveze na visokim vrhovima južnih obalnih Dinarida od 1.500 - 1900m: tipična pri vrhu Biokova i Orjena (loc.clas.), a fragmenti su još na Kamešnici ter hercegovačkim i crnogorskim vrhuncima.

Ta južnonivalna hionocenoza raste u sniježnim uvalicama i vršnim klancima na sjeveroistočnoj strani južnodinarskih vrhova pod jačim udarom bure. Pokazatelji su: Gentiana nivalis, Narcissus stellaris (N. radiiflorus), Fritillaria montana, Crocus tommasinianus (endem), Scilla montenegrina (en.) i Herniaria nigrimontium (en.) (usp. Lovrić & Rac 1989: tab.1).

Croco-Scilletum subnivalis

Croco-Scilletum subnivalis (Quez. 1967) 1989 je gornjima našim manjeviše slična i zamjenska analogna zajednica iz sjeverozapadne Grčke, gdje najviše raste na vapnenačkom grebenu Pindosa od 2.000 - 2.550m. Pokazatelji su: Crocus veluchensis (en.), Scilla subnivalis, Ornithogalum orthophyllum, Thlaspi nivale, a u fauni sjeverna gnjezdarica Montifringilla nivalis (usp. Lovrić & Rac 1989: tab.1).

Gentiano-Scilletum subnivalis

Gentiano-Scilletum subnivalis Lov.& Rac (1989) prov.: Ovo je osiromašena najistočnija zajednica iz te sveze, na vršnim snježanicima planine Pangaeon kod Soluna u sjeveroistočnoj Grčkoj, pod udarom sjevernog vardarca od 1.700 - 1.900m. Pokazatelji su: Scilla subnivalis, Arenaria biflora, Herniaria nigrimontium i endem Gentiana verna subsp. balcanica.

Sibbaldio-Trifolietum pilczii

Sibbaldio-Trifolietum pilczii Horv. (1937) 1952: To je najistočnija donekle slična hionocenoza vjerojatno također iz ove gornje sveze, koja se nalazi od 1.900 - 2.200m na vršnim snježanicima najvišeg grebena Galičice u Macedoniji. Pokazatelji su: dominira Sibbaldia parviflora, Trifolium pilczii, Crocus cvijicii (en.) i dr.

Fritillario-Galanthetum nivalis

Fritillario-Galanthetum nivalis Lov. (1975) 1989 (Kvarner: "snižne rupe"): Ova je jedinstvena zajednica primorskih i otočnih vršnih snježanika reliktnoga glacialnog izkona na Kvarneru, kao najzapadniji već osiromašeni predstavnik te sveze i cijeloga jugoistočnog reda (Trifolio-Polygonetalia). Tipski je razvijena na otočnomu Krčkom gorju (čakav. Veyske-Hlâmi) iznad Bašćanske Drage, osobito na olujnoj sjeveroistočnoj strani pri vrhu najburnijeg grebena Obzòve gore (loc. clas.) od 450 - 550m i još fragmenti na primorskoj padini Viševice iznad Vinodola.

Tu raste u vršnim snježnim klancima i jamama, gdje česta zimska bura nagomila u rupama i klancima snježne zapuhe 2-5m debele, koji se za hladnijih zima ne otope od XI. do IV. mjeseca. Pokazatelji su: Fritillaria montana (F. orientalis), Galanthus nivalis subsp. corcyrensis (G. reginae-olgae), Ornithogalum orthophyllum, Erythronium dens-canis subsp. niveum (endem), pa još diferencialne Crocus reticulatus (dif.), Taraxacum illyricum (en.), Polygonatum gussonei (dif.), a od faune tu pri zimskoj selidbi borave na Kvarneru inače rijetke sjeverne visinske ptice Plectrophenax nivalis i Montifringilla nivalis (usp. Lovrić & Rac 1989: tab.1).

Chionodoxo-Scillion nivalis

Našu gornju južnonivalnu svezu Muscario-Scillion subnivalis, dalje jugoistočno na višem gorju južne Grčke i Turske zamjenjuje bogatija i tipaska istočnomediteranska sveza južnoplaninskih snježanika Chionodoxo-Scillion nivalis Quez. (1973): Ova je središnja i najbogatija reliktna sveza iz tog reda, koja većinom raste duž kraškog grebena Taurusa i drugih anatolskih planina, pa na otočnim vrhovima Krete. Zajednički su pokazatelji: Chionodoxa luciliae ampl. (Scilla-sect. Chionodoxa), Scilla nivalis, Gagea foliosa, Ranunculus demissus, Pedicularis cadmea, Corydalis rutifolia ampl. i dr. Poznato je 7 pripadnih zajednica:

Ornithogalo-Muscarietum bourgaei

Ornithogalo-Muscarietum bourgaei Quez. 1973, je razmjerno najbogatiji prototip te sveze, razvijen u vršnim ponikvama i snježnim sedlima Licijskog krasa (Beydaglari) na jugozapadu Taurusa od 2.600 - 3.000m. Pokazatelji su: Ornithogalum oligophyllum, Muscari bourgaei (en.), Scilla pleiophyla (en.), Chionodoxa forbesii (en.), pa relikti Merendera trigyna, Bolanthus frankenioides i Veronica cuneifolia (usp. Quezel 1973: tab. 27).

Chionodoxo-Gageetum fibrosae

Chionodoxo-Gageetum fibrosae Egli (1988) 1989, je zapadnija reliktna zajednica iz te sveze u vršnim sniježnim ponikvama otočnih planina na Kreti od 1.600 - 2.200m. Pokazatelji su: Chionodoxa sp.plur., Horstrissea dolinicola (paleoendem), Gagea fibrosa, Scilla albensis, Crocus sieberi (en.), Arum idaeum (en.), Herniaria parnassica subsp. cretica (en.), Polygonum idaeum (en.) i Hypericum idaeum (en.).

Chionodoxo-Scilletum ingridae

Chionodoxo-Scilletum ingridae Kürsch. (1982), je dosad najistočnija zajednica iz ove sveze na istočnom Taurusu i Antitaurusu, a tu je najčešća i najbolje razvijena od 2.800 - 3.300m u vršnim sježnim uvalama na kraškom visokogorju Aladaglari (loc. clas.). Pokazatelji su: Chionodoxa siehei (endem), Scilla ingridae (en,), Gagea syriaca, Arabis caucasica, Primula auriculata i reliktni Taraxacum primigenium.

Corydalo - Fritillarietum

Corydalo-Fritillarietum pinardii (Krause 1948) 1989, raste u sniježnim uvalama vrha Honaz (2.528 m) na zapadu Taurusa u Turskoj, s pokazateljima Corydalis modesta, Fritillaria pinardii (endem), Muscari bourgaei (en.), Scilla nivalis, Ornithogalum brevipedicellatum (en.) i Pedicularis cadmea (en).

Fritillario-Scilletum nivalis

Fritillario-Scilletum nivalis Lov.& Rac. (1989), razvijena je u vršnim snježnim uvalama sjeverozapadnog Taurusa, a najbolje na olujnom vrhuncu Dedegöl (loc.clas.) od 2.300 - 2.800m. Pokazatelji su: Scilla nivalis, Fritillaria crassifolia (endem), Gagea sintenisii (G. linearifolia, en.), Ornithogalum oligophyllum, Muscari neglectum, Thlaspi papillosum (en.) i Pedicularis cadmea.

Colchico-Crocetum ilgazensis

Colchico-Crocetum ilgazensis Akm.& al. (1988), je najsjevernija već osiromašena najsjevernija dosad poznata zajednica iz te sveze, razvijena na turskim snježanicima kraškog vrha Ilgaz u srednjim Pontidima. Glavni su pokazatelji ove pontske hionocenoze: Colchicum speciosum, Muscari armenum, Crocus ilgazensis (en.) i Asyneuma ilgazensis (en).

Chionodoxo-Petrorrhagietum

Chionodoxo-Petrorrhagietum alpinae Quez.& Pamuk. (1972), je osiromašena zapadnija zajednica takvih snježanika iz iste sveze na planini Bozdag (Mt. Tmolos 2.159m) iznad egejske luke Izmir, s glavnim vrstama Chionodoxa luciliae (en.), Petrorrhagia alpina ampl., i Trifolium hybridum subsp. anatolicum.

Chionodoxo-Ornithogaletum

Chionodoxo-Ornithogaletum chionophyili Holmgren (1914) prov.: Ova je još slabo poznata, južnija provizorna zajednica tjemenih snježanika iz najvišeg vrhunca Troodos na otoku Cipru, s glavnim vrstama Chionodoxa lochiae (en.), Ornithogalum chionophilum i Crocus spec.plur.

Dodatak: Junonio-Gageion

Visinski periglacialni snježanici iz reliktne sjeveroistočne, pontokavkaske sveze Junonio-Gageion glacialis Rabotnov (1967): Ova najgornja sveza se nalazi u sjeveroistočnoj Turskoj i južnom Zakavkazju, na najvišim olujnim vrhuncima iznad 3.000m uz rub periglacialnog pojasa već na gornjoj granici vaskularne vegetacije, pa i u fauni su tu značajne najgornje arktoglacialne gnjezdarice Tetraogallus caucasicus i Montifringilla nivalis alpicola. Po visinskim sedlima i snježnim uvalama se tamo razlikuju barem 4 pripadne zajednice:

Hyalopoo-Gageetum glacialis

Hyalopoo-Gageetum glacialis (Rabot. 1987) Bedošvili 1988: To je najgornja takva kavkaska zajednica i prototip ove sveze na periglacialnim snježnim burištima najviših škriljastih vrhunaca u Gruziji i Osetiji, gdje raste i preko 4.000m nad morem. Pokazatelji su: Hyalopoa pontica, Gagea glacialis, Corydalis conorrhiza i Pedicularis crassirostris.

Gageo - Fritillarietum

Gageo-Fritillarietum caucasicae Rabot. (1987), raste isto u Gruziji, ali na nešto nižim subnivalnim snježanicima ispod predhodne najgornje zajednice, a glavni su pripadni pokazatelji te donje zajednice: Fritillaria caucasica, Galanthus platyphyllus i Scilla grossheimii (endem).

Gageo-Gentianetum nivalis

Gageo-Gentianetum nivalis Lov.& Rac (1989): To je dosad najzapadnija poznata zajednica iz te sveze, na snježanicima granodioritnog visokogorja Lazistan u Pontidima od 2.800 - 3.500 m, gdje je najbolje razvijena po vrhuncima Verçenik i Kaşgar (loc. clas.). Pokazatelji su: Gentiana nivalis, Gagea glacilis, Scilla lazica (endem), Juno caucasica subsp. caucasica, Ranunculus huetii i Sibbaldia procumbens.

Junonio-Scilletum armenae

Junonio-Scilletum armenae Lov.& Rac (1989): Ova je zasad još slabije poznata i najjužnija zajednica te sveze, iz gornjih snježanika na ofiolitnim vrhuncima Khori i Palandöken u iztočnoj Turskoj, s glavnim vrstama: Muscari armeniacum, Scilla armena, S. rosenii, Juno caucasica subsp. kharput (endem) i dr.

Azijski kseroalpinski snježanici

Na sušnomu stepskom visokogorju istočnije od Turske, nastavljaju se također gornjima slični sezonski snježanici, florno-ekološki različiti od eurosibirsko-arktoalpskih, koji su manjeviše bliski istočnomediteranskom kseronivalnom redu Trifolio-Polygonetalia ampl., ili vjerojatnije već pripadaju posebnom sličnom azijskom redu. Tu spadaju barem još 2 dosad poznate azijske istočnije sveze ljeti sušnih visokoplaninskih snježanika: levantska sveza Polygonion cedrorum i kurdoiranska Tulipo-Gageion persicae.

Levantski snježanici

Kraški kseronivalni sezonski snježanici iz levantske sveze Polygonion cedrorum (Shmida 1977), su najjužnija dosad poznata vegetacija manjeviše slična tom redu, razvijena u tjemenim snježnim sedlima i ponikvama na kraškim karbinatnim vrhuncima levantskog gorja Libanon, Antilibanon i Hermon.

Zajednički su pokazatelji tih levantskih vršnih snježanika: Polygonum cedrorum, Colchicum antilibanoticum, Tulipa lownei, Taraxacum syriacum, Brassica monticola, Picris strigosa i dr. Najpoznatiji je južni prototip ove levantske nivalne sveze zajednica Astragalus hermoneus-Polygonum cedrorum Schmida 1977, pri vrhu Hermona na Golanskoj visoravni.

Kurdoiranski snježanici

Istočniji kseronivalni sezonski snježanici iz kurdoiranske sveze Tulipo-Gageion persicae Hadač & Agnew (1963, kurd. sipan, perz. kuhe-giyazar), obuhvaćaju vegetaciju hionofita visokih vrhunaca Kurdistana i Irana, s glavnim pokazateljima: Tulipa humilis ampl. i Gagea spec.plur. Dosad su poznate najmanje 3 uglavnom još slabo proučene nivalne zajednice:

Ranunculo-Tulipetum curdicae Hadač & Agnew 1963: Ova je prototip te sveze i najbogatija pripadna zajednica kurdskih snježaniika na ofiolitnim vrhuncima južnoga (iračkog) Kurdistana, gdje se nalazi od 2300-2800m visine. Njezini su glavni pokazatelji: Ranunculus myosuroides, Tulipa humilis subsp. curdica (endem), Fritillaria kurdica (en.) i Bellevalia kurdistanica (en.).

As. Tulipa humilis-Gagea persica Hadač & Agnew (1963), je druga slična i zasad slabije poznata hionocenoza, koja se nalazi po južnoiranskim snježanicima na kraškom grebenu Iranskih Dinarida - Kuhhaye Dinarûn (= središnji visoki Zagros).

Endemska još slabo poznata zajednica Erisymum hakkiaricum-Gagea uliginosa Klein (1991), raste na vrhuncima sjevernog Kurdistana (jugoistok Turske) i po dostupnim oskudnimm podatcima, vjerojatno također pripada toj kurdoiranskoj svezi.

Dodatak: Srednjoazijski snježanici

Srednjoazijski snježanici stepsko-pustinjskih planina po analognom sastavu možda još pripadaju najširem redu Trifolio-Polygonetalia ampl. i sigurno nekoj posebnoj najistočnijoj svezi, zasad fitocenološki još neistraženoj. Nalaze se na vrhovima Afganistana i Turkestana, npr. na karbonatnim snježanicima Hindukuša kao posebna hionocenoza as. Gagea staintonii-Scilla furseorum (Meikle 1967) Rech. 1986. Nadalje na zapadnom grebenu Tyen-Shana uz rub leda od 3.300 - 4.000m je zasad najgornja, iz srednje Azije dosad poznata periglacialna hionocenoza as. Juno popovii + Gagea wedenskyi (Ovčinnikov 1971) i još ispod nje niža subnivalna as. Juno parvula + Gagea capillifolia (Ovčin. 1971) od 2.700 - 3.300m.

Snježanici inih kontinenata

Slični snježanici ostalih kontinenata (izvan Eurazije): Poznati arktoalpski tip sjevernih snježanika ("Salicetalia herbaceae" ampl.) proširen je najviše na sjeveru u području utjecaja pleistocenskih oledbi, tj. većinom u Europi, Sibiru i Kanadi, ali je prama jugu već od sredozemnog gorja i srednje Azije sve rjeđi i uglavnom vrlo fragmentaran: najjužniji su takvi sjevernoledni fragmenti još na visokom Demavendu u sjevernom Iranu na južnoj granici s rodovima Soldanella, Ledum, Bartsia i sl. (Klein 1982, 1988).

Naprotiv još južnije na visokim subtropskim vrhuncima s obje strane ekvatora tj. već izvan flornog dosega pleistocenskih ooledbi, prošireni su posve drugačiji južnoplaninski snježanici tipa cvjetnih livada s jednosupnicama kao na južnom Balkanu i turskom visokogorju. Npr. na primorskim vrhuncima uz Pacifik u Oregonu na snježanicima dominiraju Erythronium revolutum i ine Liliaceae (Harshberger 1958), a na sušnim bolivijskim Andama uz snijeg raste hionocenoza Sisyrinchium macranthum + Mastygostyla sp. (Hueck 1966). Na vršnim snježanicima Australskih Alpa (Blue Mountains) od 1.900 - 2.200m raste hionocenoza as. Kunzea muelleri-Epipactis serpyllifolia (Costin 1959).

Na istočnoafričkim vrhuncima od Etiopije do Tanzanije iznad 3.800 m rastu druge afroalpinske snježaničke livade s glavnim vrstama Deschampsia flexuosa, Koeleria gracilis, Arabidopsis thaliana, Anthriscus sylvestris, Cardamine obliqua i sl., koje su razmjerno bliske širjem razredu Molinio-Arrenatheretea europskih nizinskih livada. Ovi južni livadni snježanici su starijega predglacialnog izkona, kao prvi terciarni prototip naših mezofilnih livada, dok je još kod nas vladala predglacialna subtropska pravegetacija.

Važnija literatura

Degen, A. 1936: Liliaceae. Flora Velebitica, 1. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.
Garbari, F. 1966: Contributo allo studio citologico dei Muscari italiani. Karyologia 19: 419-428.
Garbari, F. 1968: Il genere Muscari (Liliaceae); contributo alla revisione citotassonomica. Giorn. Bot. Ital. 102: 87-105.
Hayek, A.von 1933: Liliaceae. Prodromus florae Peninsulae Balcanicae, vol. 3: 18 - 99. Feddes Repertorium XXX/3, Berlin-Dahlem.
Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1989: Reliktna visokoplaninska vegetacija najhladnijih vrhova na južnim primorskim Dinaridima i njezino paleogeografsko porijeklo. Acta Biokovica Musei Makarska, 5: 131-148.
Parolly, G. 2004: The high mountain vegetation of Turkey (a state of the art report, including a first annotated conspectus of the major syntaxa). Turk. J. Bot. 28: 39-63.
Pfosser, M.& Speta, F. 1999: Phylogenetics of Hyacinthaceae Based on Plastid DNA Sequences. Ann. Missouri Bot. Garden 86: 852–875.
Raamsdonk, L.D.V. 1986-1987: Biosystematic studies on the umbellatum/angustifolium complex in the genus Ornithogalum (Liliaceae), 2 - 3. Nordic J. Bot. 6: 525-544, 7: 631-637.
Speta, F. 1980: Die frühjarblühenden Scilla-Arten des östlischen Mittelmeerraumes. Natur. Jahrb. Linz 25: 19-198.
Speta, F. 1980: Ueber die Abgrenzung und Gliederung der Gattung Muscari und ueber ihre Beziehungen zu anderen Vertretern der Hyacinthaceae. Bot. Jahrb. Syst. 103: 247-291.
Speta, F. 1998: Systematische Analyse der Gattung Scilla L.s.l. (Hyacinthaceae). Phyton - Horn, 38/1: 97 - 99.
Tornadore, N.& Garbari, E. 1979: Il genere Ornithogalum L. (Liliaceae) in Italia; Contributo alla revisione citotassonomica. Webbia 33: 379-423.
Tutin, T.G.& al. 1980: Liliaceae. Flora Europaea, vol. 5: 14 - 74. Cambridge Univ. Press.
Zahariadi, C.& al. 1982: Geographical distribution of species of Ornithogalum L. (Liliaceae) in Greece, including two new taxa. Annales Musei Goulandris 5: 131-162.

Vanjske sveze

Portal Muscaripages

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.