Jadranski grmasti slakovi

Jadranski grmasti slakovi (Convolvulus-sect. Orthocaulos iz hrvatskih obala i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Convolvulaceae (Orthocaulos & Calystegia)

ABSTRACT

Adriatic woody Convolvulaceae (Convolvulus-sect. Orthocaulos, and Calystegia in Croatian coast and isles): This in Europe mostly herbaceous family, southwards in Adriatic islands includes some woody taxa of the Mediterranean section Orthocaulos Don., growing almost in limestone rockeries: Convolvulus cantabricus, C. linifolius, C. cneorum, and C. tartonaira. Among herbaceous Calystegia, the most interesting taxon at eastern Adriatic is Cal. sepium subsp. roseata. Within studied area, Calystegia taxa predominate among the coastal ruderals of Calystegietalia.

U v o d

Južna porodica Convolvulaceae obuhvaća šezdesetak rodova i blizu 1.700 vrsta, a kod nas je zastupljena tek sa 3 samonikla roda: Convolvulus i Calystegia, a odnedavna se u Convolvulaceae još ubraja i parazitski rod Cuscuta, pa kod nas doseljena Cressa cretica. Na sjevernoj granici u eurosibirskoj flori ova porodica sadrži većinom zeljaste mezofitne povijuše i puzavice, ali se već u Sredozemlju i najviše u tropima i subtropima nalaze još i odrvenjele grmolike svojte. Dapače u Meksiku raste čak i stablasto-drvolika Ipomoea arborescens Don., a u Južnoj Americi ima još niz grmolikih srodnika.

Širi rod Convolvulus ampl. (slak, Kvarner: čakav. "žlak", engl. bindweed, njem. Winde, fran. lizeron, rus. vijunok, grč. kaskousa): Izim tipske zeljaste eurosibirske sekcije Convolvulus s.s., taj širi rod još obuhvaća na Kanarskim otocima drvenasto-grmoliki podrod Rhodorrhiza Webb., a na obalama i otocima u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji nalazi se još dvadesetak odrvenjelih grmova i polugrmića iz južne sredozemne sekcije Orthocaulos Don.

Convolvulus sect. Orthocaulos

Odrvenjeli Convolvulus ampl. sect. Orthocaulos na sredozemnom krasu (Dalmacija: "brijačica", Kvarner: "zlatkòvina", grč. periplokada, turs. Sarmaşigi): Ova južna kserofitna sekcija kod nas na sjevernoj granici uz Jadran obuhvaća 4 odrvenjele svojte grmića i polugrmova: C. cantabricus, C. lineatus, C. cneorum i najveća grmasta C. tartonaira.

Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Convolvulus na Dinarskom krasu: najmanje je odporan mezofitni korov C. arvensis < C. tenuissimus (C. althaeoides) < C. cantabricus < C. lineatus < C. cneorum (s.s.) < C. tartonaira kao najodporniji na olujnim i zasoljenim vjetrometinama.

C. cantabricus, primorski slak

Primorski slak, Convolvulus cantabricus L. (Orthocaulos cantabricus M.Gan., po Kodeksu je zabranjeno C. "cantabrica" auct. jer sve svojte roda Convolvulus moraju biti muškog roda; na Krku: "zlatkòvina"): Ovo je odporniji mediteransko-turanski kserofit, proširen na sušnim stepskim travnjacima od Španjolske uzduž Sredozemlja i prednje Azije do Turkestana.

Uz Jadran ovaj raste najviše u prijelaznom submediteranu najviše na travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia i sl. Izoliranih manjih nalazišta ima kod nas rjeđe i u kopnenom zaledju npr. u dinarskim fenskim kanjonima i najsjevernije na jugoistočnim karbonatnim padinama zagrebačke Medvednice (Čučerje-Kašina). To je niski polugrm lancetastih sivo-dlakavih listova.

Con. lineatus, uskolisni slak

Uskolisni slak, Convolvulus lineatus L. (Orthocaulos lineatus M.Gan.): To je odporan stepski polugrm jugoistočne Europe, proširen osobito na vjetrovitim primorskim travnjacima uz Crno More, pa u Macedoniji i Dalmaciji najzapadnije do Kornata, gdje raste sve do jačih primorskih i otočnih vjetrometina s obalnom posolicom.

Con. cneorum (C. argenteus)

Veliki slak ili brijačica, Convolvulus cneorum L. s.s. (C. argenteus Desv., Orthocaulos cneorum Don., srednja Dalmacija: "bila brijačica"): Ovo je disjunktni terciarni relikt srednjeg Sredozemlja, na otocima Tirenskog i Jadranskog mora. Kod nas je proširen na izloženim klisurastim obalama pod čestim udarom jakog juga, od Konavoskih stijena do Palagruže i na sjeveru do Kornata i Dugog otoka. Raste kao niži vazdazeleni grmić sivopepeljasto-dlakavih i eliptično-jajolikih listova na olujnim i zasoljenim stijenama, a na Jadranu najviše u zajednici Phagnalo-Centaureetum ragusinae.

C. tartonaira (ssp. latifolius)

Grmasta brijačica, Convolvulus tartonaira (M.Gan.) M.Gan. (Orthocaulos tartonaira M.Gan., C. cneorum ampl. subsp. latifolius Saad, srednja Dalmacija: "vela brijačica"): Ovaj je najveći odrvenjeli grm u sredozemnoj sekciji Orthocaulos i naš srednjojadranski endem pučinskih otoka: Svetac, Kamik, Barjaci, Sušac, Palagruža, Tremiti i okolni manji školjevi. Taj ne raste na strmim stijenama, nego na ravnim zasoljenim kamenjarama u subtropskim ljetopadnim grmljacima sveze Thymelaeion hirsutae, na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom pod udarom pučinskog juga.

Donekle je sličan predhodnom tipu C. cneorum (s.s.), ali se od njega izdvaja slijedećim osobitostima: ljetopadni snažniji grm do 90 cm visine i do 130 cm širine rašljasto-orguljasto razgranjen, s kratkim i jakim drvenastim deblom do 9 cm širine, grane odrvenjele i debele do 2 cm, listovi na vrhu tupo-zaobljeni, lopatasto-klinasti tj. najširi prama vrhu, svjetliji srebrnastobijeli i staklastosjajni od prileglih dlačica (ne sivoplavi), opadaju nakon cvatnje pa su plodovi većinom na golim granama: Stoga je ljeti osušen i neugledan, pa ga ljetni turistički floristi većinom previde.

Slični istočniji Orthocaulos

Sekcija Orthocaulos nadalje u istočnom Sredozemlju još obuhvaća više sličnih odrvenjelih, grmolikih i polugrmastih svojta uz izložene kamene obale od Grčke do Levanta:

Egejski grmić C. oleifolius Desv. (C. tournefortii Sieb.) raste na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama Grčke i jugozapadne Turske s hazmofitima Ptilostemetalia.
C. holosericeus M.Bieb. (C. procumbens Pall.) raste kao pontski polugrm u obalnoj svezi Hyperico-Siderition empedocleae na izloženim klisurastim obalama uz Crno More npr. na Krimu i u Dobrudji.
C. persicus L. (Orthocaulos persicus M.Gan.), je psamofilni polugrm jugozapadne Azije, gdje raste u svezi Elymion sabulosi na pješčanim žalovima i obalnim dinama uz Crno i Kaspijsko more, npr. Dobrudja, Gruzija, sjeverna Turska, Azerbejdjan i Iran.

Ini zeljasti slakovi uz Jadran

Osim ovih 4 odrvenjelih slakova, tipska eurosibirska sekcija Convolvulus s.s. je uz Jadran zastupljena s još par inih svojta zeljastih povijuša na travnjacima i među korovima:

C. tenuissimus Sb.& Sm. (C. elegantissimus Mill., C. althaeoides auct.adr.& orien.; na Krku: "mićažlàk"): Ovo je kserotermna istočnomediteranska svojta, koja je proširena na otocima i primorju istočnog Jadrana kao najčešći primorski slak. Kod nas je česta na kamenom krasu, većinom po primorskim travnjacima Cymbopogoni-Brachypodietalia.

Poznati europski korov C. arvensis L. je razmjerno neodporan na sušu, sol i kameni kras, pa je južnije u primorju većinom ograničen na fliš i aluvij u zavjetrinama dalje od mora. Uz Jadran je najčešći u Istri, dalmatinskoj Zagori i uz Neretvu, gdje raste pretežno po vrtovima i naseljima u korovnoj vegetaciji Chenopodietalia.

**Rod Calystegia (ladolež) uz Jadran**

Od inih zeljastih rodova iz porodice Convolvulaceae, uz tipski rod Convolvulus je na Jadranu još česta i Calystegia s najvažnijom širjom vrstom Calystegia sepium (L.) R.Br. (ladolež, čakav. "žlatkòvina", engl. bindweed, njem. Winde, fran. lizeron, rus. vijunok), čiji tip subsp. sepium s.s. kod nas najviše raste kao korov po kopnenom zaledju, a manje uz Jadran u nutarnjoj Istri i dalmatinskoj Zagori.

Calystegia sepium ssp. roseata

Primorski ladolež, Calystegia sepium ampl. subsp. roseata Brum. (Kvarner: "veližlak"): To je primorska termohalofitna podvrsta ove ruderalne povijuše, koja raste u poluslanim močvarama uz obale jugozapadne Europe do Jadrana, a uz viši rast i krupnije listove se još ističe većim i tamnijim ružičastim cvjetovima.

Kod nas ta južnija svojta raste pretežno u tvrdolisnom eumediteranu, gdje zamjenjuje kopneni europski tip najviše uz degradirane primorske jarke i lagune u zajednici Arundino-Calystegietum roseatae od južne Istre i otoka (npr. Krk, Dugi, Mljet) do delte Neretve.

Calystegia: ine svojte uz Jadran

Osim poluhalofilne obalne podvrste roseata, uz Jadran na kopnenom primorju u listopadnom submediteranu još raste i kopneni tip Cal. sepium subsp. sepium s.s. (Convolvulus sepium L.), koji je značajan za ruderalne visoke zeleni Calystegietalia uz degradirane slatkovodne močvare i jarke. Treća nitrofilna svojta tog roda isto većinom do primorskog submediterana na flišu je Cal. soldanella (L.) R.Br. (Convolvulus soldanella L.), koja uglavnom raste s ruderalnim korovima Chenopodietalia.

**Parazitna Cuscuta uz istočni Jadran**

U novije doba se u Convolvulaceae još ubraja i variabilni parazitski rod Cuscuta (vilina kosa, engl. dodder, njem Filzkraut, fran. teigne, rus. povitelj, grč. ampelokladi) - ranije iz posebne porodice Cuscutaceae, a koji dosad za istočni Jadran još nije pobliže razradjen. Taj je rod kod nas najbogatiji u ovoj porodici, jer provizorno u Hrvatskoj sadrži dvadesetak svojta, a na Kvarneru su npr. dosad poznati idući nalazi: Cus. approximata Bab. (C. calliopes Held.& Sart.: razni domadari), C. cesatiana Bert. (na Aster), C. coryli Engel., C. epithymum L. (razni domadari), C. monogyna Vahl. (na Cotinus), C. planiflora Ten. (C. alba Presl.: na Satureja), C. rubricaulis Engl., etc.

Subtropska Cressa cretica

Subtropski kozmopolit Cressa cretica L. (Cr. australis R.Br.) se odnedavna također ubraja u Convolvulaceae. Ovaj južni poluhalofit je već odprije poznat u flori Dalmacije (Visiani 1826), a nedavno je opet nadjen u močvarnim slatinama kod Šibenika (Milović & Marković 2003), gdje raste medju zeljastim halofitima Thero-Salicornietalia.

EKOLOGIJA PRIMORSKIH Convolvulacea

Grmasti slakovi iz sekcije Orthocaulos na Jadranu nigdje nisu nađeni kao dominantni u gustim populacijama, nego većinom rastu pojedinačno kao značajne pratilice u hazmofitskoj vegetaciji Centaureo-Campanulion na obalnim stijenama, ili na primorskim kamenjarama i točilima. Naprotiv su uz Jadran češće i obilno zastupljene ruderalne svojte zeljastog roda Calystegia, koje tu često i obilno dominiraju u obalnim visokim zelenima Calystegietalia sepium Tx. uz degradirane močvare, primorske jarke, obalne nasipe i sl.

Razred Artemisietea vulgaris Lohm.& al. 1950 i red Calystegietalia sepium Tx. (1947) 1950 (Convolvuletalia sepii Tx. prov.): Tu pripadaju ruderalne visoke zeleni degradiranih i onečišćenih močvara, jaraka, nasipa i sl. Osim iduće 3 sveze koje rastu u olujnim zasoljenim močvarama uz morske obale, većina inih pripadnih zajednica su neodporne na sol i vjetar, pa su uglavnom ograničene na kopnene zavjetrine podalje od mora i izvan kamenog krasa. Drugi srodni ruderalni red Artemisietalia Tx.& al. također je uglavnom ograničen na zavjetrine do umjerenih privjetrina izvan morskih obala.

Althaeo-Calystegietum sepium

Sveza Althaeion officinalis Golub.& Mirk. 1986, razvija se na bazičnomu i slabo zasoljenom aluviju uz stepske i primorske slatine Sredozemlja i jugoistočne Europe. Zajednički pokazatelji su većinom fakultativni poluhalofiti: Althaea officinalis, Bolboschoenus maritimus ssp. compactus, Angelica litoralis, Elymus pungens i Atriplex hastata. Na Jadranu je uz obale glavni zastupnik te sveze iduća zajednica:

Althaeo-Calystegietum sepium (Tx. prov.) Beef. 1964: To je nitrohalinska zajednica uz obale jugozapadne Europe do Jadrana, a kod nas je razvijena na priobalnim nasipima i zasoljenim hrpama smeća i raznog otpada na udaru umjerenog vjetra s posolicom. Pokazatelji su dominantna Calystegia sepium, Althaea officinalis, Cirsium arvense i diferencialna Agrostis stolonifera. Kod nas je ta zajednica česta npr. u delti Neretve i kod Baške na Krku.

Sveza Calystegion sepium

Sveza Calystegion sepium Tx. 1947, obuhvaća kod nas i neke kopnene zajednice u zaleđu npr. najpoznatiju europsku Cuscuto-Calystegietum sepium Tx. uz degradirane jarke u kopnenom zaleđu sjeverne Hrvatske, ali još i dvije najodpornije zajednice termofilnih visokih trstika na olujnom aluviju u primorju: Calystegio-Phragmitetum i Arundino-Calystegietum.

Calystegio-Phragmitetum isiacae

Calystegio-Phragmitetum isiacae Golub.& Mirk. 1986: Ovo je nitrohalinska zajednica degradiranih ruderalnih trstika uz riječna ušća i primorske kanale oko poluslanih laguna. Razvijena je najviše uz močvarne obale Crnoga i Kaspijskog mora, a kod nas raste osobito na ušću Neretve i uz zasoljeni poluslani potok Velarika kod Baške, na udaru jake bure. Pokazatelji su dominantna Phragmites isiaca (Ph. australis ssp. gigantea), Calystegia sepium subsp. sepium s.s., Carex riparia i Solanum dulcamara subsp. dulcamara s.s.

Arundino-Calystegietum roseatae

Arundino-Calystegietum roseatae (Tx.& Oberd. prov.) Bolos 1962: je izrazito nitrohalinska zajednica visokih odrvenjelih trstina iz degradiranih obalnih močvara u zapadnom Sredozemlju, a kod nas raste u eumediteranskim močvarama dubrovačkog primorja (Ombla i dr.) i fragmenti na Kvarnerskim otocima pri umjerenom vjetru. Pokazatelji su dominantna Arundo donax, Calystegia sepium subsp. roseata, Solanum maritimum (S. dulcamara subsp. marinum) i Eupatorium cannabinum subsp. syriacum.

Cichorio-Lactucetum coriaceae

Treća sveza Glycyrrhizion glabrae Golub. 1986, obuhvaća stepske nitrohalinske zajednice na flišu i aluviju promjenjive sezonske vlažnosti, s izraženom ljetnom sušom i izpucalim poluslanim tlom, najviše u slanim stepama i uz morske obale jugoistočne Europe i jugozapadne Azije. Kod nas je na olujnim burištima uz obalu i na otocima zastupljena jedino pripadna zajednica:

Cichorio-Lactucetum coriaceae Golub. 1986, proširena od Ukrajine do Kvarnera, na vjetrovitom laporu i flišu otvorenih položaja, npr. na burištima kod Baške i Lopara. Pokazatelji su: Lactuca serriola ssp. coriacea, Glycyrrhiza glabra, Vincetoxicum acutum i dr.

Južniji zamjenski red Ipomoetalia

Mezofilni europski red Calystegietalia je južnije u tropima i subtropima na sličnim toplijim staništima zamijenjen južnim redom (sub)tropskih povijuša Ipomoetalia Knapp. Ovaj se tamo najviše razvija duž riječnih i morskih obala, gdje je glavni i najčešće dominantni južni rod Ipomoea, također iz porodice Convolvulaceae.

Glavna literatura

Austin, D.F. 1998: Parallel and Convergent Evolution in the Convolvulaceae. Diversity and Taxonomy of Tropical Flowering Plants (ed. Mathews, P.& Sivadasan M.), p. 201-234, Mentor Books, Calcutta.
Bedalov, M.& Gaži-Baskova, V. 1969: Rasprostranjenost vrste Convolvulus lineatus L. u flori Jugoslavije. Acta Bot. Croat. 28: 417-418.
Carlquist, S.& Hanson, M.A. 1991: Wood and stem anatomy of Convolvulaceae, a survey. Aliso 13: 51 - 94.
Domac, R. 1957: Convolvulus cneorum L. u flori Jugoslavije. Acta Bot. Croat. 16: 89 - 92, Zagreb.
Feinbrun, N. 1970: A taxonomical review of the European Cuscutae. Israel J. Bot. 19: 16 - 29.
Govil, C.M. 1972: Morphological studies in the family Convolvulaceae, 4. Vascular anatomy of the flower. Proc. Indian Acad. Sci. 55/sect. B: 271-282.
Hodak, N. 1963: Novo nalazište vrste Convolvulus cneorum L. na području otočne skupine Korčule. Acta Bot. Croat. 22: 229-231.
Manitz, H. 1983: Die Cytologie der Convolvulaceae und Cuscutaceae 1. Zusammenstellung der bekannten Chromosomenzahlen. Wiss. Zeitsch. Univ. Jena, Math.Nat. 32: 915-944.
Milović, M.& Marković, L. 2003: Cressa cretica L. (Convulvulaceae) in the flora of Croatia. Natura Croat. 12/1: 9 - 18.
Roberty, G. 1952: Genera Convolvulacearum. Candollea, 14: 11 – 60.
Saad, F. 1967: The Convolvulus species of the Canary isles, the Mediterranean region and the Near and Middle East. Rotterdam.
Stefanovic, S.& al. 2002: Monophyly of the Convolvulaceae and circumscription of their major lineages based on DNA sequences of multiple chloroplast loci. Amer. J. Bot. 89: 1510–1522.
Stefanovic, S.& al. 2003: Classification of Convolvulaceae; a phylogenetic approach. Systematic Botany 28/4: 91-806.
Tutin, T.G.& al. 1972: Convolvulaceae. Flora Europaea, vol. 3: 78 - 80, Cambridge Univ. Press.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.