Josip Eugen Tomić
Josip Eugen Tomić (Požega, 18. listopada 1843. - Zagreb, 13. srpnja 1906.), hrvatski književnik.
Životopis
Godine 1858. upisao je bogosloviju, koju je nakon pet godina napustio. Kao urednik časopisa Glasonoša boravio je u Karlovcu. Istodobno je pomagao u uredjivanju časopisa Slavonac. U Varaždinu je radio na mjestu namjenskog učitelja. Studirao je pravo u Zagrebu i u Grazu, gdje je 1867. i diplomirao. Bio je imenovan županijskim kotarskim pristavom u Požegi, zatim promaknut na mjesto županijskoga podbilježnika. Od 1869. živio je u Zagrebu, radeći takodjer u činovničkoj službi (vladin tajnik, vladin savjetnik, banski savjetnik). Naslijedivši Šenou na mjestu dramaturga Hrvatskoga zemaljskoga kazališta (1873–79), nastavio je njegov program promicanja francuzkog repertoara i stalne brige o književnom ukusu šire publike. U književnosti se javio 1863. povijesnom pripovijetkom Krvni pir u Slavoncu, kojom je anticipirao Šenoinu poetiku, i pjesmom Tuga za mladošću u Viencu. U jedinoj knjizi pjesama Leljinke (1865) prepoznaju se tematski sklopovi narodne poezije, petrarkistički leksik i domoljubni sloj hrvatskog romantizma, ali im je upućen prigovor zbog "neodmjerene erotičnosti". Medju kraćim pripovijetkama najuspješnijim ostvarenjem kritičari su ocijenili Opančarevu kćer (1871). Cijenjen je i ciklus požeških priča i humoreski Pošurice (1887), koje se ističu prikazima požeške atmosfere i šijačkoga humora u piščevu rodnom gradu, čime se Tomić predstavio kao svojevrsni požeški Šenoa. Nadahnut poviješću, napisao je tragedije Ostoja, kralj bosanski (1866) i Veronika Desinićka (1904), a u komedijama Bračne ponude (1873) i Zatečeni ženik (1878) preuzeo je strukturu francuskih dobro načinjenih komada (pièces bien faites). Premda je riječ o prosječnim komedijama intrige, komedije (Novi red, 1881; Gospodin tutor, 1881) i pučke drame, u doba objavljivanja, doživjele su mnogobrojne pohvale (Barun Trenk, 1880; Pastorak, 1892). Tomić je i auktor mnogobrojnih etnografskih, filoloških i socioloških članaka, eseja, rasprava, studija i feljtona pa čak i stručnog udžbenika za gospodarske škole. Pisac s bogatim prevoditeljskim iskustvom (F. Schiller, A. Manzoni, N. Tommaseo, J. I. Kraszewski, H. Sienkiewicz i dr.), stvorio je raznovrstan opus, koji je osigurao kontinuitet tipu literarne proizvodnje na kojem se formirala nova čitateljska publika i odgajalo hrvatsko građanstvo, a u kojem se ogledaju raznovrsne stilske smjernice književnosti 19. st.
Izvori
