Jugodogme i antifa-mitovi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Predložak:Komunizam okvir

HrvatGrb.png

Jugodogme i antifa-mitovi (protuhrvatska promičba u Jugoslaviji): "Dogme i mitovi Jugoslavenskih antifašista" je znanstveni rad Davora Dijanovića, koji opisuje razne načine izkrivljavanja povijesti tvrdnjama na kojim su tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njega jugo-partizani i komunisti ideološki izgradili svoju totalitarnu političko-totalitarnu dogmatiku i mitologiju. Rad razkrinkava brojne teze jugoslavenske historiografije koje su kod jednog dijela političara i pučanstva zadržale status dogmâ izuzetih od svake sumnje. Po mišljenju nekih jugo-oponenata radi se o nepodobnom historiografskom revizionizmu. Ovu značajnu razpravu je objavilo Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u mjesečniku 'Politički zatvorenik', god. XIX./2010.,br. 217, 21.-23., br. 218, 21.-27., br. 219, 24.-29., br. 220/221, 19.-23., br. 222, 24.-27.

Summary

Yugoslav dogmas and antifa-myths (Anti-Croat advertising of Yugoslavia): Titoism and totalitarianism are political ideologies that dominated the history of communist Yugoslavia. Titoism as an ideology emerged after the Tito and Stalin (Soviet Union) split and was named after Josip Broz Tito. A single party, the Communist Party of Yugoslavia and its leader Josip Broz Tito, ruled the country. It was a totalitarian and anti-Croatian political system. Josip Broz was a member of the infamous Soviet Police-NKVD and the Soviet Communist Party. The NKVD executed the rule of terror and political repression in and out of the Soviet Union. Tito and his comrades set up KGB style police units in the former Yugoslavia (UDBA and OZNA). These organisations conducted political repression on a grand scale. The regime partly relaxed its authoritarian rule from the 1960s onwards, although the former Yugoslavia always remained a totalitarian dictatorship and a single-party state.

Ideološka jugo-promičba

Jugokomunistička promičba (ili propaganda KPJ) oblik je ideološke propagande koji je s brojnim dogmama i mitovima namjerno i uporno promicao laži i neistine u svrhu podržavanja službene državne ideologije komunizma i protuhrvatskog jugounitarizma. Tijekom postojanja SFRJ, a i kasnije tijekom procesa osamostaljivanja država na području bivše države, raznim je neistinitim tvrdnjama i podvalama proizvodila netrepeljivost i netoleranciju prama ideji stvaranja suverenih i samostalnih država na njenom području. Osim toga, sustavno je djelovala i protiv svih potencialnih protivnika (slobodoumnih intelektualaca, antikomunističkog klera i inih neistomišljenika) obilježavajući ih kao tzv. "klasne neprijatelje" ili kao skraćena ozloglašena etiketa - "klerofašisti".

Temeljni korijeni

Mržnja marksista i komunista prama Hrvatima po rezultatima istraživanja Gorana Jurišića (Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma) sežu još iz 1849. kada je zbog Jelačićeve vojne pobjede nad austrougarskim ljevičarima Karl Marx izjavio "u Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serecani i slično smeće ugušili germansku slobodu" ... što Friedrich Engels navodi 1848. o Slavenima u Austrougarskoj. Po suosnivaču marksizma Friedrichu Engelsu, nedostaje "Česima, Slovacima, Hrvatima, Srbima i Ukraincima „povijesni, zemljopisni, politički i industrijski preduvjeti samostalnosti i životne sposobnosti"“... i navodi dalje da "označava narode jugoistočne Europe kao per se kontra-revolucionarne, a među njima posebno negativno iztiče Hrvate kao „kontra-revolucionaran“ i navodno nazadan narod koji će završiti na smetlištu povijesti".

Crvena jugo-propaganda

Propaganda Jugoslavenskih komunista je, kao i slične propagande u ostalim komunističkim zemljama, pod proširenim pojmom "fašisti" podrazumijevala zamalo sve svoje političke i ideološke protivnike, pa je tako primjerice i komunistička vlast u bivšem DDR-u nazvala Berlinski zid "antifašistickim zaštitnim zidom". Brojni su protivnici komunizma tako olako proglašeni "fašistima" iako velik broj tih osoba nisu imali nikakve veze sa stvarnim fašizmom. Neistomišljenici su nazivani "fašisti", "izdajice", "špijuni" ili "narodni neprijatelji" da bi se zapravo stvorila legitimacija za njihove progone i likvidaciju.

Mržnja i huškanje protiv Hrvata

Poticanje mržnje zbog ateističkih i protureligijskih stavova osobito su se obrušavali na Katoličku crkvu i svećenstvo. Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje. Komunisti i partizani idejno-prošireni pojam "ustaša" su tumačili po praktičnoj potrebi jako rastezljivo, kako to navodi npr. Simo Dubajić navodi u svojoj knjizi "Život, greh i kajanje".

Niz lažnih tvrdnji jugoslavenskih komunista o Jasenovačkom logoru poticale su sliku o Hrvatima kao genocidnom narodu. Službena izjava Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945, proširila je podatke kako je u Jasenovcu stradalo 500.000 - 600.000 žrtava. Jugoslavenski povjesničar Vladimir Dedijer tvrdio je u svojoj knjizi "Vatikan i Jasenovac" da je u Jasenovcu ubijeno čak 700.000 - 1.2 milijuna Srba. Glavni cilj je bio difamiranje tj. ocrnjivanje Hrvata i ND Hrvatske. Po današnjim vjerodostojnim spoznajama je stvarni broj tih žrtava izmedju 50.000 do 90.000 ljudi.

U motiviranju tih promičbenih zločina nad Hrvatima je važnu ulogu imalo mnogostruko preuveličavanje broja ratnih žrtava. Tim preuveličavanjem se htjelo s jedne strane mobilizirati što veci broj ljudi u partizanski pokret, a s druge strane poticati mržnju koja ce stvoriti ozračje jugo-zločina koji je kulminirao u svibnju 1945. Jasenovački mit nije imao promičbenu i mobilizatorsku ulogu samo u doba rata, nego se je i poslije rata zlorabio u svrhu huškanja na štetu Hrvata i stvaranja nepodobnih kompleksa niže vrijednosti kao i kompleksa krivnje kod Hrvata.

Kako bi se povećao pritisak na poratnu njemačku vlast u svrhu što većih ratnih odšteta, jugo-komunisti su porširili broj od 1.700.000 žrtava u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Jugoslavija i SR Njemačka su počeli pregovore o izplati ratne odštete. Kako su Sjedinjene Američke Države još 1954. javno izjavile da je Jugoslavija imala "samo" milijun poginulih, Njemačka odbija isplatiti ratnu odštetu za njih 1.706.000, tako da Savezni zavod za statistiku počinje vršiti popis žrtava koji će biti predan tijekom pregovora. Konačni popis žrtava bio je dovršen 1964. godine i on je takodjer pokazivao oko milijun poginulih. Zbog iznenađenja malenim brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu.

Dan ustanka 22. 6. 1941.

Sukladno Paktu Ribbentrop-Molotov Staljina i Hitlera, od 1939. do 1941. godine, Treći Reich i Sovjetski Savez bili su ratni saveznici koji su zajedno napali i podijelili Poljsku. Sukladno dogovoru, SSSR je okupirao Estoniju, Latviju i Litvu kao i druge zemlje Istočne Europe. KPJ je kao sekcija kominterne prešutno prihvatila takvu suradnju. Kominterna je tek nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, započetog 22. lipnja 1941., na Staljinovu zapovjed pozvala Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) na oružani otpor protiv njemačke vojske u razbijenoj Kraljevini Jugoslaviji.

Navodnu "čistoću jugoslavenskog antifašizma u svojoj ideji i u svojoj provedbi" opisao je Ivan Šibl konstatacijom kako su se jugoslavenski antifašisti "borili za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma i za pobjedu medunarodnog proletarijata"... Po piscima Crne knjige komunizma ta antifa-ideologija dovela je u prošlom stoljeću do preko 100 milijuna žrtava....

Odnosi partizana i četnika

Prama četnicima nije vladalo ni približno isto neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo spram ustaša. Isticalo se je da "nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga". Takva suradnja je dovodila i do masovnih prelaza četnika u partizane. No ipak je povijesna činjenica da je odnos četnika i partizana bio pretežito neprijateljski, čemu u prilog idu činjenice da su se partizani često sukobljavali sa četnicima u nizu vojnih operacija.

Smanjenje i relativizam jugo-zločina

Jugoslavenski su komunisti od 1941. do 1990. pod 'antifašističkom' pokretom podrazumjevali i socijalističku revoluciju. Mnogobrojni jugo-komunistički zločini tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata sustavno su se prešućivali, prikrivali, umanjivani, tabuizirali i relativizirali. Kao jedna od poslijedica protuhrvatske politike prošlom je stoljeću velik broj Hrvata napustio je svoju domovinu. Ni u sadanjoj Hrvatskoj još uvijek ne postoji javno mjesto za odavanje počasti tim žrtvama jugo-komunističkog režima.

U nizu inozemnih publikacija i u medijima još i dalje se ponavljaju krivotvorbe i neistine bivše jugoslavenske propagande, pa neki protuhrvatski nastrojeni auktori službene dogme i lažne izvore iz doba SFR Jugoslavije i sada navode kao vjerodostojne. Predsjednik engleskog PEN kluba Jasper Ridley navodi 330.000, izraelski novinar Brian Blondy 700.000 a bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji, James Bissett navodi preuveličanu brojnost od 300-700.000 "žrtava ustaškog režima".

Mit o Jugo-Ustavu iz 1974.

Titoisti hrvatskoga podrijetla ponavljaju u prilog dostignuća Jugoslavije i Tita Ustav iz 1974. koji je navodno "Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost". Medutim primjerice Republika Kosovo, Litva, Letonija i brojne druge zemlje postigle su nezavisnost i bez takvog ustava. Hrvatsku suverenost su izborili Hrvatski vojnici a i predsjednik arbitražne komisije Robert Badinter je izjavio da ovaj ustav protom nije igrao značajnu ulogu:

„U prvom redu oslanjali smo se na temeljne principe medunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav ... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije.“

Literatura

  • Tomislav Sunić: Tito i Titići (priče iz zemlje smrti). Hrvatski list br. 399: str. 20 - 24, Zadar, 17. 5. 2012.
  • S.K. Pavlowitch: Tito, Yugoslavia's Great Dictator. Columbus, OH: Ohio State University Press, 1992 (hardcover, ISBN 0-8142-0600-X; paperback, ISBN 0-8142-0601-8).
  • William Klinger: Il terrore del popolo; storia dell'OZNA, la polizia politica di Tito. Trieste, 2012.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from Croatian Wikinfo, and partly a stub in Croatian Wikipedia: Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugodogme_i_antifa-mitovi&oldid=35885"