Poratni jugo-zločini

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Predložak:Komunizam okvir

HrvatGrb.png

Poratni jugo-zločini (Protuhrvatski genocidi nakon 1945): Partizansko-komunistički zločini nakon Drugoga svjetskog rata označavaju niz zločina genocidnih razmjera nad zarobljenim Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima inih naroda bivše države, izvršenih od totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom. Prof.dr. Josip Jurčević u dokumentarnoj knjizi 1997. godine opisuje uz brojne dokaze, kako je democid nad stotinama tisuća Hrvata izravno naredio vrh jugoslavenske komunističke vlasti u krugu oko Tita i Rankovića.

Jugo-komunističke vojne snage pod vrhovnim zapovjedništvom Josip Broza Tita na velikom broju mjesta širom bivše Jugoslavije počinile su nakon završetka Drugog svjetskog rata masovna ubojstva genocidnog razmjera nad vojnicima NDH i mnogobrojnim civilima. John-Ivan Prcela i dr. Dražen Živić 2001. smatraju kako je precizan broj tih poslijeratnih žrtava teško odrediti, ali njihova najbliža procijena je izmedju 200.000 i 600.000 pobijenih Hrvata.

Općenito značenje

Nakon 2. svj. rata su bez suđenja masovno poubijani vojnici, ali zatim u nastavku još i mnogobrojni civili, među kojima je bilo najviše Hrvata pa i brojnih pripadnika ostalih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika. Veliki broj intelektualaca, uglednika, bivših državnih službenika NDH i osoba koje su bile nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog odredjenja, jugokomunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetlječima je prikrivala i relativizirala te svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene, a dijelom se nastoje usporiti i prikritib sve do dandanas. Na ozemlju Slovenije je evidentirano preko 600 masovnih prikrivenih grobišta, a u Hrvatskoj preko 900.

Pobjednički komunistički partizani paušalno su smatrali sve protukomuniste kao neprijateljske kolaboracioniste, s kojima se po završetku rata moglo po volji postupati. Činjenice što su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističko-partizanskog nasilja tj. Jugoslavenske armije, sve do propasti Jugoslavije službena državna vlast je uporno je nijekala.

Strategija jugo-komunista

Tijekom rata su komunisti prikupljali podatke i o običnim, u rat neuključenim građanima, koji su im mogli biti politička konkurencija nakon rata. U komunizmu je bilo nepoželjno i neprijateljsko sve što nije komunizam. Sve su ih jednostavno označili pojmom "narodni neprijatelji", pa su svoju političku strukturu pripremali za konačni i odlučni poratni boj u kojem će fizički pogubiti sve komunističkom jugo-režimu nepoželjne osobe.

U najnovijoj monografiji 2012, Josip Jurčević je dokazao kako je jugokomunizam u Hrvatskoj pogubio sve institucije i sve ono što je postojalo u javnom prostoru kao i naše pamćenje, a bez pamćenja nema Hrvatske. Od 1571 stratišta i grobišta koliko ih je istraživanjem pronadjeno, 56 posto se nalaze u Hrvatskoj, u Sloveniji 38 posto, a 6 posto u BiH. Što se tiče počinitelja zločina, istraživanje je odkrilo kako su jugokomunističke vlasti počinile 89 posto zločina, talijanska okupacija osam posto, partizani i četnici 1,5 posto, a vlasti NDH 0,13 posto.

Poratni Križni put

Pod imenom Križni put ljeto-zima 1945. i dijelom 1946., podrazumjevaju se marševi smrti i komunistički teror uglavno nad Hrvatima od 1945. i kasnije. Većina zarobljenika je ubijena tijekom marševa kroz SFR Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima slijedećih mjeseci. Zbog polustoljetne strategije jugo-prešućivanja, dosad je samo mali dio tih masovnih grobišta istražen i obilježen. Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945.

Masovne likvidacije su izvršene kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje po Sloveniji, a u Hrvatskoj najviše u okolici Krapine, Samobora, Jastrebarskog, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945, ali je dosta ubijanja bilo i kasnije. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih na Križnom putu, pa na primjer Hrvatska enciklopedija navodi brojeve od 45.000 do 200.000. Također su u isto vrijeme na ozemlju Slovenije i drugdje, ubijeni mnogi zarobljeni četnici, slovenski belogardejci, kozaci, Nijemci i dr.

Zarobljenički konc-logori

Promičbena je laž Titovih jugo-komunista kako su nakon njihova tzv. "oslobodjenja", ratni konclogori navodno raspušteni i ukinuti: ovi i dalje niz poratnih godina u tajnosti nastavljaju raditi 'punom parom', - samu su se odonda promienili njihovi zatvorenici pa većinu čine Hrvati, antikomunisti, opljačkani imućni ljudi i slične konunistima nepodobne osobe. Jugo-komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji i djelomičnoj likvidaciji.

U prvim ljetnim mjesecima nakon preuzimanja vlasti što su komunisti eufemistički prozvali "oslobođenje", uhitili su ili likvidirali velik broj intelektualaca i ostalih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj čak s 19 zarobljeničkih i koncentracijskih logora (duplo više od NDH), u kojima je Titov jugorežim držao zatočeno desetke tisuća nepoželjnih hrvatskih civila i tek manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među nazloglasnije logore spadaju već raniji logor Jasenovac, Logor Knićanin, Radni logor Valpovo, Sabirni logor Josipovac i dr.

Postojali su i civilno-politički zatvorenici, koji su bili zatvarani zbog djelovanja koja su označena kao suprotna onima jugokomunističkih i titoističkih podobnika. Primjer je Politički logor Goli otok od 1948, gdje su često završavali i ljudi koji nisu djelovali protiv jugokomunističkoga režima, već su zasmetali uspinjanju pojedinih komunista unutar partije i državnih režimskih struktura.

Konfiskacije imovine

Jugoslavenski su komunisti od 1941. pa sve do 1990. pod tzv. antifašističkom pokretom automatski podrazumjevali i komunističku revoluciju. Nakon zavšetka rata provedena je nacionalizacija privatne imovine. Konfiscirana je većinom imovina osoba koje su bile povezane s institucijama NDH, ratnih zločinaca, poljoprivrednih gospodarstva gotovo cijele njemačke nacionalne manjinete oduzimanjem kapitala jugoslavenske industrije metalurgije, kemijske industrije, tekstilne industrije, drvne industrije, itd. Do kraja 1945. je država oduzela zamalo cijelu imovinu na području industrije, rudarstva, metalurgije i naftnu industriju bivšim vlasnicima. Od 28. travnja 1948. ukinut je privatni sektor u sitnoj trgovini, ugostiteljstvu i ostalim granama sitne proizvodnje i na području usluga.

Intelektualni aristocid

Aristocid je pojam kojeg je prvi skovao N. Weyl u eseju 1984. godine u Eugenics Bulletinu. U članku „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide) Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist utječe kod ljudi s nižom inteligencijom na njihovo nasilno ponašanje i osvetoljubivost. Rabi se termin za označavanje istrebljenja što Thomas Jefferson naziva "prirodna aristokracija među ljudima" i koja se temelji na "vrlinama i talentima," i čine "najdragocjeniji dar prirode za u društvu" (Jefferson, 1813.). Jefferson je smatrao da je očuvanje ove elite od ključne državne važnosti.

Glavni totalitarni režimi prošlih stoljeća, a najviše komunizam su zlorabili osjećaj zavisti kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Propaganda je prikazivala određene ljude kao nepoželjne ili štetne kao klasnog neprijatelja. Već sam po sebi nedjelatni komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative, ter odlazak pučanstva u iseljeništvo. Komunistički genocid ima izravne posljedice na pad duhovnog i gospodarskog rasta kod naroda istočne Europe. Kao razlog se navodi što je velik broj obrazovanih i inteligentnih ljudi pobijen ili prognan tijekom i nakon revolucije.

Titovi komunisti su likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. velik broj zarobljenika poražene vojske i civila kao i brojne poznate hrvatske umjetnike, gospodarstvenike i znanstvenike, a veliki broj ljudi je bio prisiljen napustiti domovinu. Primitivni i polupismeni komunisti su poratno likvidirali kao nepodbne i tobože "opasne" još velik broj vrhunskih intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika. Izmedu ostalih, to su bili pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan, Petar Perica; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Tu je bilo i brojnih pobijenih hrvatskih svećenika, inženjera, tehničara, časnika, ...itd.

Literatura

  • Josip Jurčević: Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. DORH, Zagreb 2012.
  • Josip Jurčević: Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine). Dokumentacijsko informacijsko središte, Zagreb 2006, ISBN 953-7379-00-0
  • Josip Jurčević: Bleiburg, Zagreb, Dokumentacijsko informacijsko središte - DIS, 2005.
  • Dusper, Zvonimir: U vrtlogu Bleiburga, Rijeka: Vitagraf, 1996. (2. nadopunjeno izdanje)
  • Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., (str. 16 i 27). ISBN 978-953-7379-03-2
  • Mate Rupić: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti, Zagreb: 2009, ISBN 953-6659-20-4
  • Dizdar, Zdravko i sur.: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. : dokumenti, 3. izd., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2008., ISBN 978-953-6659-36-4
  • Mitja Ferenc i Želimir Kužatko: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji.
  • John Prcela i Dražen Živić: Hrvatski holokaust (Croatian Holocaust). Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb 2001. ISBN 953-9776-02-3
  • Tomislav Sunić: Tito i Titići (priče iz zemlje smrti). Hrvatski list br. 399: str. 20 - 24, Zadar, 17. 5. 2012.
  • S.K. Pavlowitch: Tito, Yugoslavia's Great Dictator. Columbus, OH: Ohio State University Press, 1992 (hardcover, ISBN 0-8142-0600-X; paperback, ISBN 0-8142-0601-8).
  • William Klinger: Il terrore del popolo; storia dell'OZNA, la polizia politica di Tito. Trieste, 2012.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Adapted and elaborated by GNU-license, partly from Croatian Wikipedia: Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Poratni_jugo-zločini&oldid=35301"