Jugoslavenski konclogori

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Jugoslavenski konclogori (Titovi komunistički logori 1945-1990): Donedavna je djelovala polustoljetna lažna promičba komunista, antifašista i liberalnih ljevičara, kako su odmah nakon pada Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Titovi partizani u komunističkoj Jugoslaviji navodno razpustili i zatvorili ratne logore stvorene od 1941 - 1945 za istrjebljenja Židova, Roma, Srba i hrvatskih komunista. Međutim u terenskoj stvarnosti, najpoznatiji sabirni logor 'Jasenovac' tj. izvorno: Jesenovac (Јасеновац), nastavio je intenzivno raditi i dalje u Jugoslaviji još do 1948, kada je zlorabljen za poratna mučenja i ubijanje oko 40.000-50.000 Hrvata koji su potom unatrag lažno pribrojeni kao navodni Srbi ubijeni u ratu. Nakon toga kasnijeg zatvaranja Jasenovca, odmah u nastavku je od 1948, umjesto toga organiziran zloglasni komunistički konclogor Goli otok koji je radio sve do propasti Jugoslavije tj. do 1989. Dapače, druga 2 ratna logora u Hrvatskoj, tj. oni u Lepoglavi i Staroj Gradiški su zapravo nastavili s radom tijekom idućih 7 desetljeća sve donedavna, kao trajni protuhrvatski konclogori za uzastopna mučenja i ubijanje mnogobrojnih Hrvata: oko 3/4 hrvatskih domoljuba i nacionalnih desničara su dosad prošli kroz ova poratna jugo-komunistička mučilišta, a mnogi su tamo izgubili živote ili su kasnije pušteni kao uništeni doživotni bogalji.

Abstract

Yugoslav Konzentrations-Lagers (1945-1990): There is a perpetual falsified propaganda from antifascist Allies and liberal-leftists up today, that by the fall of Croatian Independent State (NDH), Yugoslav Titoists allegedly deliberated and closed the Konzentrations-Lagers established from 1941-45 to exterminate non-Croats. However in the field reality, the most reputed 'Jasenovac' (correct: Jesenovec) camp continued to work intensely up to 1948 being misused for post-war torturing and massacring of 40,000-50,000 Croats (now falsely added as Serbs killed in war); but its late closing was formal and in 1948 it was immediately translocated to disreputed Goli Otok working to 1990. Moreover, other two Croatian camps created in WW2, i.e. these in Lepoglava and Gradiska (Stara Gradiška) really continued to work throughout 7 next decennia up today, being the perpetual sites for iterative torturing and killing of many Croats: 3/4 of Croatian national-rightists so far passed through their prisons, and many ones also perished there.

Jugo-komunističko okružje

U doba druge tj. komunističke Jugoslavije 1945-1990, njezin totalitarni režim Titove diktature je spram inozemstva lažno predstavljen kao navodni "demokratski" socializam (navodno posve različit od Staljinovih sovjeta), koji je tobože bio prihvatljiv i komplementaran svjetskim interesima inih antifašista i liberalnih ljevičara u poratnom svijetu (iako su njihove obavještajne službe sigurno dobro poznavale okrutnu nutarnju stvarnost u Jugoslaviji). Tiekom pola stoljeća Titove samovlade, komunistička Jugoslavija je bila druga najstrašnija diktatura u Europi nakon Staljinovog SSSRa, iako je nakon Staljinove smrti Sovjetski Savez postupno bar dielom demokratiziran. Istovremeno je J.B. Tito u Jugoslaviji ustrajao u svojoj samovlasti osobito nakon svoga državnog udara 1971, a tek nakon Titove bolesti i smrti je takva Jugoslavija tek dielom demokratizirana. Međutim su jugoagenti tajne političke policije (UDBA) bili vrlo aktivni sve do 1990, više negoli istodobni sovjetski KGB: ovi su sve do zadnje propasti Jugoslavije, po inozemstvu uporno lovili i ubijali po svijetu mnoge političke disidente i nacionalne desničare iz Hrvatske.

Istodobno je nakon 2. svjetskog rata, ova lažna "demokratsko"-socialistička Jugoslavija bila zamalo jedinstvena u Europi (osim Sovjetskog Saveza), koja je uglavnom očuvala u punom radu ranije ratne konclogore kroz idućih pola stoljeća za mučenje i ubijanje svih političkih disidenata i najviše desnih nacionalista, a osobito logora Lepoglava i Gradiška koji su radili kao mučilišta punih 7 desetljeća. Stoga su ova 2 konclogora europski rekorderi i među najduže aktivnim logorima u cijelim svijetu. U međuvremenu, ovi dugotrajni jugoslavenski konclogori su samo promijenili politički profil svojih robijaša, ali je njihova namjena ostala uglavnom slična tek sa suprotnim političkim predznakom, a u medjuvremenu su čak tehnički unaprijedjeni za suvremena mučenja. Za vrijeme Jugoslavije 1946-1990, njihove djelatnosti i samo postojanje su uglavnom bili taboo, a tek nakon raspada Jugoslavije su njihove metode i žrtve dielom javno predstavljene i stručno obrađene u specijaliziranom časopisu "Politički zatvorenik" (Zagreb 1991 - 2010) i u nekoliko novijih logorskih monografija (Jasenovac, Goli Otok, i sl.). Ovdje je navedeno samo 5 glavnih poratnih konclogora u Jugoslaviji, dok se još bar desetak manjih ili kraćih privremenih logora, kao i pojedine zatvore za političke zatvorenike u Jugoslaviji se ovdje teško moglo opisati.

Logori u 2. svjetskom ratu

Za vrijeme NDH (1941-1945) su u Hrvatskoj bili sabirni logori: Đakovo, Jadovno u Lici, Jasenovac (tj. Jesenovac), Jaska, Kerestinec, Stara Gradiška i Tenja kod Osieka.

Logor Jasenovac (Jesenovac)

Prvotno kajkavsko mjesto Jesenovac leži u srednjoj Hrvatskoj, kod ušća rijeke Une u Savu. Ovaj najpoznatiji hrvatski logor je preko krivotvorene promičbe antifašista i novijih liberalnih ljevičara postao zloglasni 'Jasenovac': Svojim nekontroliranom i nestručnom preradom unatrag svih povezanih podataka, antifašisti i liberali su skratili trajanje logora i napuhnuli broj žrtava, a čak su i krivotvorili ime mjesta. Ratnu i poratnu poviest tog logora je vjerodostojno i pobliže dokumentirala Ljubica Štefan 1998:

  • 1. Izvorni hrvatski tj. kajkavski naziv tog mjesta je Jesenovac, a lažno-promičbeni "Jasenovac" je njegov noviji posrbljeni naziv (Јасеновац), a ne izvorni toponim okolnih Hrvata.
  • 2. Ovaj logor uopće nije bio navodno zatvoren dolaskom partizana 1945, jer je očito i dalje intenzivno radio na tom istom mjestu bar do godine 1948.
  • 3. U svomu daljem tajnom djelovanju iako je proglašen "zatvorenim", Jasenovac je još nakon rata od 1945-1948 zlorabljen za poratne osvete, mučenja i masovna ubojstva oko 40.000-50.000 Hrvata - koji su potom lažno unatrag pridodani kao brojni Srbi tu pobijeni u ratu.
  • 4. Ovi kasniji protuhrvatski pokolji u Jasenovcu su kroz idućih pola stoljeća postali taboo sve do raspada Jugoslavije 1990, kada je dokumentaciju i preživjeli svjedoci postao dostupan, ali lažljivi ljevičari i antifašisti sve dosad i dalje uporno ponavljaju istu lažnu promičbu: lažno ime "Jasenovac", da je logor tobože zatvoren od 1945, da tu nema ubijenih Hrvata nego bar milijun ili više masakriranih Srba i inih manjina. Vjerojatno u svijetu nema nijedan ini konclogor s tako masovnom krivotvorbom svih mogućih podataka, kao što je naš navodni 'Jasenovac'. Vidi još pobliže: Jesenovac (Јасеновац).

Logor Stara Gradiška

Ovaj konclogor se nalazi na sjevernoj obali Save, istočno od Jasenovca. Taj sabirni logor iz 2. svjetskog rata također nije bio zatvoren od 1945, nego je trajao u punom radu kroz idućih pola stoljeća tj. od 1941. pa sve do 1995. U ratnom početku su njegove žrtve bili pretežno Srbi, ali kroz idućih 5 desetljeća pod Jugoslavijom su tu bili zatvoreni i mučeni mnogi hrvatski politički disidenti: oko 2/3 svih hrvatskih nacionalnih desničara su tu bili mučeni i mnogi su tamo ubijeni, a ostali su potom preživili kao teški invalidi. U svojim završnim godinama 1991-1995, u tom istom logoru su bili zarobljenici srbskih četnika iz Krajine, što je tu završilo novim masovnim mučenjem i pokoljem porobljenih Hrvata do 1995.

Konclogor Lepoglava

Ovaj logor se nalazi u Hrvatskom Zagorju zapadno od Varaždina, a postavljen je u oduzetom katoličkom samostanu koji dielom sve dosad nije vraćen bivšim redovnicima. Taj logor je jedan od najdugotrajnijih u Europi i postoji stalno od 1941. pa sve do danas. Tiekom 1945-1990, pa ponovo od 2000-2010, bio je bar dielom zlorabljen za mučenje mnogih hrvatskih političkih disidenata. Najpoznatije njegove pokojne žrtve u Jugoslaviji, izmedju inih su bili: hrvatski kardinal Alojzje Stepinac i kasniji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Konclogor Goli otok

Taj najveći i najstrašniji jugoslavenski konclogor, (koji se opravdano naziva i jugoslavenski Alcatraz), otvoren je istodobno s odgodjenim zatvaranjem logora 'Jasenovac' u 1948. Smješten je u Kvarneru, na 2 kamenita kraška otočića izmedju Raba i Krka: istočniji Goli otok je bio za mučenje muških zatvorenika, a za ženske zatvorenike je zlorabljen zapadniji otočić tzv. "Grgur" (opet lažno-posrbljeni toponim Гргур): izvorno hrvatsko-čakavski je to bio Šagargur (ili bar vukovska novokovanica 'Sv. Grgur'). Pripadni muški logor Goli trajao je od 1948-1989, a ženski logor tzv. 'Grgur' je zatvoren sedamdesetih godina. Ovo je jedini konclogor u Jugoslaviji gdje nisu bili zatvoreni i mučeni pretežno Hrvati: Tu su bili razni nepodobni disidenti ili čak samo "sumnjivi" iz ciele Jugoslavije, tj. Hrvatske, Slovenije, Bosne, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije i malobrojni stranci. Tek nakon Titove smrti, u zadnjih desetak godina logora tijekom osamdesetih, tu su zatvarani uglavnom obični kriminalci i ubojice, a rjedje politički disidenti. Nakon propasti Jugoslavije je taj naš najveći komunistički konclogor napokon ukinut i zatvoren, pa sada njegove ruševine posjećuju turisti.

Psihologor Kampor na Rabu

Psihologori gdje se medicinska psihiatrija zlorabi za 'ispravljanje' tj. kaznene duševne izmjene i mentalno brisanje ideopolitičkih disidenata, uglavnom akademskih intelektualaca, prije su bile razvijene najviše pod Staljinom u Sovjetskom Savezu. Od raspada SSSRa i nestanka komunizma, u novijoj Rusiji su takvi psihologori dielom zatvoreni, a preostali su uglavnom vraćeni u pravu medicinsku uporabu duševnih bolnica. Danas su zloporabe psihiatrije za kažnjavanje ideoloških i političkih disidenata najčešće u kopnenoj Kini. U sadanjoj Europi su vodeće zemlje po psihologorima i broju zatvorenih političkih "luđaka" Turska, zatim Ukrajina i Hrvatska, a u današnjoj Rusiji je ta pojava već rjedja nego u spomenutim zemljama. Sad su u Hrvatskoj oko 1/5 od lažnih "bolesnika" u tim psihologorima osuđeni 'ideološki luđaci', odnosno politički disidenti i desni nacionalisti, uključivo npr. pravnike koji su se u lažnoj 'demokraciji' usudili kritizirati sadanjeg hrvatskog predsjednika, ili neke mlade ljude čija je sudbina tako uništena samo zbog zidnih grafita desno-nacionalnog sadržaja.

Kampor na otoku Rabu je sada u Hrvatskoj najvažniji psihologor za prisilno nametanje lievo-liberalne "političke korektnosti" drogiranjem pomoću toksičnih psihofarmaka i za brisanje nepodobne disidentske osobnosti. Taj logor je nastao od 2. svj. rata, u početku kao običan ratni logor talianskih fašista u doba Mussolinia. Nakon rata ni taj logor nije posve zatvoren, već je od pedesetih pretvoren u tzv. psihijatrijsku bolnicu, ali je ubrzo u Titovom režimu dielom postao psihologor za obradu nepodobnih disidenata. Nakon Titove smrti i u doba Tudjmana je do devedesetih vraćen u normalnu uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tuđmanove smrti od god. 2000, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, dielom je opet postao psihologor za kazneno drogiranje i psiho-brisanje disidentskih osoba. Stoga je nakon te nove modernizacije, Kampor dosad postao najjače utvrđeni neprobojni psihologor u Europi.

Specializiranost jugo-logora

Iako su svi navedeni jugoslavenski logori zlorabljeni pretežno za mučenje političkih disidenata, postojala je dielom i specijaliziranost u metodama i tipu logoraša:

  • Konclogor 'Jasenovac' (1945-1948): Ovaj se uglavnom specijalizirao za poratne masakre hrvatskih desnih nacionalista, a kad su ovi uglavnom su bili eliminirani, tada je zatvoren - iako su neke manje skupine i pojedinci također likvidirani naknadno u običnim zatvorima ili odmah na terenu.
  • Konclogor Gradiška: (1945-1995): Taj je bio većinom specializiran za mučenje i likvidacije hrvatskih intelektualaca, političara, pisaca i pjesnika - uglavnom za njihove verbalne delikte i disidentska mišljenja. Zato su tamo uz uobičajene fizičke torture, za takve odabrane logoraše također razvili posebne metode dodatnog psihičkog mučenja.
  • Konclogor Lepoglava (1945-2008): To je dielom poseban 'elitni' logor, zlorabljen za robije najuglednijih hrvatskih disidenata. Stoga je njihova 'obrada' bila malo manje surova i bar dielom slična inim takvim logorima u svijetu.
  • Konclogor Goli otok (1948-1989): To je bio daleko najbrutalniji od svih jugoslavenskih logora i jedan od najstrašnijih u cieloj Europi. Tu se u naizmjeničnoj kombinaciji ekstremnih fizičkih i psihičkih mučenja složenim metodama razaralo mentalne i fizičke osobnosti većine nepodobnih zatvorenika, pa potom skoro nijedan od tih robijaša više nije ostao fizički zdrav ni posve normalan.
  • Konclogor Grgur (1948-1976): Taj susjedni otočić blizu Gologa je zlorabljen za mučenje, uništenje i silovanje nepoželjnih i sumnjivih žena i djevojaka. Također i kad su ini jugoslavenski logori već bili prepuni političkih zatvorenika, neki muški intelektualni disidenti također su bili mučeni tamo na 'Grguru'.
  • Konclogor Kampor na Rabu (1941-2010): To je prvotno u ratu bio obični talianski logor, a u poraću su tu jugo-komunisti stvorili zatvorenu psihiatrijsku "bolnicu" gdje su do danas dielom psihički mučeni i drogirani psihofarmakima neki nepodobni intelektualci.

Današnji logori nove Hrvatske

Međunarodni antifašisti i liberalni ljevičari (uključivo Wikipediju) sve dosad nasilno šire lažno-izvrnutu promičbu kako je Hrvatska pod svojim prvim predsjednikom (Franjo Tuđman, 1995-1999) tobože bila autokratsko-nacionalistička država, a onda tek nakon njegove smrti da je navodno postala 'demokratska' kad su od god. 2000, na vlast došli liberalni ljevičari tj. bivši komunisti,- iako je u stvarnosti iz ovdašnjeg iskustva kod nas baš obratno. U doba Tuđmana su svi bivši jugoslavenski konclogori bili zatvoreni (jer je i on sam bio mučen u logoru Lepoglava), a isto tako većina medija su bili doista slobodni i otvoreni za objavljivanje i liberalno-lijevih i desno-nacionalnih stavova. Tek nakon njegove smrti, kada su uz vanjsku pomoć bivši komunistički ljevičari ponovno došli na vlast u Hrvatskoj od 2000, uz glamuroznu promičbu neke 'nove istinske demokracije', u stvarnosti je ostala tek maglovita lažna demagogija: Pritom su sada ponovo "demokratski" reaktivirana 3 starija konclogora u koje se opet danas s raznim izlikama ubacuju politički zatvorenici i nepodobni disidenti, a i većina novih "hrvatskih" medija odnedavna su pod lijevo-liberalnim monopolom, bez ikakvih desno-nacionalnih naznaka tj. podjednako kao prije u komunističkoj Jugoslaviji. Ta nova lažno-liberalna demagogia je očigledna iz 3 reaktivirana jugo-logora:

  • Novi glavni logor Remetinec (u jugozapadnom predgrađu Zagreba): Prije u Jugoslaviji, a zatim u doba Tuđmana, to je bio tek manji zatvor za prave kriminalce, obične ubojice itd. Dosad je znatno proširen i moderniziran i pored pravih kriminalaca, danas se također dielom zlorabi za mučenje nepodobnih političkih disidenata i danas već postoji više svjedoka koji su kao nacionalni desničari zato bili tamo zatvoreni pod raznim demagoškim izlikama.
  • Najstariji konclogor Lepoglava u novoj liberalnoj demagogiji je ponovno aktiviran: Uz većinske obične kriminalci i ubojice, sada su i tu iznova mučeni neki politički disidenti i nacionalni desničari jer su bili protiv bivših komunista koji su opet preuzeli vlast.
  • Treći reaktivirani konclogor Gradiška: ovaj je sada dielom ponovo otvoren, a iz dostupnih podataka se danas vjerojatno koristi uglavnom za kriminalce i ubojice (zasad još bez naznaka da tamo ima političkih disidenata).

Sadanje posljedice jugo-logora

Samo Slovenija je zbog ulaska u Europsku uniju bila prisiljena kod sebe ispraviti posljedice tih jugo-logora, uglavnom kroz prilagodbu pravosudnog sustava s europskim standardima. U inim državama-sljednicama Jugoslavije, loše naslijeđe tih jugo-logora se manjeviše nastavlja sve do danas, tako da je tu i sada umalo bolje biti fizički ubojica ili narko-dealer, negoli radikalni politički disident koji se u praksi često oštrije kažnjava od pravih kriminalaca (čak i uz mučenja), tj. bar dielom slično kao i prije u Jugoslaviji.

Zajedno s partizanskim masakrima u kraškim jamama, mučenja tih uzastopnih jugoslavenskih konclogora su od 1945-1990 bila vrlo učinkoviti način za brisanje nepoželjnih etnoskupina iz Jougoslavije i to ponajviše Hrvata, bilo njihovim izravnim ubijanjem ili tjeranjem u inozemno izgnanstvo. Nakon svih dostupnih pokazatelja, oko 3/5 uništenih etničkih žrtava u poratnoj Jugoslaviji su bili Hrvati, pa ostali manjim dielom Magjari, Albanci, Makedonci, i rjedje poneki drugi. Rezultat je da je time bar 1/3 od ranijih Hrvata uklonjena iz jugoslavenskog ozemlja,- bilo pokoljima ili prisilnim izgonom. U nekim atraktivnim jugoslavenskim krajevima, te likvidacije su bile još jače i radikalne. Npr. u plodnoj ravnici Bačke (sada sjeverozapad Srbije), Magjari su bili bivša predratna većina, ali nakon 2. svj. rata su tamo desetkovani na 1/5. Osobito na dalmatinskom kopnu, predratni obalni starosjeditelji tj. hrvatski čakavci su prije rata bili 21% svih Hrvata, a potom su desetkovani tek na 12%, odnosno čak pola njih su "nestali" u kraškim fojbama i u jugo-logorima, ili su natjerani u inozemni egzil.

Glavna literatura

  • Časopis Politički zatvorenik', izd. Hrvatska udruga političkih zatvorenika, Zagreb 1990-2009 (http://www.hdpz.htnet.hr/glasilo.html)
  • Ljubica Štefan: Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945-1948, Zagreb 1998.
  • Ivan Kosić: Goli otok, najveći Titov konclogor. Adamić, Rijeka 2003, 204 p.
  • Milutin Popović: Sećanja na logor Sveti Grgur. Symix graphics (Beograd), 1991.
  • Dimitrij Žilevski: Otok bez milosti, Rotis, Maribor, 2005.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation from above literature and field insights, available by GNU-license.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugoslavenski_konclogori&oldid=35879"