Kordun

Kordun (Kordunski kras središnje Hrvatske, čakav. Meyharvâška): To je niža valovito-brežuljasta zaravan trapeznog oblika na vapnenačkom krasu srednje Hrvatske, izbrazdana rječnim kanjonima donje Dobre, Mrižnice, Korane i njihovih manjih pritoka: Slunjčica, Tovunica, Rudnica itd. Kordun je na jugozapadu omedjen najvišim lancom Ljubčagora (938m) koji ga odvaja od kraških udolina Ogulin-Plaški-Saborsko na granici Like, a na sjeveroistoku spram Banovine tek nižim silikatnim grebenom Petrove gore (512 m), pa na jugoistoku kanjonom rijeke Korane, na sjeverozapadu dolinom donje Dobre i na zapadu spram Ogulina brdom Krpel (630 m). Najveće naselje unutar Korduna je gradić Slunj na sastavku Korane i Slunjčice.

Abstract

Kordun (calcareous plateau of central Croatia): This is a part of central Croatia from the bottom of the Petrova Gora (Peter's mountain) mountain range, which extends along the rivers Korana and Mrežnica, and forms part of the border region to Bosnia. The southern border of Kordun touches the Lika highlands. Most of Kordun with its centre Slunj belongs to Karlovac County (Slunj, Cetingrad, Krnjak, Rakovica and Vojnić). Gvozd belongs to Sisak-Moslavina County. In former times, this region belonged to the Habsburg Military Frontier towards the Ottoman Empire. Today, the economic situation is slowly improving, but there is still a large tendency of emigration from the region to larger cities. The area has rich wood resources. A typical phenomenon of this region is the porous composition of the karst soil (consisting of limestone), which creates numerous crater-like dolines (sinkholes). There also exist many underground river systems, of which many have not yet been discovered or which still need thorough examination. Also, the typical soil of the Kordun region is red earth (Terra rossa).

Iskon imena

Postoje dva bitno različita pristupa etimologiji imena Kordun, ovisna o ideologiji tumača:

• Cordon militaire: Po jugoslavistima, naziv Kordun bi nastao u doba austrijske Vojne krajine, pa je povezan sa strateškim značenjem ovoga kraja. Njihovo ideološki podobno tumačenje je kako bi taj naziv nastao od francuskoga Cordon militaire, što znači niz ili pojas utvrda. U ovom slučaju to se odnosi na niz povezanih stražarnica i tvrdjava prama isturenom turskom klinu zapadne Bosne na području Bihać-Kladuša.
• Iranski Kardunyash: Medjutim ima i drugo (nepodobno) tumačenje po iranskoj teoriji o antičkom iskonu Prahrvata, kako je slavizirani naziv Korduna mnogo stariji tj. iskonom od ranih Iranohrvata, jer u perzijskom postoji po smislu i obliku vrlo sličan naziv Kardunyash u značenju "ravnjak-zaravan" koji se npr. rabio za gornju Mezopotamiju.

Ograničenje Korduna

Područje Korduna je odredjeno okolnim rijekama Koranom, donjom Dobrom, Kupom i Glinom. Medjutim, postoje razlike izmedju reljefnih i etnografskih granica. Tako se prostor Lasinje na sjeveru češće smatra dijelom Pokuplja, a Topuskog na istoku dijelom Banovine. Granice Korduna su jednom povećane diplomatskim putom: 1791. godine Svištovskim mirom je iz sastava Osmanskog carstva izdvojena uz gornju Koranu pogranična zona oko Cetingrada i Drežnika (tzv. "suha medja"), koja se od tada smatra dijelom Korduna.

Kordun je etnokulturna cjelina, ali i izraziro reljefno područje kraške zaravni, s jasno odredjenim granicama rječnih kanjona: na jugoistoku gornja Korana, na zapadu Mrižnica i donja Dobra, na sjeveru donja Kupa, a na istoku Glinom i tzv. "suhom" granicom prama BiH. Kordun je reljefno prijelazna zona izmedju dinarskoga planinskog područja Like i nizinskog prostora središnje Hrvatske. Središnji teren kraške zaravni je uglavnom valovito-brežuljkast s manjim vapnenačkim uzvisinama (250-400 m) koje se postupno povećavaju spram Petrove gore (507 m) na sjeveroistoku i kapelskog predgorja - Ljubčagora s najvišim kordunskim vrhom Trojvrh (938 m) kao jasna reljefna granica Korduna na jugozapadu prama Lici. Cijeli kordunski prostor gospodarski i prometno gravitira Karlovcu i tvori dio širega Pokupsko-kordunskog prostora. Najveća gradska naselja na Kordunu su središnji Slunj i rubno na sjeveroistoku Gvozd (bivši Vrginmost).

Klima i vegetacija

Za kordunski ravnjak i osobito za rječne kanjone je na Kordunu posebni značajna fenska klima (slična kao u Bavarskoj), koja se najviše osjeća ujesen i manje u proljeće. Kada na Jadranu puše jače i kišno jugo, donesene oborine se većinom ispadaju uzdizanjem preko viših gorskih grebena Like, pa isti vjetar stiže u kopneno zaledje kao toplo-sušni fen ili popularno "jugovina". Ovo uzrokuje na južnim padinama Kordunskog humlja i osobito u rječnim kanjonima Korane i Mrežnice topliju submediteransku (polusredozemnu) mikroklimu koja postaje sličnija sjevernojadranskom primorju negoli kopnenom zaledju. Zato su na Kordunu kontinentalne šume inače česte po u srednjoj Hrvatskoj (kitnjak, grab i sl.), ovdje uglavnom ograničene na svježije sjeverne padine i viša brda.

Naprotiv na južnim padinama Korduna i po kanjonima obilno rastu južne primorske vrste kojih inače uglavnom nema drugdje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zato su po cijelomu Kordunskom krasu obilno rašireni crnograb (Ostrya), crni jasen (Fraxinus ornus), medunac (Quercus pubescens), južni brist (Ulmus canescens), južne trave Chrysopogon i Oryzopsis, dok u najtoplijim kordunskim kanjonima još mjestimice rastu kao i na Jadranu: bjelograb (Carpinus orientalis), smrika (Juniperus oxycedrus), maklenić (Acer hyrcanum), južna jasika (Populus freynii), južna merala (Sorbus meridionalis), bodunika (Swida australis), jadranska kupina (Rubus dalmatinus) uz mnoštvo primorskih zeljanica npr. Stachys italica, Arum italicum, Helichrysum italicum, Scolymus hispanicus, Microrhinum litorale, Marrubium incanum, Mercurialis ovata, Satureia karstiana, Sesleria autumnalis, pa još južne primorske paprati Ceterach, Adiantum, itd. Jedino na podobno-popularnoj Petrovoj gori ne raste ništa od ovih, jer je tu vegetacija banalno-kontinentalna kao u sjevernoj Hrvatskoj.

Kanjonske rijeke Korduna

Kordunska vapnenačka zaravan sadrži jedan od najvećih kraških spletova od desetak rječnih kanjona u južnom slivu rijeke Kupe: Korana, Mrežnica, donja Dobra i njihove manje pritoke Slunjčica, Tovunica, Rudnica, Kukača, ogulinska Mrižnica itd.

Korana i Slunjčica

Korana (latin. Corona): Najduža i najveća kordunska rijeka (izim donje Kupe na sjevernom rubu) je kanjonska rijeka Korana, koja je i u Hrvatskoj druga po dužini nakon najduže Kupe. Korana je rijeka na Kordunskom krasu u srednjoj Hrvatskoj i na zapadnom rubu BiH, kao desna pritoka Kupe. Dužina korita Korane je 134 km, prosječni istjek = 86, a izvire iz Nacionalnog parka Plitvička jezera i utječe u Kupu u Karlovcu. Glavni pritoci Korane su po sredini Slunjčica i pri ušću Mrežnica, a protječe kroz gradove Slunj i Karlovac. Korana izvire u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Dugačka je 144 km od izvora do ušća u rijeku Kupu u Karlovcu. U Slunju na utoku Slunjčice u Koranu nastali su bogati sedreni slapovi Rastoke. Slunjčica je kraća rječica koja izvire 5km južno od Slunja na 240m visine. Tipična je kraška rijeka, pa tvori završetak podzemnog tijeka južnije ponornice Lička Jesenica. Od brojnih sedrenih bariera su najljepše u naselju Rastoke na ušću Slunjčice u rijeku Koranu. Bogata je potočnom pastrvom i lipljanom.

Mrižnica i Tovunica

Mrižnica (jugo-srb. "Mrežnica", latin. Bolia, grč. Baloiê) je imenom posrbljena kraška rijeka usred Hrvatske, kao lijevi donji pritok blizu ušća rijeke Korane u Kupu. Dužina pretežno kanjonskog korita Mrižnice je 63 km, a prosječni istjek = 45. Izvire kao ponornica zapadno od Slunja iz Ljubčagore, kao podzemni nastavak ličkih ponornica Dretulje-Vrnjike i Plasenice (jugo-srb. 'Plaščanke'). Utječe u donju Koranu u predgradju Karlovca (Mekušje) i donjim nizinskim tijekom protječe kroz gradove Duga Resa i Karlovac. Glavni su joj s lijeve strane kanjonski pritoci Tovunica, Rudnica i Kukača. Medju svim hrvatskim rijekama, kanjonski tijek Mrižnice na Kordunskom krasu se ističe najvećim nizovima travertinskih slapova i brojnih sedrenih brzica od izvora pa sve do Duge Rese.

Tovunica (jugo-srb. Tounjčica) je imenom posrbljena kanjonska rijeka na Kordunskom krasu i glavni je pritok Mrižnice pa se zato ranije zvala i Zapadna Mrižnica. Vodu joj daju ponornice iz ogulinsko-modruške doline i njen južni kanjonski pritok, rječica Kukača. Izvire iz prostrane tristotinjak metara duboke špilje ispod brda Krpel u mjestu Tounj. Ispitivanjima je nadjeno kako je vrelo Tovunice povezano s bivšom ponornicom Zagorska Mrižnica, rječicom čije se vode danas umjetno akumuliraju u jezeru Sabljaki kod Ogulina. Izgradnjom HE "Gojak" 1959. je sliv rijeke Mrižnice umjetno smanjen za 40% jer joj je odsječen pritok Ogulinska Mrižnica, pa odonda Tovunica ljeti u gornjem tijeku često ima izrazito niski vodostaj ili odnedavna čak presuši. Ukupna dužina korita rijeke je 12,5 km, a površina sliva je 122 kv.km i tijek Tovunice se može podijeliti u dva osobita djela. Prvi dio od izvora do sela Ožanića i drugi minirani dio od Ožanića do ušća u Mrižnicu. Prvim dijelom ta rijeka teče izrazito uskim i dubokim kanjonom. U Tounju se nalazi i poznati stari kameni most izgrađen 1775. god., a god. 1836. je nadograđen još jednim katom kako bi se ublažio nagib pristupne ceste. Kilometar prije sela Ožanića, Tovunica ulazi u najuži dvjestotinjak metara dubok kanjon s najvišim i najljepšim slapovima. U Ožanićima Tovunica prima pritok Rudnicu.

Nizvodno od Ožanića je rijeka puno širja, a korito je izbrazdano dugačkim i nepravilnim sedrenim barierama. Kod ostataka stare frankopanske tvrđave Ključ i istoimenog sela se Tovunica ulijeva u Mrižnicu. Donji tijek rijeke Tovunice nizvodno od Ožanića do ušća je od Domovinskog rata miniran i to obje obale u bivšoj Krajini. U izvorišnom dijelu rijeke živi stenoendem Ogulinska špiljska spužva (Eunapius subterraneus) kao jedina podzemna (slatkovodna) spužva u svijetu. Osim u špilji Tounjčici, pronađena je još na samo šest bližih mjesta u Hrvatskoj: špilja u kamenolomu Tounj, špilja Zala (Mikašinovića špilja), u špiljama na izvorima Gojak i Rudnica, Crnačkoj špilji i jami Mandelaja. Ova vrlo rijetka spužva se smatra ugroženom vrstom jer je izravno ugrožavaju ilegalna odlagališta smeća, kanalizacija i kamenolom u Tounju, pa hidroenergetsko skretanje okolnih vodotoka. Zbog svega toga je Karst Waters Institute iz Virginie (SAD) ovo područje 2003. god. proglasio jednim od deset najugroženijih kraških ekosustava na svijetu. U Tovunici još žive ribe, npr. potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Bogatiji je ribom donji minirani tijek rijeke od Ožanića nizvodno, dok je zbog često vrlo niskog vodostaja gornji dio siromašan ribom i nastanjen uglavnom klenom.

Donja Dobra

Dobra (latin. Polanus) je hrvatska ponornica i desni pritok donje Kupe. Izvire iz dva izvora kod Skrada i Bukovog vrha. Dužina joj je 104 km i površina sliva oko 900 km². U gornjem tijeku od izvorišta do grada Ogulina teče Gorskim Kotarom, a donja Dobra teče sjeverozapadnim rubom Kordunskog krasa i ulijeva se u Kupu kod sela Mahično iznad Karlovca. Goranska gornja Dobra ponire u Ogulinu u Đulinom ponoru tj. u najdužem sustavu špilja u Hrvatskoj, da bi nekoliko kilometara dalje opet izišla na površinu. Rijeka Dobra je bogata ihtio- i ornitofaunom. Gornja i donja rijeka Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija, šaran i linjak u gornjoj Dobri, a donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se još može naći i mladica, pa štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima 2 vodenice koje još uvijek rade i na njoj već radi hidocentrala Gojak, a pri kraju je izgradnja još jedne HE "Lešće".

Ljubčagora 938m

'Ljubčagora' (vlaški: Ljubića Kosa-Trovura, latin. Metuli Montes, grč. Terponos Oros): U društveno-popularnim prikazima Korduna (npr. u wikipedijama) se uporno i uzastopno ponavlja kriva dezinformacija kako je navodno najviša "planina" na Kordunu Petrova gora (512 m), što je tako zbog idejne podobnosti tog vrha: grob Petra Svačića i novije partizanije. Kao prvo, brdašce tek oko 500m stručno nisu nikakve planine, a drugo i još gorje neznanje je kako je to 'najviši vrh' Korduna. Ipak na Kordunu još postoje čak 4 puno viša vrhunca, a najveći od njih je čak duplo viši od Petrovca: Trojvrh na Ljubčagori iznad Rakovice je visok 938m! Takodjer i iznad Tounja je više brdo Krpel od 630m. Ljubčagora je lanac osrednjih gorskih vrhova visine 700-900m na jugozapadnoj strani Kordunskog krasa, a taj gorski greben spram Like odvaja južniji niz udolina Ogulin-Josipdol-Plaški-Saborsko koje tvore granicu Like i Korduna. Duž toga grebena Ljubčagore su važniji viši vrhunci smjerom jugoistok-sjeverozapad: najviši Trojvrh (vlaški: Trovura, 938m) izmedju Rakovice i Saborskog, pa zapadnije Velobilo (927 m), Stožer (899 m), Plaseni Hum (863 m) i Medarica (805 m), te još desetak nižih ispod 800m. Ljubčagora je i povijesno poznata po borbama hajduka protiv Turaka, a osobito iz 19.st. kada je tu austrougarska vojska ugušila kordunski ustanak (Rakovička buna) za samostalnu Hrvatsku pod pravaškim vodstvom Eugena Kvaternika, koji je tu poginuo na Ljubčagori dne 11. listopada 1871.

Klima i vegetacija

Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, ova Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krasa s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd. Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno kraško podnožje Ljubčagore spram Drežnika i Rakovice gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjedji bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno kraško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). Od faune se na Lubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema drugdje po Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl. Ta osobita i raznolika kraška vegetacija i fauna idejno zanemarene Ljubčagore je daleko značajnija od popularno-razglašene i nisko-silikatne Petrove gore s njenom razmjerno banalnom srednjoeuropskom vegetacijom.

Kordunsko humlje, 474m

Izmedju najviše dinarsko-kraške Ljubčagore na jugozapadu i niže silikatne Petrove gore na istoku, sredinom kordunske zaravni je razasuto još desetak kamenih kraških humova visine 300-500m sa zajedničkim stručno-geografskim nazivom Kordunsko humlje. Od njih je posred kordunske zaravni najviši izdvojeni greben Polojska Kosa (474 m) iznad sutoka Tounčice i Mrežnice, a drugi po visini je Veliki vrh (429 m) i Skradska gora (423 m) iznad Netretića uz donju Koranu, pa Martinšćak (346 m), Sljeme (326 m) i Vinica (321 m) uz donju Mrežnicu južno od Karlovca i još dvadesetak nižih kamenih brežuljaka po 250-300m razasutih na Kordunskom krasu izmedju Mrežnice i Korane. Većina njih od srednjeg vijeka na vrhu nose manje kamene kapelice, od kojih su neke dijelom već u ruševinama.

Većina tih kamenih kordunskih humova imaju na sunčanoj i toploj jugozapadnoj padini kraške šumice crnograba (Ostrya) i cera (Quercus cerris) s nizom primorskih zeljanica: npr. Marrubium incanum, Stachys italica, Ceterach i sl. Na svježijim sjeveroistočnim obroncima su većinom kontinentalne balkanske šume kitnjaka i graba (Staphyleo-Carpinetum betuli), a na grebenima viših kamenih humova iznad nekih 300m već rastu brdske kraške šume gluhača (Acer obtusatum), lipe (Tilia argentea), graduna (Quercus dalechampii) i dr. Dosad poznata ukupna flora na tom Kordunskom humlju sadrži 646 zapisanih vrsta.

Petrova gora, 512m

Petrova gora je niže gorje u središnjoj Hrvatskoj, na sjevernom rubu Kordunskog krasa. Nekoć se u srednjem vijeku ta gora nazivala Gvozd što starohrvatski znači gusta prašuma (njem. Urwald, engl. rainforest). Nakon velikog boja između magjarske vojske i hrvatske vojske pod vodstvom kralja Petra Svačića, na toj gori je poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (unuk Ptra Krešimira IV.), pa je zato po njemu ta hrvatska gora dobila ime Petrova gora. Veći dio Petrove gore na grebenu i sjevernim padinama je od paleozojskih silikata, a samo niže jugozapadne padine pokriva vapnenački kras. Po nastanku je to uglavnom starija geološka formacija, pa je razmjerno bogata vodom i obilnom, ali jednoličnom šumskom vegetacijom. To znači i izvjesno planinarsko ograničenje jer manjkaju široki vidici, no s time dolazi i velika razvedenost reljefa s brojnim zrakastim grebenima i dubokim prodorima obogaćenim brojnim potocima. Spomenik na Petrovcu, visok 37m i napušteni komunikacijski toranj na Magarčevcu, koji bi lako mogao postati planinarskom piramidom, osiguravaju izvrstan pogled na neposrednu okolicu i na dobar dio središnje Hrvatske, Gorskog kotara, pa i Slovenije, ter sjeverozapadne Bosne.

Fauna i vegetacija

Petrova gora predstavlja standardni šumski ekosustav čija je glavna odlika stabilnost i trajnost. Ovaj brdski masiv je stanište srednjoeuropskih biljnih i životinjskih vrsta sličnih kao na zagorskom i slavonskom gorju sjeverne Hrvatske s kojima je klimatski i geološki slična. Pretežni dio ili oko 75% vršne šumske vegetacije čini gornji pojas brdskih bukovih šuma (Lamio orvalae-Fagetum). Drugi po važnosti je niži tip šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum) i zajednica hrasta kitnjaka i pitomog kestena. Pored dominantne bukve (Fagus sylvatica), hrasta kitnjaka (Quercus petraea), običnog graba (Carpinus betulus) i pitomog kestena (Castanea sattiva) kao prateće drvenaste vrste se još nalaze gorski brijest (Ulmus glabra), javori (Acer pseudoplatanus i Acer platanoides), obični jasen (Fraxinus excelsior), klen (Acer campestre), divlja trešnja (Prunus avium), crna joha (Alnus glutinosa), cer (Quercus ceris) i druge. Gusti sloj grmlja čine vrste iz rodova Corylus, Pyrus, Crataegus, Vaccinium, Sambucus, Daphne i druge. Specifičnost prizemnom sloju daju neke ilirsko-balkanske zeljanica tj. poluendemi Balkana: Lamium orvala, Hacguetia epipactis, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Cardamine polyphylla i ine. Posebnost Petrove gore je veliki broj jestivih gljiva koje se mogu prikupljati cijele godine.

Optimalan sastav šumskih zajednica, obilje vode i hrane tokom cijele godine, dovoljno livadnih i pašnjačkih površina i relativan mir u šumi tu stvaraju prikladno stanište za veći broj životinja. U Petrovoj gori žive dvopapkari Artiodactyla: srna (Capreolus capreolus) i divlja svinja (Sus scrofa). Od grabljivica iz reda Carnivora: divlja mačka (Felix sylvestrys), jazavac (Meles meles), kuna zlatica (Martes martes), kuna bijelica (Martes fiona), lasica (Mustela nivalis), lisica (Vulpes vulpes), pa iz reda Rodentia vjeverica (Sciuris vulgaris), sivi puh (Glis glis) i zec (Lepus europeaus) iz reda Lagomorpha. Predstavnici ptica Aves su jastreb kokošar (Accipiter gentilis), kobac ptičar (Accipiter nisus), škanjac mišar (Buteo buteo), šumska sova (Strix aluco), vrana siva (Corvus corone cornix), svraka (Pica pica), šojka kreštalica, fazan (Phasianus colchicus), ćuk (Otus scops), divlja grlica (Streptopelia turtur) i mnoge druge.

Vrhovi i planinarstvo

• Mali Petrovac, 512 m, najviši vrh Petrove gore i kontrolna planinarska točka HPO.
• Veliki Petrovac, 507 m, lokacija spomenika
• Mali Velebit, 325 m
• Planinarska obilaznica Petrova gora
• ruševni Planinarski dom ispod bolnice
• potencialni planinarski dom na Magarčevcu

Gradine i spomenici

• Mali Petrovac: temelji značajnog pavlinskog samostana iz 14. st.: samostan su osnovali templari, vjerojatno 1303., a siguran podatak da su na tom lokalitetu bili pavlini je isprava iz 1328. Taj bogati red s velikim posjedima je ovdje pokleknuo i povukao se pred stalnim turskim napadima sredinom 15. st.
• Kraljev grob: po legendi bi to bio grob zadnjeg kralja hrvatske krvi Petra Svačića, koji je poginuo 1097. vjerojatno tu na Petrovoj gori u sukobu za hrvatsko prijestolje s magjarskim kraljom Kolomanom.
• Centralna partizanska bolnica: djelomično očuvan kompleks drvenih zemunica i groblja u Pišinom gaju; nikad nije otkrivena i radila je sve do svibnja 1945.; osim bolnice je tu bila i ratna tiskara lista Vjesnik.
• Muljava je prostor s lovačkom kućom, kampom, nadstrešnicom i napravama za pripravu hrane, a lovačka kuća je poluotvorenog tipa (radi po dogovoru) i u njoj se može dobiti piće i hrana, a može se dogovoriti i noćenje.

Povijest Korduna

U antičko doba i pod Rimskim Carstvom su na današnjem Kordunu većinom živjeli ilirski Japodi (Iapydes), koje neki smatraju mješavinom Ilira i Kelta. Njihov je zapisani glavni grad bio Metulum, kojega su ruševine Vinčica kod Josipdola. Za Rimsko Carstvo ih je pokorio Oktavijan osvojivši god. 35. pr.Kr. njihovo glavno uporište Metulum. U rimsko doba preko Korduna ide granica izmedju antičkih provincija Dalmatia i Pannonia, pa je Kordun već tada bio vrlo prometno tranzitno područje. Od Senja je vodila važna antička cesta preko Kapele, a kod Modruša je bilo glavno staro raskšće (bivium) sjeverne ceste za dolinu Krke u Kranjskoj i druge istočne za dolinu Gline prama Uni i Panoniji. Na Uni se cesta iz Senja preko Kapele spaja s rimskom cestom iz Solina za Sisak koja je išla uz Unu. Zbog antičke prometne važnosti je dosta poznata latinska toponimija Korduna, npr. rijeke Corona (Korana), Bolia (Mrežnica) i Polanus (Dobra), pa gradovi Terpon (Modruš), Metulum (kod Josipdola), Romula (Drežnik), Quadrata (Slunj ?), Adfines (Glina) i dr. Arheonalazi iz rimskog doba su oko Korduna većinom nadjeni kod Sv. Petra na Mrežnici, pa Kamenskog i Topuskog, a manje unutar Korduna kod Slunja, Primišlja, Cetingrada i Cvijanović-brda.

Srednjovjeki Kordun

Romanizirani Japodi su nakon selidbe naroda dijelom raseljeni i većinom slavizirani, što potvrdjuju i nove biogenomske analize kordunskih starosjedilaca od 2003., koje tu pokazuju većinom neslavenske potomke uz manji udjel genskih Slavena. U srednjem vijeku područje današnjeg Korduna je imalo veliku stratešku važnost kao središnji prijelazni prostor izmedju primorskog i panonskog dijela Hrvatske. Upravo tu na gorju Gvozd (danas Petrova gora) je 1097. godine Petar Svačić neuspješno pokušao zaustaviti prodor Magjara prama moru. Kasnije u okviru Ugarsko-hrvatske države je ovo područje podijeljeno izmedju srednjovjekih županija Drežnika, Gore i Gorice.

U starohrvatsko doba Kordunom ide srednjovjeka granica izmedju Primorske i Panonske Hrvatske tj. izmedju Dalmacije i Slavonije, a nakon njihovog ujedinjenja od Tomislava i inih Trpimirovića postaje Kordun središnjim područjem Hrvatske kao i danas. Kao srednjovjeki feudalni gospodari su tu prvo postali neslavenski Iranohrvati Nelipići, potom Babonići, da bi u 14.st. većina Korduna prešla pod vlast krčkih banova Frankopana, a najvažniji frankopanski centri su bili Drežnik i Slunj. Npr. na sjeveroistoku Korduna se tad nalazila Perna (danas selo kod Topuskog) koja je već 1225. dobila gradska prava, zatim samostan Zlat (današnje selo Slavsko Polje) i cistercitska opatija Topusko. To je doba najgušće naseljenosti Korduna, kad se razvija cijeli niz utvrda, naselja i samostana, koji tada još nose naša izvorna čakavska imena (umjesto danas posrbljenih): Ključ (na sastavku Tovunica-Mrežnica), Tovûn (danas 'Tounj'), Tržàc ('Tržić'), Zabòrski ('Saborsko'), Plase ('Plaški'), Perna (Topusko), Črna Vas ('Crna Vlast') ...i sl. Kasnije s Turcima naseljeni pravoslavni Vlasi su ta hrvatska naselja štokavizirali do neprepoznatljivosti, a naša "Crna Vlast" dosad još nije ništa poduzela da to ispravi.

Novovjeki Kordun

Važnost ovog prostora u predtursko doba potvrdjuje što se nakon Mohačke bitke, 1527. godine u Cetingradu kod Slunja sastao hrvatski sabor i izabrao Ferdinanda Habsburga za hrvatskog kralja. Međutim, turska osvajanja iz Bosne su ubrzo zahvatila i kordunsko područje. Nakon pada tvrđave Drežnik 1578. godine, Kordun postaje ničija zemlja izložena stalnim pustošenjima između Habsburškog i Turskog carstva. Turci nikada nisu uspjeli zauzeti strateški važan Slunj, a 1579. je osnovana i nova tvrdjava Karlovac. Ipak se nezaštićeno čakavsko pučanstvo okolnih naselja istočno od Mrežnice bliže Bosni tada zbog stalne opasnosti iseljava, najviše na sjever u austrijsko Gradišće. Istočni Kordun je tada kroz par stoljeća zamalo opustio, a do nove naselidbe će doći tek od 18.st. nakon protjerivanja Turaka.

Po oslobađanju od Turaka, ovo područje kao ni susjedna Lika i Banovina, još nije vraćeno pod vlast hrvatskog bana, već je ušlo u sastav posebne Vojne krajine tj. pograničnog pojasa duž bosanske granice Turskog Carstva. Tada tu počinje i organizirana kolonizacija pučanstva, pri čemu na područje oko Slunja do Rakovice dolaze uglavnom katolici-Hrvati, a oko Petrove gore pretežno vlaški pravoslavci koji su danas Srbi. Njihova je glavna uloga bila vojna zaštita novog sustava pograničnih utvrda prama Turskom carstvu. Za razliku od srednjeg vijeka, kad je ovaj prostor bio podijeljen izmedju više županija, sad se zbog strateškog položaja i mentaliteta novih stanovnika-graničara izdvaja kao posebna vojna pokrajina. Kordun je ostao u sastavu Vojne krajine kao slunjska i djelomično ogulinska pukovnija, sve do njenog ukidanja 1881. godine, odkad je pripojen Riječko-modruškoj županiji. Ovdašnje pučanstvo koje je imalo vojnu ulogu ili se bavilo djelatnostima povezanim s vojskom nije moglo preživjeti isključivo od poljoprivrede. Već krajem 19. st. počinje odselidba, koja se nastavilo tijekom cijeloga 20. stoljeća. Do 1. svj. rata su glavna odredišta selidbe bila Beč, Zagreb i za pravoslavce dijelom Beograd, a u 20.st. se Kordunaši iz Jugoslavije sele pretežno u Njemačku i Kanadu.

Kordunsko pučanstvo

Kordun je nakon demilitarizacije (razvojačenja) tijekom cijeloga 20. stoljeća bio izrazito emigracijsko i depopulacijsko područje, što je pojačano stradanjem u ratovima. Prama popisu pučanstva iz 2001. godine, sav prošireni Kordun ima tek oko 29.000 stanovnika obuhvaćajući rubne prostore oko Rakovice, Slunja, Cetingrada, Vojnića, Topuskog, Gvozda, Krnjaka, Lasinje i Skakavca. Po nacionalnoj strukturi su sada Hrvati tu većinsko pučanstvo: oko 21.000 tj. 73% ili 3/4 katoličkih Hrvata , pa oko 7.000 ili 1/4 tj. 24% pravoslavnih Srba i oko 1.000 ili 3% islamskih Bošnjaka. I na Kordunu se slično kao u Lici mogu izdvojiti dvije zone: jugozapadni katolički Kordun (Cetingrad, Rakovica, Slunj i uz Mrežnicu) i sjeveroistočni pravoslavni Kordun: Gvozd, Lasinja, Topusko, Krnjak i Vojnić do Skakavca.

Kordunski dialekti

Zapadni dio Korduna izmedju Ogulina, Mrežnice i Dobre dosad većinom nastavaju stari izvorni čakavci i polučakavci u mozaiku s kajkavskim ikavcima, što su tu uglavnom izvorni srednjovjeki Hrvati, a takodjer i na sjeveroistoku spram Kupe pa oko Gvozda i Topuskog je mozaično još ostao niz starih kajkavskih sela: vidi pobliže Južnokajkavski Banovci). Naprotiv u srednjem i jugoistočnom dijelu Korduna oko Slunja, Vojnića, Rakovice i Cetingrada pretežu naknadno doseljeni štokavski jekavci koji su ovamo uglavnom stigli s turskim provalama umjesto srednjovjekih čakavaca koji su ranije živjeli sve do srednje Une i Bihaća: danas su to većinom polučakavski iseljenici u austrijskom Gradišću.

• Jekavski štokavci su danas tu najrašireniji i obuhvaćaju 2/3 Kordunaša na srednjemu i istočnom Kordunu. Pritom se medju njima kulturno i vjerski-nacionalno razlučuju 2 inačice: na sjeveroistoku oko Petrove Gore prevladavaju pravoslavni Vlasi ili danas ijekavski Srbi-"Prečani", doseljeni pred Turcima iz srednjeg Balkana tj. Sandjaka i istočne Hercegovine. Na jugoistočnom i središnjem Kordunu oko Slunja, Cetingrada i Rakovice su većinom katolički jekavski Hrvati, koji su izvorno doselili iz srednje Bosne i gdje su prvo bili arhaični šćakavci pa je i danas njihov govor stariji i bliži hrvatskom od pravoslavnih jekavaca. Ovi katolički jekavci na Kordunu oko Slunja su medju rijetkim izvornohrvatskim jekavcima, pored južnojadranskih na primorju Dubrovnik-Cavtat: Svi ostali Hrvati oko 90% su iskonom nejekavci i doma u djetinjstvu pretežno govore drugačijim dialektom (ikavski, čakavski ili ekavsko-kajkavski), pa tek od škole zapravo nauče taj novi jekavski standard.
• Ikavski Bunjevci (novoštokavci) nastavaju tek manji prostor na jugoistočnom kraju Korduna u području Drežnik-Rakovica-Furjan, kao sjeverniji govorni izdanak najvećega bunjevačko-ikavskog prostora iz susjedne Like.
• Čakavci i polučakavci su prvotno u srednjem vijeku prevladavali na većem dijelu Korduna do Turaka, koji su ih potisnuli u ranu diasporu, najviše u austrijsko Gradišće. Dosad su ti čakavski starosjedioci većinom preostali na zapadnom dijelu Korduna izmedju Mrežnice i donje Dobre: Skradnik, Primišlje, Tounj, Generalski Stol, Zvečaj, Jarčepolje, Mrzljaki, Stative i okolni zaselci.
• Kajkavski ikavci su prijelaz izmedju čakavaca i kajkavaca, a takodjer su kao starosjedioci preostali na sjeverozapadu Korduna uz donju Mrežnicu i oko Karlovca: Duga Resa, Barilović, Vukmanić, Kamensko, Turanj, Mekušje i okolni zaselci. Prvotno je u prošlim stoljećima do 1. svj. rata i sam grad Karlovac govorio pretežno tom kajkavskom ikavicom. Inače se ovakvi kajkavski ikavci sporadično nalaze u Gradišću, Pokuplju, Turopolju i uz donju Sutlu, vidi još pobliže: Kajkavska ikavica.
• Tipični ekavski kajkavci se nalaze uz Kupu na sjevernom rubu Korduna i uz granicu Banovine na sjeveroistočnoj strani Petrove gore: sela Gliboki Brod, Lipje, Britveci, Špehar, Čremušnica, Bučnica, Vidišče, Žugaj, Viduševec, Dvorišče, Čiče, Kralji, Jambrešići, Muži, Hrvatsko selo i još pedesetak inih kajkavskih sela istočnije na Banovini oko Gline i Petrinje. Ranije u Jugoslaviji ta kajkavska sela južnije od Kupe "službeno nisu postojala" i o njima se donedavna nije smjelo pisati, jer "Banija i Kordun odvajkada beše srpski" (a Srbi nisu kajkavci ni čakavci): vidi pobliže Južnokajkavski Banovci.

Gospodarstvo i uprava

Kordun je izrazito ruralno područje sa zemljištem razmjerno nepovoljnim za obradu, jer na bivšim šumskim krčevinama većinom sad pretežu neproduktivne kisele vrištine. To je posebno izraženo u južnom dijelu oko Slunja i Mrežnice gdje prevladavaju dijelovi Dinarskog krasa. U povijesti je kordunsko pučanstvo većinom bilo vezano za vojnu službu u Vojnoj krajini, pa nikad nije ovisilo samo o poljoprivredi. Nakon 2. svjetskog rata su tu otvarani manji industrijski pogoni u lokalnim centrima kao Krnjak, Slunj i Vojnić, ali su bili bez većeg učinka na razvitak toga kraja. Danas se mogućnost razvitka vidi u turizmu, osobito na slunjskom području zbog blizine Plitvičkih jezera i atraktivnosti same slunjske okolice na kraškim sastavcima Korane i Slunjčice.

Za razliku od cijelog niza čakavskih srednjovjekih gradova dosad raseljenih, danas se unutar Korduna nalazi tek jedini grad Slunj i 5 općina: Cetingrad, Gvozd, Krnjak, Rakovica i Vojnić. Ponekad se u sastav Korduna uvrštavaju i sjeveroistočne općine Lasinja, Topusko i područje Skakavca. Izim sjeveroistočnog Gvozda i Topuskog koji su u Sisačko-moslavačkoj županiji, većina tih kordunskih općina pripadaju Karlovačkoj županiji.

Kordunski grad Slunj

Slunj (latin. Quadrata) je gradić na sutoku rijeka Slunjčice i Korane, kao najveće gradsko naselje te prometno i privredno središte Korduna. Kroz njega prolazi glavna magistralna cesta od Karlovca za Plitvička jezera i dalje za Dalmaciju. Slunj i prigradska okolica zauzimaju površinu od 401 km2.

Povijest Slunja

Slunj je povijesno-strateški grad Kordunskog krasa i središnje Hrvatske, koji je kroz pola milenija od srednjeg vijeka do danas ostao ključnim kulturnim i prometnim središtem Korduna. Već u rimsko doba je tu bila postaja na carskoj cesti Senia-Siscia (Senj-Sisak) od Jadrana za Panoniju, pa se tada uz koranski most razvilo naselje Quadrata i vojni tabor (danas Taborište). Kasnije je u osmansko doba to postala ključna neosvojiva utvrda europskog Zapada protiv turskoga klina u zapadnoj Bosni (Bihać-Kladuša), koji je trajno zaustavio dalje širenje Otomanskog Carstva u srednju Europu. Slunj se prvi puta imenom spominje u 12. stoljeću, a o burnim prošlim vremenima svjedoče i danas zidine Staroga frankopanskog grada izgrađenog na kamenoj uzvisini iznad rijeke Slunjčice. Stari grad je povijesno središte feudalnog vlastelinstva banova Frankopana i prvi put se spominje u 15. stoljeću. Pod njegovom zaštitom razvija se naselje i osniva franjevački samostan na drugoj obali Slunjčice.

Tijekom 16. stoljeća naselje propada u turskim ratovima, a feudalni grad se pretvara u graničnu obrambenu utvrdu. Potkraj 17. stoljeća naselje se obnavlja i razvija u današnji grad Slunj. Zanimljivo je razdoblje Slunja za vrijeme kratkotrajne francuske vladavine od 1809.-1813. godine koji je tada bio najistočniji granični dio Napoleonovog imperija. Iako su Napoleonovi pohodi imali osvajački karakter oni su ujedno pridonosili širenju novih naprednijih ideja koje su utjecale na gospodarski i društveni razvoj ovog područja. U to vrijeme gradile su se ceste, mostovi preko rijeka te žitni magazini potrebni za vojne svrhe. Kao svijedok tog vremena i danas strše zidine Napoleonovog magazina (Arsenal), jer je Napoleonov Slunj bio jedan od važnih vojnih centara tadanjih Ilirskih provincija.

Ratna razaranja i višegodišnja četnička okupacija kordunskog područja (1991-1995), nanijeli su uz ljudske žrtve i velika materijalna razaranja. Nakon oslobođenja Slunja i inih kordunskih naselja u kolovozu godine 1995, zatečeni su opustošeni, uništeni i oštećeni stambeni i poslovni prostori i infrastruktura. Prvo se započelo s obnovom obiteljskih kuća i stanova te infrastrukture kako bi se omogućio povratak pučanstva, a potom je uslijedio oporavak gospodarstva koji traje sve do danas.

Gospodarstvo

Danas je na području Grada Slunja evidentirano oko 100 različitih obrta i oko 50 trgovačkih društava koji se bave pretežito uslužnom djelatnošću, a najviše ih je iz ugostiteljstva i trgovine. U odnosu na prijeratno stanje je bazična proizvodnja zastupljena u maloj mjeri. Grad Slunj svoj gospodarski razvoj vidi kroz daljnji razvitak turizma, poljoprivrede, obrtništva i ekološki čiste industrije, jer upravo za takve djelatnosti ima određene preduvjete i prirodne resurse. Kako bi se na najbolji način spoznale mogućnosti daljeg razvitka, grad Slunj je izradio Strategiju gospodarskog razvoja Grada Slunja za 2004.- 2007. godine kojom je utvrđeno trenutno stanje gospodarstva, pa su predložene mjere i djelatnosti kojima se može postići dalji održivi razvoj zajednice. Okolna ruralna područja su godinama stagnirala u razvoju, čemu je doprinijela i devastacija u ratu. Kako bi se potaknuo razvitak poljoprivrede, grad Slunj je uz ulaganja u infrastrukturu, poticajnim mjerama pomogao u njenom razvoju, a time i stvaranje preduvjeta za seoski turizam. Osim poljodjelstva, grad Slunj ima prirodne i kulturne resurse za razvoj turizma. Zasad je u Slunju turizam aktivan samo u doba sezone, uglavnom kao tranzitni turizam tj. smještaj turista na proputovanju do južnijih odredišta.

Od budućih djelatnosti se ističe obnova atraktivnoga vodeničkog naselja Rastoke kao važnoga kordunskog središta lokalne turističke ponude, pa restauracija i opremanje Starog grada Slunja i izgradnja športsko-turističkog naselja Taborište za dobivanje cjelovite turističke ponude. Slunj i Kordun imaju mogućnosti orijentirati se na razne vrste turizma: seoski, kulturni, športsko-rekreativni, športsko-lovni i ribolovni i dr. Uz grad Slunj postoji još Industrijska zona Gornje Taborište gdje su moguće razne proizvodne djelatnosti koje zadovoljavaju eko-standarde, kao i razne servisne i zanatske djelatnosti. Planira se i prometna izgradnja predviđene zaobilaznice Slunja. Kako se Slunj nalazi na području od posebne državne skrbi, za sadanje i buduće poduzetnike postoje takodjer porezne olakšice i pogodnosti, uz povoljan prometni položaj Slunja i njegovu dobru prometnu povezanost uz razmjerno malu udaljenost od velikih gradskih i poslovnih središta.

Pučanstvo Slunja

Slunj se sastoji od 66 prigradskih naselja: Arapovac, Bandino Selo, Blagaj, Bukovac Perjasički, Crno Vrelo, Cvijanović Brdo, Cvitović, Čamerovac, Donja Glina, Donja Visočka, Donje Primišlje, Donje Taborište, Donji Cerovac, Donji Furjan, Donji Kremen, Donji Lađevac, Donji Nikšić, Donji Poloj, Donji Popovac, Dubrave, Glinsko Vrelo, Gornja Glina, Gornja Visočka, Gornje Primišlje, Gornje Taborište, Gornji Cerovac, Gornji Furjan, Gornji Kremen, Gornji Lađevac, Gornji Nikšić, Gornji Popovac, Grobnik, Jame, Klanac Perjasički, Kosa, Kosijer Selo, Kutanja, Kuzma Perjasička, Lađevačko Selište, Lapovac, Lumbardenik, Mali Vuković, Marindolsko Brdo, Miljevac, Mjesto Primišlje, Novo Selo, Pavlovac, Podmelnica, Polje, Rabinja, Salopek Luke, Sastavak, Slunj, Slunjčica, Snos, Sparednjak, Stojmerić, Šlivnjak, Točak, Tržić Primišljanski, Veljun, Veljunska Glina, Veljunski Ponorac, Videkić Selo, Zapoljak i Zečev Varoš.

Popisom 2001. godine je zabilježeno ukupno 6.096 prigradskih stanovnika: Hrvata 5.305 (87.02%) i Srba 575 (9.43%). Po usporedjenim ranijim popisima je sastav užega grada Slunj bio: 2001.- 1.776 gradjana; 1991.- 2.026 (Hrvati 1.149, Srbi 582, Jugoslaveni 105, ostalih 190); 1981.- 1.968 (Hrvati 1.038, Srbi 561, Jugoslaveni 338, ostalih 31), a 1971.- 1.858 (Hrvati 1.134, Srbi 594, Jugoslaveni 82, ostalih 48).

Spomenici i znamenitosti

• Napoleonov magazin (Arsenal), Slunj
• Stari grad Slovin (blizu Slunja)
• Ruševine srednjovjekih gradova i utvrda: Cetin, Klokoč, Stari grad Drežnik, Perna.
• Sedreni slapovi Rastoke na Slunjčici
• Tounjska špilja (vrelo Tounčice)
• Baraćeve špiljekod Rakovice
• Spomenik hrvatskim braniteljima, Slunj
• Spomen-područje Petrova gora (partizanska bolnica i spomenik)

Šport na Kordunu

• Moto-klub Poskok, Slunj
• Nogometni klub Slunj
• Rukometni klub Drenak
• Mali nogometni klub, Drenak

Poznati Kordunaši

• Ognjeslav Utješinović-Ostrožinski (1817-1890): ilirac i varaždinski župan, pisac budnice "Ustani bane"
• Milan Neralić: prvi hrvatski športaš na Olimpijskim igrama, medalja iz mačevanja za Austrougarsku (Pariz 1900).
• Vlado Matijević (1854-1929): bogati poduzetnik i mecena
• Nikola Vukojević (1882-1931): književnik
• Savo Mrkalj (1783-1833): lingvist i filozof
• Gojko Nikoliš (1911-1995): književnik i vojni liječnik
• Pavao Jakšić (1913-2005): fizičar i pisac, časnik JNA
• Jovo Bižić (1927-2003): književnik i nastavnik
• Duško Mrkić (rođ. 1939-): kanadski pisac u ministarstvu vanjskih poslova
• mons. Mile Bogović: rođen u Cerovcu 1939, povjesničar i biskup gospićko-senjske biskupije

Literatura

• Boris Olujić, 2007: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 299 str.
• Mijo Lončarić 1984: Porijeklo gradišćanskih kajkavaca. Gradišćanski Hrvati, Zagreb, str. 121-132.
• A.Ž. Lovrić i Mladen Rac 1989: Florne i vegetacijske osobitosti kanjona gornje Une i Korane. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, str. 357-364.
• A.Ž. Lovrić & Mladen Rac 2006: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Zbornik: "Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju", Muži zagorskog srca, Zabok, str. 530-549.
• Vesna Zečević 1971: Izvještaj o istraživanju govora Hrvatskog sela. Ljetopis JAZU, 74: 509-516, Zagreb.
• Josip Poljak 1930: Slunj i okolica. Hrvatski planinar 26: 361-366, Zagreb.
• Ivan Krajač 1925: Baračeve spilje kod Rakovice. Hrvatski planinar 21: 114-115, Zagreb.

Vanjske sveze

• Turistička zajednica Slunj
• Službene stranice grada Slunja

Poveznice

• Frankopani (Frangipani)
• Južnokajkavski Banovci
• Kajkavska ikavica
• Lika i županija
• Gorski Kotar
• Petar Svačić
• Banovina

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license almost from Wikinfo and WikiSlavia (partly Croatian Wikipedia).