Banovina

Banovina (lat. Borona, sh./srb. Банија [Banija]) brežuljkasti je kraj u središnjoj Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji, između rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu do grebena Trgovske gore na granici uz Bosansku krajinu.

Naziv

Službeni i izvorni hrvatski toponim „Banovina” nastao je od posvojnoga pridjeva „banov” uz dodatak nastavka „-ina”, što onda označuje administrativno-teritorijalnu jedinicu. Stoljećima je bio u paralelnoj uporabi s nazivima „Banska krajina” i „Banska granica” (lat. Banalia confinia, njem. Banal Gränze ^↓1), no bio je politički potiskivan i izbačen iz službene uporabe u Jugoslaviji u korist srpskoga toponima Banija, a podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine i uspostava autonomne Banovine Hrvatske jesu moguće bili dodatni motiv za opravdanjem političke promjene naziva zbog navodnoga značenjskog preklapanja.

Po tvrdnjama vukovskih jezikoslovaca, noviji srpski naziv Banija navodno potječe iz stanja u tom kraju kakvo je bilo od 16. stoljeća, kada je ovo područje postalo dijelom Hrvatske vojne krajine pod izravnim zapovjedništvom hrvatskoga bana, te je po vukovcima taj naziv u srpskom jeziku ispravniji.

Hrvatski toponim bio je vraćen u službenu uporabu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te ponovno u Republici Hrvatskoj. Međutim, tiskana djela i ostali mediji lijevo-liberalnoga i projugoslavenskoga/prosrpskoga usmjerenja u Republici Hrvatskoj davaju veću ili jedinu prednost srpskom toponimu i osporavaju smisao hrvatskoga toponima davajući mu isključivo značenje kao političke samoupravne jedinice, odnosno, označujući ga kao „opću imenicu koja se piše malim slovom” (pritom se, primjerice, često zanemaruje istoimeni naziv zgrade gradskoga poglavarstva u Splitu pisan velikim početnim slovom). Toponimi su s potresima na Banovini 2020. i 2021. godine iznova postali predmetom rasprava i politizacije.

Hrvatski autonim starosjedilačkoga kajkavskog pučanstva je „Banovci” (m. Banovac (kajkav. Banovec), ž. Banovka), a srpski autonim doseljenoga pravoslavnog štokavskog pučanstva je Banijci (m. Banijac, ž. Banijka).

Zemljopis

Banovina je rubni prostor Panonske nizine jugozapadno od sisačke Posavine, a obilježen je brežuljkastim krajolikom, prosječne visine oko 300m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja šumovit. Banovina ukupno obuhvaća 1803 km².

Veća naselja jesu Petrinja (glavno gradsko i gospodarsko središte), Glina, Hrvatska Kostajnica i Dvor.

Zrinska gora

Također vidjeti: Banovinsko gorje

Zrinska gora (srb. Шамарица [Šamarica]) staro je paleozojsko gorje (i najveće na Banovini) bogato rudama i vodom, s raznolikom faunom i posebnom serpentinskom florom na ofiolitnom tlu. Najviši je vrh Prisika (616 m). Ovo staro silikatno gorje sjeverozapadni je završetak prostrane ofiolitne zone ultramafita iz susjedne Bosne, a u Hrvatskoj je to skoro jedini veći masiv izgrađen uglavnom od modrozelenih bazičnih silikata (ultramafiti), osobito na jugozapadnom grebenu Anđelina (607 m), gdje je usječen i jedini u Hrvatskoj crni serpentinski kanjon Ljeskovac uz rječicu Stupnicu.

Zrinska gora značajna je po tomu što su po njoj ime dobili hrvatski velikaši i banovi Zrinski, što su u srednjem vijeku na njoj izgradili utvrdu Zrin te izrabljivali prirodna i rudna bogatstva. U Gvozdanskom se iskapalo srebro i kovao novac (banovac). Bilo je i rudnika olova i cinka.

Povijest

Antika

Na Banovini postoji niz arheoloških nalaza iz prapovijesti i staroga vijeka. Oko današnje Banovine, u antici su živjela panonska plemena: nizinski Segestani oko ušća Kupe, a u susjedstvu preko Save keltsko pleme Varciani. Segestani su već u predrimsko doba, krajem 6. stoljeća pr. Kr., na ušću Kupe osnovali svoj rani grad Segeste, koji je uz istočniji Syrmion (Mitrovica) bio jedan od prvih gradova u Panoniji i potom veći glavni grad rimske provincije Savske Panonije.

Potom su u starorimskom dobu pod latinskim imenima poznata gorja Mons Stridon (Zrinska gora) i Mons Buxanus (Trgovska gora), pa rijeke Colapis (Kupa) i Oenaeus (Una), te naselja Siscia (Sisak), Adfines (Glina), Praetorium (Dubica) i ina. Tada je kroz Banovinu dolinom rijeke Gline vodila carska magistrala Siscia - Senia (Sisak - Senj), koja je bila glavna pristupna cesta iz Jadrana do Panonije.

Srednji vijek

Banovina se u srednjem vijeku nalazila u sastavu starohrvatske župe Gora ili Gorske župe, u kojoj su bili hrvatski srednjovjekovni gradovi: Petrynia (→ „kamenolom”, oko 15 km južnije od današnjega istoimenog grada) koja je od 1240. dobila gradske povlastice, zatim Dubica, Kostajnica, Gora, Glina, Toplica (današnje Topusko), pa utvrde Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Čuntić, Klinac grad, Pecki, Vinodol, Blinja, Donji i Gornji Gradac, Pedalj, Komogovina i ostale. Utvrde Zrin i Gvozdansko (uz rudnik željeza) pripadale su od 1346. plemićkoj obitelji Zrinski.

Doba hrvatsko-otomanskih ratova

Pred turskom opasnošću, u ovom je kraju od triju nekadašnjih slavonskih županija (Goričke, Gorske i Dubičke) stvorena krajina koja se najprije zvala Petrinjska ili Kupska krajina i do druge polovice 15. stoljeća pripala banovima Blagajskima, a zatim Kaptolu zagrebačkomu, kako bi u 16. stoljeću postala dijelom Hrvatske krajine. To je područje imalo osobiti značaj za obranu Zagreba, pa je stavljeno pod izravnu vlast hrvatskoga bana.

Kasnije je ovo područje pod banskom vlašću bilo prošireno, pa je obuhvaćalo prostor od Karlovca do Ivanića. Jačanjem Otomanskoga Carstva u drugoj polovici 16. stoljeća, dijelovi Banovine postupno su padali pod tursku vlast. Tako je turska vojska 1556. godine osvojila Kostajnicu, a 1578. Gvozdansko. Nakon pada Bihaća 1592. godine i prilikom priprava za bitku kod Siska, turska vojska izgradila je novu Petrinju na njezinom današnjem mjestu, nakon što je stara Petrinja spaljena odlukom Hrvatskoga sabora. Nakon ponovnoga oslobođenja Petrinje 1596. godine, ovaj je grad postao polazištem za oslobađanje ostalih dijelova Banovine.

Od kraja 16. stoljeća, u Banovinu se (po službenoj povijesti) navodno naseljavaju štokavski izbjeglice iz krajeva pod turskom okupacijom, i to Srbi, Hrvati i Vlasi što su postali pripadnicima krajiške vojske i imali poseban status u odnosu na seljačko kmetsko kajkavsko pučanstvo. Na Banovini su tada djelovale petrinjska i glinska regimenta, a kapetanije u Kostajnici, Glini, Dubici i Zrinu. Banskom vojskom zapovijedao je podkapetan izravno odgovoran banu, no kako ban nije imao dovoljno novca, Petrinjska kapetanija pripala je Slavonskoj krajini i Bečkom ratnom vijeću sve do 18. stoljeća.

Kako su se o izgradnji i obnovi utvrda i cesta na tom prostoru brinuli i staleži unutarnje Austrije, nastajale su brojne razmirice između njih i hrvatskih staleža na čelu s banom koji su nastojali Banovinu što snažnije povezati s Varaždinskom i Karlovačkom krajinom, dok su austrijski staleži poticali pobune koloniziranih krajišnika protiv banske vlasti. Najveće bune dogodile su se 1730. i 1751. godine. Ipak, car i kralj Leopold I. već je 1704. godine potvrdio bansku vlast na tom prostoru. 1750. godine, Banska krajina bila je posebnom carskom diplomom podijeljena na Petrinjsku i Glinsku pukovniju u kojima su vlast imali hrvatski staleži, a ban je imenovao sve časnike osim pukovnika.

Kasni novi vijek

Krajem 17. stoljeća, opasnost od turskih napada smanjivala se, a 1703. godine došlo je i do širenja Banske krajine pa se težište obrane s Kupe prebacilo na Unu. Krajem 18. stoljeća, Banska, Hrvatska i Slavonska krajina imale su jedinstveno zapovjedništvo u Zagrebu. U doba Napoleonskih ratova u Europi, Banovina je pripala Ilirskim pokrajinama, nakon čega je bila vraćena u sastav Habsburške Monarhije. Glinska i Petrinjska pukovnija bile su ukinute 15. lipnja 1873. godine, a na Banovini je bila uvedena civilna uprava. Potpuno se sjedinila s Hrvatskom i Slavonijom 1881. godine. Nakon odbijanja Turaka od Kupe iza Une i slabljenja turske opasnosti, ovaj je kraj bio dijelom opustio, pa je počelo njegovo dodatno naseljavanje, najviše katoličkim kajkavcima iz Gorskoga Kotara. Krajem 19. i u 20. stoljeću, brojni banovinski pučani, uglavnom Hrvati, odselili su se u Ameriku.

20. stoljeće

Veće napetosti između domaćih Hrvata i doseljenih Srba u tom području nastale se nakon Prvoga svjetskog rata i stvaranja prve Jugoslavije. Još je veće nezadovoljstvo Hrvata izazvalo pripajanje jugoistočnih dijelova Banovine Vrbaskoj banovini. Vrhunac sukoba dogodio se u Drugom svjetskom ratu, kada je Banovina bila središnji dio Nezavisne Države Hrvatske. Na banovinskom prostoru bio je razvijen otpor srpskoga pučanstva protiv njemačke i talijanske vojske i hrvatskih ustaških vlasti, te su bile zabilježene brojne aktivnosti jugoslavenskih partizana i srpskih četnika, od kojih je jedan dio bio doveden iz Nedićeve Srbije. Partizani su od jeseni 1943. godine nadzirali veći dio Banovine s gradovima Glinom i Topuskom.

Po završetku Drugoga svjetskog rata 1945. godine, jugoslavenski partizani provodili su okrutnu represiju nad ustašama i domobranima, a pučanstvo niza hrvatskih kajkavskih naselja, koja su doživjela teške napade još od 1943. godine, prisilno je raseljeno pod izgovorom „klerofašizma” i umjesto njega su tijekom „Rankovićeva doba” dovedeni novi doseljenici iz Srbije, ponajviše u Glinu i manje u Petrinju. Osobito su stradali i posve razoreni Zrin, Joševica i Gvozdansko. Od 1945. do 1991. godine, Banovina se nalazila u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske u sklopu sisačke regije koja je prošla kroz različite organizacijske oblike.

Za vrijeme Domovinskoga rata, Banovina se zbog geostrateške važnosti (presjecanje Hrvatske i napadi na Zagreb) vrlo rano našla u središtu pobune srpskoga pučanstva poticanoga od Jugoslavenske narodne armije i četnika iz Srbije, pa je došlo do čišćenja svega nesrpskog pučanstva, osobito u krajevima uz rijeku Kupu i Savu i u preostalim hrvatskim naseljima. Među prvima stradala su hrvatska kajkavska sela oko Gline i Petrinje (Dragotinci, Kraljevčani, Čuntić), a zatim i mješovita pounska sela. Zauzimanje je bilo nastavljeno s Glinom i Kostajnicom, a najdulji otpor pružilo je Topusko. S pothvatom „Oluja” 4. kolovoza 1995. godine, Banovina je vraćena pod hrvatsku vlast, a dio srpskoga pučanstva izbjegao je prema Bosni ili dalje u Srbiju.

21. stoljeće

Banovina je krajem 2020. godine bila pogođena snažnim i razornim potresima.

Pučanstvo

Najveći dio banovinskoga pučanstva selsko je pučanstvo što se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito svinjogojstvom i govedarstvom. U demografskom smislu, Banovina je izrazito depopulacijski i emigracijski prostor, a demografski porast zabilježen je jedino između 1948. i 1953. godine. Izvorno kajkavski grad Petrinja istaknuo se kao useljeničko područje, isprva zbog mesne i drvne industrije. Banovina ukupno ima oko 88.100 pučana, od čega Hrvati čine većinu s 3/4 ili oko 75% pučanstva.

Kajkavsko pučanstvo i govor

Podrobniji članak: Južnokajkavski Banovci

Kajkavski Banovci žive u sedamdesetak naselja uz južne obale Kupe i Save na istok do Sunje, ali su česti i južnije u rječnim dolinama Gline i Maje do blizu bosanske granice.

Najjužnija kajkavska naselja jesu Pavušek, Dolnjaki, Skela i Hrvatsko Selo. Pola njihova leksika slavenske su riječi, 1/4 germanizmi i 1/6 turcizmi, koji su zbog višestoljetne turske vlasti brojniji nego u drugih kajkavaca. Gramatički je značajan stari komparativ pridjeva na „ši-” ili produljen na „šeši-”. Uglavnom postoje dva naglaska, kratkosilazni i dugosilazni bez uzlaznih, a većinom su na predzadnjem ili završnom slogu. Fonetski je važna dobra očuvanost poluglasa i skupa „čer-”, a „lj” i „nj” su često pretvoreni u „l” i „jn”. Čest je i skup „šč”, infinitiv je većinom bez završnoga „–i”, a glas „H” na početku i kraju riječi uglavnom je izgubljen.

U gradovima i kod mlađih kajkavaca na Banovini, većina tih značajki danas nestaje i nastaje osiromašen polukajkavski govor, a nestaje i zamjenica „kaj” pa preostaje još jedino ekavska štokavica s germanizmima. Uz tipska kajkavska sela, danas se polukajkavski govori u Petrinji i Sunji, a u Sisku i Glini uglavnom štokavski.

Banovci su zbog političkih zapreka u Jugoslaviji bili uzastopno marginalizirani i najmanje poznati među ostalim kajkavcima.

Spomenici i znamenitosti

Iako je većina starih utvrda Banske krajine razorena, a građa je rabljena kao građevinski materijal, do danas su se održale utvrde na brdima poput Zrina i Gvozdanskoga, utvrda u Hrvatskoj Kostajnici, dok su od utvrda u Čuntiću, Peckomu i Klinac gradu ostali tornjevi.

Vrijedni primjerci crkvene arhitekture iz 18. stoljeća postoje u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici, ali su brojne crkve stradale tijekom srpske okupacije za vrijeme Domovinskoga rata i ponovno u razornim potresima krajem 2020. godine.

Literatura

• Vjekoslav Majer: Ultramafitni kompleks u području Pokuplja i Banije, Prirodoslovna istraživanja - Acta geologica VIII, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1975., 149-202
• Mijo Lončarić: Porijeklo gradišćanskih kajkavaca, u: Gradišćanski Hrvati 1553-1983, Zagreb 1984., str. 121 - 132
• Stjepan Bertović i suradnici: Vegetacija sisačko-banijske regije s osobitim obzirom na šume, u: Prirodne osnove sisačke regije, Urbanistički institut SR Hrvatske, Zagreb 1985., str. 81 - 104
• Milan Kruhek i Zorislav Horvat: Utvrde banske krajine od Karlovca do Siska, u: Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Hrvatsko arheološko društvo, sv. 10, Karlovac 1986., str. 161 - 187
• B. Sekulić i suradnici: Značajna flora i fitocenoze ultramafitnih stijena Banije, u: Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, Sarajevo 1989., str. 349 - 356
• Stjepan Levanić (ur.): Župa sv. Lovre Petrinja: duhovni i povijesni život, Župni ured sv. Lovre, Petrinja 1990., str. 233
• Mato Marčinko i Cvekan Paškal: Hrastovica, povijesno-zemljopisni pregled mjesta i župe, Župni ured sv. Bartola apostola - Matica hrvatska, Hrastovica - Petrinja - Sisak 1991.
• Ivan Golec: Povijest grada Petrinje 1420-1992, Matica hrvatska - Školska knjiga, Zagreb 1993., str. 604
• Ivan Golec: Petrinjski biografski leksikon, Matica hrvatska, Petrinja 1999., str. 524
• Ivo Rizmaul: Blagdan i svagdan petrinjski, Matica hrvatska, Petrinja 2003., str. 390
• Mate Matas: Banovina: demografski razvoj i problemi nerazvijenog dijela Hrvatske, u: Hrvatski geografski glasnik, Hrvatsko geografsko društvo, god. 66. br 2., Zagreb 2004., str. 47 - 68
• Andrija-Željko Lovrić i Mladen Rac: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline, u: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, Udruga Muži zagorskog srca, Krapina - Martinišče 2006., str. 530 - 549

Bilješka

^↑1  Stariji pravopisni oblik riječi Grenze.

Vanjske sveze

• Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća: Milan Nosić: „Banovina ili Banija”
• Primorski Hrvat: Željko Bistrović: „Banovina i/ili Banija”