Banovina (Банија)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Banovina)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Banovina (Банија): klas.latin. Borona, izvornohrv. Banovina, novije-jugosrb. "Banija". Izvorni domaći naziv starosjedilaca ovdašnjih kajkavaca je "Banovci", a Banija = naziv doseljenih pravoslavnih štokavaca "Banijci" uglavnom od 19./20. stoljeća. - To je brežuljkasti kraj u srednjoj Hrvatskoj, tj. u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, a na jugu do grebena Trgovske gore na granici uz Bosnu.

Zemljopisni uvid

Banovina je rubni prostor Panonske nizine jugozapadno od sisačke Posavine, a obilježen je brežuljkastim krajolikom, prosječne visine oko 300m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tiekovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banovina ukupno obuhvaća 1803 četvorna kilometra.

Zrinska gora

Zrinska gora (srpski: Šamarica) nalazi se na Banovini u srednjoj Hrvatskoj, Sisačko-moslavačkoj županiji. Poznato je da su po Zrinskoj gori dobili ime slavni Hrvatski velikaši i banovi Zrinski koji su već u srednjem vjeku izgradili poznatu utvrdu Zrin na Zrinskoj gori i iskorištavali prirodna i rudna bogatstva. U Gvozdanskom se iskapalo srebro i kovao novac (Hrvatski Banovac). Bilo je i rudnika olova i cinka.

Zrinska gora je staro paleozojsko gorje bogato rudama i vodom, s raznolikom faunom i posebnom serpentinskom florom na ofiolitnom tlu. Najviši vrh Prisika je na 616 metara nadmorske visine. Ovo je staro silikatno gorje kao sjeverozapadni završetak prostrane ofiolitne zone ultramafita iz susjedne Bosne, a u Hrvatskoj je to skoro jedini veći masiv izgradjen pretežno od modrozelenih bazičnih silikata (ultramafiti) osobito na jugozapadnom grebenu Andjelina (607 m), gdje je usječen i jedini u Hrvatskoj crni serpentinski kanjon Ljeskovac uz rječicu Stupnica.

Povijest

Na Banovini postoji niz arheonalaza iz prapovijesti i starog vijeka. Oko današnje Banovine u antici žive panonska plemena i to nizinski Segestani oko ušća Kupe, a u susjedstvu preko Save keltsko pleme Varciani. Već u predrimsko doba na ušću Kupe su ovi Segestani od krajem 6. stoljeća pr.Kr. osnovali svoj rani grad Segeste (pra-Sisak) koji je uz istočniji Syrmion (Mitrovica) bio jedan od prvih gradova u Panoniji i potom veći glavni grad rimske provincije Pannonia Savia.

Potom su u rimsko doba pod latinskim imenima tu poznata gorja Mons Stridon (Zrinska gora) i Mons Buxanus (Trgovska gora), pa rijeke Colapis (Kupa) i Oenaeus (Una), ter naselja Siscia (Sisak), Adfines (Glina), Praetorium (Dubica) i dr. Tada je kroz današnju Banovinu dolinom rijeke Gline vodila carska magistrala Siscia-Senia (Sisak-Senj), koja je bila glavna pristupna cesta iz Jadrana do Panonije.

Srednji vijek

Poznato je da je u Srednjem vijeku ovo područje bilo u sastavu starohrvatske župe Gora ili Gorske župe u kojoj su bili hrvatski srednjovjeki gradovi: Petrynia (= 'kamenolom') oko 15 km južnije od današnjeg istoimenog grada Petrinja) koja je od 1240. dobila gradske povlastice, potom Dubica, Kostajnica, Gora, Glina, Toplica (današnje Topusko), pa utvrde Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Čuntić, Klinac grad, Pecki, Vinodol, Blinja, Donji i Gornji Gradac, Pedalj, Komogovina i druge. Utvrde Zrin i Gvozdansko (uz rudnik željeza) od 1346. pripadaju slavnoj plemićkoj obitelji Zrinski.

Borbe s Turcima

Pred turskom opasnošću u ovom je kraju od triju nekadašnjih slavonskih županija - Goričke, Gorske i Dubičke - stvorena krajina koja se najprije zvala Petrinjska ili Kupska krajina i do druge polovice 15. stoljeća pripada Blagajskim knezovima, a potom Kaptolu zagrebačkom, da bi u 16. stoljeću postala dijelom Hrvatske krajine. To je područje imalo osobiti značaj za obranu Zagreba, pa je stavljeno pod izravnu nadležnost hrvatskog bana. Odatle potječe i ime cielog područja: Banalia confinia ('Banska granica'), od čega nastaje i dosadašnji povijesni naziv Banovina, ter autonim tamošnjih banskih kajkavaca Banovec-Banovci.

Kasnije će ovo područje pod vlašću bana biti prošireno, pa će obuhvaćati područje od Karlovca do Ivanića. Jačanjem Osmanskog Carstva u drugoj polovici 16. stoljeća, dijelovi Banovine postupno padaju pod tursku vlast. Tako Turci 1556. osvajaju Kostajnicu, a 1578. Gvozdansko. Nakon pada Bihaća 1592. i prilikom priprema za bitku kod Siska, turska vojska gradi novu Petrinju na njezinu današnjem mjestu, nakon što je ona stara spaljena odlukom Hrvatskog sabora. Nakon ponovnog oslobadjenja Petrinje 1596., ovaj grad postaje polazištem za oslobadjanje ostale Banovine.

Od kraja 16. stoljeća u ovom se području (po jugoistoriji) navodno naseljavaju štokavske izbjeglice iz krajeva što su ih zauzeli Turci i to Srbi, Hrvati i Vlasi koji će postati krajiškom vojskom i imati poseban status u odnosu na seljačko kmetsko stanovništvo (uglavnom južni kajkavci) - vidi o tom pobliže: Južnokajkavski Banovci. Na ovom su području tada dvije regimente, petrinjska i glinska, a kapetanije su u Kostajnici, Glini, Dubici i Zrinju. Banskom vojskom zapovijedao je podkapetan izravno odgovoran banu, no kako ban nije imao dovoljno novca Petrinjska kapetanija pripala je Slavonskoj krajini i Bečkom ratnom vijeću sve do 18. stoljeća.

Kako su se o izgradnji i obnovi utvrda i cesta na tom području brinuli i staleži nutarnje Austrije, nastajale su brojne razmirice izmedju njih i hrvatskih staleža na čelu s banom koji su nastojali Baniju što snažnije povezati s Varaždinskom i Karlovačkom krajinom, dok su austrijski staleži poticali pobune koloniziranih krajišnika protiv banske vlasti. Najveće bune dogodile su se 1730. i 1751. Ipak, već je car i kralj Leopolda I. 1704. potvrdio bansku vlast na tom području. 1750., posebnom carskom diplomom, Banska se krajina dijeli na Petrinjsku i Glinsku pukovniju u kojima vlast imaju hrvatski staleži, a ban imenuje sve časnike, izim pukovnika.

Slabljenje turske opasnosti

Krajem 17. stoljeća smanjena je i prolazi opasnost turskih napada, a 1703. dolazi i do širenja Banske krajine pa se težište obrane s Kupe prebacuje na Unu. Krajem 18. stoljeća Banska, Hrvatska i Slavonska krajina imaju jedinstveno zapovjedništvo u Zagrebu. U vrijeme Napoleonovih osvajanja Banovina pripada Ilirskim pokrajinama (1809.-1813.), a potom se vraća u sastav Habsburške Monarhije. 15. lipnja 1873, ukidaju se Glinska i Petrinjska pukovnija, a na Banovinu se uvodi civilna uprava. 1881. konačno se potpuno sjedinjuje s Hrvatskom. Nakon odbijanja Turaka od Kupe iza Une i slabljenja turske opasnosti, ovaj je kraj dijelom opustio pa počinje njegovo dodatno naseljavanje, najviše katoličkim kajkavcima iz Gorskog Kotara. Krajem 19. i u 20. stoljeću mnogi se stanovnici Banovine, uglavnom Hrvati, opet iseljavaju u Ameriku.

20. stoljeće

Veće napetosti izmedju domaćih Hrvata i doseljenih Srba u tom području nastaju nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja prve Jugoslavije. Još će veće nezadovoljstvo Hrvata izazvati pripajanje jugoiztočnih dijelova Banovine Vrbaskoj Banovini. Vrhunac sukoba zbiva se u Drugom svjetskom ratu - i ponovo još gorje u nedavnom Domovinskom ratu. Banovina je u Drugom svjetskom ratu bila središnji dio Nezavisne Države Hrvatske.

Od ljeta 1941, sisački komunisti osnovali su Sisački partizanski odred, koji će ubrzo svoje utočište naći na Baniovini gdje se razvio otpor srpskog stanovništva protiv Nijemaca i ustaša. Bilo je u tom kraju i četnika od kojih su neke Nijemci doveli iz Nedićeve Srbije. Od jeseni 1943, jugo-partizani kontroliraju veći dio srpske "Banije" s gradovima Glinom i Topuskom, gdje je u svibnju 1944. održano Treće zasjedanje komunističkog ZAVNOH-a.

Pobjeda jugopartizana 1945, dovela je do okrutnih represija nad ustašama i domobranima, a niz hrvatskih kajkavskih naselja koja su doživjela teške napade još od 1943, tada su pod izlikom klerofašizma prisilno raseljena i umjesto njih su u doba zloglasne dikature Ace Rankovića masovno dovedeni novi naseljenici iz Srbije, ponajviše u Glinu i manje u Petrinju. Osobito su tu stradali i posve uništeni Zrin, Joševica i Gvozdansko. Kroz cijelo poratno doba je Banovina je dio SR Hrvatske i pripada sisačkoj regiji koja je prošla kroz različite organizacijske oblike.

U doba Domovinskog rata Banovina se zbog geostrateške važnosti (presjecanje Hrvatske + napadi na Zagreb) vrlo rano našla u središtu pobune srpskoga stanovništva poticanog od strane JNA i četnika iz Srbije, pa je došlo do čišćenja svega nesrbskog pučanstva, osobito u područjima uz rijeku Kupu i Savu i u preostalim hrvatskim naseljima. Medju prvima su stradala hrvatska kajkavska sela oko Gline i Petrinje (Dragotinci, Kraljevčani, Čuntić), a potom i mješovita sela iz Pounja. Okupiranje je nastavljeno s Glinom i Kostajnicom, a najduži odpor pružilo je Topusko. Operacijom „Oluja“, 4. kolovoza 1995. ozemlje Banovine vraćeno je pod hrvatsku vlast, a dio srpskog stanovništva izbjegao je prama Bosni ili dalje u Srbiju.

Politizacija imena

Stariji izvorno-hrvatski naziv „Banovina“ bio je stoljećima u paralelnoj uporabi s nazivima Banska krajina i Banska granica, no izbačen je iz uporabe tek u Jugoslaviji uspostavom Banovine Hrvatske pod prozirnom izlikom tobožnjega značenjskog preklapanja. Podobni noviji srpski naziv „Banija“ po vukovcima navodno potječe iz stanja u tom kraju kakvo je bilo od 16. stoljeća, kad je ovo područje postalo dijelom Hrvatske krajine pod izravnim zapovjedništvom hrvatskoga bana (= ideološke akrobacije). Naziv „Banija“ u srpskom je po vukovcima izpravniji.

Izvorni hrvatski naziv Banovina nastao je od posvojnog pridjeva „banov“ uz dodatak nastavka -ina, što onda označuje administrativno-teritorijalnu jedinicu. "Hrvatski" enciklopedijski rječnik (izdao zloglasni 'Novi Liber') dakako kao i drugdje prednost daje srpskom toponimu „Banija“, dok je prema istom jugo-rječniku „banovina“ tobože "opća imenica koja se piše malim slovom" - iako i usred Splita na rivi stoji palača imenom "Banovina" (o čemu Liberovi liberali i Wikipedisti mudro šute): o svemu tom vidi još pobliže Južnokajkavski Banovci.

Pučanstvo

Najveći dio stanovništva Banije je ruralno pučanstvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko, a demografski porast zabilježen je samu izmedju 1948. i 1953. Izvorno kajkavski grad Petrinja tu se iztiče kao imigracijsko područje, prvotno zbog industrije (mesna i drvna industrija). Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% pučanstva.

Kajkavci na Banovini

Južnokajkavski Banovci oko Sunje, Petrinje i Gline: Nepodobni južni kajkavci na Banovini zbog političkih zapreka prije su u Jugoslaviji bili uzastopce prešućeni i najmanje poznati medju inim kajkavcima. Ovdje se daje sažeti pregled njihove rasprostranjenosti, uz glavne razlikovne značajke rječnika, gramatike i fonetike, osobito za kajkavsku središnju Banovinu od Petrinje do Gline gdje ih je najviše. Kajkavci tu žive u sedamdesetak naselja: uz južne obale Kupe i Save na istok do Sunje, ali su česti i južnije u rječnim dolinama Gline i Maje do blizu bosanske granice.

Najjužnija su tu kajkavska naselja Pavušek, Dolnjaki, Skela i Hrvatsko selo. Pola njihovog leksika su slavenske riječi, 1/4 germanizmi i 1/6 turcizmi, koji su zbog višestoljetne turske vlasti tu brojniji nego u inih kajkavaca. Gramatički je značajan stari komparativ pridjeva na ši- ili produžen na šeši-. Uglavnom postoje 2 naglaska, hratkosilazni i dugosilazni bez uzlaznih, a većinom su na predzadnjem ili završnom slogu. Fonetski je važna dobra očuvanost poluglasa i skupa čer-, a lj i nj su često pretvoreni u l i jn. Čest je i skup šč, infinitiv je većinom bez završnog –i, a glas H na početku i kraju riječi je uglavnom izgubljen.

U gradovima i kod mladjih kajkavaca na Banovini većina tih značajki danas nestaju i nastaje osiromašen polukajkavski govor, a napokon nestaje i zamjenica kaj pa preostaje još samo ekavska štokavština s germanizmima. Uz tipska kajkavska sela, danas se polukajkavski govori u Petrinji i Sunji, a u Sisku i Glini uglavnom štokavski. Vidi još pobliže: Južnokajkavski Banovci.

Spomenici i znamenitosti

Iako je većina starih utvrda Banske krajine uništena, a gradja je rabljena kao gradjevinski materijal, do danas su se održale utvrde na brdima poput Zrinja i Gvozdanskog, dok su od utvrda u Čuntiću i Klinac grada ostale kule. Tu je još i utvrda na otoku na Uni u Hrvatskoj Kostajnici. Ovu su utvrdu prvotno izgradili Turci, a obnovila ju je krajiška uprava nakon izgona Turaka. U Topuskom je od osobitog značaja ostatak cistercitske opatije u obliku portala crkve sv. Marije. Crkva se spominje već 1192. a opatija 1211. Uzto u upravnoj zgradi Lječilišta u Topuskom (gdje je održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a), nalaze se freske što ih je izradio Zlatko Prica.

Vriedni primjerci sakralne arhitekture iz 18. stoljeća postojali su u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici, no mnoge su te crkve nedavno stradale za četničke okupacije u vrijeme Domovinskog rata. Do temelja je srušena crkva sv. Lovre u Petrinji iz 1780., minirane su crkve sv. Antuna i župna crkva sv. Nikole u Kostajnici, sv. Ivana Nepomuka u Gori, franjevački samostani u Kostajnici i u Čuntiću. Nakon operacije Oluja ove su gradjevine ponovno izgradjene ili obnovljene.

Abstract

Banovina (formerly known as Banska krajina, Banija) is a geographical region in central Croatia, between the rivers Sava, Una, and Kupa. Main towns in the region include Petrinja, Glina, Kostajnica, and Dvor. The area is almost entirely located in the Sisak-Moslavina county. The area suffered during the Croatian War of Independence in the 1990s, with much of the population fleeing from the war and the economy in distress.

Literatura

  • Vjekoslav Majer 1975: Ultramafitni kompleks u području Pokuplja i Banije. Acta Geolog. JAZU 8: 149-202, Zagreb.
  • Stjepan Bertović i sur. 1985: Vegetacija sisačko-banijske regije s osobitim obzirom na šume. Prirodne osnove sisačke regije, str. 81-104, Urbanistički institut SRHrvatske, Zagreb.
  • Mijo Lončarić 1984: Porijeklo gradišćanskih kajkavaca. Gradišćanski Hrvati, Zagreb, p. 121-132.
  • Milan Kruhek & Zorislav Horvat 1986: Utvrde banske krajine od Karlovca do Siska. Zbornik: "Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području". Hrvatsko arheološko društvo, sv. 10: 161-187, Karlovac.
  • B. Sekulić & sur. 1989: Značajna flora i fitocenoze ultramafitnih stijena Banije. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, str. 349-356.
  • Mato Marčinko & C. Paškal 1991: Hrastovica, povijesno-zemljopisni pregled mjesta i župe. Hrastovica
  • Ivan Golec 1993: Povijest grada Petrinje 1420-1992. Matica Hrvataka - Školska knjiga, 604 str. Zagreb.
  • S. Levanić (ured.) 1995: Župa sv. Lovre, duhovni i povijesni život. Župni zbornik sv. Lovre, 233 str., Petrinja
  • Ivan Golec 1999: Petrinjski biografski leksikon. Matica Hrvatska, 524 str. Petrinja.
  • Ivo Rizmaul 2003: Blagdan i svagdan petrinjski. Matica Hrvatska, 390 str. Petrinja.
  • A.Ž. Lovrić & Mladen Rac 2006: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok.

Poveznice

Reference

Enlarged and corrected by GNU-license almost from WikiSlavia (and partly from Croatian Wikipedia).