Lagune i estuari uz Jadran

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Lagune i estuari uz Jadran (hrvatske bočate-poluslane vode): hrv. bočat, lat. subsalsus, engl. brackish, fran. saumâtre, grč. gliphos, perz. botlač). Na prostranomu prijelaznom području izmedju mora i kopnenih slatkih voda, često su razvijeni razni oblici bočatnih (poluslanih) voda, čiji su najčešći i najveći oblici poluslana jezera (lagune) i rječna ušća (estuari). Njihova je slaba slanost uglavnom manja od mora, a često je i sezonski nestabilna, ovisno o oborinama i pritoku slatke vode, pa je većinom negdje između 5 i 20 promila.

Lagune i brakična mora

Laguna je prirodni jezerski bazen poluslane ili bočatne vode uz morsku obalu, koje je u manjoj ili većoj mjeri zatvoreno, ali može biti i dublje u kopnenom zaledju, npr. kao poluslano jezero. Kad je laguna blizu mora, većinom je bar dielom odjeljena od otvorenog mora nizkim pješčanim rtovima ili izduženim otocima (lido), ili u tropima još i koraljnim prevlakama. Lagune se obično nalaze uz niske pješčane morske obale, posebno na ušćima rijeka u more (izim kod nas na obalnom krasu gdje mogu biti i kamenite).

U karbonatnim kraškim područjima svijeta pa i kod nas, postoje još ine dublje kamenite lagune, koje su postankom poplavljena kraška polja uz more: npr. Prukljansko jezero, Novigradsko i Karinsko more, pa sličan Maracaibo u Venezueli, itd. Tropskim lagunama se još zovu kanali izmedju kopna i koraljnih grebena, pa i pliće nutarnje vode u prstenastim koraljnim atolima.

Poluslana lagunska mora

Najveći vodeni bazeni koji oceanološki i ekološki zapravo spadaju u prostrane lagune, jesu poluslana (bočata) mora kao Baltik, Azov, Kaspi i Aral, a iz ranije geološke predpovijesti su takvi još Panonsko more, pa veliki terciarni Paratetis (najveća poluslana laguna jugozapadne Eurazije) i ina slična.

  • Baltičko more je v4ećim dielom zapravo velika rubna laguna sjeveroiztočnog Atlantika, s kojim je oko Danske spojeno tjesnacima Skagerrak i Kattegat. Bliže uz te tjesnace na zapadu mu je normalna slanost kod Danske sličnija moru, dok je prama kraju na sjeveroiztoku u Botničkom i Riškom zaljevu uz obale Finske i Estonije snižena slanost neznatna: tek par promila, pa taj sjeveroiztočni Baltik zapravo više sliči na hladno kopneno jezero (negoli pravo more).
  • Azovsko more je izdvojena plitka rubna laguna dubine desetak metara, na sjeveroistoku Crnog mora kao prošireno ušće rijeke Don zatvoreno poluotokom Krim. Od otvorene pučine Crnog mora je odvojeno uskim Kerčkim tjesnacom izmedju poluotoka Krima i zapadnog Kavkaza.
  • Kaspijsko more je zapravo prostrana poluslana laguna i najveće jezero na svietu, koje je slanije na jugoitoku uz obale Irana i Turkmenije, a najnižu slanost ima na sjeveru uz deltu rijeke Volge, što je i najveći kaspijski pritok. Njegov jugoistočni zaljev Karabogaz, zbog okolne pustinje i jakog izparavanje je jedna od najslanijih (hipersalinih) laguna u svijetu.
  • Aralsko more leži iztočno od Kaspija, a zbog bivšega sovjetskog skretanja i kanalizacije njegovih glavnih pritoka Sirdarja i Amudarja, danas je već na rubu odumiranja pred nestankom, pa je preko pola tog mora već presušilo i njegovih desetak otoka su dosad većinom spojeni s kopnom, a ribe su uglavnom već nestale i cieli taj lagunski ekosustav je sada već na rubu propasti.
  • Balhaško slano jezero je još iztočnije od Arala, najdalje u središnjoj Aziji (Kazakstan), kao najiztočniji zaljev bivšega terciarnog pramora Paratetis (Panonija - Balhaš). Slanije je i sličnije moru na iztoku, a poluslano kao laguna na zapadu gdje prima glavne riečne pritoke.

Bivša poluslana mora

  • Bivše Panonsko more je predpovjesna velika pra-laguna (slična Baltiku danas), iz mladjeg terciara (neogen) kao prvotni zapadni zaljev Paratetisa i još ranije sjeverni zaljev mezozojskog praoceana Tethys. Panonsko more je nakon alpinske orogeneze sredinom terciara (oligomiocen) odvojeno od inih mora i zatvoreno izdizanjem okolnih gorskih lanaca Karpata i Dinarida, pa je time napokon izdvojeno od ostalih mora. U početku je bilo poluslano s morskom faunom i algama, ali pred kraj u pliocenu presušuje i razpada se na slatkovodna jezera, od kojih su zadnji ostatci dosad u Magjarskoj plitki Balaton i Nežidersko jezero.
  • Paratetis je bilo veliko izduženo more duž jugozapadne Eurazije do srednjeg terciara (oligomiocena), koje se na sjeveru odvojilo od južnijeg Sredozemlja alpinskom orogenezom. Prvotno se pružalo od Panonije daleko na iztok do srednje Azije, a sa Sredozemljem je povremeno komuniciralo kroz Macedoniju na Egejsko more (Bospor je tad još bio zatvoren). Kasnije u neogenu je taj prostrani Paratetis dijelom presušio tj. preko Macedonije otekao u Sredozemlje, pa se zatim razpao na niz odvojenih većih laguna tj. Panonsko i Crno more, Kaspi, Aral i Balhaško slano jezero u srednjoj Aziji.

Presoljena nutarnja jezera

Izdvojene slane lagune bez duže veze sa svjetskim morima, ako leže u sušnoj klimi bez jačih pritoka, potom se većinom pretvaraju u presoljena (hipersalina) jezera još puno slanija od mora. Poznatiji su takvi primjeri Mrtvo more (Izrael / Jordan), veliko Slano jezero u Utahu (SAD), jezera Van i Urmia u Kurdistanu, jezera Schott u Tunisu, itd. Osim halofita uz obale, ova presoljena jezera u podmorju su većinom beživotna izim oskudnih mikroba (nešto cianofita i sezonski plankton).

Panonska lagunska jezera

Nakon presušivanja Panonskog mora, dosad su u Panonskoj nizini preostala tek manja jezera promjenjive slanoće, a najveća su Nežidersko jezero i Balaton u Magjarskoj. Slično je i manje jezero Palić kod Subotice u Vojvodini.

  • Slano Lasinjsko jezero: Donedavna je jedino takvo slično lagunsko jezero u kopnenoj Hrvatskoj bilo poluslano Lasinjsko jezero južno od Kupe nasuprot Jamnice (veličinom i vegetacijom nalik vojvodjanskom Paliću), - ali je pred dvadesetak godina većinom uništeno i isušeno regulacijskim kanalima.

Jadranske obalne lagune

Na nižem priobalju oko Jadrana je razvijeno desetak većih kilometarskih laguna i još niz manjih. Najveće su poluslane lagune uz Jadran kod Venecije, uz albansku obalu, pa u jugozapadnoj Hrvatskoj uz ušća Zrmanje, Krke i Neretve: vidi još pobliže Hrvatske bočatne lagune.

  • Venecianska laguna je najpoznatija i najveća uz Jadran, ujedno je najviše naseljena i dosta zagadjena. Zbog niza praktičnih problema (tonjenje Venecije, ribolov, itd.) ovo je jedna od najbolje proučenih laguna u Europi.
  • Na nizkoj obali srednje Albanije nalazi se više slabo proučenih laguna (Nartes, Karavastas i ine manje) koje su još donedavna bile u izvornomu prirodnom stanju, ali je sada naglo započelo njihovo izkorištavanje uz porast zagadjenja.
  • Neretvanske lagune: uz ušće Neretve se u delti nalazi nekoliko poluslanih močvarnih laguna, od kojih su veće i bolje očuvane Kuti i Modro oko, dok je najzapadnija Parila uz luku Ploče zbog pregradnje i zagadjenja već pretvorena u odpadnu kloaku.
  • Najveće su i najdublje u Hrvatskoj kamenite kraške lagune: Prukljan na ušću Krke, pa Novigradsko i Karinsko more uz ušće Zrmanje, kao naši specifični kraški tipovi dalmatinskih laguna kamenitih obala i dubokog dna. Ove nisu nastale aluvialno kao većina inih svjetskih laguna, nego su to bivša kraška polja naknadno potopljena postglacialnim izdizanjem morske razine Jadrana.

Riečna ušća i delte

Pored laguna i poluslanih mora, drugi glavni tip poluslanih bočatih voda u svietu i kod nas su riječna ušća, koja se mogu podijeliti na 3 glavna tipa: razgranjene riječne delte, jednostavni estuari i duboki kanjonski riasi.

Široke riečne delte

Riječna delta je razgranjeno-prošireni tip rječnog ušća većinom u obliku trokuta, gdje se najdonji tijek rijeke preko aluvijske naplavine grana na više primorskih rukavaca. Najpoznatija je takva delta Nila, koja je dobila naziv po sličnosti trokutnog oblika s grčkim velikim slovom delta (Δ), kao protonim za sve ine riječne delte. Riječna delta nastaje nanošenjem aluvijskih naslaga (sedimenta) koji donosi rijeka iz gornjeg tijeka. Smanjenjem brzine vodotoka prama ušću, sedimenti se postupno talože uz ušće pa tu nastaju prepreke. Potom vodotok mijenja smjer da zaobidje ove nanose i konačno se razdvaja na riječne rukavce.

Najveći su primjeri rječnih delta: ušća Gangesa u Indiji, Inda u Pakistanu, Nila u Egiptu, Dunava u Rumunjskoj, Rajne u Nizozemskoj, Missisippi u SAD, Orinoco u Venezueli, Volga na Kaspiju, Lena u Sibiru, itd. Od svih delta u svijetu je najveća zajednička dvojna delta rijeka Ganges i Brahmaputra u Bengalskom zaljevu (granica Indija / Bangladeš) koja pokriva ukupno 80.000 km², a druga po veličini je močvarna delta rijeke Mekong od 70.000 km² u Kambodji.

  • Jadranske delte: na obalama Jadrane su razvijene 2 veće riječne delte, na sjeverozapadu je najveća delta Pada (rijeke Po) i na iztoku kod nas druga po veličini na Jadranu je rječna delta Neretve.

Lagunsko ušće: liman

Prošireno ušće tipa liman (grč. limenas), je prielazna kombinacija riječnog estuara i jezerske lagune, većinom razvijena na obalama Baltika i Crnog mora. To nastaje kada veća rijeka u najdonjem tijeku najprije utječe u prostrano poluslano jezero tj. u veću lagunu, koja je od susjednoga otvorenog mora na vanjskom ušću dijelom odvojena barierama pješčanih nanosa (lido). Prototip takvih limana su na sjeverozapadu Crnog mora riječna ušća Buga, Dnjepra i Dnjestra u Ukrajini, pa na Baltiku ušće Dvine u Latviji, Njemen u Litvi, Odre i Visle u Poljskoj, a manjih limana još ima na jugoiztočnoj obali USA, itd.

Jednostavni pravi estuari

Estuar (latin. aestuarium) je jednostruko riječno ušće poput žljebastog lijevka. Takvi jednostavni estuari većinom nastaju na oceanskim obalama s većim razponom plime i oseke, gdje te oscilacije mora uglavnom odvlače dalje riječne nanose u morske dubine, pa nastaju jednostavna ljevkasta ušća tipa estuara. Takvim jednostavnim ušćem tipa estuara završavaju npr. ušća rijeke Elba (Laba) u Njemačkoj, Gironde i Loire u Francuskoj, Temza (Thames) u Engleskoj, Jenisej i Ob u Sibiru, Yancekiang u Kini, Kongo u Africi, St.Lawrence u Kanadi, Parana u Argentini i još niz drugih rijeka.

Kod nas na iztočnom Jadranu ovakvim jednostavnim estuarima ulaze u more npr. sjevernojadranske rijeke Soča, Dragonja i bivša (prirodna) Mirna, dok većina dalmatinskih ušća izim Neretve pripadaju idućemu posebnom kanjonskom tipu (rias).

Dublji kanjonski rias

Duboki kanjonski riasi: Uz niske muljaste obale u svietu je to inače rjedji, ali kod nas najčešći oblik kanjonskog ušća s dubokim dnom i strmim klisurastim obalama, pa često još i slikovitim slapovina kojima kraška rijeka ulazi u takvo kanjonsko ušće. Ovakva ušća nastaju pod strmim planinskim obalama gdje se nizovi gorskih lanaca dižu neposredno nad morem, a najbolje su razvijena na karbonatnim kraškim obalama gdje zbog topljenja hidrokarbonata preostaje malo krutih sedimenata za aluvijsko nasipavanje.

Prototip takvih riasa su dvadesetak kanjonskih riječnih ušća na sjeverozapadnoj obali Španjolske. Sličnih obalnih kanjona (sa slapovima) ima više i na južnoj obali Turske pod kraškim gorjem Taurusa, nadalje u francuskoj Bretanji, pa na sjeveru Novog Zelanda, itd. Na iztočnom Jadranu takva slikovita kanjonska ušća većinom imaju hrvatske primorske rijeke: Raša, Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina i dubrovačka Ombla.

Vegetacija lagunskih halofita

Biljni pokrov uz obale poluslanih (bočatih) voda kao što su lagune i estuari, u glavnim crtama čini postupni prielaz izmedju otvorenih morskih obala i sladkovodnih jezera, ali ima i neke osobitosti koje izostaju uz mora i uz jezera. Glavna značajka pripadne lagunsko-estuarne vegetacije je nazočnost i često dominantnost posebnih odpornih halofita (slanuša), prilagodjenih bilo za kopneni rast na zasoljenom tlu, ili u poluslanim vodama promjenjive slanoće.

Ovdje je dakako nemoguće razraditi pobliže sve tipove estuarno-lagunske vegetacije, pa su tu samo u glavnim crtama naznačeni naši tipovi lagunske vegetacije i njezine ekološke zonacije uz iztočni Jadran, inače značajne za obale bočatnih voda južne Europe i Sredozemlja.

Nadvodni polusuhi epilitoral

To je gornji pojas poluvlažnog i sezonski suhog i zasoljenog tla iznad plime ili najvišega slatinskog vodostaja, gdje u Europi većinom dominiraju halofilne sitine (Juncetalia maritimi), tj. uz panonske slatine uglavnom Juncion gerardii, a uz jadranske lagune i rječna ušća Juncion maritimi (vidi pobliže: Halofitne sitine).

Obalni poplavni eulitoral

To je uži obalni pojas razpona plime i oseke, odnosno u kopnenim slatinama razpon gornjega i nižeg vodostaja. Tu uz brakične vode stalnog saliniteta većinom rastu izraziti halofiti Salicornietalia i Limonietalia, a samo uz vode s nižom i povremenom slanoćom još i veći slatinski ševari Bolboschoenetalia, vidi još pobliže: Halofiti (slanuše).

Plitkovodni poluhalofiti

Izpod donje oseke ili najnižeg vodostaja, uz sunčani gornji rub sublitorala u plitkim poluslanim močvarama, rječnim deltama i kopnenim močvarnim slatinama obično rastu poluhalofitne fotofilne vodenjare iz sveze Ruppion maritimae, ili u zagadjenim lagunama i nitrohalinske alge Enteromorphion intestinalis, a u kopnenim slatinama još i Potamion pectinati (pobliže: Morske trave).

Dublji podvodni halofiti

Na najnižemu zasjenjenom dnu dubljih kraških laguna i kanjonskih rječnih ušća, na muljasto-pješčanom dnu su ukorijenjene dubinske halofitne vodenjare Ruppion cirrhosae, a na šljunkovitom i kamenom dnu rastu posebne lagunske alge Halo-Charion canescentis.

Uporaba i zaštita bočatih voda

Zbog naših kontinentalno-balkanskih gledišta nametnutih u javnosti pod Jugoslavijom kroz 20. stoljeće, kod nas dosad ne postoji javna sklonost niti tradicije za zaštitu obalnih i slatinskih staništa. Naše primorske slatine, lagune i močvarna ušća javno se većinom smatraju "beskorisnim" prostorima, doslovce primitivno "odpadnim kloakama" koje tobože treba 'unaprijediti' i "oplemeniti" tako, nekaq se radikalno uništi prirodno stanje kanaliziranjem, presušivanjem i konačno izgradnjom.

Zato se primorske slane močvare kod nas većinom nasipavaju za turističke kampove i izgradnju, a kopnene močvarne slatine se kanaliziraju, odslanjuju i isušuju, pa kasnije većinom ostaju zapuštene i neiskorištene pod novim korovima. Preko polovice svih poluslanih voda i pripadnih eko-staništa su kod nas u Hrvatskoj dosad već uništeni i razoreni, a i malobrojni preostali tek napola očuvani uglavnom su već na sličnom putu uništavanja da uskoro nestanu.

Tako od tridesetak nalazišta kopnenih slatina i brakičnih vrela sjeverne i srednje Hrvatske, dosad još nijedna jedina nije zaštićena i zbog balkanskog primitivizma je bar trećina već uglavnom uništena. Takodjer nije bolje niti na našem primorju iztočnog Jadrana, gdje nijedna osobita kraška laguna još nije zaštićena i većina manjih su već zatrpane i uništene, a veće i dublje su često zagadjene kao odpadne kloake.

Ranije su naše duboke kraške lagune iztočnog Jadrana bile upravo najbogatija ribolovna područja, dok se oko njih nisu iz zaledja doselili kopneni Balkanci. O navodnoj "zaštiti" se kod nas desetljećima samo tek formalno govori, ali u stvarnosti još nijedno bitno stanište bočatih voda s halofitima na iztočnom Jadranu niti u panonskom zaledju dosad kod nas još nije pod zaštitom.

Abstract

Adriatic lagoons and estuaries (Croatian brackish waters): A condensed survey of subsaline brackish waters, chiefly in Pannonian basin and Adriatic sea is given, including inland saltmarsh, canyon estuaries of rias type in Dalmatian rivers, and deep rocky lagoons at eastern Adriatic. A short sketch of halophytic vegetation zoning at brackish waters in Croatia is presented, including the heavy problems of destroying and pollution of brackish habitats as 'inutile' sites without conservation attempts.

Glavna literatura

  • Cousteau, J.J. 1972-1989: Comite des milieux lagunaires. Rapp. CIESM, ser. Lagunes 21/2-32/2, Museum Monaco.
  • Gönenç, E.& Wolflin, G. 2004: Coastal lagoons. CRC Press, ISBN 1-56670-686-6.
  • Lovric, A.Z. 1979: Zonation and succession in the brackish environments. Hydrobiol. Bull. 8/2: 166-171, Amsterdam.
  • Schwartz, M.L. 2005: Encyclopedia of coastal science. Springer Verlag.

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, adapted by GNU-license from Wikinfo and former Chakavian WikiSlavia.