Limun (četrun) uz Jadran
Limun ili četrun uz Jadran (Citrus X limonia kod nas na obali i otocima): - Uz mandarinke (Citrus reticulata) je limun (C.X limonia) jedina ina svojta iz roda agruma (Citrus spp.) koja posadjena u jugozapadnoj Hrvatskoj vani na otvorenom uz Jadran uzpješno raste i plodonosi. Ostali agrumi ne podnose kod nas prehladne zime (izim tek pojedinačno u vrtovima i pod staklom), pa ih dobivamo samo vanjskim uvozom iz južnijih subtropskih krajeva.
Takvi su kod nas samo uvozni subtropski agrumi npr. sladka obična naranča (Citrus aurantium) izkonom iz jugoiztočne Azije, pa gorki 'grejp' ili grapefruit (Citrus decumana) iz Indije koji je sad osobito pomodan i popularan u angloameričkim zemljama, ter još poneke ine vrste iz roda agruma (Citrus) sa sitnijim i lošijim, manje jestivim plodovima.
Sadržaj
Limun (četrun), C.X limonia
Limun (lat. Citrus x limonia) ili domaće ikavsko-jadranski "četrun" je stablo i njegov plod iz roda Citrus, a koji pripada u južnu porodicu Rutaceae. Limun je hibridna voćka i rezultat davnog križanja najvjerojatnije pomela i citrone, ali već niz stoljeća uzpijeva kao samostalno voćno stablo koje se većinom razmnožava reznicama ili ciepljenjem (u vrtlarstvu takodjer i iz sjemenki). Kod nas u južnoj Hrvatskoj, plodonosni limuni mogu uzpievati vani na otvorenom duž dalmatinske obale južnije od Zadra, ter na mnogim jadranskim otocima sjevernije do Lošinja i Raba.
Limun je manje drvce ili grm visine od 3 do 6 metara. Mladi izbojci i cvjetni listići su ljubičasti. Plod je jajolikog do okruglo-vretenastog oblika, obično uz peteljku malo udubljen sa šiljastim završetkom na donjem kraju. Izvana je žute do žutozelenkaste boje, a sočna unutrašnjost mu je bezbojna. Kora može biti lagano hrapava ili gladka, a s nutarnje strane ima bielu spužvastu ovojnicu (koja se zove albedo) i nije jestiva. Limunov grm se ponekad sadi na sjevernom rubu rasta i kao vrtni ukras (ako ne rodi), ali se u subtropima do Sredozemlja njegovi nasadi najviše uzgajaju zbog plodova.
U prikladnom podneblju limunovo stablo rodi po dvaput godišnje. Proljetna cvatnja iz koje izrastu najbolji plodovi traje najmanje dva mjeseca. Isto toliko dugo zreli plodovi mogu čekati branje na grani, što dozvoljava neprekidno branje tiekom ciele zime, od studenoga pa do travnja ili svibnja. Druga cvatnja, koja se u komercialnim nasadima često izaziva prisilno traje u kolovozu i rujnu, a plodovi se počinju brati u svibnju tj. odmah nakon što se poberu zadnji zimski plodovi.
Inačice limuna (variacie)
Limun se diljem toplijeg svieta uzgaja u nebrojenim inačicama (variacijama) koje ponekad ni botaničari sve ne imenuju. Formalne razlike medju novim variacijama su samo u vanjskom izgledu, dok njihova prehrambena svojstva i gospodarski značaj uglavnom ostaju nepromienjeni. Limun se naime rijedko rabi odmah kao svježe voće, pa manje promjene okusa nisu previše važne.
Za industrijsku uporabu je dobra bilo koja inačica osim onih koje nisu dovoljno trajne, pa ih se mora vrlo brzo nakon branja uporabiti. Takve su npr. neke rjedje variacije iznutra crvenih i sladkih limuna čiji su plodovi doduše kiseli, ali su istodobno i sladki, pa ih uzgajivači koriste kao svježe voće. Kada se njihov plod ubere mora se potrošiti u dva-tri dana, pa je zbog toga često nepoznat u tržišnoj preradbi.
Limuni se uglavnom po kori ploda diele na žute i zelene, nu to je samo vanjska komercialna podjela, jer oboje rastu na istom drvetu. Zeleni limun se umjetno razvija iz proljetnog cvieta na stablu, namjerno izazvanog sušom koja mora trajati bar četrdeset dana izmedju lipnja i srpnja, što se obično zbiva na sušnijem Sredozemlju. Ovako dobiven proljetni plod ima tanku zelenu koru i vrlo sočno 'meso'.
Takav plod podnosi duga putovanja i skladištenje, pa je moguć izvoz po cielom svietu. Uobičajeni žuti plodovi, koji su češći na tržištu, većinom rastu na istom stablu, samo što dozrijevaju zimi. Ovaj način dvokratne uporabe drveta značajno skraćuje njegov životni vijek, ali se često primjenjuje jer je vrlo izplativ.
Plodovi limuna
Plod limuna ima oko 57% jestive tvari, na koru otpada 40% a na sjemenke oko 3%. Pritom treba uzeti u obzir kako su to prosječne vrijednosti, jer razni varieteti mogu značajno odstupati od tih prosjeka. Stoga se limuni ne koriste samo za dobivanje soka i limunske kiseline. Od kore se nadalje radi kandirano voće i dobivaju esencije i pektin. Od sjemenki se dobiva ulje, a ostatak se preradjuje u stočno krmivo. Jedno odraslo stablo u povoljnim klimatskim uvjetima daje po 600 do 800 plodova godišnje.
Mesnati plod limuna sadrži od 40 do 50% soka. Boja soka je žuta do bliedo-zelena, a okus gorko-kiselkast. Sok sadrži do 8% limunske kiseline i manje količine inih organskih kiselina, pa oko 3% šećera i puno vitamina, a ponajviše vitamin C. Prije uporabe se sok pasterizira i koncentrira. Pasterizirani limunov sok koji je zbog kiseline i bez konzervansa trajan najmanje jednu godinu, koristi se kao dodatak jelima i pićima. Taj koncentrirani sok se obično koristi za daljnju industrijsku preradu za gotova jela i pića.
Limunsko eterično ulje je žuta tekućina s izrazitim mirisom na limun i podpuno je topivo u alkoholu. Sastoji se većinom tj. oko 90% od lemonina. Industrijski se iz njega izlučuju terpeni vakuumskom destilaciom ili uz pomoć otapala. Tako pročišćeno ulje koristi se najviše u prehrambenoj industriji za likere i kolače, ter još za izradu parfema. Industrija sredstava za čišćenje i detergenata koristi izvorno terpensko ulje prije deterpenacije ili ga čak razrjedjuje s jeftinijim dodatcima npr. s parafinskim uljem.
Ljekovita svojstva
Još puno prije suvremene faramakologije, limun se već rabio kao lijek. Kada se još nije niti znalo za vitamine i koliko su korisni za zdravlje, limun je korišten kao lijek. Prije svega, smatralo ga se učinkovitim sredstvom protiv krvarenja otvorenih rana i za čišćenje zagnojenih rana. Limun je nezamjenjiv pri liečenju skorbuta što su znali još antički pomorci koji su na svako daleko putovanje uzimali sa sobom velike zalihe limuna.
Na Siciliji koja je imala velike probleme u obskrbi pitkom vodom, oduviek su u sve zalihe pitke vode stavljali svježe polovice limuna. Ljudi su iz iskustva znali da limun dezinficira vodu, a današnja znanost je to potvrdila. Možda iz toga prastarog sredozemnog običaja potječe i današnja navika da se poslužuje vodu s režnjom limuna.
Limun je jedna od najkorisnijih voćki na Zemlji. Štiti od velikog broja bolesti, pa ga se s pravom može nazvati super-hranom. Pun je nutrienata: sadrži bioflavonoide, pektin, folnu kiselinu, vitamine C, A, B1, B6, kalij, kalcij, magnezij, fosfor, mangan. Povoljno djeluje na rad jetre, crieva, želudca, pa imunološkog, živčanog i kardiovaskularnog sustava.
Redovita uporaba limuna može spriečiti niz bolesti kao prehlade, laringitis, bronhitis, gripu, artritis, visoki krvni tlak, bakterijske infekcije, bubrežne i žučne kamence, a po najnovijim istraživanjima dielom čak i tumore! Zahvaljujući limunskoj kiselini, neutralizira otrovne tvari i njihovo djelovanje, olakšava probavu i ubrzava razlaganje masti. Sadrži visoki postotak selena i vitamina C, koji povećavaju obrambenu moć i usporavaju starenje i vitamina B, nužnoga za živčani sustav.
Summary
The lemon (Citrus limon) is a small evergreen treelet with edible fruits. It came from southeast Asia, and is also the name of the tree's oval-shaped yellow fruit. The fruit is used for cooking and other things usually for its juice. People do not know for sure where lemons have come from. However, most people think that hybrid lemons first grew in India, northern Burma, and China. The lemon is the common name for Citrus X limonia.
A lemon is a yellow citrus fruit. It is correlated to the orange. Lemon juice is about 5% citric acid, and has a pH of 2 to 3. Lemon treelets vary in size yet stay generally small. The tallest height they can get is about 6 meters up. Lemons taste sour. The juice, zest, and pulp are often used in cooking, on fish and other meat for better taste. Lemon is also used to flavour drinks, such as lemonade or soft drinks.
Poveznice
Reference
Enlarged and adapted chiefly from Wikinfo (partly from Croatian Wikipedia by GNU license).
