Jadranski ljetopadni subtropi

Jadranski ljetopadni subtropi (zatopljenje Jadrana i proširenje južnije flore na otocima),

Auktori: Dr.sc. A.Ž. Lovrić & dr. Mladen Rac, Institut "R. Bošković", Zagreb HR-10000, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Jadranski subtropi (ADRZ 2010)
Pretisak u: Jadranska meteorologija 57: 36 - 43, Pomorski hidrometeorološki centar Split 2012.

SUMMARY

Adriatic subtropical warming (expansion of subtropical flora on Dalmatian islands): The natural Infra-Mediterranean vegetation of dry subtropics within Adriatic so far was scarcely known in the remote Palagruža island only. Nowadays with climate changes in recent decennia, it expanded there to dozen other remote isles in central Adriatic offing, with scarce annual precipitations of 200-450 mm and with strong dryness lasting more than a half year. The main vegetation type in these dryest Dalmatian isles is the summer-deciduous (wintergreen) scrub, while other true Mediterranean evergreens there are almost lacking or very rare in northern slopes and shady ravines only.

This southern xeric scrub is now the best developed and predominating in isles Palagruža, Sušac, Brusnik, and Vrhovnjaci; it occurs partly also in mosaical fragments at southern shores of other major offshore islads in Dalmatia e.g. in Iž, Svetac, Biševo, Vis, Lastovo, Korčula, etc. Another relict subtropical variant persisted there as humid laurisilves, restricted to shady warm ravines and wet deep valleys of Mljet and Korčula islands.

Keywords: Adriatic, Dalmatia, isles, dryness, warming, subtropics, scrub, laurisilves.

Sažetak

Prirodna inframediteranska vegetacija sušnih subtropa je donedavna na Jadranu bila poznata samo iz Palagruže. Nakon novijih klimatskih promjena se ova južnija vegetacija zadnjih desetljeća proširila na desetak inih pučinskih otočića središnjeg Jadrana sa sušnom klimom i oskudnim oborinama od 200 – 450 mm/god. uz jaku i dugu sušu preko pola godine. Glavni vegetacijski tip tih naših subtropskih otoka na pučini su južne ljetopadne šikare, dok tu tvrdolisno sredozemno bilje posve izostaje ili je vrlo rijetko samo po zasjenjenim klancima i sjevernim strminama. To južno kserofilno grmlje je najbujnije i prevladava na Sušcu, Palagruži, Brusniku i Vrhovnjacima, a rjeđe još raste mozaično u Dalmaciji uz južne obale inih većih vanjskih otoka, npr. Iž, Svetac, Biševo, Vis, Lastovo, Korčula, itd. Druga naša reliktna inačica vlažnih subtropa se tu rjeđe očuvala kao vlažne laurisylvae tj. ostatak prašuma u dubljim močvarnim ponikvama i zasjenjenim klancima na Mljetu i Korčuli.

Ključne riječi: Jadran, Dalmacija, otoci, suša, zatopljenje, subtropi, laurisylvae.

Proslov

U ranijim sličnim prilozima (Rac i Lovrić 2001, Lovrić i Rac 2004, 2011) je već prikazano s promjenom klime prostrano i razmjerno brzo proširenje u zadnjih par desetljeća, polusredozemne vegetacije (submediterana) iz jadranskog primorja kroz rječne doline u kopneno zaleđe do srednje Hrvatske. Ovdje je u nastavku razrađeno slično manje proširenje najjužnije ljetopadne flore subtropskog grmlja na desetak vanjskih pučinskih otoka srednjeg Jadrana oko Palagruže i Sušca, pa dijelom još i na južnim obalama inih većih vanjskih otoka.

Ova je ljetopadno-subtropska vegetacija pučinskih otoka donekle slična kao na vanjskim obalama inih otoka pod čestim i jakim udarom juga (Lovrić 1981, 1993, 1995, 2009), ali se tu na pučinskim otocima srednjeg Jadrana ona u raznovrsnom bogatijem sastavu nalazi obilno i u sušnim zavjetrinama bez jačeg vjetra, gdje tvrdolisne (sklerofilne) mediteranske vrste većinom izostaju.

O južnomu „tropskom“ bilju na Jadranu i o našim 'subtropima' se dosad uglavnom najviše piskaralo popularno-amaterski i nadasve utilitarno za turističku promičbu, dok strukovne ekološko-vegetacijske poredbe Jadrana spram pravih inozemnih subtropa dosad iz Hrvatske uglavnom nije bilo. U našim promičbenim prospektima se već sadnja nekoliko palmi olako proglašavala dokazom našega „tropskog“ podneblja na turističkom Jadranu, iako u tom smislu nije bilo nikakvih ozbljnih ekološko-vegetacijskih analiza. Npr. u novije doba po Zagrebu i okolici već uspješno prezimljava preko šezdesetak palmi Trachycarpus vani posađenih, pa bi se po takvoj priglupoj promičbi, čak i panonski Zagreb izim Jadrana, odnedavna mogao proglasiti "južnim subtropskim" gradom.

Tomu su ipak bar dijelom krivi i naši nedoučeni kopneno-balkanski prirodoslovci sa slabim stručnim uvidom Mediterana i subtropa, u poredbi s pravim mediteranskim botaničarima i južnim šumarima iz inih sredozemnih zemalja. Stoga se kod nas u botanici i šumarstvu, osim za hladniji Krk i sjeverni Cres, svih ostalih tisuću jadranskih otoka odreda šablonski proglašavalo prirodnim mediteranskim područjem zonalne tvrdolisne makije – unatoč golemim razlikama godišnjih oborina raznih otoka: od preko 1.200 mm na nekim nutarnjim priobalnim otocima i obalama – pa sve do 5 puta manje s tek parsto mm/god na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana. Takav ogromni oborinski raspon nema nijedan isti vegetacijski tip drugdje u svijetu, pa je logično očekivati da je i kod nas tvrdolisni mediteran po analogiji pogrješno ekstrapoliran preširoko na sjeveru i nadasve na pučinskom jugozapadu.

Naši suhi pučinski subtropi

Prvi naš botaničar i šumar koji je kroz poredbu s klimom jasno uočio ovu ekološko-vegetacijsku osobitost vanjskih pučinskih otoka srednjeg Jadrana, bio je u svojoj diseraciji dr. S. Bertović (1975) koji je to posebno izdvojio kao "kserofilni otočni pojas" definiran pretežno bioklimatski, ali još ne daje ine ekološko-vegetacijske detalje spram ostalih nutarnjih otoka. U klimatološkom pogledu je za taj pojas kod nas najbolje reprezentativna postaja Palagruža, za koju postoji i monografska razrada (Hodžić 1996). To je dugoročna mjerna postaja s najdetaljnijim podatcima unutar ovog pojasa za Jadran, jer su na inim sličnim pučinskim otocima središnjeg Jadrana poznata tek djelomična i kraća slična mjerenja kišomjerom: Sušac, Glavat, Pianosa, itd.

Milković (1996) daje najviše detalja o oskudnim oborinama Palagruže, kojih je tu najmanje na Jadranu i u Hrvatskoj, s dugoročnim godišnjim prosjekom 290,3 mm od 1949.- 1991. i kraćim 1963.- 1987. sa 321 mm/god. Značajne su tu i velike oscilacije oborina iz godine u godinu, npr. tek 109,9 mm god. 1970. do čak 541,1 mm god. 1981., ali su tako i drugdje slične oscilacije česte i uobičajene u rubnoj inframeditaranskoj vegetaciji širom južnog Sredozemlja i sjeverne Afrike. Klimatski kao i vegetacijski je kod nas Palagruži najsličniji otok Sušac, gdje je od 1949.- 1991. također dosta niski višegodišnji prosjek oborina 406 mm/god., – što je u skladu i s imenom tog otoka.

O vegetaciji Palagruže su izravni fitocenološki podatci donedavna bili oskudni i pretežno iz analognih ekstrapolacia po inim okolnim, klimatski manjeviše različitim otocima, jer su većina botaničkih uvida ranije tu obavljeni u ljetnoj turističkoj sezoni, kad je zamalo sva vegetacija Palagruže i sličnih pučinskih otoka uglavnom spržena i neprepoznatljiva zbog oštre i dugotrajne suše. Još puno manje je donedavna bio botanički skoro nepoznat susjedni Sušac, gdje je prije zabilježeno tek nekoliko najobičnijih primorskih biljaka bez uvida u ukupni sastav vegetacije.

Tek nedavno su bez tih analognih ekstrapolacija, prvi puta direktnim uvidom u optimalnoj zimskoj sezoni izvršene detaljne ekološko-vegetacijske razrade s mjesečnim biljnim kartiranjem otoka Sušca (Rac i Lovrić 2002) i Palagruže (Lovrić i Rac 2003): Iz toga se jasno i nedvojbeno pokazalo da ta dva naša najsušnija vanjska otoka (s još desetak inih pučinskih otočića) zapravo ni ne pripadaju tvrdolisnoj mediteranskoj vegetaciji, nego južnijim inframediteranskim subtropima (sažeti izvod tih rezultata je ovdje pri kraju teksta).

Relikti vlažnih subtropa

Subtropska vegetacija po sastavu bar dijelom slična današnjoj se oko hrvatskog ozemlja može pratiti već iz fosilnih nalaza od srednjeg tercijara (oligo-miocen), kad je tu bila osobito obilna na obalama i otocima Panonskog mora u inačici vlažnih subtropa, nalik na današnje Azorske i Kanarske otoke (jadranski otočni prostor je tad još bio u tropima). Kasnije sa zahlađenjem, subtropska vegetacija iz Panonije postupno nestaje i povlači se južnije na Sredozemlje, iako bar pojedini subtropski fosili u toplijim oazama panonskog zaleđa postoje još do pliocena i tu nestaju s prvim oledbama.

Zatim se oko jadranskog bazena sličan polen subtropskih vrsta bar dijelom još nalazi i u toplijim interglacialima, pa opet manje iz najpovoljnije atlantske faze postglaciala. Naprotiv je fosilna flora sadanjih južnih kserofita za inačicu sušnih subtropa kod nas oskudno nađena, uglavnom tek od postglacialnog kseroterma, dok je danas baš to glavni zastupnik subtropa na našim vanjskim otocima. Tipična i dominantna vegetacija toplo-vlažnih subtropa bez suše i jačeg mraza jesu trajnozelene laurisylvae (lovoraste kišne šume) tj. visoke vlažnije pramakije (Palamarev 1989) s velikim višegodišnjim lišćem, pa obiljem raznih lijana (drvenastih povijuša), na tlu s velikim papratima i obiljem mahovina, gljiva i lišajeva po granama drveća.

Taj se vegetacijski tip razvija još od eocena i najobilnije u srednjem terciaru do miocena, kada tvori tzv. madro-terciarnu pravegetaciju u južnoj Europi na obalama velikog praoceana Tethys (Prasredozemlja), dok u miocenu raste još sjevernije na obalama i otocima Panonskoga i Crnog mora. Nakon presušenja Panonskog mora i oledbi, ove bujne subtropske laurisylvae duž južne Europe dosad većinom nestaju, gdje ih potom zamjenjuje tvrdolisna mediteranska vegetacija otpornija na sušu i blaže mrazove. Danas ovima izgledom slične laurisylvae u svijetu još obilno rastu na jugu Japana i Kine, na Andama (tzv. monteverde) i inim tropskim planinama itd.

Danas su najbogatiji i najstariji očuvani vegetacijski tip u manjim toplo-vlažnim oazama na jugu Europe ove trajnozelene laurisylvae s južnom dendroflorom vlažnih subtropa. Razkidane preostale plohe takvih subtropskih laurisylva iz europskog terciara su se sve dosad dijelom klimatski očuvale u nekim vlažno-toplijim oazama (reliktne refugije) oko Sredozemlja. Najveće klimazonalne plohe one do danas još pokrivaju na atlantskom otočju Makaronezije, tj. Madeira, Azori i Kanarski otoci.

Poneke manje reliktne oaze oskudnih nezonalnih laurisylva reljefno-edafski uvjetovanih još rastu na toplijem jugu Portugala, vlažnijem sjeveru Tunisa, u primorskim rječnim kanjonima jugozapadne Turske i sjeveroistočna obala Crnog mora (jugozapadno primorje Kavkaza) u Abhaziji, pa i kod nas u Dalmaciji po otočnim klancima i dubljim ponikvama Mljeta i Korčule.

Vlažni subtropi u Dalmaciji

Te naše manje oaze subtropskih laurisylva nisu toliko uvjetovane okolnom općom klimom, nego više reljefnom mikroklimom i posebnim tlom, pa su zato sad uže ograničene na vlažno-polumračne uske klance i na duboke otočne ponikve s močvarnim dnom i čestom jutarnjom maglom, uz godišnje oborine preko nekih 1.000 mm, ter slabe i rijetke zimske mrazove. Sjevernije u sličnim vlažnim klancima i ponikvama Kvarnera (npr. Mereška jama na Cresu) ove izostaju zbog prejakih mrazova, a u klancima i ponikvama srednjodalmatinskih otoka opet nema laurisylva zbog premalih oborina i ljetne suše.

Danas te naše reliktne laurisylvae u Dalmaciji nisu toliko ugrožene klimatskim promjenama i po tomu bi uglavnom stagnirale, nego ih najviše uništavaju štetno-primitivne ljudske djelatnosti tj. sječa i požari, pa besmislene i nestručne „melioracije“ vlage i nasilno očetinjavanje borovima. Najveće su štete u njima na Mljetu, gdje su te osebujne i prastare laurisylvae ostale nezaštićene izvan manjevrijednoga Nacionalnog parka s banalnim borovima, pa je tu nedavno uništena veća i najbujnija jadranska laurisylva na Sobranskoj Blatini (a ranije vjerojatno i Velje Blatine).

Tek manji relikti tih subtropskih laurisylva su još preostali na Mljetu npr. u ponikvi Prožurska Blatina i najviše u klancima Kočje na Korčuli. Prije uništenja do sredine 20. stoljeća su te jedinstvene subtropske laurisylvae u južnoj Dalmaciji bile najbujnije jadranske prašume, pored onih lužnjakovih uz istarsku Mirnu, s divovskim južnim drvećem visine 13 – 18m i bogatom raznolikom dendroflorom preko tridesetak drvenastih vrsta uz obilje južnih paprati, mahovina i gljiva inače rijetkih na Jadranu.

U još očuvanom prirodnom stanju iz 20. st. su te visoke vlažne laurisylvae na otocima južne Dalmacije sličnim sastavom bile arhaična prijelazna veza između kanarskih i crnomorskih laurisylva. U gornjem nadsloju visokog drveća su imale Pinus mesogaensis Fries.& Gaus (P. pinastroides Ung. - južni močvarni prabor) i divovski Laurus azorica (Seub.) Franco (L. primigenia Ung. – u Dalmaciji: „vela javòrika“), pa u bogatom podsloju nižeg drveća od 5 - 10m još Viburnum rugosum Vent. (V. pseudotinus Marty – „veli lempik“), Cerasus fontanesiana (Schn.) Spach, Arbutus andrachnoides Link. (A. pavarii Pamp.), Pistacia saportae Burn., Quercus aucheri Jaub.& Spach, visoka Erica arborea L. kao deblje drveće po 3-5m, itd.

Sva su ta stabla obilno prepletena gustom mrežom raznih južnih lijana: Semele barrelieri M.Gan. (kao golemi Ruscus do 3m), Dioscorea orientalis (Thieb.) Cad.& Wilk., Rubia aucheri Koch (R. longifolia), Smilax mauretanica Desf., Hedera colchica Koch, Periploca graeca L. i dr. Na njihovom tlu je obilje velikih južnih paprati inače rijetkih na Jadranu: Dryopteris australis (Ten.) Guad., Dr. mediterranea Fomin, Pteridium tauricum Grosg., Polypodium australe Fee, itd. Tlo, kamenje i debla su svi baršunasto obrasli južnim mahovinama i tropskim gljivama, a pod granama vise duge zavjese lišajeva i mahovina – što je sve nepoznato u drugim jadranskim šumama,- ali je to uobičajeno i tipično u inim južnim laurisylvama po svijetu.

Širenje sušnih subtropa

Dok se ovi vlažni subtropi s trajnozelenim kišnim laurisylvama danas većinom nalaze u stagniranju ili povlačenju, u toplijim dijelovima svijeta i Sredozemlja se s klimatskim promjenama (Allen i Breshears 1998, Kelly i Goulden 2008) već vidljivo i ubrzano proširuje ljetopadna vegetacija sušnih subtropa: ova odumire u vruće doba suše od proljeća do jeseni, a bujno se obnavlja i cvate baš u kišno doba jeseni i zime. U inim umjereno-hladnijim područjima sa zimskim mrazom, uz premalo oborina za šumu se prirodno razviju travne stepe i prerije bez drveća (osim duž rijeka), ili bar prijelazne sunčane šumostepe s narijetko razdvojenim zimopadnim drvećem.

Naprotiv u toplo-sušnim područjima subtropa i južnoga mediteranskog ruba bez jačih mrazova su tipične ove ljetopadne šikare (grmljaci i šumice) tipa restinge koje su samo zimi zelene i ljeti bez lišća. Na jugu Sredozemlja, kao i na sušnijem i toplijem rubu uz tvrdolisno-mediteranoidna (Sredozemlju slična) područja drugih kontinenata npr. jugozapad Australije, južna Afrika, Čile, Kalifornija i slične manje tvrdolisne oaze, većinom se spram susjednih toplijih savana i polupustinja nalaze takvi sušni subtropi. Tu su oskudne godišnje oborine ispod 400-450 mm, a produžena suša traje preko pola godine tj. od proljeća do jeseni, što uglavnom više ne podnosi tvrdolisna vegetacija, nego samo južnija ljetopadna.

Inframediteran suhih subtropa

Po detaljno-dokumentarnim terenskim analizama na sušnim prostranstvima jugoistočne Španjolske (Freitag 1971), krajnja donja granica godišnjih oborina za tipske šume tvrdolisnog hrasta crnike (česmine, Qu. ilex) je zonalno-klimatski oko 450 mm/god., pa ispod ove mimalne kišovitosti ni crnika niti većina tvrdolisnih makija većinom prirodno više ne rastu ili su tek kao kržljavi grmići. Od inih tvrdolisnih mediteranaca su na sušu ispod 400 mm/god. najodporniji samo Pistacia lentiscus i Olea oleaster. Tek uz zasjenu i svježiju mikroklimu po zasjenjenim klancima i sjevernim strminama nezonalno može Qu. ilex preživiti i uz 400 mm/god., pa Olea i P. lentiscus do nekih 350 mm/god., ali tad više ne na otvorenim sunčanim položajima.

Ove već poznate oborinske granice se približno poklapaju i sa stvarnom jugozapadnom granicom crnike i inih makija na vanjskim pučinskim otocima srednjeg Jadrana, pa je umjetno izmišljanje tvrdolisnih makija po analognoj ekstrapolaciji naših kopnenih šumara na te suhe vanjske otoke tek neostvariva fikcija. Zato je tu u terenskoj stvarnosti tvrdolisno mediteransko bilje iz trajnozelene makije puno rjeđe ili izostaje, a prevladava drugo ljetopadno grmlje koje pupa i cvate najesen, po kišnoj zimi je bujno zeleno, pa na proljeće lišće požuti i opada, a ljeti preostaju samo gole grane i šiblje bez lišća (tj. baš obratno od zimopadnog lišća umjerenog pojasa).

Po tomu već i laici mogu ljeti razlikovati južnu ljetopadnu vegetaciju inframediteranskih subtropa od pravih tvrdolisnih makija tipičnih za Sredozemlje.nIzmeđu golih kraških kamenjara, na mozaičnim terenima fliša i sličnih trošivih naslaga u inframediteranskim subtropima uglavnom nema mediteranske crvenice, nego su tu klimatogeno razvijena alkalno-semiaridna tla prekrivena karbonatnom korom, koji se tip tla u španjolskom najčešće zove yerma, a na engleskom caliche.

Ta sušna zemljišta su proširena po sjevernoj Africi, Arabiji, Sinaju, na jugoistoku Španjolske, a kod nas najviše na Palagruži i južnoj padini Sušca, što je također u skladu s ovdašnjom suhom klimom i osobitom južnom vegetacijom. Baš na takvomu inframediteranskom tlu južnog Sredozemlja i sjeverne Afrike inače od voćaka razmjerno najbolje uspijevaju datulje (Phoenix dactylifera), pistači (Pistacia vera), žižule (Zizyphus jujuba), saharska lubenica (Citrullus colocynthis), a od žitarica ječam.

Kroz zadnjih par desetljeća s promjenama klime je na Sredozemlju i dijelom također u Dalmaciji vidljivo širenje te južnije vegetacije ljetopadnog grmlja iz sušnih subtropa na donedavne tvrdolisne prostore preko južnog ruba mediteranske vegetacije. To je u Europi dosad nadasve prostrano, izrazito i nedvojbeno diljem Pirenejskog poluotoka (Rivas-Martinez i sur. 2001), gdje ove velike promjene traju već oko pola stoljeća. Praktični jasni rezultati su velike štete u španjolskom šumarstvu i poljoprivredi, uz ovdašnje širenje za Europu najvećih plantaža datulja i inoga tropskog voća.

Slično je na manjem prostranstvu još vidljivo u Turskoj i na Jadranu od 1970tih godina. Ranije još do sredine 20. stoljeća je kod nas ta južnija inframediteransko-subtropska flora prirodno bila ograničena uglavnom samo na Palagružu, a danas već vidljivo prevladava bar na desetak vanjskih pučinskih otoka bez tvrdolisnih vrsta između Brusnika i Glavata, pa još na tridesetak inih vanjskih otoka i otočića gdje je bar s manjim udjelom nazočna uz južne obale.

Inframediteran naših subtropa

Inframediteranski pojas sušnih subtropa s ljetopadnom vegetacijom, uz malo ili bez trajnozeleno-tvrdolisnih vrsta, oko Sredozemlja je najbolje i tipski razvijen (Freitag 1971) na suhim sjeveroistočnim obalama Afrike, na Sinaju, na jugu Tunisa i Maroka, otocima Malta i Gaudos (krajnji jug Grčke), otok Alboran i Pithyusi (Španjolska), pa jugoistočne obale Španjolske (od Gibraltara do Murcije), ter južne obale Sicilije, Krete i Cipra.

Također kod nas na Jadranu ekološko-vegetacijski tim ljetopadnim inframediteranskim subtropima danas pripadaju pretežno ili cjelinom: Palagruža i Sušac, pa manji vanjski otočići Brusnik, Kamik (Svetački), Barjaci (kod Komiže), Lukavci (na jugu Hvara), Stupa i Kosor (jugozapad Korčule), Vrhovnjaci (između Mljeta i Korčule), ter talijanski otok Pianosa na jugozapadu Jadrana.

Djelomično tj. manjinom flore tek s ponekim južnijim nemediteransko-subtropskim biljem samo uz južne obale unutar pretežno tvrdolisne mediteranske vegetacije (uz prosjek oborina oko 450-600mm i srednjom sušom po 4-5 mjeseci), danas su već granični naši otoci blizu sjevernog ruba inframediteranskih subtropa (u koje bi ušli ako se nastavi sadanji trend klime): otočići Grujica, Murtar i Zabodaski (na jugu Lošinja), jug otoka Iža, Tajer-Lavsa (vanjski jugozapad Kornata), Blitvenica (kod Žirja), Jabuka, Paklinski otoci (zapad Hvara), jugozapadne obale Svetca, Biševa, Visa, Lastova, Šćedra i Korčule, Glavat i Donji Školji (kod Lastova), dubrovački Sv. Andrija, pa na jugozapadnom Jadranu talianski Tremiti i otok Sazan uz Albaniju (Otrantska vrata).

Zbog obilnijih oborina i povremenih mrazova, gore spomenute prirodno-samonikle subtropske vegetacije uglavnom nema na kopnenoj obali od Istre do dubrovačke Omble (osim tek propagandno-turističkih „tropskih“ parkova s palmama, agavama, kaktusima i sličnim južnim egzotima), pa niti na Crnogorskom primorju, kao ni na svježijem glavnom otoku Lošinju, Rabu, glavnom Kornatu, Žirju, Šolti, Braču, Hvaru, itd.

Svojom ukupnom površinom je već dosad ta naša subtropska vegetacija južnodalmatinskih otoka (Palagruža, Sušac, subtropske oaze Mljeta i Korčule, pa desetak manjih otočića) prostorno bar podjednaka ili još prostranija od naše visokoplaninske vegetacije iznad granice šuma: Zbog razmjerno nižih planina u Hrvatskoj ispod 2.000m, ova je naša visinska vegetacija tek usko ograničena na tjemenu glavnih vrhova Dinare, Biokova i Velebita. Razlog što je kod nas to planinsko bilje puno poznatije od južnoga subtropskog je popularnost planinarstva i što naši uglavnom kontinentalni prirodoslovci mnogo više znaju o planinama, a vrlo malo (ili ništa) o subtropima.

U ovomu najjužnijem pojasu sušnih subtropa središnjeg Jadrana se ističu 3 glavna životna oblika (ekomorfe) koji zbog oskudnih oborina i topline dominiraju u sastavu te osobite južne vegetacije i daju glavni vizualni pečat cijelom krajoliku pripadnih pučinskih otoka: ljetopadni grmovi, polumesnati grmovi, pa sezonske zimske trave i ine zeljanice što ljeti presuše.

Ljetopadni južni grmovi

Ljetopadni grmovi i polugrmići (Hiemifruticeta) na Jadranu: Glavni florni predstavnici jadranskih subtropa na našim pučinskim otocima su većinom južni ljetopadni grmovi i polugrmići ili niža drvca (od 1m do 3,5m), koji su u pravilu samo za vlažne zime zeleni a ljeti goli bez lišća tj. pupaju i cvatu ujesen, najbujniji su i zeleni kroz zimu, u proljeće im dozore plodovi i lišće požuti pa opadne, tako da su ljeti posve golih grana tek kao suho šiblje.

Glavni su naši ljetopadni grmovi iz te južne vegetacije jasdranskih sušnih subtropa: najčešći su na većini naših vanjskih pučinskih otoka Euphorbia dendroides L. (drvolika mlječika), Coronilla juncea L., Lavatera bryonifolia Desf. (L. unguiculata), Helichrysum litoreum Guss., Osyris alba L., a rjeđi su još na pojedinim otocima i Lycium intricatum Boiss., Anthyllis splendens Willd. (A. aegaea Turrill), Halymus australis Nees (Obione graeca Moq.), Capparis sicula Duh. (C. ovata), Convolvulus tartonaira M.Gan., Aurinia affinis (Ten.) M.G., Brassica frutescens (Vis.) Sch.Vuk., itd.

Polusukulentni ini grmovi

Polusukulentni južni grmovi su drugi rjeđi oblik u našoj subtropskoj dendroflori vanjskih otoka, s polumesnatim i sočnim listovima ili grančicama. Mesnati listovi se uz Jadran dijelom nalaze i kod halofitnih nižih zeljanica još sjevernije na zasoljenim morskim obalama (Crithmum, Cakile, itd.), ali viši i odrvenjeli južni polumesnati grmovi kod nas rastu uglavnom samo u subtropskom pojasu pučinskih otoka: npr. Thymelaea hirsuta (L.) Endl., Arthrocnemum macrostachyum Moris, Suaeda vera L., Coronilla glauca L. (C. pentaphylla Desf.), a rjeđi su na pojedinim našim otocima još i Rumex suffruticosa Gay., Hyoscyamus muticus L. i ostali južni polusukulenti.

Savanske trave i zeljanice

Južne zeljanice i zimske trave (Hiemiherbosa): Najveći broj južnih subtropskih biljaka proširenih po sjevernoj Africi i kod nas, osobitih za vanjske pučinske otoke jesu sezonske niže zeljanice koje uglavnom presuše ljeti, pa s prvim kišama ujesen ponovo prokliju ili potjeraju iz korijena, gomolja i lukovica, bujno se ozelene i cvatu baš po kišovitoj zimi, a već na proljeće daju sjeme, uvenu i osuše se. Tu su za vanjske pučinske otoke Jadrana najznačajnije i obilne sezonske zimske trave iz vrućih južnih savana kojih uglavnom nema sjevernije na nutarnjim tvrdolisnim otocima: Hyparrhenia hirta (L.) Stapf., Ampelodesma mauretanica Dur.& Sch. (Ampelodesmos tenax Link.), Achnatherum capense (Thun.) Beauv. (Stipa tortilis Desf.), Chrysurus gracilis Morris (Cynosurus elegans Desf.) i ine rjeđe južne trave.

Ostalo su ovdje još osobite južne zeljanice naših vanjskih otoka iz pojasa suhih subtropa: Frankenia hirsuta L., Ptilostemon stellatus (L.) Greut., Scaligeria napiformis Willd: Spreng., Mesembryanthemum nodiflorum L., Mes. crystallinum L., Fumana arabica (L.) Spach, Ornithogalum arabicum L., Daucus mauritanicus L., Valantia hispida L., Sedum litoreum Guss., Teucrium divaricatum Sieb., Teucrium brevifolium Schr. i još ine južnije i rjeđe kod nas.

Aklimatizacija južnih egzota

S tim klimatskim promjenama i pomakom klimatogenih zona u Dalmaciji je povezana i sve bolja novija aklimatizacija južnih egzota. Tu se npr. dosad manjeviše uzgajalo najmanje desetak raznih palmi koje su donedavna bile uglavnom ograničene na umjetne nasade. Međutim su zadnjih desetljeća bar dvije od tih već dobro podivljale i odnedavna se same šire po otocima: Chamaerops humilis L. najviše na dubrovačkim Elafitima, a Phoenix canariensis Chaub. je češće podivljala po zapuštenim vrtovima i uz plaže na zapadu Pelješca, Korčuli, Hvaru, Palagruži, itd. Vidi još pobliže o sađenim palmama uz istočni Jadran: Odporne palme uz Jadran.

Primjeri jadranskih subtropa

Tu se na kraju kao tipski primjeri, ukratko navode neki detalji i osobitosti lokalne južne flore iz naših glavnih subtropskih oaza: sušni pučinski otoci Sušac i Palagruža s ljetopadnim restingama, pa močvarne Blatine na Mljetu kao reliktne oaze vlažnih subtropa (laurisylvae).

Subtropska Palagruža

Naš najsušniji otok Palagruža (vidi pobliže Lovrić i Rac 2003): Na najvećem dijelu Palagruže i okolnih pučinskih otočića bez makije, jasno prevladavaju sušne ljetopadne šikare tipa južnije restinge iz inframediteranskih subtropa, gdje su glavni i najčešći grmovi Euphorbia dendroides (tu visoka do 3m), pa do 2m visoki Lycium intricatum, Artemisia arborescens i Coronilla glauca, uz ine rjeđe ili nižeg rasta.

Tvrdolisne mediteranske vrste su tu posve rijetke i možda je jedina prirodno samonikla s malobrojnim primjercima na Palagruži patuljasti grmić Pistacia chia. Na sredini otoka pod svjetionikom ima i malo polusuhih kržljavih grmova unesenog lovora i divlje masline, koji su najvjerojatnije ostatak njihova ranijeg uzgoja uz srednjovjeki samostan na Palagruži (Hodžić 1996), jer se i danas uz većinu samostana po Dalmaciji sadi lovor i masline. Za ine detalje o subtropima na Palagruži vidi još pobliže: Vegetacija Palagruže. U idućemu abecednom izboru posebne južne flore naših sušnih subtropa od ukupno 282 biljih vrsta dosad popisanih na Palagruži, zvjezdica (*) označuje osobite južne vrste tu na sjevernoj granici donedavna nepoznate za Hrvatsku, koje kod nas uglavnom rastu samo na Palagruži ili još na nekim okolnim pučinskim otocima:

- *Anthyllis splendens Willd. (A. aegaea Turrill), *Aurinia affinis (Ten.) M.G., Avena aterantha Presl. (A. pilosa M.B.), Cakile maritima ampl.subsp. aegyptiaca (Willd.) Nym., *Capparis sicula Duh., Carlina graeca (Held.& Sart.) Boiss., *Carthamus baeticus Boiss.& Reut., Cerastium balearicum Hermann, Convolvulus tartonaira M.Gan., Coronilla glauca L. (C. pentaphylla Desf.), Cymbalaria pallida (Ten.) Wett., Dioscorea orientalis (Thieb.) Cad.& Wilk., Evax pygmaea (L.) Pers., *Halymus australis Nees (Obione graeca Moq.), Helichrysum litoreum Guss., Herniaria microcarpa Presl. (H. rotundifolia Viv.), *Lavatera bryonifolia Mill. (L. unguiculata Desf.), *Limonium diomedeum Brullo, *Lycium intricatum Boiss., *Matthiola rupestris DC., *Ornithogalum arabicum L., Pallenis microcephala Hal., Pistacia chia (DC.) Duh., Sedum gypsicolum (Boiss.& Reut.) Maire (S. clusianum Guss.), S. litoreum Guss., *Smilax balearica Willk. (Parilax willkommii M.G.), Sm. mauritanica Poir., Suaeda vera L, Thymelaea hirsuta L., Umbilicus chloranthus (Sib.& Sm.) Boiss., Valantia hispida L., uz još ine proširene i česte na nutarnjim otocima.

Subtropski otok Sušac

Drugi primjer naših graničnih subtropa je otok Sušac (pobliže Rac i Lovrić 2002): Za razliku od najsušnije Palagruže obrasle uglavnom samo ljetopadnim grmljem, na višemu i malo vlažnijem Sušcu (prosjek 406 mm/god.), ipak postoje i plohe tvrdolisne mediteranske makije većinom na gornjem tjemenu glavnog vrha Veli Gark (243 m) i na svježijoj i zasjenjenoj sjevernoj strmini otoka (jer Palagruža je preniska za taj tvrdolisni pojas). Naprotiv su ine južne padine otočnog grebena i priobalni pojas oko Sušca većinom zarasle ljetopadnim grmljacima, gdje obilno dominira Eu. dendroides i ostale južnije vrste slično poput Palagruže. Za ine biljne detalje o subtropima na Sušcu vidi još: Flora otoka Sušca.

U ukupnoj kopnenoj flori Sušca je dosad poznato 278 vrsta, od kojih su tu najznačajnije slijedeće južnije biljke, rjeđe ili nepoznate na inim jadranskim otocima (oznaka zvjezdicom *): Allium neapolitanum Cyr., *Anthyllis splendens, Aurinia leucadaea (Guss.) Koch, Avena aterantha, Buglossides sibthorpii (Gris.) John, Carlina graeca, *Carthamus baeticus, Cerastium balearicum, Coronilla glauca, *Cynosurus elegans Desf. (C. gracilis Morris), Convolvulus tartonaira, Dioscorea orientalis, Evax pygmaea, Filago eriocephala Guss., Helichrysum litoreum, Herniaria microcarpa, Hyparrhenia hirta (L.) Stapf, Leontodon rothii Ball., Limonium diomedeum, Matthiola rupestris, Ornithogalum arabicum, Pallenis microcephala, Philyrea angustifolia L., Phagnalon graecum Boiss.& Held., Pistacia chia, Sedum litoreum, *Taraxacum montesignum Soest., *Teucrium brevifolium Schreb., T. divaricatum Sieb.: Boiss. (T. graecum Čelak), Valantia hispida, pa ostale dijelom proširene i na nutarnjim otocima Dalmacije.

Vlažni subtropi Mljeta

Vlažni subtropi Blatina na Mljetu: Do danas su raznim južnim vrstama najbogatije subtropske laurisylvae Jadrana bolje očuvane u prvotnom prirodnom stanju samo u manjim plohama na sjeveroistoku Korčule, a najviše u klancima Kočje kod Žrnova. Veće ali dijelom već oštećene i osiromašene plohe dalmatinskih laurisylva još donedavna su bujno rasle na više mjesta po Mljetu, osobito u dubokim močvarnim ponikvama „blatine“. Po lokalnoj tradiciji bi neke prostrane visoke šume u prošlim stoljećima rasle oko najveće mljetske zavale Velje Blatine, ali je sada njihov izgled i sastav već teško izvesti jer su tu uništene bez traga, premda su po analogiji mogle biti slične vlažnim šumama (laurisylvae) uz preostale mljetske blatine.

Naša najveća poznata vlažna laurisylva, površine desetak hektara je još donedavna bila Sobranska Blatina na sredini Mljeta, koja je dosaed uglavnom uništena u protekla tri desetljeća, besmislenim hidro-melioracijama zbog dezinsekcije komaraca i vodoopskrbe susjednog sela Sobra. Ine 2 manje laurisylvae po par hektara su na Mljetu još bile Blatine Kozarica i Prožura, a ta vlažna šuma uz Kozaricu na sjeverozapadu Mljeta (blizu granice Nacionalnog parka) je već posve uklonjena nakon sredine 20. st. zbog pretvaranja u plantažu agruma: mandarine, limun, kivi, itd. Još jedina dosad preostala na Jadranu, većinom očuvana u poluprirodnom stanju nalik na kolhidske i kanarske prašume je danas zadnja naša subtropska laurisylva Prožurska Blatina na sjeveroistoku Mljeta, koju stoga treba žurno zaštititi kao strogi prirodni rezervat – dok i ova ne bude nepovratno uništena.

Dopunjena zonacija Jadrana

Zbog gore opisanog novijeg proširenja najjužnije ljetopadne vegetacije na vanjske pučinske otoke središnjeg Jadrana, potrebno je kod nas dopuniti tj. proširiti sustav mediteranske zonacije bioklimatsko-vegetacijskih pojasa jugozapadne Hrvatske duž Jadrana, sa zonalno pripadnim fitocenološkim svezama. Ovo je učinjeno na temelju standardnoga općeprihvaćenog nazivlja međunarodne mediteranske zonacije, koja se već desetljećima rabi po južnoj Europi i Sredozemlju, od Portugala i Maroka do Grčke i Turske (uključivo i susjednu nam Crnu Goru).

Međutim, kontinentalni šumari u Hrvatskoj (Trinajstić i dr.) zbog skromnog poznavanja Sredozemlja dosad zanemaruju te međunarodne standarde, pa su odnedavna kod nas izmislili svoju posebnu originalnu zonaciju južne Hrvatske – koju uglavnom ne rabe ostali u inozemstvu osim ovih kod nas. Zbog poredbenog uvida su ovi jezično čudni i nejasni nazivi samo naših pojasa (tzv. paramediteran, epimediteran, hemimediteran, stenomediteran, ...itd.) ovdje pridodani u zaporkama kao vjerojatni sinonimi iza standardnih međunarodnih (oznaka: hr.šum.). Vidi još pobliže općenito o medjunarodnoj zonaciji Sredozemlja: Sredozemna zonacija.

Inframediteranski subtropi - kserofilni otočni pojas (Bertović): Kod nas je to najjužniji nemediteranski pojas sušnih subtropa na desetak vanjskih pučinskih otoka oko Sušca i Palagruže tj. od Brusnika do Vrhovaca, gdje prevladavaju ljetopadne šikare (Euphorbietalia dendroidis Zoh.: Thymelaeion hirsutae Tadr.), tek uz malo ili bez tvrdolisnih mediteranskih vrsta. Tu su oskudne zimske oborine po 200-450 mm/god. i najduža suša preko pola godine: od proljeća do jeseni.

Južnosredozemni granični pojas – termomediteran ili kseromediteran (hr. šum. „stenomediteran“): Duža ljetna suša je po 3 – 5 mjeseci i ukupne oborine 450-700 mm/god., tek ponekad uz rijedak i slabi mraz zimi. Tu je uglavnom tvrdolisna vegetacija makija (Oleo-Ceratonion Mol.) uz malo ili bez južnijih ljetopadnih grmova, koja obuhvaća većinu vanjskih jadranskih otoka od južnog Lošinja do Elafita i manjim dijelom najtoplije otvorene obale kopnene Dalmacije: Rogoznica-Vinišća i Orebić-Cavtat.

Pravi sredozemni pojas – eumediteran (ili mezomediteran): kraća ljetna suša po 2 – 3 mjeseca, obilnije oborine 700-1200 mm/god., povremeno umjereni mrazovi do nekih -7°C (min. oko -10°C). Ovdje rastu poluzimzelene sredozemne šume (Quercion ilicis Mol.) s dominacijom crnike uz manje listopadnih (zimopadnih) polusredozemnih vrsta. Obuhvaća jug Istre i dalmatinsku obalu Zadar-Budva, pa većinu nutarnjih otoka i vrhove većih južnih otoka.

Polusredozemni pojas – submediteran (hr.šum. „hemimediteran“): Ovo je hladnije područje sa češćim i jačim mrazovima do nekih -15°C (min. oko -20°), a oborine su slične ili nešto veće od eumediterana (do nekih 1.500 mm/god.) uz ljetni minimum s 1 – 2 polusuha mjeseca. Tu su već pretežno listopadne kserofitne šumice bjelograba (Carpinion orientalis Hić), uz malo ili bez tvrdolisnih vrsta: Philyrea, Smilax, Ruscus, Juniperus oxycedrus i dr. Obuhvaća većinu Istre i dalmatinske Zagore, otoke Krk i sjeverni Cres, Boku Kotorsku i rječne doline jadranskog sliva.

Brdskosredozemni pojas – supramediteran (hr.šum. „epimediteran“, mediteransko-montani pojas): Ovo je granično prijelazno područje na sjevernom rubu Sredozemlja, gdje su oborine obilnije po 1000-3000 mm/god. uz ljetni minimum bez izrazite suše i zimi s više snijega, a toplinski i po mrazu je uglavnom slično nižemu polusredozemnom pojasu. Klimazonalna vegetacija je tu već čisto listopadna s dosta kontinentalnih vrsta, uglavnom termofilne šume crnograba (Orno-Ostryon Fuk.) bez tvrdolisnih južnih vrsta. Obuhvaća većinom niža brda primorskih Dinarida, više otočne vrhove Cresa, Krka i Brača, ličke doline i dinarske kanjone do srednje Hrvatske (novije klimatsko proširenje), a do morske obale samo oko burnog Senja (Lovrić 1995).

Južnogorski pojas – oromediteran (hr.šum. „paramediteran“): Više nema ljetne suše i obilne oborine su po 2000-5000 mm/god., uz češće mrazove i obilje zimskog snijega. Ovo je već rubno kontinentalno područje i klimazonalna vegetacija su većinom južne bukove šume (Ostryo-Fagion Borh.), uglavnom s kontinentalnim sredoeuropskim vrstama uz malo ili bez primorskih biljaka u prizemnom podsloju. Tu spadaju gorski lanci primorskih Dinarida od sjeverne Istre do Boke Kotorske, veliki dio Like itd.

Glavni zaključak

Pod klimazonalnim utjecajem u raznolikim kombinacijama topline i oborina, prirodna drvenasta vegetacija jugozapadne Hrvatske duž istočnog Jadrana razvila se u 4 glavna fiziognomska tipa različitog prostranstva:

Listopadne kopnene šume (zimopadna vegetacija, grupa Querco-Fagetea ampl.): najviše obrašćuju primorske Dinaride i dublje kopneno zaleđe s dosta oborina i jačim mrazovima, a do mora silaze na vlažno-hladnijim kopnenim obalama Trst-Vrsar, Lovran-Nin, Boka Kotorska i na otoku Krku.

Tvrdolisne sredozemne makije (Quercetalia ilicis): to je na Jadranu najrašireniji i poznati mediteranski tip južne vegetacije s krutim kožastim listovima, a razvijen je uz ljetnu sušu i blaži mraz na većini jadranskih otoka i dalmatinskoj kopnenoj obali.

Vlažno-tople laurisylvae: ovo je kod nas najrjeđi tip reliktne drvenaste vegetacije, kao zadnji refugijski preostatak madro-terciarnih prašuma s višim južnim drvećem mekših i većih višegodišnjih listova, uz razne brojne lijane, veće paprati i obilje mahovina. Jedina preostala nalazišta na Jadranu su zasjenjeni otočni klanci i duboke močvarne ponikve na Mljetu i Korčuli.

Ljetopadne otočne šikare (Euphorbietalia dendroidis – Thymelaeion): takve kod nas rastu samo u sušnomu najjužnijem pojasu inframediteranskih subtropa na desetak vanjskih pučinskih otočića središnjeg Jadrana, a najviše na Sušcu i Palagruži (razrađeno u ovom članku).

Literatura

Allen, C.D.; Breshears, D.D. 1998: Drought-induced shift of a forest–woodland ecotone; Rapid landscape response to climate variation. Proc. Nat. Acad. Sci. USA, 95 (25): 14839–14842.
Bertović S. 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prirod. Istraž. JAZU 41 /ser. Acta Biol. VII/2): 87-215 + 6 tab, 3 maps, Zagreb.
Cristofolini G. et al. 1967: Flora e vegetazione dell'Isola di Pianosa (Isole Tremiti). Giornale botanico italiano 101 / 4: 189-198.
Freitag H. 1971: Die natürlische Vegetation des südostspanischen Trockengebietes. Botanische Jahrbücher 91 (2-3): 147-308.
Hodžić M. (ed) 1996: Palagruža, biser Jadrana. Matica Hrvatska Kaštela, 396 str.
Kelly, A.E.& Goulden, M.L. 2008: Rapid shifts in plant distribution with recent climate change. Proc. Nat. Acad. Sci, Carnegie Institution of Washington, Stanford.
Lovrić, A.Ž. 1981: Subtropical relicts in southernmost isles. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 27 (9): 73 76.
Lovrić A.Ž. 1981: Mediterranoide and subtropical vicariads of Adriatic insular vegetation. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 27 (9): 77 78.
Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 1991: Mögliche Vegetationsverteilung Kroatiens nach den rezenten Klima-Aenderungen. Beiträge der 6. Oesterreichischen Botanikertreffen: p. 32, Universität Graz.
Lovrić A. Ž. 1993: Dry costal ecocystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2: 391-420, (ed. D. W. Goodall), Elsevier, Amsterdam.
Lovrić A.Ž. 1995: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Dr.Sc. Thesis, 462 p. Sveučilište u Zagrebu.
Lovrić A.Ž. 2001: Vegetation changes by dry winds Bora and Foehn in Dinaric Alps. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”, A-26/59, Universidad de Leon.
Lovrić A.Ž.& Rac M. 2003: Flora and synecology in remote islets Palagruža, and near benthos in central Adriatic offing. Periodicum Biologorum 105 / 4: 413 - 428, Zagreb.
Lovrić A.Ž.& Rac M. 2004: Climate changes and shifted limits of Mediterranean vegetation in West Balkans. 11th OPTIMA-Meeting (poster summary), Beograd.
Lovrić, A.Ž. 2010: Ekološki odraz juga i gorskog fena na termofilnu floru jadranskih otoka i dinarskih dolina. Jadranska meteorologija 55: 31-40, Split.
Lovrić A.Ž.& Rac M. 2011: Sjeverniji klimatski pomak primorske vegetacije kroz Hrvatsku. Jadranska meteorologija 56: 45-58, Split.
Milković, J. 1996: Palagruža, oborinski podaci. Zbornik Palagruža, str. 233-239, Matica Hrvatska Kaštela.
Palamarev, E. 1989: Paleobotanical evidences of the Tertiary history and origin of the Mediterranean sclerophyll vegetation. Plant System. Evol. 162: 93-107.
Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2001: 35-years monitoring of new xerotherm impact. Proc. Symp. ”Climatic change and vegetation, extreme habitats and desertization”. Universidad de León: p. 58-59.
Rac M.& Lovrić A.Ž. 2002: Benthic and xeric vegetation of remote islands Sušac and Kopišće, and of adjacent seafloors in southern Adriatic. Periodicum Biologorum 104 (2): 139-148, Zagreb.
Rivas-Martinez, S.; Loidi-Arregui, J., Penas-Merino, A. (eds.) 2001: Condiciones extremas y vegetación; Cambio climático y desertisación. Associatión española de fitosociología, Universidad de León, 223 p.

Poveznice

Reference

Authorized original from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Ž. Lovric & D.sc. Mladen Rac, also reprinted in Adriatic meteorology vol. 57: 36-43, Split 2011; if quoted source and authors, may be copied and distributed without changes.

Jadranski ljetopadni subtropi

Sadržaj