Maglice (pirge, matje)

Maglica (latin. nebula, kajkav. pirga, čakav. matja, srb. maglina), je daleki oblak u dubokom svemiru, sastavljen od svemirske prašine i plinova, ili od daljih zvjezdanih jata i povezanih skupova. U početku je nebula bila zajedničko ime za sve oblike magličastih nebeskih pojava, uključivo i galaksije, a danas se kao zajednički naziv za sve ove magličaste objekte još rabi i opisni naziv 'objekti dubokog svemira'.

Hrvatsko-kajkavsko i nadasve čakavsko nazivlje na Jadranu za većinu vidljivih maglica je izrazito najbogatije u Europi i u svijetu pored američkih Maja, čak s dvadesetak raznih pripadnih imena. Naš kajkavski naziv pirge je najstariji očuvani naziv maglica na svietu (bar 4.000 god.), podietlom još od pradavnoga pirgah iz prapoviestne Mezopotamie. Nebule (maglice) mogu biti još podjeljene na planetarne maglice, difuzne maglice, tamne maglice i posebno od njih još galaktike. U ovom tekstu su sve razne maglice prikazane u širemu, klasičnom obuhvatu.

Abstract

Nebulae: A condensed survey of the main types and examples of spatial nebulae, of their physical properties, naming and historical traditions is offered. Besides American Mayas, Adriatic islanders have also an excellent insight in dozen named nebulae known from medieval times in their Veyan legends.

Ime i tradicije

Dinarski jekavci i ekavci većinom nemaju predočbe o nekom postojanju svemirskih maglica, osim tek njihove "Kumovske slame" i zvjezdanog roja "Vlašići". Naprotiv kod hrvatskih ikavaca i kajkavaca, a nadasve kod jadranskih pomorskih čakavaca postoji do dvadesetak posebnih domaćih naziva za glavne detalje Mliečnog Puta (naša Galaksija, Via Lactea) i još za ine okom vidljive daleke svemirske maglice (kajkavske pîrge i čakavske màtje), npr. u Orionu, Andromedi i na južnom nebu. Glavna posebnost starohrvatskog pučkog zvizdoslôvja je baš to naše galaktičko nazivlje, najbogatije medju svim europskim narodima, pa i u svietu osim kod Maja, a razlozi tog poznavanja su prastari mitološki ali i praktični pomorsko-meteorološki. Naime po tisućljetnom iskustvu jadranskih pomoraca i ribara, ako se noću "màtje" (svemirske maglice) jasno vide zbog bistrog neba i zvijezde vrlo slabo titraju (= suhi zrak), to je sve dobar predznak dužega lijepog i mirnog vremena (= anticiklona). Naprotiv, kada zvijezde pojačano i nadprosječno titraju (zbog vlage), a spomenute "màtje" niti bez mjesečine nisu vidljive zbog zamućenoga noćnog neba, to je oboje zajedno siguran predznak skorog pogoršanja vremena tj. oluje na moru i kiše na kopnu pa znači nadolazak ciklone.

Čakavica i kajkavica

Po pučkom shvaćanju kvarnerskih pomoraca, izdvojeni ogranci Mliječnog Puta i manje svemirske maglice vidljive na nebu su otrgnuti dijelovi Marijine Krune (izvorni naziv Mliječnog puta). Marijinu Krunu i okolne manje maglice spominju takodjer i legende Veyske Povêde: Sionvrâg-Šaÿta (Veliki Sotona) istrgnuo je iz Štomorÿne_Krune (Mliječni Put) par dragulja da ih ukrade, ali ga je u tom presjekao Sionbôg-Sevÿšna (Bog Svevišnji) svojim ognjenim mačem tj. zvijezdom repaticom, pa su odonda ti dragulji u bijegu ostali kao svjetleći tragovi na nebu oko svijetle krune (Galaksije) kao posebne maglice Šparnàć (Orionova maglica) i Mićamàtja (Andromedina maglica), te zvjezdani rojevi Vlahÿtje (Pleiades), Malÿtje (Hyades) i Plenÿce (Praesepe), odnosno još kajkavski Pirgáča (Orionova maglica) i Laheci (Pleiades).

Svemirske maglice: kajkavske pîrge i čakavske màtje" su općeniti starohrvatski pojmovi srednjovjekog iskona za svemirske galaksije i zvjezdane rojeve u značenju pjege ili mrlje. Čakavski je naziv antičkoga romanskog podrijetla (latin. macula), dok je kajkavski još daleko stariji iz akadosumerskog pirgah.

Zvjezdani rojevi: čakav. šupère = zbijena zvjezdana jata, kao i gustija sjajna mjesta duž Mliječnog Puta tj. jače nakupine brojnih zvijezda unutar ili izvan naše Galaksije, najizrazitije su u zviježdjima Strijelac i Škorpion, te zvjezdane grupe Pleiades, Hyades i Praesepe. Ovaj staročakavski naziv znači žarnica ili žeravica, a po pučkom tumačenju iz Vejskih legenda, to su sjajni dragulji poredani na Marijinoj kruni.

Supernove (eksplozivne zvijezde): čakav. zveždÿna, jesu kratkotrajne pojave novih, prije nevidljivih i abnormalno sjajnih zvijeza koje su ponekad i danju vidljive.

Crne rupe u svemiru: kajkav. luknje i čakav. gârme = mračnija i naizgled prazna područja bez zvijezda, npr. u u Mliječnom Putu, gdje je svjetlost zastrta tamnim oblacima neprozirne tvari. Staročakavski i kajkavski nazivi slično znače pećina ili rupetina, a naš jadranski pojam potječe iz staroperzijskog ghar (= špilja) i kajkavski iz indovedskog lokanya = rupa-šupljina. Po pučkoj predaji Vejskih legenda, to su prazne rupe u Marijinoj kruni odakle je Sotona ukrao dragulje "šupère" (svemirske maglice).

Naša Galaksija (Via Lactea): štok.-ikavski Gôspina Kruna, kajkav. Marijina Koruna i čakavski Štomorÿna Kruna = to je kršćanski naziv iz staročakavskog Štomorÿna = Sv. Marija (Majka Božja). Čakavski su još imenovani i glavni vidljivi dijelovi naše Galaksije: Garmÿna (Crna rupa u zviježdju Strijelca), Artÿna (svijetli krak u Ofiuhu), Siongêt (tamni usjek u Orlu), Mićagêt (manji usjek u Kasiopeji) itd. Kod nas je ideološki bio nametnut vukovsko-balkanski naziv "Kumovska Slama" turskog iskona iz islama, koji rabi tek manjina hrvatskih jekavaca dok je inim Hrvatima uglavnom nepoznat jer to u raznim inačicama uglavnom zovu "Marijina Kruna". Zato je balkansko ime "Kumovska Slama" kod nas ideološki nametnuto u Jugoslaviji, da se izbjegne općehrvatski vjerski naziv Marijina Kruna.

Orionova maglica (theta Oriona): kajkav. Pirgáča i čakav. Šparnàć. Čakavsko ime romanskog iskona znači "oblačić" zbog nepravilno-krpastog oblika ove maglice, a kajkavsko je prastarog akadosumerskog iskona: Pirgaki u prapoviesnoj Mezopotamiji.

Andromedina maglica (M 31): kajkavski Malapirga i čakavski Mićamàtja kvarnerskih otočana. To je najbliža, kod nas jedina okom jasno vidljiva i posebno imenovana spiralna galaksija, a kajkavski i čakavski znači "sitna pjega".

Veliki Magellanov oblak: čakavski Velamàća. To je najveća maglica na južnom nebu, ali nije vidljiva iz Sredozemlja. Taj noviji čakavski naziv znači "velika pjega" i poznat je nekim našim pomorcima koji su plovili tropskim i južnijim morima.

Mali Magellanov oblak: čakav. Malamaća, takodjer je noviji naziv čakavskih pomoraca, nastao iz plovidbe tropima i južnim morima.

Pleiades (Vlašići u Biku): kajkav. Laheci, čakav. Vlahÿtje, a slični su općehrvatski nazivi za tu zvjezdanu grupu u svim našim dialektima pa ju poznaju i štokavci.

Hyades (u zviježdju Bika): kajkav. Kepeci i čakav. Malÿtje (Malìći). Kajkavski i čakavski naziv označuju patuljke, koji se pojavljuju zajedno sa svetim Bikom u Vejskim legendama (Povêda ud_Bakodlâka tar_mîćeh Malÿtjah), pa su i na nebu preslikani u zajedničko zviježdje.

Praesepe (Jaslice - epsilon Raka): čakav. Plenÿce. Naš naziv za ovu zvjezdanu grupu je prijevodni kalk njezina romanskog imena u sličnom značenju dječje "pelene".

Povijest promatranja

Najsjajnije grupe zvijezda poput Plejada (Messier 45) i Hijada su poznate već od davne prapoviesti. Ostali su bili upoznati tek kao mutne zvijezde ili magličasti objekti. Do otkrića teleskopa priroda tih magličastih objekata je bila nepoznata. Tek su teleskopi pokazali da se radi o grupacijama zvijezda.

Promatranja skupova zvijezda pokazala su da postoje dvije vrste skupova. Prvi su okrugli i vrlo gusti skupovi koji se nalaze u približnom sferoidnom oblaku oko središta Mliječne staze. Druga vrsta skupova je bila nepravilnog oblika i manje gusta. Prva vrsta skupova su prozvani kuglastima, a druga vrsta otvorenim skupovima. Ponekad se još rabi i naziv galaktički skup jer se oni nalaze u ravnini diska Mliječne staze.

Vrlo rano se otkrila fizička povezanost zvijezda u otvorenim skupovima. John Michell, misionar iz 18. stoljeća, izračunao je da je šansa da se zvijezde gledane s Zemlje izgledaju kao Plejade tek 1:496,000. Kako je astrometrija postajala preciznija tako se otkrilo da zvijezde otvorenih skupova imaju jednako stvarno gibanje kroz prostor. Spektroskopske analize su potom otkrile da otvoreni skupovi imaju slične radialne brzine i time je otkriveno da su zvijezde iz otvorenih skupova nastale u istoj grupi.

Tipovi maglica

Maglica (latin. nebula = oblačak) je svjetliji svemirski oblak na tamnoj pozadini dubokog svemira, sastavljen od svemirske prašine i plinova, ili od gušćih zvjezdanih rojeva.

Planetne maglice nastaju oko zvijezde koja odbaci svoj omotač pa maglica većinom podsjeća na orbitu planeta zbog svoga kružnog oblika, po čemu je taj tip maglica dobio ime.
Protoplanetne maglice su maglice koje stvara mlada zvijezda sa svojim protoplanetnim diskom iz kojega će potom nastati planetni sustav.
Ostatci supernovih (čakav. zveždýne i kajk. zvezdáče): nakon eksplozije supernove, od tvari koja je izbačena tim praskom nastaje maglica koja se s vremenom proširi u okolnom prostoru, npr. maglica Rakovica u zviježdju Bika.
Emisijske maglice sadrže većinom svijetle plinove ionizirane od neke zvijezde u njihovoj blizini.
Reflektivne maglice su osvjetljene svijetlom susjedih zvijezda, a kako se plava boja najlakše reflektira, ove maglice većinom svjetlucaju plavkasto, npr. magličasti prostor u zvjezdanom jatu Vlašići (Pleiades).
Tamne maglice sadrže međuzvjezdanu prašinu koja upija svijetlo, pa mogu prekriti zvijezde iza njih; npr. dio neke svijetle maglice ili neke susjedne zvijezde. Jedna od poznatijih tamnih maglica je tzv. 'Konjska glava' u Orionu.

Zvjezdana jata

Gusti rojevi (zbijena jata, čakav. šupère) su mjesta gdje se rađaju mlade užarene zvijezde koje intenzivno ioniziraju svoj okoliš. Nove zvijezde se oblikuju kad se difuzni molekularni oblaci počinju sažimati, bilo pod utjecajem svoje gravitacije ili zbog nekog poremećaja, npr. eksplozije susjedne supernove (čakav. zveždyna). Takav zbijeni oblak ponekad formira čak do stotine novih zvijezda koje jako ioniziraju okolne plinove i stvaraju emisijsku maglicu. Kuglasti skupovi za razliku od otvorenih skupova, su grupe zvijezda čvrsto povezane gravitacijskim utjecajem.

Otvoreni skup je grupa mladih zvijezda nastala iz istoga molekularnog oblaka. Skupovi mogu sadržavati od desetak do nekoliko tisuća zvijezda koje su slabašno povezane gravitacijskim utjecajem. Otvoreni skupovi se nalaze samo u spiralnim i nepravilnim galaksijama gdje se zbiva proces aktivnog oblikovanja zvijezda. Većina otvorenih skupova je mlađa od sto milijuna godina. Zbog slabe gravitacijske povezanosti, otvoreni skupovi se brzo raspadaju zbog interakcije s oblacima plina, prašine i drugih zvijezda.

Vrlo mladi otvoreni skupovi mogu sadržavati ostatke molekularnog oblaka iz kojeg su nastale. Sjaj mladih zvijezda se tada reflektira od ovih zaostalih oblaka pa se oni vide kao refleksijske maglice. Intenzivno zračenje mladih zvijezda brzo razbija te oblake i zato su oni kratkog vijeka.

Nastanak otvorenih skupova

Sve zvijezde nastale su prvotno u otvorenim skupovima. Veliki oblak prašine i plina s masom nekoliko desetina sunčeve urušit će se i formirati više zvijezda, a ne samo jednu masivnu. Formiranje otvorenih skupova započinje urušavanjem dijela molekularnog oblaka u gusti oblak plina i prašine s masom nekoliko tisuća puta većom od sunčeve. Mnogi faktori mogu izazvati urušavanje oblaka ili dijela oblaka koji će izazvati formiranje otvorenog skupa. Među te se ubrajaju udarni valovi izazvani obližnjom eksplozijom supernove ili sudar s drugim molekularnim oblakom. Kad se oblak počne urušavati, pojaviti će se u njemu gušće grude tvari. Te grude će se dijeliti u sve manje i manje grudice i na kraju će to rezultirati nastankom zvijezda. Vjeruje se da u našoj galaksiji svakih nekoliko tisuća godina nastane jedan otvoreni skup.

Kada skup nastane, mlade, sjajne i najmasivnije zvijezde koje pripadaju spektralnim klasama O i B, početi će zračiti ogromne količine UV zračenja. Zračenje uzrokuje brzu ionizaciju preostalog molekularnog oblaka iz kojega su nastale zvijezde. Zvjezdani vjetrovi masivnih zvijezda i radiacijski pritisak tjeraju ove oblake dalje izvan otvorenog skupa. Za nekoliko milijuna godina otvoreni skup će vjerojatno doživiti prvu eksploziju supernove koja će ubrzati istjerivanje plina iz skupa i nakon nekoliko desetaka milijuna godina u otvorenom skupu neće više biti plina. U tipičnom slučaju na formiranje otvorenog skupa se potroši tek 10% dostupnog materijala. Nije neobično naći nekoliko otvorenih skupova nastalih iz istoga molekularnog oblaka.

Morfologija

Medju otvorenim skupovima je moguće naći slučajeve s tek par zvijezda razbacanih po velikom prostoru ili kao suprotnost, guste skupove s nekoliko tisuća članova. Tipičan skup se sastoji od razmjerno guste jezgre brojnih zvijezda, okružene s koronom rjedje raspoređenih zvijezda. Jezgra skupa se u prosjeku proteže na 3 do 4 ly, dok se korona može protezati i do 20 ly. Prosječna gustoća zvijezda u skupu je oko 15 zvijezda po kubnom parsecu. Prosječna gustoća zvijezda u okolici Sunca je 0.03 zvijezde po kubnom parsecu, u kuglastim skupovima gustoća može biti i 1000 zvijezda po kubnom parsecu.

Otvoreni skupovi su često svrstani metodom koju je razvio Robert Trumpeler 1930. godine. Trumplerova shema klasifikacije se sastoji od rimskih brojeva I. do IV. koji označuju koncentriranost i izdvojenost otvorenog skupa od pozadinskih zvijezda (od jake do slabe izdvojenosti), pa arapski brojevi 1 do 3 koji opisuju raspon u sjaju zvijezda otvorenih skupova (1 je najmanji raspon, 3 najveći) i slova p, m i r koji govore dali je skup siromašan (poor), umjeren (medium) ili bogat (rich) s zvijezdama. Slovo n govori jeli skup umotan u maglicu. Po Trumplerovoj klasifikaciji, Plejade pripadju tipu I3rn, tj. vrlo izvdojen i koncentriran s velikom razlikom u sjaju medju zvijezdama, velikim brojem zvijezda i pripadnom maglicom. Obližnje Hijade su klasificirane kao II 3 m, (manje koncentriran, velika razliku u sjaju i umjereno bogat).

Broj i raspored

Postoji oko 1.000 poznatih otvorenih skupova u našoj galaksiji, ali njihov stvaran broj možda je i deset puta veći. U spiralnim galaksijama otvoreni skupovi se mogu pronaći u spiralnim krakovima, gdje je gustoća plina i prašine najveća, kao i intenzitet formiranja zvijezda. Otvoreni skupovi su snažno koncentrirani uz ravninu diska galaktike s visinskom skalom od 180 ly što je neznatno vezano uz promjer galaktike od 100,000 ly. U nepravilnim galaksijama su otvoreni skupovi nasumice razbacani, mada je njihova koncentracija najveća uz guste oblake prašine i plina.

U starim eliptičnim galaksijama formiranje zvijezda je prestalo u davnoj prošlosti pa one ne sadrže otvorene skupove. U našoj galaksiji mladji otvoreni skupovi se nalaze bliže središtu, gdje su plimne sile jače i molekularni oblaci gušći. Stariji otvoreni skupovi nalaze se uz vanjske rubove diska galaksije.

Zvjezdani sastav

Kako se otvoreni skupovi rasprše prije nego što zvijezde u njima dosegnu naprednije evolucijske stadije, svjetlosću otvorenih skupova dominira svijetlost mladih, plavih zvijezda. Te zvijezde su najmlađe i najmasivnije, pa je njihov život tek nekoliko desetaka milijuna godina. Stariji otvoreni skupovi zato sadrže većinom žute zvijezde.

Kada zvijezda potroši sav vodik koji potiće nuklearnu fuziju u njoj, zvijezde male ili srednje mase odbacuju vanjske omotače i tako stvaraju planetne maglice. Sve što još ostane od te zvijezde je bijeli patuljak koji se polako hladi. U otvorenim skupovima se često pojavljuje manjak bijelih patuljaka s obzirom na masu i starost skupa. Vjeruje se da kad crveni div odbaci svoj omotač da val plina izgura bijelog patuljka izvan skupa.

Evolucija zvijezda

Kad se za otvoreni skup napravi Hertzsprung-Russellov diagram za otvoreni skup može se uočiti da većina zvijezda pripada glavnom nizu. Najmasivnije zvijezde u skupu su već počele evoluirati u crvene divove i nalaze se u gornjem desnom dijelu grafa. Zato se linija grafa lomi i opet spušta prama gornjem desnom kutu. Po položaju loma linije može se odrediti starost skupa.

Kako su sve zvijezde iz jednog skupa napravljene od vrlo slične tvati, to je ovakav skup odličan poligon za promatranje evolucije zvijezda. Razlika u sjaju između zvijezda u pojedinom skupu tada je izravno vezana uz njihovu masu. Promatranjem količine elemenata poput litija i berilija moguće je ponešto naslutiti o procesima u unutrašnjosti zvijezda. Proučavanje količine tih elemenata također može dati naznake o starosti skupa. Studije su pokazale da je količina litija i berilija mnogo manja nego što teoretski modeli predviđaju. Razlog ovog nepoklapanja još nije poznat.

Sudbina otvorenih skupova

Mnogi otvoreni skupovi su nestabilne tvorbe. Interakcije s okolnim zvijezdama i molekularnim oblacima mijenjaju putanje pojedinih zvijezda i one napuštaju skup. Mali otvoreni skupovi gdje je brzina oslobađanja manja od prosječne brzine zvijezda traju samo nekoliko milijuna godina. Skupovi s dovoljno mase da zadrže zvijezde ostaju cijeli nekoliko desetaka milijuna godina ali kroz vrijeme i njih rasprši kombinacija unutarnjih i vanjskih utjecaja. U nutarnje faktore se ubrajaju bliski prolaski pojedinih zvijezda, jer bliski susreti mogu uzrokovati izbacivanje jedne od zvijezda. Otvoreni skupovi tako mogu ispariti kroz vrijeme.

Vanjski utjecaji na skup su druge zvijezde i sudari s molekularnim oblacima. U prosjeku svakih pola milijarde godina po jedan kuglasti skup se sudari s molekularnim oblakom. Gravitacijske plimne sile zbog takvog sudara uzrokuju raspršenje skupa. Od skupa na kraju ostane niz zvijezda, ne dovoljno bliske da budu smatrane kao skup ali se sve inercijom još gibaju u podjednakom smjeru i sličnim brzinama. Vrijeme kroz koje će se skup održati ovisi o njihovoj početnoj masi. Masivniji skupovi duže odolijevaju utjecajima i vrijeme trajanja njihovog poluživota je oko 150 do 800 milijuna godina.

Kad se otvoreni skup raspadne, iza njega će ostati grupa zvijezda sa sličnim brzinama i smjerom gibanja. Takve grupe zvijezda se zovu zvjezdane asocijacije, pokretni skupovi ili pokretna grupa. Najsjajnije zvijezde u zviježđu Veliki Medvjed su primjer takve starije grupe (Ursa Major moving group).

Otvoreni skupovi kao daljinomjeri

Promatranje obližnjih otvorenih skupova čije udaljenosti znamo dovoljno precizno može poslužiti za stvaranje metode, kojom je moguće odrediti udaljenosti ostalih skupova. Uspoređujući HR dijagram obližnjeg otvorenog skupa i nekog udaljenijeg moguće je procijeniti približnu udaljenost daljeg skupa. Takva metoda korisna je i pri određivanju udaljenosti galaktika u okolnoj lokalnoj grupi, jer su im otvoreni skupovi lako uočljivi.

Difuzne maglice

Difuzne maglice su prašno-plinske maglice s nejasno omedjenim i difuznim granicama. Difuzne maglice se dijele na aktivne emisijske maglice (koje zrače same) i pasivne refleksijske maglice koje reflektiraju svjetlost obližnjih zvijezda. Najpoznatiji i najbolje proučeni primjer difuznih maglica je velika Orionova magliva, M-42.

Orionova maglica

Orionova maglica Messier 42 (M42 ili NGC 1976, kajkavski Pirgáča i čakavski Šparnàć), je difuzna emisijska maglica u zviježđu Orion. Nalazi se u Orionovom maču, tj. u nizu zvijezda postavljenih okomito na uži Orionov pojas. Ova maglica je jedan od najčešće fotografiranih objekata na nebu zbog svoje iznimne ljepote i sjajnosti. M42 je također i pod budnim okom astronoma jer se u njoj odvijaju procesi formiranja zvijezda i planeta.

Povijest

Maglica M-42 je poznata od davnina kao magličasta zvijezda. Američki Indijanci Maya spominju je u svojoj mitologiji, a isto tako i čakavski Hrvati na jadranskim otocima od srednjeg vijeka. Drugdje u zapadnoj Europi nema pisanih dokaza o poznavanju ove maglice sve do 17. stoljeća, - osim na Jadranu naših Krčkih legenda Veyske Povede. Orionovu Maglicu formalno je "otkrio" tj. službeno opisao Nicolas-Claude Fabri de Peiresc 1610. godine kada je promatrao to područje teleskopom. Začudo, Galileo je promatrao isto područje svojim teleskopom ali nije zabilježio tu maglicu. Otkriće Nicolas-Claude Fabri de Peiresc-a palo je u zaborav i ponovno ju je otkrivao Christiaan Huygens 1659 godine. Charles Messier uključio ju je u svoj katalog 4. ožujka 1769. Messier je također uočio i trojnu zvijezdu u Trapezu.

U 19. stoljeću spektroskopija je pokazala da se radi o plinovitom objektu. Henry Draper je prvi maglicu fotografirao 1880. godine. Početkom 20. stoljeća otkrivene su turbulencije u plinu koji tvoru tu maglicu. 1931. otkriveno je još nekoliko tamnijih zvijezda oko Trapeza pa je ta grupa zvijezda svrstana kao otvoreni skup. 1993. godine je Hubble Space Telescope promatrao M42 i otkrio mnoge protoplanetarne diskove. Pomoću njegovih fotografija prati se evolucija tih diskova i stvoren je 3D model maglice.

Gradja maglica

Orionova maglica se pruža preko 10° na nebu sa svojim tamnim izdancima. U nju su uvršteni oblaci neutralnog plina i prašine, asocijacije zvijezda, ionizirani plinovi i refleksijske maglice. Maglica tvori približno okrugao oblak čija je najveća gustoća pri centru. Temperature oblaka dosežu i 10.000 K, ali pri rubovima su mnogo niže. Za razliku od gustoće, brzine pojedinih dijelova maglice pokazuju veliku turbulentnost oblaka, posebice u blizini jezgre. Brzine gibanja pojedinih oblaka su 10 km/s, a postoje i lokalne varijacije gdje brzine dosežu 50 km/s.

Na fotografijama je često vidljiv samo središnji sjajni dio maglice koji se proteže u promjeru oko 1°. Taj dio maglice je obasjan jakim zračenjem mladih zvijezda od kojih se posebno ističu 4 zvijezde koje tvore Trapez. Udaljenost do maglice je procijenjena na 1.600 ly. Promjer njenog središnjeg dijela je 30 ly, a cijele maglice je 280 ly.

Formiranje zvijezda i planeta

Orionova maglica je primjer rodilišta zvijezda. Promatranja maglice otkrila su oko 700 zvijezda u raznim stupnjevima razvitka. HST je otkrio 150 protoplanetarnih diskova i time dokazao da je formiranje planeta uobičajena pojava u svemiru. Mlade zvijezde u maglici svojim snažnim zračenjem uzrokuju izobličenja protoplanetarnih diskova. Interakcijom izmedju zračenja i plotoplanetarnih diskova stvaraju se gušći oblaci koji se kasnije urušavaju i tako stvaraju planete i zvijezde.

Formaciju zvijezda u Orionovoj maglici vjerojatno je potaknula supernova koja je eksplodirala prije 3 milijuna godina. Ostatak te eksplozije je ogroman polukružni prsten plina nazvan Barnardova petlja. Fotografije HST-a otkrile su oko 3.000 zvijezda do magnitude + 23. Među tih 3.000 zvijezda nalaze se sjajni plavi superdivovi, zvijezde slične Suncu i smedji patuljci.

Evolucija maglica

Najstarije zvijezde u Orionovoj maglici imaju možda tek 100.000 godina. Najsjajnije su možda stare tek 10.000 godina. Masivne mlade zvijezde snažnim UV zračenjem potiskuju plin oko sebe i stvaraju šupljine u maglici. Potiskivanjem plina se maglica razrjeđuje i time se postupno prekida stvaranje novih zvijezda. Za otprilike 100.000 godina će većina plina biti izbačena iz maglice i na tom mjestu će se nalaziti sjajan otvoreni skup sličan Plejadama (Messier 45).

Amaterska promatranja

Orionova maglica je lako vidljiva uz pomoć i najjednostavnijeg optičkog pomagala, a za bistrih noći ju dalekovidni već vide i prostim okom. Dvogled će pokazati sjajnu zvijezdu okruženu ovalnim oblakom. Kroz veće dvoglede može se uočiti i susjedni Messier 43 malo iznad Orionove maglice. Teleskopskim promatranjem mogu se uočiti dugi izdanci maglice kako se šire iz Trapeza. Kroz teleskop 200 mm, ovi izdanci se pretvaraju u prsten koji zatvara šupljinu ispod maglice. Veći teleskopi od 300 mm i više, u vrlo tamnim noćima mogu pokazati neke naznake boje. Kroz teleskope manjeg promjera maglica ima plavo-zelenu nijansu dok je regija oko Trapeza bijela.

Zanimljiv je i skup Trapez u sredini maglice. Već će i promatrač početnik uočiti zbog čega je dobio naziv. Četiri sjajne plave zvijezde približno istog sjaja tvore lik skoro pravilnog trapeza. Napredniji promatrači mogu potražiti i nekolicinu zvijezda oko Trapeza, koje su mnogo tamnije i skrivene u maglici. Za promatranje iz područja gdje se nalazi puno rasvjete, tj. svjetlosnog zagađenja, preporuča se korištenje UHC-filtera. Treba napomenuti da UHC filter pojačava kontrast, ali skriva neke detalje u sjajnijim dijelovima maglice.

Spiralne galaksije

Spiralne galaktike kakva je i naša Mliječna staza, dijele se na prečkasto-spiralne (s prečkom u središtu) i obične spiralne. Spiralne galaktike se dalje dijele u razrede Sa, Sb i Sc, a prečkasto-spiralne u razrede SBa, SBb i SBc. Novije klasifikacije imaju i razrede Sd, odnosno SBd. Kriteriji su:

Veličina jezgre (Sa za veliko, Sc za vrlo malo),
Otvorenost spiralnih krakova (Sa za usko vezane, Sc za vrlo otvorene) i
Razlučivost superdivova i HII područja u spiralnim krakovima (Sa za nekoliko malih HII područja, Sc za mnogo velikih superdivova)

Spiralne galaktike se sastoje od jezgre, diska, haloa i spiralnih krakova. Karakteristika spiralnih galaktika je nazočnost plinova u disku, pogotovo u spiralnim kracima što govori da proces stvaranja zvijezda traje do danas. U kracima zato nalazimo mnoštvo svijetlih zvijezda i njihovih OB-asocijacija. Ove se spiralne galaktike nalaze u svemirskim područjima s malom gustoćom galaktika, gdje njihov oblik nije ugrožen plimnim silama okolnih galaktika.

Prečkasto-spiralne galaksije

To je spiralna galaksija koja ima središnju sjajniju tvorbu prečke koja se sastoji od gusto zbijenih zvijezda. Odprilike 50% svih spiralnih galaktika otpada na prečkasto-spiralne galaksije. Edwin Hubble je u svojemu Hubbleovom diagramu klasificirao ove galaktike oznakom SB ("Spiralne", "Barirane", engl. bar = prečka). Promatranja iz Svemirskog teleskopa Spitzera, pokazala su da je i naš Mliječni put takva prečkasto-spiralna galaksija.

Literatura

Terence Dickinson: The Universe and Beyond (4th ed.). Firefly Books Ltd. 2004, ISBN 1552979016.
James Binney, Michael Merrifield: Galactic Astronomy. Princeton University Press 1998, ISBN 0691004021.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.