Mitohondri neslavenskih Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Mitohondri neslavenskih Hrvata (mtDNA, hrvatsko materinsko naslijeđe po ženskoj lozi): naziv je iz grč. mitos = nit-konac i chondros = hrskavica, tj. "hrskavične niti". U poredbi s novoistraženim očinskim naslijedjem Y-kromosoma, mitohondrijsko naslijedje po ženskoj lozi je za hrvatski iskon podjednako ključno iz 4 razloga: od ranije se duže istražuje tridesetak godina i već ima više podataka, lakše se dobiva jer mitohondrije imaju svi i muški (ali su nasljedni po majci), a povrh toga poredbeno puno bolje pokazuju tipove selidbi i povijesni sastav ranih društava (što je iz Y-DNA većinom nedostižno). Nažalost, kod nas su zbog dinarske patriarhalnosti (koju su nam nametnuli islamski Turci), ovi ključni materinski podatci za rani razvoj Hrvata uglavnom ostali zanemareni i prešućeni, jer povrh svega još žestoko protuslove lažnom "slavenstvu" Hrvatica: Osim u manjinskim tragovima (do 1/7) uz slovensku granicu na sjeverozapadu od Istre do Medjimorja, na većem dijelu Hrvatske i BiH uglavnom nema traga slavenskih ženskih mitohondrija iz istočne Europe, a pogotovo ne u Lici, Dalmaciji i Hercegovini. To ukratko znači: današnje Hrvatice uglavnom fizički ne potječu od Slavenki (osim po novonametnutom okupatorskom jugojeziku), nego većinom od autohtonih Ilirki i dijelom od prednjoazijskih Iranohrvatica, tj. naše neslavenske Hrvatice su uglavnom po iskonu Iranoilirke (kod muških smo tek 2/3 Iranoiliri i 1/4 slavenskog iskona - ostalo razno).

Abstract

Mitochondria of non-Slav Croats (mtDNA, maternal heritage in femal Croatians): Mitochondrial DNA (mtDNA) is the DNA located in organelles called mitochondria, structures within eukaryotic cells that convert the chemical energy from food into a form that cells can use, ATP. Most other DNA present in eukaryotic organisms is found in the cell nucleus. Human mitochondrial genetics is the study of the genetics of the DNA contained in human mitochondria. Mitochondria are small structures in cells that generate energy for the cell to use, and are hence referred to as the "powerhouses" of the cell. Mitochondrial DNA (mtDNA) is not transmitted through nuclear DNA (nDNA). In humans, as in most Vertebrata, mitochondrial DNA is inherited only from the mother's ovum. Mitochondrial inheritance is therefore non-Mendelian, as Mendelian inheritance presumes that half the genetic material of a fertilized egg (zygote) derives from each parent. Eighty percent of mitochondrial DNA codes for functional mitochondrial proteins, and therefore most mitochondrial DNA mutations lead to functional problems, which may be manifested as muscle disorders (myopathies). Understanding the genetic mutations that affect mitochondria can help us to understand the inner workings of cells and organisms, as well as helping to suggest methods for successful therapeutic tissue and organ cloning, and to treatments or possibly cures for many devastating muscular disorders. Among Croats, mtDNA almost proves the autochthonic maternal origins from Illyrians, with a minute portion of Slavic mtDNA only in north-west bordering zone at Slovenia.

Mitohondri ženske baštine

Mitohondri su plazmatske tvorbe izvan stanične jezgre koje takodjer sadrže nasljednu DNA što se prenosi po ženskoj (majčinskoj) liniji. Njihova je raznolikost i prepoznatljivost manja negoli kod muških Y-kromosoma pa su i genetski manje informativni za izvodjenje naslijedja. Ipak biokemijska istraživanja ljudskih mitohondrija su jednostavnija i dosad traju znatno duže nego kod Y-kromosoma, pa obilni sabrani podaci obuhvaćaju već par desetljeća s brojnijim objavljenim radovima i zato im je etnogenetska vrijednost danas podjednaka kao i kod Y-kromosoma. Mitohondrijske haplogrupe su geografski razmjerno manje prostorno ograničene od Y kromosoma, ali se na regionalnoj, a naročitoj globalnoj razini vidi da su i one karakteristične za neko područje, samo je ono u pravilu veće nego za Y-kromosomsku haplogrupu. Haplogrupe L1, 2 i 3 su evolucijski najstarije i ima ih isključivo u Africi (i kod Afroamerikanaca), a od L3 potječu sve neafričke mitohondrijske haplogrupe. Najprije su se među prvim ljudima koji su iselili iz Afrike izdvojile haplogrupe M i N. Od M vuku podrijetlo tipične azijske i američke haplogrupe, a od N haplogrupe raspršene po čitavoj Euroaziji i sve zapadno-eurazijske. Svi južnoamerički Indijanci imaju mitohondrije haplotipa A, B, C ili D, a neki sjevernoamerički pripadaju i haplogrupi X. A, B, C i D se nalaze i na Dalekom Istoku kao i F, M, R, Y i neke manje haplogrupe. Zapadno-eurazijske haplogrupe H, V, J, T, K, većina U podgrupa te male euroazijske haplogrupe X, W i I čine oko 98% svih mitohondrijskih haplotipova u Europi, ali u hrvatskim uzorcima je detektirano mnogo više mitohondrija ne-europskog, a osobito azijskog podrijetla.

Haplogrupe H i V

Najbrojnija mitohondrijska haplogrupa u svm krajevima Hrvatske je opća europska H. Ona je najčešća u Europi – na temelju mnogih testova su procjene kako tvori skoro polovicu svih europskih mitohondrija i razgranala se u mnogo podgrupa. Iz nje je krajem ledenog doba u današnjoj Baskiji dalje nastala haplogrupa V koja je danas nazočna u malom postotku po cijeloj Europi, a najviše među Laponcima gdje joj pripada oko 50% svih mitohondrija. Haplogrupa H je mutirala iz HV, a njoj je predhodila pre-HV. Obje haplogrupe se i danas nalaze u malom postotku u Europi, a više ih je u prednjoj Aziji: nađeno je skoro 11% HV u Iraku i 15% pre-HV u Saudijskoj Arabiji pa je moguće da H potječe odande. Neke pripadne pogdrupe su raširene po cijeloj Euraziji, a ine samo na određenom području npr. H*, H1a i H3 su češće u zapadnoj Europi, H1b u sjeveroistočnoj Europi, H8 na Bliskom Istoku i u Aziji, a H1f među Fincima (Loogvali et al, MBE 21(11). H3 je brojnija u zapadnoj Europi, Hrvatskoj i Magjarskoj, a najviše je ima u Baskiji, pa na Sardiniji i južnoj Francuskoj. To se slaže s rasprostranjenošću Y-kromosomske haplogrupe I2b/Eu8 koja je najbrojnija na Sardiniji, a može se naći u mnogo manjem postotku još samo u Baskiji i južnoj Francuskoj, što upućuje na miješanje pučanstva tih krajeva i naselidbu Sardinije iz južne Francuske (Achilli et al. 2004).

U sjevernoj Africi i Turskoj haplogrupi H pripada preko 1/4 mitohondrija, a H je relativno brojna i u srednjoj i jugozapadnoj Aziji. Podgrupa H1 je najbrojnija na Iberskom poluotoku i vjerojatno je tamo nastala, pa se proširila medju marokanske Berbere gdje je također brojna, a H3 je najbrojnija među Baskima kao i haplogrupa V koja je također mutirala iz pre-V koja je nastala iz H. Hrvati imaju udjel haplogrupe H u razini europskog prosjeka, podgrupe H1 u prosjeku srednje i istočne Europe, a podgrupe H3 više od prosjeka Europe bez Iberskog poluotoka. To se slaže s nadprosječnom brojnošću haplogrupe V uz hrvatsku obalu spram ostale Europe (Achilli et al, 2004). Haplogrupa pre-V se nalazi u niskom udjelu po većem dijelu Europe izim na sjeveru, a ima je malo više u sjevernoj Africi, dok je u Prednjoj i južnoj Aziji uglavnom nema. Haplogrupe V ima ponajviše među Laponcima i Baskima, zatim u Francuskoj, Alžiru, sjevernoj Sardiniji, zapadnoj Irskoj, na hrvatskim otocima, u Nizozemskoj, Češkoj i Njemačkoj (Torroni et al. 2004).

Haplogrupe U i K

U je haplogrupa stara oko 60000 godina koja je mutirala iz haplogrupe R, što je podgrupa supergrupe N, razmjerno brzo nakon što su prvi moderni ljudi napustili Afriku. Razgranata je u 9 dosad nadjenih podgrupa i desetom haplogrupom K. One su zajedno vrlo česte u Europi, sjevernoj Africi, jugozapadnoj Aziji i Indiji gdje im pripada 15-30% svih mitohondrijskih DNK. U2i (razgranata na U2a, U2b i U2c) i U7 su specifične za Indiju. U6 je sjevernoafrička podgrupa, U9 je nađena u Etiopiji i Pakistanu, U8 je tipična za Baske, U1 i U3 su najbrojnije na Iberskom poluotoku i u susjednim zemljama a ih ima i u ostaloj Europi (poput H1 i V), a U2 (bez U2a, b i c), U4 i U5 se nalaze po cijeloj Europi. U5 je najbrojnija i najrazgranatija podgrupa haplogrupe U u Europi i stara je oko 40.000 godina, a nalazi se i u susjednim dijelovima Azije i Afrike koji su bliži Europi. Haplogrupa K je također podgrupa haplogrupe U nastala vjerojatno u današnjoj sjevernoj Italiji, a najviše je ima u Europi, u prosjeku 6%. Haplogrupe A, B, C, D, Z i ostale izvaneuropske haplogrupe su nazočne više od 5% kod Laponaca, Rusa i zajedničkog uzorka Bugara i Turaka tj. kod naroda s istočnog ruba Europe i (osim Rusa) azijskog iskona, neznatno ispod 1% na britanskom otočju i Islandu, a uopće nisu nađene u Austriji, Švicarskoj i Irskoj (Helgason et al, 2001).

Haplogrupe J i T

Haplogrupa J je jedna od većih europskih mitohondrijskih haplogrupa, nastala je vjerojatno u jugozapadnoj Aziji iz matične haplogrupe R i danas je ima od Europe do Indije. Na Bliskom Istoku joj pripada oko 12% pučanstva, u Europi 11%, na Kavkazu 8% i u sjevernoj Africi 6%. U sjevernoj Italiji se iz nje u paleolitu odvojila haplogrupa T. Vrijeme i mjesto nastanka haplogrupe J nisu sigurni, jer su neke njene podgrupe starije u Europi nego na istoku i možda je nastala na Kavkazu, a neki smatraju kako J i T potječu od neke zajedničke predačke JT haplogrupe koja još nije nadjena. U Europi ima haplogrupe T uglavnom do 10%, a u nekim zemljama jugozapadne Azije i Kavkaza i više od 10%, ali njena brojnost se smanjuje na istoku prama Indiji kao i ostalih zapadnih haplogrupa. Značajne europske mitohondrijske haplogrupe se nalaze u jugozapadnoj Aziji i na Kavkazu, uglavnom u sličnim postotcima i pripada im većina mitohondrija. Srednja Azija ima 63%, a Indija 80% inih izvaneuropskih mitohondrijskih haplogrupa, većinom M i istočnoazijskih (Al-Zahery et al. 2003).

Haplogrupe I, X i W

To su zapadne mitohondrijske haplogrupe koje se mogu naći u malim postotcima u cijeloj Europi i najbližim područjima susjednih kontinenata. Haplogrupa I je među populacijama Europe, jugozapadne i središnje Azije te Indije zastupljena od 0% do 6,5%, a u sjeverozapadnoj Europi je najbrojnija. Haplogrupa X je nazočna s visokih 10% na Kavkazu na kojem je i nastala, u Turskoj je ima 4%, a u ostaloj Europi i Aziji ispod 4%, osim 7% na otocima Orkney. Inače su veća odstupanja od prosječnih udjela genskih markera uobičajena u slabo napučenim i izoliranim područjima poput otoka i planinskih sela. Haplogrupa W je u Europi nazočna od 0,2% do 5,45%. Po prosječnim vrijednostima je haplogrupa I u Europi zastupljena u 2,5% pučanstva, X s 1,2% (bez Orkneyskih otoka) i W s 1,85%. Slične su vrijednosti za te haplogrupe u jugozapadnoj i srednjoj Aziji i u Indiji.

Naše mitohondrijske haplogrupe

U Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Europi najčešća haplogrupa H, zatim U, J, T, K i V, a u manjem postotku su nazočne još I, X i W, HV, preHV i preV te N1. Udjeli svih tih mitohondrijskih haplogrupa u općem prosjeku Hrvatske ne odskaču znatnije od europskog prosjeka, ali su neka lokalna odstupanja dosta velika. Na otocima je postotak haplogrupe V viši od europskog prosjeka, a haplogrupe H niži, izim na Korčuli gdje je viši od prosjeka. W je na Krku, Braču i Korčuli također češća nego u Europi. Na Krku je pronađena osoba s haplotipom A koji potječe iz istočne Azije i vrlo je rijedak u Europi, a I i W su prisutne na Krku u najvećem postotku igdje zabilježenom kod nas. Na Braču je ustanovljen visoki udjel haplogrupe K, vrlo visok postotak HV i rijetka haplogrupa N1. Na Hvaru je postotak haplogrupe H značajno ispod europskog prosjeka zbog nadprosječno čestih podhaplogrupa U2, U5 i T2 i prisutnosti još jedne azijske haplogrupe – F, koja do sada nije pronađena nigdje u Europi osim kod još jedne osobe u drugom dijelu Hrvatske. U ostaloj Hrvatskoj su osim F, nađene azijske M i U2, afričke U6 i L2a3 te N1 (Peričić et al. 2005).

Glavna europska haplogrupa H je kod nas u zaledju najbrojnija izim uz Jadran u Istri i većem dijelu Dalmacije gdje je ima manje od europskog prosjeka. U5 je najbrojnija u sjevernoj Hrvatskoj, a najmanje je ima u Istri i južnoj Dalmaciji, dok je haplogrupa V najčešća u južnoj Dalmaciji i ima je sve manje na sjeveru Hrvatske. Haplogrupa K je najbrojnija u srednjoj Dalmaciji i udjel joj opada prama sjevernoj Hrvatskoj i Istri, a T2 je najbrojnija u Istri i zatim u sjevernoj Hrvatskoj, a u istočnoj Slavoniji i u Gorskom Kotaru je zamalo nema. J je najčešća u središnjoj Hrvatskoj, a najrjeđa u Istri, sjevernoj Hrvatskoj i u istočnoj Slavoniji (Peričić et al, 2005).

Kasnijim istraživanjem iste ekipe su obuhvaćeni Hrvati iz talianske pokrajine Molise čiji su pretci tamo izbjegli pred Turcima u srednjem vijeku iz srednje Dalmacije, pa uz njih Taliani iz Molise i susjednih pokrajina, kao i stanovnikci podbiokovskih naselja (Makarska riviera) odakle su vjerojatno došli u Molise. Osim što su se moliški Hrvati i susjedni Taliani međusobno ženili, mitohondrijske haplogrupe iz Molise su po haplotipu i učestalosti između talijanskih i onih iz srednje Dalmacije, ali je u tim uzorcima pronađeno mnogo ljudi s izvan-europskim mitohondrijskim haplogrupama kojih udjeli često odskaču od europskog prosjeka. U svim uzorcima su najbrojnije haplogrupe H i U, ali je U češća u uzorcima iz Dalmacije s iznimkom Korčule na kojoj je najbrojnija H potisnula ostale haplogrupe. N podgrupe su brojnije i raznolikije u Italiji nego u Dalmaciji gdje su nađene samo na Braču, U5b u Dalmaciji, pre-V K i X su također brojnije u Italiji, a V i W u Dalmaciji u Mimicama i Zaostrogu – što su najveći postotci igdje u Europi izmjereni, osim brojnije V među Laponcima. Pre-HV je nađena samo u Italiji, a I samo u Dalmaciji. Afričke haplogrupe U6a, M1 i L1b su nađene u Italiji, a samo jedna osoba s afričkom L1c na Korčuli. Azijske haplogrupe D i F su nazočne samo u Dalmaciji u visokom udjelu, R* u Zaostrogu, kod moliških Hrvata i u Campaniji, a južnoazijska U7 u Laziu i Mimicama. Ekstremno visoki postotci haplogrupa V, U2, T1, R* i W u Zaostrogu su vjerojatno posljedica malog uzorka, ali ekstremnih vrijednosti za neke haplogrupe ima i u svakomu inom dalmatinskom uzorku.

Iako su uzorci podbiokovskih mjesta Makarske riviere mali i kad se zbroje u zajednički uzorak, postotci većine haplogrupa ne odskaču toliko od europskog prosjeka kao u uzorcima pojedinih naselja, ukupni postotak haplogrupe U sa svim podgrupama ostaje visok – 27%. Od svih europskih i azijskih populacija, jedino Laponci imaju veći postotak haplogrupe U zbog ekstremno visoke zastupljenosti za njih specifične podgrupe U5b1 od preko 40%. Postotak azijskih haplogrupa U7, R* i D je također manji u zajedničkom podbiokovskom uzorku – ukupno 4%, ali one se drugdje u Europi nalaze tek u promilima ili ih uopće nema. Samo je D pronađena u malim postotcima na dodirnim područjima s Azijom – najviše 5% u Laponiji i Bugarskoj/Turskoj. Kad se uzme u obzir i 8,3% azijske haplogrupe F na Hvaru koja nije dosad nadjena nigdje u Europi izim Dalmacije, postaje jasna nazočnost 4 različite azijske haplogrupe (F, D, R i U) na razmjerno malom prostoru Makarskog primorja i susjednih otoka ne može biti slučajno, nego trag neke davne selidbe naroda ili plemena iz Azije do srednje Dalmacije,- ovo se poklapa s bizantskim naznakama o doplovidbi flote dalmatinskog admirala Khadzona (slavizirano Kačić) u 7 stoljeću iz Starog Istoka do Omiša u Dalmaciji. U7 i R* su tipične za Indiju, a hvarski podtip haplogrupe F je F1b ogranak koji je se iz istočne Azije preko Indije raspršio u malom postotku u središnju Aziju do Kavkaza i nađen je među Mongolima, Turcima, Ujgurima i Kazakima. Zato je vjerojatno narod koji je donio azijske mitohondrije u srednju Dalmaciju potekao iz Indije ili prednje Azije.

Indija je manje vjerojatna jer bi onda u Dalmaciji bila česta haplogrupa M koja je najbrojnija indijska haplogrupa. Možda su, doduše, neke populacije iselile iz Indije jako rano, prije nego su ženidbe indoarijskih došljaka s domaćim dravidskim ženama postale brojne. Nazočnost kavkaskih Y-kromosomskih haplotipova F, G, K i P* u kontinentalnim mjestima Hrvatske i na sva 3 veća srednjedalmatinska otoka (osim P* na Braču) u visokim postotcima pokazuje na djelomično azijatski iskon današnjeg pučanstva srednje Dalmacije. Poredbe s Bosancima, pa Slovencima te slavenskim Poljacima i Rusima pokazuju da među Slovencima nije nađen nijedan azijski mitohondrijski haplotip i kod Bosanaca je otkrivena samo haplogrupa M vjerojatno azijskog podrijetla. Poljaci i Rusi imaju mali broj južnoazijskih mitohondrija haplotipova U7, R* i M, ali ni među njima nisu nađene jadransko-azijske haplogrupe F i A nazočne u Hrvatskoj. Možda su Hrvati donijeli haplogrupe U7 i R* iz Bijele Hrvatske, tj. s juga današnje Poljske i zapadne Ukrajine, ali je čudno zašto tih haplogrupa ipak nema u susjednoj BiH niti Sloveniji, ako se u sedmom stoljeću navodno dogodila neka velika "seoba Slavena". Autori tih nalaza tvrde da detaljnija analiza uzoraka pokazuje kako razlika između slovenskih i bosanskih mitohondrija ukazuje na barem 2 različite selidbe Slavena na jug. Odsustvo većine azijskih mitohondrijskih haplogrupa pronađenih u Hrvatskoj ili bar njihov vrlo nizak postotak kod inih slavenskih naroda pokazuje značajni iransko-azijatski udjel u etnogenezi današnjih Hrvata, nadasve po ženskoj lozi materinskog naslijedja.

Važnost mitohondrija za etnogenezu

Dosadašnji pokazatelji iz mitohondrija dobiveni za Hrvatsku i osobito za otoke (TOLK i sur. 2001) uglavnom su slični i paralelni s najnovijim pokazateljima iz Y-kromosoma, pa dodatno potvrdjuju dobivene etnogenetske zaključke o majčinskom neslavenstvu Hrvata takodjer i po ženskom nasljedstvu. Na Krku su posebno značajni kod nas najviši udjel ženskih gena mtI = 11% iz Levanta koji je rezultat rane pomorske selidbe "naroda s mora", te mtU5 = 11% i mtW = 8% iz istočne Europe koji su vjerojatno slavenski. Stoga je tek ideološka magla novije domišljanje vukovskih jugoslavista da se u Hrvatsku možda s istoka priselilo malo neslavena kao neka vojna grupa, koji bi se tobože priženili s većinskim Slavenkama i da smo zato ipak Slaveni - ali u našoj biogenomici nema ni traga od te nove jugofantazije. To su tek propale idejne akrobacije našeg slavenstva na izdisaju, jer su Hrvatice još daleko manje slavenske od muških, pa imaju najviše do 1/5 ili do 19% slavenskih gena po ženskoj lozi. Sličan genetski nerazmjer je i drugdje diljem Hrvatske gdje su slavenski geni u manjini kod muških Hrvata, a još manje kod Hrvatica. To znači da se kod srednjovjeke selidbe u Hrvatsku možda i doselio manji broj Slavena, ali je tu izgleda stigao još manji broj ženskih Slavenki. Zato su muški Hrvati u nadpolovičnoj većini (3/4) Neslaveni, a Hrvatice su u ogromnoj većini Neslavenke, što je jamačno glavni biogenetski razlog da egzotične Hrvatice puno češće pobjedjuju na svjetskim natječajima misica i športašica, negoli ostale skromnije i jednolične Slavenke.

Iliri i provale Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija i u tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Izrijekom navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u gradu Draču (Dyrachion) što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - koje su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 3 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

  • 1. Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2003, 2005, 2007, 2011). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".
  • 2. Kao drugo i najvažnije je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.
  • 3. Treće i ključno je, da u našemu središnjem povijesnom etnoprostoru tj. u Dalmaciji i BiH gdje uglavnom nema slavenskih mitohondrija, naprotiv postoji obilje specifičnih azijatskih mitohondrija koji su najčešći u jugozapadnoj Aziji tj. u bivšemu Perzijskom carstvu. Oni su kod tih središnjih Hrvatica češći negoli igdje u Europi, osim još kod Bugarki i Laponaca. To zapravo znači da u srednjovjeki hrvatski etnoprostor nije doselila samo neka manja vojna elita Iranohrvata, nego cijeli jedan kompletni Iranohrvatski narod sa ženama i djecom. Dakle: krajem antike i u ranomu srednjem vijeku je na dinarski prostor i istočni Jadran genetski stigla velika doselidba Iranohrvata, a ne navodna idejno napuhana "Seoba Slavena" od koje su sada preostale samo pljačkaške provale muških Slavena bez žena i naroda.

Literatura

  • Broughton R., Milam J.& Roe B. (November 2001) The Complete Sequence of the Zebrafish (Danio rerio) Mitochondrial Genome and Evolutionary Patterns in Vertebrate Mitochondrial DNA. Genome Research. 11 / 11.
  • DiMauro, Salvatore 1997: Promising Avenues of Investigation in the Diagnosis and Treatment of Mitochondrial Defects. Exceptional Parent Magazine. 27 / 8.
  • Naviaux, Robert. 1997: The Spectrum of Mitochondrial Disease. Exceptional Parent Magazine. 27 / 8.
  • Roberts D., Frerman F.& Kim J. 1996: Three-dimensional Structure of Human Electron Transfer Flavoprotein to 2.1-Å Resolution. Proc. Natl. Acad. Sci. USA, Vol. 93.
  • Scheffler, Immo E. 2000: A Century of Mitochondrial Research; Achievements and Perspectives (Review article). Elsevier Science B. V. and Mitochondrial Research Society.
  • Venkatesh S. & al. 2009: Role of reactive oxygen species in the pathogenesis of mitochondrial DNA (mtDNA) mutations in male infertility. Indian J Med Res. 129/2: 127-137.
  • Vladutiu, Georgirene D. 1997: Advances in Mitochondrial Disease Research. Exceptional Parent Magazine 27 / 8.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation from above literature and links, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Mitohondri_neslavenskih_Hrvata&oldid=35593"