Genomi neslavenskih Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Genomi neslavenskih Hrvata (stvarni haplotipi Hrvata - bez jugopodvala): Genetički iskon odredjenog naroda tvori dio rane povijesti tog naroda i posljedica je selidbi i prirodnog porasta pučanstva. Otkrića o genetičkoj strukturi pojedinih naroda pokazuju kako treba razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze). To su paralelni procesi, pa odredjivanje genetičkog iskona pomaže u shvaćanju povijesti i političkog oblikovanja naroda. Područje istraživanja genskog iskona pučanstva, odnosno naroda se naziva arheogenetikom (kovanica Colina Renfrewa). Dosadašnja proučavanja genskog iskona i rezultati genetičkih analiza omogućuju tumačenje genetičkog podrijetla Hrvata. Dosad je objavljeno desetak studija koje u analizama haplotipa na Y-kromosomu obuhvaćaju i uzorke iz Hrvatske: npr. Semino i surad. 2000. (koautori D. Primorac i M. Marcikić), Passarino i sur. 2001., Chikhi i sur. 2002., Peričić i sur. 2005. (sumnjivi podaci ?), I. Jurić 2003, 2005, 2007, 2011, itd. Kod tih analiza su neizbježne i poredbe sličnih genetičkih izvješća o inim susjednim i daljim sličnim narodima i povijesnim područjima, što omogućuje tumačenje zemljopisnih ishodišta pojedinih haplotipova, njihovog širenja i razmještaja na Zemlji.


Abstract

Croatian archeogenetics (Y- and mitochondrial haplotypes of Croats): Archaeogenetics, a term coined by Colin Renfrew, refers to the application of the techniques of molecular population genetics to the study of the human past. This can involve:

  • the analysis of DNA recovered from archaeological remains, i.e. ancient DNA;
  • the analysis of DNA from modern populations (including humans and domestic plant and animal species) in order to study human past and the genetic legacy of human interaction with the biosphere; and
  • the application of statistical methods developed by molecular geneticists to archaeological data.

The topic has its origins in the study of human blood groups and the realisation that this classical genetic marker provides information about the relationships between linguistic and ethnic groupings. Early work in this field included that of Ludwik and Hanka Hirszfeld, William Boyd and Arthur Mourant. From the 1960s onwards, Luca Cavalli-Sforza used classical genetic markers to examine the prehistoric population of Europe, culminating in the publication of The History and Geography of Human Genes in 1994. Since then, the genetic history of all of our major domestic plants (e.g., wheat, rice, maize) and animals (e.g., cattle, goats, pigs, horses) has been analysed. Models for the timing and biogeography of their domestication and subsequent husbandry have been put forward, mainly based on mitochondrial DNA variation, though other markers are currently being analysed to supplement the genetic narrative (e.g., the Y chromosome for describing the history of the male lineage). The same expression was also used by Antonio Amorim (1999) and defined as: getting and interpreting [genetic] evidence of human history. A similar concept (even in a more ambitious form, as it included the recreation of inferred extinct states) has been developed in pre-DNA era by Linus Pauling and Emile Zuckerkandl (1963).

Genetski iskon i genska povijest

Genski iskon treba razlikovati od genetičke povijesti (I. Jurić 2003, 2005, 2011). Genetičko podrijetlo obuhvaća genetičku strukturu populacije i poznavanje dogođaja i procesa koji su do takve strukture doveli. Genetička struktura neke populacije je zbroj postotaka nekoga gena (haplotipa) koji je molekularno-genetičkim analizama odredjen na uzorku pojedinaca, jer se ne analiziraju cijele populacije nego statistički dovoljno reprezentativni uzorci neke populacije. Genetička povijest naroda pokazuje se kao posljedica pojave novih gena i nestajanja starih gena, što je evolucija nastajanja gena koji tvore strukturu neke populacije pa i svih stanovnika Zemlje. Treba jasno naglasiti kako medju inim egzaktnim znanostima, antropogenetika razmjerno brzo napreduje, pa se finijim i novim analitičkim metodama, brojnijim uzorcima i većim terenskim opsegom dobivaju sve detaljniji podatci o ljudskom iskonu populacija. Stoga bivši tzv. "haplotipovi" pred desetak godina, danas već postaju haplogrupe ili veće nadgrupe, pa tu objavljeni pregledi brzo zastarjevaju i postaju tek približni pokazatelji, a zadnjih godina se to još dopunjava i analizama mrtvaca iz povijesnih grobišta pa se razvojna gledišta ubrzano mijenjaju.

Geni koji ne rekombiniraju

U razvitku novih genetičkih spoznaja o iskonu, najvažniji su geni koji se ne mijenjaju kroz slijed muških i ženskih naraštaja uz analitičke metode kojima se takvi stabilniji geni mogu otkriti naslijedjem predaka iz daleke prošlosti. Iako se povremeno dijelom mijenjao (mutirao), taj je gen cijelo vrijeme ostao na stalnom mjestu (lokusu) u kromosomu. Kada se otkrije slijed tih mutacija, pomoću nastajanja tih promjena na istom mjestu kromosoma se prepoznaju zemljopisna ishodišta tih gena i selidbe njihovih nosilaca. Tu pripadaju 2 glavna genska pokazatelja:

  • Y-geni koji se ne rekombiniraju i leže u posebnom dijelu Y-kromosoma (NRY);
  • Plazmatski geni koji se ne rekombiniraju i leže na mitohondrima u citoplazmi.

Dinamika pučanstva

Populacijska genetika se brzo razvija i često se pojavljuju nova istraživanja, pa već nedavni rezultati brzo zastaruju. Treba razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze). Sva istraživanja ne rabe isto nazivlje, pa su zaključci iz jednog istraživanja često nejasni kad se pojavi novo istraživanje s drugim metodama i izmjenjenim nazivljem. U prvom genetikom pregledu Hrvata, Semino i surad. 2000, (58 Y-uzoraka iz Dalmacije i Slavonije) su dobiveni ovi rezultati (u zagradi novije oznake): haplotip Eu7 = 44,83% (haplogrupa I), Eu19 (R1a) = 29,31%, Eu18 (R1b) 10,34%, Eu16 (O) 1,73% i "neolitski haplotipovi" (Eu4, Eu9, Eu10, Eu11) = 13,79%. Takva genetička struktura je većinom slična strukturama susjednih naroda jugoistočne Europe, iako postoje i posebne razlike osobito glede I/Eu7. Poredbe s inim narodima su moguće, ako su istraživanja njihova genetičkog iskona radjena po istoj metodi analizom haplotipa. Kod starijih istraživanja haplogrupa se može samo izračunati sličnost iskona predaka uspoređivanih naroda.

Najuočljivija karakteristika prikazane genetičke strukture je visok postotak haplogrupe I/Eu7, zbog kojega ga poneki auktori (I. Jurić) nazivaju hrvatskim haplotipom. Visoki udjel I2/Eu7 se može tumačiti proučavanjem redoslijeda doselidbe populacija na ozemlje Hrvatske, uvjeta u kojima je dolazilo do povećanja brojnosti određenih populacija i inih povijesnih promjena. Približni vremenski redoslijed doselidbe tih haplogrupa na ozemlje Hrvatske bi mogao biti:

  1. Pred 40.000 godina - haplogrupa R1b/Eu18 = eurozapadni ("baskijski") haplotip;
  2. Pred 24.000 godina - haplogrupa I2/Eu7 = dinarokavkaski ("hrvatski") haplotip;
  3. Pred 8.000 godina - neolitske haplogrupe E/Eu4, J/Eu9, Eu10 i Eu11
  4. Pred 4.000 godina - haplotip R1a/Eu19 = eurazijski ("slavenski") haplotip
  5. Pred 1.600 godina - azijatski haplotip O/Eu16

Naselidbe Europe i Balkana

Prva ljudska vrsta koja je naseljavala ozemlje Europe su neandertalci (Homo neanderthalensis), u Hrvatskoj poznat pod imenom "krapinski pračovjek". Po genetičkim istraživanjima, suvremeni Europljani izgleda nemaju ništa od genoma neandertalca. Smatra se kako se neandertalci nisu miješali s pridošlim ljudima (Homo sapiens) ili s njima nisu mogli imati potomstvo zbog razlike u broju kromosoma: moguće je da su neandertalci imali 48 kromosoma (24 para), a suvremeni čovjek ima 46 (23 para). Neandertalci su izumrli pred nekih 30.000 godina. Prvi pretci današnjih Europljana su stigli u Europu iz južnog Urala pred nekih 40.000-35.000 godina, pripadali su vrsti Homo sapiens i haplotipu R1b/Eu18. Kako se ovaj haplotip danas u najvećem postotku nalazi među Ircima (90-93%), kod nas je krivo prozvan "baskijskim" haplotipom (Baski: R1b = 89%). Ovi rani naseljenici su proširili Europom kulturu Aurignac.

Druga doselidba pučanstva s haplotipom I/Eu7: Nešto prije početka oledbe iz prednje Azije (Stari Istok) preko Grčke, pa uz sjeverne obale Jonskog mora i Jadrana stiže nova skupina pučanstva koje donosi napredniju kulturu Gravettien koje se iz obala Jonskog i Jadranskog mora širi na sjever i sjeverozapad. Novi doseljenici naprednije kulture nose haplogrupu I/Eu7 i potiskuju starije pučanstvo niže kulture, ali taj val doselidbe nije stigao dalje od srednje Europe. Približno u isto doba sjeverno od Crnog mora ili istočnije mutacijom iz R1b/Eu18 nastaje haplogrupa R1a/Eu19 koju danas s velikim udjelom imaju stanovnici srednje i istočne Europe i prednje Azije, a osobito je raširen među slavenskim narodima - ali podjednako u Indiji i srednjoj Aziji, zbog čega kod nas nije najbolje nazvana "slavenskim" haplotipom.

Oledbe i postglacial

Većina muških predaka Europljana doselila se pred 30.000-40.000 godina, ali se potom zbog dolaska oledbe pučanstvo povuklo na jug. Populacije kojih su pripadnici nositelji tri dosad spomenute haplogrupe su bile nazočne u Europi već prije zadnje oledbe. Smatra se kako te populacije nisu imale isključivo jedan haplotip, pa niže navedene haplogrupe treba shvatiti kao većinske na određenom prostoru:

  • haplogrupa R1b/Eu18 u zapadnoj i srednjoj Europi;
  • haplogrupa I/Eu7 u srednjoj i južnoj Europi;
  • haplogrupa R1a/Eu19 u istočnoj Europi.

Pri nastupu ledenog doba se to pučanstvo povlači na područja toplije klime u Sredozemlju, a zbog vezivanja vode u kopnenim ledenjacima se razina mora spuštala i na vrhuncu najjače oledbe je bila 70 - 120 metara niža od današnje razine. Na današnji Iberski poluotok sklonili su se predci zapadnih Europljana koji pripadaju Y-haplogrupi R1b/Eu18 i Baski su njihovi potomci koji su ostali lokalno živiti u Pirenejima i nakon ledenog doba kad su ini ljudi odande počeli naseljavati sjeverozapad Europe.

Njihovi ini rođaci iz nadgrupe R su se povukli pred ledom u današnju Ukrajinu i tamo stekli novu mutaciju R1a/Eu19, koja je danas nazočna s velikim udjelom kod naroda istočne Europe slavenskog govornog područja pa je početno nazvana "slavenskom" haplogrupom. To je i među Mađarima najčešća haplogrupa, dok navodni ugro-finski predci (haplogrupe Eu13 i Eu14) kod Mađara nisu ni nadjeni u prvoj studiji. Isti R1a je vrlo čest i u srednjoj Aziji, Pakistanu i Indiji pa ga je krivo nazivati slavenskim. Naprotiv je među Česima i Slovacima više zapadnoeuropskog R1b/Eu18 (1/3 svih Y kromosoma) negoli ,,slavenskog Eu19 (1/4 svih Y kromosoma), a Y kromosomi 35% grčkih Makedonaca spadaju u haplogrupu Eu19, 35% su bliskoistočne Eu4, Eu9 i Eu10, 20% Eu7 i 10% Eu18. Nositelji levantskih haplogrupa E/Eu4 i J/Eu9-10 (danas) su stigli u Europu s Bliskog Istoka nakon oledbe pred 9.000 godina, naselili su se uglavnom uz sredozemne obale i njihovi potomci su brojni u južnoj Italiji i na Balkanu.

Pučanstvo s većinskom haplogrupom R1b/Eu18 seli se prema jugozapadu na područje uz Atlantski ocean, pučanstvo s većinskim I/Eu7 povlači se na obale Jadrana i Sredozemlja, a na istoku se većinska haplogrupa R1a/Eu19 povlači na obale Crnog mora, pa su kroz oledbe to bila 3 glavna skloništa (refugija) europskih ljudi. Iz njih će se nakon povlačenja ledenog pokrova stanovništvo seliti nazad na sjever. Haplogrupe koje je krajem oledbe imalo pučanstvo uz morske obale su danas brojnije i dominantne u genetičkoj strukturi Europljana. Ta je pojava objašnjiva potrebama u prirodnoj ishrani pučanstva prije početka proizvodnje hrane.

Poništena jezična 'genetika'

Od devedesetih godina, istodobno s raspadom Jugoslavije, u svijetu naglo napreduje egzaktna antropološka genetika koja je ranije služila većinom za sudsku identifikaciju i prepoznavanje mrtvaca, te za medicinski dokazivanje očinstva zbog naplate alimentacija. S najnovijim razvitkom sličnih sigurnih metoda za masovne analize cijelih naroda, sada se sigurnije i znanstveno dokumentira povezanost i iskon etnoskupina (ljudskih populacija) tim neutralnim i objektivnim biokemijskim analizama. Ove nove analize sadrže dva glavna biokemijska pokazatelja koji pružaju najviše informacija o genetičkom iskonu ljudskih populacija i etnogrupa, tj. o njihovoj prirodnoj biohistoriji i objektivnoj etnogenezi bez obzira na ranije ideološke predrasude. To je biokemijska srodnost DNA po majčinskoj (ženskoj) lozi koja se nasljedjuje preko plazmatskih mitohondrija, te raznolikost mutacija DNA po očinskoj (muškoj) lozi preko Y-kromosoma. U okviru tih egzaktnih bioanaliza, dva su novija nalaza od bitne važnosti općenito za Hrvate, jer sada pokazuju da je dosadašnja rana povijest do srednjega vijeka kod nas većinom bila ideološki složena dogmatika zbog stvaranja Jugoslavije bez veze sa stvarnim podrijetlom.

Najviše egzaktnih pokazatelja o ranoj etnogenezi ljudskih populacija u novije doba je dobiveno forenzičkim metodama kroz biokemijske poredbe muških Y-kromosoma i ženskih mitohondrija, iz čega proizlazi i temeljna biogenetska slika ranijeg naseljavanja Europe (Semino i sur. 2000, Rosser i sur. 2000, Underhill i sur. 2000 i 2001, Wells i sur. 2001, Rootsi i sur. 2004) koja se podosta razlikuje od donedavnih povijesnih promišljanja samo na temelju jezika i kulture. Već prve antropogenetske analize na smjeni tisućljeća, sve jasnije dokazuju da tzv. jezična "genetika" često nema znanstvene, nego više ideološko-političke temelje pa je prilično nesigurna kao pokazatelj etničkog podrijetla (Z.H. Rosser i sur. 2000), jer današnji javni jezik može biti naknadna kulturna nadgradnja bez ikakve veze sa stvarnim biogenetskim podrijetlom.

Već klasični utemeljitelj medicine, poznati rimski liječnik Caius Galenus u svojim zapisima god. 210. po Kr. spominje kako uz ostalo, u svojem liječničkom zanimanju uz ostale narode Rimskog carstva uživo pobiže upoznao Ilire s istočnih obala Jadrana. Pritom ističe da su oni tjelesno raznoliki, pa se osobito stanovnici sjevernog Jadrana tj. pomorski Liburni i Histri drugačijim rastom pa svjetlijom kosom i očima tjelesno jasno razlikuju od tamnijih stočarskih Ilira istočnije na dalmatinskom kopnu. Slične antropološke razlike primorskog pučanstva uz istočni Jadran uglavnom postoje sve do danas kada su i genski potvrdjene drugačihim haplotipovima.

U klasičnoj lingvistici do osamdesetih godina prošlog stoljeća, tj. prije razvitka suvremene biokemijske genomike, uglavnom se vjerovalo da su jezici neki siguran odraz podrijetla i razvitka narodâ, pa su se kroz tzv. "jezičnu genetiku" na jezičnim temeljima čak izvodila i cijela rodoslovna stabla u etnogenezi raznih etnoskupina. Takvo je gledište bilo napose dogmatski prihvaćeno kod unitarističkih vukovaca u bivšoj Jugoslaviji, koja se ideološki oslanjala na bezuvjetnom slavenstvu, pa su i svi njezini gradjani koji su dijelom tek kroz školu poprimili nametnuti i umjetni "srpskohrvatski" jezik, zbog toga šablonski proglašeni da su južnoslavenskog iskona i doseljeni iz Karpata, dok je ranije predslavensko pučanstvo ovdje navodno nestalo, pobjeglo ili je u manjini asimilirano.

Najdrastičniji biogenomski dokazi koji očito poništavaju tzv. jezičnu "genetiku", jesu apsurdni primjeri Islandjana koji govore nordijskim (sjevernogermanskim) jezikom - ali su biogenetski 3/5 većinom Irci (Kelti), pa Madjari koji govore uralofinski - a genetski su 2/3 (oko 60%) porobljeni panonski Slaveni, pa genski dinaridni Sardinci koji govore talianski, nadalje Turci koji sada govore istočnoturkijski - ali su biogenomski to većinom jezično poturčeni Grci, Armenci i Kurdi s beznačajnih par posto turkoidnih gena kod nomada u središnjoj Anatoliji. Sve su to bili dugo porobljeni narodi, kada im je strana manjinska vlast silom nametnula tudji osvajački jezik i svoje lažno podrijetlo, nakon što je ukinula njihov iskonski etnogenetski govor i svojim uvoznim mitovima izbrisala unatrag stvarnu povijest dotične zemlje. U ovu skupinu govorno nelogičnih naroda s apsurdnim jezikom nasuprot genskom iskonu većine pučanstva spadaju nažalost i današnji Hrvati, koji su takodjer kroz punih 9 stoljeća živjeli kao porobljeni kolonialni narod s izbrisanom krivotvorenom povijesti i nametnutim tudjim jezicima.

Hrvatima slični primjeri

Prve analize Y-kromosoma od 1990tih s raznih strana svijeta su potvrdile da su pojedini tipovi Y kromosoma često ograničeni na manja područja ili pojedine etnogrupe negoli su tipovi mitohondrija koji su većinom raspršeni među pučanstvom cijelih kontinenata. 2000. godine je u časopisu Science (Semino i surad.) izašla do tada najopsežnija analiza Y-kromosoma pučanstva Europe i Bliskog Istoka. Rezultati su bili neočekivani i u suprotnosti s dotadašnjim shvaćanjima o podrijetlu i međusobnoj srodnosti većine naroda obuhvaćenih tom studijom: Otkriveno je kako se pripadnost jezičnoj grupi i genetika djelomično ili nikako ne slažu kod Albanaca, Baska, Grka, Hrvata, Laponaca, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Sardinaca i južnih Talijana.

Suvremene biogenetske analize majčinskih mitohondrija po ženskoj lozi, kao i poredba muških Y-kromosoma u očinskom naslijeđu, već dosad nam u zadnjih desetak godina pružaju niz zanimljivih i korisnih pokazatelja o medjusobnoj biološkoj srodnosti za većinu europskih etnopopulacija. Tako dobiveni rezultati genetike su tek dijelom u skladu s povijesnim izvorima o razvitku pripadnih naroda (Lell i Wallace 2000, Malyarchuk 2001, Rosser i sur. 2000, Rootsi i sur. 2004), ali ipak postoji niz iznimaka gdje biogenetika upućuje na manjeviše protivan fizički iskon od dosadašnjih povijesnih gledišta. Najizrazitije takve genetsko-povijesne kontroverze u Europi su slučajevi Hrvata, Madjara, Litvanaca, Islandjana i Sardinaca, čiji se jezici i povijesne tradicije najviše razlikuju od njihova stvarnog biogenetskog iskona.

Tu su ukratko prikazane genetsko-povijesne kontroverze u iskonu Madjara, Litvanaca, Islanđana i Sardinaca u poredbi sa sličnim slučajem kod Hrvata, gdje je biogenetska srodnost pripadnih etnopopulacija dosta različita od ranije usvojenih povijesnih gledišta o njihovom podrijetlu. Tako su Madjari genetički nadpolovično Baltoslaveni s neznatnim uralskim udjelom, pola Litvanaca su fizički uralofinskog iskona s manjom baltoslavenskom primjesom, Islanđani su mješoviti kelto-nordijski narod s keltskom većinom kod žena, a Sardinci su biogenetski osebujna etnogrupa posve različita od Talijana i donekle bliža Španjolcima. Zato smo ovdje u poredbi s našim iskonom, kao poučne primjere sažeto razmotrili više-manje slične genetsko-povijesne kontroverze Sardinaca, Islandjana, Litvanaca i Madjara kod kojih su, za razliku od nas novi genetski pokazatelji tamo razumno prihvaćeni bez većih potresa tj. uglavnom su uvaženi u boljemu i dubljem otkrivanju njihova ranog iskona, korisnog i za medicinske svrhe. Naprotiv su slični genski rezultati kod nas u jugo-balkanskom ozračju izazvali iracionalne reakcije dogmatskih jugoslavista, tj. javne krivotvorbe i uporno "mozgopranje" ideološki dirigirane javnosti uz uporno prikrivanje egzaktne stvarnosti.

Naše biološko naslijeđe i fizički iskon etnopopulacija su biokemijski zapisani u obliku DNA na genomu pa su u prirodnim uvjetima uglavnom trajni i nepromjenjivi, dok se naprotiv kulturno-jezična baština brže mijenja, gubi ili preuzima pod pritiskom raznolikih povijesnih, kulturnih i gospodarskih silnica. Zato su u civiliziranim europskim narodima izvan Balkana, novi biogenetski rezultati prihvaćeni objektivno i uglavnom nepristrano, tj. kao neutralne znanstvene činjenice koje poboljšavaju i produbljuju njihove spoznaje o dalekoj prapovijesti i prvotnom iskonu pripadnih etnopopulacija. Naprotiv kod nas su vrlo slični i vrijedni novi pokazatelji nedavno u javnosti (kroz tisak i ine medije) naišli na iracionalne otpore s ideopolitičkim diskvalifikacijama i dogmatskim hajkama protiv genetike (tim gorje po činjenice), iza čega su većinom osobni interesi sinekura i očuvanja zastarjelih klanskih struktura. Sve to nam jasno pokazuje da naše zaostalo kulturno ozračje još uvijek nije dozrijelo za objektivni prihvat suvremenih znanstvenih rezultata, nego se to u izostanku boljih argumenata šablonski diskvalificira metodama srednjovjekovne inkvizicije kao navodni “rasizam” i slične ideološke etikete bez sadržaja: vidi o tomu pobliže Orwelska pseudo-genetika.

Iberodinarski Sardinci

Iberodinarski Sardinci (usp. Capello i sur. 1997, Morelli i sur. 2000, Scozzari i sur. 2001, Francalacci i sur. 2003): Po povijesnim kao i po genetskim pokazateljima, Korzika i Sicilija su uglavnom bile naseljavane iz najbližeg kopna tj. iz sjeverne odnosno iz južne Italije. Naprotiv je Sardinija po biogenetici mitohondrija i Y-kromosoma različita. Osim što je većinom naseljena dalekim iberskim doseljenicima iz Pirenejskog poluotoka u postglacijalu, za Sardiniju je osebujan u 2/5 sardinske populacije posebni haplotip Eu8 (ili po novom I1b2 koji potječe od I1b koji prevladava u južnoj Hrvatskoj i Hercegovini), koji dominira uz zapadnu obalu i najviše u planinskoj unutrašnjosti otoka, dok je genetska sličnost s Italijom najviše vidljiva na sjeveru tog otoka uz Korziku i u suvremenim gradovima na južnoj i istočnoj obali. Taj genom Eu8 je povezan s izrazitom dugoživosti njegovih nosilaca, pa je u cijeloj Europi (osim Kavkaza) baš na Sardiniji najveći udjel vitalnih stogodišnjih metuzalema. Izvan Sardinije se tip Eu8 s niskim postotkom nalazi još samo u Tunisu, Francuskoj i Španjolskoj, a razmjerno je češći na kopnu samo medju pirenejskim Baskima. Iz svega je očito da sardinski starosjedioci po genetskom iskonu većinom nisu Italci, ali im je u doba talijanskog ujedinjenja Garibaldi nametnuo talijansku vlast i potom tudji talijanski jezik protivan njihovom osobitom genomu.

Polukeltski Islandjani

Keltogeni Islandjani (usp. Helgason i sur. 2000a, 2000b, 2001): Po tradiciji i povijesnim vrelima, pučanstvo Islanda trebali bi uglavnom biti potomci germanskih Vikinga iz Skandinavije koji su naselili Island u ranomu srednjem vijeku – ali je nova biogenetika to sada znatnim dijelom izmijenila, nadasve po ženskom naslijedju negermanskih Islanđanki. Kod muških Islanđana je doista po Y-kromosomu malo veća genetska sličnost sa Skandinavcima, ali ipak 1/4 muških Islanđana pokazuju vidljivo keltsko podrijetlo tj. jasnu genetsku sličnost spram Irske i Škotske, vjerojatno iz srednjeg vijeka kada su Vikingi zauzeli njihove obale. Naprotiv je po ženskom naslijeđu iz majčinskih mitohondrija puno veća genetska bliskost Islandjana s keltskim genomima na Britanskom otočju, koji obuhvaćaju oko 2/3 islandskih mitohondrija. Po toj biogenetici, muški Islandjani većinom potječu iz Skandinavije uz manji udjel Kelta, dok je majčinsko naslijedje na Islandu u većini keltskog iskona iz Škotske ili Irske. Stoga je Island genski mješovita kelto-nordijska nacija, gdje je nekoć vladajuća manjina vikinških gusara nametnuli svoj germanski jezik. U tom pogledu je analogni primjer Islanda poučan i za heterogeni iskon poluslavenskih Hrvata, gdje je naš muški haplotip po Y-kromosomu tek u 1/4 sličan Slavenima, dok naprotiv hrvatski majčinski mitohondriji imaju još manju sličnost do 1/7 spram inih Slavena (Semino i sur. 2000, Tolk i sur. 2000, Barać i sur. 2003).

Uralofinski Litvanci

U humanističkoj literaturi se Litvanci tradicijski navode kao prototip baltičkih naroda s baltoslavenskim jezikom, ali sada to nije potvrđeno biogenetskim analizama. Samo je za 1/3 Litvanaca nadjen istočnoeuropski haplotip Eu19 (R1aSRY), dok oko polovice njih sadrže dominantni uralofinski tip Eu14 (sada N3). Dakle po genetskom iskonu većina njih ne pripadaju baltskim nego uralofinskim populacijama i zato se Litvanci podrijetlom jasno razlikuju od Rusa i inih Slavena, a pogotovo od nas gdje taj uralofinski haplotip (Eu14) uglavnom izostaje. Sve to sada dovodi u pitanje navodnu iskonsku sličnost hrvatskoga i litvanskog jezika iz zajedničke baltoslavenske grupe, jer je i kod Litvanaca kao i kod Hrvata nazočan tek manjinski udjel istočnoeuropskog (baltoslavenskog) genoma do 1/3 njihovih populacija: kod Hrvata naprotiv dominira posebni dinarski haplotip Eu7 (I-M170), a kod Litvanaca je glavni sjeverni uralofinski tip.

Poluslavenski Magjari

Slavenogeni Magjari (usp. Semino i sur. 2000a, 2000b): Biogenetski slučaj Magjara je obratan od Litvanaca, jer tu unatoč ugrofinskom jeziku dominira slavenski genom uz neznatne primjese uralskog tipa. Po jeziku i povjesnoj tradiciji bi današnji Madjari trebali biti uralofinski narod, ali tu usvojenu paradigmu sad opovrgava nova biogenetika. Dominantni genetski udjel istočnog slavenskog haplotipa Eu19 (R1aSRY) po raznim ponovljenim analizama kod Madjara iznosi čak 59-60% pa je to najviši genetski udjel baltoslavenskog tipa u Europi, pored Poljaka gdje je to također oko 60%. Stoga je danas iz madjarskih genoma već nedvojbeno da su nadpolovična većina Madjara tek naknadno madjarizirani, panonski Slaveni kojima su malobrojni priseljeni nomadi od srednjeg vijeka nametnuli svoju vlast i današnji madjarski jezik iz uralofinske grupe. Tako je iz ove prvotne, etnički nedefinirane populacije panonskih Slavena, pod manjinskom vlasti istočnih nomada oblikovan današnji madjarski narod. Zbog toga genetskog iskona je udjel Slavena među Madjarima čak dvostruko veći negoli među Hrvatima koji su baš obratno od Madjara po jeziku Slaveni – ali imamo manjinski baltoslavenski genom Eu19 koji prosječno obuhvaća tek 1/4 do 1/3 naše populacije.

Glavne Y-haplogrupe Hrvata

Sve do kraja 20. st. ljudska genetika metodološki još nije bila dovoljno razvijena da pruži suvisle i sigurne podatke o podrijetlu većih etnogrupa, pa su o tomu ranije izvođeni više-manje nesigurni pokazatelji iz krvnih grupa, nasljenih bolesti itd. Tek nedavno od god. 2000, uglavnom po masovnim biokemijskim analizama Y-kromosoma razrađenim metodama nalik dokazu očinstva ili identifikaciji mrtvaca i ubojica, stvorene su sigurnije mogućnosti poredbe iskona većih etničkih populacija. Tako je danas biogenetika postala jedan od glavnih i razmjerno sigurnih dokaza za stvarni fizički i biološki iskon raznih naroda, neovisan od ideoloških i dnevnopolitičkih interesa (osim kod nas gdje ju krivotvore).

Od god. 2000.-2004. je tako genetski više-manje proučena većina europskih naroda pa i Hrvati, za koje je iz toga upoznat uglavnom grubi zajednički iskon, ali nam dijelom još manjkaju regionalni detalji osim za nekoliko otoka. Iz tih poredbenih nalaza u Europi slijedi da istočnoeuropski Slaveni u 40-60% imaju zajednički dominantni genotip prvo nazvan oznakom Eu19 ili danas po novom R1a (= mutacija M17). Taj slavenski tip se u jugoistočnoj Europi obilnije nalazi tek oko 1/3 kod Slovenaca i Makedonaca, ali je kod ostalih tzv. “južnih Slavena” taj genotip razmjerno nizak osobito u Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji i na otocima gdje naprotiv izrazito dominira drugi dinarski tip Eu7 ili po novom I1b (tj. mutacija M170). Za ovu se donedavna smatralo prije detaljnih istraživanja Azije, da je navodno ograničena na Europu s najvećim koncentracijama u Hrvatskoj i Bosni oko 2/5 do 1/2 pučanstva, a u Hercegovini i na dalmatinskim otocima od 2/3 do 4/5 pučanstva.

Zbog ubrzanog razvitka genetike, najnovije biogenetske analize inih etnogrupa izvan Europe a nadasve u prednjoj Aziji nakon god. 2004, danas su već bitno promijenile te nedavne zaključke. Npr. navodni "slavenski" genotip Eu19 ili R1a, pruža se kroz Aziju izvan Slavena u još većem prostranstvu od Kavkaza do središnje Azije i Indije, gdje je još viši nego među europskim Slavenima: npr. Tadžikistan 68%, Kirgizija 65% i Kašmir 60%, a obilan je i južnije u Indiji i Pakistanu po 40 – 60%. Dakle to danas nije samo slavenski genotip nego obuhvaća većinu indoeuropskih naroda iz istočne jezične skupine satem. Također ni naš hrvatsko-dinarski tip Eu7 ili I1b danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu, jer je odnedavna obilno nađen u oko 1/3 pučanstva na zapadnom Kavkazu, sjevernom Kurdistanu i u Teheranu, a na Kavkazu u narodu Dargyni dosiže čak 58% tj. podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na otocima. Naprotiv taj naš dinarski genotip posve izostaje dalje na jugoistoku oko antičke Harauvatije, tj. u južnom i istočnom Iranu, Pakistanu i Indiji. To jasno pokazuje da naši dinarci imaju stvarne genetske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad još ne pruža izravne dokaze kako i kada su nastale te genske veze, tj. selidbom iz prednje Azije na Balkan ili obratno, pa su tu razna idejna domišljanja uvijek moguća.

Osim za Židove i susjedne semitske narode na Levantu (istočno Sredozemlje), za većinu inih izvaneuropskih etnogrupa iz jugozapadne i srednje Azije ranije do god. 2001. uglavnom nije bilo suvislih naznaka o njihovu biogenetskom spektru. Kroz zadnjih desetak godina je dosad već objavljeno desetak izvješća o genetici samog Irana (Nasidze 2002, 2006, 2008, 2009, Quintana-Murci i sur. 2006, Regueiro i sur. 2006). Takodjer su dosad kroz dvadesetak radova manjeviše genetski obradjeni i susjedni narodi na bivšem ozemlju Perzijskog carstva (Nasidze i surad. 1990-91, 1995, 2004, 2005, Wells i sur. 2001, Weale i sur. 2001, Mohyuddin i sur. 2001, Qamar i sur. 2002, Al-Zahery i sur. 2003, Roewer i sur. 2009, Cilli i sur. 2010, itd.). Donedavna je genetski ostao neistražen samo Afganistan, o komu je tek u zadnjih par godina konačno izašlo nekoliko genetičkih izvješća (Sabitov 2010, Cristofari i sur. 2011, Lacau i sur. 2011), pa su tako Iran i susjedne zemlje u okružju dosad već za opće poredbe manjeviše zadovoljavajuće genetički poznati. Osim za semitski Levant, zamalo svi naši genetičari (osim D. Primorca) te nove genetske prikaze iz prednje Azije uporno preskaču, zaobilaze i prešućuju, pa ih uopće ne usporedjuju s nama iz taktičko-ideoloških razloga da im ne poremete zadane iliro-slavenske dogme: vidi pobliže Orwelska pseudo-genetika. Zato ovdje na sažet i sustavan način dajemo biogenetske poredbe Hrvata s dosad proučenim narodima iz prednje Azije, uz potrebne komentare o paralelnim kulturno-povijesnim vezama.

Od toga se desetak sporednih afroazijskih genoma (Eu3, Eu4, Eu6, Eu8, Eu10, Eu11, Eu15, Eu16, Eu17, Eu20 itd.) nalaze uglavnom kod izvaneuropskih naroda u Aziji ili Africi, dok u Europi pridolaze samo kao manjinske primjese od ranijih doseljenika ili kao trag nomadskih provala, npr. kod Hrvata: E/Eu4 = 6,9%, J/Eu9 = 5,2%, Eu11 = 1,7%, O/Eu16 = 1,7%. Unatoč nižem udjelu u genskom spektru, ovi manjinski tipovi su ipak vrijedni pokazatelji za ranije daleke selidbe etničkih predaka, jer nas upućuju na susjedne genske primjese i najbliži smještaj pradomovine. Pet je glavnih haplogrupa koje dominiraju kod europskih naroda: I2/Eu7, J2/Eu9, N/Eu14, R1b/Eu18 i R1a/Eu19. U idućem pregledu glavnih genetskih tipova jugoistočne Europe, najprije se navodi njihova standardna šifra, a potom u zagradi (kurzivom) slijedi još i detaljna biokemijska formula sa slijedećim kraticama nukleotida: a = adenin, c = citozin, g = guanin, t = timin.

Dinarokavkaski tip İ2/Eu7

Dinarokavkaska haplogrupa: İ2/Eu7 (biokemijska formula: M170 - A>C327 tgcttcacacaaatgcgttt / ccaattactttcaacatttaagacc), I.Jurić: "hrvatski" haplotip. To je najčešća i dominantna haplogrupa u Hrvatskoj i BiH, a inače se nalazi uglavnom na Kavkazu i Balkanu, pa manje u srednjoj Europi itd. (Rootsi i sur. 2004), a najviše u Hrvatskoj 45% - 49% i u BiH 48 – 73% gdje ima najveću poznatu koncentaciju u Hercegovini i na dalmatinskim otocima (Marjanović i sur. 2006),- ali podjednako (50-60%) i na Kavkazu narodi Dargyni, Swaneti itd. (Nasidze i sur. 2003-2005). Zato je naš naziv "hrvatski" haplotip preuzak i nerealan, jer bi se po sličnoj logici s istim pravom mogao zvati i "swano-dargynski". Kod nas ga ima najviše u Hercegovini, Lici, Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, a najmanje u Istri, Gorskom Kotaru i Medjimorju, pa tom genomu uglavnom pripada dinarski tip pučanstva Bosne, te srednje i južne Hrvatske. Znakovito je da se Eu7 (M-170) pojavljuje i dalje na istoku izdvojeno u Moldaviji (32 %) i još izvan Europe najviše na Kavkazu do 60%, pa u kaspijskom Dagestanu i središnjoj Aziji gdje niz tamošnjih etnogrupa sadrže po 10-25%, što je možda u vezi s dalekim praiskonom ranih pradinaraca.

To je jedini europski genotip čiji posebni jezični ekvivalent dosad još nije jasno odredjen (kod nas je to vjerojatno starodalmatski jezik), ali njihov izvorni jezik sigurno nije slavenski kojemu pripada drugi genetski tip R1a/Eu19. Danas genotipu I2/Eu7 kod nas uglavnom pripadaju razne inačice hrvatskih ikavaca: ikavski šćakavci, ikavski kajkavci i jadranski čakavci, a izrazito najviši udjel i apsolutnu većinu Eu7 dostiže na otocima kod južne bodulske cakavice, npr. na otoku Hvaru gdje ima većinu od 2/3 (66 %), pa 55% na Braču, 54% na Korčuli, 45% na dalmatinskom kopnu i najviše u zapadnoj Hercegovini 73%. Na slično takodjer upućuje poredba grobnih kostura u Dalmaciji i Hercegovini iz antike i srednjeg vijeka koji ne pokazuju slavenske promjene nego uglavnom nastavak dinarskih tipova (Mikić 1976, 1979, 1984), pa arheonalazi Komanske kulture u Dalmaciji i Crnoj Gori od Zadra do Skadra, koji od 6.- 9.st. ne pripadaju Slavenima nego starosjediocima (Vinski 1971, Marčinko 2000). Poluslavenski i predslavenski jezici tih starosjedilaca kod Livna, na Krku i u Istri su se govorili do 20. stoljeća i uništeni su tek u Jugoslaviji. Vidi još pobliže o toj haplogrupi: Dinarokavkaski genom İ2/Eu7.

Eurazijski tip R1a/Eu19

Eurazijska haplogrupa: R1a/Eu19 (M17: delG68 ctggtcataacactggaaatc / tgaacctacaaatgtgaaactc), I.Jurić: "slavenski" haplotip. Taj tip dominira u Indiji i istočnoj Europi, zapadnom Sibiru i srednjoj Aziji do Pakistana. Naziv "slavenski" je preuzak i neprikladan, jer je takodjer obilan i kod mnogih naroda prednje i južne Azije osobito Tadžikistan, Pakistan i Kašmir, što uglavnom odgovara istočnoj indoeuropskoj grupi satem-jezika. Protivno današnjemu južnoslavenskom jeziku, kod prisilnih "slavenskih" Hrvata to je izrazito manjinski tip, u prosjeku tek 23% - 38% ili samo 1/4 do 1/3 pučanstva, tj. najviše takodjer spram sjevera i sjeverozapada, a najmanje na dalmatinskim otocima: Hvar samo 9%, Hercegovina 12%, Korčula 20%, kopnena Dalmacija 23% itd. Dialektalno je kod nas razmjerno najviše zastupljen kod raznih jekavaca i ekavaca. Vidi još pobliže: Eurazijski genom R1a/Eu19.

Eurozapadni tip R1b/Eu18

Eurozapadna haplogrupa: R1b/Eu18 (M173: A>C191 aagaaatgttgaacgaaagttgat / aggtgtatctggcatccgtta), I.Jurić: "baskijski" haplotip. To je glavni zapadnoeuropski haplotip paleolitskog iskona koji dominira u većini naroda od Španjolske i Italije do Škotske i Baltika, pa većinom odgovara zapadnoj grupi centum-jezika. Najviše ga podjednako imaju Irci 93%, pa Baski 89% i Welšani 82%, dakle je naš naziv "baskijski" neopravdan i preuzak jer je bolje "irski". U Hrvatskoj taj zapadni tip obuhvaća tek 10% - 16% pučanstva i to razmjerno najviše na zapadu u Hrvatskom Zagorju, Gorskom Kotaru, Istri i medju otocima najviše na Krku (16 %), a najmanje na Hvaru (1 %), što je logično obzirom na blizinu zapadne Europe. Genetska raširenost Eu18 se uglavnom poklapa s antičkim širenjem Kelta kroz Europu i kod nas, a danas je kod nas dialektalno zastupljen uglavnom kod sjeverozapadnih ekavskih čakavaca i ekavskih kajkavaca. Vidi još pobliže: Eurozapadni genom R1b/Eu18.

Ine naše manje haplogrupe

Sve ine haplogrupe su manjinske kod Hrvata (Hrvatska i BiH), pa prosječno obuhvaćaju tek par posto ili samo lokalno najviše po desetak posto, a inače su te grupe manjinske u većem dijelu Europe pa najveće udjele dostižu u Aziji ili Africi: o tima vidi pobliže Biogenomika Perzije. Uz gore navedeni niži udjel "slavenske" haplogrupe (R1a/Eu19), za Hrvate je još nadasve znakovit potpuni izostanak uralo-finske grupe (N1/Eu14) koja je manjeviše nazočna kod svih inih Slavena bar manjinski, uključivo nama susjedne Slovence i Srbe (do 3%): To genetski zapravo znači da se hrvatski pretci za razliku od inih Slavena, pri selidbama sigurno nisu gibali središnim praslavenskim prostorom, nego su tek imali bočne slavenske kontakte i primjese uglavnom na južnom rubu slavenstva (Ukrajina-Panonija) gdje je uralofinski udjel i danas najniži. Antropološki se te južne manjinske haplogrupe uglavnom razlikuju od gornje 3 većinske (I2, R1a i R1b) po vidljivo tamnijoj pigmentaciji kože, te pretežno crnih oči i tamne kose. Staračka ćelavost ovih je nasuprot dinarskom tipu jednodjelna tj. počinje iznad nosa i završava na tjemenu jednostavnom okruglom ćelom (bez dlakavoga "fratarskog" otoka).

  • Prednjoazijska grupa J2/Eu9 (J-12f2: M172 - T>G197 ttgaagttacttttataatctaatgctt / ataatttattactttacagtcacagtgg) prevladava u jugozapadnoj Aziji, manje u Kurdistanu i Gruziji, a najviše od Sirije i južnog Irana do Arabije. Pripadni narodi govore raznim jezicima tj. dijelom semitski i takodjer indoiranski: Iranci, Kurdi, Oseti, Tadjiki, Armenci itd. U Hrvatskoj je J2/Eu9 zastupljen oko 5,2%, a najviše u Kvarneru do 11%. Nalazi se kao manjinski genotip uglavnom ondje, gdje kod nas inače dominira dinarski tip I2/Eu7 i razmjerno najviše na otočnom području bodulskog cakavizma. Nazočnost toga istočnog haplotipa kod jadranskih čakavaca u jugozapadnoj Hrvatskoj upućuje na negdanje bliske kontakte doseljenih ranohrvatskih pračakavaca s narodima Starog istoka u jugozapadnoj Aziji, pa još i kasnije upade Saracena po kojima se u Kvarneru zovu Srakane i Susak (Sarakene & Sansek). Antropološki odraz tog genotipa su najviše crne oči i tamno-crnkasta kosa, ali je nasuprot tomu većinom svjetlija bljedunjava koža (izim ljeti zbog sunca), a nos je većinom uži i kljukast ("bizantinski").
  • Semito-levantska grupa G2/Eu11 (M-201: G>T136 tatgcatttgttgagtatatgtc / gttctgaatgaaagttcaaacg): Taj jugoistočni genotip je osobito značajan za Semite na Levantu, u Arabiji i sjevernoj Africi, pa se nalazi kod većine Židova, Arapa, Beduina itd. S manjim udjelom (10-15%) dolazi npr. u Španjolskoj, južnoj Italiji i Grčkoj, a najmanje u srednjoj i istočnoj Europi. U Hrvatskoj se prosječno nalazi 1-2%, a najviše na južnim otocima: Brač 6% i Korčula 10%, dok sjevernije izostaje. Antropološki odraz toga genotipa je općenito tamna pigmentacija, crne oči, garavo-crna i rudlavo-kovrčasta kosa i brada.
  • Srednjoazijska grupa O3/Eu16 (K-M9: C>G68 gcagcatataaaactttcagg / aaaacctaactttgctcaagc): To je glavni genetski tip u kontinentalnoj srednjoj Aziji gdje je ponajviše zastupljen kod nomadskih mongoloidnih naroda s azijatskim jezicima iz altajske skupine. U Hrvatskoj je to najmanje zastupljeni genotip prosječno ispod 1%, uglavnom na sjeveroistoku u Podravini i Dalmaciji do 2%, a najviše na Korčuli do 15%. Zapadnije u Hrvatskom Zagorju, Lici, Istri i Kvarneru taj azijatski tip uglavnom izostaje, pa su zato posve besmislene i absurdne tvrdnje dogmatskih jugoistoričara kako su tobože Ličani slavizirani "Avari". U Europu se ovaj genotip većinom proširio s istoka kroz ranije provale nomadskih Huna, Avara i Tatara. Naprotiv arheonalazi iz grobišta pokazuju avarske nalaze uglavnom samo u sjevernoj Hrvatskoj do Save (Istvan Bona, Marčinko 2000). Tih srednjoazijskih mongoloida je u jugoistočnoj Europi genski razmjerno najviše do desetak posto u Rumunjskoj i Makedoniji, a prama zapadu su kod nas sve rjedji. Antropološki odraz toga genotipa je širi zdepasti rast, izrazito široko okruglasto lice (kao "puni Mjesec"), jake i istaknute jagodične kosti, kosa je ravna i crna do crvenkasta, a muška brada slabija i narijetko izrasla.
  • Hamito-magrebska grupa E3b/Eu4 (ili biokemijska formula: M35 - G>C168 taagcctaaagaagcagtcagag / agagggagcaaatgaggaca) nalazi se pretežno kod hamitskih naroda uz južne obale Sredozemlja i u sjevernoj Africi, npr. Egipćani, Abesinci, Berberi itd. U južnoj Europi je to najstariji i rijedak genotip, podrijetlom od prapovijesnih doseljenika do neolita, koji su sudjelovali u ranom razvitku poljodjelstva i prvih keramičkih kultura, a u dolini Nila je taj genotip bio glavni većinski nositelj visoke pracivilizacije faraonskog Egipta. U Hrvatskoj Eu4 obuhvaća oko 5% pučanstva uglavnom medju čakavcima, a razmjerno najviše na otoku Krku gdje dostiže blizu 7% i tu su njegovi nosioci vjerojatni potomci halkolitnoga predliburnijskog plemena Hythmethi koji su preplovili Mediteran zbog presušivanja Sahare, pa na Kvarneru osnovali prva neolitska sela i uveli rano poljodjelstvo. Inače se u jugoistočnoj Europi taj magrebski tip E1b izrazito najviše nalazi na Kosovu gdje ga ima čak 1/2 Kosovara (47 %), što upućuje na njihov hamitski iskon iz sjeverne Afrike (po još nesigurnim pokazateljima bi tamo bio protjeran dio srednjovjekih Maura iz Sicilije). Antropološki odraz toga genotipa je razmjerno sitniji rast, uže trokutno lice ("mišoliko"), a kosa je većinom valovito-kovrčasta i tamno-crnkasta.
  • Ine istočne haplogrupe iz prednje Azije: Sve predhodne haplogrupe su manjeviše tipične za Europu i mogu se naći u različitim omjerima kod skoro svih europskih naroda, ali među Hrvatima ima još inih pripadnika istočnih azijatskih haplogrupa F/Eu10, G/Eu11, K/Eu15-16 i P*/Eu20, koje su tipične za Kavkaz i prednju Aziju. F je je izvorna haplogrupa od koje su potekle sve ne-afričke osim C, D i E. Iz nje su mutacijom izravno nastale haplogrupe G, H, I, J i K. G je nastala od F na Kavkazu ili u srednjoj Aziji. Od K su nastale L, M, N, O i P haplogrupe. H i L su tipične za Indiju, a M za Indokinu. N i O imaju zajedničkog predka, a razdvojili su se negdje u središnjoj Aziji. Od N su potekli uralski narodi koji žive u sjevernoj Euroaziji od Skandinavije do Kamčatke, a O je tipičan za Kinu odakle se proširio istočnom i jugoistočnom Azijom. Također u središnjoj Aziji negdje na granici Sibira i Mongolije ili na obližnjem području Bajkalskog jezera iz haplogrupe P su mutirale R i Q. Nositelji haplogrupe R su prije 35.000-40.000 godina odselili na zapad i tako postali predci većine današnjih Europljana. Neki pripadnici haplogrupe Q su odselili u sjeveroistočnu Aziju gdje i danas žive njihovi potomci, a dio njih je prešao Beringov prolaz i naselio Amerike. Gotovo svi južnoamerički Indijanci i većina sjevernoameričkih imaju Y kromosom Q haplotipa. Preostali pripadnici haplogrupe Q koji su ostali u Sibiru su se s vremenom raspršili po srednjoj Aziji. Q je prisutna u malom postotku u Turskoj, Iranu, Indiji i Pakistanu, a pronađen je i jedan Hercegovac s Y-kromosomom haplotipa Q.

Grupe F, G, K i P su tipične za Kavkaz i prednju Aziju. Na Kavkazu F i G do danas čine nadpolovičnu većinu Y kromosoma, a ni K haplogrupa nije rijetka. Među Kurdima Y kromosomi haplogrupa F i G su također u relativnoj ili apsolutnoj većini, a većina plemena imaju i K i P, i to u velikom broju. Sve 4 te haplogrupe su nađene u Iranu s umjerenim udjelom. U razmjerno malom broju Y kromosoma F i G haplotipa ima i u Indiji i Pakistanu. U Pakistanu haplogrupa P ima visok udjel u pučanstvu. P (Hg1) čini nadpolovičnu većinu Turkmena, relativnu većinu Armenaca i veliki udio među Kurdima, Uzbecima i Durganima. Durgani imaju i visok udio haplogrupe K, odnosno Hg26, koja s P (Hg1) čini većinu durganskih Y kromosoma.

U Hrvatskoj su te grupe nađene u većem postotku na srednjodalmatinskim otocima. U uzorku s Korčule ima 10,6% grupe G i 19,7% sve 4 grupe ukupno, na Braču je ukupno 10,6% pripadnika grupa F, G i K, a na Hvaru 17,6% Y kromosoma spada u F, G, K ili P* haplogrupu, od toga 14,3% u haplogrupu P*(* znači da su iz uzoraka P isključene njene podgrupe R i Q). Pronađen je i jedan Hercegovac pripadnik haplogrupe Q koja je također iz Azije. Ti su udjeli u stanovništvu daleko iznad europskog prosjeka. Haplogrupe G ima jedino u sjevernoj Italiji 10% i 14% na Sardiniji, dok je drugdje u Europi zastupljena puno manje. K se nalazi sporadično u istočnoj Europi, a u zapadnoj ga praktično nema, ali ga ima u svim istraživanim hrvatskim regijama. Kad se uzme u obzir otkriće azijske mitohondrijske haplogrupe F na Hvaru u postotku kojeg nema nigdje u Europi (8,3%), kao i sporadične nalaze nekih tipično azijskih mitohondrijskih haplogrupa na drugim otocima, nameće se logično objašnjenje da je dio predaka današnjih Hrvata iskonom s područja koje se proteže od Kavkaza preko srednje Azije do današnjeg Pakistana tj. približno ozemlje staroga Perzijskog carstva.

Genetika i etnogeneza

Kroz zadnjih desetak godina, ozbiljne znanstvene teorije etnogeneze u svijetu je već nemoguće zamisliti bez biogenetske dokumentacije i svi ini novi prikazi bez toga ili protivni biogenetici, odnedavna se već smatraju neozbiljnim ideološkim naklapanjima. Sve do kraja 20. st. ljudska genetika metodološki još nije bila dovoljno razvijena da pruži suvisle i sigurne podatke o podrijetlu većih etnogrupa, pa su o tomu ranije izvođeni manjeviše nesigurni pokazatelji iz krvnih grupa, nasljednih bolesti itd. Tek nedavno od god. 2000, uglavnom po masovnim biokemijskim analizama Y-kromosoma razrađenim metodama nalik dokazu očinstva ili identifikaciji mrtvaca i ubojica, stvorene su sigurnije mogućnosti poredbe iskona većih etnopopulacija.

Tako je danas biogenetika postala jedan od glavnih i razmjerno najsigurnijih dokaza za stvarni fizički i biološki iskon raznih naroda, neovisan od ideoloških i dnevnopolitičkih interesa (osim kod nas gdje već dielom i to krivotvore). Jedna od najnovijih i za nas ključnih biogenetskih analiza u inozemstvu je velika biokemijska poredba svih proučenih slavenojezičnih populacija, koju su 2007. objavili neutralni strani genetičari Rebalja, Mikulič i desetak inih slavenskih suradnika: Oni jasno i nedvojbeno zaključuju da su pravi tj. genski zajednički Slaveni samo oni istočni i zapadni od Češke i Lužica do Ukrajine i Sibira – naprotiv medju tzv. «južnim Slavenima», po genomu su Slaveni samo Slovenci i manjina najzapadnijih Hrvata – a svi ini Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Makedonci i Bugari po genomu uglavnom nisu bili prvotni Slaveni, nego raniji antički neslaveni koji su tek naknadno jezikom slavizirani. Isto je bilo vidljivo već od prvih genetskih uvida (Semino i sur. 2000) što su naši dogmatski panslavisti pokušali idejno izbjeći i relativizirati, ali su ovime baš srodni slavenski biogenetičari to definitivno zapečatili i dokumentirali, pa zato genski odbačeni «južni Slaveni» odsad zauvijek odlaze u ideološku ropotarnicu povijesti, odakle ih je nemoguće vratiti (osim nekim novim panslavenskim terorom jugoslavenskog tipa).

Od god. 2000.-2004. je genetski više-manje proučena većina europskih naroda pa i Hrvati, za koje je iz toga upoznat uglavnom grubi zajednički iskon, ali nam još manjkaju regionalni detalji osim za nekoliko otoka. Iz tih poredbenih nalaza u Europi slijedi da istočnoeuropski Slaveni u 40-60% imaju zajednički dominantni genotip prvo nazvan oznakom Eu19 ili danas po novom R1a (= mutacija M17). Taj slavenski tip se u jugoistočnoj Europi obilnije nalazi tek oko 1/3 kod Slovenaca i Makedonaca, ali je kod ostalih tzv. “južnih Slavena” taj genotip razmjerno nizak osobito u Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji i na otocima gdje naprotiv izrazito dominira drugi dinarski tip Eu7 ili po novom I1b (tj. mutacija M170). Za ovu se donedavna smatralo prije detaljnih istraživanja Azije, da je navodno ograničena na Europu s najvećim koncentracijama u Hrvatskoj i Bosni oko 2/5 do 1/2 pučanstva, a u Hercegovini i na dalmatinskim otocima od 2/3 do 4/5 pučanstva.

Zbog ubrzanog razvitka genetike, najnovije biogenetske analize inih etnogrupa izvan Europe a nadasve u prednjoj Aziji nakon god. 2004, danas su već bitno promijenile te nedavne zaključke. Npr. navodni "slavenski" genotip Eu19 ili R1a, pruža se kroz Aziju izvan Slavena u još većem prostranstvu od Kavkaza do središnje Azije i Indije, gdje je još viši nego među europskim Slavenima: npr. Tadžikistan 68%, Kirgizija 65% i Kašmir 60%, a obilan je i južnije u Indiji i Pakistanu po 40 – 60%. Dakle to danas nije samo slavenski genotip nego obuhvaća većinu indoeuropskih naroda iz istočne jezične skupine satem. Također ni naš hrvatsko-dinarski tip Eu7 ili I1b danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu, jer je odnedavna obilno nađen u oko 1/3 pučanstva na zapadnom Kavkazu 27-32%, sjevernom Kurdistanu do 33% i u Teheranu 34%, a na Kavkazu u narodu Dargyni dosiže čak 58% tj. podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na otocima. To jasno pokazuje da naši dinarci imaju stvarne genske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad još ne pruža izravne dokaze kako i kada su nastale te genske veze, tj. selidbom iz prednje Azije na Balkan ili obratno, pa su tu razna idejna domišljanja uvijek moguća.

Iliri i provale Slavena

Od 6. stoljeća započinju prodori Slavena preko rimskih provincija i u tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Izrijekom se navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u gradu Draču (Dyrachion) što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama forenzike se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - Ove su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 3 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

  • 1. Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2003, 2005, 2007, 2011). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".
  • 2. Kao drugo i najvažnije je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.
  • 3. Treće i ključno je, da u našemu središnjem povijesnom etnoprostoru tj. u Dalmaciji i BiH gdje uglavnom nema slavenskih mitohondrija, naprotiv postoji obilje specifičnih azijatskih mitohondrija koji su najčešći u jugozapadnoj Aziji tj. u bivšemu Perzijskom carstvu. Oni su kod tih središnjih Hrvatica češći negoli igdje u Europi, osim još kod Bugarki i Laponaca. To zapravo znači da u srednjovjeki hrvatski etnoprostor nije doselila samo neka manja vojna elita Iranohrvata, nego cijeli jedan kompletni Iranohrvatski narod sa ženama i djecom. Dakle: krajem antike i u ranomu srednjem vijeku je na dinarski prostor i istočni Jadran genetski stigla velika doselidba Iranohrvata, a ne navodna idejno napuhana "Seoba Slavena" od koje su sada preostale samo pljačkaške provale muških Slavena bez žena i naroda.

Mitohondriji ženske baštine

Mitohondriji su plazmatske tvorbe izvan stanične jezgre koje takodjer sadrže naslijednu DNA što se prenosi po ženskoj (majčinskoj) liniji. Njihova je raznolikost i prepoznatljivost manja negoli kod muških Y-kromosoma pa su i genetski manje informativni za izvodjenje naslijedja. Ipak biokemijska istraživanja ljudskih mitohondrija su jednostavnija i dosad traju znatno duže nego kod Y-kromosoma, pa obilni sabrani podaci obuhvaćaju već cijelo desetljeće s brojnijim objavljenim radovima i zato im je etnogenetska vrijednost danas skoro podjednaka kao i kod Y-kromosoma. Dosadašnji pokazatelji iz mitohondrija dobiveni za Hrvatsku i osobito za otok Krk (TOLK i sur. 2001) uglavnom su slični i paralelni s najnovijim pokazateljima iz Y-kromosoma, pa dodatno potvrdjuju dobivene etnogenetske zaključke o majčinskom neslavenstvu Hrvata i bodula takodjer i po ženskom nasljedstvu. Na Krku su posebno značajni kod nas najviši udjel ženskih gena mtI = 11% iz Levanta koji je rezultat rane pomorske selidbe "naroda s mora", te mtU5 = 11% i mtW = 8% iz istočne Europe koji su vjerojatno slavenski.

Stoga je tek ideološka magla novije domišljanje vukovskih jugoslavista da se u Hrvatsku možda s istoka priselilo malo neslavena kao neka vojna grupa, koji bi se tobože priženili s većinskim Slavenkama i da smo zato ipak Slaveni - ali u našoj biogenetici nema ni traga od te nove jugofantazije. To su tek propale idejne akrobacije našeg slavenstva na izdisaju, jer su naše Bodulke npr. na Krku još puno manje slavenske od muških Bodula, pa imaju jedva 1/5 ili tek 19% slavenskih gena po ženskoj lozi. Sličan genetski nerazmjer je i drugdje diljem Hrvatske gdje su slavenski geni u manjini kod muških Hrvata, a još manje kod Hrvatica. To znači da se kod srednjovjeke selidbe u Hrvatsku možda i doselio manji broj Slavena, ali je tu izgleda stigao još manji broj ženskih Slavenki. Druga je mogućnost s istim rezultatom, da su autohtone neslavenke doseljenim Slavenima bile privlačnije za ženidbu (bilo zbog izgleda ili miraza) ili su radjale više djece, pa su zato doseljene Slavenke češće ostale neudate frajle i tako su kod nas Slavenke većinom izumrle po ženskoj lozi. Prema tomu, Hrvati su u nadpolovičnoj većini Neslaveni, a Hrvatice su u ogromnoj većini Neslavenke, što je jamačno glavni biogenetski razlog da egzotične Hrvatice puno češće pobjedjuju na svjetskim natječajima misica i športašica, negoli ostale skromnije i jednolične Slavenke.

Podvale nategnutih navoda

Kad su prve detaljne analize Y-haplogrupa Hrvata od god. 2000-2004. (D. Primorac, M. Marcikić, P. Rudan, I. Jurić i dr.) konačno otkrile kako medju svim jezičnim Slavenima imaju baš Hrvati nedopustivo najmanje (23-27%) 'slavenskog' haplotipa (Dalmacija tek 9-20%) - da se povrh toga još usudimo imati čak osobiti dominantni haplotip İ2/Eu7 prosječno 37-46% (Dalmacija i Hercegovina čak 60-73%), usljedio je vrlo fanatični protuudar jugoslavista i jugonostalgika, uz logističko-financijsku podršku vanjskih imperialnih mentora koji su podržavali propalu Jugoslaviju i moguću obnovu nove 'Balkanije' i 'Jugosfere'. Prvi imperialni plotun protiv te 'politički nekorektne' genetike nepodobnih Hrvata je ispalio časopis 'Nature' pamfletom s potpisom mikrobiologa dr. M. Radmana kojim se traži prekid i korekcija tih istraživanja (dakako u jugo-smjeru). Zatim su provjerenom metodom (mrkve + batine) obećane znatne potpore za protivna 'istraživanja' i sinekure da se to poništi, što je prihvatio Antropološki institut u Zagrebu i od 2005. su svojim objavama poništili vlastite ranije rezultate kao i inih genetičara.

Taktika te naručene javne podvale je ova: iz tzv. 'hrvatskog' genskog prosjeka su izbačeni i izostavljeni idejno-nepodobni nalazi Like i Dalmacije s premalo slavenskog R1a i previše I2 (tim gorje po činjenice), pa sad politički korektno 'glajhšaltani' novi jugo-Hrvati već imaju podnošljivih 33% R1a + 34% I2: Taj je brainwash od 2005. nadalje javno i uzastopno obznanjen, pa citiran kroz niz časopisa i ponavljan popularnom filmskom emisijom kroz TV. Time Hrvati postaju genetski podobni i prikladni za Jugosferu i Balkaniju, pa Antropološki institut dobiva poveća sredstva i opremu, a organizator prof. P.Rudan postaje akademikom. Doduše, protiv toga javno protestiraju drugi, kao i sveučilišni genetičar prof.dr. Ivan Jurić koji je novim analizama potvrdio i proširio ranije rezultate do 2004. i prokazao krivotvorbe,- ali bez učinka jer "psi laju-karavana prolazi" tj. očite krivotvorbe se uporno nastavljaju u podobno-naručenu geostratešku pseudoznanost: vidi još pobliže Orwelska pseudo-genetika.

Zaključak o genetici Hrvata

Kao novi podobni surogat biogenetski već propalog slavenstva, odnedavno je kod nas došla u modu maglovita “ilirska” etnogeneza koja je jednako nesigurna, jer je genski spektar Hrvata bitno različit od ilirskih Albanaca, a niti su Liburni i Japodi pravi Iliri. Tek dosad zanemarene ili prešućene biogenetske poredbe naših glavnih haplotipova sa sličnima iz prednje Azije, pružaju nam bitno novu i drugačiju sliku o najvjerojatnijem ranohrvatskom iskonu. Nakon toga je sve jasnije da ogromna većina Hrvata nemaju izravne biogenomske veze ni sa Slavenima (R1a/Eu19) niti s izvornim Perzijancima (R1b/Eu18), nego je najvjerojatniji i logičan naš iskon od prvotnih genetskih Prahrvata s našim pradavnim i osebujnim haplotipom I/Eu7 (tj. I-M170), kojega najviše imaju prastari alarodijski i srodni narodi oko Kavkaza. Naši najbliži istočni srodnici danas su Kurdi i ini kavkaski narodi preko I/Eu7, te Indoarijci iz Pakistana preko visokog indskog podtipa Eu19. Nakon najnovije biokemijske raščlambe R/Eu19, gdje mi većinom pripadamo indijskomu a ne slavenskom podtipu, od naše navodne genetske veze sa Slavenima odnedavna nije preostalo zamalo ništa – osim današnje slavenske sličnosti hibridnoga jezičnog standarda koji je posve protivan našemu biogenetskom iskonu, pa se evolutivno može shvatiti kao naknadni kreolski pidgin koji je za povijest jednako informativni "dokaz" kao npr. engleski u Indiji ili španjolski u indianskoj Južnoj Americi.

Bibliografija

  • Al-Zahery N. & al. (7 koautora) 2003: Y-Chromosome and mtDNA polymorphisms in Iraq, a crossroad of the early human dispersal and of post-Neolithic migrations. Mol. Phylog. & Evolution 28: 458-472
  • Chikhi L. & al. 2002: Y genetic data support the Neolithic demic diffusion model. PNAS 99/17: 11008-11013 (pnas.org.cgi./ 171305098).
  • Cinnioglu C. & al. (13 koautora) 2004: Excavating Y-Chromosome haplotype strata in Anatolia. Human Genet. 114: 127-148.
  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata - Etnogeneza i genetska otkrića. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
  • Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
  • Ivan Jurić 2011: Genetika Hrvata. Zagreb (u tisku).
  • Nasidze I., Schadlich H., Stoneking M. 2003: Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.
  • Nasidze I. & al. (17 koautora), 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.
  • Nasidze I. & al. 2005: MtDNA and Y-Chromosome variation in Kurdish groups. Annals of Human Genetics, 69: 401-412.
  • Nebel A., Filon D., Brinkmann B., Majumder P., Faerman M., Oppenheim A. 2001: The Y-Chromosome pool of Jews as part of the genetic landscape of the Middle East. Amer. J. Human Genet. 69: 1095-1112
  • Passarino G. & al. (11 koautora), 2001: The 49a.f haplotype 11 is a new marker of Eu19 lineage that traces migrations from northern regions of the Black Sea. Human Immunology 62: 922-932.
  • Qamar R. & al. (10 koautora) 2002: Y-Chromosomal DNA variation in Pakistan. Amer. J. Human Genet. 70: 1107-1124.
  • Quintana-Murci L. & al. (13 koautora), 2001: Y-Chromosome lineages trace diffusion of people and languages in Southwestern Asia. Amer. J. Human Genet.68: 537-542
  • Kr. Rebala, A.I. Mikulich & al. (7 koautora) 2007: Y-STR variation among Slavs, evidence for the Slavic homeland in the middle Dniepr basin. Journal Human Genet. Japan.
  • Rootsi S. & al. (45 koautora) 2004: Phylogeography of Y-Chromosome haplogroup I reveals distinct domains of prehistoric gene flow in Europe. Amer. J. Human Genet. 75: 128-137.
  • Semino O. & al. (21 koautor) 2000: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans. Science 290: 1155-1159.
  • Udruga Muži zagorskog srca, 2009: Podrijetlo Hrvata, dio 2 - Genetička otkrića (zbornik simpozija), Zabok, 144 str.
  • Weale M.E. & al. (8 koautora) 2001: Armenian Y-Chromosome haplotypes reveal strong regional structure within a single ethno-national group. Human. Genet. 109: 659-674
  • Wells R.S. & al. (27 koautora) 2001: The Eurasian hearthland, a continental perspective on Y-Chromosome diversity. PNAS 98/18: 10244-10249 (pnas.org.cgi).
  • Zerjal T. & al. 2002: A genetic landscape reshaped by recent events: Y-Chromosomal insights into Central Asia. Amer. J. Human Genet. 71: 466-482.
  • Zerjal T. & al. (18 koatora) 1997: Genetic relationships of Asians and northern Europeans, revealed by Y-Chromosomal DNA analysis. Amer. J. Human Genet. 60: 1174-1183.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation from above literature and links, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.