Mleci, Turci i EuroHrvatska

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Mletki, Turci i europska Hrvatska (dvojna uloga Venecie u održanju i razvitku Hrvatske): Dosad se, dijelom i zbog pristrane velesrbske jugo-promičbe, na ulogu Mlečana tijekom hrvatske nacionalne povijesti većinom apriori gledalo manjeviše negativno i odbojno, što zapravo bar dijelom ne odgovara stvarnim medjuodnosima ni geostrateškim činjenicama. Te ekstremne stavove su kod nas prvenstveno podjarivali unitarni jugofili i prikriveni Velesrbi, uvjeravanjem u (njima koristne) naše uvriježene predrasude, kako su nas istočna slavenska 'braća' iz kopnenog zaledja navodno 'odvajkada' spašavala od vječnih neprijatelja - jadranskih Mlečana (pa je navodno za nas bolje neka se s tom 'braćom' ujedinimo). Medjutim su iz objektivnih uvida i povijesnih činjenica ovi naši medjuodnosi spram Venecie ipak bili slojeviti i znatno složeniji, a niz povijesnih činjenica i dokumenata ipak objektivno dokazuju, kako su nam zapravo Turci i potom Srbi stvarno bili daleko gorji neprijatelji i štetočine, negoli pretjerano ozloglašeni Mlečani.

Abstract

Venice, Turks and European Croatia (Venetian double role in evolution of Croatia): The Venetian Republic from 9th century to 1797, was also important for the coastal and insular Croats being for some centuries under its rule, and its impacts here are re-valorized. In medieval times its role toward Croatia was almost damaging, chiefly because of economical exploitation and enslaving many Croats as coercive ruders in Venetian galleys. However, from 16th century and Turkish invasions, Venice persisted as the important defender od Dalmatia against that Asiatic occupation and islamizing of subentire Dalmatia and Adriatic islands. Chiefly due to Venice, the southern Croats from Istria to Dalmatia up to nowadays persisted as perspective and civilized Europeans; otherwise they would be islamized and balkanized very probably alike the recent Bosnians and Albanians, i.e. being among the most retarded populations in recent Europe.

Etimologia: Mletki i Venecia

Danas službeni toponim "Venezia" i njegove ranije inačice (Venédia, Venétia, Venésia, Venéxia, Vinegia) je isprva u antici označavao cijelu primorsku pokrajinu u sjeveroistočnoj Italiji oko kasnijeg grada na sjeverozapadnoj obali Jadrana. Prvi službeno zapisan latinski naziv te pokrajine kao Venetiae (plurale tantum) za rimsku regiju X. potječe od godine 7. po Kr. u doba cara Augusta Oktaviana. Sličan toponim zatim tu rabi i Bizantsko carstvo kao Venetikà ili Venetia maritima za primorske obale oko Mletačke lagune izmedju današnjih gradova Grado i Chioggia.

Medjutim je i naš slavizirani hrvatski naziv venecianskih stanovnika kao Mlečani takodjer podjednako star i predslavenski iz Starog istoka, gdje u indskim Vedama riječ Mlecchiana ima značenja "stranac" ili "tudjinac", pa bi vjerojatno mogao imati veze s ranim indoiranskim podrijetlom starohrvatske elite.

Povijest Republike Venecie

Mletačka Republika ili tada službeno: 'Presvijetla Republika Venecia' (novo-talijanski: Serenissima Repubblica di Venezia, izvorno domaće-venecianski: Repùblica de Venesia ili Serenìsima Repùblica Vèneta), je bila gradska država na ozemlju iztočne Italie uz Jadran čije je središte bio današnji talianski grad Venecia (sada knjževno novotalianski: Venezia), a koja je postojala od 9. do 18. stoljeća tj. do 1797. godine.

Srednjovjeka Venecia

Mletačka Republika je naziv grada-države čije je središte bio današnji talianski grad Venecia, a koja je postojala od 9. do 18. stoljeća (do 1797. godine). Mletačka Republika je bila pomorska sila na obalama istočnog Mediterana i najviše na obalama Jadranskog mora, pa kasnije na istoku povremeno do Peloponeza, otočja Dodekanez i Cipra. Nastala je prvobitno kao grad-država, nakon invazije Lombarda na sjevernu Italiju 568. Kroz srednji vijek se Mletačka Republika razvila u vodeću pomorsku silu u ovom dijelu svijeta, ovladavši najvećim dijelom jadranskih obala, dijelom otoka u Egejskom moru, pa još osnovavši svoje trgovačke kolonie u Carigradu i Jeruzalemu.

Mletačka Republika se je razvila kao tipična ranosrednjovjeka tvorba, iz jednoga grada kao patricijska republika. Osnova buduće republike bio je grad Venecija koji je nastao kao naselje izbjeglica, prvenstveno iz gradova; Akvileje, Padove, Altiniuma i Concordie pred stalnim provalama i pljačkama Huna, Langobarda i inih stepskih naroda u sjevernu Italiu nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Ovi prognanici naseljavali su se zbog sigurnosti na otoke Venecianske lagune (više od 118 otoka i otočića). Isprva na najveći Rivoalto (današnji otok Venecia,- četvrt Rialto), a kasnije i na ostale. Iseljavanje stanovnika Akvileja i ostalih okolnih rimskih gradova na otoke u Venecijanskoj laguni počelo je već u 5. st., i nastavilo se je i u slijedećem stoljećima.

Početkom 8. st. su gradjani Lagune izabrali svoga vjerojatno prvog čelnika kao dužda Ursusa, koji je bio još podložan Bizantu i dobio njihove vladarske naslove hypatos i dux (iz čega kasnije nastaje taliansko duce i naše slavizirano dužd). Postoji još i starija kronika (nepouzdana od Ivana Djakona), po kojoj bi prvi venecianski dužd bio Anafestus Paulicius izabran na tu dužnost još 697. godine. On je stolovao izvan lagune u obližnjem naselju Herakleji. Venecia se potom razvila u 9. i 10. st. zahvaljujući trgovini s Levantom, najviše s tadanjim glavnim gradom Bizanta tj. Istočnoga Rimskog Carstva Konstatinopolom. Trgovina luksuznom egzotičnom robom (začini, mirisi, slonova kost) donosila je Mletačkoj republici velike prihode jer je vremenom Republika stekla monopol na taj oblik trgovine po cijelom Sredozemlju. U to vrijeme je grad dobio i sveca zaštitnika u liku evangelista Svetog Marka čije su relikvie venecianski trgovci uspjeli nabaviti iz Egipta u Aleksandriji.

Mletačka republika je odigrala važnu tranzitnu ulogu u križarskim ratovima, a na prijevozu i organizaciji ratova se uspjela značajno obogatiti i povećati broj svojih prekomorskih posjeda. Vrhunac tadanjih težnji mletačke republike je bilo križarsko zauzeće i pljačke Carigrada uz pomoć križara 1204. godine za dužda Enrica Dandola i uspostavljanje Latinskog Carstva na ruševinama Bizanta. Potom je 15. stoljeću Venecia s preko 200.000 stanovnika bila središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, kada je dosegla svoj vrhunac. Raskošne gradjevine koje su podsjećale na orientalne uzore su postajale sve brojnije i bogatije. Nicale su nove palače, bogato opremljene od umjetnika kao Tintoretto, Veronese, Tizian i Giorgione. To je postao grad na moru sa 150 kanala i do 400 mostova.

Novovjeka Venecia

Privremeno slabljenje Mletačke Republike je potom započelo kada su Turci osvojili Carigrad, a porazno za Veneciu je djelovalo i portugalsko odkriće morskog puta u Indiju. Odonda se npr. mogao dobiti papar iz Lisabona za petinu jeftinije no što mu je bila cijena u Veneciji. Trgovačke su veze privemeno opustile, moć i bogatstvo je oslabilo i Venecia se sve više pretvarala u umirući grad.

Kasnije do 18. stoljeća je Venecia opet postala najelegantnijim i najljepšim gradom u Europi, koji je značajno utjecao na umjetnost, arhitekturu i književnost. Nakon cijelog tisućljeća postojanja je Mletačka republika nestala kada je Napoleon Bonaparte 1797. godine osvojio Veneciu i ukinuo tu republiku (slično kao i Dubrovačku Republiku kod nas) na početku svoje vladavine.

Organizacia Republike

Na samom početku Mletačke Republike je gradski dužd vladao posve autokratski, no kasnije je njegova vlast ograničena institutom promissione, vlastitim obećanjem koje je dao prilikom izbora. Rezultat toga bio što je je Dužd dijelio vlast s Velikim vijećem, sastavljenim od 480 članova uzetih iz Venecianskih patricijskih obitelji, na taj način "Dužd nije mogao učiniti ništa bez Velikog vijeća ali isto tako ni Veliko vijeće nije moglo ništa učiniti bez njega".

U 12. st. na intervenciju aristokratskih obitelji iz Rialta su dodatno smanjene duždeve ovlasti postavljanjem Malog vijeća od 1175. godine, koje se sastojalo od šest duždevih savjetnika i Quarantie od 1179. god. kao vrhovnog suda. Ove institucie su od 1223. pretvorene u Signoriu (Gospoština), koja se sastojala od Dužda, Malog vijeća i tri čelnika Quarantie. Signoria je postala središnje tijelo vlasti, kontinuitet republike, nakraju je to i rečeno u slavnoj izreci: "se è morto il Doge, niente Signoria" ("ako je dužd mrtav, nije Signoria"). Tad su ustanovljene sapientes (mudroslovni uredi), isprva dva a kasnije i šest, koji su u kombinaciji s inim skupinama tvorili Collegio iz kojeg se oblikovala izvršna vlast Republike. 1229. godine je osnovan Consiglio dei Pregadi (Vijeće umoljenih) tj. senat od 60 članova izabranih u Velikom Vijeću.

Takav razvitak političke strukture vlasti je davao duždu vrlo malo moći, a stvarna vlast je otišla u ruke Velikog Vijeća. Tako je Mletačka Republika imala jedan mješoviti tip vlasti, kombinirajući monarhiju u liku Dužda, aristokraciju u senatu i demokraciju u Velikom vijeću. Velikom političkom misliocu renesanse Machiavelli se vlast u se Mletačkoj Republici daleko više svidjala od one u njegovoj Firenci.

  • 1335. godine je osnovano Vijeće desetorice, koje je odmah po osnutku postalo središnje političko tijelo, članovi vijeća radili su u tajnosti. Oko 1600. godine, dominacija Vijeće desetorice nad Velikim vijećem se je počela shvaćati kao prijetnja Republici, pa su ovlasti Vijeće desetorice bitno umanjene.
  • 1454. godine je osnovan Vrhovni sud u kojem su bila tri državna inkvizitora. Cilj suda je bila zaštita sigurnosti republike pomoću špiunaže, kontrašpiunaže i nutarnjeg nadzora uz mrežu doušnika. Time se Republika želila osigurati da ne dodje pod vlast jednog "vladara", poput mnogih inih talianskih gradova iz tog doba. Jedan od inkvizitora popularno zvan Il Rosso ("crveni") zbog svoje skerletnog ogrtača - biran je od duždevih savjetnika, a dva popularno zvana I Negri ("crni") zbog crnog ogrtača - birani su od strane Vijeća desetorice. Vrhovni sud je vremenom preuzeo neke ovlasti Vijeća desetorice.
  • 1556. godine je osnovano vladino tijelo Proveditori ai beni inculti, za unapređenje poljodjelstva povećanjem obradivih površina i poticanjem privatnih ulaganja za napredak poljoprivrede. Ovo tijelo je posljedica stalnog porasta cijena žitarica tijekom 16. stoljeća, pa se njime htjelo potaći prijenos kapitala iz trgovine u poljodjelsku proizvodnju.

Mletačka republika ili Serenìsima Repùbblica Vèneta službeno prestaje postojati dne 12. svibnja 1797. godine, kada ju je svojim osvajanjima ukinuo francuski car Napoleon Bonaparte, a njezine bivše posjede kod nas duž istočnog Jadrana od mora do Save i Une proglašava vazalnim Ilirskim provinciama kratkotrajnoga Francuskog carstva. Ubrzo nakon pada Napoleona, svi ti raniji mletački posjedi kod nas dolaze pod vlast Austruougarske monarhie s dinastiom Habsburga, pod kojom ostaju sve do 1. svjetskog rata.

Mlečani u hrvatskoj povijesti

Nakon propasti Rimskog carstva i selidbe naroda, u prvim srednjovjekim stoljećima tj. sve do 9. st., prvotna Venecia još je bila tek neznatni ribarski zaselak u Mletačkim lagunama. Zatim se približno istodobno s ranom južnohrvatskom banovinom u Dalmaciji (novije jugo-ime tzv. "kneževina" Primorska Hrvatska), tada takodjer i Venecia postupno razvija u osrednji pomorski gradić, koja dotle preko Jadrana još bitno ne ugrožava Hrvate sve do bana Mislava (835.- 840.) i Domagoja (863.- 876.). To je zato što je dotle ovisna Venecia bila tek osrednji obalni grad slična kao i većina dalmatinskih gradova kod nas, s kojima je zajedno kao vazal podpadala pod još moćno Bizantsko Carstvo.

Uloga srednjovjeke Venecie

Tek od 11. st. zapravo počinje jači mletački uspon i postupni pokušaji stvarnog proširenja spram nas do istočnog Jadrana. To je prvo ozbiljnije započelo od srednjih Trpimirovića oslabjelih zbog dinastičkih sukoba, tj. od doba kraljeva Svetislava Surine (995.- 999.: jugosrb. "Svetoslav Suronja") i Krešimira III. (999.-1035.), odkad povremeno kraće osvaja neke naše otoke. Medjutim odmah zatim najjači hrvatski kraljevi Stjepan III. Dobroslav (1935.- 1956.) i Petar Krešimir IV. (1956.- 1973.) izbacuju Mlečane natrag kući na zapadni Jadran. Kasnije se već ojačala Republika Venecia pomalo opet vraća na istočni Jadran nakon već slabijeg kralja Dmitra Zvonimira (1976.- 1989.). Zatim s personalnom uniom u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu, iduća magjarska dinastia Arpadovići na Jadranu uglavnom spram Venecie uspješno nastavljaju sličnu politiku odbijanja kao i raniji Trpimirovići.

Zato je od 10.- 14. st. sjeveroistočni Jadran još uvijek pretežno u okviru Hrvatske, izim povremeno samo kraćih preotimanja nekih otoka i dalmatinskih gradova za Mlečane. Zato tek nakon Arpadovića i formalne 'prodaje Dalmacie' od Ljudevita Anžuvinca (Lodovico Anjou) Mlečanima, nakon godine 1409., tj. od 15.- 18. st. započinje stalna višestoljetna vlast tada najmoćnije pomorske Venecie duž najvećeg dijela istočnog Jadrana i svih naših otoka izmedju Istre i Boke Kotorske. U to predhodno srednjovjeko doba sve do 16. st. je utjecaj Mlečana kod nas bio pretežno negativan zbog njihovih osvajanja, gospodarskog izcrpljivanja i otimanja brojnih galiota za teško robijanje veslača na mletačkim ratnim i trgovačkim galiama.

Važnost novovjeke Venecie

Zatim od novog vijeka potreba i uloga za veslačkim galiotima uglavnom prestaju, jer se razvija bolji i učinkovitiji pogon vjetrom na kasnijim većim jedrenjacima. U Veneciji kao važnomu gospodarskom i kulturnom središtu Sredozemlja su potom bar povremeno živjeli mnogi ugledni hrvatski intelektualci onog doba. Tamo je tiskan i značajan dio naših ranih knjiga, uključivo i neke na glagoljici. Medjutim u novom vijeku nakon provale Turaka i Krbavske bitke 1491., od 15.- 18. st. se uloga Venecie kod nas dijelom mijenja, jer već zbog vlastitih interesa Mlečani odonda preuzimaju veliki teret borbe i organizacie za obranu Dalmacie tj. južne Hrvatske protiv daljih turskih osvajanja i izgledne konverzije primorskih Hrvata na islam, tj. protiv našeg prebacivanja iz europske uljudbe u tudje afro-aziatsko ozračje.

Ova često zanemarena, ali ipak ključna vojnostrateška uloga Venecie je kod nas potrajala preko 3 stoljeća, sve do ukidanja Mletačke Republike u doba Napoleona od god. 1797. Približno nakon toga, moć i opasnosti od Otomanskog carstva su većinom već prošle svoj zenit, pa Turci uglavnom više rade na obrani carstva i očuvanju dotadanjih granica. Odonda nakon Napoleona, vlast nad Hrvatskom i većinom istočnog Jadrana već preuzima Austrougarsko carstvo pod Habsburgima, a opasnosti od Turaka u Hrvatskoj se postupno smanjuju i za nas završavaju u 19. st. austrijskom aneksiom Bosne i Hercegovine.

Izhod: odnos Mlečani i Turci

Iz gornjih navoda slijedi, kako je za razvitak Hrvata na Jadranu uloga ranije Venecie još u srednjem vijeku nedvojbeno bila pretežno štetna i negativna, pa je tada bar dijelom onemogućavala hrvatsku državnost, tj. usporavala naš srednjovjeki razvitak i gospodarski iscrpljivala Istru, Kvarner i Dalmaciu. Medjutim nakon toga u novom vijeku sve do svoje propasti je kasnija Mletačka Republika za južne Hrvate odigrala pretežno pozitivnu ulogu, jer je manjeviše uspjela obraniti Dalmaciu od turskih osvajanja, islamizacie i time zapravo spasiti južne primorske Hrvate da ostanu do danas življeti u suvislom ozračju zajedničke europske uljudbe.

Što bi se vjerojatno dogodilo kod nas u novom vijeku, ako tada nije bilo Mletačke Republike i njihove stalne vlasti duž istočnog Jadrana od Kvarnera kroz Dalmaciu do Boke Kotorske, - najbolja su nam i poučna ilustracia susjedna Bosna i južnije Albania, kao razmjerno najzaostalije i neperspektivne zemlje u Europi. U slučaju turko-aziatske prevlasti na jadranskim obalama i otocima, većina jugozapadnih Hrvata uključivo otočane bi najvjerojatnije dosad postali muslimanima i u Europi promašenim afro-aziatskim narodom bez suvislih razvojnih izgleda i neizvjesne budućnosti slično današnjoj BiH.

Granica takve aziatske uljudbe poput Bosne i Albanie, bez Mlečana bi sve dosad jamačno zapadnije već dosezala najmanje do Karlobaga i Ravnih Kotara tj. kao neostvarene ambicie Velesrbie po ugledu na Turke (ili novijih velebosanskih islamista): Stoga bi potom najvjerojatnije preko cijele Dalmacie do Visa, Karlobaga i Karlovca dosezala na zapadu promašena islamistička "Velebosna" (ili bar balkansko-pravoslavna Velesrbia). Bez toga bi kajkavska 'mini-Hrvatska' na bivšem ozemlju zvanom "reliquiae reliquiarum olim Croatiae" (ostatci ostataka negdašnje Hrvatske), ostala uglavnom ograničena na kajkavski sjeverozapad prvotne i današnje Hrvatske, pa bi dosad vjerojatno skupa s Istrom završila u megalomanskoj svekajkavskoj "Velesloveniji".

Naša čakavica i dalmatinsko-mediteranska uljudba bi time već pred par stoljeća većinom nestale, - izim možda samo još u izoliranoj najzapadnijoj Istri (pripojenoj Sloveniji ili Italiji). Dakle je zahvaljujući ponajviše prošloj vlasti Venecie, novijoj Hrvatskoj ipak očuvan barem taj čudan polumjesečasti oblik "kifle": jer u protivnom bez mletačke vlasti protiv Turaka, preostala 'mini-Hrvatska' bi jamačno dosad završila tek kao klasična Zagebačka županija, a koja se za bistrog vremena većinom može sva razgledati iz tornja zagrebačke Katedrale... Stoga unatoč svim inim nevoljama koje su nas uz Jadran snašle zbog ranijih srednjovjekih Mlečana, ipak je pretežno pozitivna kulturno-geostrateška uloga kasnije novovjeke Venecie kod nas sve do danas ostala neprocjenjiva i ideološki zanemarena.

Literatura

  • Frederic C. Lane: Storia di Venezia, Einaudi, Torino 1978. ISBN 978-88-06-17354-8
  • AA.VV.: Storia di Venezia, 12 volumi, Treccani, 1990-2002. NoISBN
  • Donald Nicol: Venezia e Bisanzio, Rusconi, 1990. ISBN 978-88-18-88015-1
  • Alvise Zorzi: La Repubblica del Leone, storia di Venezia, Euroclub, Milano 1991. ISBN 978-88-452-9136-4
  • Antonio Manno: I tesori di Venezia, Vercelli 2004.
  • Charles Diehl: La Repubblica di Venezia, Newton & Compton editori, Roma 2004.
  • G. Boerio: Vocabolario dell dialetto veneziano. Edit. 3e, Aldo Martelli, Milano 1971.
  • Luigi Miotto: Vocabolario del dialetto veneto-dalmata. Edizioni Lint, 247 str. Trieste 1991.
  • Flavia Ursini: Il lessico veneto-dalmata del Novecento (Sedimentazioni culturali sulle coste orientali dell'Adriatico). Ed. Società dalmata, Atti e memorie 15, Venezia 1987.
  • J. Gačić: Romanski elementi u splitskom čakavskom govoru. Čakavska rič, Split 1979.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Mleci,_Turci_i_EuroHrvatska&oldid=35585"