Mletački govor i hrvatski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Mletački govor i hrvatski (venecianski romanizmi u Hrvatskoj): Venetski ili mletački mikrojezik, talij. venet, vèneto; ISO 639-3: vec, engl. Venetian language, njem. Venezianische Sprache, sloven. beneščina, kajk. veneciânska špreha, primor.polučak. mlećânski jazîk, otočno-bodul. gan-mletjãn. Venecianski mikrojezik (mletački) je proširen na sjeveroistoku Italije i manje u našim pograničnim krajevima, a po većinskim značajkama je razmjerno bliži francuskomu negoli talianskom jeziku. Zbog blizine i ranije mletačke vlasti, medju dialektima Italije je venecianski razmjerno najviše utjecao na hrvatski s nizom posudjenica osobito u čakavici, pa je tu niže pobliže prikazan.

Summary

Venetian vs. Croatian: Venetian or Venetan is a Romance language spoken as a native language by over two million people, mostly in the Veneto region of northeast Italy, where of five million inhabitants almost all can understand it. It is sometimes spoken and often well understood outside Veneto, in Trentino, Friuli, Venezia Giulia, Istria, and some towns of Dalmatia, totalling 6–7 million speakers. The language is called vèneto or vènet in Venetian, veneto in Italian; the variant spoken in Venice is called venexiàn/venesiàn or veneziano, respectively. Although referred to as an Italian dialect (Ven. diałeto, It. dialetto) even by its speakers, it is in fact a separate language, not a variety or derivative of Italian. Instead, Venetian differs both in grammar, phonetics, and vocabulary. It is usually classified as a Western Romance language, a branch of Romance to which Italian does not belong. Some authors include it among the Gallo-Italic languages, but by most authors, it is treated as separate. Typologically, Venetian has little in common with the Gallo-Italic languages of northwestern Italy, but shows also some affinity to nearby Istriot (westernmost Croatia). Venetian is not related to Venetic, an extinct Indo-European language that was spoken in the Veneto region around the 6th century BC.

Dialekti-mikrojezici Italie

Toskanski standard talianskog jezika je doduše službeni državni jezik Republike Italije, gdje se rabi u upravi i vojski, ter uči po školama: Medjutim se isti neformalno i privatno uglavnom govori u srednjoj Italiji oko Rima i Firenze uglavnom u pokrajinama Toscana i Lazio, ter drugdje tek u većim gradovima. Naprotiv slično kao i kod nas, izvan većih gradova i srednje Italie se po inim gradićima i selima na manjeviše prostranim područjima takodjer obilo govori više raznolikih dialekata koji se sada razvijaju centrifugalno u nove jezike tj. mikrojezike, od kojih je najstariji i najrazličniji od standarda venetski mikrojezik na sjeveroistoku Italie i zapadni sardinski na Sardiniji, a ini su razmjerno srodniji standardu na jugu sicilski, pa na sjeverozapadu korzički mikrojezik (ili dialekt), ter drugdje neki ini manji poddialekti slabije razlučivi.

Južni sicilski jezik

Južni sicilski mikrojezik (čakav. puljêški jazîk) je razmjerno bliži glavnomu talianskom, a uz ino se izdvaja obiljem (romaniziranih) arabizama asimiliranih iz islamskog doba Sicilskoga i Barijskog kalifata. Po tomu je dosta analogan bošnjačkom jeziku kod nas, s nizom sličnih arabo-islamskih riječi u romanskom kontekstu. Proširen je uglavnom izvan većih gradova u južnoj Italiji od Barija do Palerma, tj. osobito po Siciliji, Kalabriji i Apuliji.

Sardinski mikrojezik

Zapadni sardinski mikrojezik se govori na većini otoka Sardinie (tal. Sardegna) izim većih gradova i sjeverne obale, a podosta je različit od pravoga talianskog i po značajkama je približno izmedju njega i katalonskog, s nizom posebnih odobitosti. Razmjerno mu je bliži sjeverniji korzički.

Korzički mikrojezik

Korzički mikrojezik (corsu) se govori izvan većih gradova uglavnom na otoku Korzika u Francuskoj (fran. Corse, tal. Corsica, grč. Kyrnos, otočno-čakav. Kirnýa) i još uz sjeverne obale Sardinie. Premda je geopolitički u Francuskoj, izvorni je domaći govor Korzike znatno bliži talianskom jeziku (tj. baš obratno od sjeverotalianskog jezika Veneto). Iako je to inače romanski mikrojezik, medju svim italskim mikrojezicima upravo taj dalji i otočni korzički je po svom rječniku razmjerno najbliži Slavenima i hrvatskomu (E. Tuffelli 1977, Andreani & Fridlender 1993: 71-74): Stoga u romanskom kontekstu sadrži niz seljačkih riječi sličnih oblika i značenja kao kod nas (- a kojih nemaju ini italski jezici), npr. biluchju (bilje bljušt), cuccuruzzu (kukuruz), ghjalga (jela-čakav. jalva), lippica (lipa), listincu (suho lišće-listinac), luccica (lukovica), persunaccu (kaj-čak. peršun), puzzica (puzavica-povijuša), radichju (povrće radič), ugliastru (uljika-maslina), vitichju (vitica loze) ...i slično, pa i službena himna Korzikanaca je - La Moreška (kao na Korčuli). Ini kulturno-jezični medjunodnosi korzičkoga i hrvatskog jezika poredbeno uglavnom još nisu proučeni.

Venecianski jezik

Sjeverniji venecianski mikrojezik (mletački) je proširen na sjeveroistoku Italije i manje u našim pograničnim krajevima, a po značajkama je bliži francuskom negoli talianskomu. Zbog blizine i ranije mletačke vlasti, medju dialektima Italije je venecianski razmjerno najviše utjecao na hrvatski s nizom posudjenica osobito u čakavici, pa je tu niže pobliže prikazan.

Mletački (venetski) jezik

Venetski jezik (talij. venet, vèneto; ISO 639-3: vec, eng. Venetian language, sloven. beneščina, kajk. veneciânska špreha, primor.polučak. mlećânski jazîk, otočno-bodul. gan-mletjãn), mletački mikrojezik Venecianaca je jedan od pet galoitalskih jezika, a nalazi se u sjeveroistočnoj Italiji, pa u susjednim pograničnim krajevima Slovenije i poluotoku Istri u Hrvatskoj, a na inim kontinentima najviše u Brazilu. U sjeveroistočnoj Italiji se govori od Venecije do Verone na zapadu i južno do rijeke Pada, a istočno do Furlanije.

Venetski ima nekoliko poddialekata, od kojih se najistočniji bisiacco govori u pograničnoj provinciji Gorizia. Venetski spada u galo-romanske jezike i bliži je francuskomu i španjolskom, negoli toskanskom standardu talianskog jezika. Zato Venecianci sebe kulturno smatraju različitima od inih Taliana, tj. kao narod koji ima posebnu uljudbu, povijest i jezik. Inače naše ikavske i čakavske istoznačnice mletački jezik i etnonim Mlečani izvorno nisu slavenske, nego su starijega indovedskog podrijetla iz Mlecchiana u značenju: tudjinski, strani (jezik).

Prostor i dialekti

Venetskim kao materinskim jezikom od djetinstva govori preko 2.180.000 stanovnika većinom u sjeveroistočnoj Italiji (2000. WCD) i još oko 100.000 u pograničnoj Sloveniji i Hrvatskoj, a u cijeloj Italiji ga bar razumije preko 5.000.000 Taliana. U jugozapadnoj Hrvatskoj najviše u Istri i manje u Dalmaciji venetski razumije oko 50.000 ljudi. Takodjer u Brazilu se njime služi još oko 4.000.000 prekomorskih iseljenika (Palmerini & Silva 2006.) najviše u saveznim državama Santa Catarina, Espíritu Santo, São Paulo, i Rio Grande do Sul, a venecianski dialekt Chipilo se govori i u Meksiku. Zato ukupno venetski u svijetu znaju preko 9.000.000 ljudi.

Venecianski ima više poddialekata: glavni venetski u provinciji Veneto, pa sjeveroistočni bisiacco u provinciji Gorizia, triestino u istočnoj provinciji Trieste, a inoyemni istriân u našoj Istri. Današnji Venecianski se ne smije pobrkati s neromanskim venetskim jezikom iz antike, koji su govorili rani Veneti na istom području sjeveroistočne Italie oko 6. st. pr.Kr.

Poviest venecianskog

Venecianski jezik je nastao od vulgarnoga latinskog pod jačim utjecajem zapadnijih Kelta (možda i ranih Veneta), kao i jezika germanskih plemena koja su provalila do sjeverne Italije u 5. st.: Vizigoti, Langobardi i Ostrogoti. Venecianski se kao poznati pisani jezik pojavio još u 13. st., s puno riječi iz grčkoga i albanskog: npr. "piròn" (vilica), "carega" (stolac) "fanela" (majica), itd. Venecianski je bio važan i ugledan jezik u doba Mletačke Republike od 13.- 17. st., kada je postao lingua franca na Sredozemlju. Poznati pisci na venecianskom su tada bili komediografi Ruzante (1502-1542) i Carlo Goldoni (1707-1793). Ruzante i Goldoni su slijedbenici su antičke tradicie talijanskog kazališta - commedia dell'arte, a svoja djela su pisali na domaćem venecianskom govoru. Od inih auktora koji su pisali na venecianskom treba još spomenuti prijevode Iliade od Casanove (1725-1798) i Francesca Boarettia, pa pjesme Biagia Marina (1891-1985). Poznat je i rukopis pod nazivom "Dijalog Cecca da Ronchitija od Bruzene o novoj zvijezdi" koji je pripisan Galileu (1564-1642).

Danteov toskanski je zatim kao književni jezik zasjenio venecianski. Nakon propasti Mletačke Republike se venecijanski postupno prestao javno rabiti za administrativne svrhe. Od ujedinitbe Italije 1866, standarni talianski (toskanski) je podpuno zasjenio venecianski. Sada se venecijanski još rabi samo u neformalnim oblicima razgovora po Venetu. Mnogi stanovnici Veneta su se zbog naglog osiromašenja venetskog područja, osobito izmedju 1870.- 1905. i 1945.- 1960. iselili u prekomorske zemlje, a najviše u Brazil i Meksiko. Ovi su venecianski emigranti stvorili velike zajednice u Argentini, Brazilu (Taliân), Meksiku (venecianski dijalekt Chipilo) i Rumunjskoj gdje se još uvijek govori venecijanski. Regionalni parlament je Veneta službeno priznao postojanje venecijanskog jezika (Łéngua Veneta) od 28. ožujka 2007. Zakonom o zaštiti i valorizaciji venecianskog jezika i kulture.

Poredbe: primjerni tekst

Ovdje se za primjernu poredbu daje tekst Opće deklaracije o pravima čovjeka, na talianskom standardu, pa na venecianskom jeziku (kurziv) i na španjolskomu (kastiljski):

Italiano Véneto Español
Tutti gli esseri umani nascono liberi e ugali in dignità e diritti, dotati come sono di ragione e coscienza, devono comportarsi con fraternità gli uni con gli altri Tuti łi èsari omani i naçe łibari e 'guałi en degnità e deríti, dotai come che i xè de raxòn et de coçiensa, i deve conportarse co fraternità łi uni co łi artri Todos los seres humanos nacen libres e iguales en dignidad y derechos y, dotados como están de razón y conciencia, deben comportarse fraternalmente los unos con los otros

Mali etimološki rječnik

Kao izravni regionalni nasljednik latinskog, većina riječi u venecianskom leksiku potječu iz latinskoga, a od novijeg doba još i od toskanskog standarda, pa je većina riječi srodna s odgovarajućim talianskim riječima. No u venecianskomu još ima puno riječi izvedenih iz inih neromanskih jezika, kao što su gotski, njemački, grčki i posredno perzijski (preko čakavice), koje nemaju srodnosti s talianskim jezikom. Od tih su za nas posebno značajni venetski iranizmi kao scione, pantegana i slični (od perzijskih siuni/shiun, peškhan i sl.) koje su Mlečani najvjerojatnije posudili preko naše čakavice: šijun, peštakan, itd. Ovdje slijedi mali etimologijski rječnik venecianskog mikrojezika:

collapse: collapse;"
Venecianski Hrvatski Talianski Podrijetlo venetske riječi
uncò, 'ncò, incò, anco, ancuo danas oggi od latinskih hunc + hodie
apoteca ljekarna farmacia od grčko-njemačkog Apotheke
trincàr piti bere od njemačkog trinken
becàr ljuto začinjeno essere piccante od talianskog glagola beccare: doslovce "kljucati"
armelin marelica albicocca od armenske riječi
bisata, bisato jegulja anguilla od latinskog bestia (životinja)
bisa, biso zmija serpente od latinskog biscia (vrsta zmije)
bìsi grašak piselli od grčkoga piseos
isarda, risardola gušter lucertola od latinskog lacerta
trar via baciti tirare od talianskog tirare via
calìgo magla nebbia od latinskog caligo
cantón ugao / strana angolo/parte od latinskoga cantus
catàr pronaći + uzeti trovare+prendere od latinskog adcaptare
caréga, trón stolac sedia od grčkih cathedra i thronos
petar sò pasti cascare od latinskog cadere
ciao zdravo, doviđenja ciao od venetskog za roba sciao (od vulgarnolatinskog sclavus) zapravo kratice sciavo vostro (sluga pokorni)
ciapàr uzeti, uhvatiti prendere od latinskog capere
co kad quando od latinskog cum, ili možda staroroslavenskog kad
copàr ubiti uccidere od starotalianskog accoppare ("odsjeći glavu")
carpeta mini suknja gonna mini kao prostirka
còtola, còtoła suknja sottana od latinskog cotta: pokrivalo, odjeća
fanela majica maglietta od grčkoga: phanela
gòto, bicer čaša za piće bicchiere od latinskog gut(t)us: "bočica"
insìa izlaz uscita od latinskih in + exita
mi ja io od latinskog: me
morsegàr, smorsegàr ugristi mordere od latinskog: morsus ("ugriz")
mustaci brkovi baffi od grčkoga moustaki
munìn, gatin mačka gatto vjerojatno od glasanja "mjau"
meda veći snop grosso covone od latinskog: messe (žetva)
musso magarac asino ?
notol, nòtoła šišmiš pipistrello od latinskog: nox (noć)
pantegàna štakor ratto od sloven. podgana, čakav. peštakân i perzij. peškhan (štakor)
pinciar tući, varati, spolni odnos imbrogliare, superare in gara, amplesso od francuskog pincer: prikliještiti
pirón viljuška forchetta od starogrčkog peirone
ciàcołe glasine, ogovaranja chiacchiere od čakav. ćakule i perzij. tachavul
plao far zabušavati, učiti za pomorca marinare scuola od njemačkog blauen
pomo/pón jabuka mela od latinskog pomus
saltapaiusk skakavac cavalletta od latinskog salta: skočiti + paiusk: trava
schei novac denaro soldi od njemačkog schei (kovanica)
scione oluja, vihor tempesta, burrasca od perzij. siuni, čakav. šijun iz hetit. shiun
sghiràt vjeverica scoiattolo od grčkog skiouros: vjeverica
sgnapa rakija, lozovača grappa acquavite od njemačkog schnaps
sgorlàr, scorlàr tresti scuotere od latinskog: ex + crollare
strica linija, crta, potez, traka linea, striscia od staronjemačkog: *strik
strucar udarati / stisnuti premere, schiacciare od staronjemačkog: *strik
supiàr, subiàr, sficiàr zviždati fischiare od latinskih: sub + flare (iz-puhati)
tòr su pokupiti raccogliere od latinskog: tollere (oduzeti)
técia, tegia tavica pentola od latinskog: tecula
tosàto, tosàt, buteleto , fio dečko, momak ragazzo od talianskog: tosare (ošišati)
puto, putèo, putèło, putełeto dečkić, momče ragazzo od latinskog: puer, putus (dijete)
matelot dečko, momak ragazzo od francuskog: matelot (mornar)
vaca krava mucca, vacca od latinskog: vacca (krava)
sc-iopa, sc-iopòn puška fucile-scoppiare od latinskog: scloppum (pištolj, samokres)

Italo-mletačke posudjenice

Nakon latinskoga je talianski drugi romanski jezik koji je jače utjecao na naš hrvatski, dok su ini romanski jezici kao francuski, španjolski i rumunjski u hrvatskomu imali razmjerno slabije utjecaje s manje posudjenica. U širjem smislu su talianski jezični utjecaji na hrvatski nastali u 2 glavne uzastopne faze:

  • Zbog višestoljetne mletačke vlasti na istočnom Jadranu, srednjovjeki mletački (venecianski) utjecaj bio je osobito od 14.- 17. st. najjači na naše ikavske i čakavske govore primorskih gradova i otoka s mnogo mletačkih tudjica sve dosad (L. Miotto 1991), dok je dublje u hrvatskom kopnenom zaledju to bilo slabije tek s manjim brojem venetskih posudjenica. Izim izravne mletačke uprave kod nas, tada su mnogi primorski Hrvati bar povremeno živili u Veneciji kao najbližemu svjetskom velegradu, pa su dio tog usvojenog gradskog nazivlja donosili i u svoj zavičaj. Dosad je taj mletački utjecaj ostao razmjerno najjači u domaćemu 'bodulskom' govoru otoka Visa (A. Roki-Fortunato 1997), gdje su čak do 2/5 otočnog rječnika raznoliki romanizmi najviše mletačkog podrijetla.
  • Značajan i većinom posredni jezični utjecaj talianskoga književnog standarda iz Toskane, kod nas je započeo znatno kasnije tek u novom vijeku, uglavnom nakon propasti Mletačke republike kroz zadnja 2 stoljeća, - ali taj nije bio ograničen samo na jugozapadu duž jadranskog primorja, nego manjeviše djeluje kroz cijelu Hrvatsku osobito u gradovima, a puno slabije na selima. Razmjerno jači jezični utjecaj talianskog standarda kod nas je bio osobito u Istri, Zadru, Cresu, Lošinju i Lastovu, koji su najduže ostali u okviru Italie sve do god. 1943. (ne do tzv. 'oslobodjenja' 1945.- kako lažu jugoistoričari). Glavni izvori tih novijih utjecaja iz talianskog standarda su sada popularno gledanje susjedne talianske televizie i obilje ljetnih turista iz Italie, osobito u doba njihovih kolektivnih dopusta 'Feragosto'.

Venetodalmatski pidgin

Izim domaćeg i izvornoga starodalmatskog jezika prvotno proširenog od otočja do gorskog zaledja, naknadno se u obalnim i otočnim gradovima na istočnom Jadranu nakon 14. st. razvio još i drugi paralelni, poluromanski hibridni pidgin koji već pripada u kasniji skup talianskih dialekata, a razvija se približno istodobno s današnjim toskanskim standardom talianskoga i s mletačkim (venecianskim) mikrojezikom sjeverostočne Italie. Noviji talianski lingvisti taj raniji istočnojadransko-gradski govor većinom nazivaju "dialetto veneto-dalmata" (= mletačko-dalmatinsko narječje, npr. L. Miotto 1984, 1991.) koje smještaju kao poddialekt unutar venecianskog mikrojezika. Po svojem sastavu je to naknadna hibridna mješavina iz mletačkoga, gdje su u pretežno romanskom kontekstu primješane mnogobrojne slavenske (pretežno čakavske) posudjenice u različitom stadiju deformacije.

Premda domoljubni Taliani ideopolitički tvrde kako je taj venetodalmatski navodni sljednik tj. kao neki noviji stadij starodalmatskog jezika, to ipak ne odgovara objektivbnoj stvarnosti, jer je izumrli starodalmatski ipak bio posve posebni romanski jezik (npr. anologno kao i rumunjski), a ovaj noviji venetodalmatski pidgin se od izvornoga starodalmatskog podjednako razlikovao kao i od rumunjskoga. Dakle, bar s podjednakim ili još većim udjelom se i naša jadranska čakavica može opravdano smatrati sljednikom izumrloga starodalmatskog jezika. Ovaj se naknadni venetodalmatski pidgin započeo razvijati uglavnom nakon 14. st. pa sve do 18. st., kada su Mlečani manjeviše stalno vladali istočnojadranskim obalama i otocima, jer je tada venecianski mikrojezik postao glavna lingua franca diljem Sredozemlja. Njegovo kasnije opadanje i odumiranje je kod nas započelo odkad je Napoleon ukinuo Veneciu početkom 18. st.

Upravo s njegovom pojavom je započelo brže odumiranje domaćega starodalmatskog jezika, jer su odonda romanizirani gradjani iz ranijega starodalmatskog zbog praktičnih prednosti većinom prešli na venetodalmatski, dok su ini ruralni govornici starodalmatskoga iz otoka i zaledja, potom bez gradske kulturnojezične podrške, postupno asimilirani medju novijim čakavcima i južnijim šćakavskim ikavcima. Venetodalmatski pidgin se zatim pod Veneciom još dosta govorio u Istri, dalmatinskim obalnim gradovima i nekim otocima, a nakon Napoleonovog ukinuća Venecie se dijelom sve do 2. svj. rata govorio po istarskim gradovima, Rijeci, Lošinju, Zadru i Lastovu koji su sve do god. 1943. najduže ostali stalno u vlasti Italie. Danas je taj venetodalmatski pidgin već pri kraju izumiranja i najviše ga još rabe poratni romanski izbjeglice (ezuli) iz Istre i Dalmacie u Italiji, pa dosta malobrojni romanski starci u Istri, Rijeci, Lošinju i Zadru koji se kod nas većinom deklariraju kao talianska manjina.

Literatura

  • G. Boerio: Vocabolario dell dialetto veneziano. Edit. 3e, Aldo Martelli, Milano 1971.
  • Luigi Miotto: Vocabolario del dialetto veneto-dalmata. Edizioni Lint, 247 str. Trieste 1991.
  • Gianfranco Cavallarin: Esiste la lingua Veneta?, Est Ediçòs.
  • M. Doria: Grande dizionario dell dialetto triestino. Ed. Il Meridiano, Trieste 1987.
  • MacKay, Carolyn J. 1993: Il dialetto veneto di Segusino e Chipilo, Grafiche Antiga, Cornuda (Treviso) ’93.
  • Flavia Ursini: Il lessico veneto-dalmata del Novecento (Sedimentazioni culturali sulle coste orientali dell'Adriatico). Ed. Società dalmata, Atti e memorie 15, Venezia 1987.
  • Mario Sartor & Flavia Ursini, 1983: Cent’anni di emigrazione; una comunità veneta sugli altipiani del Messico. Grafiche Antiga, Cornuda, (Treviso).
  • Andro Ròki-Fortunãto: Lîbar Vîškiga jazîka (Language and speech of Vis). Libar Publishing, 607 str. Toronto 1997.
  • J. Gačić: Romanski elementi u splitskom čakavskom govoru. Čakavska rič, Split 1979.
  • Christianu Andreani & Alain Fridlender: Arhaične gradnje, glazba i nazivi na otoku Korzici. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, Znanstveno društvo za etnogenezu, str. 71-74, Zagreb 1993.
  • E. Tuffelli: Les noms des plantes en langue Corse. Bull.Soc.Sci.Hist.Nat. 622, Bastia 1977.
  • I.D. Falucci: Vocabolario dei dialetti e costumi della Corsica. Sassari 1915.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (+ Glossary from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Mletački_govor_i_hrvatski&oldid=45092"