Njemački i starohrvatski

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Njemački)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Njemački i starohrvatski (srednjovjeki i noviji germanizmi u hrvatskomu): Njemački jezik (latin. lingua Germanica, engl. German language, fran. langue allemande, pogrdno-jugosrb. "švapski" jezik, ikav. nimački jezik, kajkav. nemški jezik, primor.polučakav. tudéški jazîk, otočno-bodul. gan-tujêški = "jezik-tudji"): njemački pripada grupi zapadnogermanskih jezika i spada medju važnije svjetske jezike. Njime govori izmedju 90 - 120 miliuna ljudi iz u 38 država u svijetu.

Nemački je materinski jezik za skoro sto miliuna ljudi u Europi (podatci iz 2004), tj. za 13,3% Europljana, što ga čini glavnim jezikom kojim se služi najviše govornika u Evropi izvan Rusije, više od francuskog jezika (66,5 miliuna govornika 2004) i engleskog jezika (64.2 miliuna govornika 2004). Njemački je treći svjetski jezik po broju onih koji ga uče u školama, drugi po broju onih koji ga uče u Europi i treći u SAD-u (nakon španjolskog i francuskoga). Njemački je jedan od službenih jezika Europske Unije, gdje je treći jezik po broju onih koji ga uče (odmah nakon francuskoga).

Summary

German and its Croatian impacts (medieval and recent germanisms in Croatia): The German (Deutsch) is a West Germanic language related to and classified alongside English and Dutch. With an estimated 90 – 98 million native speakers, German is one of the world's major languages and is the most widely-spoken first language in the European Union. Most German vocabulary is derived from the Germanic branch of the Indo-European language family. A number of classical words are derived from Latin and Greek, and fewer from French and English, although recently increasing English vocabulary also entered in German. German is recently written using the Latin alphabet, but in the past up to WW2 also the Gothic alphabet was widely used. In addition to the 26 standard letters, German has three vowels with umlauts (Ä/ä, Ö/ö, and Ü/ü) and the letter ß (Scharfes ss).

Its impact on Croatian language during some past centuries was the most intense among European languages, except also the classical Latin widely used there up to mid-19th century, and also now the modern global English. Yet in medieval times, some dozens of early germanisms descending from Goths and other early Germans entered in Old-Croatian, being well assimilated and used to nowadays. Then during the rule of Austrian Empire of Habsburgs, a multitude of germanisms entered in the classical Croatian chiefly in major towns, where at lest two considerable German-Slavic pidgins during some centuries evolved, whose last active speakers now became nearly extinct there:

  • Agramer was the germanized speaking of the urban elite in Croatian capital Zagreb (German: Agram).
  • Esseker was the half-German speaking of the urban elite in Osijek town of northeastern Croatia (German: Essek).

Nazivi njemačkoga

Srednjovjeka riječ »teutsch« (kasnije deutsch) izvorno se razvila u srednjovjekom latinskomu od ranogermansko-gotske riječi thiuda, thiodisk (»Volk, volkish« = narod, pučanstvo) i označavala je domaći pučki jezik sjevernih Germana nasuprot latinsko-romanskom govoru elite. Stariji naziv »franački« (originalno fränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti prikladan odkad su s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romansko narječje domaćeg pučanstva, a takodjer je istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena: Alemane, Bavarce, Tirinžane i (Donje-)Saksonce.

Latinski naziv lingua Germanica i zatim engleski German language nastaju iz zajedničkog etnonima klasičnih Germana, a francuski langue allemande je po germanskom plemenu Alemani najbližem Francuzima. Najčešći slavenski nazivi kao i naši znače "nerazumljiv-mutav" govor od štok. Nijemac, ikav. Nimac, kaj. Nemec, itd. Slično značenje ima i otočno-staročakavski gan-tujêški (= 'jezik-tudji') uz starinski etnonim tuješkãn = tudjin, stranac.

Povijest njemačkoga

Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijeloga srednjeg vijeka zemlja Njemačka je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo jedni uz druge paralelno razvijali dijelom dosta različiti njemački dialekti. Naziv gornjonjemački jezik (Hochdeutsch) što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni i standardni njemački jezik, u početku se odnosio na sva germanska narječja koja su u ranomu srednjem vijeku sudjelovala u starim gornjonjemačkim promjenama glasova: alemanski, bavarski, istočno rajnski i srednje franački, istočnosrednjenjemački = gornjenjemačko narječje. Ini germanski dialekti, koji nisu sudjelovali u tim germanskim glasovnim promjenama ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od novog vijeka donjonjemačkim jezikom (Niederdeutsch) npr. donjosaksonski i donjofranački.

Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja dialekata se pripisuje srednjemu gornjonjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom su ti pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti narječja, kako bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane mogući utjecaj dvorskih pjesnika, dok je još zanemariva manjina pučanstva bila pismena kako bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, bio je dosta ograničen. Razvitak novoga gornjonjemačkog pisanog i govornog jezika kao standarda je stoga zapravo počeo tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja krajem srednjeg vijeka i početkom novog vijeka.

Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik nastao iz govora njihovih glavnih gradova, današnji je standardni njemački jezik neka vrsta sinteze između srednje- i gornjonjemačkih dialekata. U Sjevernoj Njemačkoj se prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjonjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U doba procvata trgovačkih gradskih saveza, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u cijelom području do Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa odatle i donjonjemački.

Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. i Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se tada još razvijao. Jezik rabljen u tim prijevodima je bio obojen istočnim srednjonjemačkim, a zbog vjerskog značenja Luthera je potom obilježio cijele naraštaje. Međutim je uloga Luthera u odnosu na tvorbu novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo bila precjenjivana. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postupno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjonjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjonjemačkog jezika je u 17. stoljeću većinom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. »gomilanja slova« u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovici skoro više nije mijenjala. Povijest njemačkog jezika se zato najčešće dijeli na 4 jezična stupnja:

  • 750 - 1050: stari gornjonjemački
  • 1050 - 1350: srednji gornjonjemački
  • 1350 - 1650: rani novi gornjonjemački
  • od 1650: novi gornjonjemački

Sa Goethe-om i Schiller-om u 18. st. je na vrhuncu bila standardizacia njemačkoga književnog jezika. Johann Christoph Adelung je 1781. objavio prvi veliki njemački rječnik. Jacob i Wilhelm Grimm su 1852. počeli s izdavanjem Njemačkog rječnika koji je dovršen 1961., ali je od tada preradjen. Tijekom 19. stoljeća je njemački pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom »jedinstvenom pisanju« uspio je »Ortografskom rječniku njemačkog jezika« čiji je autor Konrad Duden (1880). U neznatno promijenjenom obliku je to bila podloga za pravopis službeno proglašen Pravopisnom reformom od 1901. Tek 1996. je ponovo došlo do Pravopisne reforme. Duden, Die deutsche Rechtschreibung je njemački pravopis iz 1996. godine.

Od 1. kolovoza 2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis. U ožujku je prihvaćen novi pravilnik o pravopisu njemačkog jezika od Vijeća za pravopis, sastavljenog nakon sukoba oko pravopisa koji su 1996. objavili predstavnici Njemačke, Švicarske i Austrije. Vijeće će pratiti do koje mjere će promjene biti prihvaćene, za što je predvidjen dvogodišnji pokusni rok. Nova pravila će prihvatiti i većina medija na njemačkom jeziku, uključivo i novinske agencije.

Javni status njemačkog

U Njemačkoj je gornjonjemački službeni jezik uprave i sudova. Posebna manjinska pravila vrijede za dansku manjinu na sjeveru u Schleswig-Holsteinu kao i za Lužičke Sorbe na istoku u Brandenburgu i Saskoj. U Austriji je po članku 8.(1) Saveznog ustava njemački državni jezik u mjeri u kojoj ne zadire u prava priznata manjinama.

Nemački je donedavna do 20. st. bio zajednička lingua franca srednje, istočne i sjeverne Europe. Nakon engleskoga je njemački medju najpopularnijim školskim jezicima u svijetu i drugi po popularnosti u Europi. Zato se preko trećine ili 38% svih inih Europljana mogu se sporazumiti na njemačkom, - ne računajući one kojima je njemački materinski: s ovima je to oko pola svih Europljana koji manjeviše razumiju njemački. U Poljskoj je npr. lakše naći nekoga tko dobro govori njemački nego engleski, što se može objasniti povijesno i bliskom nazočnosti njemačkih medija u susjedstvu.

Od susjednih germanskih jezika je njemački standard razmjerno najbliži danskomu i nizozemskom, pa su oino jedni drugima manjeviše razumljivi po pisanom tekstu, ali se jedva slabo razumiju u izravnom razgovoru. Ranije do sredine 20. st. je u pograničnim područjima uz Dansku i NBizozemsku postojao starogermanski dialektni kontinuum, ali su dossad do 21. st. ti pogranični dialekti pod pritiskom bpripadnih državnih standarda većinom izumrli pa sad više nema tih dialektnih prijelaza.

Njemački dialekti

Izraz »njemački« koristi se rabi za narječja Njemačke, Austrije, dijela Švicarske i nekih susjednih država, kao i za govore kolonija i etnogrupa koje su osnovali Nijemci (npr. njemački u SAD-u). Razlike među njemačkim narječjima su značajne. Većinom su samo susjedni dialekti međusobno razumljivi. Za govornika standardnog njemačkog (njem. Hochdeutsch), većina narječja nije previše razumljiva. Njemačka i nizozemska narječja se dijele na donjonjemačke i gornjonjemačke. Jesu li to različiti mikrojezici, ne postoji jasan odgovor. Točno je da tvore dialektni kontinuum gdje je svako narječje u tijesnoj vezi sa susjednim, bez obzira je li to gornjonjemački ili donjonjemački.

U dialektima donjonjemačkog nije izvršena zamjena suglasnika kao u gornjonjemačkom. Donjonjemačka narječja se dijele na dvije skupine, donjofranačke i donjosaksonske. Donjofranačka se sastoje iz nizozemskog jezika i flamanskog jezika, kojim se govori u Nizozemskoj i Belgiji, a donjosaksonska se sastoje iz narječja kojima se govori u njemačkim ravnicama (zbog toga naziv "donji" - nizinski) i u istočnoj Nizozemskoj. Gornjonjemačkoi dialekti se dijele na centralni njemački i gornjonjemački jezik. Središnja njemačka narječja uključuju rajnsko, luksemburško, mozel-frankonsko, rajnsko-frankonsko, hesensko, tirinško i gornje saksonsko, a njime se govori u sjevernoistočnoj Nizozemskoj, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, dijelovima Francuske i u Njemačkoj izmedju rijeke Majne i sjevernih nizina. Standardni njemački se uglavnom zasniva na narječjima srednje Njemačke.

Gornjonjemačka narječja uključuju alemanski jezik (na primjer švicarski njemački - njem. Schweizerdeutsch ili Schwyzerdütsch), švapski (njem. Schwäbisch), istočno frankonski (njem. Fränkisch), austro-bavarski (njem. Bairisch) jezik. Njima se govori u Alzasu, južnoj Njemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji i u dijelovima Švicarske gdje se koristi njemački, kao i Italije. Gornjonjemački kojim govore Židovi Aškenazi (uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu) imaju nekoliko jedinstvenih crta i uglavnom se smatraju zasebnim jezikom jidiš. Njemačk i dialekti kojima se govorilo u kolonijama sliče na domaća njemačka narječja kojima govore ili su govorili Nijemci koji su tu došli: npr. pensilvanski njemački sliči na njemačko narječje palatinski.

U Švicarskoj su narječja osvojila teren na štetu književnog jezika. Do II. svjetskog rata narječja su bila u povlačenju pred književnim jezikom i koristila se samo privatno i u neformalnim razgovorima. S izbijanjem rata, švicarski su se Nijemci okrenuli svojim narječjima i ponovo ih oživili. U drugoj polovici 20. stoljeća u Švicarskoj se dogodio svojevrsni "val narječja" koji je doveo do toga, da je književni jezik potisnut iz svakodnevne upotrebe i koristi se još samo na formalnoj razini (parlament, školska nastava, najave u sredstvima javnog prijevoza i sl.) Taj val narječja ne može se objasniti isključivo obrambenim stavom u odnosu na Nijemce nakon izbijanja rata. Važnu ulogu je odigrala i kultura mladih koji su iznjedrili pokret roka na narječju, a također i podrška koju su narječjima dale lokalne radiostanice.

Njemački u diaspori

U SAD-u je drugi naraštaj iseljenika stvorio novo miješano narječje koje je kombinacija njemačkog jezika s gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog, koje većinom nije razumljivo ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju »američki njemački« (njem. Amerikanischdeutsch).

Zemljopisna proširenost

Države u kojima je njemački glavni službeni jezik su Njemačka, Austrija i Lichtenstein. Od tih je Mali Lihtenštajn je jedina država u kojoj je njemački jedini službeni i govorni jezik, a Njemačka i Austrija imaju još priznate manjinske jezike. Države u kojima je njemački službeni jezik uz još jezike su: Belgija (uz francuski i nizozemski), Luksemburg (uz luksemburški i francuski) i Švicarska (uz francuski, talianski i retoromanski).

  • Švicarska (63%njemački) na državnoj razini: u 17 od 26 kantona je njemački jedini službeni jezik, a u još 4 je službeni uz druge.
  • Italija: samo regionalno u Južnom Tirolu (uz talijanski i ladinski, a u drugim regijama: Aosta: francuski, Furlanija (Friuli): slovenski, uvijek uz talianski.
  • Danska: na jugu gdje živi njemačka manjiha uz danski
  • Namibia (od lipnja 1984 uz afrikaans i engleski), a od stjecanja nezavisnosti Namibije 1990. više nije službeni jezik)
  • Rusija: priznat je kao manjinski jezik komunikacije pučanstva njemačkog podrijetla u oba zapadnosibirska Nacionalna okruga Asovo (područje Omska) i Halbstadt (Regija Altaj).

Kao manjinski u svijetu

Drugdje po svijetu njemački još ima priznati manjinski status npr. u državama: Argentina 300.000 govornika, Australija 150.000, Belgija 112.458, Bosna i Hercegovina 20.000, Brazil 1,900.000, Češka 50.000, Čile 40.000, Danska 20.000, Estonija 3.460, Francuska od 1,200.000 elzašana i lotarinžana (potencijalnih korisnika njemačkog) još ih samo mali dio govori domaćim narječjem, Italija 330.000, Hrvatska 11.000, Kazahstan 358.000, Latvija (Letonia) 3.780, Litva 2.060, Magjarska 145.000, Moldavija 7.300, Namibia 30.000, Nizozemska 47.775, Paragvaj 200.000, Poljska 50.000 - 120.000, Rumunjska 70.000, Rusija (u europskom dijelu 75.000 i u Sibiru 767.300), Sjedinjene Američke Države najviše u Pensilvaniji, Slovačka 12.000, Ukrajina 38.000, itd.

Izvan Europe se najveće zajednice u kojima se govori nemački jezik nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama osobito u državama Severna i Južna Dacota, Montana, Wisconsin i Indiana. Takodjer u Brazilu se njemački govori u pokrajini Rio Grande do Sul gdje je nastao njem. Riograndenser Hunsrückisch, pa još Sveta Katarina, Parana i Espirito Santo kamo su doselili miliuni Nijemaca u zadnja 2 stoljeća ali većina njihovih potomaka više ne govore njemački. Zajednice u kojima se govori nemački se mogu takođe naći u bivšoj njemačkoj koloniji Namibia, kao i inim zemljama kamo su emigrirali Nijemci: npr. Kanada, Island, Argentina, Paragvaj, Čile, Peru, Venecuela, Tajland, Togo i Australija.

Kao strani jezik u školi

Njemački (gornjonjemački) se kao strani jezik uči u cijelom nizu država, a u Europi je nakon engleskoga najprošireniji (uz ruski na istoku). Posebno često se gornjonjemački kao strani jezik odabire za učenje u Nizozemskoj, Skandinaviji, oko Baltika, u Poljskoj, Bjelorusiji, Magjarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Japanu, u dijelovima Švicarske u kojima se govore romanski jezici, Bosni i Hercegovini, Srbiji , Crnoj Gori, Makedoniji i Bugarskoj. Dijelom se u tim europskim zemljama njemački u školama najčešće uči kao prvi strani jezik, pa zato tamo stoji još uvijek ispred engleskoga, npr. kod nas zbog turizma na Jadranu.

U inim državama, npr. u Francuskoj i u SAD njemački danas postupno gubi na značenju u korist španjolskoga. U istočnoj Aziji (npr. Japan) se u 19. i 20. stoljeću njemački rabio kao jezik medicine (umjesto latinskoga). Nakon engleskoga je njemački drugi važniji jezik koji se najčešće rabi na internetu, a slijede ga kao česti još francuski, španjolski, japanski, kineski itd. Preko 8% portala na medjumrežju su napisani na njemačkom jeziku.

Njemačka abeceda i pismo

Njemački jezik se danas uglavnom piše latinicom, kako se od starine pisao u Austriji i Švicarskoj. Naprotiv se u samoj Njemakjog kroz niz ranijih stoljeća sve do 2. svj. rata takodjer dosta rabilo i posebno njemačko pismo gotica, koja je dosad uglavnom izvan javne uporabe pa sad ima tek povijesno značenje. Njemački jezik ima u svom alfabetu 26 slova. Na to se dodaju još 3 - 4 slovna znaka za posebne njemačke glasove. To su tzv. prijeglasi (Umlaut), vokalni glasovi nastali spajanjem i zajedničkim izgovorom dva susjedna samoglasnika ae, oe i ue.

Nemačka abeceda sadrži dakle znakove za iduće glasove: A/a, B/b, C/c, D/d, E/e, F/f, G/g, H/h, I/i, J/j, K/k, L/l, M/m, N/n, O/o, P/p, Q/q, R/r, S/s, T/t, U/u, V/v, W/w, X/x, Y/y, Z/z i prijeglasni vokali Ä/ä, Ö/ö i Ü/ü. Uz to se dodaje i oštro S (Scharfes ss) ili escet (ß) kao posebni slovni znak nastao prvobitno iz ligature, da bi se kasnije kroz goticu primenjivao za udvojena dva slovna znaka "s" (ss ili sz). Kuriozitet predstavlja činjenica što se on danas smatra zastarjelim i pa se, iako je još vslužbeno u uporabi, npr. Švicarskoj više ne koristi, koja zabuna je nastala od reforme njemačkog pravopisa 1990tih godina. Taj escet se označuje samo pri pisanju malim slovina, pa u naslovima ispisanim majuckulom escet označjuju dva "SS", npr. schließen - ali SCHLIESSEN.

Prijeglasni vokali ä, ö, ü

Prijeglas je pojava spajanja vokala, značajna ne samo za nemački jezik nego npr. i za naše starije nevukovske dialekte u Hrvatskoj: kajkavicu osobito sjevernu u Bednji i Medjimurju, pa i jadransku čakavicu najviše bodulski govori na otocima (vidi npr. Baegnjunska prakajkavica, pa Bodulski cakavizam i Pračakavski Gan-Veyan - o čemu srbohrvatski vukovci uporno šute da fonetski ne pomute svoj idealni srednjojužno-slavenski dijasistem. U tim prijeglasima je njemački najizrazitiji od svih germanskih jezika. Prvi zapisi takvih Umlauta se nalaze pred cijelo tisućljeće, u staro-visokonemačko jezično doba koje je trajalo izmedju 750. i 1050. godine. Najviše primjera tih spajanja vokala zatim se proširuje u srednjevisokonemačkom.

Medjutim se ovi spojeni prijeglasni vokali nisu pisali od svog nastanka kao danas s dvotočkom iznad vokala (u tipografiji: umlaut) nego kao dvoglasi ae, oe i ue. Današnje pisanje datira tek od srednjevisokonemačkog doba kad su se samo kratki prijeglasni vokali označavali gornjom dvotočkom. Danas nije bitno je li prijeglasni vokal dug ili kratak - sva tri prijeglasna vokala se sada označuju gornjom dvotočkom: ä (= staro ae), ö (= oe) i ü (= ue). U našim starohrvatskim dialektima je od sličnih prijeglasa razmjerno najčešće vokalno ü koje se kod nas većinom označuje kao y u kajkavici i čakavici (ali ne postoji u novoštokavskom vukopisu).

Germanizmi u hrvatskom jeziku

Noviji austro-germanizmi i raniji pragermanizmi ulaze u izvorni starohrvatski jezik postupno u više uzastopnjih valova već kroz dva tisućljeća. Od hrvatskih dialekata imaju razmjerno najviše germanizama sjevernohrvatski kajkavci, pa osobito urbani govori purgera npr. u Zagrebu tzv. agrámerska špreha i u Osijeku esekerski govor, a razmjerno manje je germanizama kod kumeka na kajkavskim selima. Jugoslavisti obično šablonski ponavljaju da je to nametnuto nasljedje od tzv. „švapskih okupatora“ iz Austrougarske, pa su nam većinu tih dugo uvriježenih germanizama nakon 1. svj. rata u Jugoslaviji izbacili iz javnosti i zamijenili podobnim turcizmima i balkanizmima. Medjutim je povijesni iskon naših germanizama slojevit i puno složeniji od te apriorne ideološke diskvalifikacije, jer su oni u hrvatski jezik i kajkavicu postupno ulazili kroz 5 uzastopnih faza:

  • 1. Prapovjesni indoeuropizmi: Veći broj naših najstarijih riječi oblikom nalik germanskima, ne postoje samo u njemačkomu kako nam tvrde vukovci, nego su manjeviše slični i u indoiranskim jezicima (npr. samskrit, perzijski, kurdski itd.), pa to jamačno nisu tek naknadni austrougarski germanizmi nego zajednički indoeuropski arhaizmi od predslavenskih Prahrvata odavno prije Austrougarske. Unatoč tomu su ih pristrani vukovci izbacili iz javnosti kao nepodobne "švapske" riječi i zamijenili novonametnutim balkanskim jugo-turcizmima zbog srbohrvatskog zajedništva i ukinuća osobitosti hrvatskog jezika, zato jer te arhaizme nemaju Srbi. Takvi su primjeri ukinutih lažnogermanskih arhaizama: kajk. cukor i čakav. cukar (s više izvedenica) spram vedskog cukra, njem. Zucker i perz. sukar, pa zatim još kajk. šamlek i perz. isto šamlek (deminutiv) od indoiranskog šamla (klupa), još kajk. fiškâl i perz. piškar (branitelj-odvjetnik), kaj. kušnuti – vedski kušyati – njem. Küssen, kaj. pohan - perz. pohtan – njem. gepocht, kaj. rešt i perz. gerešt (zatvor), kaj. rihtat – perz. rihtan – njem. richten, kaj. ziher – perz. zihar – njem. zicher, ...itd.
  • 2. Ranogermanski arhaizmi: Drugi stariji sloj pragermanizama također prije Austrougarske jesu naše rane gotske posuđenice krajem antike i početkom srednjeg vijeka iz doba velike selidbe naroda. Gotski rječnik je najviše poznat iz njihovog prijevoda Biblije od biskupa Wulfile: U njoj je zapisan i niz sličnih ranih ostrogotskih riječi koje su asimilirane već u starohrvatske dialekte, podjednako u čakavicu i kajkavicu od srednjeg vijeka, a odnose se na temeljne životne pojmove, poljodjelstvo i slično što još nisu imali Slaveni: npr. gots Bot = naš bod (pogodak), Frisiaz = frizura, Marka = marka, Plugh = plug, Wahta = vahta (straža), Weinagards = naš vinograd, Wraks = vrag (srb. đavo), ... itd.
  • 3. Austrougarski germanizmi: To su oni najčešći i tipski kasniji germanizmi, koji su u hrvatski i najviše u kajkavicu ušli tek naknadno u novom vijeku prije 1. svj. rata iz Austrougarske većinom iz bečkog govora (Wienerdeutsch). Ovi obuhvaćaju jedva polovicu svih hrvatskih germanizama. Ponajviše se rabe na našem sjeveru u kajkavskim govorima gradskih purgera, dok ih je znatno manje u pučkim govorima seoskih kumeka. Kod nas je najviše tih germanizama, bar njih 3.000 poznato u zagrebéčkoj urbanoj kajkavici Agrâmerska špreha, a dosta sličnih austro-germanizama ima i u staromu osiječkom ili esekerskom gradskom govoru koji danas izumire. Većinom pokrivaju praktične nazive iz društvene nadgradnje, osobito iz obrta, tehnike, uprave i abstraktne pojmove. Ove je za Zagreb pobliže razradio npr. američki slavist Magner 1966, a za Varaždin najviše Tom. Lipljin 2002, pa ih tu ne ćemo ponavljati jer su već uglavnom poznate većini kajkavaca. Brojnost tih austro-germanizama se u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće postupno smanjivala, jer su pod ideološkim pritiskom jugoslavista kao nepodobni „okupatorski“ nazivi oni većinom izbacivani iz javnosti i postupno zamjenjivani (takodjer jugo-okupatorskim) novim balkanizmima, turcizmima i tek dijelom slavenskim prevedenicama (kalkovi).
  • 4. Novi germanizmi Gastarbeitera: Ovo izbacivanje germanizama iz hrvatskog jezika i kajkavice je opet dijelom usporeno i zaustavljeno u drugoj polovici 20. st., kad je najviše iz Hrvatske pod političkim progonima i iz gospodarske nužde otišao veliki broj Gastarbeitera na tzv. 'privremeni rad' (pečalbu) u zapadnoeuropske zemlje i najviše u Njemačku, Švicarsku i Austriju. Tamo je bilo i najvažnije radno odredište brojnih iseljenih kajkavaca koji ondje rade ponajviše u gradjevinarstvu i inim uslužnim djelatnostima. Njihovim povratkom ili bar sezonskim vraćanjem su u zavičaju nedavno opet obnovljeni mnogi potisnuti ili zaboravljeni germanizmi iz Austrougarske, a uneseni su i poneki novi od kojih je npr. poznatiji bauštélec (= gradjevinac: iz njem Baustelle). U najnovije doba, približno od početka 21. st. se i broj tih novijih germanizama opet pomalo smanjuje, jer ih odnedavna u kopnenoj Hrvatskoj sve više potiskuju engleski globalizmi za iste pojmove.
  • 5. Najnoviji turistički germanizmi: Naprotiv, novi germanizmi i dalje sve više rastu na jugozapadu u primorskoj Hrvatskoj osobito kod čakavaca i to najviše zbog turizma, učenja u školama i dijelom trajne doselidbe starijih Nijemaca i Austrianaca kod nas na Jadran. Iako su prije u jugozapadnoj Hrvatskoj sve do 20. st. od tudjica većinom prevladavali sredozemni romanizmi, sada je to čakavsko područje uz Jadran još jedino u Hrvatskoj gdje udjel germanizama i dalje uporno raste, a njemački jezik se sve više uči u jadranskim školama. Naši čakavci i kajkavci fonetski ipak znatno lakše nauče dobar izgovor njemačkoga od balkanskih štokavaca, zato jer u svojim domaćim dialektima već od starine i sami govore vokalne prijeglase a najviše y (sličan njemačkom ü), neki takodjer ae (= ä), pa uo (= ö), itd. - koje štokavci u njemačkomu većinom loše izgovore kao neko obično "i", "e" i "o": vidi srbo-fonetske izpise germanizama u Vukopisu.

Zaključak o našim germanizmima: Tijekom protekla 2 tisućljeća se u izvorni hrvatski jezik (ne Vukopis) i najviše u sjevernijoj kajkavici asimiliralo više uzastopnih slojeva germanizama i pragermanizama, kojih je uoči 1. svj. rata kod nas bilo blizu 5.000: gotski pra-germanizmi, tipski austrougarski (bečki) germanizmi i noviji gastarbeiterski germanizmi. U 20. st. za vrijeme Jugoslavije su većinu tih germanizama kao nepodobne jugoslavisti prognali iz javnosti i ideološki ih zamijenili podobnim balkanizmima, srbizmima, turcizmima i sličnim novim barbarizmima.

Rani gotski germanizmi

Izim obilnih klasicizama iz latinskog jezika koji se u Hrvatskoj službeno i javno rabi sve do 1847. (npr. prvi naš tjednik Ephemerides Zagrabienses), od inih zapisanih staroeuropskih jezika je u hrvatskomu očuvano još stotinjak starogermansko-gotskih ranih posudjenica više u kajkavici i čakavici. Izim manjih pragermanskih zapisa u nordijskim runama, gotski je prvi klasični starogermanski jezik približno istodoban s latinskim, iz kojega je popisan suvisli leksik s više tisuća riječi i veći tekstovi od kojih je naopširniji gotski prijevod Biblije od biskupa Wulfile. Kod nas je razmjerno više sličnih starogermansko-gotskih izoglosa očuvano u kajkavici i najviše u čakavici, a najmanje ih je ostalo u Vukovoj novoštokavštini. Naši vukovski jugoslavisti bilo zbog izvanslavenskog neznanja ili iz zlonamjernog dogmatizma, većinu tih ranih germanizama uporno navode kako potječu iz tzv. "italijanskoga", - premda ustvari talianski kao posebni jezik u ranijemu srednjem vijeku još nije ni postojao (tada se većinom rabio latinski), pa su ti lažni vukovski "talijanizmi" niže u popisu označeni dodanom zvjezdicom ( * ).

U našemu jekavskom standardu tj. u balkanskom vukopisu, starogermansko-gotski arhaizmi većinom izostaju, a i noviji austrougarski germanizmi su već rijetki jer su ih vukovci ukinuli, izbacili i većinom zamijenili turcizmima i balkanskim srbizmima. Najvažnije su rane gotske posudjenice u starohrvatskom jeziku i osobito u kajkavici: bod (poen: got. bota), dol (uvala-dolina: got. dal), dolac (ponikva-vrtača: got. dalatha), frizúra* (got. frisiaz), hroptat (krkljati: got. hropjan), jâ (da-tako je: gots. ja), ljekoviti (medicinski: got. lekinassus), liečiti (got. lekeis), njoki* (valjušci: got. knokk), nù (no-ali: got. nu), póp (svećenik: got. paps), smokva (got. smakka), (o)skubiti (očerupati: got. skiuban), svekrva (šogorica: got. swaikra), svrbiti (češati se: got. swairban), vapiti (jaukati: got. wopjan), vínograd (got. weinagards), vještica (got. weihitha), kajk. vrák (djavo: got. wraks), ...itd.

Povrh tih zajedničkih ranogotskih arhaizama u većini hrvatskih dialekata, još je dodatno u primorskoj čakavici očuvan i niz inih gotskih arhaizama npr. bânda* (strana: gots. bandi), ćùda (mnoštvo-masa: got. thiuda), ćudovîti (mnogobrojan-masovni: got. thiudinassus), dotàrica* (udavača: got. daughtar), flôdra* (podstava-futar: got. fodra), hlâm (brdo: got. hlains), jâ (da-tako je: gots. ja), macân (sablja-sječivo: got. maithan), markîna* (obala-nadmorje: got. marka), mliko (mlijeko: got. milkus), paltà* (koža: got. paita), póp (svećenik: got. paps), sẽy-sÿa (taj-ta: got. sai-sa), stôren (izradjen-proizveden: got. stiurjan), šakèt* (mrežasta vreća: got. sakkus), škûra* (drveni prozor: got. skura), škurìt* (smračiti-potamniti: got. skuran), škuribânda* (slum-favela: got. skura-bandi), slebàrni (srebrn: got. silubreis), tarnák (bodljasto grmlje: got. thaúrna), tekàt* (dirati: got. tekan), toporìć (sjekirica: got. tepperex), tornàt* (obrnuti: got. taurnan), tohôr (sjever: got. Thor), vàhta (kuluk-prisilni rad: got. wahta), vahtát (kulučiti-rintati: got. wahtwô), vârda* (tvrdjava: got. wardja), kajk. vúžgat/ čak. vazgàt (zapaliti: got. azgô), ...itd.

Germanizmi Gastarbeitera

Nakon 1. svj. rata i raspada Austrougarske, tijekom 7 desetljeća Jugoslavije se pod unitarnim srbohrvatskim pritiskom vukoviziranog školstva, javnih medija i jugo-administracije, ranije brojni germanizmi kod kajkavaca i drugdje u Hrvatskoj naglo gube, a zamjenjuju ih nametnuti podobni balkanizmi i novi jugo-turcizmi u većini hrvatskih krajeva, gdje ih izvan turskog dosega nikada nije bilo prije Jugoslavije. Ovaj ideološki progon i zamjena germanizama je dijelom nastavljena stagnacijom preostalih hrvatsko-kajkavskih germanizama od 1960tih, kada mnogi Hrvati i osobito kajkavci odlaze kao "Gastarbeiteri" na iseljenički rad najviše u Njemačku gdje ponovo trebaju stare germanizme. Nakon jugo-raspada se mnogi od njih zadnjih par desetljeća trajno vraćaju u domovinu, pa sa sobom donose u polukajkavici obilje asimiliranih germanizama. Ovi se urbanizirani povratnici pretežno doseljuju oko naših većih gradova npr. Zagreba, osobito u sjeverozapadni dio grada, Sesvete i Velku Goricu, a manje u ine kajkavske gradiće i zavičajna sela. Stoga je u govorima oko Zagreba u zadnjih dvadesetak godina opet vidljiv blagi porast germanizama, iako je sada njihov unos ipak znatno manji od novih globalnih anglizama: vidi Anglokajkavska spika. Pritom je preko ovih Gastarbeitera po Zagrebu iznova obnovljen bar dio starijih agramerskih germanizama, ali je uvedeno i više novijih pojmova iz radnih odnosa i nove tehnike, koji su prije u austrougarsko doba u Hrvatskoj bili uglavnom nepoznati. Takve su germanske prinove kod nas npr. bauštéla (gradilište) i bauštêlec (građevinar), pa špreha (strani-svjetski jezik) i šprehati (govoriti stranim jezikom) i dr.

Novi turistički germanizmi

Dok u kontinentalnoj Hrvatskoj danas germanizmi manjeviše stagniraju ili se pomalo gube u korist globalnih anglizama, ipak novi germanizmi i dalje sve više rastu na jugozapadu u primorskoj Hrvatskoj, osobito kod čakavaca iz 2 glavna razloga:

  • U jadranskom turizmu na obali i otocima su već više desetljeća glavni i najčešći stalni posjetitelji Niemci i Austrianci, pa se zato kod nas na Jadranu njemački i dalje sve više uči u školama.
  • Od smjene tisućljeća se još uz to stariji Nijemci i Austrianci sve više trajno naseljuju kod nas na Jadranu, gdje kupuju i obnavljaju stare i ruševne kuće na obali i otocima.

Premda su prije u jugozapadnoj Hrvatskoj sve do 20. st. od tudjica većinom prevladavali sredozemni romanizmi, sada je to čakavsko područje uz Jadran ostalo jedinim i glavnim u Hrvatskoj gdje baš zbog turizma udjel germanizama i dalje uporno raste, a i njemački jezik se tu sve više uči u jadranskim školama slično kao engleski, a na otocima još i više od engleskoga kao prvi i glavni strani jezik. Zato je danas u Europi hrvatski Jadran postao najjačim područjem nove germanizacie, pa tu mnogi domaći već razmjerno dobro govore njemačkim kao drugim jezikom. Takodjer i većina ostalih od školske djece sve do staraca na hrvatskom Jadranu bar manjeviše pasivno razumiju njemački jezik i sa stranim turistima se ljeti nerietko sporazumievaju čakavsko-njemačkom mješavinom, koja time zapravo postaje sve bliža i sličnija gradišćanskomu tj. germaniziranom starohrvatskom kod Gradišćanskih Hrvata (austrijski Burgenland).

Kajkavski germanizmi

Pod utjecajem jugoslavista je kod nas proširena lažna obmana, kako stari zagrebéčki Agrámeri govore ponjemčenim hibridno-poluslavenskim jezikom i neki ih odnedavna čak smatraju slaviziranom njemačkom manjinom u Hrvatskoj. Temelj toga je što su dogmatski Vukovci sve neslavenske riječi i oblike kod Agramera i inih kajkavaca, bez suvislih poredbenih uvida olako i šablonski proglasili germanizmima. Nakon novije poredbene razrade agramerskog leksika i izvornoga govora, nadjen je niz suprotnih pokazatelja protiv takve brzoplete ideološke predrasude:

  • a) Gramatički i fonetski je agramerski urbani govor nedvojbeno kajkavsko-južnoslavenski i brojni neslavenski elementi su tu uglavnom u rječniku.
  • b) Sve brojne neslavenske riječi koje obuhvaćaju do 2/5 tipičnoga agramerskog rječnika, tek su manjim dijelom novovjeki germanizmi iz doba Austrougarske.
  • c) Preko pola tih neslavenskih riječi kod Agrámera uopće nisu austrougarski germanizmi, nego stvarno raniji arhaizmi od asimiliranih starosjedilaca + prednjoazijskih doseljenika: baltički, gotski, ranokeltski, indoiranski i ini predslavenski arhaizmi.

U stvarnomu agrámerskom rječniku izvorne zagrebéčke kajkavice čiji popis dosad broji oko 19.500 riječi, tek njih 1/5 ili najviše do 3.500 agramerskih riječi su stvarni novovjeki germanizmi asimilirani u doba austrougarske vlasti, dok u "štokajskom" (polukajkavskom) govoru novijih mladjih Zagrepčancof (polukajkavska koiné) ti pravi germanizmi obuhvaćaju tek desetak posto rječnika. Druga polovica svih inih jugoslavističkih tzv. "germanizama" u izvornom govoru autohtonih Zagrebčana su zapravo stariji srednjovjeki arhaizmi gotsko-pragermanskog iskona ili još raniji indoiranizmi itd. U zagrebéčkoj kajkavici se ovi pravi germanizmi najviše rabe za abstraktne, društvene i tehničke pojmove, osobito za obrtnički pribor, pa u administraciji i sl. U okviru agramerskog i sličnih urbano-kajkavskih govora sjeverne i srednje Hrvatske se mogu vremenskim slijedom razlučiti 3 uzastopna sloja raznih germanizama:

  • Srednjovjeki gotski germanizmi su pragermanskog iskona koji su ušli u hrvatsku čakavicu i kajkavicu već odavna prije Austrougarske, još od početka srednjeg vijeka preko rane ostrogotske vlasti i potom asimiliranih Ostrogota medju Hrvatima i Gepida najviše medju kajkavcima, što su sada tzv. "Bezjaki" po istraživanju prof.dr. Marijane Gušić (1965).
  • Pravi austrougarski germanizmi asimilirani od 17.- 19. st. tj. do 1. svj. rata, kojih je najviše kod gradskih kajkavaca, manje na kajkavskim selima i u čakavici, a najmanje kod štokavaca i osobito kod jekavaca.
  • Noviji germanizmi Gastarbeitera, uneseni preko kajkavskih povratnika najviše iz Njemačke.

Bibliografia

  • Michael Clyne: The German Language in a Changing Europe 1995. ISBN 0-521-49970-4
  • Fausto Cercignani: The Consonants of German: Synchrony and Diachrony, Milano, Cisalpino, 1979.
  • George O. Curme: A Grammar of the German Language 1904, 1922. (the most complete and authoritative work in English).
  • Anthony Fox: The Structure of German 2005. ISBN 0-19-927399-5
  • W.B. Lockwood: German Today: The Advanced Learner's Guide 1987. ISBN 0-19-815850-5
  • Ruth H. Sanders: German: Biography of a Language (Oxford University Press; 2010) 240 pages.
  • Harald Wiese: Eine Zeitreise zu den Ursprüngen unserer Sprache. Wie die Indogermanistik unsere Wörter erklärt. 2. Auflage. Logos Verlag, Berlin 2010, ISBN 978-3-8325-1601-7.
  • Wolfgang Krischke: Was heißt hier Deutsch? – Kleine Geschichte der deutschen Sprache. C. H. Beck, München 2009, ISBN 978-3-406-59243-0. Allgemeinverständliche Darstellung.
  • Johannes Bechert /Wolfgang Wildgen: Einführung in die Sprachkontaktforschung. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1991.
  • Csaba Földes: Kontaktdeutsch. Zur Theorie eines Varietätentyps unter transkulturellen Bedingungen von Mehrsprachigkeit. Gunter Narr, Tübingen 2005.
  • Claudia Maria Riehl: Sprachkontaktforschung. Narr, Tübingen 2004.

Hrvatski germanizmi

  • Babić, Stjepan 1990: Njemačke posuđenice u hrvatskom jeziku. Hrvatska jezikoslovna

čitanka, str. 214–224 Globus, Zagreb.

  • Babić, Stjepan : Njemačke prevedenice – izazov našim lingvistima. Dometi, XIII / 9: 91–96, Rijeka.
  • Mirjana Crnić – Željka Macan 2011: Germanizmi u štokavskim ikavskim govorima Gorskoga kotara. Fluminensia, 23 / 1: 7-21, Rijeka.
  • Filipović, Rudolf, 1986: Teorija jezika u kontaktu. Uvod u lingvistiku jezičnih dodira, JAZU - Školska knjiga, Zagreb.
  • Glovacki-Bernardi, Zrinjka 1993: O njemačkim elementima u zagrebačkom govoru i hrvatskom književnom jeziku. Zbornik radova Rječnik i društvo, str. 93–96, Zagreb.
  • Ivanetić, Nada 2000: Germanizmi u jednom čakavskom govoru. Zbornik radova Riječki filološki dani, 3: 159-170, Rijeka.
  • Karleuša, Radoslav 2010: Rječnik njemačkih riječi u zagrebačkom govoru (850 riječi). Zajednica Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj, Zagreb, 48 str.
  • Kordić, Snježana 1991: Germanizmi u osiječkom govoru danas. In Marin Andrijašević: Prožimanje kultura i jezika, str. 89-97, Filozofski fakultet, Zagreb.
  • Pavić Pintarić, Anita 2011: Germanizmi u varaždinskome kajkavskom govoru. Odjel za germanistiku, Sveučilište u Zadru, Erasmus-Lehrendenmobilität Graz.
  • Piškorec, Velimir 2005: Germanizmi u govorima đurđevečke Podravine. FF press, Filozofski fakultet, Zagreb.
  • Piškorec, Velimir 2004: Vom Sprachkontakt zur Sprachkontaktforschung. Zagreber germanistische Beitrage, 1: 107–121, Zagreb.
  • Sedlaczek, Robert 2004: Das österreichische Deutsch. Wie wir und von unserem grossen Nachbarn unterscheiden, Uberreuter, Wien.
  • Sekereš, Stjepan 1978: Germanizmi u osječkom govoru. Zbornik za filologiju i lingvistiku 31 / 2: 171-205, Osijek.
  • Stojić, Aneta 2008: Njemačke posuđenice i hrvatski ekvivalenti. Rasprave Instituta zahrvatski jezik i jezikoslovlje, 34: 357–369, Zagreb.
  • Štebih, Barbara 2006: Germanizmi u hrvatskim rječnicima. Zbornik radova Riječki filološki dani, 6: 183–192, Rijeka.
  • Štebih Golub, Barbara 2010: Germanizmi u kajkavskome književnom jeziku (doktorska disertacija). Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 458 str.
  • Turk, Marija 2005: Germanizmi u sjevernočakavskom arealu. Fluminensia, 2: 1–13, Rijeka.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Njemački_i_starohrvatski&oldid=35497"