Dialektni imenski član

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dialektni imenski član (imenične odrednice u hrvatskim narječjima): Gramatički član je morfološka odrednica (determinanta) koja u nekim jezicima, osobito u europskima označuje određenost imenice. Članove sadrže osobito semitski i većina europskih jezika izim slavenskih, dok mnogi jezici nemaju članove, npr. ruski, srpski, novohrvatski (standard), latinski i većina azijatskih jezika. Neki jezici imaju članove, ali se rjedje rabe (npr. svahili). U razvitku jezika članovi često nastaju od pokaznih zamjenica, što se u većini europskih jezika razvilo od srednjeg vijeka u svrhu veće preciznosti izražavanja, dok je intelektualni starogrčki imao te članove već od antike.

U nekim je inim jezicima član postponirani nastavak koji se dodaje na kraju imenice: npr. u švedskomu (fisk - fisken), u bugarskom (stol - stolat), u makedonskom (drvo - drvoto, drvovo, drvono), itd. Gramatički član uz imenice služi za kompleksnije determinističko izražavanje u razvijenim jezicima s dužom književnom tradicijom pa su barem u Europi, jezici s imenskim članom u prosjeku većinom napredniji i razvijeni za veću funkcionalnost komunikacije. To je u Europi vidljivo već od antike, kada je sofisticirani intelektualni starogrčki već rano razvio uporabu gramatičkih članova, dok jednostavniji vojnorimski latinski i ini onodobni barbarski jezici još nisu imali članova.

Summary

Dialectal noun articles (substantive determiners in Croatian dialects): An article is a particle that combines with a noun to indicate the type of reference being made by that noun. Articles specify the grammatical definiteness of the noun, in some languages extending to volume or numerical scope. The articles in English are the and a/an, in German der and ein, in French le and un, etc. Modern linguists prefer to classify articles within a separate part of speech, determiners. In languages that employ articles, every common noun, with some exceptions, is expressed with a certain definiteness e.g. definite or indefinite, just as many languages express every noun with a certain grammatical number (e.g., singular or plural).

Every noun must be accompanied by the article, if any, corresponding to its definiteness, and the lack of an article (considered a zero article) itself specifies a certain definiteness. This is in contrast to other adjectives and determiners, which are typically optional. This obligatory nature of articles makes them among the most common words in many languages. Slavic languages almost are lacking articles, but they occur in South-Slavic ones: e.g. as suffixes in Bulgarian and Macedonian. On the other hand, Serbian and new Croat standard have no any articles, but they occur as proclitics in Kaykavian, and widely in Chakavian.

Hrvatski tipovi člana

Većina europskih jezika imaju 2 člana tj. odredjeni i neodredjeni, a neki i treći partitivni. Neki jezici rabe samo odredjeni član (npr. irski, velški, baskijski, islandski, albanski, arapski), u nekima odredjeni član ne može stajati ispred osobnog imena (engleski i njemački), a u inima se rabi takodjer ispred imena npr. u portugalskom i čakavici. Istočnoslavenski i zapadnoslavenski jezici nemaju gramatičkog člana, a medju južnoslavenskima su danas posve bez članova slovenski, srpski, bošnjački i novohrvatski standard tj. srbohrvatski Vukopis od 20. stoljeća.

Naprotiv se gramatički članovi rabe uz imenice u kajkavici i osobito u čakavici, a ranije u srednjem vijeku je bar odredjeni član imala i šćakavska ikavica. Obzirom da većina hrvatskih dialekata manjeviše imaju članove jer je imenski član očito imanentan hrvatskom "duhu jezika", on bi se jamačno uklopio i u pravomu hrvatskom standardu negdje u 20. st., - ali je taj naš logični i očekivani razvoj presječen i ukinut nasilnim posrbljivanjem službenih standarda u Jugoslaviji zbog ujednačavanja po srbosti.

Uporaba člana pred imenicom je stoga imanentna osobina izvornohrvatskog "jezičnog duha" nasuprot inih Slavena, iako jugo-unitarni vukovci samovoljno ideološki tvrde da su ti članovi navodno naknadni barbarizmi: Po njima bi kajkavski neodredjeni jen navodno bio tek noviji prijevodni germanizam iz njemačkoga ein unesen pod Austrougarskom, a ov i on uz čakavske imenice da su tobože noviji romanski kalkovi iz talianskoga il i un. Ako se o tim članovima možda i može poredbeno raspravljati, arhaični član sey u otočnoj čakavici i stariji saj šćakavskih ikavaca su bezuvjetno izvornohrvatski (vidi niže).

Stoga čakavci i kajkavci kada govore i pišu na standardu, često spontano u standardne tekstove unose pred imenice slične članske dodatke poput jedan- (jedna-, jedno-) ili odredjene 'poštapalice' kao ovaj, - ali ih potom uporni dogmatski lektori (većina su iz Bosne) uzastopce brišu i izbacuju, kako bi taj njihov umjetni novohrvatski bio što bliži 'bratskomu' srpskom u okviru hibridnoga srbohrvatskog jugojezika. Da nije bilo toga prisilnog srbohrvatskog jugo-jedinstva i jezičnog 'silovanja', onda bi samostalni i prirodni hrvatski standard negdje do sredine 20. st. jamačno već službeno ozakonio izvornu uporabu naših izvornih imenskih članova (slično kao bugarski - ali ispred imenica).

Neodredjeni član

Neodređeni član označava da se radi o bilo kojem predmetu neke vrste (grupe) u značenju neki, nepoznati: npr. engleski a/an, francuski un, njemački ein, magjarski egy, čakavski on/uõn, kajkavski jén/yen, itd. Kod nas se neodredjeni gramatički član pred imenicom manjeviše rabi u živom govoru čakavaca (ôn ili uõn) i osobito kod većine kajkavaca u obliku jen (ili yen). Naprotiv kod svih štokavaca u povijesnim tekstovim niti danas u živom govoru neodredjeni član nije poznat.

Odredjeni članovi

Odredjeni član označava točno odredjeni predmet ili pojedinu osobu u značenju taj, izvjesni, dotični: npr. engleski the, francuski le, njemački der, magjarski a/az, čakavski ov/sej (i starije šćakavski saj). Kod nas odredjeni član izostaje u novoštokavskim standardima, kao i kod većine kajkavaca, izim rjedje kod prijelaznih kajkavskih ikavaca gdje povremeno glasi of. Takodjer je postojao u srednjovjekoj ikavskoj šćakavici kao saj, a danas je tu preostao samo u pučkom govoru s kosim padežima sega i semu. Najčešći je i najbolje razvijen kod čakavaca u Istri i Kvarneru, gdje na kopnenom primorju većinom glasi ov, va, vo, a na Kvarnerskim otocima rjedje kao arhajski sêy, sýa, sýe, tj. slično kao u srednjovjekoj bosanskoj šćakavici (vidi još niže).

Partitivni članovi

Partitivni član: neki jezici osobito romanski imaju i treći partitivni (dijelni) član koji označava neku količinu npr. francuski du, talianski di, pa naša čakavska čestica ud, kajkavski ot, staroštokavski od. Ovomu u novoštokavskim standardima odgovara srbo-ruski partitivni genitiv ("Hrvatska u genitivu"), što je protivan hrvatskoj tradiciji. Umjesto toga, u čakavici (i šćakavici) se za živa bića pripadnost većinom daje njihovim posvojnim dativom koji stoji kao apozicija ispred pripadnog objekta. Za nežive stvari se čakavska pripadnost većinom izražava posvojnim pridjevom, ili germansko-romanskom konstrukcijom sa "ud + genitiv" (nikada ne sam genitiv). Sličan partitivni član se još rjedje rabi u kajkavskoj ikavici kao "ot" i u staroštokavskim govorima kao "od", npr. u izvornomu dubrovačkom govoru starih gospara (ne novih doseljenika iz zaledja).

Staroštokavski član

Današnji novoštokavski standardi u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj (naš hibridni Vukopis) nemaju traga imenskih članova. Medjutim je u srednjem vijeku prije Turaka, bar povremena uporaba uzvornoga odredjenog člana uz imenice je vidljiva kod ikavske šćakavice u štaroštokavskim tekstovima zapisanim na bosančici, osobito u Bosni za vrijeme vladavine Kotromanića. To je prvotno bila arhaična pokazna zamjenica koja se ujedno rabila i kao odredjeni član pred imenicom: saj (ž. rod sija, srednji + plural sije), koja je pradavnog iskona iz gotske zamjenice sai, sa i prapovjesne hetitske siya. Nakon provale Turaka se ta staroštokavska čestica kao član i zamjenica postupno gubi, pa je u govoru novoštokavaca u Bosni i novohrvatskom standardu uglavnom više nema. Ipak su od nje dosad na štokavskom području još rjedje preostali bar neki kosi padeži, osobito u pučkim uzrečicama kao genitiv sega i dativ semu.

Kajkavski članovi

Ini europski jezici koji imaju imenske članove, većinom imaju 2 člana (odredjeni i neodredjeni) ili imaju samo odredjeni bez neodredjenog. Naša je kajkavica pritom jedinstvena medju europskim jezicima, jer jedina ima pred imenicama samo neodredjeni član uglavnom bez odredjenoga. Taj neodredjeni kajkavski član većinom glasi jén (ili yen - kajkavski nije standardiziran), a nastao je skraćivanjem iz kajkavskog broja jeden (= 1). Njegovi su oblici: muški jen, ženski jéna, srednji rod jéne, a plural je muški jéni, ženske jéne i srednji jéna.

U tipičnoj i najčešćoj ekavskoj kajkavici nije poznat odredjeni član, pa umjesto odredjenog člana automatski stoji imenica bez člana. Jedino u prijelaznoj kajkavskoj ikavici se (možda pod čakavskim utjecajem ?) uz isti neodredjeni jen još povremeno rabi i odredjeni član of (= taj, dotični, poznati) s padežima: 1. of, 2. oveg, 3. oven, 4. of, 6. oven, 7. ovin. Umjesto štokavskoga posvojnog genitiva, kajkavci većinom rabe konstrukciju s partitivnim članom ot (= od).

Zbog srbohrvatskog jedinstva, vukovci ideološki tvrde da je kajkavski član jen naknadno uneseni germanizam kao prijevodni kalk iz njemačkoga ein, ali protiv toga govore bar 2 razna pokazatelja, pa je taj član jamačno imanentan kajkavskom jezičnom duhu:

  • Iako je kajkavsko jen često u uporabi uz imenice, uglavnom nema traga sličnom kalku za njemačko odredjeno der, die, das.
  • Obilje germanizama doista postoji kod 'purgera' u sjevernim kajkavskim gradovima (stari Zagreb, Varaždin itd.), ali je isti član jen obilno raširen i po zabačenim kajkavskim selima i zaselcima, gdje je ipak minimalni udjel germanizama. Stoga ako kajkavica u dogledno vrijeme bude standardizirana kao poseban samostalni mikrojezik, onda tu obvezatno treba unesti i propis o osobitomu neodredjenom članu jen, -a, -e, jer se baš po tomu kajkavci uz ino jasno razlikuju ne samo od slavenskih jezika nego i od svih inih indoeuropskih.

Čakavski članovi

Izim Bugara i Makedonaca sa stražnjim članom spojenim iza imenice, od inih Slavena najizrazitije obilne i izvorne imenske članove imaju naši čakavci, osobito u Istri i Kvarneru. Zbog najjačeg pritiska susjednih štokavaca su imenske članove već uglavnom izgubili prijelazni polučakavci na kopnenoj obali Dalmacije, a rjedji su i u živom govoru na dalmatinskim otocima, iako se tu nalaze bar u ranijim povijesnim tekstovima.

Dosad su čakavski imenski članovi razmjerno najbolje očuvani i najviše se rabe u govoru domaćih staraca po sjevernoj i istočnoj Istri, pa u nutarnjem Vinodolu i nekim Kvarnerskim otocima. Pritom se mogu razlučiti 2 glavna podtipa tih čakavskih članova: najrašireniji je primorski tip u Istri, Vinodolu i zapadno-kvarnerskim otocima (odredjeno ov i neodredjeno un), a rjedji je drugi arhaičan tip na istočnokvarnerskim otocima.

Primorski članovi

U čakavskim govorima kopnenog primorja, slični gramatički članovi takodjer još postoje u povremenoj uporabi: kao primjer se daje nutarnji Vinodol. Tu se češće izgovara neodredjeni õn, dok je tu stari srednjovjeki sej već nestao, ali ga ipak u vinodolskom govoru povremeno zamjenjuje pred imenicom odredjena čestica õv, vâ, vê. Oznake padeža: 1. nominativ, 2. genitiv, 3. dativ, 4. akuzativ, 6. lokativ, 7. instrumental (5. vokativ u bodulskom cakavizmu većinom nema poseban oblik i jednak je nominativu kao tzv. apelativ). Deklinacija toga odredjenog člana õv, vâ, vô / plur. vê (= ovaj, dotični, poznati: engl. the, njem. der, fran. le) glasi:

  • muški: 1. õv, 2 + 4. segà, 3 + 6. semù, 7. tÿn / plur. 1. vÿ, 2 + 6. vÿh, 3. vÿn, 4. vê, 7. vÿmi;
  • ženski: 1. vâ, 2. vê, 3.6. ovôj, 4. ovû, 7. ovûn / 1.4. vê, 2.6. vêh, 3.vên, 7. vÿma;
  • srednji rod: 1. vô, 2. segà, 3.6. semù, 7. vÿn / 1. vê, 2.6. vÿh, 3. vÿn, 7. vÿmi.

Deklinacija neodredjenog člana i zamjenice un, unâ, unô / plur. unê u Vinodolu:

  • m. 1. un, 2 + 4. unêga, 3 + 6. unôn, 7. unýn / plur. unÿ, unÿh, unÿn, unìmi;
  • ž. 1. unâ, 2. unê, 3 + 6. unôj, 4. unû, 7. unôn / plur. 1 + 4. unê, 2 + 6. unêh, 3. unên, 7. unìmi.
  • sr. 1.4. unô, 2. unêga, 3.6. unên, 7. unýn / plur. unâ, unÿh, unÿn, unìmi.

Otočni članovi

U bodulskom cakavizmu Kvarnerskih otoka su imenski članovi često arhaični i obilnije se rabe od kopnenog primorja. Najbolje su očuvani u govoru domaćih staraca na sjevernom Cresu i jugoistočnom Krku, a donedavna su ih slično rabili i domaći starci u Rabu do izumiranja gradskog cakavizma krajem 20. st. Ovdje se kao primjer navode deklinacije imenskih članova u selima oko Baške. Tu je neodedjeni član etrurskog iskona uõn, ženski unâ i zajednički plural unê (= etrurski: vn, vna, vne). Bodulski odredjeni član kod domaćih staraca je sẽy, sÿa, sÿe, starogotskog iskona (= sia, sa). Noviji zamjenski oblik kod mladjih otočnih čakavaca mu je sličan kao gornji na kopnenom primorju: uõv, vâ, vê. Bodulske deklinacije tih imenskih članova na jugoistočnom Krku glase:

Odredjeni član = sẽy, sÿa, sÿe / pl. sÿe (taj, isti, dotični: gots. sei, sa; engl. the, njem. der, fran. le)

  • Muški: sing. 1. sẽy, 2 + 4. segâ, 3 + 6. semû, 7. seýn;
  • Ženski: sg. 1. sÿa, 2. sÿe, 3 + 6. sÿej, 4. sÿu, 7. syũn;
  • Srednji rod: sg. 1 + 4. sÿe, 2. segâ, 3 + 6. semû, 7. seÿn;
  • Zajednički plural: 1 + 4. sÿe, 2. seÿh, 3 + 6. seÿn, 7. seÿmi.

Neodredjeni član = uõn, unâ, unô / pl. unê (onaj, neki, nepoznat: engl. a, njem. ein, fran. un)

  • Muški: sg. 1. uõn, 2.4. unêg, 3.6. unên, 7. unÿn;
  • Ženski: sg. 1. unâ, 2. unê, 3.6. unẽy, 4. unû, 7. unûn;
  • Srednji rod: sg. 1.4. unô, 2. unêg, 3.6. unên, 7. unÿn;
  • Zajednički plural: 1.4. unê, 2.6. unêh, 3. unên, 7. unÿmi.

Partitivni (dijelni) član umjesto štokavskog genitiva, tu glasi ud (isti kao u Vedama).

Literatura

  • Asenova P. 2000: Balkansko ezikoznanie. Osnovni problemi na balkanskija ezikov sajuz. Nauka i izkustvo, Sofia.
  • Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić 1999: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10: 90-102, Karlovac.
  • James Clackson 2007: Indo-European Linguistics, an Introduction. Cambridge University Press, New York.
  • Dimitrova-Vulchanova, M. & V. Vulchanov 2006: Relative Clauses in Old Bulgarian. In: Koeva, S. et al. (eds.), Festschrift for Iordan Penchev, Bulgarian Academy of Sciences Publishing, Sofia.
  • Dimitrova-Vulchanova, M. & V. Vulchanov, in press: Old Bulgarian Syntax, the basics. In: Nikolova, S. (ed), Proceedings of the 25th Cyrillo-Methodian Centre Anniversary Conference, Bulgarian Academy of Sciences Publishing, Sofia.
  • Galabov, I. 1950: Za clan v starobulgarskija ezik. In: Izvestija na narodnija muzej v Burgas, nr. 1. (re-printed in Galabov, I. 1986: Izbrani trudove po ezikoznanie. Nauka i izkustvo, Sofia).
  • Harris, A. C. & L. Campbell 1995: Historical syntax in cross-linguistic perspective. Cambridge University Press.
  • Hock, H. & B. D. Joseph 1996: Language History, Language Change and Language Relationship. An Introduction to Historical and Comparative Linguistics. Mouton de Gruyter, Berlin, New York.
  • Lovrić A.Ž.& Mileković H.M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo V/194: 12 - 13, 1 karta, Društvo hrv. književnika, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. (ured.), 2004-2011: Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1 – 3. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb (knj. 1: 1223 str., knj. 2 u tisku).
  • Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1
  • Roberts, I. 2007: Diachronic Syntax. Oxford University Press.
  • Thomason, S. G. 2001. Language Contact, an Introduction. Edinburgh University Press.
  • Yošamýa, Z. 1997: Kÿrska besèda, srednjovjeka pračakavica gorskih sela uz Bitoraj i sličnost s veyskim na Krku. Ognjište, 8: 142 - 151, 1 tab., Karlovac - Zagreb.
  • Yošamýa, Mitjêl 2004: Gan-Veyãn. ITG – Zagreb. 979 p. (2. izdanje: 1223 str. ITG Zagreb 2005).

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Adriatic-Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dialektni_imenski_član&oldid=41966"