Ogulinski Klek, 1182m
Klek (1.182 m) je slikoviti gorski greben iztaknutoga stjenovitog vrha na iztočnom rubu Gorskog Kotara iznad grada Ogulina. Visok je 1.182 metra. Ima oblik hrbta dugog 3-4 km u smjeru sjeverozapad-jugoiztok, koji je od podnožja pa do bila pokriven šumskim plaštom, dok se oko gorskog podnožja prostiru široke livade. Klek (ili klak) je inače kod nas često ime klisurastih vrhova, s desetak sličnih od Slovenije do Crne Gore.
S koje god mu strane prilazili, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova strma vršna stiena visoka do 200m. Gledan od sjeveroiztoka izgleda kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Prama pučkoj predaji, vrh Klek je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina. Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica.
S vrha je lijep vidik prama Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaki, a za bistrih dana vide se i Julijske Alpe. Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uzpona, zbog čega se Klek popularno naziva kolijevkom hrvatskog planinarstva.
Sadržaj
Zemljopis i geologija
Klek stoji kao iztaknuti kraški greben na iztočnom rubu Velike Kapele i svojim padinama se spušta prama Ogulinskom polju i dolini Dobre. Na sjevernom kraju blago prelazi u Gomirsku kosu, dok je na jugu bolje definiran prema Klečkoj dragi, Soviljici i Stožcu. Vrhovi su mu impozantni, strmi i stjenoviti, a dva su najznačajnija: Klečice ili Mali Klek (1.058 m) i Veliki Klek ili samo Klek (1.182 m) sa svojom oko 200-metarskom okomitom "južnom" stijenom.
Uzdignut alpskom orogenezom u terciaru, Klek je geološki izgradjen od karbonatnih sedimenata tj. jurskih vapnenaca i dolomita, a vršni dio od krednih vapnenaca. Na tom masivu se nalazi nekoliko speleoloških objekata: Horvatova ili Klečka špilja, Polupećina, Jama Jarunčica na Zakopi i dvije novije jame (odkrivene u ovom stoljeću) Vještičja jama (dubine 133m) i još jedna s ulazom blizu vrha, na visini 1.162 m.
Klima je predplaninska s obilnim oborinama što potiče nastanak izvora cijednica i potočića bujičnjaka koji se sabiru u Klečkoj dragi ili Perasovu jarku. Iza Perasova jarka na sjevernom obronku Kleka nalazi se i ruševina staroga frankopanskog grada Vitunja iznad istoimenog sela.
Flora i fauna
Većinu grebena prekriva šuma, na iztočnoj ogulinskoj strani isključivo listopadna uglavnom bukova s nešto javora, graba i lijeske, dok na zapadnoj strani prama Musulinskom potoku preteže mješovita šuma bukve i jele (Abieti-Fagetum). Manji ali botanički značajnji udjel imaju planinski travnjaci i reliktna visinska vegetacija na stijenama s rijetkim biljkama npr. endemi kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), malievo devesilje (Seseli malyi), hrvatska bresina (Micromeria croatica), pa još širje alpske kao dlakavi sleč (Rhododendron hirsutum), kluzijev srčanik (Gentiana clusii), itd.
Životinjski svijet sisavaca i ptica većinom je sličan kao drugdje u Gorskom kotaru: medvjed, vuk, ris, srna, više vrsta šišmiša, puhovi, pa ptice grabljivice kao suri orao (Aquila chrysaetos), sivi sokol (Falco peregrinus), škanjac osaš (Pernis apivorus) itd. Tetrijeb gluhan je nažalost tu već uništen, a od gmazova izmedju ostalih tu žive poskok i velebitska gušterica (Lacerta horvathi).
Na gorskim livadama brojni su leptiri od kojih su neki rijetki a endemska podvrsta štajerskoga crnog okaša (Erebia styrius kleki) živi samo na Kleku (stenoendem). Zbog iznimne pejsažne i biološke vriednosti područje površine oko 850 ha zaštićeno je 1971. godine kao značajni krajolik, a dio toga je evidentiran kao geomorfološki i botanički rezervat.
Planinarstvo
Prvi poznati ugledniji planinar uz Klek bio je francuski prirodoslovac i iztraživač Baltasar Hacquet koji u svojoj knjizi god. 1782. spominje rijetke biljke nadjene na Kleku. Po svemu sudeći na samom vrhu nije bio jer ga je smatrao nedostupnim. U doba svojih putovanja po našim krajevima, na Klek se 1838. god. penjao i saski kralj Friedrich August II. ujedno i botaničar amater, u pratnji izmedju inih i ogulinskog oficira i kasnijeg bana Josipa Jelačića.
Doba romantizma 19. stoljeća potaknulo je i zanimanje za divlju prirodu. Uzhićen uzponom na Klek 1874. godine, sveučilišni profesor iz Graza dr. Johanes Frischauf sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, ter pravnikom i piscem Vladimirom Mažuranićem. Taj sastanak je potaknuo osnivanje Hrvatskoga planinarskog družtva iste godine u Zagrebu, kao 9. nacionalnog planinarskog saveza na svijetu.
Na vrh Kleka penjali su se uz ine botaničari Ljudevit Vukotinović, Josip Schlosser, Dragutin Hirc, a za njima i mnogi drugi. Na poticaj središnjice Hrvatskoga planinarskog družtva i uz novčanu podporu ogulinske općine, ogulinski veterinar Franjo Fink 1890. probija put kroz klečku stijenu do vrha. Početkom 20. stoljeća počinju prvi alpinistički uzponi na klekovim stienama. Planinarski dom na Kleku izgradjen je 1958. na nadmorskoj visini od točno 1000 metara.
U umjetnosti i predaji
O „starcu Kleku“ su pisali književnici August Šenoa, Ante Kovačić i A.G.Matoš. Ivana Brlić Mažuranić u svojim sjećanjima na djetinjstvo piše: „...Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane...što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka..“. Klek se izdvaja kao najznačajniji motiv slikara Vladimira Varlaja, a slikao ga je najmanje dvadeset puta s različitih lokacija u različita doba dana i godine.
Mitologia
Svojom zagonetnom i mističnom pojavom ova planina nadahnjuje legende još od davnih vremena, a dvije su sigurno autentične. Slovenski polihistor i putopisac Johann Weichard Valvasor 1689. je zabilježio predaju: „Nedaleko odavde leži svima poznati Vještičji brieg, Klech ili Kliek nazvan, na kojemu po opće poznatoj sagi vještice i zlodusi svoj sabat i svoja vještičja kola održavaju.“ Treba imati na umu kako su progoni vještica bili stvarnost njegova vremena. Neke pučke pripovijetke o klečkim vješticama zapisao je kasnije u 19. stoljeću povjesničar Rudolf Strohal.
Druga legenda utemeljena na specifičnom i pomalo bizarnom reljefnom obliku (pareidolija) priča o Kraljeviću Marku koji je ovdje odlučio počinuti ali je zauvijek zaspao i sad je tu ledjima prirastao zemlji. Treća slavistička bajka u kojoj je div Klek pao pobijedjen pa okamenjen od Svaruna ili Velesa ili Peruna u cjelini je neprovjerena tj. najvjerojatnije je to noviji mit, pa čak je upitno i samo postojanje diva tog imena u staroslavenskoj predaji.
Medjutim društveno podrietlo imena Klek nije do kraja razjašnjeno, ali se nalazi kao česti oronim u Hrvatskoj i susjednim zemljama: vjerojatno je slavensko, možda je mitološko ili dolazi od glagola klecati, ali vjerojatnije i realno od klekovine (planinska vrsta nižeg bora i pripadna vegetacijska zajednica). Tako npr. postoje toponimi: Klek na Platku, na Paklenici, kod Kompolja, na Dinari, u Bosni na Zelengori, kod Zavidovića i Vrnograča. Najviši sličan je zapravo Grossglockner u Koruškoj (= slovenski: Veliki Klek).
Abstract
Klek is a mountain in north-western Croatia, in Karlovac County. It is the easternmost mountain of the Velika Kapela range within the Dinaric Alps. The mountain is one of the known Croatian botanist reserves and home to a number of protected species of mountain flora. According to the 17th century tale, during the nights of storm, the summit of Klek is a midnight gathering point for witches and fairies. In the early 20th century, Klek's east and south face nurtured numerous Croatian rock climbers.
Poveznice
Reference
Adapted and loaded mostly from Croatian Wikipedia by GNU license.
