Oteta iztočnohrvatska gorja
Oteta iztočnohrvatska gorja (gdje su novodoseljeni Srbi izbacili Hrvate): - Kroz niz ranijih stoljeća pa sve do 1. svjetskog rata su iztočni Hrvati većinom živjeli iztočnije preko Sriema i Fruške gore do Zemuna i Petrovaradina, ter na jugoiztoku oko Boke Kotorske preko Orjena i Sutormana sve do lučice Sutomore.
Sadržaj
Izgon Hrvata u 20.stoljeću
Odatle smo nakon stvaranja Jugoslavie kroz prošlih stotinjak godina većinom postupno protjerani, pa su Frušku goru i Orjen do Sutormana, proširenjem na zapad dosad preoteli novonaseljeni srbski pravoslavci. Jedino je uz Boku Kotorsku na sjeveroiztoku Lovćen stalno većinom odprije bio pravoslavan, kao simbol Crne Gore još od srednjega vieka, dok su pomorski južni Hrvati bili stoljećima podno Orjena u Boki Kotorskoj i jugozapadno pod Sutormanom sve do Sutomora.
Takodjer i u Sriemu su prije većinski Hrvati bili jugozapadno od Dunava sve do Zemuna, gdje su dotad srbski pravoslavci tek bili manjina jednako kao dotad i u Petrovaradinu, gdje je ranije bio rodjen i sam hrvatski ban Jelačić (a Novi Sad preko Dunava je prije bio većinom magjarski i tek manjinom srbo-pravoslavni). Samo su na Fruškoj gori Srbi dotad imali par pravoslavnih samostana (izbjeglih iz turskog Balkana).
Orjen prije Jugoslavije
Za razliku od pravoslavnog Lovćena koji je manjeviše stalno ostao u Crnoj Gori, Orjen (1.894 m) je dotad bio samo dielom s pravoslavcima i to najviše na sjeveroiztoku Oko Bijele gore. Naprotiv su na sjeverozapadu toga gorja najviše oko Lastve, tada još i sve donedavna prevladavali bosanski muslimani, koji su nedavno pri širenju Republike Srbske dielom dosad protjerali i poubijali tu novo-prošireni bosanski pravoslavci.
Naprotiv su na zapadnim i jugozapadnim padinama Orjena i oko Vrbanje i Kruševice do Sutorine i sve do lučice Zelenika, dotad stoljećima do 1.svj.rata bar dielom živjeli katolički Hrvati, koji su potom pod Jugoslaviom odatle dosad uglavnom manjeviše protjerani, a umjesto njih su tuda sad prošireni pravoslavci.
Inače je na Orjenu (ranogrč. Chormos oros, klas.lat. mons Hormus) najviši glavni vrh Zubački Kabao na 1.894m, a drugi viši je Bijela gora Ž(1.862 m), što su dva najviša priobalna vrhunca medju primorskim Dinaridima. Na tim višim vrhovima Orjena su glavno drveće stabla munjike (Pinus leucodermis), a u fauni su značajne divokoze (Rupicapra rupicapra): vidi još pobliže Orjen, 1.894 m.
Sutorman iznad Sutomora
Ranije je stoljećima sve do 1. svjetskog rata, kraški gorski greben Sutorman visine do 1.182m iznad naše nekoć najjužnije lučice Sutomore, dugo ostao stoljećima pod Austrougarskom kao prirodna reljefna granica na jugoiztoku izmedju Dalmacije i Crne Gore, koja je granica završavala na morskom ušću rječice Željeznice. Kasnije je pod njegovim vršnim grebenom probijen i željeznički tunel od Skadarskog jezera do crnogorske luke Bar.
Sutorman je razmjerno niži gorski greben, kao zapadni ogranak Rumije na Crnogorskom primorju sada u općini Bar, sjeverno od tog grada. Nastavlja se na Rumiju, od koje je odvojen istoimenim sedlom Sutorman (844 m), kojim prolazi cesta Bar - Virpazar. Najviši vrhovi Sutormana su Široka Stranica (1185) i Vrsuto (1183 m). Dielovi Sutormana su mozaično obrasli borovom šumom. Medju južnima obalnim Dinaridima je Sutorman po klimi i vegetaciji razmjerno najsličniji dalmatinskom Riliću.
Fruška gora u Srijemu
Fruška gora (ranogrč. Karontos oros, klas.lat. Alma mons, magjar. Tarcal, njem. Frankenberg, srb. Фрушка гора): nekoć tj. kroz niz ranijih stoljeća sve do 1.svj.rata je ciela Fruška gora, zajedno s okolnim Sriemom jugozapadno od Dunava pod Austrougarskom pripadala Hrvatskoj, a samo se na Fruškoj gori nalazilo po nekoliko pravoslavnih manastira s izbjegim monasima iz Turskog carstva. Pretežna većina ostaloga sriemskog pučanstva pred Jugoslaviju su bili katolički Hrvati, osobito kao stanovnici sriemskih gradova npr. Zemuna i Petrovaradina, koji je sada spojen kao južni prekodunavski dio Novog Sada. Iz ranijega hrvatskog Petrovaradina je uz ine ugledne Hrvate bio rodom i sam hrvatski ban Josip Jelačić.
Veći i najviši srednji i iztočni dio Fruške gore s glavnim vrhom Crveni čot (539 m) se danas nalazi u Vojvodini (istočni Srijem), dok u zapadni Srijem u Hrvatskoj (Vukovarsko-srijemska županija) ulazi samo niži sjeverozapadni ogranak Fruške gore uz Dunav od Iloka do Vukovara. Tu je njezin najviši pogranični vrh Liska (294 m) južnije iznad Iloka, na čijim su obroncima prostrani vinogradi iz kojih se proizvode poznata iločka vina.
Naziv "Fruška" potječe od staroslavenskog etnonima Fruzi (=Franci) koji su u ranomu srednjem vieku vladali Sriemom. Veći dio toga gorja sada leži u Vojvodini (Srbija), dok se niži sjeverozapadni obronci nalaze u Hrvatskoj. Sjeverno i iztočno od Fruške gore teče rijeka Dunav. Ovo gorje se pruža 75km smjerom zapad-istok i širine 12-15km sjever-jug, a pokriva površinu od 25.525 km². Najviši vrh Sriema je Crveni čot na 539m nadmorske visine, a ini važniji vrhovi su još Veliki Gradac (471m), Iriški Venac (451m), Stražilovo (321m), itd. Obronci Fruške gore su poznati po vinogradima, čija vina imaju veliki ugled u Panoniji.
Od 1960. godine veći dio toga gorja na 25.525 ha je pretvoren u vojvodjanski nacionalni park. Fruška gora je stari gromadni masiv iz paleozoika. Doline i padine Fruške gore su pokrivene livadama, pašnjacima i žitnim poljima, na padinama su voćnjaci i vinogradi sa čuvenim vinskim podrumima, a grebeni iznad 300m su zarasli gustom listopadnom šumom, pa je na Fruškoj gori najveća ploha lipove šume u Europi i tu raste oko 700 vrsta bilja. Značajna fauna su tu: srna, jelen, lasica, divlja svinja, kuna, divlja mačka, zec, itd.
Poveznice
Referenca
An condensed comparative digest, from othzer correlated texts in this Wiki.
