Otočni fitoendemi oko Krka

Otočni fitoendemi oko Krka (osebujno sjevernojadransko bilje ograničeno na otok Krk i susjedne kvarnerske otočiće Senjskog arhipelaga).

• Auktor: Dr.sc.emer. Andrija-Željko LOVRIĆ (Baška & Zagreb 2012/2013.): sažeti izvod zaključnog ulomka dr. disertacije iz fito-ekologije, Zagreb 1995. Napomena: Registrirani uzorci za niže prikazane svojte su većinom uloženi u Herbaru ADRZ. - Vidi još takodjer i skraćeni izvod pripadnoga početnog poglavlja Dendroflora istočnog Krka.
• Ovo je skraćeni izvod dijela predzadnjeg poglavlja (str. 359 - 371) iz doktorske disertacije Dr. A.Ž. Lovrić-a (Institut 'R. Bošković'), tiskane kao reprint i obranjene pri Sveučilištu Zagreb 1995: uz izpravno citiranje auktora se ovaj tekst može slobodno rabiti i umnožavati samo bez izmjena.

Uvodni proslov

Ovdje se ponavlja na internetu lokalni geobotanički pregled desetak osebujnih istočno-kvarnerskih ili tzv. liburnijskih fitoendema, manjeviše ograničenih na otok Krk i bliže susjedne otočiće na istočnom Kvarneru: Prvić, Goli, Plavnik, Sv.Marko i još desetak inih sitnijih školja oko Krka u sjevernom Kvarneriću i Vinodolskom kanalu. Njihova najjužnija nalazišta su većinom na Golom otoku i najsjevernija na otočiću Sv.Marko kod Omišlja, pa najzapadnija dijelom na Plavniku, ali najviše njih zajedno je skoncentrirano u široj okolici Baške, tj. na susjednomu višem klisurastom otoku Prviću (čakav. Parvỳć, 363m) i na kraškomu otočnom gorju Vêyske Hlâmi od Vrbnika do Stare Baške: istočni brdski greben Divnŷska gora (475 m) od Vrbnika do uvale Velalukà i južniji najviši krčki lanac Obzòva gora (569 m) od Vrbnika do Stare Baške, pa imedju njih dolina Baškadraga s uzdužnom rječicom Velarŷka - jedinom na jadranskim otocima.

Na otoku Krku zajedno s okolnim manjim otočićima je dosad poznato preko 1.600 vaskularnih vrsta višeg bilja, što je najbogatija otočna flora u cijelomu Jadranskom arhipelagu. Na inom Sredozemlju krčka flora brojnošću vrsta zaostaje samo za najvećom Siciliom, Sardiniom, Korzikom, Kretom i Ciprom, dok ostali mediteranski otoci veličinom bliži našem Krku imaju po 2 - 3X manje fitovrsta. Od te krčke flore su njih 22 širji sjevernojadranski poluendemi ograničeni od Istre preko Kvarnera do Paga i Velebitske obale, dok su ini još rjedji njih 12 uže ograničeni istočnokvarnerski ili liburnijski stenoendemi Krka i susjednih otoka. Za razliku od inih ostalih gornjejadranskih poluendema širjeg eko-spektra, ti uži istočno-liburnijski otočni endemi su uglavnom ograničeni na olujno-burna otočna staništa sa čestom zračnom posolicom tj. ovi su pretežno eolski kserohalofiti.

ABSTRACT

Insular phyto-endemics at Krk, Croatia - N.E. Adriatic (north-Adriatic endemic plants peculiar to Krk island and nearby Quarnero islets): This is a condensed insight (partial digest of D.sc. thesis) on 12 vascular endemics restricted in the northermost Adriatic island Krk with adjacent surrounding islets, being the bordering sites of these east-Liburnic stenoendemics: the nearest rocky-abrupt Prvic isle (363 m) at port Baska, and the higher rocky ridges of Vêyske Hlâmi in southeast Krk culminating by Mt Obzòva 569m tall. Also other 22 wider subendemics presented in Krk (and near Prvic), have wider areas from Istra peninsula along northern Adriatiatic up to Pag island and Zrmanja estuary in north Dalmatia.

These 12 narrowest east-Liburnian endemic plants are almost the xeric halophytes, restricted to aerosaline stormbelts of southeastern Krk hills + near Prvic isle and adjacent minor islets up to Plavnik, St.Marko and Goli: Allium horvatii Lov., Anthyllis tournefortii (Schul.) Nym., Asperula borbasiana B.Kor., Asp. dalmatica M.Gan., Asp. rigens M.Gan (A.tenera Kor.), Astragalus hinkei Sadl., Astr. glacialis Lov., Centaurea liburnica Lov., Limonium liburnicum Lov., Peltaria crassifolia (Mort.) Lov., Plantago wulfenii (Willd.) Spr., Pinus nigra ampl. ssp. croatica Lov.

Mjestopis i reljef

Uvodni mjestopis (toponimi) i nalazišta istočno-liburnijskih fitoendema se ovdje dosljedno navode pod izvornim čakavskim nazivima starosjedilaca iz središnjeg naselja Baška (s domaćim naglaskom većinom na kraju kao francuski): Naprotiv su neki izmjenjeni poluštokavski toponimi ubačeni od kopnenih doseljenika na vojnim i inim političkim jugo-kartama dijelom drukčije novokovanice - tj. izkrivljeni i nepoznati čakavskim starosjediocima (jer po medjunarodnim standardima UN i EU se za sve izvorno-prirodne objekte takve umjetne novokovanice imaju smatrati nepostojećim površnim nadimcima – dopuštenim i prihvatljivim samo za umjetne novogradnje – a ne za prvotne izvorne sadržaje).

Istočna trećina Krka koja je najbogatija otočnim fitoendemima od srednjega i zapadnog zaravnjenog dijela tog otoka se razlikuje po 3 važne prirodne značajke tj. u reljefu, klimi i vodotocima (što tu ima jasni odraz i na vegetaciju):

• Veći dio otoka Krka je niža valovita ploča bez zonacije tek do 230m visine, izim istočne trećine s višim brdima do 570m.
• Tu na istoku u dubljoj dolini Baškadraga teče jedina na našim otocima rječica Velarŷka duga desetak km.
• Istočna trećina Krka je medju svim otocima na najžešćem i najdužem udaru susjedne Senjske bure kroz 203 dana/god., dok ostali dio otoka ima rjedje i razmjerno blaže vjetrove.

Bliži otočići okolo Krka

Izim jugoistočnoga Krčkog gorja (Vêyske Hlâmi) kao najbogatijeg središta biljnog endemizma na gornjem Jadranu, ina važna satelitska nalazišta tih liburnijskih fitoendema su još susjedni manji Kvarnerski otoci: najviše Prvić, manje najsjeverniji otočić Sv.Marko i najmanje zapadniji Plavnik na Kvarneriću. Ini su još okolni sitniji kameni otočići (čakav. školji) tek s ponekim endemom zajedničkim s Krkom: školj Lisac u Velebitskom kanalu ispred Jurjeva i školj Zecje u Velebitskom kanalu nasuprot Senja, školj Kormat na Kvarneriću južno od luke Krk i školj Galun na Kvarneriću južno od Stare Baške, itd.

Prvić (čakav. Parvỳć) je nakon samog Krka najveći i najviši drugi susjedni otok, kao bliski nastavak jugoistočnog Krčkog gorja i uz to gorje drugo najbogatije nalazište liburnijskih stenoendema. To je strmi klisurasti greben s najvišim srednjim kamenim vrhom Šikòvac (363 m). Veći dio otoka je valovita kamena visoravan polugolog vapnastog krasa, koja se nad obalama naglo obrušava do mora strmim klisurinama ukupnih dužina oko tog otoka preko 14 km i s okomitim visinama po 150 - 300m, na kojima je unutar Kvarnera i najveća koncentracia do desetak užih liburnijskih fitoendema zajedno. Skoro jedino su zapadne padine Prvića prama Kvarneriću koso položene i dostupnije kroz više pristupnih vododerina: Smokòva, Tarštenòva, itd.

Istočno krčko gorje (Vêyske Hlâmi)

Naprotiv, dalje na istočnoj brdovitoj trećini otoka, zbog oštrijeg reljefa na istočnom krčkom gorju (Vêyske Hlâmi) od Vrbnika do Stare Baške je izrazitije visinsko zoniranje šuma sa 4 - 5 jasnih i različitih visinskih pojasa uz puno bogatiju dendrofloru koja je tu najraznovrstnija medju jadranskim otocima. To više Krčko gorje se pruža dvosmjerno tj. račvasto-spojeno poput slova "V": od Vrbnika na istoku (Divnŷska gora - 475m) do duboke kanjonske uvale Velalukà, pa drugi krak od Vrbnika na jugoistok kao najviša Obzòva gora (569 m) do najjužnijega krčkog sela Stara Baška, a izmedju oba ta lanca je duboka strma dolima Baškadraga s jedinom većom rječicom (+ 2 otočna slapa) na jadranskim otocima: vodotok Velarŷka dužine desetak kilometara.

Na sjeveru i sjeveroistoku se tu izdiže kameni kraški greben Divnŷska gora s glavnim klisurastim vrhom Butŷžnica (475 m) nad okomitom istočnom obalom uz Vinodolski kanal. Južnije od toga iznad Baške je još piramidalni vrh Vidohlam (462 m) sa strmim klisurama Velocelò (358 m) koje se južno obrušavaju do bašćanskog predgradja Jurandvor (2 nalaza Bašćanske ploče). Južnije preko doline Baškadraga tj. izmedju Baške i Punta je drugi kameniti i najviši krčki greben Obzòva gora s najvišim otočnim vrhuncem Obzovò (569 m), koji se sjeverno prama Dragi obrušava klisurastim kukom Kunjelàbor (512 m), a istočnije prama Baški najvišim klisurinama Orlè (531 m).

Izim višega otočnog gorja Korzike i Krete, vršni grebeni istočnog Krčkog gorja (Vêyske Hlâmi) je jedino treće područje na sredozemnim otocima, gdje zimi s dugotrajnom burom nastaju višetjedni do tromjesečni sniježni nanosi. Ovi krčki otočni snježanici su tu zimi razvijeni u vršnim kraškim ponikvama na visini od 430 - 570m, gdje zbog visine prosječno prestaje olujna morska posolica (što inače topi snijeg). Tu za jačih zima sniježni nanosi s burom kroz 4 zimska mjeseca tj. od kraja studenog do sredine ožujka u vršnim ponikvama budu debeli oko 0,5m - 1m: ali u siječnju i veljači kad oko Baške iz Velebita umjesto obične bure (NE-ENE smjer) po par tjedana tutnji orkanski istočnjak E-ESE od 12-15 bofora (Bš. "šyũn-levantâra"), u ovim vršnim ponikvama Krčkog gorja se tad nagomilaju upravo golemi otočni snježanici po 3 - 5m debljine, što se mjesecima ne otope sve do proljeća. Stoga u tim vršnim ponikvama raste i jedinstvena krčka fitocenoza kvarnerskih otočnih hionofita (Fritillario-Galanthetum: vidi niže pri kraju).

Vodotoci, izvori, vjetrovi

Oko Baške i duž doline Baškadraga ima više stalnih i povremenih izvora, kao i jaruge povremenih zimskih potoka koji ljeti većinom presuše. Samo na dnu doline uz Jurandvor do Baške i mora teče stalni potok (rječica) Velarŷka, čiji gornji tijek iznad sela Draga uz niži ljetni vodostaj prividno presuši: izvorska voda zapravo tada skreće podzemnim ponorom iznad mlina Stupe kod najgornjeg zaselka Šuraje, pa ispod istočnog brda Divynska otječe vruljom Kanali na sjeveroistočnoj obali u Vinodolski kanal. Na susjednom otoku Prviću ima desetak stalnih i povremenih izvora sa sedrenim naslagama, najviše medju priobalnim klisurinama, a gore na južnoj visoravni je poluslano jezerce Zarakòva na 290m visine, zasoljeno slanim olujama orkanske bure.

Istočnije prama Senju i Velebitskom kanalu su sve niži kameni brežuljci, od kojih je kod Baške najbliži s grobljem Sv. Ivana (134 m): Odatle tu često puše najjača Senjska bura, koja je oko Senja i Baške uglavnom istočnjak (ENE: a ne sjeverac kao u Istri i Dalmaciji). Bura kod Senja i Baške se ne ističe toliko po snagi (kako drže neupućeni kontinentalci), nego najviše po ogromnoj učestalosti i uzastopnom trajanju kroz 2/3 godine (a jedino je tu ljeti rjedja ili izostaje): Tu bura u prosjeku puše uzastopno kroz 203 dana/god., što je 2X do 3X duže i češće negoli npr. za Rijeku, Cres, Karlobag ili Omiš.

Ekološki uvjeti, tlo i mikroklima

Pedološko-petrografski, najveći dio tog terena su neutrobazične karbonatne naslage, pretežno kredni vapnenci najviše duž paralelnih grebena Obzòve i Divŷnske gore i susjednog Prvića, gdje su medju kamenjarama i stijenama mozaično nazočni džepovi crvenice. Kasnijih flišolikih naslaga iz donjeg terciara ima duž rubova doline Dragabàška gdje se nalaze breče, konglomerati i manji rudni džepovi boksita, a na dnu te doline duž rječice Velarŷka se do mora kod Baške pruža neogeni pojas plodnijih aluvijskih nanosa: sada većinom kao zapuštene korovne parcele s manje preostalih nizinskih šumica južnog tipa.

Po kraćemu višegodišnjem nizu podataka iz automatske mjerne postaje Baška (lokacija Narodni dom) koja leži tridesetak metara nad morem ispod račvanja grobne ceste, mjesna klima je tu približno na granici tvrdolisnog eumediterana i listopadnog submediterana s ljetnom sušom po 1 – 2 mjeseca, što je lokalno odraženo i u polu-zimzelenoj šumskoj dendroflori. Zato uz oko 3/4 listopadnog drveća i grmlja tu samoniklo raste i manjina tvrdolisne sredozemne dendroflore na nižim južnim padinama.

Napomene o domaćem fitonazivlju

Domaće čakavsko nazivlje drveća i inih vrsta iz zapadno-kvarnerskih otoka tj. istočne Istre, Rijeke i Cresa je zbog tamošnje ekavske čakavice dijelom dosta različito od istočnokvarnerskih otoka (Rab i istočni Krk) i primorja Vinodol-Senj s pretežno ikavskom čakavicom, pa su ovi istočnokvarnerski nazivi uz latinske vrste dodani u zagradi s kraticom "Bš." (Baška-Rab-Senj). Tu je kod izvornih domaćih staraca u selima i zaselcima na istočnom Krku oko Baške (Yurandvuõr, Batomãl, Šurâje, Gorỳca) bar dijelom još očuvan i pračakavski otočni govor "Gan-Veyãn" starohrvatsko-srednjovjekog iskona, dosad još s brojnim arhajskim pučkim dendronimima (naši rani pranazivi drveća, grmlja i liana), - a koji su tu i jezično podjednako osebujni kao i pripadne poluendemsko-reliktne dendrosvojte.

Takvi domaći dendrološki nazivi za samonikle vrste, iako su i na istočnom Krku uglavnom slavenski, - baš oko Baške se vrlo drastično razlikuju od književnih jugo-štokavskih iz kopnenog zaledja, pa su od ovdašnjih stotinjak dendronima tek njih 4 dijelom slični književnima: npr. ruj (Cotinus), ćrnỳka (Qu. ilex) i zelenỳć (Philyrea), - a zamalo svi ini domaći dendronimi su tu uglavnom posve drugačiji od službeno-štokavskih. Slične, toliko izrazite razlike većine starokajkavskih dendronima od jugo-književnih štokavskih, kod nas postoje još i na sjeveru najviše u zagorskoj Bednji: ali su barem desetak tih domaćih fitonima iz Bednje za iste dendro-vrste dosta slični ovdašnjim istočnokvarnerskima, - tj. oboje kao zajednička rana baština srednjovjeke starohrvatske fitonimije, prije Turaka većinom različite od naknadno proširenih jugo-štokavaca iz BiH.

Paleoekološki uzroci jadranskih fitoendema

Premda su manji dio starijih otočnih fitoendema na Jadranu ranijega terciarnog podrijetla, većina njih su jamačno izdvojeni i oblikovani pri velikim paleoekološkim i zemljopisnim promjenama uz pleistocenske oledbe. Pritom se zbog potrošnje vezane vode u ledu, morska razina Sredozemlja i Jadrana snizila barem stotinjak metara, a kratkotrajno pri vrhuncu najjače oledbe možda i oko -110m niže negoli danas. Zato je tada veći dio plićega sjevernog Jadrana dalje sjeverozapadno od otoka Jabuke bio presušio u hladnu stepu s produženim sjevernojadranskim rijekama do pleistocenskih ušća u bivši srednjojadranski zaljev tj. danas Jabučku kotlinu.

Sjevernije od toga su pri vrhuncu oledbe do Kvarnera preostali tek plitki zaljevi i lagune tj. poluslana jezera u danas najdubljem srednjem Kvarneriću od Plavnika do otoka Prvića i Raba, oko kojih su do danas ostale i najveće morske dubine gornjeg Jadrana od -103m do -125m (prije oledbe su ove dubine tu bile još i veće zbog kasnijih rječnih zasipavanja). Zato su današnje morske dubine oko jadranskih otoka posredno imale važnu ulogu pri razvitku i održanju posebnih otočnih fitoendema na Jadranu, kojih stoga uglavnom ni nema na otocima okruženim razmjernim plićinama manjim od nekih -60m.

Izim ponekih terciarnih paleoendema kao npr. na Kvarneru fosilno poznati Pinus nigra ssp. croatica i vjerojatno Aurinia media (možda još poneki raniji ?), desetak inih današnjih istočnokvarnerskih (liburnijskih) stenoendema najvjerojatnije su oblikovani i izdvojeni tek od pleistocena kao priobalni halofitni endemi uz tadanje istočnokvarnerske lagune tj. povremeno plitke najsjevernije zaljeve sniženoga pleistocenskog Jadrana izmedju Cresa i Velebita, koji se tek s postglacialnim vraćanjem današnje razine proširio na sada plići sjeverozapadni Jadran tek od -20m do -60m (= pri oledbi suha stepa). Zato su stariji liburnijski fitoendemi uglavnom preostali samo oko njegova najdubljeg pleistocenskog dijela tj. uz Kvarnerić i Velebitski kanal, gdje su danas ekološki uglavnom povezani s najjačom burom i obilnom zračnom posolicom.

Još obilniji pučinski fitoendemi tj. njih 18 iz centralnojadranskih vanjskih otoka oko Visa od Palagruže i Sušca do Svetca i Jabuke, imali su dijelom drugačiji paleoekološki i biljnogeografski razvoj. Ovi pučinski endemi su većinom izdvojeni i oblikovani od miocena u subtropskoj klimi na ranim sredozemnim otocima kasnijega srednjeg Jadrana: Potom su od pliocena do danas oni uglavnom trajno ostali izdvojeni na razmjerno toplijim centralnojadranskim otocima, koji su i u doba najnižega oledbenog povlačenja Jadrana preostali kao priobalni otoci bar u suženomu Jabučkom prazaljevu središnjeg Jadrana (= danas Jabučka kotlina dubine do -280m), što je oko vrhunca oledbe zbog spuštanja mora bio duplo plići do nekih -160m. Zato današnji endemski areali centralnojadranskih pučinskih fitoendema zapravo preslikavaju oblik toga fosilnog Jabučkog prazaljeva iz pleistocena.

Dotle su ini kopnu bliži dalmatinski otoci s plićim morskim kanalima tada bili pleistocenski dio dalmatinskog kopna poput rtova i poluotoka kao Žirje, Hvar, Korčula, Lastovo, Mljet itd. Naprotiv, danas nutarnji priobalni otoci Dalmacije bili su pri povlačenju Jadrana u pleistocenu samo nutarnje hladnije primorsko gorje (tada s kopnenom vegetacijom) kao današnji Ugljan, Pašman, Čiovo, Brač, Pelješac i slični. S ponovnim sjevernijim proširenjem i podizanjem Jadrana u postglacialu do današnje razine, centralnojadranski otočni fitoendemi opet ulaze u djelomičnu pučinsku izolaciju, pa je sada ponovo njihov glavni uvjet endemizma kao i u predglacialu: toplija klima s izrazito blagim zimama i djelomična prostorna poluizolacia središnjeg Jadrana od udaljenog kopna (Dinarida i Apenina).

Sredozemni fitoendemi istočnog Jadrana

Oko Jadrana najviše biljnih endema raste po kamenim kraškim obalama na otocima i duž istočnog Jadrana od Istre do Boke Kotorske, a tek malobrojni dosežu dalje na sjeverozapad do donje Soče i na jugoistoku do Bojane. Na tim istočnojadranskim obalama i otocima je poznato oko 274 biljnih endema, od kojih su oko polovice poluendemi (subendemi) prošireni na većini istočnojadranskih obala i barem većih otoka. U to nisu uračunati kanjonski endemi u dolinama primorskih rijeka koji ne dosežu do morske obale, pa ovi ne pripadaju jadranskoj primorskoj nego dinarskoj brdskoj flori.

Druga polovica istočnojadranskih endema su uže ograničeni stenoendemi koncentrirani na pokedina manja endemska čvorišta. Tim stenoendemima najbogatija endemska čvorišta su liburnijsko na istočnom Kvarneru (vidi dolje pobliže), pa srednjodalmatinsko oko Biokova, južnojadransko od Dubrovnika do Boke Kotorske i centralnojadransko na pučinskim otocima oko Visa. Razmjerno najviše užih lokalnih fitoendema tj. preko desetak je koncentrirano u pučinskom čvorištu oko Visa s 18 pučinskih stenoendema, pa južnojadranskom (Boka-Dubrovnik) s 13 južnih stenoendema i istočnokvarnerskom (Krk-Prvić) s 12 stenoendema. - O tim inim dalmatinskim otočno-primorskim fitoendemima vidi još pobliže Hrvatski fitoendemi.

Istočnoliburnijski stenoendemi Krka i bližih otočića

Ovi najuži istočno-liburnijski endemi su isključivo otočne svojte ograničene na sjeveroistok Kvarnera, tj. najviše na otoke Krk i susjedni Prvić: neki od tih još dosežu najjužnije do Golog otoka i dijelom manje na sjeveru otočić Sv.Marko (kod Omišlja), a tek poneki zapadno na otok Plavnik i susjedne sitne otočiće (školje) oko Krka. Za razliku od ostalih gornjejadranskih poluendema širjeg eko-spektra, tih 12 užih istočno-liburnijskih endema su uglavnom ograničeni na olujno-burna otočna staništa sa čestom zračnom posolicom, tj. ovi su pretežno specializirani eolski kserohalofiti burnoga zasoljenog krasa: Allium horvatii Lov., Anthyllis tournefortii (Schul.) Nym., Asperula borbasiana B.Kor., Asp. dalmatica M.Gan., Asp. rigens M.Gan (A.tenera Kor.), Astragalus hinkei Sadl., Astr. glacialis Lov., Centaurea liburnica Lov., Limonium liburnicum Lov., Peltaria crassifolia (Mort.) Lov., Plantago wulfenii (Willd.) Spr., Pinus nigra ampl. ssp. croatica Lov.

1. Allium horvatii A.Ž.Lov.,- kvarnerski luk

Allium horvatii (usp. LOVRIĆ 1971, 1993, BEDALOV & LOVRIĆ 1978, Fl. Eur. V 1980, A. "petraeum" auct. quarn. non Kar.& Kir.; Baška: "kapùlica vakamỳku"). To je otporni otočni kserohalofit i lokalni stenoendem Senjskog arhipelaga: Prvić, Sv.Grgur, Goli otok, u susjedstvu Baška i Vinca na Krku i Lopar na sjeveru Raba. Raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, po strmim i presoljenim klisurastim obalama pod izravnim udarom Senjske bure sve do gornje granice posolice (4-150 m), samo na istočnim i sjeveroistočnim otočnim strminama, većinom u zajednici Aurinio-Astragaletum.

Od srodnih europskih lukova iz skupine A. globosum ampl., jasno se izdvaja nizom osobitosti: mnogobrojne lukovice po 25-40 pri dnu gusto srasle u zadrugu (polikormija), zrele plodne lučice su vrlo sitne i tanke po 18-30 x 3-6 mm, a njihove ovojnice vrlo tamne crnoljubičaste do garavocrne. Listovi su pravilni valjkasto-okrugli i iznutra cjevasto-šuplji (nisu žljebasti), cvatovi sitni po 1,5-2 cm i polukuglasti do plosnato-štitasti s malobrojnim cvjetićima po 3-25 njih, ali su brojni cvatovi u busenu po 5-20, listići ocvijeća su im svijetli sivokrem i uzduž prugasti sa zelenim žilicama, a cvjetne stapke podjednake ili još kraće od ocvijeća, plod uglasto-šestobridan i pri vrhu čunjasto-ušiljen poput lukovice (nije kuglast); cvatnja je kasnije ujesen od IX.- X. mjeseca.

2. Anthyllis tournefortii Schul. (non al.)

Anthyllis vulneraria L. ampl. ssp. tournefortii (Schul.) Nym. (Vulneraria tournefortii M.Gan., Baška: "rumâna rôžica"). To je otporni kserohalofit i lokalni stenoendem sjevernokvarnerskih otoka oko burnih Senjskih vrata: jugoistočni Krk (Baška-Vrbnik), Prvić i Goli otok. Tu raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s obilnom posolicom, po klisurastim obalama pod izravnim udarom Senjske bure u zajednici Aurinio-Astragaletum. Od ostalih srodnika u široj skupini A. vulneraria ampl. se jasno izdvaja nizom osobitosti: polusukulent kojem su listići sočno-mesnati i lećasto-odebljali, žile im nevidljive i uronjene u debelu plojku, donji listovi u rozeti cjeloviti s okruglasto-jajolikom plojkom, cvjetovi vatrene narančasto-ciglaste boje, a cijela biljka je gusto obrasla zlatnožutim čekinjastim dlakama.

3. Asperula borbasiana B.Korica

A. borbasiana (A. "staliana" Borb.& auct.quarn. non Vis., Baška: "mêlna malinêla"). To je srodni i vikarni endemski kserohalofit, koji zamjenjuje srednjojadranski tip A. staliana Vis. s.s. sjevernije na olujnim obalama Kvarnerskog otočja, gdje se nalazi samo na jugoisto nom Krku kod Baške (uvale Zarok i Vela luka), pa na susjednom otoku Prviću. Ovo je rijedak lokalni psamofit u izumiranju, koji tu raste jedino na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom pod izravnim udarom Senjske bure, na olujnim strminama flišnih pješčenjaka i obalnim pješčanim dinama jedino u psamocenozi Edraiantho-Equisetetum ephedroidis. Od većine inih srodnika na Jadranu se najviše izdvaja sukulentnim rastom: listovi valjkasto-kobasičasti, sočni i mesnato-odebljali, a cvjetovi su sivokrem boje.

4. Asperula dalmatica M.Gan. (A.fragilis Wolos.)

Asp. dalmatica (Wolos.) M.Gan.: Lov. (usp. LOVRIĆ 1975, 1984, 1987, 1989, 1993; A. fragilis Wolos. prov., A. echinoides Kor.& Lov. prov., A. wolosczakii B.Kor. p.p.; Baška: "malinèla vakamỳku"). To je najotporniji naš endem ovog roda, ograničen na sjevernokvarnerske otoke pod izravnim udarom Senjske bure: Baška, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. Tu raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s obilnom posolicom, po klisurastim obalama od 5-150m uvis u zajednici Aurinio-Astragaletum.

Od inih balkanskih vrsta tog roda jasno se izdvaja nizom osobitosti: zbijeni polukuglasto-jastučasti polugrmić tipa ježinastog tragantida, stabljike 5-12 cm visine, gusto rašljasto-razgranjene i mrežasto-prepletene, barem pri dnu su odrvenjele, svi listovi po dva u parovima, prizemni prošireni lopatasti, a ostali gornji trobridni (na presjeku) s izbočenom donjom žilom i ušiljenim hrskavičnim vrhom, pricvjetne brakteje kruto-sklerotične i uglato-bridaste, preobražene su u oštre bodljaste trnove, a cvjetići vrlo sitni i kratki samo po 3-4 mm i svjetlije mliječnobijele boje, ter jakoga aromatičnog mirisa po vaniliji.

Ine netipske populacie na kvarnerskim točilima su nedavno još opisane i kao posebna Asp. wolosczakii Korica, ali se one slabo razlikuju od tipa A. dalmatica s.s. tek višim (10-16 cm) i rahlijim busenastim rastom, mekanijim stabljikama i listovima, pa tamnijim ružičastim cvjetićima. Zato je takva A. X wolosczakii (n. comb.) vjerojatno prijelazni introgresijski križanac od A. dalmatica X borbasiana. Ovaj prijelažni krišanac raste na Krku, Prviću i Sv.Grguru većinom na slanim priobalnim točilima zajednice Drypido-Peltarietum crassifoliae.

5. Asperula rigens M.Gan.: Lov.

Asperula rigens M.Gan. (Asp. tenera B.Kor. prov., ? A. dalmatica X aristata ssp. condensata auct., Baška: "vàrska malinèla"). To je takodjer odporni endem sjevernojadranskih otoka na jakom udaru Senjske bure, gdje raste po kamenju na olujnim otočnim vrhovima Obzòve i Divŷnske gore na jugoistočnom Krku i na vršnom grebenu susjednog Prvića. Ovo je prijelazna svojta i morfotaksonomski najvjerojatnije introgresijski križanac obalnog halofita Asp. dalmatica i visinske A. aristata subsp. condensata.

Raste samo na olujnim vjetrometinama i jakim burištima, uz gornju granicu submediterana na vršnim golim kamenjarama Minuartio-Asperuletum rigentis. Prama ostalim srodnicima se ističe: rast je zbijen kao polukuglasto-jastučasti polugrmić, stabljike (8-17 cm) su čvrste sklerotizirane i pri dnu odrvenjele rašljasto razgranjene, donji listovi lancetasti u parovima, a gornji u pršljenu po 4 zajedno i šilasto-linearni, brakteje kratke i krute trobridno-bodljaste, a cvjetići kratki po 5-6 mm i svijetli pepeljastosivi.

6. Astragalus hinkei Sadl.,- crni kozlinac

Astragalus hinkei (SADLER 1825-1826, syn. A. curictanus Lov., tzv. A. "vegliensis" Bernh. non Asch.& Gräb., A. argenteus var.“virgatus” Schl.& Vukot. non Pall. nec al., Tragacantha vegliensis Buch.; Baška: "ćarna krašica", knj. crni kozlinac). Ranije (pobrkano) ime ove svojte kao A. vegliensis Sadl.: Bernh. potječe po klasičnom nalazištu na jugu otoka Krka (talian. Veglia = Krk: latin. Curicta). Kasnije su pod pseudonimom A. "vegliensis" njegov tip knjižno izmjenili Ascherson i Gräbner tj. naknadno ga preoblikovali i pripisali sasvim drugoj, zeljastoj vrsti A. muelleri Steud.& Hoch. i pod tim pseudonimom je zabunom ušao u kasniju literaturu, što je po Kodeksu neuporabivi "nomen ambiguum rejectandum". Ovo je otporni drvenasti grmić na klisurastim zasoljenim obalama oko Velebitskog kanala: jugoistočni Krk kod Vrbnika, Baške i Stare Baške, Prvić, Goli otok, istočni Pag i velebitska obala od Jurjeva do Stinice i kod Šugarja. Raste samo na jakim obalnim vjetrometinama i orkanskim burištima s obilnom posolicom, od 3-150 m nad morem u zajednici Allio-Astragaletum dalmatici.

Od poluendemske manje zeljanice A. muelleri duž istočnog Jadrana, s kojom je bio formalno tek po imenu pobrkan, bitno je različit po nizu ovih značajki: crni ljetopadni grm visine po 30-80 cm, korijen je odebljao kao velika repa do 7 cm, uspravne šibaste grane odrvenjele i debele do 2 cm s debelom izpucanom korom, mladi izbojci, peteljke, palistići, os cvata i čaška su svi gusto obrasli garavocrnim čekinjastim dlakama, a lisna os je kratka po 4-9 cm s crnim dlakama i 5-9 srebrenosjanih listića sa sivim dlakama, koji su veći lancetasti po 9-12 x 2-3 mm i odpadnu s cvatnjom krajem proljeća, pa su ljeti zreli plodovi na ogoljenom grmu. Os cvata je mnogostruko duža po 30-50 cm tj. nadvisuje listove čak 4-9 puta, a svaki bogati cvat na grani nosi po 15-40 većih cvjetova tj. cijeli je grm s više stotina cvjetova, cvjetovi su dvostruko veći i dugi po 21-34 mm, zagasite crnoljubičaste boje tj. puno tamniji od svih europskih kozlinaca; vjenčić je šareno-dvobojan tj. krilca narančastosmedja a zastavica garavocrna i velika izdužena 2-3 puta, veća čaška je duga 8-10 mm s kraćim trokutastim zubićima, crna je od dlačica, a plod je tvrdo odrvenio i gusto zarastao srebrno-svilenastim prileglim dlačicama.

7. Astragalus glacialis Lov.,- bijeli kozlinac

Astragalus glacialis A.Ž.Lovrić 1971 p.p. (A. uraganicus Lovrić (1971) 1975; Baška: "bela krasica"). To je naš najveći i najotporniji kozlinac, kao lokalni stenoendem samo na najgorim, presoljenim orkanskim obalama pod najžešćim udarom Senjske bure na istočnoj strani Prvića i Golog otoka: na Prviću od sjeveroistočnog rta Fratar preko rta Šilo do jugoistočne uvale Skoplja, a na Golom otoku od rta Oglavica do uvale Sejnska. Raste samo na klisurastim obalama od 3-40m visine u endemskoj zajednici Aurinio-Astragaletum.

Od inih grmastih obalnih kozlinaca se izdavaja: najvećeg je rasta kao polukuglasti ljetopadni grm visok do 80 cm i širine do 1 m, sukulentni korijen mu je jako odebljao i mesnat poput velike repe do 14 cm , snažne grane su debele i do 5 cm, odrvenjelo-mesnate sa svjetlijom srebrnastosivom korom prekrivenom starim odrvenjelim lisnim peteljkama, listovi su u vršnom rozetama na granama ali su sitniji do 16 cm, lisne peteljke mesnato-zadebljale i tamne crvenosmedje sa 7-14 parova užih lancetastih i sivo-dlakavih listića koji opadnu prije dozrijevanja plodova kada taj grm ogoli (zato od turističkih ljetnih botaničara nije bio uočen). Cvjetovi su svijetli, krembijeli do blijedoružičasti, veliki i dugi 25-38 mm, jako mnogobrojni na grmu po više stotina cvjetova u 40-100 cvatova (svaki po 7-20 cvjetova), a velika zastavica je po 2-3 puta duža od ostalog vjenčića, zreli plodovi tvrdo-odrvenjeli i ravni valjkasti, pjegavi zebrasto-šareni s ljubičastim i narančastim prugama i razmjerno su veliki po 4-5 x 0,5-0,7 cm.

8. Centaurea liburnica Lov. (ssp. troglodytes)

Centaurea liburnica (LOVRIĆ 1967, 1976, 1981, 1992, C. kartschiana ampl. ssp. troglodytes Lov. 1971) je isključivi lokalni stenoendem istočne i jugoistočne obale burnog otoka Parvića i jugoistočnog Krka na istoku Stare Baške, gdje raste na zasoljenim klisurastim obalama orkanskih burišta pod najjačim udarom Senjske bure 4-15 m nad morem, samo u eolskoj zajednici Aurinio-Astragaletum. To je arhaični orguljasti grmić (tipa kandelabra) sa živorodnim vriježama (poput ukrasnog egzota Chlorophytum comosum), što je jedinstvena pojava medju centaureama.

Od bližih srodnika C. dalmatica i C. rossiana se izdvaja ovim osobitostima: odrvenjeli grmić do 60 cm s kratkim i jakim deblom širine do 5 cm rašljasto-orguljasto razgranjenim, jake grane su odrvenjele debele do 1 cm i još ljuskavo-obrasle osušenim lisnim peteljkama. Svi su listovi u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih), njihove su peteljke mesnato-zadebljale do 7 mm i tamne ljubičastosmedje, perasta plojka s mesnato-vretenastim izpercima, cvatne osi ekstrarozetne tj. izbijaju bočno ispod lisnih rozeta, u pazušcima cvatnih ogranaka su vegetativni bulbili pa nakon dozrijevanja plodića taj cvat kasnije prilegne na stijene i bulbili se iz matične biljke zakorjenjuju u pukotine kamenja. Zrele cvjetne glavice su tanjurasto-proširene do 3 cm, ovojne brakteje tvrdo odrvenjele žutosmedje i uzduž izbrazdane s uglastim rebrima, na vrhu s krutom drvenastom bodljom 3-6 mm i bočnim odrvenjelim trepljicama, pri dnu još okriljene s prozirnim opnastim aurikulama, a plodići su s čekinjastim bijelim papusom dugim 2-3 mm; kariotip: 2n = 18.

9. Limonium liburnicum Lov.,- sitni vranjemil

Limonium liburnicum A.Ž.Lov. 1975 (Statice "minuta" auct.croat. non L., ? L. cancellatum X vestitum prov., Baška: "mića runčica", knj. patuljasti vranjemil). Na najgorim orkanskim burištima istočnokvarnerskih otoka uz Velebitski kanal raste patuljasto-polugrmasta svojta iz širje skupine L. "cancellatum" ampl. Dosad je ova nadjena samo na otocima i školjevima u široj okolici ispred Senja tj. jugoistočni Krk oko Baške (rtovi Rebica i Škuljica), pa Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i okolni otoćići Zec, Galun, Njivica, Brezonjin, Maligoli i dr. Tu raste jedino i izključivo na najgorim orkanskim burištima većinom po preosljenim oblanim kamenjarama sa slanom korom u halocenozi Artemisio-Salsoletum.

Ova se nizom oznaka izdvaja od tipa te L. cancellatum, a po cvatovima je donekle izmedju L. vestitum i L. cancellatum s.s. Ističe se vrlo sitnim rastom patuljastog polugrmića, u zrelosti je visoka jedva 4-12 cm, listovi sićušni okruglasto-lopatasti tek 3-6 mm dugi, srebrno-pepeljasti i kratko baršunasto-dlakavi, skoro su sjedeći na kratkoj peteljčici, a cvat je kratak okruglast i slabo razgranjen 2-3 puta, oštro-krivudavih prepletenih grančica, sterilni ogranci su oštro-bodljasti na vrhu, cvjetići vrlo sitni (gradjom izmedju L. vestitum i L. cancellatum). Etimologia imena: lat. liburnicus = kvarnerski tj. kvarnerski otočni endem.

10. Peltaria crassifolia (Mort.) Lov.

Peltaria crassifolia (cf. LOVRIĆ 1975, 1987, P. alliacea ampl. var. crassifolia Morton 1915 - non Trić., Baška: "mohùnica"). To je otporni istočnokvarnerski stenoendem otočja na udaru Senjske bure: jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i sjever Raba kod Lopara. Tu raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, uglavnom na slano-kamenim točilima obalnih strmina u zajednici Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Od tipa P. alliacea s.s. se jasno razdvaja nizom osobitosti: sukulentni polugrm, stabljike su brojne i barem pri dnu odrvenjele, donji listovi u prizemnoj rozeti na izduženim peteljkama dužim od plojke, koja je tamnija modroljubičasta, sočna i mesnato-odebljala s jedva vidljivim žilama uronjenim u debelu plojku sa smedjim pjegama. Cvat je kraći s malobrojnim cvjetovima, a plodovi skoro dvostruko veći negoli kod tipa P.alliacea.

11. Plantago wulfenii Willd.: Spr.,- drvenasti trputac

Plantago wulfenii (Pl. maritima ampl. ssp. wulfenii M.Gan., P. holosteum var. bracteosa Hić., - non P. "Wulfeni" Schreb.& auct.; Baška: "veli tarbùšić", knj. drvenasti trputac): Odrvenjele Plantaginaceae su rjedja pojava u subtropima, npr. grmoliki rod Psyllium (Plantago sect. Palaeopsyllium) na Kanarskim otocima i u sjeverozapadnoj Africi. Kod nas je jedini sličan polugrmić Pl. wulfenii kao sjevernojadranski obalni endem oko Velebitskog kanala: istočni Krk kod Baške (npr. Velaluka itd.), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Tu raste samo na orkanskim burištima i obalnim vjetrometinama s jakom posolicom na klisurastim obalama.

Od inih srodnih uskolisnih trputaca (Pl. "holosteum" auct. ampl.), jasno se izdvaja nizom ovih osobitosti: snažniji polugrmasti rast do 50 cm visine, stabljika kratka i snažna drvenasta debela do 3 cm, rašljasto-orguljasto razgranjena s odrvenjelim granama debljine do 1 cm, svi listovi su svi u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih), listovi nitasti i jako izduženi do 25 cm, oštroga i rahlo pilasto-nazubljenog ruba (micro: presjek polumjesečast), cvjetne osi iz tjemenih lisnih rozeta često su rašljasto-razgranjene, a iz osi izmedju cvjetića strše izdužene brakteje po 6-11 mm duge.

12. Pinus nigra ampl. ssp. croatica A.Ž.L.

P. nigra ssp. croatica (usp. LOVRIĆ 1971, 1975, 1988, P. freyeri Etting. foss. ?, Batomal: "macãar", Baška: "velapŷn"; - obalni crnobor ili macar): Ovo je lokalni halofilni paleoendem na olujnim i zasoljenim obalama Velebitskog kanala, s klasičnim nalazištem na otoku Prviću: osobito uz uvale Boròvica i Tarštenòva. Tip je najveći bor na točilu Opàdna pod jugoistočnim vrhom Kudŷlja (Prvić). Još raste i podno sjevernog Velebita samo na strmoj klisurastoj obali Lukovo-Jurjevo, a pojedini primjerci još na strmoj jugoistočnoj obali kod Baške i drugdje po Prviću i Golom otoku. Morfo-taksonomski je to neobičan prijelazni oblik, odprilike izmedju munjike i alepskog bora, ali kako u ovom području obadva ta bora izostaju, to je danas ova hidridna introgresija isključena, pa je ovaj bor privremeno uvršten kao podvrsta uz crni bor (iako nije isključeno da je i posebna svojta).

Po iglicama i češerima izgleda skoro istovjetno kao terciarni fosil P. freyeri Ettinghausen iz oligomiocena na grebenima Panonskih otoka na moru Paratetis. Danas raste samo u području jake posolice na eolskim slanušama obalnih padina i to isključivo na najgorim orkanskim burištima od obale do 300m nad morem. Većinom dolazi pojedinačno ili male grupice u poluzimzelenoj pseudomakiji i na orkanskim slanim stepama (sveza Artemision lobelii). To je na oluje naše najotpornije drvo u mladosti bržeg rasta, prikladno za pošumljivanje burnih priobalnih slanuša u sličnim uvjetima kao npr. Tamarix, ali se dosad nije uzgajao (izim tek par ukrasnih primjeraka u Baški). Uspješno raste na raznim podlogama fliša, vapnenca i dolomita (ali ne podnosi mokro močvarno tlo), dok slabo tlo, orkane i mrazove bolje podnosi negoli alepski bor i pinija.

Od inih domaćih oblika u široj skupini P. nigra ampl. se taj jasno izdvaja nizom značajki: sitnije iglice su u snopićima na vrhu grančica poput kista (mladi su izbojci pri dnu većinom ogoljeli), iglice su vrlo kratke, dužine samo 2 - 6 cm i jako su tanke, nitasto vitke debljine svega 0,7 - 1,3 mm, tj. najtanje su i najkraće medju crnim borovima. Češeri su mu kratki i sitni okruglasti po 2,5 - 5 cm, a apofize na ljubičastosmedjim ljuskama su izdužene u oštru bodljicu. Kora na deblu je debelo ljuskava, izrazito svijetla i sjajna, srebrenokrem do mliječnobijele boje, a na svježem prijelomu je iznutra vatreno-narančasta. Mladice mu najprije izrastu kao prilegli jastučasti grmići poput klekovine i zatim za par godina brzo potjeraju uvis kuglasto-jajoliku krošnju uzdignutih grana u snopovima: Nakon čestih oštećenja mladog debla orkanskim vjetrolomima, nerijedko se iz panja vegetativno obnavljaju i po 2 - 3 nova sekundarna debla. U starosti je to nisko i široko drvo visine 5 - 8m dekorativnog izgleda, poput pinije sa štitasto-kišobranastom krošnjom i vodoravnim lepezastim granama u slojevima, ter snažnim i sabljasto zakrivljenim deblom poput munjike.

Širi poluendemi sjevernog Jadrana (Istra - Pag)

Ovo su nešto širje i zbog lakše dostupnosti na raznim staništima većinom bolje poznate poluendemske svojte (subendemi) uglavnom ograničene na primorsku jugogozapadnu Hrvatsku, gdje rastu od Istre (ili Trsta) preko Kvarnerskog otočja i sjevernog primorja približno do Paga ili ušća Zrmanje (ali dalje izostaju u Dalmaciji). Tu pripadaju 22 sjevernojadranskih poluendema, uz ino nazočnih i na otoku Krku: Alyssum pagense (Baumg.) M.Gan., Aristolochia croatica Hić., Astragalus dalmaticus (Vis.) Bunge, Aurinia media (Host.) Schur., Campanula istriaca Feer., Carlina fiumensis Simk., Centaurea dalmatica Kern., Cen. X rossiana Wagn., Cerinthe smithiae Kern., Cytisanthus holopetalus (Host.) Gams, Festuca lapidosa (Deg.) Mgf.-Dfg., Iris swertii Lam., Leucanthemum platylepis Borb., Limonium dictyophorum (Tsch.) Deg., Medicago pironae Vis., Microrrhinum X aschersonii (Simk.) Sp., Phyllitis hybrida (Milde) Chris., Pyrus X istriana Ziel., Rosa liburnica Borb., Satureia karstiana Justin, Senecio fluminensis Simk., Viola hirciana Becker.

1. Alyssum pagense (Baumg.) M.Gan.

Alyssum pagense (A.X pagense Baumg.: Lov. 1975, 1995, A. montanum ampl. ssp. pagense (Baumg.) Hay., ? A. tavolarae X montanum Lov., A. "litorale" Trić. non al.; Baška: "mêlna tùrica"). To je prijelazni kvarnerski endem i najvjerojatnije introgresivni križanac izmedju europskog tipa A. montanum i reliktnoga sredozemnog halofita A. tavolarae, pa i morfotaksonomski povezuje te dvije svojte prijelaznim notomorfama. Raste npr. na Pagu, Prviću i jugoistočnom Krku, samo po olujnim i zasoljenim flišnim obalama pod najjačim udarom velebitske bure i obilne posolice: na Pagu na slatinama u halocenozi Limonio-Goniolimonetum dalmatici, a kod Baške Edraiantho-Leucanthemetum na priobalnim pješčanim sipinama.

2. Aristolochia croatica Hić.

Aristolochia croatica (Ar. longa L. ampl. ssp. croatica (Hić.) Hić. 1933, A. "lutea" Nardi p.p. non Desf.; Baška: "jabucŷna vakamŷku"). To je priobalni endem izloženih kamenih obala duž Velebitskog kanala: Bakar, otoci Krk, Rab, Pag i dr. Većinom se nalazi na poluizloženim točilima u tipskoj zajednici Drypidetum jacquinianae s.s. Nardi (1987) formalno izjednačava iz herbarskih fragmenata A. lutea i A. croatica kao nekakve sinonime, što je u terenskoj stvarnosti posve besmisleno jer se jasno razlikuju prostorno i morfo-taksonomski. Stvarna A.croatica je ipak daleko sličnija tipu A. longa: A. croatica je priobalni kserohalofit u eumediteranu, a A. lutea drgačija i brdsko-gorski polukserofit.

Od tipa A. lutea se A. croatica oštro razdvaja nizom osobitosti: viši rast, stabljika je redovno razgranjena, listovi su čvršći kožasti i duži su od kratkih internodija, plojka jasno dvobojna i ozgora tamna maslinasto-plavkasta, a ozdola svjetlija sivodlakava s debljim izboćenim žilama, donji listovi nisu zakržljali nego su baš najveći do 4 cm a gornji sitniji od 1 cm, cvjetovi su puno veći po 2-3 X od brakteja i tamniji grimiznoljubičasti, još iznutra s garavocrnim pjegama - što sve izostaje kod A. lutea, pa te dvije razne svojte očito nemaju bliže veze.

3. Astragalus dalmaticus (Vis.) Bunge,- krvavi kozlinac

Astragalus dalmaticus (Tragacantha dalmatica Buchse, tzv. As. 'sanguinolentus' auct.adr. non M.Bieb.; Baška: "ćavjena krašica", knj. krvavi kozlinac): To je veći i vrlo otporni grmasti kozlinac na olujnim klisurastim obalama uz sjeveroistočni Jadran: velebitska obala od Klenovice pa do Šugarja, s izdvojenim manjim nalazištima kod Kostrene, Jadranova-Šiljevice i Jasenica na ušću Zrmanje, pa otoci Zeča (uz Cres), Sv.Marko, južni Krk (oko Baške i Stare Baške), Prvić, Goli otok, Vir i kod Ražanca (Ravni Kotari). To je polumesnati vazdazeleni grmić i najzapadnija svojta iz širje azijske skupine A. sanguinolentus ampl., iz koje na prijelomu korijena i grana curi grimiznocrveni sok poput krvi (gummiarabicum). Ovo je sjevernojadranski obalni endem oko Kvarnera, gdje raste na stjenovitim obalnim vjetrometinama i burištima s obilnom posolicom od 3-150m nad morem i tu je najčešći od većih halofitnih kozlinaca.

Od manjega sličnog polugrmića A. monspessulanus (subsp. illyricus) izdvaja se nizom osobitosti: snažniji vazdazeleni grm do 70 cm, odebljali korijen kao debela repa do 7 cm, grane su uspravne, odrvenjele i debele do 2 cm, zarasle većim trokutastim ljuskama od lisnih peteljki, a na prijelomu curi krvavi sok. Svi su listovi u terminalnim rozetama na vrhu grana, vrlo veliki i dugi bar 20 do 35 cm, listići okrugli i goli, mesnato-zadebljali i mnogobrojni u 14-21 parova. Os cvata je podjednako duga kao listovi, cvatovi veliki jajasti po 4-6 cm, a na grmu ima do 30 cvatova s do 200 cvjetova; cvjetovi su veliki po 2-3 cm i žive krvavogrimizne boje, velika zastavica je po 1,5-2 puta duža od ostalog vjenčića, a zreli plodovi su šareni narančastosmedji, ravni i valjkasto-kobasičasti, veliki oko 30 x 5 mm s prileglim srebrnosvilenastim dlačicama.

4. Aurinia media (Host) Schur., - rumenica

Aurinia media (Host) Schur. (s.s.- non Trić, Alyssum medium Host., tzv. Al. "leucadeum" auct.quarn. non Guss.; Baška: "rumenica vakamỳku", knj. kvarnerska rumenica): To je razmjerno rjedja svojta ograničena na olujne klisuraste obale sjeveroistočnog Jadrana, gdje većinom raste na olujnim i orkanskim obalama pod udarom najjače bure, najviše na zasoljenim obalnim stijenama (sveza Aurinio-Capparion). Dosad je tipska sigurno potvrdjena samo na jugoistočnom Krku (Vrbnik-Stara Baška), Prviću, Sv.Grguru, Golom otoku, Rabu i Pagu, pa na velebitskoj obali Jurjevo-Stinica.

Dio inih, navodnih ranijih nalaza zapisanih kao tzv. “Alyssum medium”, po pregledanom materialu se ustvari odnose dijelom na brdsku Au. sinuata, pa južnije u Dalmaciji još i na južniju Au. leucadea. Od njih se prava kvarnerska Au. media izdvaja: odrvenjelim grmolikim rastom i kratkim deblom širine do 3 cm, odrvenjelim višegodišnjim granama, listovi su mesnato-zadebljali i na rubu cjeloviti do plitko valovito-narovašeni, lisne žile su nejasne i uronjene u debelu plojku, a cvatovi su mnogobrojni po 20-50 njih i valjkasto-izduženi s do stotinjak sitnijih cvjetića. Plodovi su okrugli plosnato-lećasti po 4-5 mm (nisu eliptični niti kuglasti) i pri njihovom dozrijevanju zimzeleni listovi ostaju zeleni, a cvate rano u III.- IV. mjesecu.

5. Campanula istriaca Feer.,- istarski zvončić

Campanula istriaca (C. fenestrellata ampl. ssp. istriaca Fedor., Baška: "àngelica vakamŷku"): To je poluotporni kvarnerski endem na većini sjevernojadranskih otoka, pa na kopnenoj obali jugoistočne Istre (Koromačno i Plomin) i srednje velebitske obale Jablanac-Prizna. Raste na poluizloženim stijenama sveze Centaureo-Campanulion, a najviše u zajednici Campanulo-Centaureetum dalmaticae. Po vlažnijim i zasjenjenim stijenama i klancima velebitskog primorja raste i drugi neotporni srodnik C. fenestrellata Feer. ssp. fenestrellata (s.s.).

6. Carlina fiumensis Simk.,- kvarnerski kravljak

Carlina fiumensis (C. "frigida" auct.adr. non Boiss.& Held., Baška: "rumana sikàvica", Batomal: "brulêč") je otporni endem tipa ježinastih tragantida na olujnim obalama oko Velebitskog kanala: kopnena obala Kostrena-Jablanac i otoci Sv.Marko, jugoistočni Krk, Prvić, Goli otok, itd. Raste samo na priobalnim vjetrometinama i burištima, uglavnom na olujnim i zasoljenim točilima u zajednici Drypido-Peltarietum.

Od inih poluotpornih kopnenih srodnika C. corymbosa L. i C. frigida Boiss. & Held., izdvaja se nizom osobitosti: jastučasto-bodljikavi polugrmić od dna gusto razgranjen, stabljike su pri dnu odrvenjele i niske po 12-25 cm sa skraćenim internodijima po 4-8 mm, listovi najširi po sredini a prama dnu suženi i kruto-sklerotični s odrvenjelim bodljama na vrhu režnjeva-isperaka, a brakteje oko cvjetnih glavica izdužene preko 3 cm, sabljasto-trnovite i kruto-odrvenjele, svijetle narančastožute boje. Južnije u tvrdolisnom eumediteranu i termomediteranu dalmatinskih otoka i istočnog Sredozemlja ovu zamjenjuje termofilnija C. graeca (Held.& Sart.) Boiss. (C. "corymbosa" auct.balk. p.p.) na olujnim kamenjarama reda Thero-Brachypodietalia.

7. Centaurea dalmatica Kern.,- dalmatska zečina

Centaurea dalmatica s.s. (Baška: "metlìna vakamŷku") je poluotporni endem na umjereno vjetrovitim i vlažnijim stijenama kvarnerskih otoka: Cres, Plavnik, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag i na kopnu samo u jugoistočnoj Istri (rtovi Koromačno - Crna punta i Mašnjak-Brestova). Uz najizloženije burne i presoljene obale npr. Baška i Prvić, ova zečina se povlači u zaštićene klance podalje od mora do otočnih vrhova, dok ju tu na presoljenim vjetromtinama zamjenjuju ine odpornije zečine kao C. liburnica i C.X rossiana (vidi niže).

8. Centaurea rossiana Wagn.,- metlasta zečina

Centaurea rossiana (WAGNER 1901, 1910, non auct., C. visianii Lov. non Radić, C. cristata ssp. curictana Lov. in Fl.Eur., Baška: "tvârda metlŷna"). To je istočnokvarnerski obalni endem naokolo Velebitskog kanala, koji se svojim polugrmastim rastom tipa ježinastog tragantida razlikuje od svih inih centaureja Dinarskog krasa i izgledom podsjeća na konvergentne tragantide C. spinosa L. iz egejskih obala i C. horrida Badaro iz tirenskih otoka. Raste najviše duž velebitske obale Klenovica-Šugarje, pa na otočiću Sv. Marko, jugoistočnom Krku, Prviću, Golom otoku i na jugoistoku Raba (Mašnjak), dok su dosad većinom uništena nalazišta u Bakarskom zaljevu i na ušću Zrmanje. Najčešća je i najbujnija kod Baške i na obali Jurjevo-Klada. Raste samo uz more od 2-70 m, na olujnim i zasoljenim obalnim točilima pod udarom najjače bure.

Od inih srodnika (C. dalmatica i C. spinosociliata) izdvaja se nizom osobitosti: jastučasto-polukuglasti polugrm, glavna stabljika je odrvenjela i debela do 4 cm, od dna rašljasto-lepezasto razgranjena, grane su gusto mrežasto-prepletene s mnogobrojnim cvjetnim glavicama (po 40-100), ovojne brakteje tamnije crvenkastosmedje na vrhu s jakom tvrdo-odrvenjelom bodljom dužine po 4-7 mm (od čega je cvatuća biljka ježinasto-bodljikava) i sa strane još ima po 2-3 mm duge takodjer odrvenjele trepljice, pa bočno pri dnu okriljena velikim prozirno-opnastim aurikulama do 3 mm. Dlakavi papus na plodiću je zakržljao i kratak do 1 mm; kariotip 2n = 18. Novije kromosomske, polenske, histogenetske i ine analize govore protiv prvotne Wagnerove predpostavke da bi C. rossiana navodno bio križanac (C. spinosociliata X calcitrapa ?), jer u drugim značajkama nema nikakve veze s korovom C. calcitrapa izim tek velikih bodlja, pa je to vjerojatnije arhaični predački relikt podsekcije Cristatae.

9. Cerinthe smithiae Kern.

Cerinthe smithiae (C. glabra s.l. ssp. smithiae Domac): Ovo je srodni i vikarni endem koji zamjenjuje dalmatinsku obalnu C. tristis sjevernije u Kvarneru, pa ih treba zajedno shvatiti kao širju istočnojadransku vrstu C. tristis s.l. s dvije podvrste: tip subsp. tristis (s.s.) u Dalmaciji i sjevernije ssp. smithiae (Kern.) u Kvarneru. Njihova morfo-taksonomska sličnost i srodnost su mnog ve e nego prama europskom tipu C. glabra, kako to hoće Fl.Eur. III u verziji "C. glabra subsp. smithiae", dok C. tristis smatraju sumnjivom i nejasnom.

C. smithiae je dosad nadjena na jugoistočnoj obali Istre kod Plomina, pa na otoćiću Sv.Marko (locus classicus), još na jugoistočnom Krku kod Baške i na velebitskoj obali. Raste većinom na najgorim burištima i olujnim vjetrometinama s jačom posolicom, na zasoljenim točilima obalnih strmina većinom u zajednici Drypido-Peltarietum. Osim izostanka crnog obruba na jednobojnom listu, ova nema drugih bitnijih razlika prama dalmatinskom obalnom tipu C. tristis.

10. Cytisanthus holopetalus (Koch) Gams,- omelika

Cytisanthus holopetalus (Genista holopetala Koch, Bš: "mići žùkvić", knj. istarska omelika): To je brdski endem zapadnih obalnih Dinarida od Trsta do Zrmanje: Ćićarija, Obruč, vinodolska Viševica, južni Velebit i vršni greben Obzove gore na jugoistoku otoka Krka. Raste samo na olujnim vjetrometinama i burištima po istaknutim kamenim grebenima u zajednici Cytisantho-Caricetum mucronatae, od 500-1100 m.

11. Festuca lapidosa (Deg.) Mgf.-Dfg.,-

Festuca lapidosa (F. ovina ampl. var. lapidosa Deg., Baška: "mićabeljûs"). To je lokalni endem uz burne obale oko Velebitskog kanala i kod nas najotporniji kserohalofit tog roda. Raste na velebitskoj obali Jurjevo-Klada, jugoistočnom Krku oko Baške, otocima Prvić, Sv.Grgur, Goli, na sjeveru Raba kod Lopara, pa na Pagu. Raste uglavnom na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, po olujnim i zasoljenim priobalnim kamenjarama pod izravnim udarom velebitske bure, gdje dominira u eolskim stepskim travnjacima Artemisio-Festucetum lapidosae.

12. Iris swertii Lam. s.s.,- bijela perunika

Iris swertii Lam. (I. "pallida" auct.quarn. p.p. non Lam., I. "alba" hort. p.p., velebitsko primorje: "bilimacić", Baška: "bêla kukùrika"). U sterilnom stanju većinom izgleda kao I. illyrica, ali su joj cvjetovi sniježnobijeli, a tobolac šiljat (kariotip: 2n = 24). Donedavna je bila poznata samo u južnoeuropskom vrtlarstvu nepoznatog podrijetla, ali je sada po prvi puta nadjena i divlja samoniklo u reliktnoj vegetaciji olujnih i zasoljenih klisurastih obala oko Velebitskog kanala: klisure Baška-Vrbnik na istočnoj obali Krka, Prvić, Goli otok i velebitske klisuraste obale Jurjevo-Klada, Jablanac-Prizna i Karlobag-Šugarje.

Na gornjem Jadranu kao divlja raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom (većinom nedostupna mjesta nedvojbeno prirodna), uglavnom u zajednici Allio-Astragaletum dalmatici. To je otporni ksero¬halofit koji prama sjeveru na gornjem Jadranu izvorno zamjenjuje ekološki analogan južnojadranski endem I. dalmatica, a na zasoljenim stijenama je odpornija negoli submediteransko-brdska I. illyrica, pa je prikladna za ukras kupališta.

13. Leucanthemum platylepis Borb.,- kvarnerska ivančica

Leucanthemum platylepis Borb. s.s. (non Fl. Eur., L. liburnicum var. borbasii Hić. prov., non L. atratum subsp. "platylepis" Heyw. in Fl.Eur.; Baška: "melna hermêl"). To je sukulentni halofit i kvarnerski endem nalčešći oko Vinodolskog kanala. Dosad je potvrdjena u tipskom obliku za jugoistočni Krk kod Baške (locus classicus) i susjedni otok Prvić, pa za vinodolsko primorje (RAC 1995), a nesigurno se navodi i južnije uz Velebitski kanal. Raste samo na olujnim vjetrometinama i burištima s obilnom posolicom uz morske obale, a na otocima uglavnom po obalnim sipinama na zasoljenom šljunku. Od poluodpornih kopnenih srodnika L. croaticum Hić. i L. atratum (Jacq.) DC. s.l., jasno se razdvaja nizom osobitosti (pa je besmisleno njihovo sinonimsko ujedinjenje kao u Fl.Eur. IV,1976): podanak s obilnim puzavim vriježama, listovi su sočno-mesnati i lećasto-zadebljali, cjeloviti na rubu samo plitko narovašeni, lisne žile nejasne i uronjene u debelu plojku, ovojne brakteje na glavici svjetlije žućkastozelene i prozirno-obrubljene.

Izvan dosega posolice, na brdskim umjerenim privjetrinama u submediteranu duž primorskih Dinarida i na otočnim vrhovima (npr. Obzòva na Krku) još raste i poluotporni istočnojadranski poluendem L. croaticum Hić. (L. atratum ampl. ssp. "platylepis" Heyw. non Borb., L. atratum ssp. croaticum Hić. 1935; Baška: "vàrska hermêl"). Većinom se nalazi na brdskim travnjacima Satureion subspicatae, a ova se ističe tanjim i lirasto-razdijeljenim listovima s jasnim žilama, pa tamnijim ovojnim braktejama sa smedjim obrubom.

14. Limonium dictyophorum (Tsch.) Deg.: Erben

Limonium dictyophorum (Statice cancellata var. suberecta Borb., L. anfractum X cancellatum ?; Baška: "vela runčica", knj. kvarnerski vranjemil): To je naša najveća domaća i poludrvenasta svojta ovog roda, kao lokalni endem olujnih sjevernojadranskih obala, najčešći oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Stinica, jugoistočni Krk oko Baške, pa susjedni Prvić i Goli otok. Raste samo na zasoljenim klisurastim obalama pod jakim udarom olujne bure.

Morfo-taksonomski je to najvjerojatnije prijelazni introgresijski križanac. Ističe se grmolikim rastom do 60 cm, snažna drvenasta stabljika je dolje debela do 4 cm i razgranjena poput orguljastog kandelabra, višegodišnje odrvenjele grane debele i preko 1 cm, listovi su gore na granama u vršnim rozetama, ali goli i glatki tamnoplavkasti, stare lisne peteljke dolje su sklerotizirane i oko grana tvore zaštitni ovoj. Cvatovi su na prijelazu izmedju L. anfractum X cancellatum, s krivudavo-prepletenim ograncima i pepeljastosivim cvjetićima.

15. Medicago pironae Vis.,- grmasta lucerka

Medicago pironae (M. pseudorupestris Hayek, tzv. M. "arborea" auct.adr. non L., Baška: "ditêlnica", knj. grmasta jadranska lucerka) je sjevernojadranski grmoliki endem, sličan egejskom endemu M. arborea L., koji takodjer tamo raste na izloženim kamenim obalama i otočićima. Za M. pironae su klasična nalazišta (usp. VISIANI 1867) stijene uz uvalu Martinšćica kod Rijeke i kod Omišlja na sjeveru otoka Krka. Kasnije je još nadjena i u kanjonu srednje Soče pa se odonda pogriješno navodi kao tobožnji furlanski endem jugoistočnih Alpa.

Nedavno je još nadjena i južnije na Kvarneru: osim Omišlja još vinodolska obala (RAC doktorat 1995), pa na sjeveroistočnim klisurinama otoka Prvića i Sv.Grgura. U Kvarneru raste na jačim obalnim vjetrometinama s posolicom, većinom u zajednici Allio-Astragaletum. Od srodnika se izdvaja odrvenjelim grmolikim rastom, golom stabljikom i granama (bez dlaka), većim i jače napiljenim listićima, većim krem-bijelim cvjetovima koji samo na vrhu zastavice nose zelenkastu pjegu, a spiralno zavijeni plodići su čekinjasto-dlakavi.

16. Microrrhinum X aschersonii (Simk.) Sp.

Microrrinum X aschersonii (Chaenorrhinum aschersoni Simk., ? M. litorale X praetermissum Speta). To je prijelazni kvarnerski endem i najvjerojatnije introgresijski križanac izmedju jadranskog tipa M. litorale s.s. i balkanskog M. praetermissum pa je i morfološki izmedju njih. Ova je kod nas izrazito najotpornija svojta iz fam. Scrofulariaceae, ograničena na burne i zasoljene obale oko Velebitskog kanala: velebitska i vinodolska obala, otoci Sv.Marko, Plavnik, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag i susjedni manji kameni otočići. Raste uglavnom na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, na presoljenim obalnim kamenjarama i burnom točilima najviše u zajednici Artemisio-Salsoletum.

17. Phyllitis hybrida (Milde) Chris.

Phyllitis hybrida (Scolopendrium hybridum Milde, Asplenium hybridum Bange, ? Ceterach officinarum X Phyllitis hemionitis P.Serm., Baška: "mića škraplûn"). To je poluotporni endem (2n = 144) kvarnerskih otoka: Sv.Grgur, Goli, Rab, Cres, Lošinj, Silba (Grebeni) i Baška (Malaluka) na istoku Krka. Raste od zavjetrina do vjetrometina u poluslanim izvorima i obalnim špiljama u zajednici Asplenio-Phyllitidetum hybridae i na starim zidinama i ruševinama u zaj. Asplenio-Umbilicetum horizontalis (DOMAC & DEVIDÉ 1954).

18. Pyrus X istriana Ziel.,- istarska trnovača

Pyrus x istriana (P. spinosa X piraster Zielin.; Baška: "dibla hrušỳna", Batomal: "mićahrùšva", knj. istarska trnovača): To je sjevernojadranski prijelazni endem i vjerojatno introgresijski križanac izmedju južne primorske trnovače, Pyrus spinosa Forsk. (P. amygdaliformis Vill.) i sjevernoga kontinentalnog tipa divlje kruške (P. piraster Burg. s.s.), koja tu uz sjeverni Jadran silazi do mora: Na tom preklapanju je endemski areal P. istriana: Istra, Vinodol, velebitsko primorje, otoci Cres, Krk (Dragabaška itd.).

Dok su joj roditeljski srodnici tek poluotporni na umjerene vjetrove, taj otporniji križanac raste i na jačim vjetrometinama, a najčešći je u burnim grmljacima na olujnom i zasoljenom flišu. Napomena: tipska Pyrus spinosa Forsk. s.s. je ovdje razmjerno rjedja od gornjeg križanca, pa tu mjestimice raste uglavnom na priobalnim kamenim strminama npr. na Prviću, kod Stare Baške i Jurjeva, itd.

19. Rosa liburnica Borb., - kvarnerska ruža

Rosa liburnica (R. freynii Tomm., R. adriatica M.Gan.; Baška: "mićaćipũn"; knj. kvarnerska ruža): Ovo je kserotermno-halofilni i vrlo otporni endem iz sekcije Caninae, proširen od Istre preko Kvarnerskog otočja do velebitske obale. Ima je dosta uz obale na izloženim kamenim padinama Obzove i Divinske gore na jugoistočnom Krku i to je načešća svojta divlje ruže u okružju Baške. Raste uglavnom na zasoljenim olujnim vjetrometinama i orkanskim burištima, većinom u obalnim eolskim trnjacima grmaste zajednice Osyrio-Prunetum ramburii.

20. Satureia karstiana Justin,- kraški vrisak

Satureia karstiana (= S. subspicata ampl. ssp. liburnica Šilić, S. subspicata X variegata Šilić; Baška: "vela dušỳćina"). To je otporni prijelazni endem i najvjerojatnije introgresijski križanac S. subspicata X variegata. Raste na gornjoj granici submediterana uz sjeverni Jadran: Slovensko primorje (locus classicus), pa Ćićarija, vinodolska Viševica, Senjsko Bilo, južni Velebit i Obzòva gora na Krku. Od srodnika se izdvaja većim rastom polugrma 30-50 cm, uspravnim i čvrsto-odrvenjelim granama, pa kraćim zbijenim i jajastim cvatovima.

To je najodpornija svojta ovog roda na sušu + hladnoću i olujni vjetar, koja na zapadnim obalnim Dinaridima nastava orkanska burišta i jake vjetrometine, većinom na olujnim golim kamenjarama Cytisantho-Caricetum mucronatae i Satureio-Daphneetum alpinae. Novoopisana subsp. liburnica Šilić morfo-taksonomski i arealom se bitno ne razlikuje od ranijeg tipa S. karstiana Justin.

21. Senecio fluminensis Simk. (S. carolimalyi Hić.)

Senecio fluminensis Simk. (S. caroli-malyi syn. Hić.; Baška: "mićamùca"). Ovo je patuljasti sukulentni kserohalofit, koji se uz ine taksonomske značajke prama srodnicima ističe sićušnim rastom tek po 3-7 cm i jako debelim i mesnatim listovima tamne modroljubičaste boje. To je isto kvarnerski otočni endem burnih obala oko Velebitskog kanala: otočić Sv.Marko (klasično nalazište) kod Omišlja, pa jugoistočni Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok, Rab, Pag i susjedni manji školjevi.

Raste jedino na najgorim orkanskim burištima olujnih presoljenih obala i kamenih otočića, a najviše u zajednici Artemisio-Salsoletum. Južnije u eumediteranu i termomediteranu, na olujnim i zasoljenim pučinskim otocima središnjeg Jadrana, Jonskoga, Tirenskog i Egejskog mora zamjenjuje ga slični sukulentni sredozemni kserohalofit S. leucanthemifolius Poir. (S. crassifolius Willd., S. pygmaeus DC., grč. martiakos) koji tamo većinom raste uz šljunkovite žalove sveze Euphorbion peplis.

22. Viola hirciana Becker,- kvarnerska ljubica

Viola hirciana Becker (V. riviniana var. hirciana (Becker) Hayek, V. "riviniana" auct.libur. non Rchb.; Bš. "varska fjôlica", knj. kvarnerska ljubica). Ovo je odporni endem na burnim vrhovima kvarnerskih otoka, većinom u eolskim kamenim šikarama Ceraso-Ostryetum corsicae. Od inih srodnika se izdvaja sitnim i golim kožastim listovima, pa mračnim crnovinskim cvjetovima i dr.

Uže ograničene endemske biocenoze oko Krka

U svezi gore prikazanih liburnijskih stenoendema, na sjeveroistočnim kvarnerskim otocima pod najdužim godišnjim udarima Senjske bure i česte zračne posolice je u područnoj otočnoj vegetaciji razvijeno i desetak osebujnih eolskih fitocenoza koje tu obrastaju najburnije plohe, gdje je nemoguć razvitak ine obične neodporne vegetacije iz primorskog kopna, ili iz manje burnih zapadnokvarnerskih i dalmatinskih otoka (koje se tu u istočnom Kvarneru nalaze uglavnom samo nqa zapadnim i jugozapadnim otočnim zavjetrinama). U tima eolskim (burnim) fitocenozama su otporni liburnijski stenoendemi značajno-nazočni, ili su tu čak glavne dominantne vrste eolske vegetacije na burnim vjetrometinama sjeveroistočnog Kvarnera, osobito na olujnim istočnim stranama otoka Krka (Vrbnik - Baška), Prvića, Gologa i sjevernog Raba (kod Lopara).

Izim dvadesetak inih poluotpornih halocenoza proširenih sjevernojadranskim obalama od Istre do Paga (ili sjevernog ruba Ravnih Kotara), na tim presoljenim orkanskim burištima sjeveroistočnog Kvarnera u najširoj okolici Baške tj. uglavnom od Vrbnika do Golog otoka (i manjim dijelom još mjestimice od Omišlja do Lopara), na prostranim suhoslanim burištima prevladava još idućih desetak osebujnih kserohalinskih eolocenoza (većinom nepoznatih na ostalom Jadranu i Mediteranu), a ekološki su to većinom specializirane izvanzonalne zajednice lokalno-efafskog tipa: Artemisio-Salsoletum ponticae, Asperulo-Equisetetum ephedroidis, Halimione-Sarcocornietum alpini, Asperulo-Equisetetum ephedroidis, Drypido-Peltarietum crassifoliae, Artemisio-Festucetum lapidosae, Helichryso-Euphorbietum pithyusae, Aurinio-Astragaletum dalmatici, Allio-Astragaletum glacialis, Osyrio-Prunetum ramburii, Fico-Fraxinetum argenteae, Pistacio-Quercetum dalmaticae, Ostryo-Pinetum nigrae, dok su ine širje poznate poluotporne fitocenoze ovdje pretežno ograničene na bočne poluizložene položaje s umjerenom burom i slabijom rjedjom posolicom.

1. Artemisio-Salsoletum ponticae (Horv. 1962) Lov. 1975

Artemisio-Salsoletum (as. Artemisia “gallica” Horv. 62 non Br.Bl.) iz sveze Staticion dalmaticae Hić: To je ekstremna kserohalinska biocenoza pustinjskog tipa na olujnim golim rtovima duž Velebitskog kanala, najviše oko Baške (rtovi Rebica i Škuljica), pa otočić Sv. Marko (loc.cl.), Prvić, Sv.Grgur, Goli i dr. Tu nastava jedino i isključivo najžešća orkanska burišta s obilnom i čestom posolicom na golim kamenjarama prekrivenim slanom korom kroz veći dio godine.

Ova naša zajednica je najsličnija prednjoazijskim slanim pustinjama i florno-ekološki nema puno veze sa sredozemnim redom Chritmo-Limonietalia. Pokazatelji su: Artemisia maritima, Salsola pontica, Limonium liburnicum (endem), Senecio fluminensis (en), Microrrhinum X aschersonii (en), Cichorium pumilum (opt.), Atriplex prostrata, Daucus hispanicus (ssp. fontanesii), a u fauni račić Tylos ponticus i štipavac Pselaphochernes litoralis.

2. Asperulo-Equisetetum ephedroidis A.Ž.Lov. (1973) 1975

Asperulo-Equisetetum (Asperulo-Leucanthemetum Lov. prov.; Baška: "sipûni") je paleoendemska psamofilna zajednica i danas razmjerno najsličnija mezozojskim psamofitima. Ograničena je oko burnih Senjskih vrata na ciglastocrvenim dinama i osulinama limonitnog pijeska, jedino i isključivo na najžešćim orkanskim burištima s jakom i čestom posolicom. Tipsko i najbogatije nalazište su burni i presoljeni pješćani “sipuni” oko uvalica Zarok (l.cl.), Curak i Zatvor južnije od Bašćanske plaže na Krku, gdje je danas već oko 3/4 tih olujnih dina s paleoendemskim psamofitima razoreno turističkom izgradnjom i kampiranjem. Sličnih osiromašenih fragmenata u blizina ima još na manje olujnim obalnim pješ enjacima uz zaton Velaluka prama Vrbniku i na zapadu otoka Prvića.

Ovo je florno najbogatija psamofitska zajednica Jadranu s preko 70 vaskularnih vrsta, a pokazatelji su endemski i reliktni psamofiti, većina ugroženi pred izumiranjem: odrvenjeli polugrmić Equisetum ephedroides, pa Edraianthus caudatus s.s. (en), Asperula borbasiana (en), Leucanthemum platylepis (L. borbasii, en), Iris marchesettii (I.illyrica X dalmatica), en), Allium polycormium (en), Alyssum pagense (en), Centaurium limonifolium (C. rhodense), Artemisia caerulescens (dif.), pa mahovine Rhynchostegium megapolitanum, Tortella inclinata i Tortula ruraliformis, u fauni gnjezdarice Galerida cristata i Caprimulgus meridionalis, stonoga Polyxenus lapidicola i kukac Labidura riparia (usp. LOVRIĆ 1973, 1975, 1976, 1984, 1986, 1987, 1993, KORICA & LOVRIĆ 1979).

3. Halimione-Sarcocornietum alpini (Br.Bl.) Costa & Manz.

Halimione-Sarcocornietum alpini (Br.Bl. 1931 p.p.) Costa & Manz. 1984 s.s. (iz sredozemne sveze Arthrocnemion glauci R.Mart.): To je rjedja ultrahalinska biocenoza presoljenih slanuša ekstremnog tipa takira s debelom slanom korom u Sredozemlju. Raste na aridnim obalama jugoistočne Španjolske i južne Italije, a kod nas jedino i isključivo na nažešćim orkanskim burištima s preobilnom čestom posolicom, najbolje na našim plosnatim otočićima u burnomu Velebitskom kanalu od Senjskog arhipelaga pa do Ražanca. Pokazatelji: dominira Halimione portulacoides, pa Sarcocornia perennis ssp. alpini (Salicornia alpini), Suaeda salsa (dif.), Myriolepis ferulacea, Triglochin laxiflorum, a u fauni račić Artemia salina.

4. Erythraeo-Juncetum litoralis A.Ž.Lov. (1973) 1975

Erythraeo-Juncetum litoralis (iz sveze Juncion maritimi Br-Bl.; Baška: "sitye") je kod nas najotpornija halocenoza eolskih sitina na olujnim flišnim obalama Velebitskog kanala, isključivo na udaru najžešće orkanske bure i česte obilne posolice. Najviše raste u Senjskom arhipelagu i kod Baške na Krku (loc.cl.), a drugdje po Kvarneru su samo mali osiromašeni fragmenti.

Pokazatelji: dominira Juncus litoralis (J. tommasinii, opt.), pa Centaurium caspicum (Erythraea meyeri), Elymus pycnanthus (Elytrigia pungens), Limonium dubium (Statice smithii), Triglochin salinum, pa obalna gljiva Agaricus berardii, a u fauni račić Tylos ponticus i endemski obalni kukac Ochthebius adriaticus.

5. Drypido-Peltarietum crassifoliae (Hić.1934) Lov.1975

Drypido degenianae-Peltarietum crassifoliae (Hić) Lov. (usp. LOVRIć 1974, 1975, 1984, 1987, 1993; Drypetum jacquinianae cynachosum Hić 1934.; Baška “grote”). Ovo je najodpornija kserohalinska zajednica iz sveze Peltarion alliaceae Hić, a koja zamjenjuje poluotporni tipski Drypidetum jacquinianae Hić.s.s. niže uz more na presoljenim obalnim kamenjarama s najžešćom orkanskom burom. Raste uglavnom samo na najžešćim burištima uz olujne obale po široj okolici Baške i u Senjskom arhipelagu: najviše na Prviću (loc.cl.), pa jugoistočni Krk oko Baške, Goli otok, Sv.Grgur i velebitska obala Jurjevo-Stinica, a fragmenti još na otočiću Sv.Marko, na sjeveru Raba kod Lopara, vinodolska obala kod Dramlja i dr.

Pokazatelji: dominiraju odrvenjeli ježinasto-polukuglasti polugrmovi Drypis degeniana (Dr. spinosa X jacquiniana, en) i Centaurea rossiana (C. curictana, en), pa Peltaria crassifolia (en), Carlina fiumensis (en), Cerinthe smithiae (en), Rumex suffruticosa (dif.), Sedum clusianum, Microrrhinum litorale (dif.), Vincetoxicum croaticum (en), a u fauni crni južni gušter Algyroides nigropunctatus.

6. Artemisio-Festucetum lapidosae A.Ž.Lov. (1975) 1986

Artemisio biasolettianae-Festucetum lapidosae (“Festuco-Koelerietum” Trić.p.p. 65 non Hić. nec al.; Baška: "pustôši") iz južnobalkansko-sredozemne sveze Artemision lobelii Hić (red Koelerietalia Hić.): Ovo je najotpornija zajednica olujnih kamenih stepa na kraškim škraparima, koja zamjenjuje neodpornu zavjetrinsku as. Festuco-Koelerietum splendentis Hić. na burnomu Senjskom arhipelagu i jugoistočnom Krku: najviše oko Baške (loc.cl.), Prvić i Goli otok, a mali fragmenti na Rabu i dr. Raste jedino i isključivo na najžešćim orkanskim burištima s jakom posolicom, većinom na istočnim padinama i rtovima od 5-200 m.

Pokazatelji: dominira Festuca lapidosa (poluendem), pa Artemisia biasolettiana s.s. (A. caerulescens X alba, en), Centaurea aliena (ee), Thymus bracteosus (en), Daucus carota ssp. major (en), Vincetoxicum croaticum (en.- dif.), Colchicum neapolitanum, Cichorium glabratum, pa još lišaj Acarospora schleicheri, a u fauni gnjezdarica Galerida cristata meridionalis.

7. Fritillario-Galanthetum corcyrensis Lov.& Rac (1975) 1989

Fritillario orientalis-Galanthetum nivalis-corcyrensis Lov.& Rac (Baška: “snyžnerùpe”): Ovo je jedinstvena jadranska hionocenoza otočnih vršnih snježanika reliktnoga glacialnog izkona u istočnom Kvarneru i ujedno najzapadnija osiromašena zajednica južnobalkanske nivalne sveze Muscario-Scillion subnivalis i grčko-anatolskog reda Trifolio-Polygonetalia Quez. Tipski je razvijena u najvišim snježnim ponikvama iznad Baške povrh Batomja, osobito na olujnoj sjeveroistočnoj strani vršnog grebena Obzòve gore (loc.cl.) od 430-560 m, pa još mali fragmenti sjevernije na susjednoj Divŷnskoj gori prama Vrbniku.

Tu raste u vršnim sniježnim klancima, jamama i dubljim ponikvama, gdje zimi istočni orkan levantara nagomila divovske snježne zapuhe i po 2-5 m debele, koji se za hladnijih zima ne otope od kraja XI. pa do III. mjeseca. Pokazatelji tih krčkih otočnih snježanika jesu: Fritillaria orientalis (F. montana s.l.), Galanthus nivalis ampl. ssp. corcyrensis (G. reginae-olgae), Ornithogalum orthophyllum, Erythronium dens-canis ampl. ssp. niveum (endem), Taraxacum illyricum (en), Crocus reticulatus (en.- dif.), Polygonatum gussonei (dif.) i visinska mahovina Webera commutata, a u fauni pri zimskoj selidbi tu borave visinske ptice Montifringilla nivalis i Plectrophenax nivalis (usp. LOVRIĆ & RAC 1989: tab.1).

8. Helichryso-Euphorbietum pithyusae Gehu & Biondi 1994

Helichryso-Euphorbietum (iz sveze Euphorbion peplis) je niža polugrmasta frigana na olujnim kamenitim obalama Baleara i tirenskih otoka (loc.cl. Korzika), pa najistočnije nas po burnomu Senjskom arhipelagu: Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i obalni fragmenti na jugoistoku Krka izmedju Baške i Stare Baške. Tu raste jedino i isključivo na najžešćim orkanskim burištima kamenih obala s jakom i čestom posolicom. Pokazatelji: dominira ljetopadni grm Helichrysum litoreum (opt.), pa Euphorbia pithyusa, Cichorium pumilum, Artemisia caerulescens i Camphorosma mospeliaca (dif.).

9. Aurinio-Astragaletum dalmatici (Morton) Lov. 1975

Aurinio-Astragaletum (Campanulo-Centaureetum “arbense” Mort. p.p. non Hić.): To je halofitni kamenit grmljak iz istočnojadranske posebne sveze Aurinio-Capparion Lov. i kraškog reda Moltkietalia Lak. Ovo je najsjevernija jadranska zajednica iz te sveze, razvijena uglavnom oko Velebitskog kanala najburniji otoci Prvić, Goli otok, jugoistočni Krk od Baške do Stare Baške (loc.clas.), a sitni fragmenti dalje po Kvarneru npr. duž obale Klenovica-Prizna, pa otočić Sv.Marko i Zeča kod Cresa, na srednjem Krku kod Vrbnika i Punta, obale južnog Velebita kod Šugarja i ušća Zrmanje, itd. Ova as. raste samo na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama s jakom burom i posolicom, gdje zamjenjuje poluotpornu zeljastu as. Campanulo-Centaureetum dalmaticae.

Nalazi se u rasponu posolice većinom od 3-80 m, ali na najburnijem Prviću i do 290 m visine. To su strme klisuraste frigane gdje dominiraju zimzeleni grmići i polugrmovi. Pokazatelji: Astragalus dalmaticus (endem), Ast. hinkei (en), Aurinia media (en), Allium lussinense (en), Plantago wulfenii (var. bracteosa, en), Medicago pironae (en), Iris swertii (I. albicans p.p.), Centaurea velebitica (C. rossiana X liburnica, en), Scorzonera bupleurifolia, Rumex indurata (dif.), Corydalis acaulis (en), pa lišaj Verrucaria quarnerica (en), a u fauni gnjezdarice Puffinus puffinus i Phalacrocorax aristotelis, ter kornjaš Ceutorrhynchus litoralis (usp. LOVRIĆ 1974, 1975, 1976, 1985, 1987, 1993).

10. Allio-Astragaletum glacialis A.Ž.Lov. (1971) 1975

Allio-Astragaletum uraganici Lov. 1971. (Helichryso-Astragaletum Lov. prov.; Baška: "kuôre"): To je halofitni grmljak iz iste jadranske sveze Aurinio-Capparion i reda Moltkietalia: Ovo je najotpornija jadranska zajednica presoljenih klisurastih strmina Senjskog arhipelaga oko Baške, gdje raste jedino i isključivo na najžešćim orkanskim burištima samo na istoku i jugoistoku Prvića (loc.cl.) i na istočnoj strani Golog otoka od 5-120 m, gdje zamjenjuje gornju manje otpornu zajednicu. To su ljetopadni klisurasti grmljaci s nizom paleoemdema i disjunktnih relikata.

Pokazatelji: Astragalus glacialis (A. uraganicus, en), Helychrysum litoreum (opt.), Rumex suffruticosa (dif.), Centaurea liburnica (en), Asperula dalmatica (en), Allium horvatii (en), Limonium dictyophorum (L. anfractum X cancellatum, en), Alyssum tavolarae, Sedum polonicum (subsp. ruprechti), Minuartia capillacea (dif.), pa u fauni gnjezdarica Oceanodroma leucorhoa i na zimovanju Fratercula arctica. Ova biocenoza je prototip sveze Aurinio-Capparion.

11. Osyrio-Prunetum ramburii (Hić.& al. 1972) Lov. 1975

Osyrio-Prunetum ramburii (as. Cytisus spinescens-Prunus “spinosa”-Festuca valesiaca prov. Morton 28, as. Prunus “spinosa”-Crataegus transalpina prov. Hić.& al. 1975; Baška “tarnâki”). To je izrazito najodporniji olujni trnjak na obali i otocima sjeveroistočnog Jadrana, gdje raste jedino i isklju ivo na najgorim orkanskim burištima s prejakom zračnom posolicom. Najčešći je i najprostraniji na olujnim istočnim padinama burnih otoka uz Velebitski kanal: jugoistočni Krk oko Baške (loc.cl. na iztoku Obzove gore), pa Prvić, Goli otok i vrh Raba, pa manji fragmenti na istoku Cresa i na Sv.Grguru, velebitskoj obali Jurjevo-Stinica i dr. Tipski se razvija u obliku ježinasto-jastučastih trnjaka tzv. tragantida visine po 40-120 cm.

Većinom raste kao zamjenski grmljak uz eolske poluzimzelene pseudomakije Pistacio-Quercetum dalmaticae (usp. niže), pa na jačim burištima zamjenjuje poluotporne trnjake Paliuretum osyretosum (Corno-Paliuretum: vidi dolje). Pokazatelji su dominatni puzavo-polegli, trnoviti poluzimzeleni grmići Prunus ramburii (P.spinosa subsp. istriaca), Crataegus insegnae s.s. (Cr. monogyna ssp. aegaeica) i Smilax balearica (Parilax willkomii), pa lijane Rubus X karstianus (en) i Rosa liburnica (R. freynii, en), te Euphorbia wulfenii (en), Frangula rupestris (dif.), Carduus micropterus (en) i Pallenis microcephala (P.spinosa ssp. croatica).

12. Fico-Fraxinetum argenteae A.Ž.Lov. (1975) 1985

Fico caprifici-Fraxinetum argenteae (Baška: “jesenŷtje”) iz mediteranske obalne sveze Pistacio-Rhamnion alaterni Quez.& al. (red Pistacio-Rhamnetalia R.Mart.): Ovo su klisuraste poluzimzelene pseudomakije olujnih priobalnih strmina, koje rastu samo na najžešćim orkanskim burištima s jakom posolicom, uglavnom uz Velebitski kanal: jugoistočni Krk od Vrbnika do Stare Baške, Prvić (loc. cl.), Sv.Grgur, Goli otok, velebitska obala Jurjevo-Stinica, a mali fragmenti još na sjeveru Cresa i Raba, Plavnik i dr. Degradacijom nastaje gornja zajednica Aurinio-Astragaletum dalmatici.

Pokazatelji: dominira Fraxinus argentea (F. pseudornus), pa Pinus nigra ssp. croatica (P. freyeri, en), Ficus caprificus (F. carica ssp. erynosyce), Philyrea latifolia ssp. spinosa (Ph. ilicifolia), Alaternus myrtifolia, Cotinus taurica (C. coggygria ssp. pubescens), Lonicera stabiana (L. mollis), Smilax balearica (Parilax willkomii), Coronilla media (C. pauciflora), Asparagus maritimus (A. scaber), Helichrysum litoreum (dif.) i Phyllitis reichardtii.

13. Pistacio-Quercetum dalmaticae A.Ž.Lov. (1975) 1981

Pistacio calcivorae-Quercetum dalmaticae (Euphorbio-Quercetum virgilianae Lov. prov. 78; Baška: “darmûni”). Ova biocenoza je eolski paraklimaks olujnih i zasoljenih burišta od istočnokvarnerskih otoka do srednjodalmatinske obale. To je jedini odporni tip pravih šuma, koji se uspješno razvija i uz sječu ili požar samostalno obnavlja na olujnim staništima rubnoga hladnijeg eumediterana, koja su zbog bure presušna za medunac i istodobno prehladna za crniku. Nalazi se mozaično, na olujnim vjetrometinama i jakim burištima s obilnom posolicom, većinom na glavicama otočnih brežuljaka i priobalnim padinama kamenitog krasa. Najveće tipske plohe su na jugoistoku Krka oko Baške (loc.cl.) i Stare Baške, na Plavniku, sjevernoj velebitskoj obali Jurjevo-Stinica, a manji netipski fragmenti još i na sjeveru Cresa, Sv.Grguru, kod Prizne, Klenovice, vinodolski Dramalj, pa na jugoistočnoj obali Istre kod Brseča. To su poluzimzelene pseudomakije visine 7-12m s bogatom i raznolikom dendroflorom.

Pokazatelji: dominira poluzimzeleni Quercus dalmatica (Qu. virgiliana p.p.), pa Qu. saxicola (Qu. dalmatica X brachyphylla, en.), Pistacia calcivora (endem), Juniperus oxycedrus ssp. badia (J. arborescens), Acer obtusifolium (A. sempervirens X monspessulanum), Fraxinus argentea (dif.), Colutea brevialata (C. arborescens ssp. gallica), Rosa liburnica (R. freynii, en), Euphorbia wulfenii (dif.), Vicia terronii, Hieracium bauhini ssp. clarisetum, a u tvrdolisnom podsloju su prama običnim medunčevim šumama još diferencialne Quercus ilex (kao grm), Philyrea latifolia, Spartium junceum, Lonicera etrusca, Smilax mauretanica, Rosa sempervirens, Osyris alba i sl. Na tlu su značajne južne mahovine Fabronia sendtneri, Fossombronia loitlesbergeri, Cephaloziella baumgartneri i Cololejeunea minutissima, pa gljive Agaricus iodosmus i Macrolepiota baldhamii, na kori lišajevi Bacidia fiumensis (en.) i Cetraria olivetorum, a u fauni sisavac Apodemus krkensis (en.), gnjezdarica Acanthis mediterranea, pa puževi Abida illyrica i Delima alschingeri (en.): usp. LOVRIĆ (1975, 1978, 1981, 1987, 1993).

14. Ostryo-Pinetum nigrae (Hić. 1957) Fuk. 1970

Ostryo pinetum nigrae (s.s. non auct., Seslerio-Ostryetum pinetosum "dalmaticae" Hić.pro.p.; Baška “dible borŷlje”). To je najotpornija eolska šuma toplijeg submediterana u visinskom rasponu od 100-800m. Ova se na zapadnim burištima kod Baške i Jurjeva spušta blizu mora, dok istočnije nastavlja po burnim brdima sjeverne Dalmacije. Raste uglavnom na vapnenačkim grebenima i olujnim kamenim glavicama, po najžešćim olujnim burištima: istočne padine Obzove gore na Krku, fragmenti na istoku Prvića, velebitsko primorje kod Jurjeva i Velinac nad Karlobagom, Poštak, Moseć (fragment) itd. To je florno najbogatiji reliktni tip polidominantne listopadno-borove šume, kakav je u sličnom sastavu postojao još krajem terciara.

Pokazatelji: dominira Pinus nigra var. intermedia (P. nigra X dalmatica, endem), pa Ostrya carpinifolia ssp. corsica (O. tenerrima), Fraxinus ornus ssp. garganica (F. cappadocica), Quercus X saxicola (Q. dalmatica X pubescens), Sorbus umbellata (opt.), Cerasus cupaniana (Prunus baldaccii), Cotoneaster nummularia, Amelanchier cretica (opt.), a u podsloju Polygonatum gussonei (ssp. broteri), Centaurea diversicolor (C. bracensis, en), Anthericum liliago ssp. balcanicum, Dryopteris australis (D. pallida) i Asplenium csikii (dif.).

15. Ine poznatije poluodporne kserocenoze širih areala

Izim gornjih bliže prikazanih 13 ekstremno-najodpornijih ali rjedjih eolskih halocenoza, ograničenih uglavnom samo na najžešća i zasoljena orkanska burišta istočnih padina i obala po jugoistočnom Krku i susjednom Senjskom arhipelagu, na sjeveroistoku Kvarnera se po inim poluizloženim staništima otočnih grebena, pa sjevernih i jugoistočnih obalnih padina češće nalazi još barem dvadesetak inih poluodpornih kserocenoza. Takve već širje poznate poluotporne fitocenoze su česte na blažim privjetrinama gornjeg Jadrana, a ove donje su već odprije bolje poznate drugdje diljem Kvarnera i sjeveroistočnog Jadrana, od Istre preko inih otoka do Velebitske obale, koje tu ne treba opet pobliže opisivati kao npr.:

• Limonio-Camphorosmetum monspeliacae Karp.& Mirkin (iz sveze Halo-Artemision Pign.) na kamenim školjima i rtovima, umjesto gore najotpornije Halimione-Sarcocornietum alpini.
• Juncetum maritimi-acuti Hić. (iz sveze Juncion maritimi Mol.) u priobalnim močvarama, umjesto Erythraeo-Juncetum litoralis iz olujnih slatina.
• Campanulo-Centaureetum dalmaticae Hić. (iz sveze Centaureo-Campanulion Hić.) na poluizloženim i slabo zasoljenim stijenama, umjesto olujne sveze Aurinio-Capparion.
• Drypidetum jacquinianae Hić. (sv. Peltarion alliaceae) na poluizloženim i malo slanim otočnim točilima, umjesto Drypido-Peltarietum crassifoliae na olujno-preslanim točilima.
• Corno-Paliuretum spinaechristi (Hić.) Lak.& al. iz sv. Cisto-Eicion Hić., kao poluizloženi primorski trnjaci umjesto olujnih ježinastih tragantida Osyrio-Prunetum ramburii.
• Ostryo-Quercetum ilicis (Trić.) P.Fuk. (sv.Quercion ilicis): poluzimzelene pseudomakije poluizloženih obala u Kvarneru, umjesto olujnih polumakija Pistacio-Quercetum dalmaticae.
• Seslerio-Ostryetum carpinifoliae Ht.& Hić. (iz sv. Ostryo-Carpinion) na poluizloženim otočnim vrhovima, umjesto Ostryo-Pinetum nigrae iz olujnih istočnih padina krčkih brda i primorja.
• . . . itd.

GLAVNA LITERATURA (otočni fitoendemi Kvarnera)

• Anderlind N. 1912. Über das Verhalten mehrerer Holzarten gegen dem Salzgehalt der Luft an den Klippen des Quarnero. Allgemeine Forst-Jagtzeitung Wien, 88: 236-239

• Baumgartner J. 1911-1964: Studien über die verbreitung der Gehölze in nordöstlichen Adriagebiete I.- V., Naturhistorisches Museum Wien.

• Bedalov M., Lovrić A.Ž. 1978: Analyse biosystématique de l' Allium horvatii Lov. Mitt. Ostalp. Ges. Veget. (Acad. Sci. Ljubljana) 14: 115 - 128.

• Borzan Ž., Lovrić A. Ž., Rac M., 1992: Hrvatski biljni endemi. In Đ. Rauš (ur.): Hrvatske šume, p. 424 - 440, Šumarski fakultet, Zagreb.

• Brus R.& Surina B. 2012: Drevesa in grmi Jadrana. Modrijan, Ljubljana, 623 str. ISBN 9612416575

• Doutt J. K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology, 22 (2): 195 - 196.

• Franolić Z. & Lovrić A. Ž. 1976: Šumska vegetacija i pošumljavanje otoka Krka. Krčki zbornik, 8: 118 - 122 + 219 - 222.

• Glavač V. 1987: Vjetar kao ekološki faktor. Šumarska enciklopedija 3: 579-581, Leksikografski zavod, Zagreb (2. izd.)

• Grandić S. & Lovrić A.Ž. 1976: Baščanske plaže i njihova vegetacija. Krčki zbornik, 8: 194 - 202.

• Korica B., Lovrić A.Ž. 1979: Ekologija i zaštita psamofita sjeveroistočnog Jadrana. Zbornik 2. Kongr. Ekol., 1: 205 216, JAZU, Zadar.

• Lovrić A.Ž. 1971: Noveautés de la flore halophile du Littoral croate. Österr. Bot. Zeit. 119: 567 - 571, Wien.

• Lovrić A.Ž. 1971b: Sur la Centaurea kartschiana Scop. s.l. du Kvarner (Adriatique). Acta Bot. Croat. 30: 135 - 139.

• Lovrić A.Ž. 1972: Signification de l' isolement biogéographique et écologique dans la différentiation de la flore littorale de l' Adriatique du nord. Proc. Eur. Mar. Biol. Symp (Ed. Piccin, Padova), 5 (5): 53 - 59.

• Lovrić A.Ž. 1973: Endemicité et biocénoses insulaires de l' Adriatique. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 22 (4): 71 72.

• Lovrić A.Ž. 1975: Vegetation des milieux aerosalins du Karst littoral croate. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Lagunes, 23 (3): 45 - 46.

• Lovrić A. Ž. 1976: Evolution et écologie des Centaurea de l'Archipel adriatique. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 23 (6): 37 38.

• Lovrić A.Ž. & Volarić I. 1976b: Flora i fauna jugoistočnog Krka, otoka Prvića i okolnog mora. Krčki zbornik 8: 34 - 40.

• Lovrić A.Ž. 1980: Endémiques karstiques de l' Archipel adriatique. Proc. Symp. Systématique et Biogéographie en Mediterranée (J. Rampal) p.99 - 100, CIESM Cagliari.

• Lovrić A.Ž., 1980b: Endemi i relikti. Šumarska enciklopedija (2. izd.) 1: 500 - 506, Leksikografski zavod, Zagreb.

• Lovrić A. Ž., Korica B. 1980: Additamenta ad Floram Adriaticam. Proc. 4. Symp. Biosist. Yug. "Flora & Fauna" Djerdap, p. 43 - 44.

• Lovrić A.Ž. 1981: The Adriatic endemics (part I - V). Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Islands 27 (9): 63 - 76.

• Lovrić A.Ž. 1982: Chromosome number report 77, Asteraceae (Centaurea). Taxon (Utrecht) 31: 762 - 763.

• Lovrić A.Ž. 1983: Biogeographycal spectrum and new taxa in Flora Adriatica. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 28 (8): 103 - 104.

• Lovrić A.Ž., Lovrić L.M. 1984: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague) 13: 41 - 49.

• Lovrić A.Ž. 1987: Coastal endemism in Mediterranean and lacustrine vegetation of Balkans and SW Asia. Posebna izdanja Akademije nauka BiH (Sarajevo), 78 (14): 125 - 146.

• Lovrić A.Ž. 1987b: Posolica (aerosalinizacija). Šumarska enciklopedija, 3: 13-14, Leksikogr. zavod Zagreb.

• Lovrić A.Ž., Bedalov M. 1987: Ekološko-geobotanički pregled primorskih i kanjonskih endema zapadnih Dinarida i jadranskih otoka. Posebna izdanja Akademije nauka BiH (Sarajevo), ser. Prir. nauke, 83 (14): 167 199

• Lovrić A.Ž. 1988: Endemism of Limonium (Statice) in Yugoslav halophytic vegetation. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Lagunes 31 (2): E 144/56.

• Lovrić A.Ž. & Rac M. 1988: Botanical peculiarities of stormy mounts in N.E. Adriatic Islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 31 (2): II6 /125.

• Lovrić A.Ž. & Rac M., 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Jugoslavije, p. 323 - 324, Ohrid.

• Lovrić A.Ž., Rac M., Sekulić B. 1988: Taxonomy and ecology of rare and endemic Gymnosperms in Yugoslavia. Zbornik Symp. 70 god. J. Pančića, pp. 77 - 81, PMF - Univ. Kragujevac.

• Lovrić A.Ž. & Rac M., 1989: Reliktna visokoplaninska vegetacija najhladnijih vrhova na južnim primorskim Dinaridima i njezino paleogeografsko porijeklo. Acta Biokovica Musei Makarska, 5: 131 - 148.

• Lovrić A.Ž. 1992: Biosistematika, endemizam i sinekologija roda Centaurea (L.) Schm. (Asteraceae) na primorskom kršu. Bilten ekologa BiH Sarajevo, ser.B, 5: 101 - 106.

• Lovrić A.Ž. 1993: Geobotanical importance of Prvic and near isles in NE Adriatic. Proc. Symp. Connaissance et conservation de la flore des iles mediterraneenes, Porticcio (Corse), pp. 40.

• Lovrić A.Ž. & Antonić O. 1995: Flora richness and endemism in Croatian Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 34: 127.

• Lovrić A.Ž. 2001: Ekobotanički pregled hrastova u Istri i na sjevernom Jadranu. Zbornik Bujština 1: 124 - 133, Matica Hrvatska Umag.

• Lovrić, A.Ž. 2009: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka (izvod dr. disertacije). Jadranska meteorologija 53: 14 - 21, Split.

• Lovrić A.Ž. & Rac M. 2011: Zatopljenje Jadrana i proširenost subtropske flore na dalmatinskim otocima. Jadranska meteorologija, 57: 15 str., Split.

• Mileković M.H. & Lovrić A.Ž. 1997: Prastari prirodoslovni nazivi u "vejskoj cakajšćini" brdskih sela na otoku Krku. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja" str. 235 - 248, Prirodoslovni muzej Rijeka.

• Morton F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143; 34 pp.

• Orlova M. A. 1983: Rolj eolovogo faktora v solevom režime territorij. Izdateljstvo Akad. Nauk Alma-Ata, 230 p.

• Rac M. & Lovrić A.Ž. 1988: Native gymnosperms and their woods in Adriatic Archipelago. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles, 31 (2): I I2 - 124.

• Rac M. & Lovrić A.Ž., 1992: Taksonomija i fitocenologija endema iz roda Iris (Iridaceae) na primorskom kršu jugozapadnog Balkana. Bilten ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 5: 117 123.

• Rac M. & Lovrić A.Ž. 2000: Prazemljopis i geoekološki razvitak Istre i sjevernog Jadrana. Zbornik Bujština 2000, p. 124 - 133, 2 karte, Matica Hrvatska, Umag.

• Šegulja N., Lovrić A.Ž. 1977: Analyse biogéographique de l'ile de St.Marko. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 24 (8): 77 - 78.

• Volarić I. 1954: Prilog poznavanju flore i vegetacije jugoistočnog dijela otoka Krka (dipl. rad), 142 str. Prirodosl.- matem. fak. Zagreb.

• Yoshino M. 1973: Studies on wind-shaped trees. Clima Notes Univ.Tokyo 12: 1-52.

• Yoshino M. M. (ed.) 1976: Local wind Bora. Tokyo Univ. Press, 299 pp.

• Žgur V. 1956: Djelovanje bure u Velebitskom kanalu. Pomorstvo 11 (4): 131-133.

• • • (dr. A.Ž. Lovrić, Baška – Zagreb, 2013)

Poveznice

• Ekobotanika Senjskog otočja
• Jadranske grmolike zeljanice
• Dendroflora istočnog Krka
• Bilje Baške i Prvića
• Hrvatski fitoendemi
• Senjska bura

Documentation

The registered vouchers of above presented taxa are almost deposed in Herb. ADRZ.

Reference

This is a partial digest of the concluding part from A.Z. Lovric's doctoral dissertation in karst-ecology, p. 359 - 371, printed and held at Univ. Zagreb 1995: by the appropriate quotation with copyright, this text may be used and distributed without changes.