Bilje Baške i Prvića

Bilje Baške i Prvića (flora i vegetacija na sjeveroistoku Kvarnera oko najburnijeg Senjskog arhipelaga): Ovo je originalni sažeti izvod iz auktorova doktorata (1. poglavlje): kao otvoreni izvornik dozvolom auktora se može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, izvod iz auktorova doktorata A.Ž. Lovrić, Dr.Sc. Thesis, Sveučilište u Zagrebu 1995.

ABSTRACT

Vegetation at Baška and Prvić isle (A.Z. Lovric, Digest of D.Sc. Thesis, botanic part): By a botanic survey of Krk island at port Baška in northeastern Adriatic, we registered in adjacent Mt. Obzovo (569 m) 988 plant species (42 local endemics), and in Prvyć isle (363 m) 351 land plants, also in surrounding sea 291 seaweed taxa. The local vegetation zoning includes a Mediterranean belt of evergreen maquis at southern coast, colline Submediterranean of deciduous woods, up to narrow altimontane balds on stormy Obzovo peak.

U v o d

Senjski arhipelag obuhvaća dvadesetak najburnijih i presoljenih sjevernojadranskih otoka i otočića u Velebitskom kanalu oko Senja: najveći kvarnerski Prvić, Sv.Grgur i Goli otok pa oko njih između Krka i Raba još niz manjih otočića (školjeva) s halofitima: Lisac, Zecje, Galun, Brezonjin, Maligoli, Mag, uz brojne niže i gole hridi bez makrovegetacije. Uz ove su pridodana i ekološki slična, olujna i zasoljena brda Obzòva i Divÿnska gora oko susjedne Baške na jugoistoku otoka Krka. Ta glavna stalna postaja dugoročnih detaljnih istraživanja od 1967-1995, omeđena je koordinatama: 44°46'N - 45°5'N i 14°37'E - 14°56'E.

Zbog ranije neistraženosti i osobitosti vjetrovnih ekosustava, oko Baške i Prvića su razrađena detaljna dugoročna istraživanja flore, faune, vegetacije, biocenoza i ekozonacije kopna i podmorja, kroz 3 desetljeća u svim vegetacijskim sezonama, a posebno na Prviću svakog mjeseca pa u proljeće i ljeti svaki tjedan. Također je izvršeno i detaljno vegetacijsko kartiranje Prvića i manjih otočića 1:10.000, pa Sv.Grgura i jugoistočnog Krka (Vrbnik - Stara Baška) 1:20.000. Imena vrsta su tu uglavnom iz Flora Europaea I - V (Tutin & al. 1993-2001).

Svi su ti otoci uglavnom vapnenački, goli i kameniti s ekstremnim ljutim hiperkrasom (ultrakarst), a jedina djelomična iznimka je Sv.Grgur koji je na jugu obrastao niskim makijama. Izuzev niske pješčane ade na ušćima ukrajinskih rijeka, Senjski arhipelag su najsjeverniji, najhladniji i najvjetrovitiji otoci oko Sredozemlja. Ovo je područje pod najjačim i najčešćim udarom Senjske bure uz najžešću posolicu i zato je uglavnom pokriveno raznolikom eolskom vegetacijom.

Na Senjskom otočju je najizrazitiji ekološki učinak čestih i dugotrajnih olujnih vjetrova i zato je tu većina područne vegetacije ekstrazonalna eolskog tipa izvan pluviotermičkih klimaksa. Zapadnije i južnije od Velebitskog kanala je ekološki učinak bure sve slabiji, a posebne otporne vrste i eolske fitocenoze su sve rjeđe ili izostaju, do srednjojadranskih pučinskih otoka gdje dolazi druga termofilna eolska vegetacija pod udarom olujnog juga. Osim susjedne Baške i Lopara na Rabu, ini otoci su tu danas uglavnom nenaseljeni i to su najveći nenaseljeni otoci na Jadranu. U srednjem vijeku je bio povremeno naseljen Prvić koji je sada nenastanjen, a nakon II. svj. rata su još naseljeni Grgur i Goli izgradnjom zatvorskih logora koji su sad napušteni.

Prvić je među svim jadranskim otocima donedavna bio biološki namanje proučen i skoro bez detalja o flori i fauni, a pogotovo ništa o vegetaciji. Za dio kopnene flore Grgura i Golog postoje oskudni stariji navodi Mortona (1915). Za te otoke nema ni suvislih pedoloških podataka osim provizornih meteoroloških zapažanja iz svjetionika Prvić i logora Goli. Senjski arhipelag je donedavna jedino geološki bio dovoljno obrađen (Korolija & Borović 1966).

Po Heraku (1972), masivi jugoistočnog Krka i Prvića kao nastavak Velebita jedini na Jadranu pripadaju visokom krasu srednjih Dinarida, a ne nižem jadranskom krasu kao ini naši otoci. Po novijim poredbenim analizama Marjanovića (1991, 1994), moguće je da su Krčko gorje i Prvić jedini na Jadranu bili pod pleistocenskom oledbom, jer su tragovi würmskih ledenjaka i sada vidljivi na brdima oko Baške i Prviću. Ta oledba i današnja hladna bura objašnjavaju danas najniža i jedina otočna nalazišta reliktne visinske vegetacije subalpskih rudina i snježanika na otočnim vrhovima kod Baške i na Prviću.

Jugoistočni Krk oko Baške i susjedni otoci Prvić i Grgur su i etnokulturno značajni, jer je tu do danas očuvana najveća koncentracija orientalno-neslavenskih toponima prednjoazijskog praindoeuropskog iskona za vrhove i morske uvale iz antičkog perzijskog i indovedskog jezika: npr. neslavenski vrhovi Kundrep, Sambek, Sirbe, Kunjelabor, Varmatan, Oćašin, Malmasjuta i sl., pa gorska sedla Buimer, Boyna, Bardaget, Mićaget, Semeraye, Tohoraye i obalne uvale Neglata, Šegnile, Garmać, Baraursina, itd.

Kod Hrvata se takva množina orientalno-neslavenskog nazivlja indoiranskog izkona očuvala još samo oko Livanjskog polja i tu najviše duž gorskog grebena Blejnadorna. Povrh toga je u selu Jurandvor kod Baške nađena i Baščanska ploča iz ll. st. s najstarijim većim ranohrvatskim tekstom na glagoljici, a iz Baške je još niz kasnijih glagoljskih tekstova u svakodnevnoj uporabi sve do 18. stoljeća.

Vejske Hlami (Krčko gorje)

Vêjske Hlâmi oko Baške na jugoistočnom Krku (lat. Curicum, grč. Kourykta, tal. Veglia, čakav. Kârk): Za razliku od nižega i ravnog zapadnog dijela otoka Krka, jugoistočni dio od ceste Vrbnik-Punat je puno viši i strmiji s 2 izrazita brdska lanca oko srednje doline Dragabaška: na istoku od Baške do Vrbnika je greben Divÿnska (475 m), a južnije od Baške do Punta najviša Obzòva gora (568 m). Duž tih grebena ("Hlami") je ljuti kras s brojnim ponikvama i prostranim oštrim škraparima ("škardûni"), a prama Baški i vanjskim obalama se obrušavaju nizovi stjenovitih odsjeka s golemim klisurinama tzv. "kwôre", kamenim točilima "gruhi" i brojnim klancima "geti".

Po povremenim meteorološkim zapažanjima iz Baške (Magašić & al. 1976), tu je pluvitermički samo jedan posve sušni mjesec u srpnju, a maksimum oborina je ujesen u listopadu. Tu su na Jadranu najjači otočni mrazovi i za oštrih zima je iz 20. stoljeća aps. minimum i do -17°C. Zato su Baška, Prvić i susjedni otočić Zecje jedini na Sredozemlju, gdje se za jačih zima more na obali povremeno zaledi ponekad s naslagama obalnog leda i preko 1m debljine. Snježni pokrov za hladnijih zima na brdima oko Baške povremeno je zabilježen kroz 4 zimska mjeseca, od 25. studenog pa do 7. travnja.

Hvatanjem i mjerenjem posolice uz tjesnac Senjska Buka između Baške i Prvića, dobiven je na padinama 100m nad morem godišnji srednjak slanih oborina oko 5,5 kg/m2. Vidljivi učinak posolice za najjačih oluja tu doseže sve do vrših grebena 450 m nad morem pa je ovdje najviša u Sredozemlju gornja granica obalnih halofita, osim oko Kaspijskog mora gdje se olujna posolica (satelitske snimke) i halofiti uspinju sve do 1.000m visine. Povremenim mjerenjem evaporacije je u istom području izveden visoki godišnji srednjak od 1.100 - 1.400 mm zbog vjetra, što odgovara polupustinjskim uvjetima i uglavnom je uvjetovan čestom i sušnom burom s niskom zračnom vlagom.

Rezultat tih klimatskih i edafskih ekstrema je posebna kserozonacija eolske vegetacije, očigledne pri prolazu cestom Krk-Baška. Dok u zavjetrini na zapadnoj padini Obzove gore prama Puntu i Krku prevladavaju uobičajene submediteranske šumice medunca, bjelograba, makljena, crnog jasena, smrdljike i sl., po prijelazu brdskog grebena na burnoj istočnoj strani prama Baški te dominantne vrste naglo nestaju i tu u drugim eolskim šumama ih masovno zamjenjuje posebna reliktna dendroflora inih odpornih kserofita: hrast drmun (Qu. dalmatica), kabarnik (Ostrya carpinifolia ssp. corsica), šestilac (Acer marsicum), crveni jasen (Fraxinus argentea), vapnojed (Pistacia calcivora), itd.

Slične su korjenite razlike između obje padine i u zamjenskim grmljacima, degradiranim travnjacima itd. Ukupna kopnena flora otoka Krka sadrži oko 1.430 vrsta (kao cijela V.Britanija), a 30-godišnjim sabiranjem na jugoistočnom Krku (Baška i Obzova gora), nađena je dosta bogata kopnena flora od 988 vrsta i uz burne morske obale jugoistočnog Krka od Vrbnika do Stare Baške je popisano 199 vrsta makroalga i 172 vrste sesilnih morskih bezkralješnjaka.

Obzòva gora (vrh Obzovò) 569m

Obzòva gora 569m, uz susjedni otok Prvić (363 m) koji je njezin nastavak, na Jadranu je najtipičnije područje orkanskih burišta s izrazitom dominacijom posebne eolske vegetacije na izravnom udaru najjače Senjske bure. To je polumjesečasto-srpasti vapnenački lanac ljutog krasa, kojeg su niže padine od čistih vapnenaca gornje krede, a na južnom podnožju prama Staroj Baški su trošne karbonatne breče prominskih naslaga iz paleogena, dok na najvišem grebenu ima dolomitnog vapnenca iz jure. Pruža se u dužini 12 km, smjerom NNW-SE od cestovnog sedla Triskavac do morskog tjesnaca Senjska Buka.

Na zapadu prama laguni Puntarska draga se greben Obzove koso spušta položitim padinama, a najviši greben se okomito izdiže klisurama na istočnom rubu masiva duž doline Dragabaška nad brdskim selom Batomãl. Taj greben na sjeveru počinje stožastim vrhovima Triskàvac 373m, Stražêvnik 347m, Ćarnàc 457m i prama jugostoku su Velivãr 541m, najviši vrhunac Obzovò 569m, pa istočnije stjenoviti kukovi Belovastèn 501m, Kunjelàbor 512m, Žmino 529m i Orlé 476m i najistočnije iznad Baške zaobljena Lipica 484m i oštri grebeni Vorganj 389m, Kabârnik 282m i zadnji Bag 184m uz Senjska vrata.

Na sjeveroistoku uz dolinu Dragabaška taj greben ima niz klisurastih odsjeka po 150-300m visine, a na jugu oko Stare Baške su niži stjenoviti odsjeci samo 70-150m, dok su na južnoj obali stjenoviti odsjeci Pohlîbe i na istoku kod Baške klisuraste strmine Kuore visine 100-150m. Na strminama oko Obzòve gore je usječeno dvadesetak klisurastih klanaca "geti" dubine po 70-200m: na jugu Neglata, Oparna, Surbova, Marna, Zala, a na istoku Lubîmer, Martînac, Vinćadõl, Vicîlja, Plakàra, itd.

Podnožje oko Obzòve je do srednjeg vijeka bilo najmanje naseljeno na Krku (Bolonić & Žic 1977), što je jedan od uzroka očuvane raznolikosti i osobitosti ovdašnje vegetacije. Tragova pećinskog pračovjeka ima u obalnoj špilji Škuljica i brdskoj špilji Vorganjska peć kod Baške. Južno kod Punta su antički tragovi više rimskih vila. Od srednjeg vijeka je tu brdsko selo Batomãl na istočnoj padini Obzòve i selo Kornîć na sjeveru Puntarske lagune, gdje je još očuvana okrugla starohrvatska crkvica Sv.Dunat iz 11. st. Unatoč imenu je oko Obzòve najmlađe novovjeko selo Stara Baška, koju su utemeljili tek izbjeglice pred Turcima iz Ravnih Kotara. Sada je greben Obzòve pod ispašom brojnih ovaca.

Na jugoistočnom Krku oko Obzòve raste u vaskularnoj flori i 46 užih kvarnerskih endema, pa je tu najbogatije endemsko čvorište Kvarnerskih otoka. Osim kvarnerskih endema poznatih na više sjevernojadranskih otoka (Horvatić 1963), tu su i posebni najodporniji endemi Velebitskog kanala: Astragalus dalmaticus, As. hinkei (loc.cl.), Allium horvatii, Anthyllis tournefortii, Asperula dalmatica (l.cl.), Carlina fiumensis, Centaurea aliena, C. X rabensis, C. rossiana, Drypis degeniana, Iris swertii, Lithophyllum imbricatum, Peltaria crassifolia, Peucedanum crassifolium, Plantago wulfenii, Senecio fluminensis, pa lokalni bašćanski stenoendemi Allium polycormium i Asperula borbasiana.

Na najvišemu hladnom grebenu Obzòve raste na olujnoj istočnoj strani vrhova niz visinskih relikata iz altimontanog i subalpskog pojasa primorskih Dinarida, nepoznatih južnije na inim jadranskim otocima: Sesleria tenuifolia, Daphne alpina, Minuartia capillacea, Anthyllis montana, Potentilla tommasiniana, Pilosella hoppeana, Globularia meridionalis, Centaurea bracteata, C. triumfettii, C. ceratophylla, Arabis hornungiana, Sedum dinaricum, Onosma croatica, Satureia karstiana, Acer obtusatum, Laburnum alschingeri, Fritillaria montana, Veratrum album, Polygonatum gussonei, Platanthera chlorantha, Epipactis microphylla, Festuca valesiaca, F. fallax, itd.

Iako je na jugozapadnoj obali Krka (Punat - Stara Baška) podno Obzove tvrdolisni eumediteran i unatoč maloj visini toga brdskog lanca, ipak zbog burne klime na njemu postoji zbijena visinska zonacija s uskim pojasima jedva po 120 - 150m visokih. Zato tu na samo 400m iznad obalnih makija, na sjeveroistočnoj strani grebena od 450 - 560m između vrhova Ćarnàc i Orlé dominira jasni subalpski pojas, nepoznat na inim jadranskim otocima (Lovrić & Rac 1988), sličan kao na višim primorskim Dinaridima iznad 1400m.

Altimontani greben Obzovò

Na Obzovi rastu fragmenti primorske klekovine borilja Daphno-Pinetum balcanicae, a na olujnom tjemenu vrhova eolske gole kamenjare Minuartio-Asperuletum rigentis i orkanske lišajske pustinje Collemo-Acarosporetum istrianae, pa na kamenim strminama Satureio-Daphneetum alpinae, a u ponikvama visinske rudine Carici-Seslerietum tenuifoliae, u sjevernim klancima i sniježnim jamama čak i snježanici Fritillario-Galanthetum nivalis, a na močvarnom dnu ponikava cretne sitine Blysmo-Juncetum thomasii kao na višoj Svilaji.

Submontani supramediteran

Ostala niža kraška visoravan Malmasjùta (300 - 450 m) na sjeverozapadu je manje vjetrovita u zavjetrini od vršnog grebena. To je valoviti ljuti kras golih kamenjara i škrapara gdje rastu vjetrovne stepe Festucion illyricae: u poluizloženim ponikvama Festuco-Poetum bulbosae i Festucetum illyricae-valesiacae, na olujnom flišu Potentillo-Festucetum dalmaticae, na izloženim kamenim grebenima Festuco-Stipetum lithophilae, na vršnim stijenama Ceteracho-Asplenietum csikii i uz ovčje torove Verbasco-Onopordetum illyrici.

U suhozidnim ogradama su ostatci visinskih šumica Amelanchiero-Ostryetum (sorbetosum), a na sjeveroistočnim strminama nad dolinom Dragabaška gornje borove šumice Cotoneastro-Pinetum nigrae, pa na stijenama Campanulo-Onosmetum croaticae, na višim točilima Marrubio-Rumicetum induratae, a u visinskim špiljama Adianto-Myosotetum speluncicolae. Niže u brdskom supramediteranu od 150-300 m, u suhozidnim ogradama su eolske šikare Ceraso-Ostryetum corsicae, samo u zaklonjenim ponikvama zapadnih padina je Seslerio-Ostryetum, a na olujnim nižim grebenima i strminama prirodne borove šumice Ostryo-Pinetum nigrae.

Brdski submediteran

Od zamjenskih grmljaka po zavjetrinama raste Frangulo-Cerasetum mahaleb i na burištima Seslerio-Juniperetum oxycedri, a među degradacijskim travnjacima u zavjetrini Carici- Centaureetum rupestris i na burištima Stipo-Genistetum dalmaticae. Tu je na točilima Drypidetum jacquinianae, na stijenama Campanulo-Centaureetum dalmaticae i u zaklonjenim klancima Seslerio-Scorzoneretum austriacae, a u špiljama Eucladio-Adiantetum.

U nižemu primorskom pojasu od 20-180 m, na jugoistočnom Krku skoro posve izostaje bjelograb i umjesto njega dominira posebni aerohalinski pojas poluzimzelenih pseudomakija Pistacio-Quercetum dalmaticae, pa na olujnim strminama i rtovima posebne šikare Fico-Fraxinetum argenteae, a od zamjenskih grmljaka na nižemu olujnom krasu su eolski jastučasti trnjaci Osyrio-Prunetum ramburii i na olujnom flišu Clematido-Spartietum juncei.

Tvrdolisni eumediteran

Samo uz zaklonjene južne obale od Stare Baške do Punta je uži eumediteran tvrdolisnih makija Orno-Quercetum ilicis i na vjetrometinama poluzimzelene pseudomakije Ostryo-Quercetum ilicis, pa zamjenski grmljaci Brachypodio-Juniperetum oxycedri i degradacijski pašnjaci Brachypodio-Stipetum bromoidis i Desmazerio-Sedetum orientalis, a na flišu Filagini-Elymetum hispidi.

Tu su zamjenski travnjaci Helichryso-Artemisietum canescentis i na najjačim burištima eolske stepe Artemisio-Festucetum lapidosae, a uz torove Scolymo-Marrubietum incani. Na olujnim presoljenim obalnim točilima je Drypido-Peltarietum crassifoliae, a na olujno-zasoljenim priobalnim klisurama Aurinio-Astragaletum dalmatici i na slanim policama stijena visoke zeleni Dauco-Silenetum suffrutescentis.

U obalnomu halofitskom ekotonu po uvalama i vododerinama su grmljaci Rubo-Viticetum agnicasti, u zaklonjenim kamenim uvalama Plantagini-Limonietum cancellati, na olujnim jugoistočnim rtovima Helichryso-Euphorbietum pithyusae i na presoljenim kamenjarama Artemisio-Salsoletum ponticae, a na orkanskim obalnim kamenjarama lišajske pustinje sveze Verrucarion adriaticae: Paraphysothelo-Verrucarietum adriaticae i Solenopsoro-Lecanietum quarnericae.

Divÿnska gora na iztoku

Divÿnska - 475m (u lokalnom dialektu znači "Djevičanska gora") je na istočnom kraju Krka od rta Glavÿna kod Vrbnika do rta Rebica kod Baške. To je ovalna visoravan krednog vapnenca, duga 16 km i visine 300-400m s 2 paralelna grebena rubnih vrhova. Na sjeveroistoku uz Vinodolski kanal je nad Vrbnikom najsjeverniji Tohorãj 416m, prama jugoistoku Franîcevi 456m, Jargule 466m, Prigràdno 458m, Kajen 463m, Kozja 464m i najviša klisurasta Butîžnica 475m, pa Divÿnska 472m, Kundrèp 391m, Sirbe 387m, Oćašÿn 386m i najistočniji kukovi Plasa 309m i Nedotỳš 271m.

Drugi jugozapadni greben visoravni Divynske uz dolinu Dragabaška počinje kod Vrbnika vrhom Bukòva 396m, pa na jugoistoku Krićàvno 388m, Dretÿl 395m, Supjak 341m, Križnÿca 387m, Semerãj 367m, Babaklàk 435m, najviši Vidohlam 462m i najjužnije nad Baškom stjenoviti kukovi Veloćelò 376m, Kamênska 373m i zadnja niža Ćelÿna 189m.

Među ta 2 grebena je valovita visoravan Sinkovac pokrita mrežastim (boginjavim) krasom s brojnim ponikvama. Sjeverozapadni i jugoistočni kraj visoravni se postupno blaže spušta prama moru, na jugozapadu duž doline Dragabaška su nizovi stijena 100-250 m visine, a na sjeveroistoku uz Vinodolski kanal poput ogromnog bedema dužine 14 km su divovske obalne klisurine Butînj visoke po 400-460 m tj. najveće na jadranskim otocima.

Duž tih istočnih klisurina je usječeno desetak velikih klisurastih klanaca (geti) dubine 150-300 m: na jugu prama Baški su Bardagêt, Varźenÿca, Ladùmer i Buîmer, a na sjeveroistoku Grohotina, Mratinja, Nerezîna, Ogrũul, Baraùršina i najveći klisurasti kanjon na otocima Trigêt pod vrhom Divÿnska dug 2 km i dubine do 350 m, sličan Maloj Paklenici i skoro neprohodan. U tim obalnim klancima na istoku Divÿnske još gnijezdi kolonija supova (Gyps fulvus, 16 parova 1993.) i inih većih grabljivica. Floru istočnog dijela Krka oko Vrbnika je dijelom obradila Volarić 1954.

Vegetacija Divÿnske gore

Zbog položaja nasuprot Senju i izravnih udara najžešće bure i posolice, tu se obalni halofiti (Crithmum, Limonium itd.), na strminama Butÿžnice uspinju sve do 450m nad morem što je najviši uspon na europskim obalama. Po sastavu i rasporedu vegetacije je Divÿnska niža siromašnija kopija susjedne Obzove i na njoj postoje neznatni tragovi subalpske i eumediteranske vegetacije. To su na najvišem tjemenu Butÿžnice i Vidohlama fragmenti Carici-Seslerietum i Minuartio-Asperuletum. Na inoj visoravni i nižim vrhovima su eolske stepe Festucion illyricae: Festuco-Poetum, Festucetum illyricae-valesiacae, itd.

Na vlažnom dnu najviših ponikava su zbog posolice poluslane lokve s vegetacijom slanuša: rubne močvare Juncetum maritimi-acuti i na uronjenom dnu Coleogeto-Zannichellietum maritimae. Na sjeveroistočnim stijenama je Campanulo-Centaureetum dalmaticae, u klancima Seslerio-Scorzoneretum, na policama Dauco-Silenetum, na slanim točilima Drypido-Peltarietum i na kamenoj obali Plantagini-Limonietum. Na južnim kukovima nad Baškom je Micromerio-Inuletum candidae, na točilima Drypidetum jacquinianae, a na burnim obalnim stijenama kod Baške Aurinio-Astragaletum i lišajske kamene pustinje Verrucarion adriaticae.

Od šumica na olujnim višim grebenima raste Ceraso-Ostryetum, u zaklonjenim ponikvama obilno Seslerio-Ostryetum i grmljaci Frangulo-Cerasetum. Na nižim padinama ispod 150m su pseudomakije Pistacio-Quercetum dalmaticae i uz zasoljene obale Vitici-Aceretum marsici, a na strminama Fico-Fraxinetum, pa trnjaci Osyrio-Prunetum na krasu i Clematido-Spartietum na flišu. Uz more kod Baške i Vrbnika su uži fragmenti Ostryo-Quercetum ilicis i u uvalama Rubo-Viticetum, pa primorski travnjaci Helichryso-Artemisietum, Brachypodio-Stipetum, Desmazerio-Sedetum, Scolymo-Marrubietum, itd.

Inače su podnožje oko Divÿnske i dijelom visoravan u prošlosti bili ranije i bolje naseljeni nego Obzova (Bolonić & Žic 1977). Vrbnik je starohrvatsko naselje već od ranoga srednjeg vijeka i jedno od prvih i najjačih središta glagoljice kod nas. Na samoj visoravni Divynske su ostatci niza pastirskih katuna s orientalnim perzijskim nazivima kao Bagistân, Matanistân, Matesistân, Zorovistân i Tohornistân, oko kojih dosad pasu velika stada s više tisuća poludivljih ovaca.

Bosãr i poluotok Sokuõl

Iztočno od Baške, poluotok Sokuõl i dolina Bosãar tvore krajnji, najiztočniji izdanak otoka Krka nasuprot Senju, pa su na najžešćem udaru česte bure i jake posolice. Sokuõl je strmi vretenasti greben od numulitnog vapnenca i breča visok 134m, dug 3 km smjerom NW-SE. Na jugu je od Krka odvojen dubokim kanjonskim zatonom Velalukà i na istoku uvalom Malalukà, a između njih ga s Krkom spaja niska flišna dolina Bosaar u sredini s poluslanim jezerom (sada dielom nasipano za camping).

U sjevernoj uvali Malalukà su ranoantički tragovi pomorske luke Liburna tzv. Portîć s kamenim ostatcima priveza i brodskih dokova i potom je tu bilo antičko rimsko naselje, a na susjednom grebenu Sokuol su srednjovjeke ruševine velike starohrvatske i bizantske gradine Corinthia (čakav. Uri-Kworÿta), koju je razorila Venecija i preživjelo pučanstvo se preselilo zapadno u Bašku (Magašić & al. 1976).

Donedavna nepoznata iztočnija flora Sokuola i doline Bosaar je dosta bogata s 319 kopnenih vrsta, a osobito se tu iztiče niz kvarnerskih i užih endema Baška-Prvić: Allium horvatii (loc. cl.), Alyssum pagense, Anthyllis tournefortii (loc. cl.), Asperula dalmatica, As. borbasiana, As. rigens, Astragalus dalmaticus, Aurinia media, Carlina fiumensis, Centaurea aliena, C. rossiana, C. X rabensis, Drypis X degeniana, Iris swertii, Leucanthemum platylepis, Limonium liburnicum, Medicago pironae, Peucedanum crassifolium, Peltaria crassifolia, Phyllitis hybrida, Senecio fluminensis, itd.

Duž burnog grebena Sokuol prevladavaju eolske gorske stepe Festucetum illyricae-valesiacae (najniže obalno nalazište) i u ponikvama Festuco-Poetum bulbosae, a na kamenim strminama Drypidetum jacquinianae. Na nižim kamenjarama uz more je Helichryso-Artemisietum i u kamenim uvalama Salvio-Euphorbietum fragiferae, a na šljunkovitim plažama Euphorbio-Glaucietum i uz ruševine Verbasco-Onopordetum.

Duž olujne sjeveroiztočne obale poluotoka, na nizu klisurastih odsjeka (do 120 m) raste Campanulo-Centaureetum i na točilima Drypido-Peltarietum crassifoliae, a u špiljama majsjevernije Eucladio-Phyllitidetum hybridae. Na olujnim kamenim rtovima je Artemisio-Salsoletum, a uz uvalu Velaluka na kamenoj obali Plantagini-Limonietum, u prokapnim špiljama Eurrhynchio- Adiantetum visianii i Adianto-Centaureetum rabensis.

Na flišnoj prevlaki Bosaar je travnjak Filagini-Elymetum i na kosim obroncima Ononidi-Brometum condensati. U močvarnoj laguni Bosaar je na dubljoj sredini Bolboschoeno-Scirpetum litoralis, a na močvarnom rubu Jucetum maritimi-acuti i Schoeno-Juncetum maritimi. Tu šume izostaju, a od šikara je oko lagune Bosar grmoliki ekoton Vitici-Tamaricetum dalmaticae i uz plaže Rubo-Viticetum agnicasti, a na olujnom grebenu Sokuola jastučasti trnjaci Osyrio-Prunetum ramburii i u zaklonjenim ponikvama Paliuretum s.lat.

Dolina Dragabàška

Dolina Dragabàška (izvorni domaći naziv) ili nova umjetna jugo-kovanica tzv. "Baščanska Kotlina" (geomorfološki to nije kotlina !): Ovo je najveća otočna dolina na Krku, koja je predisponirana tektonskim spuštanjem između okolnih paralelnih grebena Divinske i Obzove gore (Magašić & al. 1976), a potom je u pleistocenu još oblikovana i ledenjačkom erozijom (Marjanac 1991). Na jugoistoku je kroz Bašćanski zaton ta dolina otvorena na burni Velebitski kanal, a na sjeverozapadu je zatvorena kraškim brdom Velihlâm (449 m) iznad Vrbnika, koje tu spaja lance Divÿnske (475 m) i Obzòve gore (569 m) sedlima na 300 i 320 m visine.

Kako je taj Hlam donekle zaklonjen od najjače bure i posolice u međuprostoru većih grebena Divinske i Obzove gore, na njemu je manje nazočna eolska vegetacija. To je jedini veći vrh na Krku gdje prevladava obična pluviotermička zonacija poznatih klimaksa bjelograba i crnograba, pa trnjaka Paliuretum i zamjenskih travnjaka Chrysopogoni-Satureion kao na inim nižim primorskim brdima uz Jadran.

Niži flišni obronci doline Dragabaška, od sela Jurandvor do završnoga flišnog sedla Boina na Hlamu su većinom od eocenskih lapora i pješčenjaka, na koje su dielom uz rub nasipana veća erozijska točila i pleistocenske glacialne morene iz strmih grebena Divÿnske i Obzòve gore. Samo je niže jugoiztočno dno doline od Jurandvora do mora mlađa aluvijska naplavina iz postglaciala, kada je još duži Bašćanski zaton dosezao sve do Jurandvora (Magašić & al. 1976).

Iz flišnog sedla Boina pod Hlamom izvire rječica Velarîka (na novijim kartama pobrkana kao "Suha Ričina" = potok kod Novog Vinodolskog !), što je najveći i jedini stalni vodotok jadranskih otoka s pravom vodenom vegetacijom. Na 2 mjesta u gornjem koritu se ta rječica probija kroz poprečne kraške grebene gdje je usjekla kanjonske klance dubine 15-40 m i u njima su jedini naši otočni slapovi Velabàba i Žanàc visoki 12m i 15m.

U srednjem tieku uz najviši zaselak Šurâje je treći poprečni greben, gdje ta rječica za nižega ljetnog vodostaja dielom ponire i tad otječe podzemno na iztok kroz kras Divynske gore, pa na iztočnoj obali dotječe u Vinodolski kanal kao snažna vrulja Kanali pod klisurinama Butyžnice. Drugi nizvodni krak Velarike dopunjava se iz flišnih vrela oko sela Bašćanska Draga i kod Baške ulazi u Velebitski kanal (u kišnoj hladnijoj sezoni su oba korita spojena u isti vodotok Velarika).

U gornjemu nutarnjem dielu doline uzvodno od Jurandvora nema traga naselja do srednjeg vieka, što je dielom uzrok većeg bogatstva ovdašnje dolinske vegetacije. Prva su nutarnja brdska sela ranohrvatski Batomãl i Šurâje. Zatim nastaje stočarsko naselje Bašćanska Draga kad su od 13 st. tu naseljeni zarobljeni Tatari gdje je u selu još dosad vidljiv mongoloidni antropotip. Kasnije se u Jurandvor doselio i dio bosanskog plemstva izbjeglog pred Turcima nakon pada Kotromanića (bosanski grb je tu na više starih kuća). Danas pučanstvo sela u dolini živi od poljodjelstva i ovčarstva na okolnim brdima, a niže uz more od turizma i ribarstva.

Dolinska vegetacia

Zbog česte i jake posolice s burom je Velarika pri nižem vodostaju dielom poluslani vodotok s bazofilnom hidrovegetaciom, osim početnog vrela Boina s visinskim močvarnim cretom Blysmo-Juncetum thomasii. Nizvodno u koritu već raste poluslani Coleogeto-Zannichellietum maritimae i na brzicama Batrachio-Potamogetum siculi, a na slapovima Eucladio-Agrostietum filifoliae, pa uz vrela Eucladio-Adiantetum i u lokvama Samolo-Baldellietum ranunculoidis.

Duž potočnih obala su halofilne sitine Juncetum maritimi-acuti i Schoeno-Juncetum maritimi, pa obalne šikare Rubo-Viticetum i vlažne galerijske šumice Alno-Fraxinetum (submediterraneum). U donjemu aluvijskom koritu od sela Bašćanska Draga do mora su još donedavna rasli visoki sredozemni ševari Arundino-Typhetum domingensis pa vlažne šikare Vitici-Tamaricetum dalmaticae, obalne galerijske šumice Lycio-Populetum niveae i iza njih visoke poplavne šume Ulmo-Fraxinetum angustifoliae kao dolinski klimaks aluvija.

Dosad je većina ove bogate močvarne vegetacie tu uništena zbog besmislenoga pomodnog kanaliziranja toga jedinog vodotoka na otocima i jugo-betoniranja njegova korita (kao u Podunavlju). Prije se u kišno doba za višeg vodostaja višak vode odlievao i zadržavao u močvarama i potočnim rukavima - što je i po ljetnoj suši tu održalo stalni vodotok. Danas je to ljeti prazno betonsko korito pa nema ni vode za zaljevanje vrtova i oranica, ali za jačih kiša tim novim kanalom sada dojure katastrofalne bujice, koje nizvodno uz plažu pri pljuskovima donose nenadane razorne poplave s uništenim vozilima, utopljenima i mrtvima: npr. 1976, 1989, 2014, itd.

Na bočnim flišnim obroncima rubno izvan vlažnoga aluvijskog dna doline, između napuštenih vrtova i vinograda su travnjaci Filagini-Elymetum hirti, a na obroncma između vinograda cvjetne livade Centaureo-Orchidetum purpureae i primorske vrištine Genisto-Pteridietum taurici. Prvotne flišne šume Spartio-Quercetum pedunculiflorae (slične Vinodolu) su dosad još dielom očuvane uz selo Batomal i najbolje između slapova Žanàc i Velabàba u najvećoj otočnoj prašumi "Stari Darmũn".

Uz njih su tu i posebni zamjenski grmljaci Kalonymo-Swidetum australis i visoke zeleni Agrimonio-Hypericetum veronensis. Na kraškim grebenima koji strše iz dna doline npr. Šurâje i Smihovîl su oaze poluzimzelenih šumica Pistacio-Quercetum dalmaticae i zamjenski travnjaci Helichryso-Artemisietum. Po obćem sastavu i razporedu vegetacie je dolina Dragabaška razmjerno slična Vinodolu i Poljicama u Dalmaciji.

Plaža i slatine Zablàće

Bašćanski zaton (jugos. tzv. "Uvala Baške") i slanuše Zablàće: - Baška je jedno od najstarijih naselja na Krku (Magašić & al. 1976). Na sjeveru plaže su antički ostatci rimskih vila, crkvice, mozaika, vodovoda, itd. Kasnije srednjovjeko pučanstvo je tu miešano dielom liburnijskog i ranohrvatskog izkona, a nakon razaranja srednjovjeke gradine Korintija iztočnije na poluotoku Sokuol, prvo su se od 15. st. preselili u brdski kaštel na sjeveru Baške uz groblje Sv.Ivan i tek u novom vieku se spuštaju do sadanje luke Baška. Najdonji priobalni dio doline uz Bašćanski zaton je na jugoiztočnom Krku odnedavna podnio najveće prirodne degradacije zbog turizma i urbanizacie.

Tu je u postglacialu još bio produženi zaljev sve do sela Jurandvor, koji je u antici zatrpan nanosima rječice Velarika i sjevernog potoka Malarika što izvire vrelom Santiš iz kukova Veloćelo nad Jurandvorom (danas kaptiran za vodovod). Uz to vrelo je još donedavna bio ultrabazični nadignuti cret Drepanoclado-Centaureetum timbalii s najzapadnijom populacijom iztočne vodenjare Butomus junceus (B. scutariensis).

Uzduž velike bašćanske plaže duge 1900 m, do I. svj. rata je bila veća poluslana močvara Zablaće, širine do 400m u zaleđu sve do izoliranog brežuljka Smihovil, a usred nje je bila i dublja plovna laguna Jezeri. Ona je s razvitkom turizma i širenjem Baške na jug postupno zatrpana i isušena drenažnim jarcima, ali je njen srednji dio između ušća Vele i Malerike bio u poluprirodnom sastavu kao slana močvara Jezeri (100 x 300m) još pred petnaistak godina do kraja tisućljeća, odkad je većinom dosad uništena nasipavanjem novog autokampa i betoniranjem potočnih ušća u kanale.

Nedavnom izgradnjom vikend-naselja 'Zarok' na jugu plaže je također većinom uništena najbogatija raznolika vegetacia endemskih psamofita na pokretnim pješčanim dinama u južnom zaleđu plaže. To je ciglastocrveni karbonatni piesak od limonita (Fe2CO3 + CaCO3), a prvotne predratne dine su bile visoke i do 30 m, pa su se naizmjence preoblikovale pod udarima orkanske bure i erozije oborina. Odnedavna se zbog turističke izgradnje taj piesak razvozi po otoku za gradnju, iako je nalazište formalno (na papiru) zaštićeno kao tzv. "prirodni rezervat".

Vegetacia plaže i lagune

Još do 1970tih godina prije uništenja bašćanske lagune i pješčanih dina, u burnim obalnim močvarama i na pokretnom piesku uzduž velike Bašćanske plaže je obilno rasla u Kvarneru osebujna najbogatija vegetacia odpornih eolskih slanuša i psamofita, od kojih su dosad preostali tek neznatni fragmenti pred nestankom (Lovrić 1975, 1987, Lovrić & Korica 1985-89). Ovdje su ugroženi endemsko-reliktni psamofiti na zadnjem nalazištu već u izumiranju: Allium polycormium, Alyssum pagense, Asperula borbasiana (loc. clas.), Edraianthus caudatus, Leucanthemum platylepis ssp. borbasii (loc.cl.), Hypochaete ephedroides i dr.

Na šljunkovitom nasipu valutica uzduž velike plaže još donedavna su rasli Euphorbio-Glaucietum, a iza tog u vlažnim depresiama Agropyro-Inuletum crithmoidis i šikare Vitici-Tamaricetum dalmaticae. U južnom zaleđu na pokretnim pješčanim dinama bili su endemski psamofiti Edraiantho-Hypochaetum ephedroidis, pa na smirenom piesku Schoeno-Juncetum i Ononidi-Brometum, a u vlažnijim depresiama uz podvirna vrelca čak i ultrabazični nadignuti cretovi Drepanoclado-Centaureetum timbalii (dosad uglavnom uništeni).

Uzduž plaže u bivšoj obalnoj močvari Zablaće i uz raniju lagunu Jezeri rasle su na dnu vodenjare Coleogeto-Zannichellietum maritimae i u protočnim rukavima Velerike i Malerike Batrachio-Potamogetum siculi. Na olujim močvarnim obalama lagune i potočnih ušća bila je posebna eolsko-močvarna zonacija: na plićinama visoki sredozemni ševari Arundino-Typhetum domingensis, pa obalne sitine Erythraeo-Juncetum litoralis i u sezonskim lokvama Taraxaco-Fimbristyletum illyricae, a dalje na kopnu poluslane močvarne šumice Lycio-Populetum niveae i obalni paraklimaks poplavnih šuma Echinodoro-Fraxinetum angustifoliae, pa uz njih mozaično zamjenske vlažne livade Peucedano-Molinietum litoralis (jedine još u fragmentima očuvane na južnom rubu).

Od tih još donedavna raznolikih močvarica i psamofita, nakon nove degradacie dosad su preostali tek na južnomu pješčanom rubu sitni fragmenti Euphorbio-Glaucietum i Edraiantho-Hypochaetum, a donedavne močvarne šume uz plažu su uglavnom uništene i zamienjene umjetnim pomodnim nasadima egzota (Pittosporum tobira, Populus hybr.) i antropogenim korovnim šikarama Ailantho-Robinion. Na inim slobodnim plohama uz turističku plažu sad već više prevladavaju novi degradirani i banalni korovi: Rubo-Viticetum, Cynodonti-Plantaginetum coronopi i na odpadnim nasipima Erigeroni-Xanthietum, Scolymo-Marrubietum, Althaeo-Calystegietum sepium i sl.

Kvarnerski Prvić (otok Parvÿć)

Kvarnerski otok Parvÿć kod Senja, 363 m (antički Proteras, talian. Pervicchio): Na Jadranu su dva para otoka sličnih imena: jedno je veća naseljena Škarda kod Silbe i sjeverno nenaseljena Škrda kod Paga, a njihovi su dialektni nazivi korisni zbog razlikovanja. Sličan su slučaj manji i naseljeni južniji Prvić kod Šibenika i veći nenaseljen otok sličng imena sjeverno kod Senja. Njegov izvorni domaći naziv u susjednoj Baški i Loparu glasi Parvÿć, ali je i za njega pod Jugoslavijom nametnuto isto štokavsko ime "ostrvo Prvić". U antici se Parvÿć zvao Proteras (grč.= najprvi, predhodnik), kao prvi sjeverni otok u staroj plovidbi iz tada glavne kvarnerske luke u Senju.

Kvarnerski Parvÿć kod Senja je mnogostruko veći i viši od šibenskog Prvića, površine 14,7 km2, dug 7,5 km i najveće visine 363m, pa spada među desetak najviših jadranskih otoka i nadvisuje niz inih većih otoka: Pag, Dugi, Kornat, Olib, Ugljan, Pašman, Šolta, itd. Građom i oblikom je Prvić manja kopija tj. nastavak susjedne Obzòve gore na jugoistočnom Krku, od koje je odvojen burnim tjesnacom Senjska Buka (700 m). Iako je niži od Obzòve, reljef Prvića je još strmiji i vrhovi oštriji, pa općenito sliči na visokoplaninski greben što izranja iz mora: Nakon male pučinske Jabuke, taj Prvić je drugi najstjenovitiji i najnedostupniji burni otok na Jadranu.

Osim položite i prohodne zapadne padine, Prvić je poput bedema tvrđave skoro sa svih strana u dužini od 21 km opkoljen neprekidnim nizovima golemih klisurastih odsjeka visine 150-310 m: na sjeveru prevjesne klisurine Štrabutîkove 230m, na istoku odsjeci Lumbârde 240m, na jugu najveće klisurine Skoplje 310m i na jugozapadu niz tornjastih kukova Zvonîci do 200m poput otočne kopije Tulovih greda iz Velebita.

Zbog tolikih klisurina je unutarnjost Prvića dostupna uglavnom samo kroz kanjonske doline Smokòva i Tarštenòva na zapadu i Pećna s istoka. Poput Obzòve su i u slične klisurine Prvića usječeni duboki neprohodni klanci npr. Katàćina, Opàdna, Podagêt, Velagêt, Malagêt i ine slične "gêti", gdje gnijezdi na Prviću najbrojnija kolonija supova nakon Cresa (1993: 26 parova).

Unutarnjost Prvića je uglavnom valovita kraška visoravan od 260-300 m, izbušena brojnim ponikvama. Duž sjevernog, istočnoga i jugozapadnog ruba je ta visoravan ograđena nizom grebenastih vrhova. Najsjevernije je stjenoviti Greben 235m, istočnije oštri piramidalni Kur 351m i najviši zaobljen Šipòvac 363m, pa na istočnom grebenu Orlòvica 356m i Ravnina 312m, a na južnom grebenu Kudîlja 342m i zapadnije Zaràkova 302m, Supòvica (312 m), Ospàc (305 m), Ravnocelò 310m, Mražna 306m i najzapadnije Lukovîšće 251m. Na južnom grebenu je u ponikvi kraško jezerce Zaràkova širine dvadesetak metara.

Najveći dio Prvića od mora do vrha su gomile stijenja, gole kamenjare i suhi stepski travnjaci, a samo u kanjonima, ponikvama i obalnim uvalama ima manjih šumica i pojedinih stabala, najviše crnog bora, divlje smokve i crnike. Gornji olujni greben iznad 280m je većinom bez dendroflore, kao i presoljeni obalni pojas ispod 70 m, osim zaklonjene zapadne obale gdje odporniji borovi i smokve rastu skoro do mora.

Zbog strmine, nedostupnosti i olujne klime je Prvić danas najveći nenaseljen otok na Jadranu. Bio je povremeno naseljen u srednjem vijeku pod Frankopanima, s tragom starih kuća, zidina i crijepa na jugozapadu oko plodnoga flišnog rta Njivica, a u novije doba je tu bio samo svjetionik s posadom na sjeverozapadnom rtu Stražica (danas automatski). Prvić je na izravnom udaru Senjske bure i najjače posolice pa tu obalni halofiti Crithmum i Limonium rastu sve do vrhova na 340m.

Zbog čestih i trajnih olujnih vjetrova je na Prviću ukupna visinska zonacija vegetacije najgušće zbijena i najuža u Europi: pojedini su pojasi tu široki jedva 70-100m, pa iznad tvdolisne obalne crnike i zelenike, na vrhovima od 310 m već rastu subalpske rudine kao na visokim grebenima Dinarida. Zbijena olujna kserozonacija eolske vegetacije Prvića je jedinstvena u Sredozemlju: tu viši pojasi donekle sliče na susjednu Obzòvu goru iz Krka, a niži priobalni su različiti i još samo fragmentarno se nalaze na južnijem Golom otoku.

Osebujna flora Prvića

U donedavna skoro nepoznatoj flori Prvića je novim istraživanjima nađeno ukupno 351 kopnenih vrsta. U oskudnoj dendroflori Prvića se ističu inače rijedki Pinus nigra ssp. croatica (P. freyeri), Juniperus oxycedrus, Quercus ilex, Qu. dalmatica, Ficus caprificus, Fraxinus argentea, Philyrea latifolia ssp. spinosa (Ph. ilicifolia), Pistacia calcivora, itd. Na olujnom krasu Prvića je podivljalo malo egzota, samo najodporniji grmasti Ailanthus sutchuensis i Opuntia compressa.

Slično krčkoj Obzòvi i na hladnijem sjevernom grebenu Prvića raste na najmanjoj visini tj. neposredno uz najviše halofite, niz gorskih i subalpskih vrsta iz primorskih Dinarida: Sesleria tenuifolia, Minuartia capillacea, Globularia meridionalis, Crepis chondrilloides, Potentilla tommasiniana, Festuca valesiaca, Sedum dinaricum, Linaria pallida, Aurinia orientalis, Asplenium csikii i sl. Na južnim obalnim strminama su značajni subtropski indosaharski kserofiti na sjevernoj granici: Rumex suffruticosa, Hyoscyamus muticus, Sedum clusianum, Parilax willkommii itd.

Na Prviću se najviše iztiču brojni kvarnerski endemi: Alyssum pagense, Astragalus dalmaticus, Aurinia media, Campanula istriaca, Carlina fiumensis, Centaurea aliena, C. dalmatica, C.X rabensis, C. rossiana, Edraianthus adriaticus (loc. clas.), Festuca lapidosa, Iris swertii, Leucanthemum platylepis, Limonium dictyophorum, Medicago pironae, Microrrhinum aschersonii, Peucedanum crassifolium, Phyllitis hybrida, Pinus nigra ssp. croatica (loc. cl.), Rosa liburnica, Senecio fluminensis i dr.

Tu su još značajni i uži lokalni stenoendemi Baške i Prvića: Allium horvatii, Anthyllis vulneraria ssp. tournefortii, Asperula dalmatica, A. rigens (A. tenera), Astragalus hinkei, Drypis degeniana, Limonium liburnicum (loc. cl.), Peltaria crassifolia, Plantago wulfenii, pa dva izključiva lokalna endema samog Prvića: Centaurea liburnica i Astragalus uraganicus.

U otočnoj fauni Prvića su od vodozemaca značajni Bufo viridis i Bombina variegata koji tu ljetnu sušu prespavaju pod kamenjem, a među gmazovima su najčešći Algyroides nigropunctatus i Telescopus fallax. Najbogatija je tu otočna avifauna s nizom rjeđih gnjezdarica: Gyps fulvus, Bubo bubo, Falco naumanni, Corvus corax, Apus melba, Phalacrocorax aristotelis, Puffinus puffinus, Oceanodroma leucorrhoa i dr.

Eolska vegetacija Prvića

Iz dendroflore i posebnog razporeda eolskih travnjaka slijedi, da je zbog olujne klime i jake posolice već u prvotnoj prirodnoj vegetaciji oko pola površine Prvića vjerojatno već bilo bez šume tj. pod istim eolskim stepama: to su u zasoljenu priobalnom pojasu do nekih 70m aerohalinske stepe Artemision lobelii i u vršnomu olujnom pojasu od 280 - 360m eolske stepe Festucion illyricae. U srednjem međuprostoru od 70 - 280m, sadanja dendroflora i zamjenski travnjaci su posebnog sastava i različiti od ostalog Jadrana, bez traga zonalnih vrsta u flori i bez njihovih degradacijskih pašnjaka.

Tu je i pokusni uzgoj bjelograba bio nemoguć jer taj odumre već nakon prve godine, pa je iz svega očito da na Parviću i okolnim otocima, zbog nepovoljne kombinacije istodobne hladnoće, eolske suše i jake posolice, zonalni pluviotermički klimaks tu nikada nije rastao niti bi se uz sadanje uvjete ikada razvio, na što uostalom upućuju i antička imena tih otoka kao Elektrides nesoi (= borovi otoci) i Insulae Scarduneae (kamenjarski otoci).

Danas na Prviću mjestimice postoje tri tipa manjih šumica i šikara: u istočnoj uvali i kanjonu Pećnà su razmjerno veće šumske plohe tvrdolisnih makija Orno-Quercetum ilicis i u susjednoj hladnijoj dolini Boròvica je samonikli fragment crnoborove šumice Orno-Pinion nigrae, a pojedini borovi i grupice rastu i na zapadu uz uvalu Tarštenòva.

Treći osobit šumski tip su tu klisuraste šikare Fico-Fraxinetum argenteae na južnim strminama. Od nižih grmljaka u uvalama uz more raste Rubo-Viticetum agnicasti, a na višim padinama mjestimice su jastučasti trnjaci Osyrio-Prunetum ramburii i na gornjoj visoravni manje plohe Seslerio-Juniperetum oxycedri, a samo u zaklonjenim ponikvama su fragmenti trnjaka Paliuretum s.l.

Na većini inih ploha Prvića prevladavaju raznoliki eolski travnjaci i kamenjare. Na burnoj sjeveroistočnoj strani najviših vrhova od 310-360m su tjemene olujne kamenjare Minuartio-Asperuletum rigentis, na tjemenu vrhova orkanske lišajske pustinje Collemo-Acarosporetum i fragmenti rudina Carici-Seslerietum.

Ostala visoravan i južni niži vrhovi iznad 180m su obrasli eolskim stepama: na olujnim grebenima Festuco-Stipetum lithophilae, a na ravnim otvorenim plohama Festucetum illyricae-valesiacae, u zaklonjenim ponikvama na dnu Festuco-Poetum bulbosae, na strminama mozaik točila Drypidetum jacquinianae i na višim stijenama Campanulo-Centaureetum dalmaticae, na policama stijena Dauco-Silenetum, uz ovčje torove Verbasco-Onopordetum i u jezeru Zaràkova Coleogeto-Zannichellietum.

Na nižim primorskim padinama glavni je travnjak Brachypodio-Stipetum bromoidis i na nižim olujnim grebenima Desmazerio-Sedetum orientalis, u zaklonjenim uvalama Salvio-Euphorbietum fragiferae, a na olujnim slanim točilima Drypido-Peltarietum crassifoliae, na južnim stijenama i kukovima Micromerio-Inuletum candidae i u špiljama Eucladio-Adiantetum. Na najnižim padinama južnih obala do 70m prevladava Helichryso-Artemisietum canescentis i u zavjetrinama Asphodelo-Chrysopogonetum grylli, a na zasoljenim jakim burištima Artemisio-Festucetum lapidosae i uz donje ovčje torove Scolymo-Marrubietum.

Na najtoplijim sušnim strminama rastu subtropski kserofiti Hyoscyamo-Rumicetum induratae, u obalnim špiljama Adianto-Centaureetum rabensis, na poluizloženim nižim odsjecima Aurinio-Astragaletum dalmatici, a na olujnim zasoljenim stijenama najburnije istočne obale Allio-Astragaletum lactaris i na olujnom policama stijena Limonio-Camphorosmetum monspeliacae.

U obalnom halofitskom pojasu, samo u zaklonjenim kamenim uvalama je Plantagini-Limonietum, a na burnim zasoljenim rtovima najviše uz istočni rt Šilo i najsjeverniji Vocjak na olujnom presoljenim kamenjarama raste Artemisio-Salsoletum ponticae i obalne kamene pustinje halofilnih lišajeva iz sveze Verrucarion adriaticae: Paraphysothelo-Verrucarietum i Solenopsoro-Lecanietum quarnerice.

Otočni školji oko Baške i Prvića

Osim viših otoka Prvića, Golog i Sv.Grgura s izraženom šumskom zonacijom, u Velebitskom kanalu od Senja do Lopara leži još dvadesetak nižih otočića i brojne manje hridi. Olujni otočići ili čakavski školji u Velebitskom kanalu između Krka i Raba su Lisac, Zecje, Matãn, Galũn, Brezonjîn, Njivica, Maligoli, Mag i dr. Ostali manji su izdvojene sitne hridi (tzv."grota" ili "školjić"), koje strše tek po 1-4 m nad morem pa ih prelijevaju olujni valovi i zato su bez zelene makroflore, osim mikrovegetacije lišaja i cianofita.

Otočići ili "školji" viši od nekih 5m su gore izloženi uglavnom samo posrednom prskanju olujnog mora, pa takvi bar na tjemenu nose oskudnu vegetaciju halofita, a oni preko dvadesetak metara visine obično na vrhu već imaju i fragmente najodpornijih grmljaka. Po vjetrovitosti se razlikuju poluizloženi otočići u obalnim uvalama s kopnenom vegetacijom već iznad 2-3 m visine i olujni otočići podalje od obale pod najjačim udarom valova bure i juga, koji su goli po 3-6m uvis: npr. Zecje, Lisac, Matãn, Galũn, Brezonjîn, Njivica, Maligoli, Mag i sl. Većina ovih otočića su čvrsti kameniti od krednih vapnenaca.

Vegetacija manjih školja

Svi ti otočići su nenaseljeni i bez građevina, osim automatskog svjetionika na Galunu, a antropogena degradacija je izrazita na Galunu i Santonu kod Klenovice. Na tim olujnim otočićima su najčešći donji halofiti Limonio-Camphorosmetum monspeliacae, a oni veći s gnijezdima galeba imaju na sredini još nitrohalofite Atriplici-Asparagetum maritimi. U njihovoj avifauni su glavne česte gnjezdarice Larus cachinnans i u procjepima uz more Phalacrocorax aristotelis. Olujni otočići Senjskog arhipelaga su najveća gnjezdišta tih obalnih ptica na gornjem Jadranu.

Prva istraživanja flore manjih otočića i školja duž Velebitskog kanala su započeli Rossi (1923) i Degen(1934), koji spominju tek malobrojne vrste za Lisac i Zec, dok je kasnije floru, vegetaciju i avifaunu Zecja i Galuna razradio Lovrić (1971), a novim istraživanjima su svi ti otočići od Senja do Raba pobliže poredbeno proučeni. Jedini zaštićeni otočić bez eolske vegetacije u okolici je Košljun sa samostanom u laguni Puntarska draga gdje su na obali močvarni halofiti, a bujni šumski klimaks Orno-Quercetum ilicis tu počinje već od 1m nad morem (usp. Barčić 1982). U Velebitskom kanalu su najburniji i florno osebujni slijedeći otočići Senjskog arhipelaga:

Lisac (Jurjevski školj)

Otočić Lisac (Jurjevski školj, latin. Lopsica) leži uz velebitsku obalu pred lukom Sv.Juraj (Jurjevo). Među školjima u okolici Senja je taj najviši (32 m) pa ima i najbogatiju floru od 67 kopnenih vrsta u 5 raznih zajednica: uz more Limonio-Camphorosmetum i Cynancho-Allietum commutati, na gnjezdištu galeba Atriplici-Asparagetum, pri vrhu Helichryso-Artemisietum i na tjemenu grmasti fragment Osyrio-Prunetum ramburii. Tu su florno značajni kvarnerski endemi Centaurea rossiana, Microrrhinum aschersonii i Peucedanum crassifolium, a u avifauni gnijezdi Larus cachinnans.

Zecje (Zec) kod Senja

Otočić Zecje (lat. Lepur, jugos.tzv. "Zečevo ostrvo"), nalazi se izdvojeno nasred olujnoga Velebitskog kanala ispred Senja pod najjačim udarom orkanske bure, jake posolice i povremenog zimskog zaleđivanja. Površinom je najprostraniji među inim školjima oko Senja, plosnat je, kamenit i nizak do 13 m. Tu rastu 24 vrste halofita: rubno je uz more Limonio-Camphorosmetum i na sredini Atriplici-Asparagetum maritimi gdje gnijezdi najveća kolonija galeba u Kvarneru, a u obalnim rupama obilno Phalacrocorax aristotelis (Marek 1911, Lovrić 1971). Na kartama je krivo nazvan tzv. "Zečevo", što su drugi otočići kod Nina i Hvara.

Matân (Matanòvi školj)

Otočić Matân (ili Matanòvi školj) je oštar stjenoviti greben visok do 7m pred uvalom Mala Luka na istočnom kraju Krka nasuprot Senju, gdje je pod najžešćim udarom olujne bure i jake posolice. Većinom je gol osim na tjemenu s 3 vrste halofita u fragmentu Limonio-Camphorosmetum i Crithmum maritimum, bez stalne avifaune.

Galũn kod Stare Baške

Otočić Galũn je ub okolici najzapadniji, na jugoistoku Krka kod Stare Baške. Leži istodobno na jakom udaru juga s Kvarnerića i bure uz Senjska Vrata. Plosnat je, kamenit i nizak do 10m, trokutastog oblika sa svjetionikom i dosta degradiran ispašom ovaca. Flora mu sadrži 45 halofilnih i ruderalnih vrsta u zajednicama Atriplici-Asparagetum i Scolymo-Marrubietum, a uz more raste Halimiono-Sarcocornietum alpini. Od ptica tu gnijezde u jatima Larus cachinnans, Sterna hirundo i Phalacrocorax aristotelis.

Brezonjîn (otočić 'Stražica')

Otočić Brezonjîn (jugos.tzv. "ostrvce Stražica") leži u olujnom tjesnacu Senjska Buka između Prvića i Krka, gdje je pod najgorim udarima Senjske bure i jake posolice. Plosnat je, kamenit i nizak do 5m, kao gola presoljena kamenjara, osim na tjemenu s 5 vrsta halofita u zajednici Limonio-Camphorosmetum.

Njivica u Grgurovom kanalu

Otočić Njivica leži u Grgurovom kanalu između Prvića i Sv.Grgura na udaru juga i umjerene bure, kao trošan greben od numulitnog vapnenca izbušen sa 3 špilje i visok 5 m. Siromašna flora ima na tjemenu 7 vrsta halofita u zajednici Limonio-Camphorosmetum, s manjom kolonijom galeba koji se tu gnijezde.

Ostali sitniji "školjići"

Desetak inih poluizloženih otočića Senjskog arhipelaga leže većinom u obalnim uvalama uz veće otoke, gdje su nastali kao abrazijski ostenjaci iz ranijega obalnog klifa, pa su takvi pod slabijim utjecajem posolice i valova samo s vanjske pučinske strane. Zato je njihova kopnena flora bogatija s manje halofita i vegetacija počinje već na 2-3m nad morem. Ovi poluizloženi otočići inače duž Jadrana većinom imaju na tjemenu halofitnu zajednicu Cynancho-Allietum commutati i na bočnim strminama Plantagini-Limonietum cancellati. Njihova je avifauna većinom siromašnija i često bez gnjezdišta obalnih ptica.

• Otočić Santõn (Školj Sv.Antuna) leži uz kopnenu obalu kod luke Klenovica pred uvalom Žrnovnica, nizak je i plosnat sa svjetionikom, a odnedavna je kamenim nasipom povezan s kopnom. Flora ima 17 vrsta u fragmentu Cynancho-Allietum commutati.

• Otočić Grota je piramidalni stjenoviti greben, kao abrazijski ostenjak ranijeg klifa uz istočnu obalu Krka pod sjevernim klisurinama Divÿnske gore. Njegova flora ima tek 5 vrsta halofita u fragmentu Campanulo-Centaureetum dalmaticae.

• Otočić Biškupić je strmi klisurasti greben na jugoistoku Krka pred istoimenom uvalom kod Stare Baške, zaklonjen od bure i pod jakim udarom juga. Dosta bogata flora ima 31 kopnenih vrsta u 4 fitocenoze: uz more halofiti Plantagini-Limonietum i Cynancho-Allietum, na strmim stijenama Aurinio-Astragaletum dalmatici i na tjemenu grmovi Osyrio-Prunetum ramburii.

• Otočić Gaćica je strma piramidalna hrid oko 4m visine na sjeveru Prvića pred uvalom Velibôk, gdje je na najačem udaru Senjske bure. Samo na vrhu taj otočić nosi oskudne halofite: Crithmum maritimum, Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata.

• Otočić Sinîca (starije "Skopalj", lat. Scopulus) je strmi klisurasti greben u istoimenoj uvali na jugu Prvića, na udaru juga i umjerene bure. Flora mu ima 14 vrsta u zajednicama Plantagini-Limonietum cancellati i Cynancho-Allietum commutati. Među manjim školjima Senjskog arhipelaga je ovaj najbogatiji istočnokvarnerskim endemima: Asperula dalmatica, Centaurea dalmatica, C. liburnica (loc. clas.) i Plantago wulfenii.

Ine niske i gole kamene hridi bez zelenih halofita se oko Baške i Lopara zovu "školjić" kad su šire i plosnate ili "grota" ako su uske i piramidalno-šiljaste. To su većinom abrazijski ostenjaci pred istaknutim rtovima, visoki tek 1-4 m, pa ih povremeno prelijevaju olujni valovi bure ili juga i zato su uglavnom bez halofita i bez ptica gnjezdarica.

Njihova su mikrovegetacija na tjemenu halofilni korasti lišaji iz sveze Verrucarion adriaticae, a na bočnim strminama su litofilni cianofiti Pleurocapsetalia. U Velebitskom kanalu oko Senjskog arhipelaga je tridesetak takvih nižih i presoljenih hridi npr. školjići Kamenjak pred burnim rtom Glavina istočno od Vrbnika, pa na jugoistoku Krka od Baške do Stare Baške olujne hridi Bracõl, Škrinja, Glavnja, itd.

Fitobentos Senjskog arhipelaga

Hidrovegetacija (fitobentos) olujnog dna u Velebitskom kanalu oko Senjskog arhipelaga: Niže prikazana odporna hidrovegetacija obuhvaća olujne obale i izložena dna između otoka Krka i Raba, od rta Glavina kod Vrbnika i Stare Baške pa oko Prvića, Gologa, Sv.Grgura i manjih otočića do Lopara na sjeveru Raba. Uz većinu tih obala su istražene dubine do 12-15 m, dokle je vidljiv utjecaj hidrodinamike valova. Jedino uz najburniji Prvić zbog osobite i bogate hidrovegetacije, pomoću autonomnih ronilaca su uzorci na podmorskim klisurastim strminama sabrani do većih dubina oko 80m gdje je donja granica makroalga, zbog najdubljega muljevitog dna (80-110 m) neprikladnog za alge.

Glavni su bazeni tog akvatorija: na zapadu istočni Kvarnerić prama Cresu i na istoku prama kopnu Velebitski kanal, pa na jugu Rabski kanal između Raba, Golog i Sv.Grgura. Na sredini je najbolje istražen Grgurov kanal između Prvića, Golog i Sv.Grgura. Na sjeveru su pobliže proučena olujna Senjska vrata između Baške, Prvića i Stare Baške koja na zapadu završavaju Bašćanskim zatonom i kod nas najburnijim tjesnacom Senjska Buka širine 700m između svjetionika Prvić i svjetionika Škuljica na jugoistočnom kraju otoka Krka.

Po stalnoj uzburkanosti i čestoj neprohodnosti, ova Senjska Buka se u Sredozemlju moze hidrodinamički usporediti s podjednako burnim Kerčkim Vratima izmedju Krima i Kavkaza, kao i s olujnim Mesinskim tjesnacom izmedju Sicilije i južne Italije (poznata "Scila i Haribda"), gdje je osobita hidrovegetacija dosta slična ovoj kod nas. Po osobnim dugoročnim zapažanjima iz svjetionika Prvić, za jake Senjske bure u tom tjesnacu olujno more više ne stvara normalne grebenske valove, nego zbog odbijanja oštrih trohoidnih valova od okolnih klisurina tu nastaje ukrižano piramidalno valovlje visine preko 5m.

Pri orkanskoj levantâri (zimski istočnjak) već se gube svi valovi i pod udarom najjačih vrtložnih "šijûna" tada nestaje jasna površina mora i razplinjava se u prijelazni polutekući-poluplinoviti sloj posolice, a zbog žestokih vjetrovnih struja (drift) bijelo pjenušavo more se doslovce prelijeva iz Velebitskog kanala u Kvarnerić i tamo juri poput velike slapovite bujice uz zaglušnu tutnjavu, u skladu s domaćim imenom "Senjska Buka".

U većem dijelu sjevernog Jadrana oko Istre i u Kvarneru su priobalna dna dosta plitka, položita i često zamuljena, a najveće su dubine većinom od 40-60m. U gornjem Jadranu su najstrmija i razmjerno najdublja dna baš ovdje oko Senjskog arhipelaga, gdje su priobalna dna većinom klisurasta i kamenita, a samo prama sredini kanala na većoj dubini muljevita. Osrednja dna kanala oko Senjskog arhipelaga su na dubinama 80-95m, a mjestimice su tu i podmorske uvale s najvećim dubinama gornjeg Jadrana: zapadnije uz Plavnik do -119m, pa istočno uz Rab do -112m, na jugoistoku Prvića uz rt Šilo -107m, istočno od Gologa -102m, itd.

Slično kao u srednjem Jadranu, tako i u Kvarneriću na više mjesta iz dubina strše blizu površine podmorski kameni vrhovi i kraški grebeni, kao olujni plitki brakovi ili "sike". Oni su većinom obrasli bujnim šumicama većih alga (najviše Cystoseira) i poznati su kao bogate ribolovne "pošte": npr. kameni plićak Libãn južno od Stare Baške, sike Sorinja i Stojanj kod Lopara, Plitvâc na zapadu Sv.Grgura, Pećna sika na istoku Prvića, plićaci Barjak i Malin kod Jurjeva, itd.

Oko Senjskog arhipelaga i Baške je dosad ukupno popisano 291 vrsta makroalga: 168 crvenih, 52 smeđih, 71 zelenih, pa još 63 cianofita i 8 morskih cvjetnica (popis: Podvelebitske alge). Samo uz burne obale jugoistočnog Krka od Vrbnika do Stare Baške je nađeno l99 vrsta makroalga (Rhodophyta, Phaeophyta i Siponales) i 43 raznih cianofita, a oko olujnog Prvića i u Grgurovom kanalu l55 makroalga i 42 cianofita.

Tu su slabije zastupane zelene alge većinom manje odporne na olujnu hidrodinamiku, a među bujnim smeđim algama je značajni endem Fucus virsoides, pa obilje pučinskih i dubinskih cistozira: Cystoseira adriatica, C. corniculata, C. crinitophylla, C. platyramosa, C. schiffneri, C. spicata, C. tamariscifolia, C. zosteroides i dr. Uz ostale su tu i 2 tvrdo-ovapnjele zelene alge: Codium coralloides i Valonia caespitula (V. crustacea).

Među crvenim algama je tu nadasve značajno u Jadranu najveće bogatstvo sa čak 41 vrstom ovapnjelih alga koje su odporne na olujno more, npr. kvarnerski endem Lithophyllum imbricatum (L. ercegovicii), pa najodporniji Goniolithon papillosum, velika Corallina squamata, Spongites notarisii, Peyssonellia rosamarina, Crodelia cabiochae, Amphirhoa beauvoisii, itd.

Zbog jake i česte hidrodinamike olujnog mora, tu je u plićim pojasima izmjenjen sastav i zonacija odporne hidrovegetacije u poredbi s ostalim Jadranom. Zbog trganja valovima je tu gornja granica podmorskih travnjaka Zosteretea najniža u Jadranu: neodporna Zosterella tu uglavnom izostaje, a poluodporne Posidonia i Zostera ovdje rastu tek ispod 5-9m dubine i jedino najodpornija Cymodocea nodosa počinje već ispod -3m.

Umjesto toga su ovdje obilno svenazočne razne ovapnjele alge koje na olujnim profilima dominiraju u većini pojasa, tj. u infralitoralu gdje su inače rjeđe i tu ih na tvrdim priobalnim dnima zastupa bujni pojas Corallinion. Važnije odporne zajednice u hidrovegetaciji olujnog dna su tu po pojasima:

Nadmorski supralitoral

Nadmorski pojas, supralitoral u razponu gornjeg dosega prosječnih valova tu je na kamenitim obalama iznad granice plime većinom gol, samo s tamnijom mikrovegetacijom cianofita Dalmatelletalia. U vlažnim procjepima i obalnim klancima se od makroalga na olujim obalama često uspinje Catenelletum caespitosae u procjepima sve do 2m - 3m uvis, a u poluizloženim špiljama je rjeđi Hildenbrandtietum rubrae do 2m.

Obalni pojas, eulitoral

Površinski obalni eulitoral (intertidal) u razponu plime i oseke na olujnim obalama ima već bogatiju raznoliku vegetaciju. Tu je na poluizloženim kamenim obalama najčešća zajednica Phymatolitho-Lithophylletum incrustantis, a na olujnim hridinastim obalama i rtovima rastu ovapnjele naslage i police Goniolitho-Lithophylletum imbricati: npr. jugoistočni Krk od Baške kroz Senjska vrata do Stare Baške i Galun, pa još na sjeveroistoku Sv.Grgura i sjeveroistočni rt Golog otoka, rtovi Njivica-Krklant pod vrhom Raba, itd.

Za olujne kamene obale uz izvore sa zimskim zaleđivanjem je u Velebitskom kanalu značajan sezonski Nemalio-Laurencietum papillosae, a uz zaklonjena obalna vrela u uvalicama je rjedji Fucetum virsoidis npr. uz luku Baška i svjetionik Prvić. Ruderalni fragmenti Enteromorphion rastu samo uz izljeve u lukama Baška, Lopar i najviše u ustajaloj laguni Puntarska draga

Plitkomorski infralitoral

Plitkomorski pojas, infralitoral ispod granice oseke na strmim stijenama pod olujnim obalama, rtovima i otočićima tu većinom nosi bujne vapnenačke naslage Peyssonellio-Corallinetum squamatae: npr. između Baške i Stare Baške, oko rta Sokuol, otoci Prvić, Goli i Lisac. Na poluizloženim strminama je češća siromašna as. Ceramio-Corallinetum officinalis npr. Vrbnik, Sv.Grgur, Lopar itd., a u olujnim plitkomorskim špiljama su otporni hidropolipi Eudendrio-Halecietum mediterranei.

Na izloženim kamenjarama uz niže obale, rtove i brakove je tu čest Cystoseiretum spicatae npr. rt Sokuol, oko Baške i Prvić, a uz najhladnije obale s vruljama i zimskim zaleđenjem raste Cystoseiretum tamariscifoliae. Na najizloženijim ravnim kamenjarama oko rta Sorinj kod Lopara i burne uvale Zarok kod Baške su naslage (beach-rock) vermetida Bivonietum triquetrae.

Na degradirano-nečistim poluizloženim kamenjarama uz lučka naselja se nalazi Arbacio-Lithophylletum incrustantis s obiljem ježinaca, a na plitkomorskim šljunkovitim siparima uz poluiložene obale je česti obrast Acetabulario-Padinetum pavonicae. U poluizloženim pješčanim uvalama su tu česti morski travnjaci Cymodoceetum nodosae, dok je rjedji Posidonietum oceanicae na dubljem dnu u zaklonjenim uvalama.

Dubokomorski cirkalitoral

Dubokomorski pojas, cirkalitoral su zasjenjena dna ispod granice travnjaka. Na izloženim kamenjarama abrazijskih terasa s jačim strujanjem tu je većinom Cystoseiretum adriaticae-corniculatae, npr. podno klisura Divÿnske, Stara Baška, Grgurov kanal i dr. Na poluizloženim dubljim kamenjarama je češće rastu šumice Sargasso-Cystoseiretum platyramosae i na zamuljenom dnu mirnih uvala Rhytiphloeo-Vidalietum volubilis: npr. Stara Baška, Jurjevo, Lopar, itd.

Za olujna i pomična šljunkovito-detritična dna npr. u tjesnacu Senjska Buka je značajan Peyssonellietum rosaemarinae. Na poluizloženim kamenim siparima dubljih strmina tu često raste Zanardinio-Codietum bursae, a na izloženim dubljim stijenama Crodelio-Halimedetum tunae, pa po zaštićenim dubljim stijenama i mirnijim špiljama Flabellio-Peyssonellietum squamariae i u donjim špiljama s jačom hidrodinamikom koralji Parazoantho-Eunicelletum.

Najdonji rub epibatijala

Najdonji dubinski epibatijal već je uz donju polumračnu granicu makrovegetacije i ovdje počinje tek fragmentarno ispod nekih -70m. Zbog udaljenosti od površinskih valova je tu hidrodinamika puno slabija i zamuljivanje dna brže i prostranije. Ovdje na poluizloženim kamenjarama s pridnenim strujama rastu ovapnjeli mahovnjaci Hippodiplosietum foliaceae i na strmim stijenama najdublje alge Palmophyllo-Mesophylletum lichenoidis, a u dubokim mirnim špiljama spužve Aapto-Petrosietum ficiformis, pa na mirnim muljevitim dnima po sredini međuotočnih kanala perasti koralji Funiculino-Virgularietum multiflorae do ovdašnjih najvećih dubina ispod -100m.

Važnija literatura

• Anderlind N. 1912. Über das Verhalten mehrerer Holzarten gegen dem Salzgehalt der Luft an den Klippen des Quarnero. Allgemeine Forst-Jagtzeitung Wien, 88: 236-239
• Baumgartner J. 1911-1964: Studien über die verbreitung der Gehölze in nordöstlichen Adriagebiete I.- V., Naturhistorisches Museum Wien.
• Bedalov M., Lovrić A.Ž. 1978: Analyse biosystématique de l' Allium horvatii Lov. Mitt. Ostalp. Ges. Veget. (Acad. Sci. Ljubljana) 14: 115 - 128.
• Borzan Ž., Lovrić A. Ž., Rac M., 1992: Hrvatski biljni endemi. In Đ. Rauš (ur.): Hrvatske šume, p. 424 - 440, Šumarski fakultet, Zagreb.
• Brus R.& Surina B. 2012: Drevesa in grmi Jadrana. Modrijan, Ljubljana, 623 str. ISBN 9612416575
• Doutt J. K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology, 22 (2): 195 - 196.
• Franolić Z.& Lovrić A.Ž. 1976: Šumska vegetacija i pošumljavanje otoka Krka. Krčki zbornik, 8: 118 - 122 + 219 - 222.
• Glavač V. 1987: Vjetar kao ekološki faktor. Šumarska enciklopedija 3: 579-581, Leksikografski zavod, Zagreb (2. izd.)
• Grandić S.& Lovrić A.Ž. 1976: Baščanske plaže i njihova vegetacija. Krčki zbornik, 8: 194 - 202.
• Korica B., Lovrić A.Ž. 1979: Ekologija i zaštita psamofita sjeveroistočnog Jadrana. Zbornik 2. Kongr. Ekol., 1: 205 216, JAZU, Zadar.
• Lovrić A.Ž. 1971: Noveautés de la flore halophile du Littoral croate. Österr. Bot. Zeit. 119: 567 - 571, Wien.
• Lovrić A.Ž. 1971b: Sur la Centaurea karschiana Scop. s.l. du Kvarner (Adriatique). Acta Bot. Croat. 30: 135 - 139.
• Lovrić A.Ž. 1972: Signification de l' isolement biogéographique et écologique dans la différentiation de la flore littorale de l' Adriatique du nord. Proc. Eur. Mar. Biol. Symp (Ed. Piccin, Padova), 5 (5): 53 - 59.
• Lovrić A.Ž. 1973: Endemicité et biocénoses insulaires de l' Adriatique. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 22 (4): 71 72.
• Lovrić A.Ž. 1975: Vegetation des milieux aerosalins du Karst littoral croate. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Lagunes, 23 (3): 45 - 46.
• Lovrić A. Ž. 1976: Evolution et écologie des Centaurea de l'Archipel adriatique. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 23 (6): 37 38.
• Lovrić A.Ž. & Volarić I. 1976b: Flora i fauna jugoistočnog Krka, otoka Prvića i okolnog mora. Krčki zbornik 8: 34 - 40.
• Lovrić A.Ž. 1980: Endémiques karstiques de l' Archipel adriatique. Proc. Symp. Systématique et Biogéographie en Mediterranée (J. Rampal) p.99 - 100, CIESM Cagliari.
• Lovrić A.Ž., 1980b: Endemi i relikti. Šumarska enciklopedija (2. izd.) 1: 500 - 506, Leksikografski zavod, Zagreb.
• Lovrić A. Ž., Korica B. 1980: Additamenta ad Floram Adriaticam. Proc. 4. Symp. Biosist. Yug. "Flora & Fauna" Djerdap, p. 43 - 44.
• Lovrić A.Ž. 1981: The Adriatic endemics (part I - V). Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Islands 27 (9): 63 - 76.
• Lovrić A.Ž. 1982: Chromosome number report 77, Asteraceae (Centaurea). Taxon (Utrecht) 31: 762 - 763.
• Lovrić A.Ž. 1983: Biogeographycal spectrum and new taxa in Flora Adriatica. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 28 (8): 103 - 104.
• Lovrić A.Ž., Lovrić L.M. 1984: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague) 13: 41 - 49.
• Lovrić A.Ž. 1987: Coastal endemism in Mediterranean and lacustrine vegetation of Balkans and SW Asia. Posebna izdanja Akademije nauka BiH (Sarajevo), 78 (14): 125 - 146.
• Lovrić A.Ž. 1987b: Posolica (aerosalinizacija). Šumarska enciklopedija, 3: 13-14, Leksikogr. zavod Zagreb.
• Lovrić A.Ž., Bedalov M. 1987: Ekološko-geobotanički pregled primorskih i kanjonskih endema zapadnih Dinarida i jadranskih otoka. Posebna izdanja Akademije nauka BiH (Sarajevo), ser. Prir. nauke, 83 (14): 167 199
• Lovrić A.Ž. 1988: Endemism of Limonium (Statice) in Yugoslav halophytic vegetation. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Lagunes 31 (2): E 144/56.
• Lovrić A.Ž. & Rac M. 1988: Botanical peculiarities of stormy mounts in N.E. Adriatic Islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 31 (2): II6 /125.
• Lovrić A.Ž. & Rac M., 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Jugoslavije, p. 323 - 324, Ohrid.
• Lovrić A.Ž., Rac M., Sekulić B. 1988: Taxonomy and ecology of rare and endemic Gymnosperms in Yugoslavia. Zbornik Symp. 70 god. J. Pančića, pp. 77 - 81, PMF - Univ. Kragujevac.
• Lovrić A.Ž. & Rac M., 1989: Reliktna visokoplaninska vegetacija najhladnijih vrhova na južnim primorskim Dinaridima i njezino paleogeografsko porijeklo. Acta Biokovica Musei Makarska, 5: 131 - 148.
• Lovrić A.Ž. 1992: Biosistematika, endemizam i sinekologija roda Centaurea (L.) Schm. (Asteraceae) na primorskom kršu. Bilten ekologa BiH Sarajevo, ser.B, 5: 101 - 106.
• Lovrić A.Ž. 1993: Geobotanical importance of Prvic and near isles in NE Adriatic. Proc. Symp. Connaissance et conservation de la flore des iles mediterraneenes, Porticcio (Corse), pp. 40.
• Lovrić A.Ž. & Antonić O. 1995: Flora richness and endemism in Croatian Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 34: 127.
• Lovrić A.Ž. 2001: Ekobotanički pregled hrastova u Istri i na sjevernom Jadranu. Zbornik Bujština 1: 124 - 133, Matica Hrvatska Umag.
• Lovrić, A.Ž. 2009: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka (izvod dr. disertacije). Jadranska meteorologija 53: 14 - 21, Split.
• Lovrić A.Ž. & Rac M. 2011: Zatopljenje Jadrana i proširenost subtropske flore na dalmatinskim otocima. Jadranska meteorologija, 57: 15 str., Split.
• Mileković M.H. & Lovrić A.Ž. 1997: Prastari prirodoslovni nazivi u "vejskoj cakajšćini" brdskih sela na otoku Krku. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja" str. 235 - 248, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Morton F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143; 34 pp.
• Orlova M. A. 1983: Rolj eolovogo faktora v solevom režime territorij. Izdateljstvo Akad. Nauk Alma-Ata, 230 p.
• Rac M. & Lovrić A.Ž. 1988: Native gymnosperms and their woods in Adriatic Archipelago. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles, 31 (2): I I2 - 124.
• Rac M. & Lovrić A.Ž., 1992: Taksonomija i fitocenologija endema iz roda Iris (Iridaceae) na primorskom kršu jugozapadnog Balkana. Bilten ekologa BiH (Sarajevo), ser. B, 5: 117 123.
• Rac M. & Lovrić A.Ž. 2000: Prazemljopis i geoekološki razvitak Istre i sjevernog Jadrana. Zbornik Bujština 2000, p. 124 - 133, 2 karte, Matica Hrvatska, Umag.
• Šegulja N., Lovrić A.Ž. 1977: Analyse biogéographique de l'ile de St.Marko. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 24 (8): 77 - 78.
• Volarić I. 1954: Prilog poznavanju flore i vegetacije jugoistočnog dijela otoka Krka (dipl. rad), 142 str. Prirodosl.- matem. fak. Zagreb.
• Yoshino M. 1973: Studies on wind-shaped trees. Clima Notes Univ.Tokyo 12: 1-52.
• Yoshino M. M. (ed.) 1976: Local wind Bora. Tokyo Univ. Press, 299 pp.
• Žgur V. 1956: Djelovanje bure u Velebitskom kanalu. Pomorstvo 11 (4): 131-133.

Poveznice

• Ekobotanika Senjskog otočja
• Jadranske grmolike zeljanice
• Ekocidi oko Baške na Krku
• Otočni fitoendemi oko Krka
• Dendroflora istočnog Krka
• Ekologija jadranske bure
• Hrvatski fitoendemi
• Prvić (Parvyć)
• Senjska bura

Reference

Original condensed digest from Dr.Sc. Thesis (1st Floral part) by A.Z. Lovric 1995 in University of Zagreb, from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, free for copying without changes.