Ekobotanika Senjskog otočja

Ekobotanika Senjskog otočja (flora, fauna, bentos i vegetacija Prvića, Grgura i Golog): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat izvora bez izmjena.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, dio dr. disertacie iz bioekologije, Sveučilište u Zagrebu 1995.
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - ADRZ, Zagreb HR-10000, Croatia

Abstract

Eco-botany of Senj Archipelago (ecological and biogeographic peculiarities of islands Prvić, Grgur and Goli): Prvić, Goli and St. Grgur are the most stormy and the largest uninhabited Adriatic islads. Recently they were geologically studied, but their biology was almost unknown. The richest flora of 351 species (16 endemics) is in Prvić, 307 in Goli, and 193 in St. Grgur, but 2 - 14 only halophytes in adjacent minor islets occur. From 1967-1995 we have studied 114 permanent marked stations in Prvić, 42 in St. Grgur, 21 in Goli from 1974, and 8 in minute islets with halophytes only.

In their zoning predominates the evergreen eumediterranean, but the upper ridge of Prvić (363 m) is supramediterranean with Ostrya, Festucion illyricae and Seslerio-Caricetum, in the southern side of Goli is the thermomediterranean Oleo-Pistacietum, and in south of St. Grgur Myrto-Pistacietum. The halophytes in stormy aerosaline cliffs reach up to the peaks of Prvić and Goli, and the calcified reefs of Lithophyllum sp.plur. are in northern shore of St.Grgur and in northeastern cape of Goli.

• Keywords: Adriatic, Prvić, St.Grgur, Goli island, bora storms, rockfields, halophytes, algae, xerophytes, reptilians, birds.

Sažetak

Prvić, Sv. Grgur i Goli otok su najburniji i najveći nenaseljeni otoci na Jadranu, koji su donedavna biološki bili najmanje proučeni, a samo geološki dosta poznati. Florno je najbogatiji Prvić s 351 vrstom (16 endema), pa Goli 307 i Sv. Grgur tek 193, a okolni manji otočići imaju samo po 2 - 14 halofita. Naša istraživanja od 1967. obuhvaćaju na Prviću 114 markiranih stalnih postaja, na Sv. Grguru 42, a na Golom 21 (od 1974), pa 8 manjih otočića samo s halofitima. U zonaciji tog otočja dominira tvrdolisni eumediteran, na višem grebenu Prvića (363 m) je supramediteran (crnograb, Festucion illyricae, Seslerio-Caricetum), na jugu Gologa termomediteranski Oleo-Pistacietum lentisci i na jugu Sv. Grgura Myrto-Pistacietum. Na zasoljenim burnim stijenama su halofiti do vrha Prvića i Golog, a na sjevernoj obali Sv. Grgura i na sjeveroistočnom rtu Gologa se nalaze ovapnjele litotamnijske police.

• Ključne riječi: Jadran, Prvić, Goli, Sv. Grgur, bura, kamenjare, halofiti, alge, kserofiti, gmazovi, ptice.

U v o d

Ova su složena poredbena istraživanja iz ekobotanike i bioklimatologie bila izvršena kroz tri desetljeća, od 1968.- 1995., a uz ino je glavni zaključni rezultat toga bila i izrada auktorove doktorske disertacie (Lovrić 1995). Ovdje su ukratko prikazani temeljni rezultati iz srednjeg dijela ove disertacie u svezi glavne poredbene postaje burnoga Senjskog otočja (Prvić, Grgur, Goli i okolni manji otočići). Još ini povezani rezultati također su ovdje prikazani u druga dva paralelna wiki-članka: Dendroflora istočnog Krka, kao i Otočni fitoendemi oko Krka.

Otoci Prvić, Sv.Grgur, Goli i desetak okolnih manjih otočića u Velebitskom kanalu su najburniji i zasoljeni sjevernojadranski otoci ispred grada Senja, tj. pod najjačim udarom Senjske bure. Zato se u prirodoslovnoj literaturi (Lovrić 1969a, 1976c, 1993a, 1995, 1997 itd.) oni navode pod zajedničkim zbirnim nazivom "Senj Archipelago" (Senjsko otočje). U tom burnom otočju je najveći i najviši Prvić, pa Sv. Grgur i Goli otok, a oko njih je izmedju Krka i Raba još niz manjih kamenih otočića (školji) samo s halofitima: najsjevernije Brezonjîn, pa Gaćica, Njivica, Aštèn, Zaglàv i najjužnija tri otočića Mićegôlo, ter još desetak golih hridi (školji) bez vaskularne makrovegetacije. Pored velikog otoka Krka je to najsjevernija otočna skupina na Jadranu i cijelom Sredozemlju, omeđena koordinatama 44 49'N - 44 56'N i 14 46'E - 14 51'E.

Prirodoslovna istraživanja

U široj prirodoslovnoj literaturi je nađeno ukupno 50 objavljenih radova (bez zoobentosa) koji pobliže obrađuju opće prirodoslovlje, geografiju, geologiju, ekologiju, floru, vegetaciju i faunu Prvića, Sv.Grgura i Golog otoka, ter okolnih manjih otočića. Ovdje nisu uvršteni općeniti širi pregledi koji tek usputno spominju i ove otoke bez inih suvislih podataka. Zatim se daje pregled ovih radova po stručnim područjima prirodoslovlja, a na kraju je bibliografski popis prirodoslovnih referenca za otočje Prvić-Grgur-Goli.

Geografija, geologija, ino prirodoslovlje

Za Senjski arhipelag još nema detaljnih pedoloških podataka i njihova tla nisu kartirana (usmeno priopćenje voditelja Pedološke karte prof. J. Martinovića). Izim povremenih meteoroloških zapažanja iz svjetionika Prvić i logora Goli, Senjsko otočje je donedavna u prirodoznanstvenom pogledu jedino geološki bilo zadovoljavajuće proučeno (Korolija i Borović 1966). Inače masivi istočnog Krka i Prvića kao nastavak Velebita, jedini na Jadranu pripadaju visokom krasu srednjih Dinarida, a ne nižem jadranskom krasu kao ostali naši otoci.

Po novijim poredbenim analizama Marjanca (1994), postoji mogućnost da je današnje Senjsko otočje bar dijelom bilo zahvaćeno najjačom pleistocenskom oledbom, jer su sedimenti od würmskih ledenjaka i danas vidljivi na brdima oko Baške i na Prviću. Zbog hladne bure, obale Prvića i Golog su jedine među jadranskim i sredozemnim otocima (uz sjevernu obalu Crnog mora i Azova) koje se povremeno za jačih zima zaledjuju s ledenim naslagama i preko 1m, slično kao i susjedna luka Senj. Opću ekologiju i zaštitu tog otočja razradio je Lovrić (1976a, 1976b, 1993a, 1995), a lokalno prirodoslovno nazivlje Lovrić (1968), Horvat-Mileković i Lovrić (1997).

Povijest Senjskog otočja

Još u antičko soba je grad Senj (Senia) bio glavna i najvažnija rana luka na Kvarneru, odakle su vodile važne rimske ceste u zaleđe kroz liku do Panonije, a na jugu kroz Senjski arhipelag su vodile česte brodske linije za Grčku i Italiju.

Senjski arhipelag je bio poznat već ranim Grcima pod imenom Elektrides nesoi (= "Smolasti otoci": grč. elektris = borova smola), jer su ranije do srednjeg vijeka Prvić i Goli bili većinom obrasli šumicama crnog bora. Današnji ostatci toga su još na istoku Prvića uvala Boròvica i greben Macãr: lokalni čakavski fitonim ranoga ilirskog iskona: macãr = crni bor (akado-huritski: maxri = bor).

Senjski arhipelag ulazi u službenu pisanu povijest od sredine IV. stoljeća pr.Kr., kada se u Senjskim vratima izmedju Prvića i Grgura odigrala završna pomorska bitka između starogrčke i liburnijske mornarice, gdje su kvarnerski Liburni poraženi, pa Grci odonda dijelom naseljuju i sjevernojadranske otoke. U kasnoj antici pod Rimljanima se to otočje latinski zove Insulae Scarduneae (= "Kamenjarski otoci), jer su zbog sječe i požara pod Rimljanima već bili dijelom ogoljeli, a tu u domaćoj čakavici naziv škardũn sve do danas označuje golu kamenjaru ili škrapar.

Od slične su antičke osnovice i dosadašnji nazivi kvarnerskih otočića Škarda kod Silbe i Škrda kod Paga (= "kameni otok"). Od rimskog doba su već pobliže poznati i latinski nazivi pojedinih pripadnih otoka u Senjskom arhipelagu, npr. Proteras (Prvić), Arta (Sv. Grgur) i Lepur (otočić Zecje između Senja i Baške). Kasnije pod Venecijom su ti otoci poznati kao Pervicchio (Prvić) i San Gregorio (Grgur), a jedino za Goli otok nije poznat raniji antički ni srednjovjeki naziv, izim kasnijega slavenskog Goli.

Florno-vegetacijski uvidi

Među svim jadranskim otocima (izim sitnih otočića i hridi), kvarnerski je Prvić donedavna bio biološki najmanje proučen i skoro bez ikakvih suvislih navoda o flori i vegetaciji, uz vrlo oskudne naznake za kopnenu faunu. Jedine ranije florne navode tek s 19 halofita i korova samo rubno na sjeverozapadu uz svjetionik Prvić spominje najranije Tommasini (1875), a njih iste bez dodatka formalno ponavlja i Morton (1915). Prva istraživanja flore Sv. Grgura je također započeo Morton (1915) koji tu navodi 63 vaskularne vrste, a Rauš (1987) spominje dio važnije dendroflore, dok Lovrić & al.(1989) daju provizorni prikaz zonacije i flornih elemenata.

Prva istraživanja flore Gologa je započeo Morton (1915), koji tu spominje pedesetak vaskularnih vrsta. Kasnije je zbog logora, istraživanje Gologa pod Jugoslavijom bilo skoro nemoguće, pa tek nakon njegova ukidanja slijede noviji nalazi. Šolić (1988) opisuje klimu i dendrofloru Golog, pa navodi 14 vrsta samoniklog drveća i grmlja i još 35 drvenastih egzota uzgojenih oko logora, a Lovrić & al. (1989) daju provizorni prikaz ekozonacije Golog s pregledom endema i relikata, pa je botanički sa stotinjak zabilježenih vrsta Goli donedavna u 20. stoljeću bio razmjerno najbolje proučeni otok u Senjskom arhipelagu.

Florna proučavanja manjih otočića i školjeva duž Velebitskog kanala je započeo Rossi (1923), koji tamo spominje pojedine halofite, dok je kasnije floru i vegetaciju manjih školjeva oko Senjskog otočja razradio Lovrić (1969, 1971d, 1995). Naša sustavna botanička istraživanja na Prviću i Sv. Grguru su započela još od 1967, pa tu na markiranim stalnim postajama traju preko tri desetljeća. Nakon postizanja dozvole pristupa, istraživanja su povremeno vršena i na Golom otoku od 1974, a sustavno od ukidanja logora 1989.

U novije doba je floru i vegetaciju Prvića, Golog i Sv.Grgura pobliže proučavao Lovrić (1968, 1971b, 1971c, 1983, 1992, 1993b, 1996, Bedalov i Lovrić 1978), pa florne kariotipove (Lovrić 1983), zatim vegetacijsku zonaciju (Lovrić 1976, 1995, Lovrić i Bedalov 1987a, 1987b, Lovrić i Rac 1988a, 1988b, Lovrić & al. 1988) i morske alge na obalama tih otoka (Lovrić 1971c, 1976b, 1995, 1997, Lovrić & al. 1988, Lovrić i Sekulić 1991).

Tim fitocenološkim snimkama uz kopnenu vegetaciju i obalne halofite, obuhvaćene su još i plitkomorske alge koje su pod utjecajem dinamike valova do nekih 12m dubine, a samo pod sjeveroistočnim i južnim klisurama Prvića uz pomoć profesionalnih ronilaca (iz Slovenije i Njemačke), sabiran je i dublji cirkalitoralni bentos do donje granice koraligenskih alga oko -80m dubine.

Faunistička istraživanja

Prve još oskudne navode za faunu Prvića spominje Cubich (1875). Specialistički podatci za Prvić i manje otočiće počinju radovima Mareka (1901-1905) o otočnoj avifauni oko Senja. Kasnije slijede: Riedl (1966) s navodima o bezkralješnjacima obalnih špilja na Prviću, pa o gmazovima i žabama Prvića (Lovrić 1976d, Lovrić i Volarić-Mršić 1976, Mršić 1989) i pobliže o avifauni otočja Prvić-Grgur-Goli (Lovrić 1969, 1971, 1973). Za kukce i druge člankonošce tog otočja u dostupnoj literaturi nisu nađeni neki posebni prilozi. Radovi o okolnoj podmorskoj fauni (zoobentos) ovim pregledom nisu obuhvaćeni.

Prirodne značajke Senjskog otočja

Nakon gornjega povijesnog pregleda ranijih iztraživanja, na temelju niže navedene bibliografije, sad se daje kratki sažeti izvod objavljenih prirodnih značajka tog otočja, s posebnim osvrtom na floru, vegetaciju i kopnenu faunu. Da se izbjegnu višestruka ponavljanja za pojedine otoke, prvo se navode zajedničke prirodne značajke cijelog otočja, pa zatim uz pojedine otoke i njihove lokalne osobitosti.

Opće ekološko-geografske značajke

Svi su ti otoci uglavnom vapnenački i kameniti s oštrim golim hiperkrasom (ultrakarst), a jedina djelomična iznimka je Sv.Grgur koji je na jugu obrastao makijom. Senjsko otočje su najsjeverniji, najhladniji i najvjetrovitiji otoci na Sredozemlju. To je baš područje pod najjačim i najčešćim udarom Senjske bure, uz najjaču i najviše dosežnu posolicu. Izim najviših vrhunaca Biokova i Velebita, kod nas je i u Senjskom otočju najizrazitiji učinak čestih i dugotrajnih olujnih vjetrova i zato je tu većina područne vegetacije prilagođena na jaki vjetar.

Zapadnije i južnije od Velebitskog kanala je vidljivi ekološki učinak bure sve slabiji, a specifične odporne vrste i eolske zajednice su južnije sve rjeđe ili sasvim izostaju, do srednjojadranskih pučinskih otoka gdje opet pridolazi druga termofilnija eolska vegetacija pod jakim utjecajem pučinskog juga. Danas su otoci Senjskog arhipelaga uglavnom nenaseljeni, pa su to sad najveći nenastanjeni otoci na Jadranu.

Inače su u većem dijelu sjevernog Jadrana, oko Istre i u Kvarneru priobalna dna razmjerno plića, položita i često zamuljena, a najveće su dubine oko 30-60m. Naprotiv su u gornjem Jadranu izrazito najstrmija i dublja dna baš u Velebitskom kanalu oko Senjskog otočja gdje su priobalna dna većinom klisurasta i kamenita, a prama sredini kanala na većoj dubini muljevita. Srednja dubina kanala oko Senjskog otočja je 80 - 95m, a mjestimice su i podmorske uvale s najvećim dubinama gornjeg Jadrana: zapadnije uz Plavnik do -118m, pa na jugoistoku Prvića pod rtom Šilo do -107m, a istočno od Gologa do -102m, itd.

Na više mjesta ovdje iz dubina strše blizu površine podmorski kameni vrhovi i kraški grebeni kao olujni plitki brakovi ili tzv. "sike". Većinom su obrasle šumicama većih alga (rod Cystoseira) i poznate su kao bogate ribolovne postaje tu staročakavski nazvane "nilòva" (= južnije 'brak' u Dalmaciji): npr. plićak Libãn južno od Stare Baške, Plitvâc na zapadu Sv.Grgura, Pećna sika na istoku Prvića, plićak Njivica u Grgurovu kanalu jugozapadno od Prvića, itd.

Po dugoročnim zapažanjima (Meterolološki dnevnik svjetionika Prvić), za jake bure u Senjskim Vratima olujno more ne stvara normalne grebenaste valove, nego zbog odbijanja oštrih trohoidnih valova od okolnih klisura tu nastaje ukrižano piramidalno valovlje visine i preko 5m. Naprotiv pri zimskoj levantari (orkanski istočnjak) već se gube valovi, pa pod udarima najjačih "šijûna" (vrtloga) nestaje sama površina mora i razplinjava se u prijelazni polutekuće-poluplinoviti sloj posolice.

Tada se tu zbog žestokih vjetrovnih struja (drift) bijelo pjenušavo more doslovce prelijeva iz Velebitskog kanala u Kvarnerić i juri kao velika slapovita bujica uz zaglušnu tutnjavu tzv. "urÿn" (= 'rika orkana'). Po čestoj uzburkanosti i neplovnosti, naša Senjska Vrata se u Sredozemlju može još usporediti s podjednako burnim Kerčkim Vratima izmedju Krima i Kavkaza, kao i s olujnim Mesinskim tjesnacom između Sicilije i južne Italije (klasična "Scila i Haribda"), gdje je i osobita obalna vegetacija alga razmjerno slična kao i tu kod nas.

Opće florno-vegetacijske značajke

Zbog spomenute neistraženosti, uz osobitosti i raznolikost eolskih ekosustava, u Senjskom arhipelagu su vršena podrobna dugoročna iztraživanja flore, faune, vegetacije i zonacije tijekom tridesetak godina u svim vegetacijskim sezonama, a na Prviću još i svakog mjeseca. Kroz tri desetljeća je na Prviću tako analizirano 114 markiranih stalnih postaja (od tih pola duž obale) i na Sv.Grguru 42 postaje, a na obali Gologa 21 postaja od 1974 i desetak u njegovoj unutrašnjosti od 1989.

Također je izvršeno detaljno vegetacijsko kartiranje Prvića i manjih otočića 1:10.000, a Sv. Grgura i Golog otoka 1:20.000. Zbog jake hidrodinamike i strmih klisurastih obala tu unatoč bliskog kopna, obalna flora halofita i morskih alga većinom imaju pučinski sastav, kao na srednjojadranskim i inim izoliranim sredozemnim otocima. Na temelju niže nabrojene bibliografije i kartiranja, sumarni pregled vegetacijske zonacije tog otočja daje se u idućem poglavlju.

Glavne značajke faune (bez zoobentosa)

Iako vjetrovi načelno nemaju izravnog učinka na faunu osim na leteće ptice, zbog sinekološke raznolikosti ekstremnih staništa i biocenoza, fauna tog područja je medju jadranskim otocima razmjerno bogata s nizom rjeđih relikata. Među kopnenim kralješnjacima su na tim burnim otocima od vodozemaca značajne samo poluodporna žaba Bombina variegata (L.) i najodpornija na buru Bufo viridis Laur. Među brojnim gmazovima su tu na burnom krasu značajni gušteri Algyroides nigropunctatus (Dum.& Bibr.), Podarcis melisellensis fiumana (Werner) i Lacerta trilineata Bedriaga, a od neotrovnih zmija Malpolon monspessulanus (Hermann) i najčešća na jačim burištima Telescopus fallax (Fleisch.), pa uz poluslane lokve još Natrix tessellata (Laurenti).

Od sisavaca je tu najvažniji Oryctogalys cuniculus L. (patuljasti tip). U avifauni burnih obala i otočića su tu najčešće obalne gnjezdarice Larus cachinnans michahelles Neum. i Phalacrocorax aristotelis desmarestii (Payr.), a na ekstremnim burištima Prvića još gnijezde i pučinske Puffinus puffinus yelkouan (Acerbi) i rjeđe Oceanodroma leucorrhoa castro (Harc.). Na višim klisurinama ovdje često gnijezdi Gyps fulvus (Habl.) s ukupno 29 parova god. 1993 na Senjskom otočju (Prvić 26, Goli 2, Sv. Grgur 1), pa Bubo bubo (L.), Falco naumanni Fleisch., Corvus corax L., Apus melba (L.) i na Golomu A. pallidus illyricus (Tschusi), a na točilima i kamenjarama Monticola solitarius L., pa na vršnim stepskim travnjacima najviše na Prviću Burrhinus oedicnemus (L.), Acanthis cannabina mediterranea (Tschusi) i dr. (vidi još pobliže Lovrić 1971e).

Geosustav vegetacijske zonacije

Iako su to razmjerno manji otoci, u Senjskom otočju postoji jasno izražena visinska zonacija, od supramediteranskog područja crnograba s visinskim travnjacima na najvišem grebenu Prvića, pa do najtoplijih termomediteranskih makija na južnim padinama Gologa i Sv.Grgura. Najveće plohe tu zauzima eumediteran, dok je uz burne i zasoljene obale vrlo prostrani i visoki adlitoralni pojas halofita, osobito na Prviću i Golomu. Međunarodno nazivlje vegetacijskih pojasa na Sredozemlju je ovdje primjenjeno po općim standardima CIESM, dok su samo u zagradi pridodani i neki novi "egzotični" pojasi po Trinajstiću (koji se inače ne rabe drugdje izim tu u Hrvatskoj).

Supramediteran, mediteransko-montani p.

Vršni supramediteran (mediteransko-montani pojas, "epimediteran" Trić.) je uz Vidovu goru na Braču, sjeverni Cres i jugoistočni Krk, među ostalim jadranskim otocima jasno razvijen zbog bure još i duž olujnog grebena Prvića, gdje doseže najniže otočne položaje. Tu pripadna vegetacija pokriva veliki dio visoravni Prvića, tj. duž cijelog sjeveroistočnog grebena, od najvišeg vrha 363m pa do 160m na sjevernoj strmini, pa još izdvojene olujne vrhove iznad 270m na jugozapadu Prvića. Tu su vršne šume uništene i preostali su pojedini crni borovi s nekoliko usamljenih grmova crnograba, ali se tu ističu prostrani visinski travnjaci zamjenske brdske sveze Festucion illyricae (Horv.) Ritter. i na sjevernoj strmini čak visinski travnjak Seslerio-Caricetum humilis Horv.

Poluzimzeleni eumediteran

Poluzimzeleni eumediteran je najprostraniji vegetacijski pojas Senjskog otočja, gdje obuhvaća oko 3/4 svih otoka, osim grebena i sjeverne padine Prvića, pa južnog priobalja na Golomu i Sv. Grguru. Tipske šume crnike, Orno-Quercetum ilicis Hić. visoke do 11m, nalaze se samo na jugozapadnoj padini Sv.Grgura, dok na jugoistoku i zapadu Grgura, pa na zapadnoj strani vrha Golog i u jugoistočnim uvalama Prvića postoje tek niže degradirane makije ili pojedina stabla i skupine crnika. Glavni i najprostraniji zamjenski pašnjak uz crnike na Golomu, Sv. Grguru i jugozapadu Prvića je Asphodelo-Chrysopogonetum grylli Hić.

Tvrdolisni termomediteran

Tvrdolisni termomediteran (= tzv. "stenomediteran" Trić.) na ovim otocima dostiže svoju najsjeverniju granicu u okviru Jadrana i cijelog Sredozemlja. Tu se nalazi samo u nižem pojasu do 70m na južnim priobalnim obroncima Gologa i Sv.Grgura s oskudnom makijom sveze Oleo-Ceratonion Br.Bl.: na jugu Sv.Grgura je takva zajednica Myrto-Pistacietum lentisci (Mol.) Bolos, a na jugu Gologa Oleo-Pistacietum lentisci (Br. Bl.) Mol.

Halofitni adlitoral

Halofitski adlitoral (priobalni pojas) je zbog jake bure i česte posolice u ovom otočju prostraniji negoli igdje drugdje uz Jadran: na sjeveru i istoku Prvića halofiti sasvim dominiraju do 90m nad morem, na sjeveru i istoku Gologa do 60m, a samo oko poluizloženog Sv.Grgura i u zaklonu na jugozapadu Prvića i Gologa ne prelaze 7 - 16m nad morem. Međutim pojedini halofiti kao Crithmum i Limonium uspinju se na vršnim sjeveroistočnim stijenama Gologa do 200m i na Prviću čak do 350m nad morem. U tom pojasu su najprostraniji kserohalofiti iz sveze Crithmo-Limonion Mol.

Morska vegetacija alga

Izim prikaza fitobentosa za otok Rab i obale Krka, donedavna za morsku floru i hidrovegetaciju morskih fitocenoza Senjskog otočja nije bilo sustavnih fitocenoloških podataka, izim tek fizionimskih opisa biocenotskih formacija. Zbog jake i česte hidrodinamike olujnog mora, tu je u plićim pojasima poremećena zonacija prama ostalom Jadranu. Zbog čupanja olujnim valovima, gornja granica podmorskih travnjaka Zosteretea je na tom području najniža u Jadranu: neodporna Zostera tu uglavnom izostaje, a poluodporna Posidonia raste tek ispod 5-9m dubine i jedino najodpornija Cymodocea često tu počinje već od -3m. Umjesto toga ovdje razne ovapnjele alge na olujnim profilima dominiraju u većini pojasa, npr. i u infralitoralu gdje su inače rjeđe, dok na obali tvore police, a dublje pod otocima koraligen.

Dosad je uz burne obale oko Prvića i u Grgurovu kanalu nađeno l75 vrsta makroalga (Rhodophyta, Phaeophyta i Chlorophyta) i 42 cianofita. Ovdje su slabije zastupljene zelene alge, većinom manje otporne na olujnu hidrodinamiku, a među smeđim algama su značajni npr. endem Fucus virsoides J.Ag., uz obilje pučinskih i dubinskih cistozira npr. Cystoseira adriatica Sauv., Cy. compressa (Esp.) Gerl.& Nizam., Cy. corniculata (Wulf.) Hauck., Cy.crinitophylla Erceg., Cy. moniliformis Hauck, Cy.schiffneri Ag., Cy.spicata Erceg., Cy.zosteroides (Turn.) C.Ag. i dr.

Među crvenim algama je tu nadasve značajno u Jadranu najveće bogatstvo s čak 43 vrste ovapnjelih alga, koje su odporne i prilagođene na olujno more npr. Lithophyllum tortuosum (Esp.) Fosl. (L. imbricatum Zan.), najodporniji Goniolithon papillosum (Zan.) Fosl. na ekstremnim burištima, a najčešći je Spongites notarisii (Duf.) Athan, pa obilno Peyssonellia rosamarina Boud.& Deniz., Crodelia cabiochae Boud., Amphirhoa beauvoisii Lamour., Corallina squamata Ell.& Sol. i dr. Uz njih su tu i dvije tvrdo-ovapnjele zelene alge: Codium coralloides (Kutz.) Silva i Valonia caespitula Zanar. Od mekih alga su ovdje najodpornije i značajne za obalna burišta još npr. Catenella caespitosa (With.) Irvine, Dilophus mediterraneus Schiff., Flabellia minima (Ernst) Nizam. i dr.

Nadmorski supralitoral

Nadmorski supralitoral u rasponu dosega prosječnih valova je tu na kamenitim obalama nad granicom plime većinom gol, samo s tamnijom mikrovegetacijom cijanofita Pleurocapsetalia Erceg. U njemu se od makroalga, u vlažnijim procjepima burnih obala Catenelletum caespitosae (Zal.) Hart. uspinje i do 3m uvis, a u poluizloženim špiljama je rjeđi Hildenbrandtietum rubrae (Feld.) Giac. do lm.

Obalni mediolitoral

Površinski mediolitoral u rasponu plime i oseke, na burnim obalama sadrži već bujniju i raznoliku vegetaciju alga. Tu je na poluizloženim kamenim obalama najčešća zajednica Phymatolitho-Lithophylletum incrustantis (Erceg.) Giac., a na olujnim hridinastim obalama i rtovima su ovapnjele naslage i police Goniolitho-Lithophylletum imbricati (Lorenz) Lov., npr. uz Senjska vrata nasuprot Prvića, pa na sjeveroistoku Sv. Grgura i na sjeveroistočnom rtu Gologa. Za olujne obalne izvore sa zimskim zaleđivanjem u Velebitskom kanalu i oko Prvića je značajna sezonska as. Nemalio-Laurencietum papillosae (Zal.) Kal.Gut., a uz zaklonjena obalna vrela u uvalicama je rjeđi Fucetum virsoidis (Zal.) Pign. (draga Brezonjin uz svjetionik Prvić i dr.).

Uronjeni infralitoral

Plitkomorski gornji infralitoral (infralittoral fringe) ispod granice oseke na strmim stijenama pod burnim obalama, rtovima i školjevima tu većinom sadrži posebne ovapnjele naslage Phymatolitho-Corallinetum mediterraneae (Feld.) Mol. najviše oko Prvića i Golog, a na poluizloženim strminama najviše oko Sv.Grgura i drugdje ih zamjenjuje siromašnija as. Ceramio-Corallinetum officinalis (Zal.) Pign. Na burnim plićim kamenjarama nižih otočića, rtova i brakova je tu čest Cystoseiretum spicatae Erceg., a na degradiranim poluizloženim kamenjarama uz uvale Arbacio-Lithophylletum incrustantis (Zal.) Boud. s obiljem ježinaca.

Na plitkim šljunkovitim siparima u poluizloženim uvalama se nalazi Acetabulario-Padinetum pavonicae (Lorenz) Zal. i u pješčanim uvalama većinom Cymodoceetum nodosae (Feld.) Br.Bl., dok je tu rjedji Posidonietum oceanicae (Zal.) Mol. u zaklonjenim uvalama i na dubljem dnu. Tu uglavnom izostaju nitrofilne alge zagađenog mora iz sveza Ulvion Bern. i Enteromorphion Had.

Prirodoslovne osobitosti Prvića

Na Jadranu postoje dva različita i udaljena otoka sličnog imena Prvić: poznatiji, manji i naseljeni u Dalmaciji kod Šibenika, pa ini veći i nenaseljeni sjevernije kod Senja kojemu je izvorni domaći naziv Parvîć u Baški i Loparu (usp. i dva slična otoka Škrda i Škarda kod Zadra). Kvarnerski Parvić je mnogostruko veći i viši od šibenskog Prvića, s površinom 14,7 km2, dužine 7,5 km i najveće visine 363m. Zato on spada među desetak najviših jadranskih otoka i nadvisuje niz naših poznatih velikih otoka kao Pag, Dugi, Kornat, Olib, Ugljan, Pašman, Šolta, itd.

Svojom građom i oblikom je Prvić manja kopija i nastavak susjedne Obzòve gore na jugoistočnom Krku, od koje je odvojen burnim tjesnacom Senjska Vrata. Iako je nešto niži od Krka i Raba, reljef Prvića je još strmiji i vrhunci oštriji: Zato Prvić općenito sliči na visokoplaninski greben što izranja iz mora i uz pučinsku Jabuku, Prvić je najstjenovitiji i drugi najnedostupniji otok na Jadranu. Izim manje strme zapadne padine, Prvić je poput bedema tvrđave, skoro sa svih strana u dužini od 21 km opkoljen neprekidnim nizovima divovskih klisurastih odsjeka visine po 150 - 320m: na sjeveru prevjesne klisure Štrabutýkove (230 m), pa na istoku odsjeci Lumbârde (240 m) i na jugu najveće klisurine Skoplje (310 m).

Na jugozapadu je niz od desetak tornjastih kukova Zvonîci kao otočna kopija Tulovih greda iz Velebita, a najveći su tu tornjevi Vakantûn, Vela-Zvonŷk (oko 90m), Fašanàs (180m), Pregàs, Sinỳca i najjužniji Aštèn izdvojen kao otočić na moru. Zbog tolikih klisura je unutarnjost Prvića teško dostupna bez alpinističke opreme, uglavnom samo kroz kanjonske doline Smokòva i Tarštenòva na zapadnoj strmini, pa Pećnà s istoka. Kroz ostale klisure Prvića su usječeni neprohodni obalni klanci Katàćina, Opàdna, Velagêt, Malagêt, Podagêt i druge slične "geti", u kojima gnijezdi osim Cresa, druga najbrojnija kolonija supova na Jadranu (26 parova 1993). Uski plodniji fliš je razvijen samo uz jugozapadnu obalu oko rta Pipa.

Unutarnjost Prvića je valovita kraška visoravan od 260-300m visine, izbušena brojnim ponikvama i duž sjevernog, istočnog i južnog ruba omeđena nizom grebenastih vrhova. Najsjeverniji je stjenoviti Greben (235m), istočnije oštro-piramidalni Kur (348m), Bobòva (357m) i najviši zaobljeni Sipòvac (363m), pa na istočnom grebenu Orlòvica (354m), Ravnina (312m) i Kudîja (341m), a na jugu Zalaklàk (277m), Zarakòva (302m), Supòvica (308m), Ravnocelò (310m), Hrastòva (299m), Mražna (306m), najzapadnije Lukovîšće (251m) i nasred otoka Ospàc (307m). Na južnom grebenu Prvića u ponikvi je veća kraška lokva (jezerce) Zarakòvica širine dvadesetak metara i dubine 1-3 m.

Najveće plohe Prvića od mora sve do vrhova su gomile stijenja, gole kamenjare i suhi stepski travnjaci, a samo u kanjonima, ponikvama i obalnim uvalama ima manjih šumica i pojedinih stabala. Najviši burni greben iznad 280m je skoro bez dendroflore, a također i presoljeni priobalni pojas ispod 70m, osim zaklonjene zapadne obale gdje najotporniji borovi i smokve rastu skoro do mora.

Zbog čestih i trajnih olujnih vjetrova na Prviću je visinska zonacija vegetacije najgušće zbijena i uža negoli igdje kod nas: pojedini su pojasi ovdje široki jedva po 70-100m, pa iznad tvdolisne obalne crnike i zelenike, na vrhovima od 310m već rastu subalpske vrste kao na Dinaridima. Zbog strmine, nedostupnosti i burne klime je Prvić danas najveći nenaseljeni otok na Jadranu.

Osebujna bogata flora

U donedavna skoro nepoznatoj flori Prvića (tek 21 vrsta), novijim je sustavnim istraživanjima nađeno ukupno 351 vaskularnih vrsta, što je razmjerno bogatije od inih osrednjih otoka slične veličine na Jadranu. U oskudnoj dendroflori su najčešći i najodporniji Pinus nigra Arn., Fraxinus ornus L. ampl. (+ Fr. argentea Lois.), Ficus carica subsp. erinosyce (Risso) M.G. (F. caprificus Tsch.& Rav.), Quercus ilex, Philyrea latifolia L., Pistacia terebinthus L. ampl. (+ P. calcivora Radić), Juniperus oxycedrus L., itd. Na burnom krasu Prvića je podivljalo tek par najodpornijih egzota kao Opuntia compressa (Salm.) Macb. i grmasti Ailanthus sutchuensis Dode.

Na najhladnijem sjevernom grebenu Prvića raste na najmanjoj visini među otocima (i neposredno uz najviše halofite), od 180 - 360m niz gorskih i subalpskih vrsta iz viših primorskih Dinarida, koje su čak dominantne u vršnoj vegetaciji na burnom grebenu Prvića: Minuartia capillacea (All.) Graeb., Sesleria juncifolia Suffr., Festuca valesiaca Schl.: Gaud., Daphne alpina L., Arabis hornungiana Schur, Crepis chondrilloides Jacq., Globularia meridionalis (Podp.) Schwarz, Sedum dinaricum M.G. (S. orientale Boiss.), Linaria pallida Ten., Aurinia orientalis (L.) Gris., Asplenium csikii Kumm.& Andr. itd.

Iz gorespomenutih tragova oledbe i današnjeg učinka hladne bure su logično objašnjivi najniži otočni nalazi tih visinskih vrsta na grebenu Prvića i susjednim vrhovima oko Baške na jugoistočnom. Na južnim obalnim strminama Prvića su značajni i neki subtropski indosaharski kserofiti na sjevernoj granici npr. Hyoscyamus muticus L., Rumex suffruticosa (Willk.) DC, Sedum clusianum Ten. i dr.

Na Prviću su posebno obilni i u vegetaciji često dominantni kvarnerski endemi npr. Allium lussinense (Har.) Degen, Aurinia media (Host.) Schur., Campanula istriaca Feer., Carlina fiumensis Simk., Centaurea aliena Wagn., C. dalmatica Kern., C. rossiana Wagn., Festuca lapidosa (Deg.) Mfg.Dbg., Iris swertii Lam., Leucanthemum platylepis Borb., Microrrhinum aschersonii (Simk.) Speta, Peucedanum crassifolium Hal.& Zahl., Phyllitis hybrida (Milde) Chr., Rosa liburnica Borb. (R. freynii Tomm.), Senecio fluminensis Simk. i dr.

Tu su još značajniji uži lokalni stenoendemi oko Senjskog otočja u Velebitskom kanalu: Allium horvatii Lov., Asperula dalmatica (Wol.) M.G. (A. wolosczakii Korica), Astragalus dalmaticus (Vis.) Bunge, Astragalus hinkei Sadl. (A. curictanus Lov.), Centaurea liburnica Lov.& Rac, (C. troglodytes Lov.), Plantago wulfenii Willd.: Spr., pa još desetak usko endemskih podvrsta i lokalnih križanaca.

Osebujnosti vegetacije

Iz sadanje dendroflore i rasporeda posebnih odpornih travnjaka proizlazi, da je zbog olujne klime i jake posolice još u prvobitnoj prirodnoj vegetaciji skoro pola površine Prvića najvjerojatnije već bilo bez šume tj. pod današnjim vjetrovitim stepama. To su u zasoljenom priobalnom pojasu do nekih 70m aerohalinske stepe Artemision lobelii Hić, a u olujnom vršnom pojasu od 280-360m burne stepe Festucion illyricae (Horv.) Ritter. U srednjemu šumskom međuprostoru od 70-280m, sadašnja dendroflora i zamjenski travnjaci su posebnog sastava i većinom različiti od ostalih otoka i primorja.

Danas na Prviću mjestimice rastu dva tipa šumica i šikara: oko istočne uvale i doline Pećnà je najveća ploha tvrdolisne makije Orno-Quercetum ilicis Hić, a u susjednom kanjonu Boròvica je samonikli fragment crnoborove šumice "Macâri" iz južne sveze Orno-Pinion nigrae (Fuk.) Em, dok pojedina stabla i grupice borova rastu i zapadnije do uvale Tarštenòva. Od nižih grmljaka u uvalama uz more je Rubo-Viticetum agnicasti Lak.& al. i na gornjoj visoravni manje sastojine Seslerio-Juniperetum oxycedri (Hić) Lak., a samo u zaklonjenim i vlažnijim ponikvama su fragmenti trnjaka Paliuretum s.l.

Na većini ostalih ploha diljem Prvića su raznolike vjetrovite stepe i burne kamenjare. Na olujnoj sjeveroistočnoj strani najviših vrhunaca od 310-360m su tjemene gole kamenjare Minuartio-Asperuletum rigentis Lov. i ispod njih na sjeveroistočnoj padini travnjak Seslerio-Caricetum humilis Horv. Sva ostala visoravan i južniji vrhovi iznad 230m uglavnom su obrasli burnim stepama: na otvorenim ravnim plohama Festucetum illyricae-valesiacae Horv., a u ponikvama Festuco-Poetum bulbosae Horv., pa na strminama prostrana točila Drypidetum jacquinianae Hić. i samo na višim brdskim stijenama Campanulo-Centaureetum dalmaticae Hić. Uz visinske torove je bodljasti Verbasco-Onopordetum illyrici (Hić) Mart., a u brakičnom gornjem jezeru Zarakovica Coleogeto-Zannichellietum (Soo) Hart.

Na nižim priobalnim padinama najčešći je pašnjak Brachypodio-Stipetum bromoidis Hić, pa na burnim grebenima Desmazerio-Sedetum orientalis Pold. i u zaklonjenim uvalama Stipo-Salvietum officinalis Hić., a u vlažnijim zasjenjenim rupama i procjepima Eucladio-Adiantetum Br.Bl. Na donjim burnim i zasoljenim padinama uz obalu do 90m prevladava Helichryso-Artemisietum canescentis Hić, uz zaštićenu i topliju zapadnu obalu Asphodelo-Chrysopogonetum grylli Hić, a uz donje torove bodljasti Scolymo-Marrubietum incani Hić. Na burnim i zasoljenim obalnim stijenama oko Prvića su grmasti hazmofiti Aurinio-Astragaletum dalmatici (Hić) Lov. i na presoljenim olujnim kamenjarama Limonio-Camphorosmetum monspeliacae Karp.& Mir., a u zaštićenim kamenim uvalama Plantagini-Limonietum cancellati Hić.

Prirodoslovne osobitosti Gologa

Goli otok (228 m) leži istočno od Raba, u Velebitskom kanalu južnije od Prvića, kojega je Goli uglavnom smanjena kopija. Nakon Prvića, to je isto najburniji i najjače zasoljen među jadranskim otocima, pa je po svojemu golom krasu i osobitoj eolskoj vegetaciji to osiromašena preslika susjednog Prvića. Obale mu imaju oblik pravokutnog trokuta, a samo je jugozapadna obala poluzaštićena od bure i blaže položena s više uvalica. Ostale sjeverne i istočne strmine Gologa su pod najjačim udarom velebitske bure, kao nizovi klisura dugih oko 4 km i visine do 220m. Najviši je vrh Čelo (228 m) okomito nad sjeveroistočnim rtom Markònj i na sastavku najviših sjevernih i istočnih klisura.

Poput Prvića i najveći dio Gologa je kameniti ljuti kras, gdje su jugozapadne padine i istočne klisurine od čvrstih krednih vapnenaca, a sjeverne strmine su građene od mlađih trošnih breča i numulitnog vapnenca, pa su većinom pokrivene točilima. Nakon II. svj. rata je od 1948.-1987, na nižem jugozapadu Golog otoka bila najveća politička robijašnica u bivšoj Jugoslaviji, s nizom logorskih kaznionica i kamenoloma, koji su danas napušteni u ruševinama. Oko njih su na jugozapadu, prekomorskim dovozom zemlje kroz prisilni rad na krasu podignute šumske plantaže i parkovi, većinom Pinus brutia Ten., Cupressus sempervirens L., Pittosporum tobira Ait., Robinia pseudacacia L., Populus hybr., itd.

Florno bogatstvo Gologa

Novijim istraživanjima je na Golom otoku, unatoč prividnom siromaštvu i ogoljelosti, ipak nađena razmjerno bogata i raznolika izvorna flora od 308 samoniklih svojta uz još tridesetak sađenih ili podivljalih egzota, što je bogatije od inih manjih otoka takve veličine na Jadranu i Sredozemlju. U flori Gologa su kao i na Prviću česti isti kvarnerski endemi, ali je tu manje užih lokalnih stenoendema Senjskog otočja: samo Allium horvatii, Asperula dalmatica, Astragalus dalmaticus i Plantago wulfenii.

Na nižem grebenu Gologa izostaju visinske dinarske vrste iz vrhova Prvića, ali su tu uz more češći južni kserofiti kao Olea europaea subsp. sylvestris (Brot.) Nym. (O. oleaster Hofg.& Link), Pistacia lentiscus L., Suaeda vera Gmel., Rumex suffruticosa, itd. U avifauni Golog su značajne gnjezdarice Gyps fulvus (2 para = dokazna pera iz gnijezda), Falco naumanni, Corvus corax, Phalacrocorax aristotelis, pa Apus pallidus ovdje s najsjevernijim kvarnerskim gnjezdištem pod sjevernim stijenama.

Vegetacijske zajednice

Zbog nižeg reljefa, na profilu Gologa su razvijena samo dva vegetacijska pojasa: najveći dio tog otoka pripada poluzimzelenom eumediteranu, a samo uz južnu obalu je uži termomediteran, pa tek na najvišem vrhu neznatni tragovi submediterana. Najveće šumske plohe na Golomu tvore antropogene šikare podivljalih egzota (Robinietalia) uz jugozapadnu obalu oko bivšeg logora: to je niže uz more Cupresso-Pinuetum brutiae Lak.& al., a na nutarnjim višim padinama Ailantho-Robinietum pseudacaciae Neuh., pa na zidinama i ruševinama Agave americana i Opuntiae spp.

Iz samonikle dendroflore su na južnoj padini brda Maslinje najveće plohe makije Oleo-Pistacietum lentisci Mol. i u južnim uvalicama obalne šikare Rubo-Viticetum agnicasti Lak.& al., a iznad njih u zaleđu Brachypodio-Juniperetum oxycedri Lak.& al. i u zaklonjenim ponikvama trnjak Paliuretum s.l., pa na zapadu glavnog vrha manji fragment sveze Quercion ilicis. Preostali veći dio Golog otoka (oko 3/4) pokrivaju suhi travnjaci i kamenjare, a najviše Asphodelo-Chrysopogonetum grylli Hić.

Na prostranim degradiranim plohama na jugozapadu oko bivšeg logora su uglavnom ruderalni bodljikavci Scolymo-Marrubietum, Geranio-Silybetum mariani, Erigeroni-Xanthietum, Cynodonti-Plantaginetum, Urticetum piluliferae-caudatae, a na višim obroncima Verbasco-Onopordetum illyrici i dr. Iznad logora na zaravni Domalovica oko 140 m je poluslana lokva pod utjecajem jake posolice, pa oko nje rastu halofiti: uz obalni rub Juncetum maritimi-acuti, a u vodi Coleogeto-Zannichellietum. Na olujnomu najvišem vrhu Ćelo su eolske stepe Festucetum illyricae-valesiacae Horv., a na srednjim padinama na jugu i zapadu Brachypodio-Stipetum i najviše Asphodelo-Chrysopogonetum, pa na nižim priobalnim padinama na jugu i zapadu uglavnom Helichryso-Artemisietum i Desmazerio-Sedetum, a na olujnim kamenjarama bodljikavi Drypidetum jacquinianae Hić.

Oko burnih presoljenih rtova Blažna na jugu i rt Sajalo na sjeverozapadu su gole slane kamenjare as. Artemisio-Salsoletum ponticae i lišajske kamene pustinje Verrucarion adriaticae, a na manjim obalnim stijenama Plantagini-Limonietum cancellati Hić. i u uvalama Euphorbio-Glaucietum flavi Hić. i Juncetum maritimi-acuti Hić. Na trošnim sjevernim strminama je mozaik prostranih točila Drypido-Peltarietum i na višim stijenama Campanulo-Centaureetum dalmaticae, a na nižim presoljenim strminama sve do 70 m su izraziti halofiti Crithmo-Arthrocnemetum glauci i u špiljama Eucladio-Phyllitidetum Hić. Najburnije istočne klisurine prama Velebitu su najsličnije Prviću: na gornjim stijenama Aurinio-Astragaletum dalmatici i na policama vrtići Dauco-Silenetum reiseri, a na donjim zasoljenim stijenama Allio-Astragaletum i na policama Limonio-Camphorosmetum, pa u špiljama Eucladio-Adiantetum.

Prirodoslovne osobitosti Sv.Grgura

Otok Sveti Grgur (domaće čakavsko ime je Šagargũr, 232m): Do 17. stoljeća se taj otok po obilju šume zvao Drivenîk i nakon toga tek postaje Sv. Grgur (tj. prvo talij. San Gregorio), a ovdašnji domaći naziv zapravo je Šagargũr. Sv.Grgur je reljefno, klimatski i ekološko-vegetacijski bitno različit od Prvića i Gologa, a puno je sličniji južnijem Rabu, kojega je po reljefu i vegetaciji tu umanjena kopija: Ima puno blaži reljef i manje vjetrovitu klimu, jer je višim grebenom susjednog Prvića donekle zaštićen od izravnog udara Senjske bure. Zato su tu zaklonjene južne i zapadne padine uglavnom obrasle klimaksom tvrdolisnih šuma i makija Quercetalia ilicis Br.Bl., dok eolska vegetacija na Grguru pokriva tek manje plohe najvišeg vrha i sjevernog rta.

Glavni su reljef Grgura zaobljeni brežuljci i položiti obronci, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosàća do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrîg visine do 180m. Ove klisure u grebenastom vrhu Ćelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a dolje uz more su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocîlo, Malotocîlo i dr. Glavni su vrhovi na sredini otoka: najviši je zaobljeni Štandàrac (232m), od kojega se zvjezdasto šire oštrije brdske kose Jesenỳć (228m), Galenỳca (202m) i ostale niže od 200m. Veći dio Sv.Grgura je građen od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su mlađe trošne breče i numulitni vapnenci.

Floristička jednoličnost

Prva istraživanja ovdašnje flore je započeo Morton (1915), koji za Sv.Grgur navodi samo 63 vaskularne vrste, a Lovrić & al. (1989) daju provizorni prikaz zonacije i flornih elemenata. Dosadašnjim istraživanjima je unatoč bujno-zelenog izgleda, tu nađeno tek 187 vrsta kopnenog bilja, što je prosječno manje od sličnih otoka takve veličine na Jadranu. Stoga je flora šumovitog Sv.Grgura ipak duplo siromašnija od golog krasa na susjednom Prviću i Golom otoku, premda je Sv.Grgur fizionomski najzeleniji s bujnom ali dosta jednoličnom vegetacijom.

Tu je posebno izraženo siromaštvo endema, jer su uglavnom nazočne općepoznate sredozemne vrste i poneki širi jadranski poluendemi, dok je malo kvarnerskih i posebnih stenoendema Senjskog arhipelaga, uglavnom samo na burnim sjevernim strminama: Allium horvatii, Asperula dalmatica, Drypis jacquiniana, Peltaria crassifolia, Phyllitis hybrida i Plantago wulfenii.

Zbog nižega brdskog grebena i slabije bure tu visinske dinarske vrste izostaju, a od južnijih termomediteranskih kserofita su ovdje značajni na sjevernoj granici Myrtus communis, Pistacia lentiscus, Rhamnus alaternus, Smilax mauretanica, Rubia aucheri, Arisarum vulgare i sl. Osim obilja sredozemnih šumskih pjevica, ostala je avifauna grabljivica i obalnih ptica tu razmjerno siromašnija od susjednih otoka, npr. gnjezdarice Corvus corax, Falco naumanni, Apus melba, Phalacrocorax aristotelis, itd.

Vegetacijske zajednice

Stoga je Sv.Grgur ekološko-vegetacijski jednoličniji tj. bitno različit od Prvića i Golog, pa je puno sličniji južnijem Rabu kojega je to po reljefu i vegetaciji umanjena kopija. Zbog niskog reljefa i slabijih vjetrova je tu i siromašnija zonacija samo s dva pojasa: najveći dio otoka je u poluzimzelenom eumediteranu, a na nižoj južnoj padini je uži termomediteran kojemu je na Sv.Grguru najsjevernije nalazište u Sredozemlju. Na južnim i jugozapadnim obroncima je skoro do vrha proširen tvrdolisni klimaks Orno-Quercetum ilicis Hić., a u vlažnijim zaklonjenim vododerinama pridolaze i više lovorne pramakije Lauro-Quercetum ilicis osobito na jugozapadu uz uvale Jurahna i Podstan.

Na južnim flišnim enklavama se nalazi termoacidna makija Erico-Quecetum ilicis i zamjenske garige Cisto-Ericetum arboreae Hić. Na degradiranim kraškim obroncima najviše na zapadu iznad bivšega ženskog logora su u zavjetrini trnjaci Paliuretum s.l. i na vjetrovitim padinama Brachypodio-Juniperetum oxycedri. U nižemu i toplijem Grgurovom priobalju uz južne i jugoistočne padine do 60m je uži pojas termomediteranske tvrdolisne makije Myrto-Pistacietum lentisci Mol., a u uvalicama su obalni grmljaci Vitici-Tamaricetum dalmaticae Hić.

Na ogoljelim sjeverozapadnim i sjeveroistočnim padinama i najvišim vrhovima pretežu sušni sredozemni travnjaci, a najprostraniji tip je s kaduljom Stipo-Salvietum officinalis Hić., pa u donjim zavjetrinama, ponikvama i uvalama Asphodelo-Chrysopogonetum grylli Hić. i na jačim vjetrometinama Brachypodio-Stipetum bromoidis Hić., a oko ženskog logora i ovčjih torova su bodljikavci Scolymo-Marrubietum incani Hić. Samo na olujnom tjemenu najvišeg vrha Štandàrac su stepski travnjaci Festucetum illyricae-valesiacae Ht., a u brdskim zavjetrinama i ponikvama Festuco-Koelerietum splendentis Hić. U nižem priobalju oko olujnog istočnog rta Smokova i sjevernog rta Kosaća su vjetrovne stepe Helichryso-Artemisietum, pa presoljene obalne kamenjare Artemisio-Salsoletum i uz more lišajska kamena pustinja Verrucarion adriaticae.

Na južnoj strani toplijeg zapadnog rta Plitvac je posebni najtermofilniji travnjak Narcisso-Asphodeletum microcarpi Bed.& Šeg., pa na izloženim kamenitim obalama Plantagini-Limonietum cancellati Hić., a u šljunkovitim uvalama Euphorbio-Glaucietum flavi Hić. i slanuše Juncetum maritimi-acuti Hić. Samo sjeverni klisurasti odsjeci Velibrig sadrže na strmim stijenama endeme Campanulo-Centaureetum dalmaticae Hić., na policama vrtiće Dauco-Silenetum reiseri Lov., pa na manjim točilima Drypidetum jacquinianae Hić., u gornjim brdskim špiljama Eucladio-Adiantetum, a u donjima uz more Eucladio-Phyllitidetum Hić.

Okolni otočići i školji

Izim viših otoka Prvića, Gologa i Sv.Grgura s izraženom visinskom zonacijom dendroflore, u Velebitskom kanalu između Krka i Raba leži još i desetak nižih otočića bez zonacije i bez dendroflore samo sa zeljanicama: najsjeverniji je Brezonjîn, pa južnije još Gaćica, Njivica, Aštèn, Zaglâv, najjužnije Mićegôlo, pa još niz sitnih golih hridi bez kopnene makrovegetacije samo s lišajima. Većina tih otočića su čvrsti i kameniti od krednih vapnenaca, a svi su nenaseljeni i uglavnom bez građevina osim ponekog suhozida. Ovi izloženi otočići su pod jačim udarom valova bure i juga, pa su goli prosječno po 3 - 5m uvis. Veći otočići ili "školji" viši iznad nekih 4m, na tjemenu izvan dosega valova su izloženi samo posrednoj posolici iz olujnog mora, pa takvi bar pri vrhu nose zelenu vegetaciju vaskularnih halofita.

Na tim je školjevima najčešća uz more donja zajednica Limonio-Camphorosmetum monspeliacae Karp.& Mir., a oni širi s gnjezdištima galeba imaju po sredini na naslagama ptičjeg guana još i nitrohalinski travnjak Atriplici-Asparagetum maritimi Lov. U njihovoj avifauni su glavne gnjezdarice najviše Larus cachinnans i rjeđa Sterna hirundo, a u procjepima uz more još živi Phalacrocorax aristotelis.

Ovi olujni otočići oko Senjskog arhipelaga su najvažnija gnjezdišta tih obalnih ptica na gornjem Jadranu, dok otočne gušterice na ovim burnim školjima još nisu pobliže proučene. Posebno su izdvojene ostale niže hridi, koje strše tek po 1-4 m nad morem, pa ih zato češće prelijevaju olujni valovi i stoga su bez ptica gnjezdarica i više vaskularne flore, osim mikrovegetacije lišajeva i cijanofita.

• Sjeverni otočić Brezonjîn je krajnji sjeverozapadni nastavak Prvića prama Krku i leži ispred svjetionika u olujnom tjesnacu Senjska Vrata, pod najgorim udarima Senjske bure i jake posolice. Plosnat je poput osmice i nizak do 5m kao presoljena kamenjara, na tjemenu s 5 vrsta halofita u zajednici Limonio-Camphorosmetum.

• Otočić Gaćica je burni i goli trokutasti greben visok do 4m pred uvalom Malabôk na sjeveru Prvića. Njegova je flora najsiromašnija među ovdašnjim otočićima i bez sklopljene vegetacije, pa na vrhu rastu samo 2 vrste najodpornijih halofita: Crithmum maritimum L. i Atriplex prostrata Bouch.

• Otočić Njivica je u Grgurovom kanalu južno od Prvića, na udaru jačeg juga i umjerene bure, kao trošan flišni greben od numulitnog vapnenca izbušen trima špiljama i visok do 5m. Siromašna flora sadrži samo duž gornjeg grebena 7 vrsta halofita u zajednici Limonio-Camphorosmetum, s manjom kolonijom galeba.

• Otočić Aštèn je strmi tornjasti greben visok desetak metara pred uvalom Sinỳce na jugu Prvića, kao najjužniji izdvojeni nastavak obalnog niza tornjastih kukova Zvonîci. Na udaru je jačeg juga i umjerene bure, a flora je bogatija s 14 vrsta u zajedicama Plantagini-Limonietum i Campanulo-Centaureetum dalmaticae. Među sitnim školjima Senjskog otočja, ovaj je razmjerno najbogatiji užim istočnokvarnerskim endemima: Asperula dalmatica, Centaurea dalmatica, C. liburnica i Plantago wulfenii.

• Otočić Zaglâv je gornjemu sličan stjenovito-piramidalni greben visok do 12m pred uvalom Banja, kao abrazijski ostenjak i najistočniji odvojeni nastavak sjevernih klisura na Sv.Grguru. Izložen je jakoj buri i posolici, a siromašna flora obuhvaća 5 vrsta halofita u zajednici Limonio-Camphorosmetum.

• Otočići 'Mali Goli' po karti (domaći čakav. naziv = Mićegôlo) su isprekidani niz od tri duga plosnata grebena visoka do 5m, koji leže na udaru bure i juga u Velebitskom kanalu kao najjužniji produžetak Golog otoka. Tu gnijezdi veća kolonija galeba i rjedje čigra, a ovdašnja flora sadrži 11 vrsta halofita u središnjoj zajednici Atriplici-Asparagetum maritimi i rubnoj Limonio-Camphorosmetum monspeliacae.

Ine manje hridi (školjîći-grote)

Sitne hridi (čakav. školjîći) su niski i goli kameni grebeni koji jedva izviruju po 1 - 4 m nad morem, pa ih bar povremeno prelijevaju jači olujni valovi bure ili juga i zato su bez zelenih halofita i bez ptica gnjezdarica. Ovdje se oko Baške i Lopara ovi nazivaju "školjîći" kad su širi i plosnati ili "grote" ako su uski i piramidalno-šiljati. Većinom se nalaze kao abrazijski ostenjaci pred istaknutim rtovima.

Njihova su mikrovegetacija na tjemenoj kamenjari halofilni korasti lišajevi (najviše Verrucaria adriatica Zahl.), a na bočnim strmim stijenama su litofilni cianofiti iz reda Pleurocapsetalia Erceg. U Velebitskom kanalu oko Senjskog arhipelaga je desetak takvih nižih i presoljenih hridi, npr. burni školjići Glavnja u Senjskim vratima izmedju Krka i Prvića, pa gole hridi Skoplja i Kozlja na jugoistoku Prvića, a na sjeveru Golog otoka su još burni školjići Markònj i Macînj, itd.

Ekološka iznimnost Senjskog otočja

Biogeografska iznimnost Senjskog arhipelaga: Strmi i brdoviti otoci Prvić (363 m), Sv.Grgur (232 m) i Goli otok (227 m) u Velebitskom kanalu kod Senja, pa u nastavku susjednog otoka Krka Obzòva gora (569 m) iznad Stare Baške i Divÿnska gora (475 m) između Baške i Vrbnika, svi leže na izravnom udaru najžešće Senjske bure koja tu uzastopce puše kroz 203 dana u godini, tj. kroz zamalo sve mjesece izim najtoplijeg srpnja. Zato su to daleko najvjetrovitija područja među jadranskim otocima i na Sredozemlju, s izrazitom i raznolikom eolskom vegetacijom od vrhova do podmorja.

Tu odporna dominantna vegetacija ima najveći prostorni udjel na grebenu i padinama Prvića i Obzòve gore, gdje su čak ine poluodporne zajednice ograničene uglavnom samo na ponikve i zapadne zavjetrine, dok su glavne vrste klimazonalnih zajednica ovdje iznimno rijedke ili podpuno izostaju. U ostalima, manje burnim okolnim područjima eolske zajednice već imaju manje prostranstvo i nižu raznolikost, jer npr. na Golom otoku i Divÿnskoj gori one pokrivaju oko polovice površine, a ostalo je poluodporna i klimazonalna vegetacija, dok na Sv.Grguru i sjevernom Rabu oko Lopara, eolska vegetacija raste ograničeno samo na sjeveroistočnim padinama okrenutim prama Senju.

Također i na inima manjim otočićima i školjima u okolici Senja (Zecje, Matãn, Lisac, Mali Goli, Njivica, Brezonjîn, Galũn, Biškup i dr.), podpuno dominira aerohalinska eolska vegetacija. Po dosadanjim kartama zonalne vegetacije, na ovim burnim otocima bi navodno prevladavao "bjelograbov" pojas (Carpinetum orientalis s.l.), ali u terenskoj stvarnosti tomu nema niti traga, ni u raznovrsnoj područnoj dendroflori a niti u zamjenskim pripadnim travnjacima, pa je taj očito ovamo prenesen pogriješno po analognoj ekstrapolaciji iz širje okolice.

Dugogodišnjim detaljnim florno-taksonomskim analizama nađena je na tim olujnim kamenim goletima vrlo bogata kopnena i plitkomorska flora: na Obzovoj gori 908 vaskularnih taksona, na Prviću 351 tx., Golom otoku 308 tx., a najmanje ih je baš na razmjerno zaštićenom i šumovitom Sv.Grguru - samo 193 vrste. U podmorju uz jugoistočni Krk (Vrbnik-Stara Baška) nađeno je 199 vrsta viših alga, a oko drugih otoka Senjskog arhipelaga 151 vrsta. Među algama olujnog dna, tu je posebno značajno najveće bogatstvo na Jadranu ovapnjelih alga (Corallinaceae i dr.): jugoistočni Krk 36 ovapnjalih alga (= 19% morske flore) i Senjski arhipelag 30 takvih alga (20 %).

U visinskoj flori na vršnom grebenu olujnog Prvića i Obzove se ističe među jadranskim otocima najviši udjel gorskih i predplaninskih dinarskih biljaka, npr. Daphne alpina, Minuartia capillacea, Anthyllis montana, Centaurea bracteata, Fritillaria montana, Veratrum album i dr. Među jadranskim otocima je najveća koncentracija brojnih endema u Senjskom arhipelagu, gdje raste 46 kvarnerskih vaskularnih endema, a glavno čvorište endemičnosti za Jadran je otok Prvić čak sa 17 užih lokalnih stenoendema: najvažniji su Allium horvatii, Asperula dalmatica, A. rigens, Centaurea liburnica, Peltaria crassifolia, Astragalus lactaris, Pinus nigra subsp. croatica i dr. Zbog najjače česte posolice, tu raste i najviše raznih halofitnih vrsta na Jadranu.

Pod pritiskom olujne bure je na Prviću i jugoistoku Krka nastala jako zgusnuta zonacija s uskim visinskim pojasima. Zato je na jugozapadnom podnožju Obzove kod Stare Baške tvrdolisni priobalni eumediteran (Orno-Quercetum ilicis), čak s termomediteranskim enklavama: Myrto-Pistacietum lentisci, Helichryso-Euphorbietum pithyusae i sl. Svega 500m više, na burnoj istočnoj strani vršnog grebena Obzove je izrazita subalpska enklava visinskih rudina i sl.: Carici-Seslerietum tenuifoliae, Minuartio-Asperuletum, Cytisantho-Caricetum, Fritillario-Galanthetum, Potentillo- Festucetum, Daphno-Pinetum i dr., a manji subalpski fragmenti su i na istočnoj strani pri vrhu Prvića, dok odmah uz taj vršni pojas na istočnoj strani zbog jake posolice počinju razni halofiti sve do 450m visine.

Sličan je takav izravni kontakt uz miješanje obalnih halofita i visinskih psihrofita, u Europi poznat još samo sjevernije, uz hladne obale Skandinavije i Škotske. Uz dominantne pluviotermičke klimakse, na susjednim Plavniku, Rabu i Pagu postoje tek manji fragmenti ove osobite olujne zonacije, kojoj na ostalim manje vjetrovitim Kvarnerskim otocima nema ni traga. Drugačija analogna olujna zonacija nalazi se tek na pučinskim otocima središnjeg Jadrana i fragmentarno na Elafitskim otocima kod Dubrovnika.

Glavni zaključci

Ranije je u Senjskom otočju floristički bio najbolje poznat Goli sa 104 objavljene vrste (sada 308 nađenih), pa Sv. Grgur sa 42 (sada 193), a najmanje Prvić prvotno tek s 19 vrsta: sada čak 351. Iako je među susjednim otočjem Sv. Grgur najzeleniji i većinom obrastao makijom, njegova je flora dosta jednolična sa samo 193 vrste, tj. skoro dvostruko siromašnija od susjednoga kamenitog Prvića s 351 vrstom i Golog otoka s 307 vrsta. Iz prvoga provizornog uvida u degradiranoj i ruderalnoj okolici svjetionika Prvić (Tommasini 1875) samo s 19 vrsta halofita i korova, Morton (1915) to prebrzo uopćava da je flora ogoljelog i kamenitog Prvića navodno krajnje siromašna i jednolična, što je tek površan vizuelni dojam protivan terenskoj stvarnosti.

Novijim istraživanjima (Lovrić 1995) je diljem Prvića dalje izvan svjetionika nađena raznolika i mnogostruko bogatija flora čak s 351 vaskularnih vrsta, što približno odgovara prosječnoj raznolikosti flore na drugim našim osrednjim otocima slične veličine (Lovrić i Antonić 1995), ali brojem otočnih endema je Prvić najbogatiji na Jadranu (Borzan & al. 1995, Lovrić i Bedalov 1987a). Zbog česte eolske posolice na Prviću i Golom je najbogatija flora priobalnih halofita među našim otocima, koji se tu na Prviću uspinju najviše unutar Jadrana sve do otočnih vrhova. Među morskim algama je zbog olujne hidrodinamike i čistog mora baš na obalama senjskog otočja najveća raznolikost ovapnjelih alga na Jadranu, pa tu zajedno rastu čak 43 vrste raznih ovapnjelih alga što je 17% ovdašnje morske flore

Glede otočne vegetacije, nakon tri desetljeća dugoročnih istraživanja (od 1969) na 177 markiranih stalnih postaja otočja Prvić - Grgur - Goli, pa iz poredbenog pregleda preko 1507 fitocenoloških snimaka njihove otočne i plitkomorske vegetacije, ter vegetacijskog kartiranja 1:10.000, proizlaze idući zaključci o biogeografiji Senjskog otočja. Ranije prikazivana zonacija na općenitim preglednim kartama primorja i otoka, tu vrijedi samo za vegetaciju Sv. Grgura, dok se u terenskoj stvarnosti burni Prvić i Goli vegetacijski i zonalno bitno razlikuju od tih idealiziranih shema. Tako u ovdašnjoj dendroflori između vršnog crnograba i priobalne crnike uopće nema bjelograba ni prateće flore, a tu je čak i njegov pokusni uzgoj bio nemoguć, jer odumire već prve godine.

Iz svega je očito da na Prviću i susjednim obalama oko burnog Senjskog otočja, zbog nepovoljne kombinacije istodobne hladnoće uz vjetrovitu sušu i jaku posolicu, pluviotermički klimaks bjelograba (Carpinetum orientalis s.l.) u prirodnoj vegetaciji nije ni ranije postojao, a niti bi se uz sadanje uvjete ikada razvio, jer ga tu zamjenjuju drugi tipovi odpornije kserofilne vegetacije prilagođene na jaki vjetar. Zato se ovdje pojas crnograba visinski izravno nadovezuje povrh crnike, a bez inače uobičajenoga submediteranskog bjelograba.

Zbog blažeg reljefa, razmjerno umjerenih vjetrova i slabije posolice, vegetacija Sv.Grgura je bez lokalnih osobitosti i uglavnom je slična ostalim Kvarnerskim otocima. Naprotiv zbog ljutoga krasa i čestih olujnih vjetrova, po iznimnim sinekološkim osobitostima ter posebnom sastavu i rasporedu vegetacije, ukupna geobotanička zonacija Prvića i Gologa ima izraziti reliktno-refugijski značaj, kojim se znatno razlikuje od ostalih jadranskih otoka. Po svojem posebnom sastavu i podrijetlu, dominantna odporna vegetacija izloženih burišta Senjskog otočja (i susjednih otočnih brda oko Baške na Krku), može se shvatiti kao razmjerno najsličniji ostatak naše glaciolitoralne paleoflore iz pleistocenskog tardiglaciala i postglacialnog boreala, kakva je krajem Würma i u ranom postglacialu vjerojatno prevladavala uz sadašnji sjeveroistočni Jadran.

Najbogatiji vegetacijski tragovi ove glaciolitoralne paleoflore su visinski travnjaci dinarskog tipa na burnim otočnim vrhovima Prvića i oko Baške, pa osobiti paleoendemski psihrohalofiti na olujnim i hladnim sjeveroistočnim obalama Senjskog otočja, koje se tu i dandanas zimi bar povremeno zaleđuju. Sve dosad nabrojene osobitosti u gornjem pregledu, prirodoslovno opravdavaju proglašavanje zaštite Prvića, Gologa i Sv. Grgura kao novi otočni nacionalni park.

Bibliografia Prvića, Grgura i Golog

Abecedni popis 50 prirodoslovnih naslova po strukama u svezi Senjskog otočja (nisu navedeni vrlo općeniti pregledi koji ove otoke samo usput spominju bez suvislih podataka o njima):

Geografija, ekologija, ino prirodoslovlje

• Horvat-Mileković, M., Lovrić, A.-Ž. 1997: Prastari prirodoslovni nazivi u vejskoj cakajšćini brdskih sela na otoku Krku. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja", str. 235-248, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Klaić, V. (reprint 1991): Krčki knezovi Frankapani, knj. 1 (god. 1118-148O). Krčki zbornik, 25: 1 - 352.
• Korolija, B., Borović, I. 1966: Geology of the isles Grgur, Prvić and Goli otok. Bulletin Scientifique Yug. Acad. Zagreb, A / 2: 1-3.
• Lovrić, A.Ž. 1969a: Prilog poznavanju onomastike Senjskog arhipelaga. Hidrografski godišnjak Split, 16: 125 - 129.
• Lovrić, A.Ž. 1976a: Multivarijantski modeli cenodinamike rezervata Prvić i Divinska. Acta biologica, ser. Ekologija, 12 (1): 1 - 6.
• Lovrić, A.Ž. 1976b: Proposition du réseau des surfaces protegées marines en Adriatique. Acta biologica, ser. Ekologija, 11 (2): 93 - 104.
• Lovrić, A.Ž., Sekulić, B. 1991: Phytobenthos of the Kvarner as an indicator of water masses dynamics. Thalassia Jugoslavica, 23: 75 - 93.
• Lovrić, A.Ž. 1993a: Dry coastal ecosystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2A: 389 - 420, Elsevier Amsterdam.
• Lovrić, A.Ž. 1995: Eolski kserobiomi od Jadrana do Irana (Taksonomske i biocenotske značajke olujnih obala duž Taurodinarida). Disertacija 460 + 75 str., Sveučilište u Zagrebu.
• Lovrić, A.Ž. et al. 1998: Povijest istraživanja i biogeografske osobitosti otočja Prvić, Grgur i Goli. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja", str. 109-122, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Marjanac, L., Marjanac, T. 1994: Slopeward dripping terraces on NE Adriatic islands, Pleistocene low latitude Kame terraces. Proc. 15th meeting of International Association of Sedimentologists, p. 271 - 273, editore De Frede, Napoli.
• Šarić, M. 1902: Izlet na otok Prvić. Hrvatski planinar 5, Zagreb.

Kopnena fauna (bez zoobentosa)

• Cubich, G. 1875: Notizie naturali sull' isola di Veglia, I. (Fauna). Trieste.
• Lovrić, A.Ž. 1969: Ornithogenic biocenoses in Kvarner Gulf. Larus ser. B (Washington), 23: 39 - 68.
• Lovrić, A.Ž. 1971c: Ornitogene biocenoze u Kvarneru (magistarski rad). Larus (Zagreb), 23: 39 - 72.
• Lovrić, A.Ž. 1973: Endemicite et biocoenoses insulaires de l' Adriatique. Rapports CIESM (Monaco), ser. Isles 22 (4): 71 - 72.
• Lovrić, A.Ž., Volarić-Mršić, I. 1976: Flora i fauna jugoistočnog Krka i Prvića. Krčki zbornik, 8 (2): 34 - 40 + 4 karte.
• Lovrić, A.Ž. 1976d: Naše zmije. Bilten Baška, 3 (6): 14 - 16, Tipograf Rijeka.
• Lovrić, A.Ž. 1990: Relikti tercijarne porodice Valenciennidae i njezina sinekologija u Jadranu. Zbornik kongresa "Populacija, vrsta i biocenoza" p. 84, Institut za biologiju Univerziteta Sarajevo.
• Marek, M. 1901-1905: Ornithologisches aus Zengg I-IV. Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 13-16.
• Mršić, N. 1989: Ein Beitrag zur Herpetofauna der Quarner - Inseln. Biološki vestnik Ljubljana, 37: 57 - 74.
• Riedl, R. 1966: Biologie der Meereshöhlen. P. Parey, 636 p., Hamburg-Berlin.
• Sučić, M. 1937: U carstvu orlova lješinara na kamenitom otočiću Prviću. Jutarnji list 26, no. 9190, Zagreb.

Flora i vegetacija Senjskog otočja

• Antonić, O., Lovrić, A.- Ž. 1996: Učinak reljefa, vjetra i soli na sastav i raspored flore otoka Prvića. Knjiga sažetaka "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja" p. 35, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Bedalov, M., Lovrić, A.- Ž. 1978: Analyse biosystématique de l' Allium horvatii. Mitteilungen OGV, 14: 115 - 128, Slovenska akademija Ljubljana.
• Borzan, Ž., Lovrić, A.- Ž., Rac, M. 1992: Hrvatski biljni endemi. Zbornik Hrvatske šume p. 424 - 440, Šumarski fakultet Zagreb.
• Lovrić, A.Ž. 1968: Prilog poznavanju ilirskih Centaurea. Acta botanica Croatica 27: 263 - 278.
• Lovrić, A.Ž. 1971a: Nouveautés de la flore halophile du Littoral croate. Oesterr. Botanische Zeitschrift Wien, 119: 567 - 571.
• Lovrić, A.Ž. 1971b: Sur la Centaurea karschiana du Kvarner. Acta botanica Croatica, 30: 135 - 139.
• Lovrić, A.Ž. 1971c: Lithophyllum tortuosum rediscovered in the Kvarner Gulf. Acta botanica Croatica, 30: 109 - 112.
• Lovrić, A.Ž. 1976c: Vegetacijska karta Senjskog arhipelaga. Vegetacijska karta Hrvatske, otisak sekcije Rab, Institut za botaniku Sveučilišta Zagreb.
• Lovrić, A.Ž. 1981: The Adriatic endemics. Rapports CIESM (Monaco), ser. Isles 27 (6): 63 - 76.
• Lovrić, A.Ž. 1982: Chromosome number reports no 77. Taxon, 31: 762 - 763.
• Lovrić, A.Ž. 1983: Biogeographical spectrum and new taxa in Flora Adriatica. Rapports CIESM (Monaco), ser. Isles 28 (8): 103 - 104.
• Lovrić, A.Ž., Bedalov, M. 1987a: Ekološko-geobotanički pregled primorskih endema Dinarida i jadranskih otoka. Izdanja Akad. nauka Sarajevo, 83 (14): 167-199.
• Lovrić, A.Ž., Bedalov, M. 1987b: Pulvinate thornbush of tragacanthic type in Karst stormbelts and their phytogeographical correlation. Acta Biokovica Musei Makarska 4: 319-346.
• Lovrić, A.Ž., Rac, M., Sekulić, B. 1988: Floral and phytogeographical peculiarities of Grgur and Goli isles. Periodicum Biologorum, 92 / 1: 168 - 169.
• Lovrić, A.Ž., Rac, M. 1988a: Botanical peculiarities of stormy mounts in Adriatic islands. Rapports CIESM (Monaco), ser. Isles 31 (2): 126.
• Lovrić, A.Ž., Rac, M. 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Ohrid, p. 323 - 324.
• Lovrić, A.Ž. 1992: Biosistematika, endemizam i sinekologija roda Centaurea na primorskom kršu. Bilten ekologa, Univerzitet Sarajevo, ser. B, 5: 101 - 106.
• Lovrić, A.Ž. 1993: Geobotanical importance of Prvic and near isles in NE Adriatic. Connaissance et conservation des îles méditerranéennes, p. 40, Corse.
• Lovrić, A.Ž., Antonić, O. 1995: Flora richness and endemism in Croatian Adriatic islands. Rapp. CIESM (Monaco), ser. Isles 34 (2): 127.
• Lovrić, A.Ž. 1996: Florna raznovrsnost Kvarnerskih otoka i endemsko čvorište Obzova-Prvić. Knjiga sažetaka "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja" p. 32, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Lovrić, A.Ž. 1997: Marine flora onomastics in islands Prvić, Grgur, Goli and adjacent shores Baška-Stinica (30 year studies). Periodicum Biol. 99 (2).
• Morton, F. 1915: Pflanzengeographische Monographie der Inselgruppe Arbe. Botanisches Jahrbucher, Beiheft 53 (116): 67 - 273.
• Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 1998: Gradijent raznovrsnosti alga od Vinodolske obale do Krka i Raba. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja", str. 723-728, Prirodoslovni muzej Rijeka.
• Rauš, Dj. 1987: Povijest šuma i pašnjaka otoka Raba od 1409 - 1939. Glasnik za šumske pokuse, supplementum 3: 317 - 346.
• Rossi, Lj. 1923: Florula školjeva duž hrvatske obale. Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 35: 78 - 86.
• Šolić, P. 1988: Prilog poznavanju dendroflore parkova na Golom otoku. Šumarski list Zagreb, 112: 423 - 434.
• Tommasini, M. 1875: Sulla vegetazione dell' isola di Veglia e degli scogli adiacenti. Notizie naturali e storiche sull'isola di Veglia 2, Trieste.

Poveznice

• Otočni fitoendemi oko Krka
• Dendroflora istočnog Krka
• Burni Senjski arhipelag
• Bilje Baške i Prvića
• Podvelebitske alge
• Prvić (Parvyć)

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo: partial digest of Dr.Sci. Thesis by A.Z. Lovric 1995 at Univ. Zagreb, Croatia (if quoted author and source, free for copying and distribution without changes).