Polukajkavica (štokajski)
Polukajkavica ili štokajska koiné (kajkavsko-poluštokavski hibridni pidgin, podrugljivo: "bre-kajkavština"): To je noviji mješoviti i pretežno gradski poludialekt sjeverozapadne Hrvatske, nastao miešanjem izvornih domaćih kajkavaca i novodoseljenih jugoslavenskih štokavaca. Još do sredine 19. stoljeća je kajkavica bila službeni javni govor velikog dijela Hrvata (izvan Dalmacie i Hercegovine), što je dielom sve donedavna ostavilo snažan pečat u gradskoj kulturi srednje i sjeverzapadne Hrvatske. Prvotno je do 19. st. 'štokajska' polukajkavica bila razmjerno riedak pogranični govor, u užemu mješovitom pojasu izmedju kajkavaca i štokavaca nakon stvaranja Vojne krajine. Veći broj novih štokajskih govornika nastaje u gradovima tek od 20. st. pod Jugoslavijom, tj. odkad se Vukova novoštokavština kao službeni javni jezik škole i administracije prisilno nameće i u pretežno kajkavskim gradovima sjeverozapadne Hrvatske. Tako su dosad od sjevernohrvatskih gradova još uglavnom pretežno kajkavski ostali zamalo samo Varaždin, Čakovec, Krapina i poneki manji gradići, dok su većina inih bivših kajkavskih gradova prije Jugoslavije, balkanizacijom dosad većinom postali mješoviti polukajkavski ili 'štokajski'.
Sadržaj
Summary
Urban half-Kaykavians (hybrid pidgin in north Croatian towns): By the recent unitary oppression of Yugoslavia in 20th century, the Kaykavian in 1/3 of northwest Croatia was rejected, and replaced by the minoritary Jekavian ‘Vukopis’, marginal in Croatia (7%-10% native speakers only) but the nearest one to Serbian and therefore was imposed as a colonial pidgin there. The urban Kaykavians of northern-central Zagreb in 1990ies/2000ies were the largest Kaykavian population in Croatia reaching up to 410,000 users, and their urban speech was the basis of public litterate language of north-western Croatia in 18th-19th cent. Due to a perpetual cultural subversion of Yugoslav unitarists, this essential idiom of Croatian capital so far had no consistent published dictionary, except a minor list annotated by American slavist T.F. Magner (1966). Contrary to Zagreb, the dying Semi-Kaykavian idiom of ancient Sisek is now disappearing; it is a pauperised SE. outpost of Kaykavians under a strong Turkish-Shtokavian pressure from nearby Bosnia, and its last hybrid speakers use many balkanisms and other non-Croatian barbarisms; it is a possible indicator of future degenerating directions in other Kaykavian towns of NW. Croatia.
Kajkavski gradovi
Dosad još kajkavski govori oko 1/3 svih Hrvata, najviše na sjeverozapadu. Ranije kajkavski gradovi su tijekom Jugoslavije uglavnom nestajali štokavizacijom u donjoj Podravini (Belišče) i na Banovini (Glina), a takodjer je i u Zagrebu kajkavski udjel smanjen na polovicu. Naprotiv su ini kajkavski gradići na sjeverozapadu bar dijelom govorno očuvani, pa su dosad još pretežno kajkavski u privatnom i polujavnom govoru (izim službene uprave i škole): Varaždin, Čakovec, Krapina, Ozalj, Delnice (i okolna sela), a polukajkavski s dosta štokavskih doseljenika su npr. Zagreb, Sesvete, Velka Gorica, Samobor, Križevci, Koprivnica, Pitomača, Čazma, Petrinja ...itd. Najveći inozemni polukajkavski gradovi po broju kajkavaca i polukajkavaca su Kansas City i Perth. Po ukupnom broju kajkavaca su najveće kajkavske aglomeracije: Zagreb (1/2 grada sa 420.000 kajkavaca), Velka Gorica (60.000), Varaždin (50.000), Sesvete (40.000), Koprivnica (25.000), Kansas City (20.000), Čakovec (15.000), Samobor (15.000), itd.
Kajkavski Varaždin
Varaždin je danas nedvojbeno najbolje očuvani kajkavski grad u kojemu kajkavski gradjani ili "purgeri" zajedno s kajkavskim priseljenicima iz okolice još uvijek čine nadmoćnu većinu. Zato tu bar polujavna kajkavica dominira na ulici kao i u većini obitelji, izuzev samo poluštokavsku upravu i škole.
Polukajkavski Zagreb
Iako je u Zagrebu kao hrvatskoj prijestolnici, zbog stoljetnog priseljavanja kajkavski udjel danas smanjen tek na polovicu, ipak je to još uvijek naša najveća aglomeracija s preko 300.000 gradskih kajkavaca. Raniji kajkavski starosjedioci u Zagrebu se još zovu "Agrámeri", dok su ini zagrebéčki purgeri tu većinom novodoseljeni iz šire kajkavske okolice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Inače tu autohtoni starokajkavski Agrameri najviše potječu iz Griča (Gornji grad), te Tkalčićeve i Vlaške ulice (stara Laška vulica). U okolici su još polukajkavski satelitski gradići blizu Zagreba još npr. Sesvete, Velka Gorica, Samobor itd. Novodoseljenih štokavaca danas ima manjeviše na cijelom području Zagreba, ali najviše dominiraju u novijim dijelovima koji nisu postojali prije 1. svj. rata, osobito štokavska Dubrava na istoku i Novi Zagreb južno od Save.
Kansas City
Kansas City u državi Kansas (SAD) je glavna cjelovita kajkavska zajednica izvan Hrvatske i najveće naselje po broju kajkavaca u inozemstvu. Po ukupnom broju kajkavaca je Kansas City šesti u svijetu, nakon najvećeg Zagreba (1/2 kajkavaca), pa Velke Gorice, Koprivnice, Varaždina i Sesveta. U tomu američkom gradu ukupno živi oko 20.000 ljudi koji dosad govore pretežno kajkavski ili barem anglizirani polukajkavski, a kao hrvatski iseljenici većinom potječu iz Pokupja i Gorskog Kotara.
Štokajski = polukajkavica
Slikoviti naziv "štokajski" za polukajkavske hibridne gradjane je uveo prof. Željko Funda svojom novijom edicijom "Mala kajkavska gramatika (temeljine)" izašloj u Varaždinu 2004, kao i u više inih svojih članaka o suvremenim kajkavcima. Danas najveća skupina polukajkavaca (štokajskih gradjana) žive u glavnom gradu Zagrebu, gdje su parsto tisuća ili oko 2/5 takvi polukajkavci u većini gradskih četvrti gdje im pripadaju domaći Zagrebčani i kajkavski doseljenici iz širje gradske okolice (sjeverozapadna Hrvatska). Iznimke većinom bez polukajkavaca su tu novija naselja osobito cijela Dubrava i Novi Zagreb gdje uglavnom pretežu novodoseljeni štokavci. Štokajski polukajkavci danas pretežu i u inim većim naseljima sjeverozapadne i srednje Hrvatske, npr. Velika Gorica, Sesvete, Koprivnica, Samobor, Petrinja, ...itd. Stoga je danas brojnost takvih štokajskih polukajkavaca u Hrvatskoj najmanje oko pola miliuna govornika (npr. kao cijela Crna Gora), a u okviru ukupnih kajkavaca ovi štokajski polukajkavci sada obuhvaćaju preko 1/3 svih kajkavskih govornika u Hrvatskoj.
Slojanje gradskih kajkavaca
Sredinom 20. stoljeća je manjeviše kajkavski govorilo oko 2/3 ili blizu 300.000 Zagrepčana, pa je to bila najveća skupina naših kajkavaca s razmjerno sličnim govorom. Zbog prirodnog prirasta i novije povećane doselidbe iz cijele Hrvatske i Bosne, kajkavci sada po domaćem govoru u obitelji i privatnom društvu, tvore tek polovicu gradskog pučanstva današnjeg Zagreba s oko 410.000 kajkavaca i polukajkavaca. Ipak je i taj polukajkavski Zagreb kao velegrad još uvijek naša najveća kajkavska aglomeracija s oko 29% svih kajkavskih Hrvata, jer su svi ini kajkavski gradovi sjeverne Hrvatske (Varaždin, Koprivnica, Čakovec itd.) puno manji od Zagreba, a sam Zagreb najviše privlači baš nove kajkavske useljenike iz dialektnog okružja srednje i sjeverne Hrvatske od Kupe do Mure. Starozagrebački rječnik je uglavnom paralelan s genomima srednje Hrvatske i sadrži: 2/5 kajkavskih izoglosa, 1/3 su germanizmi, 1/5 predslavenski antički arhaizmi, a ino su novi tehnički internacionalizmi itd. Na temelju popisanog rječnika s dvadesetak tisuća riječi, dosad se može na prostranom gradskom ozemlju Zagreba u vremenskom slijedu razlučiti najmanje 3 različita kajkavska govora (urbana idioma):
- a) Najstarija je već pri rubu izumiranja agrámerska ili laškovuličánska prakajkavica kojom još govore u starom središtu i sjeverozapadu Zagreba tek malobrojni starci i bakice između 60 i 90 god. starosti, tek par tisuća njih većinom u obitelji.
- b) Zagrebéčka polukajkavica ili tzv. "štokajski" tj. polukajkavska koiné je danas najrašireniji domaći govor koji prevladava kod zagrebačkih starosjedilaca u srednjemu i sjeveroyapadnom dijelu Zagreba (sjeverno od Save), pa u Sesvetama i Velkoj Gorici. U Dubravi i Novom Zagrebu južno od Save je sada malo kajkavaca i tu prevladava mješoviti balkanski govor doseljenika, tzv. zagrebačka štokavština.
- c) Anglokajkavska spika ili anglizirani polukajkavski novogovor (= globalni anglizmi umjesto nametnutih jugo-balkanizama i germanizama) je odnedavna prestižni jezik u većini zagrebačke mladeži i u okolnim satelitskim gradićima, gdje tako privatno govore i pišu na internetu već oko 100.000 mladih izmedju 12 i 30 godina, vidi o tomu još pobliže: Anglokajkavska spika.
Štokajski srednje Hrvatske
To je mješoviti urbani govor zagrebačkih starosjedilaca + kajkavskih doseljenika iz širje okolice Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske, koji danas bar povremeno rabi i razumije preko 400.000 Zagrepčana tj. pola Zagreba, što je brojno najveća kajkavska cjelina u Hrvatskoj. Po značajkama je to osiromašena polukajkavska koiné (Magner 1971) s djelomičnim primjesama doseljeničke štokavštine i ikavice u rječniku i gramatičkim oblicima. Od neslavenskih riječi je razmjerno najviše germanizama, pa nešto turcizama, romanizama itd. Ovo je zamalo jedina inačica zagrebačke kajkavice, koja je lingvistički već dijelom razrađena u oskudnoj literaturi o zagrebačkim kajkavcima (Magner 1966, Bauer 1991, Šojat 1971, 1998 itd.), pa se ovdje ne će dalje razmatrati.
Polukajkavica u izumiranju
Na svojemu istočnom rubu se manjeviše osiromašena polukajkavica ili tzv. "štokajski" polujezik još govori u nizu sela i zaselaka između Pitomače i Jesenovca. Dok za petrinjsku polukajkavicu bar postoji manji priručni rječnik tek sa 1.750 riječi (Rizmaul 2003), za Sisak nema ni toga, pa je o sisečkoj urbanoj polukajkavici dosad objavljen samo kraći fonetsko-gramatički osvrt (Hraste 1944). U poredbi sa Zagrebom, ova osiromašena sisečka polukajkavica je ustvari bliža tzv. zagrebačkoj štokavštini (štokajskomu) iz prekosavskog Novog Zagreba, negoli pravoj zagrebečkoj kajkavici. Iz toga slijede iduće glavne osobitosti tih novih osiromašenih govora polukajkavsko-štokajskih gradova:
- Pod jugoštokavskim pritiskom postupno nestaju mnoge zajedničke općekajkavske značajke u fonetici, osobito kod mlađih govornika: npr. česti su završni tvrdi suglasnici koji su kod inih pravih kajkavaca većinom omekšani (b > p, d > t, g > k, v > f, ž > š).
- U pridjevskom komparativu umjesto kajkavskog nastavka –ši češće je –ji.
- U participu završno –al i –el nerijetko prelazi u –o (išo, reko) i pojačane su štokavske palatalizacije.
- Pojavljuju se duži muški jugo-plurali na -ovi i -evi.
- Stari naglasak izostaje na kraju i pomiče se naprijed, pa ponekad čak preskače na proklitiku.
- U rječniku je sve više balkanizama, turcizama i sličnih istočnih barbarizama.
Zato je takva balkanizirana "štokajska" polukajkavica Novog Zagreba, Dubrave, Siska i sličnih balkaniziranih naselja donedavno kajkavske središnje Hrvatske približni pokazatelj, kako bi nakon buduće dalje balkanizacije izgledala degradirana gradska polukajkavica uz dalje izumiranje u ostalim dijelovima starog Zagreba i u inim kajkavskim gradovima sjeverne Hrvatske.
Štokajski križani pidgin
Sve do 20. stoljeća na graničnom području kajkavice spram štokavštine uglavnom nije bilo prirodnih prijelaznih govora, koji se počinju umjetno stvarati tek u Jugoslaviji nakon 1. svj. rata pod pritiskom opće srbizacije i nasilnog stvaranja jedinstvenoga srbohrvatskog jezika, osobito u kajkavskim gradovima zbog posrbljenih škola i medija. Noviji izvornokajkavski jezikoslovci takav hibridni polukajkavski pidgin nazivaju "štokajski" govor, koji se često kroz 20. st. lažno podmetao kao jugoslavistički primjer tzv. "kajkavštine", da bi se navodno dokazalo kako i ova samo kao "dijalekat" time ipak spada u zajednički okvir jedinstvenoga srbohrvatskog jezika tj. danas "srednjio-južnoslasvenskog dijasistema". Glavne su razlike toga lažnog "štokajskog" hibrida od prave izvorne kajkavice (iako formalno još može imati samu zamjenicu kaj):
- Ima štokavske naglaske gdje izostaje izvorni ( ~ ), a pridolazi nekajkavski uzlazni ( ' ).
- Naglasci su većinom pomaknuti na početku dužih riječi (rjedje preskaču na proklitiku).
- Završni suglasnici nisu umekšani: tu nema b > -p, d > -t, g > -k, z > -s, ž > -š i sl.
- Ima produžene muške plurale na -ovi i -evi.
- Posve izostaje kajkavski neodredjeni član (jen) ispred imenica.
- U leksiku se nalaze istočni srbizmi i ini balkanizmi.
Literatura
- Bauer, I. 1991: Zagreb Kajkavian (a summary of distinctive characteristics). Medieval & Renaissance texts & studies, General Linguistics 31/1, State University of New York at Binghamton.
- Bilić, J.& Ivanković, H. 2006: Zagrebački leksikon, knj. 1 - 2. Leksikografski zavod, Zagreb, 604 + 656 str.
- Funda Ž. 2004: Mala kajkavska gramatika (temeljine). Varaždin, 59 str.
- Hraste, M. 1944: O govoru grada Siska. Jubilarno izvješće državne realne gimnazije p. 59-65, Sisak.
- JAZU / HAZU 1984-2005: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb.
- A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2006). Zabok-Krapina 2006.
- Krampuš I.& Karaman I. 1975: Tisućljetni Zagreb. Zagreb.
- Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
- Lončarić, M. 1990: Kaj jučer i danas, ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom).: Zrinski, Čakovec.
- Lovrić A.Ž., Rac M., Horvat M.H. 2006: Agrámerski slovár i rani iskon zagrebéčke kajkavice. Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 381-391, Muži zagorskog srca, Zabok.
- Lovrić A.Ž., Mileković M.H., Rac M., Negro A. 2013: Purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrinjska (Jen agrámerski slovár). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), 850 str., Zagreb.
- Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov p. 309-316, München.
- Sabljak, T. 2001: Rječnik hrvatskoga žargona. VBZ – Lexica 1, Zagreb, 376 str.
- Šojat, A. 1979: O zagrebačkom kajkavskom govoru. Rasprave zavoda za jezik 4/5: 125-134, Zagreb.
- Šojat A. i surad. 1998: Zagrebački kaj (govor grada i prigradskih naselja). Institut za hrvatski jezik, Zagreb, 217 str.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.
