Ratne mornarice u Hrvatskoj

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Ratne mornarice u Hrvatskoj (oružani brodovi iz hrvatskih luka u poviesti): - Na hrvatskim obalama iztočnog Jadrana, od poznatih početaka pisane poviesti pa sve dosad su stalno manjeviše prevladavali izkusni pomorci koji su za ratne (i izprva gusarske) namjene tu kroz 3 tisućljeća uzastopce uz ine gradili i naoružane brodove.

Izprva u I. tisućljeću prije Krista tj. prije rimske vlasti su ovdašnji domorodci za ovo uglavnom rabili svoja pomorska plovila obće namjene, koja bi se samo pred izglednim sukobom brzo preuredila tj. naoružala za gusarsko-bojne namjene. Prve prave i namjenski naoružane ratne mornarice na Jadranu su bile: rimska carska flota u kasnoj antici i potom hrvatska kraljevska mornarica Trpimirovića iz ranog srednjovjekovlja.

Prapoviesni brodovi Hitmeta

Prve oskudne predpoviestne indicie o takvim naoružanim domaćim brodovima kod nas potječu iz feničko-ranogrčkih zapisa o rano-kvarnerskom pomorskom praplemenu Hythmethoi (Hitmeti) vjerojatno predilirskog izkona, koji su najkasnije od XIII.- VIII. st. pr.Kr. iz Vinodola, Krka i inog susjednog otočja već zaplovili duž iztočnog Jadrana kroz Dalmaciju: Prva crtana skica njihova predpoviesnog broda u jedrenju jadranskom pučinom nalazi se u jednoj špilji na Hvaru. O ranima pomorskim Hitmetima vidi još pobliže: Ranokvarnerski Hythmeti.

Ranoantička flota Liburna

Druga kod nas u poviestnom sliedu sigurno i višestruko potvrdjena, domaća pomorska flota su bili brojni rani brodovi Liburna od VIII.- III. st. pr.Kr., koji su takodjer još većinom bili morska plovila obće namjene koja bi se pred sukobe i gusarske pljačke naoružala za ratne učinke. S takvima djelomično i povremeno naoružanim plovilima su izrazito pomorski usmjereni Liburni od VIII.-V. st. pr.Kr. već gospodarili većinom Jadrana, tj. zamalo svim iztočnim obalama od Kvarnera do Drača, kao i većinom jadranskih otoka ter dielom zapadnojadranskih obala Italie.

Tek od IV. st. do Kristova doba dijelom ih iz južnoga i srednjeg Jadrana potiskuju starogrčki pomorci, a od II.st. pr.Kr. pomorski Liburni postaju rimskim vazalima, pa postaju i glavnim brodograditeljima rimske vojno-pomorske armade tzv. Naves Liburnae: vidi još pobliže pod Liburni (Libyrnides).

Srednjovjeka hrvatska flota

Po srednjovjekom langobardskom kroničaru Paolo Giaccone godine 642. pomorski Hrvati su napali s mnoštvom brodova grad Sipont u Manfredoniji (jugoiztok Italije). U mletačkim zapisima krajem VII. stoljeća je mnoštvo zapisa o problemima Mletačke republike s hrvatskim gusarima, što je u to doba bio za sve zemlje znatan izvor prihoda. Isti izvori govore o Hrvatima kao uspješnim brodograditeljima. Već u doba kneza Vladislava (821. - 835.) izvori spominju jaku mornaricu. Zahvaljujući pomorskoj moći Hrvatske rani ban Mislav (835.- 845.) je onemogućio Veneciji uzpostaviti kontrolu na istočnom Jadranu.

Za vladavine bana Trpimira (845.- 864.) hrvatski brodovi su prodrli do Furlanije i pred samu Veneciju. Jaka Hrvatska mornarica za vladavine neretvanskog admirala i hrvatskog bana Domagoja (864.- 876.) je uzpješno obranila svoju obalu od Venecije, pa je 866. mletački dužd Partezipazio bio prisiljen sklopiti mir. Velika napast u to doba na Jadranu su bili arabski gusarski Saraceni. Stoga je sklopljen savez Bizanta, Venecije i Hrvata, a kasnije i Pape i Franaka, pa se hrvatska mornarica 871. iztakla kao saveznik franačkog cara Ludovika II. u oslobadjanju Barija od Saracena.

U doba bana Branimira (879.- 892.) tj. kada Hrvatska postaje posve neovisnom državom, hrvatska mornarica još nastavlja svoj uzpon. To je doba kada se odvija poznata bitka u srednje-dalmatinskom akvatoriju i kad su posvema poraženi Mlečani 18. rujna 887. Tada je poginuo i sam mletački dužd Petar Candiano. Idućih stotinu godina Mlečani su plaćali Hrvatima danak za slobodnu plovidbu Jadranom.

U djelu Konstantina Porfirogeneta De administando imperio navodi se kako je Hrvatska tada imala 80 sagena s po 40 mornara i 100 kondura s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače. Sudeći po tomu jedino su Bizant (i Arapi) raspolagali većom mornaricom. Izim ove moćne mornarice kralj Tomislav (910. - 928.) imao je i jake kopnene snage koje su brojile 60.000 konjanika i 100.000 pješaka. Doba Stjepana Držislava (969.- 996.) obilježeno je uzpješnom pomorskom trgovinom i čuvanjem pomorskih putova, tj. dominacijom Hrvatske duž istočne obale Jadranskog mora.

Kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) proširio je svoje kraljevstvo "na kopnu i na moru". U njegovoj darovnici samostanu Sv. Krševana u Zadru godine 1069. navodi se kako daruje otok Maun koji se nalazi "u našemu dalmatinskom moru" (in nostro dalmatico mari). U to doba se navodi Rusin kao čelnik Hrvatske kraljevske mornarice, a sama titula koju su nosili tek državni dostojanstvenici govori o važnosti starohrvatske mornarice.

U početku vladavine kralja Dmitra Zvonimira (1074.- 1089.) na Jadran prodiru Normani, a kao normanski saveznik se Zvonimir uključio u rat protiv Bizanta i Venecije. Tako je 1084. Robert Guiscard, normanski knez i vojvoda od Apulije napao zapadne provincije Bizantskog carstva, a kralj Zvonimir mu je poslao u pomoć svoju flotu. Normani su tada zaposjeli gradove na istočnoj obali Jadrana i jedino je sigurno da Rab nikad nije pao.

Od godine 1082. do 1084. doba je saveza Normana i Hrvata koji je sklopljen pod utjecajem Pape Grgura VII.: Zajedno su vodili niz pomorskih bitaka protiv Bizantsko-mletačke mornarice. Tako je u studenom 1084. i u kolovozu 1085. strahovito potučena mletačka flota. Nažalost smrću Zvonimira pada državna i pomorska moć Hrvatske, a većinu obala izim Dubrovačke republike, potom u srednjem vieku zauzima Venecija pa Napoleon (1787).

Novija doba

Neovisnost je prije svega diplomacijom, na iztočnom Jadranu očuvala samo Dubrovačka republika, a njezina se snaga očituje i u pomorskoj moći. Ukupna dubrovačka flota godine 1800. zajedno s ribarskim brodovima iznosila je 673 jedrenjaka od čega je bilo 255 većih brodova koji su plovili izvan akvatorija (područnih voda) Dubrovnika. Ukupan broj jedrenjaka prekooceanske plovidbe bio je oko 230 brodova. Republika je imala svoja konzularna predstavništva u preko 80 prekomorskih gradova. Tada je u Dubrovniku bilo oko 7000 pomoraca, brodograditelja, brodovlasnika i pripadnika inih pomorskih struka.

Od 1806. do 1813. je doba francuske vladavine maršala Marmonta u Dalmaciji i razvitka pomorske trgovine. Nakon Napoleona sliedi stoljeće vladanja Austro-Ugarske, a od 2. studenoga 1818. godine je Jadranskim morem zaplovio prvi parobrod "Carolina". Početkom 1838. godine proglašena je slobodna parobrodska plovidba na Jadranu s redovitom parobrodskom prugom na relaciji Trst-Mali Lošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-Korčula-Dubrovnik-Kotor. Ova godina obilježena je prestankom dominacije starih jedrenjaka i ulazom parobroda u ratnu flotu.

Talianski kralj Viktor Emanuel II. u lipnju 1866. objavljuje rat Austriji. Jadran je ponovo ratno poprište, a 20. rujna sukobljavaju se obje flote i otvaraju žestoku artiljerijsku paljbu. Tada zapovjednik austrijske flote Wilhelm von Tegetthoff uplovljava sa svim topovnjačama u višku luku. Pobjedom kod Visa Austrija je osigurala prevlast na Jadranskom moru. Vrijedno je spomenuti godinu 1869. kada austrijska fregata Donau od 2000 BRT poduzima putovanje oko svijeta s 350 članova posade koji su, osim viših časnika bili pomorci s otoka i obale istočnog Jadrana. Brod je zaplovio iz Pule u srpnju i vratio se u ožujku 1871. obišavši cijelu zemaljsku kuglu.

Očuvan je i brodski dnevnik kojeg je vodio član posade Matija Politeo iz Starigrada na otoku Hvaru. Doba od 1911. do 1914. izuzetno je bitno za razvoj ratne mornarice na Jadranu. Tada su porinuti njeni najveći brodovi: SMS Viribus Unitis, SMS Tegetthoff, Prinz Eugen i Szent Istvan. Ovo su razdoblje obilježili i pomorski zapovjednici hrvatskog podrietla na najvišim položajima u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici poput admirala Maksimilijana Njegovana ili Janka Vukovića Podkapelskog.

20. stoljeće

Krajem I. svj. rata, godine 1918. Austro-ugarska ratna mornarica na admiralskom brodu Viribus Unitis u Puli bila je prisiljena po nalogu cara Karla, predati se delegatima zagrebačkog Narodnog vijeća dr. Anti Tresiću Pavičiću, Vilimu Bukšegu i dr. Ivanu Čopu, ter članovima Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli. Tada je na brod iztaknuta hrvatska zastava. Nažalost, već istog dana jedna talianska brodica specijalne konstrukcije zvana mignata, slična upravljanom torpedu prodrla je u pulsku luku i potopila bojni brod Viribus Unitis zajedno sa 250 naših mornara i zapovjednikom Jankom Vukotićem.

Austrijska carska flota na Jadranu je kroz predhodnih par stoljeća bila jedna od snažnijih u Europi, dok je potom kraljevska mornarica prve Jugoslavije razmjerno zakržljala i mnogo smanjena, često s nestručnim srbo-kontinentalnim vodećim kadrom. Zatim je druga crvena Jugoslavija dielom obnovila veću flotu s domaćim mornarima, ali su i tu opet 'kapetani' i upravni kadar često bili priučeni balkanski kontinentalci ("čobanski vlaji").

Hrvatski mornari i časnici bili su većinom prisutni u svim strukturama ratne mornarice, a glavne pomorske baze su se nalazile na području primorske Hrvatske. U 2. svj. ratu za vrieme NDH, fašistička Italia je Mussolinievim ugovorima od 1941.- 1943. zabranila Hrvatskoj mornaricu na Jadranu, pa je ova u dogovoru s Njemačkim Reichom djelovala uglavnom na Crnom moru protiv Rusa i saveznika, vidi: Hrvatski pomorski sklop - Crno more.

Sadanja hrvatska mornarica

Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. kojom je imenovao admirala Svetu Leticu zapovjednikom, službeno je započeo novi ustroj Hrvatske ratne mornarice osnutkom prvih pomorskih postrojbi. Prvi brod u hrvatskoj floti je bio desantno-jurišni čamac DJČ-103 koji je zaplienjen od JNA 14. rujna 1991. kad je bio na remontu u Veloj Luci.

U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline još 15 ratnih brodova i plovila, dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda 'Velimir Škorpik' preuzeli taj Zavod u svoje ruke, uključivo s 19 ratnih brodova i inih plovila.

Zapoviješću zapovjednika HRM-a 24. rujna prva je ustrojena Ratna luka Šibenik, a 29. rujna zarobljeni brodovi ustrojeni su u Udarne pomorske snage (UPS): RTOP-402 (sada RTOP-21 Šibenik), TČ-222 (u HRM pod imenom TB-51 Vukovar), RČ-310 (u HRM kao OBM-41 Dubrovnik), PČ-171 (sad OB-61 Novigrad), PČ-180 (sad OB-63 Cavtat), PČ-181 (sad OB-64 Hrvatska Kostajnica).

Danas su dva najveća i najvažnija suvremena plovila u Hrvatskoj ratnoj mornarici naše nove raketne topovnjače s 8 raketa: Petar Krešimir IV. (RTOP-11 od 1992.) i Kralj Dmitar Zvonimir (RTOP-12 od 2001.). Inače, preostale bivše ratne brodove iz JRM, od kojih neke velike ali zastarjele gotovo za stoljeće, jugovojska je nakon Domovinskog rata sklonila u Boku Kotorsku, gdje su uglavnom propali i zahrdjali zbog neodržavanja i nestručne jugo-balkanske nove posade iz kopnenog zaledja, pa su većinom otišli u rezališta ili su neki preprodani inim nepomorskim zemljama u razvoju.

Poveznice

Reference

Historocal introduction almost original from actual wiki, and then recent data partly from Croatian Wikipedia by GNU license.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ratne_mornarice_u_Hrvatskoj&oldid=35186"