Sredozemni rani pomorci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Sredozemni rani pomorci (Eteokrećani, Eteociprani, Feničani, Kartaga, Liburni i 'Narodi s mora'): U idućemu poredbenom pregledu su prikazani najraniji pomorski pranarodi koji su u prapovijesti plovili Sredozemljem već prije bolje poznatih klasičnih Grka i antičkih Rimljana. To su u bročano doba iz II. tisućljeća prije Krista bili najraniji na Kreti minojska pra-flota "Eteokretike Thalassokratia", pa na ranom Cipru "Thalassokratia Eteokypria", na ranom Levantu do sjeverozapadne Afrike feničanska mornarica, a kod nas na ranom Jadranu prvi brodovi tipa gandeya od još slabo poznatoga ranokvarnerskog praplemena Hythmeti.

Zatim u željezno doba kroz I. tis.pr.Kr. Sredozemljem najviše plove Kartažani, Etruščani i na Levantu ini još slabo poznati tzv. "Narodi s mora", dok na ranom Jadranu tada najviše dominira domaća "Libyrnike Thalassokratia" sa 5 raznih tipova prvih jadranskih brodova: drakkophori (ratni drakkari), galaias (veće teretne galije), gandeia (kao sada gajeta), lembul (= sad naš leut) i paros (manja ribarska barka). Zbog toga su i kasniji Rimljani rabili upravo naše Liburne za glavne rimske brodograditelje, pa se i njihova carska ratna flota službeno zvala Naves Liburnae.

Abstract

Mediterranean early navigators (Eteocretans, Eteocyprians, Phoenicians, Carthago, Liburnians, and 'Sea-peoples'): A comparative survey of the earliest navogable seaq-peoples in protohistoric Mediterranean prior to classic Greeks and ancient Romans, is offered. The first Mediterranean navigators in Bronze age have been: Eteokretike Thalassokratia in Minoan Crete; Thalassokratia Eteokypria in early Cyprus; Phoenician navigators in early Levant, and few known early tribe of Hythmetoi in norteastern Adriatic with early gandeya ships pictured in caves. During the Iron age, the main Mediterranean navigators were: the Carthaginians in north Africa up to Gibraltar reaching to Guinea and England; Etruscans in Italy and west-Mediterranean islands to Catalunya; and the Libyrnike Thalassokratia across Adriatic Sea up to Corfu island including 5 diversified ships types: drakkophoroi (early drakkars), galaias (early galleys), gandeyas (earliest one in Adriatic), lembul (= now leut), and paros (minor boats). Thus the subsequent Romans used these Liburnians as the main shipbuilders of the Roman Imperial navy called Naves Liburnae.

Prvi početci pomorstva

U ljudskoj predpovjesti kamenih doba sve do neolita, pomorstvo u pravom smislu uglavnom nije ni postojalo, izim samo izdubenih monoksila od debla ili povezanih drvenih splavi, koje su služile tek za prijelaz dubljih rijeka ili kraći prebačaj do najbližih priobalnih otoka.

  • Kasnije od stočarsko-poljodjelskog neolita se već izradjuju nešto bolja plovila u obliku manjih drvenih ili kožnih brodica i barki za ribarenje i lokalno-obalnu plovidbu duž većih rijeka, preko jezera i uz morske obale, u kojima se moglo prevesti tek par putnika ili manji teret za lokalne ili obiteljske potebe, ali još nije bilo prave pomorske trgovine.
  • Pravi pomorski brodovi za pučinsku plovidbu otvorenim morem, masovni prijevoz putnika i/ili trgovačkog tereta, pa uz ovo i kao naoružani brodovi ratnih mornarica, pojavljuju se tek od brončanog doba pismenih civilizacia i izgradnje obalnih gradova s pomorskim lukama, tj. približno od sredine III. tisućljeća i najviše od II. tis. prije Krista, što je razradjeno u ovom članku.

Rani pomorci i nepomorci

  • Na prapovjesnom Sredozemlju prije antičkih Grka i Rimljana su postojale samo 3 izrazite pomorske civilizacie (rani otočni Eteokrećani, Eteociprani i jadranski Liburni), koje su uglavnom živjele na temelju plovidbe, trgovine, ribarstva i povremeno gusarstva, uz vrlo oskudne kopnene djelatnosti (vinogradi, povrtnjaci, perad i sitna stoka): Dotle su ine kopnene proizvode većinom uvozili i zato su bili gospodarsko-strateški ranjiviji od inih polupomorskih civilizacia.
  • Naprotiv su tek polupomorske civilizacie bili npr. stari Grci i Feničani, kojima je pomorstvo bilo samo dio gospodarstva uz koje su još obilno razvili i ine kopnene djelatnosti.
  • Dotle su ine tadanje rane civilizacie oko istočnog Sredozemlja na Starom Istoku bile pretežno kontinentalne kao Hetiti, Asirci, rani Izrael, Egipat i slični koji su na moru imali malo vlastitih plovila (Egipat uglavnom rječne ladje na Nilu), pa su ovi pomorske usluge većinom rabili posredstvom Feničana, ili ranih Grka i inih pravih pomoraca.

Talasokracia i talasokrator

U rano doba grčke prapovijesti su se prve poznate pomorske države općenito nazivale imenom thalassokratia ili prvotno ranije thalattokrateia (= 'pomorska vladavina'). Njihovi glavni pomorski čelnici tj. prvi praevropski admirali su se ranogrčki nazivali thalassokrator (= 'morski vladar' ili "flotovodja") čemu je približna onodobna istoznačnica na ranoperzijskom iz Aveste bila staroarijska titula maryaka - a od ovoga preko Iranohrvata potječe i naša ranija titula starohrvatskih admirala na glagoljici kao naš "marjakýr" tj. izvornohrvatski naslov ranohrvatskih admirala na Azovu, Crnom moru i srednjovjekom Jadranu. Najranije i najpoznatije prve talasokracije s ranogrčkim imenima na prapovjesnom Sredozemlju su bile ove 3 niže razradjene:

  • Eteokretike Thalassokratia: Minojska pomorska civilizacia na otoku Kreti od 25.- 14.st. pr.Kr. je prva pretežno pomorska država u brončano doba na Sredozemlju i u cijeloj Europi, pod vodstvom Minojskih vladara.
  • Thalassokratia Eteokypria: Ranociparska pomorska civilizacia oko god. 1650.- 1050. pr.Kr. na otoku Cipru pod vodstvom dinastie Yadnana, kao druga starija u Sredozemlju nakon prve iz Krete.
  • Libyrnike Thalassokratia: Jadranska pomorska etnokultura željeznog doba od 9.- 5.st. pr.Kr. u jugozapadnoj Hrvatskoj i na svim jadranskim otocima prvotno do Krfa i Otranta, osebujna je pod vodstvom kolektivnog matriarhata, a na Sredozemlju treća/četvrta rana talasokracia približno istodobna s najjačim pomorskim Feničanima.

Brodogradjevni cedrovi

Za rane brodograditelje na prapovjesnom Sredozemlju su ključnu važnost kao glavna brodogradjevna sirovina imale slične crnogorične šume 3 vrste cedrova, koje su ranije obilno rasle na primorskim gorjima oko Sredozemlja i dosad su većinom posječene upravo zbog ranije brodogradnje:

  • Najpoznatije su u prapovjesnoj brodogradnji Sredozemlja bile šume libanonskih cedrova (Cedrus libani), koje su bile glavnom sirovinom za izgradnju brojnih feničkih brodova.
  • Sličnom je brodogradjevnom sirovinom bio i Cedrus atlantica, koji još dosad raste zapadno od Kartage uz Sredozemlje duž gorja Atlas i bio je glavno drvo za gradnju moćne kartažke mornarice.
  • Takodjer i po otočnim planinama na Cipru je ranije dosta rastao ciparski cedar (Cedrus brevifolia), koji je bio važnom sirovinom za rano brodovlje u prapovjesnoj otočnoj civilizaciji Thalassokratia Eteokypria.
  • Jedino na Kreti i uz Jadran nije bilo cedrova (četvrti Cedrus europaea je uništen oledbom u predpovjesti kamenog doba), pa su tamo za ranu brodogradnju rabile ine crnogorične četinjače koje su takodjer dijelom uništene za brodove: na minojskoj Kreti je za te namjene bio najvažniji široki čempres (Cupressus var. horizontalis), a uz sjeveroistočni Jadran za liburnijsku brodogradnju (Libyrnike Thalassokratia) je najviše rabljena posebna jadranska jela (Abies pardei) koja je zato sječom dosad već skoro nestala izim još rijetkih stabala na primorskim obroncima Velebita i Bitoraja.

Pomorstvo i 'gusarstvo'

Dok su se Eteokrećani pretežno bavili pomorstvom, trgovinom, ribarstvom (i kopnenim vinogradarstvom), ine onodobne talasokracije su uz ovo kasnije još razvile i dodatno gusarstvo: Zapravo je to 'gusarenje' kod inih tek naknadno započelo zbog propasti miroljubive Krete, prvotno s kasnijom pojavom kolonija pomorskih Grka koji su ove ranije agresivno potiskivali diljem Sredozemlja, pa su im Eteociprani kao i naši Liburni opravdano odgovarali pomorskim gerilskim ratom.

To su zbog opravdanja svojih ekspanzivnih probitaka lukavi Grci proglasili "ilegalnim piratstvom",- eda bi konačno 'legalno' porobili i uništili izvorne Eteociprane, koji su tada većinom izbjegli na jugoistok Turske i kroz cijelo iduće I. tisućljeće pr.Kr. gerilsko-gusarski se osvećivali napadajući uzastopno obale grčkog Cipra (čiji su poturčeni potomci napokon sad opet oslobodili sjeverni negrčki Cipar). Naprotiv kasnije Liburne lukavi Grci ipak nisu stigli uništiti ni izkorjeniti, jer su se ovi pravodobno sami predali najmoćnijim Rimljanima, koji su ih zato izkoristili za brodogradnju i organizaciu Rimske pomorske armade imenom "Naves Liburnae", što je preko Rima potom za uzvrat pokorila i osvojila sve grčke obale i otoke.

Navigacia i astrognozia

Izim same tehničke sposobnosti za izgradnju plovnih i čvrstih brodova, za morsku plovidbu izvan najbližih obala je oduvijek neizbježna bar neka strukovna nadgradnja u poznavanju vještina navigacie, prvenstveno orientacie na otvorenom moru. Bliže primorju ili izmedju vidljivih otoka je to dijelom još bilo moguće po vidljivim kopnenim detaljima ili noću po svjetlima naselja i kasnijih svjetionika, - ali izvan vidokruga kopna, otoka i naselja na otvorenom moru je i to nemoguće. Zato su bili neizbježni poznavanje tipa i smjera vjetra, a nadasve gibanje Sunca, Mjeseca i bolje poznavanje zvjezdanog neba, uz nužno imenovanje skupnih zviježdja i bar pojedinih sjajnijih zvijezda, pa njihovo jasno i sigurno razlikovanje od pomičnih planeta.

Zato iz praktične potrebe, razmjerno najviše raznih skupnih zviježdja i brojnih zvijezda u svijetu tradicijski imaju imenovano upravo obalno-pomorski narodi, nešto manje još pokretne nomadsko-konjaničke etnogrupe u stepama i polupustinjama, a puno manje kopneni sjedilački poljodjelci i izrazito najmanje zabačeni domorodci u brdima i prašumama. Tako najviše domaćih astro-naziva u svijetu imaju Arapi (nomadi + pomorci) sa 300-400 astro-naziva i zatim Kinezi preko 200, dok u Europi najviše zvjezdanih naziva i najbolje pučko poznavanje zvjezdanog neba imaju Grci sa stotinjak asteronima i naši čakavski otočani s 54 do 127 zvjezanih imena (dijelom baština od ranijih pomorskih Liburna).

Kontinentalna zaostalost

U zamalo svim poredbeno proučenim područjima, gdje u susjedstvu žive primorske etnogrupe uz obale i druge u kopnenom zaledju, one priobalne su uglavnom kulturno-tehnički razvijenije i naprednije od kontinentalnih susjeda u zaledju.

  • Glavni uzrok tomu je praktična nužda, jer je razmjerno jednostavniji život u kopnenom zaledju manje zahtjevan nego kod pomoraca, koji silom prilika moraju imati bar neko bolje kulturno-tehničko predznanje da mogu zaploviti i preživiti opasnosti na moru.
  • Drugi je važan uzrok što pomorske etnogrupe plovidbom imaju mnogo više i dalje medjunarodne spoznaje i dodire s inim razvijenijim civilizaciama od kojih razmjenjuju robu i iskustva, pa im je i zato još dodatno ubrzaniji razvitak negoli kod nutarnjih izoliranih kontinentalaca.

Ovo je već od antike vidljivo i kod nas u jugoistočnoj Europi, gdje po klasičnim zapisima pragmatični Rimljani jasno navode kako su tu (danas 'Balkan') najnapredniji narod antički Grci, pa nakon njih pomorski Liburni, dok su naprotiv po njima razmjerno nazaostaliji primitivni urodjenici u Rimskom carstvu bili kopneni mezijski Dardani (sada Kosovo + Šumadija) i njima slični Delmati srednjeg Ilirika. Uz ino su osobito Dardani smrdili kao "bestiae" jer se zamalo nikada nisu kupali osim triput: na rodjenju, ženidbi i smrti. Ovi su slično kao Delmati imali paničan strah već od pogleda na zvijezde, a pri pomrčini Sunca ili Mjeseca bi kolektivno poludili, urlali i zavijali, masovno bježali u pećine i zaglušno lupetali po kantama i loncima da otjeraju navodne napade zmajeva i sličnih utvara. Novije biogenetske analize dokazuju kako su veliki dio sadanjeg pučanstva Dinarida i istočnog Jadrana, unatoč kasnijem kulturnom slaviziranju zapravo fizički potomci antičkih prastanovnika tj. Ilira (od kojih su baštinili i običaje).

Upravo u tim područjima gdje je udjel autohtonog genoma najveći, takodjer je sve dosad očuvana zamalo ista pučka baština antičkih urodjenika koju opisuju Rimljani: npr. pri pomrčini Sunca i Mjeseca se i danas u jugozapadnoj Bosni i unutarnjoj Srbiji masovno urliče i gore puca na pomrčinu. Takodjer ovdašnji starosjedioci (sada novoštokavci) i danas imaju upravo paničan strah od zabranjenog pogleda na zvjezdano nebo i tvrdo vjeruju: ako tko prstom pokaže svoju "rodnu zvezdu - smjesta će da oslepi ili mrtav pasti". Takodjer isti kopneno-balkanski domorodci inače nemaju ni pojma o nebu i zvijezdama, pa gore imenom poznaju jedino Sunce, Mesec, "zvezdu" Danicu, "sazvežđe" Vlašići i ništa više. Naprotiv naši pomorski otočani na Jadranu se nimalo ne boje zvjezdanog neba i imenom poznaju čak od pedesetak do 127 (Kvarner) raznih zvijezda i još do desetak vidljivih maglica, jasno razlikuju do 6 vidljivih planeta (tzv. "svytlice") od inih nepomičnih "zveždy": Sve je to tradicijsko znanje najviše iz nužde jer su zvjezdano nebo donedavna rabili za pomorsku orientaciju u brojnim plovidbenim noćima, kako to slikovito opisuju čakavske pučke pjesme na Jadranu, npr. "More moje drago" iz Kvarnera: 

Môri mojê droâgo, - Ca_dobrêg vuzîvaš:
Yas_vuzÿvan kulàpi - Tar_mlâde navakÿri
Ki_seunê nocî plovìdu - Tar_zveždỳce broÿdu.

Najraniji pomorci: halkolit

Bakarno doba (kraj IV. i III. tisućljeće prije Krista) ili halkolit (grčki: chalkos + lithos = 'bakar + kamen') zbog usporedne uporabe kamena i prvih kovina. To je prijelazno doba izmedju nemetalnog neolita i brončanog doba, a naziva se po starijemu još i eneolitik. U europskoj prapovijesti i arheologiji se povezuje s početkom tvorbe indoeuropskih plemenskih zajednica na ozemljima sjeverno uz Crno more, jugoistočna Europa i Stari Istok. Označuju ga već prevlast novog stočarstva nad poljodjelstvom, lovom i ribolovom, razitak bakrene metalurgije, patriarhata i prodori indoeuropskih skupina s istoka. U starijoj literaturi je češći pojam eneolitik, koji označuje završno prijelaz iz kamenog u metalno doba.

Prva suvisla, ali još manja plovila samo za rječnu i priobalnu plovidbu se izradjuju od stočarsko-poljodjelskog neolita i to u obliku drvenih ili kožnih brodica i barki ili većih splavi (turs. "skela", roman. "catara") za ribarenje i lokalno-obalnu plovidbu duž većih rijeka (Indus, Euphrat, Tigris, Nil i slično), pa preko jezera i uzduž morske obale: U takvima se moglo prevesti tek par putnika ili manji teret za lokalne ili obiteljske potebe, ali još nije bilo prave pomorske trgovine.

Prvi poznati i pismeno ili arheološki dokumentirani pravi stabilni brodovi za pučinsku plovidbu otvorenim morem s više putnika i/ili obilnog tereta, pojavljuju se tek od III. tisućljeća pr.Kr. osobito u Sumeru i civilizaciji Harappa. S ovima je u svezi i najranija jasno dokumentirana brodska linija na svjetskim morima, koja je prvotno vodila kroz Perzijski bzaljev od Sumera preko sadanjeg Dubaya sve do ušća rijeke Inda. Ovom prvom medjunarodnom brodskom prugom su rani Sumerani i rigvedski Praindijci razmjenjivali putnike, trgovce, mornare, ter svoje trgovačke i kulturne proizvode. Uz rane zapise i novije arheonalaze kod Dubaya, potvrda tomu su uvozni klopisni pečati u indovedskim gradovima i ranoindski pečati s harapskim piktogramima u Sumeru, pa čak i prvi manji indsko-sumerski rječnik kao najraniji medjunarodni dvojezični rječnik na ranom početku pisane povijesti čovječanstva.

Ine rane pradržave iz halkolita u III. tis.pr.Kr. na Starom Istoku izmedju Mezopotamie i Male Azije su uglavnom bile kontinentalne samo s kopnenim prometom još bez pomorstva, npr. rani egipatski faraoni, civilizacia kartwelskih Prahatti u srednjoj Anatoliji, Prahuriti s okruglo-stožastim piramidama (mega-kurgani) u južnom Zakavkazju, Akad u srednjoj Mezopotamiji i rani Elamiti u južnom Iranu. Istodobno u ranoj Europi sve do Grčke (i kod nas) još žive samo primitivnija neorganizirana praplemena bez ikakvih poznatih tragova prave pomorske plovidbe i bez političko-teritorialnih tvorbi.

Pomorci brončanog doba

Brončano doba (2300.- 750./700. god. pr.Krista) označeno je arheonalazima mjedenog oružja, pribora i nakita. To je vrijeme pojačanog razvitka metalurgije, trgovine i obrta. Brončano doba uz uporabu bronce, oko Sredozemlja još označuju i selidbe nomadskih stočara kroz rano brončano doba (2200.- 1600. pr.Kr.). To je bio idući drugi val indoeuropskih doseljenika, nakon prvog vala poljodjelaca u mladjemu kamenom dobu. Kasno brončano doba ili vrijeme kulture žarnih polja u Europi traje od 1300.- 750./700. pr.Kr. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih po čemu je ova kultura dobila ime, pa pokapanje posmrtnih ostataka u žarama s popratnim prilozima nakita, pribora i oružja. Ovakvi žarni grobovi često tvore velike nekropole.

U to brončano doba su bile već razvijene organizirane rane civilizacie Starog Iztoka u Kini, jugozapadnoj Aziji i Egiptu: srednji egipatski faraoni, pa Hetiti u Maloj Aziji, Huriti-Mitanni u Kurdistanu, Thalassokratia Aetheokypria na ranom Cipru, rana Asirija i Babilon u Mezopotamiji, Elamiti u Iranu, indska Harappa u Pakistanu, rana dinastia Zhang u Kini, itd. Istodobno dotle najveći dio Europe uključivo i naše krajeve još tada nastavaju većinom neorganizirana plemena s razmjerno nižim kulturama bez državnih tvorbi. Tada su jedine onodobne suvisle ranoeuropske organizacie s izrazitim društvenim slojanjem nastale u ranoj Grčkoj, koje su istodobne i kulturno-trgovački povezane s velikim ranim civilizaciama Starog Iztoka: najranija u Europi je Minojska civilizacia na Kreti i nešto mladja Mikenska na Peloponezu u kasno brončano doba.

Od brončanog doba se bar kao djelomični pomorci izvan Sredozemlja pojavljuju najistočnije rani Kinezi, pa južnoiranski Elamiti i Babilonci na Perzijskom zaljevu, Egipat na Crvenom moru (i manje na Sredozemlju). Na Sredozemlju su odonda glavni npomorci bili Feničani, a osobito su izraziti najraniji sredozemni pomorci bili Minojski Eteokrećani (Eteokretike Thalassokratia) i Thalassokratia Eteokypria na ranom Cipru. Kod nas je iz brončanog doba donekle poznato npr. primorsko pleme Hitmeta (Hythmetoi) na Kvarneru, od kojih vjerojatno potječu i rane kiklopske zidine u luci grada Krka, a s njima je možda povezana i kod nas prva slika pomorskog jedrenjaka u plovidbi iz Grabčeve špilje na otoku Hvaru (17.st. pr.Kr.).

Minojski Eteokrećani

Minojska civilizacia je kultura brončanog doba koja je nastala na otoku Kreta, a procvat je imala od 2700. do 1450. pr.Kr., kada ju zamijenjuje Mikenska grčka kultura. Otkrivena je početkom 20. stoljeća, najprije radom britanskog arheologa A. Evansa,što je Will Durant 1939. god. nazvao "trenutak kada je Minojska kultura zauzela svoje mjesto kao prva karika u europskom lancu." Nije poznato kako su Minoanci sami sebe zvali, a pojam "Minoanci" je skovao sam Arthur Evans po mitskom kralju Minosu, koji je u grčkoj mitologiji povezan s labirintom koji je Evans prepoznao u obliku grada Knossosa. Takodjer se smatra kako je staroegipatsko područje "Keftiu", na semitskom jeziku "Kaftor" ili "Kaptara" u arhivima mezopotamskog grada Mari naziv za ranogrčku Kretu. U Odiseji koja je napisana stoljećima nakon propasti ove civilizacie, Homer stanovnike Krete naziva Eteokrećanima ("pravi Krećani"), koji su najvjerojatnije potomci Minoanaca.

Minosova palača (Anaktora) je najbolje očuvani spomenik minojskih gradjevina. To su bile monumentalne palače koje su služile za administraciju, što se vidi po golemom iskopanom arhivu, a oblikom su se razlikovale od svega do tada nastalog na svijetu. Bile su višekatne s unutarnjim i vanjskim stubama, masivnim stupovima, ozidanim zdencima, skladištima i dvorištima. Vladari iz Knossosa u 16. st. pr. Kr. su ujedinili plemena Krećana u samostalnu oblast. Živjeli su mirno bez straha od neprijatelja, jer su imali dobro državno uredjenje i jaku mornaricu. Nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima prinosili pod otvorenim nebom ili negdje u pećini. Gradove i naselja nisu obkoljavali zidinama. Otok Kreta je posebno značajan po arhitekturi svojih ranih gradova Knossos i Phaestos koji svjedoče o urbanom društvu već sofisticiranom i centraliziranom, sve pod utjecajem Starog Istoka, osobito Egipta. Oni imaju karakterističnu asimetričnu, ali geometrijsku osnovu, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu keramiku.

Minojska država zbog otočne izolacije i dotad prividne sigurnosti, izim mornarice nije imala ine prave vojske, a niti su im gradovi bili zaštićeni vanjskim zidinama pa su bili lako osvojivi. Zato su prvi jači napadi ranih mikenskih Grka s kopna prouzročili pad Minojske talasokracie, nakon čega na Kreti slijedi miješana mikeno-kretska civilizacia i konačno s padeom Mikenske civilizaci pod sjevernim udarom Dorana i njihovim kasnijim napadima na Kretu, tamo se većinom gube minojski elementi i od antike prevladava klasična grčka civilizacia.

Thalassokratia Eteokypria

Prva arheološka nalazišta na otoku Cipru datiraju još iz neolita (6000.- 3000. pr.Kr.), a dolazak tih ljudi na otoku se poklapa s istrjebljenjem patuljstih vodenkonja i patuljastih slonova. Najstarije ciparsko arheonalazište je Aetokremnos na poluotoku Akrotiri, a najvažnije iduće nalazište je Kirokitia kao jedno od najstarijih naselja na svijetu oko 8200. pr.Kr. Po njoj je dobila naziv khirokitijska predkeramička neolitska kultura za koju su značajne okrugle kuće tzv. tholos. Najstarija pisana prapovijest Cipra je oskudno poznata iz egipatskih i ranih sirijskih izvora, a kasnije i iz domaćih otočnih. Od 20.- 15.st. pr.Kr. je na Cipru dominirao još slabo poznati eteociparski jezik različit od ranogrčkoga (možda srodan s minojskim i etrurskim ?), pisan donekle sličnim slogovnim pismom kao minojski eteokretski, a kasnije u željezno doba tim pismom pišu i doseljeni Grci na Cipru.

Početkom II. tisućljeća pr.Kr. se na Cipru (egipt. Khittim, ranosemit. Alassya, fenič. Elysha), iz sirijskog primorja dijelom naseljuju Huriti, koji tu potom osnivaju pomorsku državu Thalassokratia Eteokypria pod domaćom dinastiom Yadnana, čiji je vladarski simbol bila bijelo-smedja šahovnica (slična našoj hrvatskoj). Ovi su od 19.- 12.st. moćnom eteociparskom mornaricom kontrolirali najveći dio istočnog Sredozemlja od Levanta do Krete i južne Turske. Slično kao minojski Eteokrećani, tako su i rani Eteociprani većinom radili kao pomorci (maneki). Vrlo su razvijene kulture brončanog doba kada se je na Cipru kopao bakar što je postao glavna rudna sirovina tog otoka i po kojemu je Cipar dobio ime. Na ciparskom gorju su prije rasle crnogorične šume ciparskih cedrova (Cedrus brevifolia) koji su bili važna sirovina za ranu eteociparsku brodogradnju (slično kao i libanonski cedrovi za feničke brodove).

Sredinom 2. tisućljeća pr.Kr. se Cipar nalazio pod vlašću Egipta. Manjim dijelom od 14.st. pr.Kr. i osobito od 9.- 8. st. se na Cipar doseljuju rani Grci, što se uz ino vidi po nalazištima mikenske kulture. Cipar je u grčkim mitovima rodno mjesto Afrodite, Adonisa i dom mitskim kraljevima Kinurasu, Teukrosu i Pigmalionu. Oko 800. pr. Kr. Cipar su još naselili i Feničani koji su tu na obali osnovali nekoliko svojih kolonia. Otokom su zatim još vladali Asirci, pa Egipćani i Perzianci od god. 525. pr.Kr. Nakon grčkih osvajanja Cipra, manji dio ranijih izvornih Eteociprana su u I. tisućljeću pr.Krista tu ostali asimilirani i helenizirani. Jedan dio Eteociparske mornarice poražene od Grka je pri velikim selidbama "Naroda s mora", zaplovio na sjeverozapad i kroz Jonsko more su stigli na gornji Jadran: tu su se pomiješali i asimilirali s ranim Liburnima, a preko ovih su im potomci dosad asimilirani u naše čakavce (vidljivo iz novih biogenetskih analiza sa 16% levantskog genoma na Kvarnerskom otočju).

Veliki dio inih eteociparskih pomoraca su tada prebjegli sjevernije, na susjedne obale jugoistočne Turske, odakle su potom uzastopno kroz cijelo I. tis.pr.Kr. kao glasoviti "gusari" iz Cilicie uporno gerilski napadali ciparske Grke na moru i obalama Cipra sve do Kristova doba, odkad su ih u tomu spriječili moćniji Rimljani... Konačno su ipak u 20.st. poturčeni potomci tih Eteociprana nedavno uz pomoć Turske, nakon 3 tisućljeća grčke okupacie opet bar dielom oslobodili svoju otočnu pradomovinu - negrčki sjeverni Cipar.

Levantski Feničani

Fenikija (grč. Φοινίκη - Phoinike = purpurna zemlja) je bila levantsko primorje istočnog Sredozemlja oko prapovjesnog gorja Kur - Labâna (sad Gjebel Lubnan, 3.087m), tj. na ozemlju današnjeg Libanona, Izraela i obali Sirije. Na tom kraškomu vapnastom gorju su prije obilno rasli cedrovi (Cedrus libani) kao glavna sirovina za feničku brodogradnju. Klasično feničko ozemlje se pružalo približno od luke Latakije (Al Ladhakija) do Akkoa. Izvorni stanovnici su sami svoj zavičaj zvali zemlja Kanaan. Feničani su proizvodili posebnu grimiznu boju (purpur) visoke kakvoće po kojoj su nazvani i kojom su farbali tkanine i tajnu proizvodnje su ljubomorno čuvali. Boja se dobivala iz bodljastoga morskog puža volaka (Murex), a cijena tih grimiznih haljina je bila vrlo visoka, pa su ih mogli kupiti samo najbogatiji (danas to nose npr. papa i kardinali). Feničani su trgovali rezbariama i staklom pa su ih razmjenjivali za bjelokost, drago kamenje, zlato i ine kovine. Feničke važne trgovačke luke su bile Tir, Tripolis, Berytus (sada Bejrut), Kartaga i španjolski Cadiz. Oni su ostavili alfabet pomoću kojeg se može očuvati sadanje znanje za buduće naraštaje, a to pismo im je bilo praktično pomagalo za poslovne transakcie.

Podrijetlo prapovjesnih Feničana je slabo poznato: sami su sebe zvali Kenahani (Kanaanci), dok su ih rani Egipćani zvali Fenkhw iz čega je nastalo grčko Phoinikes, pa latin. Poenici i naše Feničani. Prvi prikaz Feničana je već iz 25.st. pr.Kr. s feničkim brodovima iz Biblosa u Memfisu na reljefu faraona Sahurea iz rane 5. dinastie kojem je žena bila Feničanka. Neki smatraju kako su oni izravni potomci Kanaanaca, koji su nastavali ovo ozemlje prije klasične Fenikije. Herodot je tvrdio u svojim spisima kako su rani narodi što govore semitskim jezikom oko 2750. pr.Kr. utemeljili svoja prva naselja na ovom prostoru. Neki ini pradavni zapisi govore kako su došli s obale Indijskog Oceana ili Perzijskog zaljeva. Jedna novija hipoteza smatra da su oni potomci afroazijskih Poenita tj. mornara koji su doplovili iz Nila i Crvenog mora, a ranije potiču negdje iz južnog Jemena ili Eritreje. Najstariji fenički grad je klasični Biblos ili prvotno rana prapovjesna Gubla, što je najtrajniji još živi grad u svijetu koji je stalno naseljen već kroz punih 5 tisućljeća. U 14.st. pr.Kr. sjeverni dio Fenikie osvajaju Hetiti, a zatim je od 12.- 9.st. Fenikija neovisni savez pomorskih gradova, pa već imaju brodovlje na Sredozemlju i Crvenom moru uz Arabiu i južnije uz istočnu Afriku. Slabljenjem Egipta i slomom kretske talasokracie, Feničani su još osnovali ine samostalne trgovačke gradove kao Tir, Sidon i Bejrut (klasični Berytos) duž obale istočnog Sredozemlja, koji preuzimaju ukupnu trgovinu na većem dijelu Sredozemlja.

Najviše zaslugom Tira, koji je imao prevlast u Feniciji, Feničani su još stvorili ine važne kolonie i na obalama zapadnog Sredozemlja: Kartaga, Cadiz, Marseille, Epidauros (Cavtat) na Jadranu, Oristano na Sardiniji, Marsala na Siciliji, Malta, Tanger i Mogador u Maroku, Dakar u Senegalu, ...itd. Od god. 875.- 734. pr.Kr. su dotad samostalni fenički gradovi na Levantu, s usponom Asirie postupno izgubili svoju neovisnost. U doba vladavine faraona Neka II. su Feničani izmedju god. 620.- 610. pr.Kr. prvi oplovili cijelu Afriku: ekspedicia je pošla iz Crvenog mora i nsakon 3 godine su se vratili kroz Gibraltar u Egipat. 573 p.n.e., Nakon 13 godina opsade od god. 573. pr.Kr. je grad Tir pao pod upravu babilonskog kralja Nabukodonozora II. Od 539 pr.Kr. Fenicija postaje vazalnom satrapiom Ahemenidske Perzije, a nakon toga fenička mornarica na Levantu uglavnom propada, dok se kao najjači fenički grad zapadnije uzduže Kartaga u Tunisu. Nakon sudjelovanja u egipatskoj pobuni protiv Artakserksa III., grad Sidon je za kaznu 343 pr.Kr. spaljen i uništen. Aleksandru Macedonskom su svi fenički gradovi otvorili vrata osim najvećeg grada Tira, koji se 332. pr.Kr. branio 7 mjeseci i na kraju je uništen. Podjelom Aleksandrova carstva je Fenicija pripala Seleucidima i zatim Rimljanima. U grčko-rimsko doba se antički Feničani heleniziraju i romaniziraju, pa navodno dijelom nestaju medju Aramejcima pod Bizantom,- ali suprotno tim društvenim predrasudama, neutralne biogenetske analize danas upućuju kako znatan dio Libanonaca ipak potječu upravo od tih Feničana.

Zbog svih tih uzastopnih razaranja feničkih gradova u samom Libanonu i potom uništenja feničke Kartage, dosad je preostalo razmjerno malo njihovih pisanih tekstova. Nekoliko odlomaka feničkog jezika koji su se očuvali, nalaze se i u komediji rimskog komediografa Plauta iz 3. stoljeća. Neka lica te komedie govore feničkim pučkim narječjem. Sigurno se zna kako su imali posebno feničko pismo, iz kojeg se razvilo grčko pismo, a iz toga latinica i glagoljica i ćirilica. Zato je i sam medjunarodni naziv abecede tj. alphabet nastao po prvom slovu feničkog pisma aleph, a feničko pismo je je bilo i temeljem hebrejskog i arapskog pisma. Ovo feničko pismo se ranije izvorno razvilo iz tzv. sinajskog pisma koje se pored hieroglifa rabilo u Egiptu od 18.- 12. st. pr.Kr. Izim pomorstva i trgovine su se Feničani bavili i poljodjelstvom, gdje su najviše bili poznati po ranim vinogradima i proizvodnji vina u Libanonu i oko Kartage. Izim najobilnije pomorske trgovine i rane plovidbe, Feničani su takodjer medju prvima organizirali i kopnenu trgovinu s unutarnjim zemljama pomoću ranih karavana s konjima i/ili devama diljem zapadne Azije i potom slično i njihov odvjetak Kartažani po sjevernoj Africi, a ovo su kasnije po inim okolnim krajevima još proširili i omasovili Arapi i srednjoazijski Mongoloidi. Zbog tih karavana su rani Feničani imali zadovoljavajuće uvide i o ranim kontinetalnim krajevima prednje Azije i sjeverne Afrike preko Sahare do srednjeg Sahela, a samo su nutarnju srednju i istočnu Europu slabije poznavali.

Feničko pomorstvo i brodogradnja: Feničani su rani mediteranski narod, koji je medju prvima (uz ranije Eteokrećane i Eteociprane) počeo graditi brodove prikladne za dugu pučinsku plovidbu otvorenim morima. Oni su stvorili novi tip bojnog broda trirema (troveslarka), koji se zatim rabio samo za ratnu mornaricu. Kratko-široke egipatske barke na Nilu su bile skoro isto toliko široke koliko duge, a rječne piroge Babilonaca u Mezopotamiji su bile okruglog oblika tj. tek velike košare obložene blatom. Mogle su se rabiti i kao ratna plovila, ali su to uglavnom bile tek trgovačke rječne ladje. Feničani su na moru posve napustili taj neprikladni rječni uzor i gradili su duge i uske stabilne brodove, koji su na otvorenoj pučini bili puno brži i stabilniji na valovima od plumpastih rječnih ladja kojima su njihovi kopneni susjedi sporo plutali uzduž svojih rijeka. U prehrambenim zalihama za duže plovidbe Feničani bi rabili kožne vreće za suhu hranu i glinene amfore za tekućine (voda, vino, ulje ili slično), jer su drvene bačve uveli na brodove tek rimski mornari od Cezarovog doba.

Oni su osnovali kolonie kao obalne lučke gradove u većem dijelu Sredozemlja: Cadiz u Španjolskoj, Marseille u Francuskoj, Kartaga i Utica u Tunisu i većina obalnih gradova na Siciliji, Sardiniji i Korzici, sve su to prvotno u prapovjesti bile feničke luke puno prije nego su pripale Grcima pa Rimljanima. Postoji više sigurnih dokaza kako su fenički Kartažani prvi iz Sredozemlja na Atlantik prošli kroz "Herkulove Stupove" (kasnije Gibraltar),- puno prije negoli Rimljani i ini kasniji. Takodjer ima vjerodostojnih potvrda, kako su pod admiralom thalassokrator Himilcon (fenič. Khimilkât) oko god. 450. pr.Kr. iz španjolskog Cadiza (fenič. Gades) još dalje plovili Atlantikom na sjever barem do britanskog otočja Scilly (Kassiterides nesoi) i tamo mijenjali mediteransku robu za kositar iz Cornwalla, kao i do Frigijskih otoka gdje su nabavljali uresni jantar, a najzapadnije vjerojatno do otoka Corvo u pučinskim Azorima. Predpostavlja se kako su možda uplovili Kattegatom i do Baltika što je još nesigurno. Ipak grčki povjesnik Diodoros iz Sirakuze oko god. 100. pr.Kr., pa Polybios i Plutarchos u 2.st. po Kr. navode kako su Feničani oceanom izvan Gibraltara plovili do neimenovane otočne zemlje s planinama i rijekama (V. Britanija ili Amerika ?): iz toga neki amaterski povjesnici daju dvojbene sugestie kako bi rani Feničani možda preko Atlantika doplovili čak do ušća Amazone u Brazilu ?

Naprotiv su Feničani i uz Afriku još dalje plovili na jug: npr. po Bibliji su već od 10.st. pr.Kr. iz Crvenog mora plovili južnije do crnačke zemlje "Ofir" na istočnoj obali Afrike (možda Mozambik ?), odakle su za izraelskog kralja Salomona nabavljali zlato i mirodie. Takodjer postoje još nesigurni iako vjerojatni pokazatelji da bi doplovili do Madagaskara i do Indije?. Herodot navodi o feničkoj mornarici, koju je egipatski faraon Neko II. izmedju 620.- 610. platio i iznajmio za put oko cijele Afrike, koju su fenički moreplovci bili obišli kroz pune 3 godine uz više zaustavljanja za odmore i opskrbu, čak 2 tisućljeća prije negoli je portugalac Vasco da Gama imenovao Rt Dobre Nade, - što je nedavno i potvrdjeno podmorskim arheonalazom dijela pradavne brodske olupine feničkog tipa ukopane u pješčanom dnu kod Capetowna. na Potvrdjeno je i kako su fenički kolonisti Kartažani iz Tunisa dvaput istraživali zapadnu obalu Afrike: Prva pomorska ekspedicia u 6.st. pr.Kr. pod admiralom (thalasokrator) Barka je doplovila do Rta Blanco, pa su tada osnovali više trgovačkih luka npr. Akra, Thymaterion i dr. duž sjeverozapadne obale u Mauritaniji sve do današnjeg grada Dakar u Senegalu, gdje su takodjer otkrili Kanarske ("Kerneh nesoi") i Kapverdske otoke ("Barkas nesoi"), za 2 tisućljeća prije europskih Portugalaca.

U drugomu još dužem putovanju oko god. 425. pr.Kr. najveće feničke flote od 60 brodova sa 30.000 mornara, kojom je kao admiral zapovjedao sam kartažki kralj Hanno, stigli su čak do Gvinejskog zaljeva, gdje navode otočje Gorgades nesoi (sada São Tomé & Principé), kao i golemi noćni vulkan na primorskoj planini Kamerun ("Okhematheon" = sjedište bogova: isto znači danas crnački naziv) i tu su prvi ulovili par gorila čije su kožne skalpove uz ino dovezli natrag u Kartagu. Opis tog puta je očuvan na kamenoj steli iz razvaljenog hrama u Kartagi i ovo je u ranoj povijesti svijeta bila najbrojnija pomorska ekspedeicia, prije srednjovjeke kineske flote pod admiralom Zheng-He na istočnim oceanima od 14. stoljeća. Pomorski Feničani su prvi već prije Grka i Rimljana svojim plovidbama stvorili kulturno-tehničko i pomorsko-trgovačko zajedništvo diljem cijelog Sredozemlja i istočnog Atlantika od Engleske do Senegala.

Feničani ne bi mogli sve to dostići još u rano doba prapovijesti, kad su Grci tek započeli ploviti, ako nisu imali od njih bolje pučinske brodove sa sidrom i ne na vesla nego na jedra, jer se takve goleme udaljenosti nikad nije moglo proći samo ljudskim veslanjem. Feničani su prvi na Sredozemlju razvili pomorsku astrognoziu i sustavno su rabili zvjezdano nebo za pomorsku orientaciu na pučini (drugi takvi su bili Liburni), a od njihovih astronoma je bio najugledniji pisac Sakhun-Yathon iz Bejruta koji je proučavao i nebesku kozmogoniu. Pomoću Sunca na nebu i orjentacijske naprave grčki zvane "gnomon" (vjerojatno slične kasnijem sekstantu) su uspješno odredjivali i zemljopisnu širinu broda. Feničani su sigurno poznavali sidro i zato kapetan više nije morao izvlačiti svoj veliki brod na obalno žalo svakog sumraka, već je mogao noću čekati bilo gdje uz obalu, ako je vrijeme bilo dosta mirno i more dovoljno plitko za usidriti. Nisu još imali željezna ni brončana sidra, nego bi privezali veću šuplju stijenu ili vreće od životinjskih koža napunjenih kamenjem.

Takodjer su po slikama prvi uveli i brodske koloture za konopce na snasti. Feničani su u početku imali dvokraki egipatski jarbol poput slova "A" i ponekad su rabili po dva jedra tj. jedno s lijeve i drugo s desne strane križa na jarbolu. No kasnije slike rimskoga ratnog broda možda izgradjenog po feničkom uzoru (ili vjerojatnije po Liburnima koji su bili glavni rimski brodograditelji), pokazuju kako su možda i Kartažani kasnije napustili dvokraki rječni jarbol u zamjenu za jači jednostruki okomiti od cedrova balvana. Na njemu su i dalje imali četvrtasto feničko jedro, ali su ponekad još razvili i manje trokutno jedro na drugomu pramčanom jarbolu, čime su povećali brzinu i stabilnost broda za lakše upravljanje.

Brončano doba Jadrana

Najstariji su pokazatelji o mogućoj plovidbi Jadranom iz naših otoka još pred 7.000 god., kada je neolitski čovjek naselio otoke Cres i Palagružu (Pomorska enciklopedija), a tamo je mogao stići jedino na nekoj splavi ili monoksilnom čamcu od izdubenog debla. Prve pismene navode o plovidbi Jadranom pod starogrčkim imenom Satournios pelagos u II. tisućljeću pr.Kr., spominju već legende iz Trojanskog ciklusa. Tako u mitu o Argonautima, njihova lutanja završavaju na gornjem Jadranu i Kvarnerskim otocima, a potom se i u Eneidi spominje trojanski pomorac Antenor, kao zet tračkoga kralja Kisseosa koji je duž iztočnog Jadrana navodno doplovio sve do Venecianske lagune. Ove su grčke legende kod nas posredno potvrdjene i aheonalazima, posebice dvostrukih sjekira mikenskog tipa tzv. labrys ili bipennis kod Makarske, Dubrovnika i drugdje. Rani tragovi feničkih pomoraca od 17 - 13.st. pr.Kr., nadjeni su samo na južnim i zapadnim obalama Jadrana. Prvi suvisli pomorski putopis ili Periegesis o Jadranu je ostavio Hekataios iz Mileta oko god. 500 pr.Kr. i u njemu spominje još niz ranijih predilirskih plemena nepoznatih u kasnijim izvorima, koja su potom vjerojatno raseljena, asimilirana ili izumrla.

Prvi bar donekle poznati domaći pomorci na jugoistočnom Jadranu iz brončanog doba su bili ranomediteranski Pelazgi (na egipatskom Peleštim, grčki Pelasgoi, latinski Philistaei) ili barem njihovi najbliži srodnici, koji su u II. tis. pr.Kr. nastavali jugozapadnu Grčku, Albaniu i možda neke dalmatinske otoke. Oni su na iztočnom Jadranu izgradili najstarije pomorske luke i prve kamene gradine kružnog tlocrta s radialno-koncentričnim ulicama i okruglim kamenim kućicama - bunjama (comardas). Njihovi osobiti toponimi završuju na -ssa ili -tta, kojih su kroatizirane inačice u kontinuitetu dijelom očuvane na Jadranu sve do danas, nakon punih 4 tisućljeća: npr. Skardagissa (otok Škarda), Olmissa (Omiš), Bratta (Brač), Issa (Vis), Choassa (otok Sušac), Pelargussa (Palaguža), Melitta (Mljet), a cijeli su Jadran zvali Taratta ("tarãac" je i danas na Krku arhaični naziv mirnog mora: bonaca). Na gornjem su Jadranu tada još poznati Gissa (Pag), Kressa (Cres), Skrissa (Karlobag), Idassa (Zadar), Syssa (Ugljan), Keladussa (Kornati) itd.

Na Hvaru je u Grabčevoj špilji crtež jadranskog broda starog blizu 4 tisućljeća, sličan antičkom ilirskom brodu "gandeia", kojega i Grci smatraju najstarijim tipom broda na Jadranu (pobliže dolje). Pri velikim selibama diljem Sredozemlja tzv. pomorskih naroda u 12.st. pr.Kr., uz ostale se morem sele takodjer i ovi Pelašti iz Grčke i Jadrana do Levanta, gdje se u doba Ramzesa II. naseljuju u Palestini koja po njima dobiva ime. Ipak su barem izolirani ostatci tih paleomediteranskih plemena zaostali uz iztočni Jadran do sredine I.tis. pr.Kr., npr. u Istri Rhyndicti i Fecusses, u Kvarneru Hythmeti i u Dalmaciji Peuketes, a dijelom i medju Liburnima. Ime Pelazga je još očuvano u nazivu Palestine, Peloponeza i Palagruže.

Feničani na Jadranu

Puno su vjerojatniji bili pomorski dodiri ranih Feničana sa sjeveroistočnim Jadranom, jer su njihovi prapovjesni pomorci manjeviše sigurno doplovili do Venecianske lagune i ušća rijeke Pada: Njihovi oskudni zapisi i arheonalazi upućuju na iskrcavanja i bar povremeni boravak Feničana već u brončano doba na obalama jugoistočnog Jadrana izmedju Cetine i Boke Kotorske, a najviše oko kasnije Makarske i Cavtata, gdje su im takodjer bili poznati zaljev Boke Kotorske i dublji zaljev donje Neretve (dok još nije bilo naplavina močvarne delte), a takodjer zbog pučinske orientacie i primorske planine Biokovo i Sniježnica Konavoska. Glavna fenička kolonia na Jadranu je bila luka Epidauros (Cavtat), gdeje se fenička legenda o Kadmu i Harmoniji dijelomn očuvala do srednjeg vijeka. Naprotiv na primorju sjevernije od Cetine do Istre uglavnom nema nikakvih poznatih feničkih arheonalaza, a niti su oni za taj medjuprostor ostavili inih zapisa, pa su vjerojatno bez dužeg zaustavljanja ili ulaza medju nepoznate i burne Kvarnerske otoke, samo duž vanjskih jadranskih otoka bar povremeno doplovili do ušća Pada, gdje bi po legendi njihov rani moreplovac Antenor stigao sve do Venecianske lagune.

Ranokvarnerski Hythmeti

Rani kvarnerski Hythmeti su bili predpovjesni neindoevropski prastanovnici jugozapadne Hrvatske iz Vinodola i Kvarnera. Većina sadanjih Europljana ili njih preko 4/5 su po domaćim jezicima i većinskoj kulturi uglavnom indoeuropskog podrijetla, ali ima bar desetak današnjih ili povijestnih iznimaka inog izkona. Najpoznatiji takvi su npr. Baski (Euskadi), Magjari (Ugari), Finci (Suomi), Estonci (Eesti), Laponci (Saami), Samojedi (Nenezi), Mordvini i ini manji, a od povijesno izumrlih osobito talianski Etrusci (Rasenna), pa sjevernojadranski Hythmeti i ini još stariji i jedva poznati.

Hythmeti su u predpovijesno brončano doba negdje do 12./11. st. pr.Kr živjeli uz sjeveroistočni rani Jadran (= pelazg. Taratta) uglavnom po Kvarneru, Vinodolu i sjevernom Velebitu, tj. većinom na kasnijemu klasičnom području antičkih Liburna (Libyrnides) i jugozapadnih primorskih Japoda (Iapudes). Po njima se u najranije doba na starogrčkom takodjer zvalo i gorje Hythmetos oros ili zatim rimsko mons Lacinius (= danas gorje Bitoraj-Viševica, 1.428 m), koje se u slikovitim klisurinama uzdiže iznad primorskog Vinodola. Izim njihova golog etnonima i približnog smještaja, o tim ranijim Hythmetima uglavnom je malo inih izravnih detalja.

Medjutim se poneki pokazatelji mogu izvući bar posredno iz današnjih čakavskih govora na Kvarneru, gdje su kao lokalni arhaizmi dosad još očuvane poneke neindoevropske riječi rijetke ili nepoznate u većini indoeuropskih jezika, - ali se vrlo slične ili iste takve nalaze u današnjem baskijskomu i antičkomu etruščanskom jeziku. To bi značilo da je u brončano doba njihov izumrli hythmetski prajezik po značajkama mogao biti negdje izmedju etruščanskoga i baskijskog jezika, ali iz ovoga nema nikakvih izvornih riječi ni zapisa izim oskudnih naznaka ranih Grka o njima, jer su ti rani Hythmeti slično poput kasnijih Ilira bili sigurno još nepismeni. Njihovo najveće poznato naselje su danas kiklopske zidine uz tržnicu u gradskoj luci Krka (ranogrčki: Kouraktike), a ina su im naselja uglavnom bila tek manja sela koja se dosad nisu očuvala.

Gandeia u Grabčevoj špilji

Iz Grabčeve špilje na otoku Hvaru je prof.dr. Grga Novak iz JAZU opisao kod nas prvi i najstariji prikaz broda na stijeni, datiran oko 17. stoljeća pr.Kr. To je veće bucmasto plovilo s razvijenim jedrima, drugačijim izgledom različito od ranih feničanskih brodova (kasniji Grci osim Eteokrećana tada još nisu ni plovili). Taj brod na stijeni razmjerno najviše podsjeća na jadranski pratip broda gandeya, što su najraniji domaći brodovi s Jadrana koje su uz ine tipove rabili i kasniji pomorski Liburni u željezno doba do antike: Iz njega se sličnim oblikom i imenom razvila i sadanja dalmatinska gajeta,- pa je to dosad najstariji brodski tip u stalnoj uporabi na Sredozemlju već preko 3 tisućljeća.

Jadranska gandeya se vjerojatno razvila posudbom iz ranoga feničkog teretnog broda tipa golah (grč. naziv gauloi). Brodski tip gandeya su kasniji Liburni (Libyrnides) baštinili od domaćih jadranskih predhodnika, što su u njihovom zavičaju bili ranokvarnerski Hythmeti. Kako bliže oko Hvara iz brončanog doba ni arheološki niti pismeno nije poznata neka razvijena pomorska kultura koja bi gradila takve brodove za pučinsku plovodbu otvorenim morem, to su rani hvarski domorodci u Grabčevoj špilji najvjerojatnije zadivljeni izgledom broda u plovidbi, simbolično oslikali ranu hytmetsku gandeyu na proputovanju izmedju Kvarnera i južnog Jadrana.

Pomorci željeznog doba

Željezno doba se nastavlja na brončano, a početak i trajanje je različito na različitim ozemljima. Prva obrada željeza hladnim kovanjem počinje negdje na Starom Istoku oko 6000. pr. Kr. osobito u južnom Zakavkazju, a oko 4000. pr. Kr. pojavljuju se i predmeti napravljeni od željeza iz meteorita. Oko 1500. pr.Kr. Hetiti, koji su živjeli u središnjoj Anatoliji (sada Turska), ljubomorno su čuvali tajnu usavršene obrade željeza. Iako i u Egiptu postoje oskudni tragovi uporabe željeza još iz 4. tisućljeća pr.Kr., široka opća uporaba željeza počinje tek od 1300. pr.Kr. Za glavni nastup željeznog doba se smatra oko 1000. pr.Kr. kada se znanje o taljenju željeza proširilo Starim Istokom i Grčkom. U srednjoj i sjeverozapadnoj Europi to traje kroz cijelo tisućljeće sve do Kristova doba. Kraj željeznog doba je ujedno i završetak prapovijesti, što je u srednjoj i zapadnoj Europi povezano uz širenje Rimljana.

U željezno doba tj. u I. tisućljeću pr.Kr. približno od 12.- 5. stoljeća već postoji niz starijih država diljem južne Eurazie (i čak već u srednjoj Americi i na Andama): npr. od tadanjih većih država stara Kina (dinastie Zhou), India, Medsko carstvo u Iranu, kasni faraoni u Egiptu, Kušitsko carstvo u Sudanu, kasna Asiria u Mezopotamiji, Urartu na južnom Zakavkazju, Frigia u Maloj Aziji, rani Izrael, Feničani i ini manji, a u južnoj Europi rana Grčka, pa Libyrnike Thalassokratia kod nas na Jadranu, Etruščani u Italiji i najzapadnije u staroj Euraziji iberski Tartessos u Andaluziji. Od tih su manjeviše sudjelovali u pomorskim djelatnostima npr. stara Kina, Babilon, a na Sredozemlju osobito prapovjesni Feničani, Kartaga, Etruščani, Liburni i potom rani Grci već na prijelazu u klasičnu antiku.

Tunis: Kartaga / Carthago

'Kartaga' (fenički: Khart-Hadašt = Novi grad, grč. Karkhēdōn, latinski: Carthago) je bio ranoantički grad i država na sjevernoj obali Afrike u današnjem Tunisu sada blizu grada Tunisa. Istočno od grada se duž Sredozemlja pruža kraško gorje Atlas sa sličnim šumama cedrova (Cedrus atlantica), važnima za kartažku brodogradnju slično kao i na feničkom Libanonu. Osnovali su ga fenički trgovci iz Tira godine 814. pr.Kr., a uništili Rimljani u trećem Punskom ratu 146. godine pr. Kr. Rimljani su tu od godine 44. pr. Kr. opet utemeljili naselje Colonia Iulia Carthago. Godine 439. to osvajaju Vandali, zatim 533. pada pod vlast Bizanta, a konačno su ga opet uništili Arapi 698. godine. Zbog njezine važnosti i bogatstva su Kartagu u klasičnoj antici još nazivali "draguljem Sredozemlja". Po tradiciji i legendi, grad je krajem 9. stoljeća pr. Kr. osnovala kraljica Didona (poznata još kao Eliza ili Elizar), koja je zajedno sa sljedbenicima pobjegla iz Tira, nakon što je njezin mladji brat Pigmalion ubio njenog muža kako bi učvrstio svoju vlast.

Kartaga je ubrzo nakon osnutka postala najbogatijom i najnaprednijom feničkom koloniom, pa je ubrzo zavladala većinom Zapadnog Sredozemlja. U antičkom svjetu su se najveći profiti mogli postići trgovinom, što je ono čime su se bavili Kartažani. Zbog svoga strateškog položaja, Kartaga je nadzirala trgovinu i pomorske putove cijelog Sredozemlja. Na tržnicama u Kartagi se moglo naći sve što se nabavljalo trgovinom, od slonovih kljova (bjelokosti), pa sve do robova. Kartažko carstvo je početkom 3. stoljeća pr.Kr. postiglo svoj nalveći obsed i političko-gospodarsku moć. Pomorska hegemonia koju je stvorila Kartaga je bila jedna od najdužih i najvećih hegemonia ranog Sredozemlja prije antičkih Rimljana. Iako se ta hegemonia temeljila uglavnom na trgovini, Kartaga je dominirala i snažnom mornaricom, pa izvježbanom vojskom plaćenika. Punski ratovi je zajedničko ime za tri rata izmedju Rimske republike i feničkog grada Kartage od 264. do 146. godine pr.Kr. Ime su dobili po latinskom nazivu za Kartažane: Puni, koja potječe iz pridjeva poenici što na latinskom znači fenički.

Kartaga je oko 264. godine pr.Kr. bila veliki grad-luka u današnjem Tunisu s ogromnim i unosnim trgovačkim carstvom, a osnovali su ga Feničani sredinom 9. stoljeća pr.Kr. Jedino se Rim mogao usporedjivati s njenim sjajem i moći. Mornarica koju je imala Kartaga nije imala premca u to doba, a njeni mornari su bili najvještiji pomorci. Uz manje ribarske barke su imali i 2 veća brodska tipa: širi sporiji golah (grč. "gauloi") na jedra kao teški teretni brod i uski brži "kvadrema" (četveroveslarka) kao ratni brod s uzdignutim kljunom dug oko 36m. Medjutim Kartaga nije imala jaku ni stalnu kopnenu vojsku kao Rim, nego se oslanjala na plaćenike koje je mogla unajmljivati svojim bogatstvom, a te vojske plaćenika su bile pod kontrolom zapovjednika iz Kartage.

Većina kartažke vojske su bili španjolski Kelti i sjevernoafrički Berberi koji su tada dostigli svoju najmoćniju ulogu u staroj povijesti. Glavno oružje Kartažana su bili bojni slonovi koji su u antici od Indie do Afrike imali ulogu živih 'tenkova'. Najslavniji je kartažki vojskovodja bio Hannibal Barkas (247.- 182. pr.Kr.) koji u 2. Punskom ratu preko Španjolske s vojskom i slonovima provalio sve do Rima, ali ga nije osvojio. Poznati su kartažki ratovi s Grcima i Rimom, što je na kraju dovelo do njezinog uništenja za vrijeme Trećega punskog rata s Rimom. U 3. i 2.st. pr.Kr. su Rimljani zbog prevlasti nad Sredozemljem protiv Kartage vodili 3 Punska rata, a u zadnjemu trećem je s Kartagom učinjeno ono što je zatražio Caton u rimskom senatu tj. razorena je i posve uništena. Nije bilo više Kartage i raniji "Biser Sredozemlja" bio je sravnjen sa zemljom.

Rim je prvo proširio svoju kontrolu nad ozemljima južno od rijeke Pada. Za razliku od Kartage, u rimskoj vojsci su tada služili uglavnom rimski gradjani, a nakon što se proširio izvan Apeninskog poluotoka je Rim kasnije regrutirao legionare i medju pučanstvom udaljenih kolonia. Plebejci su činili glavni dio pješaštva, a patriciji su bili časnici. Za razliku od Kartage, Rim nije imao mornarice, pa ju je morao izgraditi u samom ratu. Glavni uzrok ovih ratova je bio sukob interesa izmedju Kartage i Rimske Republike u širenju Sredozemljem. Prvotna namjera Rimljana je bilo širenje ozemlja preko otoka Sicilije čiji je dio već bio pod kontrolom Kartage. Na početku Prvoga punskog rata je Kartaga bila dominantna sila u zapadnom dijelu Mediterana s vrlo jakom ratnom mornaricom, a Rim je bio u brzom usponu i ojačao u Italiji. Punski ratovi su prouzročili veliki broj žrtava na obje strane, broj poginulih vojnika je bio stotine tisuća. Ovi ratovi se smatraju najvećima u dotadanjoj povijesti. Na kraju Trećega punskog rata su Rimljani porazili Kartagu i potpuno uništili grad (ali ga je kasnije carski Rim na istom mjestu obnovio) i tako postao nova najjača sila u zapadnom Sredozemlju.

Rimska vojska se 149. pr. Kr. iskrcala u sjevernoj Africi i opsjedala Kartagu godinu dana. Kartažani su se zatvorili unutar svojih zidina i gotovo nadljudskom snagom, složno i hrabro branili grad dvije godine. Onda je rimski vojskovodja Scipion Mladji (unuk Scipiona Starijeg) sprječio opskrbu grada hranom. Počeli su harati glad i bolesti. Na iscrpljeni narod u gradu počeo je opći juriš u proljeće 146. pr. Kr. kada su Rimljani provalili u grad preko zidina. Šest dana Kartažani su se borili za svaku ulicu, za svaku kuću. Unatoč tomu su uporni i nadmoćni Rimljani konačno zauzeli cijeli grad i spalili ga. Navodno je grad gorio punih 17 dana i noći, pri čemu je izgorila i velika gradska knjižnica, pa su time trajno izgubljene brojna spoznaje o Kartažanima i do danas se o njima vrlo malo zna izim iz trećih izvora (što su razorni Rimljani upravo i željeli). Nakon sto se vatra ugasila, Rimljani su grad posve razorili i čak izrekli formule svojim bogovima smrti i obasipali ga soli kako tamo više nitko ne bi mogao živiti. Gradsko je pučastvo tada spalo od 500.000 na samo 50.000. Pobjednički Rimljani su posve opljačkali Kartagu, a preživilo i porobljeno pučanstvo prodali u roblje.

Arheolonalazište pradavne Kartage je upisano 1979. godine na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi kao jedinstveno mjesto miješanja i procvata više kultura koje su slijedile jedna nakon druge: Feničani, stari Rim, staro kršćanstvo i noviji Arapi.

Pomorski Etruščani

Etruščani ili Etruski (etrur. Rasenna, latin. Etrusci, talij. Tusci, grč. Τυρσηνοί, Τυρρηνοί) su prastari narod koji je u prapovijesti i početkom antike živio na zapadnoj obali i sredini Apeninskog poluotoka i dijelom na otoku Korzika. Najkasnije izmedju 11. i 9.st. pr.Kr. se na Apeninskom poluotoku naselio narod nejasnog podrijetla imenom Etruščani, a po arheolozima (i novijoj biogenetici), oni su se ovdje naselili vjerojatno iz Male Azije tj. istočnog Sredozemlja. Najnovije biogenetske analize muške i ženske DNK kao njihove stoke (DNK), većinom potvrdjuju tu povezanost prastanovnika Toskane s prednjom Azijom, iako su detalji tj. točno vrijeme i bliža pradomovina zasad još nejasni.

Ozemlje njihove naselidbe ili rana Etruria se nalazilo u sadanjoj Toskani i dijelu Umbrije. Okolni domorodni Latini su nazvali ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih rani Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci), a sami sebe su oni nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova se civilizacija proširila od rijeke Arno prvo prama jugu do Tibera, a kasnije i na sjeveroistoku sve do ušća rijeke Padus (Po) na zapadnoj obali Jadrana. Na Tiberu se tada nalazilo manje latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. U doba porasta etrurske civilizacie su ovi tiberski Latini bili u bliskom dodiru s Etruskima, s njihovim jezikom, idejama i njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su imali najvažniju ulogu kod uspona rimske civilizacie, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu. Etruščani su najvjerojatnije onaj isti narod koji su poznati iz ranih grčkih izvora kao Tirenci (Tyrrhenoi), kao navodne skitnice koji su pošli u potragu za novom domovinom. Postoje 3 glavne hipoteze o njihovom podrijetlu:

  • Većina smatraju kako je Herodot u pravu kad kaže da su Etruščani u Italiju doselili iz Lidije na Egejskom moru negdje u 12.st. pr.Kr., a sada i suvremena biogenetika ovo potvrdjuje.
  • Po nekim školama, Etruski bi bili izvorno domorodni narod Italie (što je manje vjerojatno)
  • Po jednoj hipotezi bi Etruščani došli sa sjevera preko Alpa u Italiu (što je najmanje vjerojatno).

Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i uporabi njegovih rudača kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost se većinom sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji, a ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su volili ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli bojna kola. Bili su duboko religiozni mnogobošci, a svoje mrtve su pokapali u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje. Etruščanska kultura se jače razvija tijekom 8. stoljeća pr. Kr., u 7. stoljeću razvitak im je u punom zamahu, pa su u 6 st. pr.Kr. bili na vrhuncu moći kao najjači narod Italie. Nakon što su došli do vrhunca, zatim polako počinje njihov pad u 5. i 4.st. pr.Kr. najviše zbog kasnije prevlasti vazalnih Rimljana oko Tibera. Etrurija nije imala prave središnje vlasti, pa im je društveno uredjenje bilo nalik starim Grcima. Bila je to labava konfederacija gradskih državica. Njihovi najvažniji gradski centri su bili Clusium (sada Chiusi), Tarquinii (sad Tarquinia), Caere (Cerveteri), Veii (sada Veio), Volsinii (Orvieto), Volterra, Vetulonia i Perusia (sada Perugia).

Njihova politička dominacija u Italiji je oko god. 500. pr.Kr. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupaciom velikog dijela Lacija. Tada Etruščani postaju i pomorskom velesilom pa osnivaju kolonie po zapadnom Sredozemlju osobito na obalama Korzike, Sardinie, Elbe, na Balearima i na istočnoj obali Španjolske (Katalonia), a možda i na gornjem Jadranu. U kasnomu 6. stoljeću pr.Kr. Etruria i Kartaga zbog obostrane trgovine postaju saveznicima. Etruščani osvajaju Rim oko 616. pr. Kr., pa su čak tri od sedam ranih rimskih kraljeva bili Etruščani, no Rimljani su ih otjerali 509. pr.Kr. Krajem 5.st. pr.Kr. zbog proširenja grčkih kolonia dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Od 4. stoljeću pr.Kr. stiže im od sjevera nova ugroza, keltski Gali i potom Etruščani slabe pri napadima Gala, pa ovo još zlorabe Rimljani koji im istodobno s juga napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. pr.Kr., pa zatim ostali, a dolazi i do gradjanskog rata. U 3.st. pr.Kr. počinju još Punski ratovi kojima je Rim potukao njihove saveznike Kartažane. Istodobno s uništenjem Kartage i potiskivanjem Liburna, zbog širenja Rimljana dolazi do političkoga i kulturnog kraja etrurskog naroda, a njihovi posljednji etnički ostatci su se izgubili oko 88. godine pr.Kr.,- iako biogenetika danas dokazuje kako fizički nisu nestali, nego su asimilirani tj. romanizirani.

Libyrnike Thalassokratia

Prva i najranija, još oskudno poznata poludržavna tvorba kod nas na južnohrvatskom ozemlju uz prapovjesni Jadran (grč. Satournios Kolpos) je bila Libyrnike Thalassokratia (ranogrčki naziv = 'Liburnijska Pomorska Vlast'), koja je ovdje postojala već od 9. st. do 5. st. pr.Kr. kao jadranski savez pomorskih gradova i otoka (grč. dodekapoliteia: savez 12 gradova). Njezino je pučanstvo još bilo nepismeno pa su jedine vijesti o njima iz tadanjih inozemnih civilizacia, ponajviše od ranogrčkih (prahelenskih) moreplovaca. Čelništvo Liburna bijaše ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina donekle poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedništvo" kao neko vijeće uglednih starica.

Po arheonalazima se Liburni pojavljuju na Jadranu u željezno doba od 11.st. pr.Kr., vjerojatno tek nakon velike "selidbe pomorskih naroda" na istočnom Sredozemlju oko 12. st.pr.Kr. Prapovijestna pomorska Liburnia je prvotno tj. od 9.- 6. st.pr.Kr. vladala zamalo cielim Jadranom izim zapadne i jugoistočne obale: većinom jadranskih otoka od Kvarnera do otrantskog Krfa, pa našim obalama od Raše do Krke i jugoistočnom Italiom od Apulie do Gargana. Rani Liburni su bili istodobni suvremenici Etruščana i Feničana, s kojima su manjeviše održavali trgovačke i ine veze, ali su taj prapovjestni modus vivendi zatim potisnuli i poremetili širenjem stari Grci svojim naselbinama na istočnom Sredozemlju i Jadranu. Pomorski Grci su uzastopno na moru ratovali s Liburnima i nakon 6. st.pr.Kr. postupno potiskuju Liburne iz južnoga, pa iz srednjeg Jadrana od 4.st. Viditi o tomu pobliže: Liburni (Libyrnides).

Prvo gradsko središte rane Liburnije od 9.- 5.st. je bila gradina Promôna (nizvodno od Drniša), po kojoj je dosad nazvana susjedna gora Promina. Taj rani grad su im nakon 4.st. preoteli novodoseljeni ilirski Delmati iz bosanskog zaledja. Zato je potom sve do rimskih osvajanja u 2.st. pr.Kr. kasnije središte Liburnije bila luka Skardôna (sada Skradin) na ušću Krke, a god. 48. pr.Kr. je Cezar opet izbacio Delmate i Promonu vratio Liburnima. Drugi veći prapovijesni grad Liburna je bio Kouràktike s megalitskim zidinama u sadanjoj luci grada Krka, koji su vjerojatno osnovali još raniji predpovjesni Hythmeti. Zadnje autonomno središte u 5.- 7.st. već poluromanskih Neoliburna pri propasti Rimljana početkom srednjeg vijeka prije doselidbe Slavena i proširene vlasti Bizanta, bila je akropolska gradina Corýnthia (neolibur. Uri-Kworýta) iznad ratne luke Bosãar na istočnom rtu otoka Krka (sad izmedju Vrbnika i Baške), gdje je još od 5.st. pr.Kr. bio veći pomorski arsenal mornarice ranih Liburna. Viditi o tomu pobliže: Gradina Korintija.

Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao priznate tradicionalne pomorce. Osim poljodjelstva u Ravnim kotarima, većina inih Liburna bave se plovidbom, ribarstvom, trgovinom i gusarstvom. Zbor orkanske bure na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Zato su Liburni u rimskom Mediteranu rabili najviše raznovrsnih brodskih tipova od kojih potječu i neki današnji nazivi plovila na Jadranu, Sredozemlju i šire. Pomorski Liburni su naselili upravo najvjetrovitiji kutak Sredozemlja u Kvarneru, gdje uzastopne velebitske bure haraju kroz najveći dio godine izim ljeta. To je dobro poznato i starim piscima pa npr. već Procopius navodi da uz iztočni Jadran strahovite oluje ponekad odnesu konjanika skupa s konjem i zakovitlaju ih zrakom. Zbog te prirodne prisile, da bi tu uopće mogli obstati, Liburni su postali izkusnim pomorskim "vukovima", pa su u antici gradili najbrže i najčvršće brodove za olujno more.

Jedno od najstarijih očuvanih brodogradilišta kod nas i na Jadranu, imali su Liburni do 5.st. pr.Kr. u svojoj vojnopomorskoj bazi Mala Luka (Portìć) nasuprot Senju na istoku otoka Krka pod njihovom velikom gradinom "Uri-Kvorýta" (sada turistički: Corynthia), gdje su do danas vidljive kamene bitve za brodski privez, stražarske utvrde i sedam kamenih navoza po 17 X 5m za gradnju i popravak liburnijskih brodova. Liburnijske pomorske tradicie su imitirali potom i Rimljani da bi zavladali Sredozemljem, pa su svoje ratne brodove prozvali "liburnae" i za njih su Liburni postali glavni brodograditelji u velikim carskim arsenalima Ravenna i Aquileia. Izim toga, Liburni su već od rane antike razvili najveću brodsku raznolikost s bar pet specialnih plovila, kojih su se tipovi pa i nazivi u južnohrvatskoj tradiciji na Jadranu većinom očuvali sve do danas (Wetter 1925, Krahe 1952, Panciera 1956, Della 1967) :

  • Drakkophoroi (drakari) bili su im su manji i brzi desantni brodići za olujno more na jedra i vesla (sa zmajevom glavom na pramcu), a slično se sve do danas na Kvarneru ratni brod čakavski naziva: dragãr. S tim je povezan i nordijski naziv srednjovjekih skandinavskih drakkara.
  • Gandeia (= gajeta) je prapovijesni naziv i vjerojatno najraniji tip broda na Jadranu koji je ostao u stalnoj uporabi već skoro kroz 4 tisućljeća, jer su ga rabili još Hythmeti, pa Iliri i do danas Hrvati. Služio je za prijevoz i ribolov kao i sada gajeta.
  • Lembul (= naš leut, lat. lembus) je kod Liburna osobiti jadranski tip većeg broda za ribolov, kao i današnji leut kod Hrvata.
  • Paros (barka) je bila manja brodica na vesla za ribolov i lokalni prijevoz, kojoj je prvotni naziv pradavnoga staroegipatskog podrijetla (baris).
  • Galaia (galija, lat. navis liburna, grč. Libyrnidas naus) bila je kod Liburna najveći, teško naoružani bojni razarač s podvodnim pramčanim kljunom za probijaje neprijateljskog broda, na jarbolu s okovanom gredom tzv. aries ("ovan") za proboj tudje palube i obalnih utvrda, pa još s velikim artiljerijskim praćkama za izbacivanje kamenja na primorske gradove i tudje brodove. Ovaj prvotni liburnijski naziv galije održao se stoljećima za naoružane ratne jedrenjake sve do pojave parobroda.
  • Liburna rotata: Kasnolatinski izvori pred propast carstva spominju kako su romanizirani Liburni iz carskih brodogradilišta već porinuli i prve brodove na mehanički pogon tzv. liburna rotata (brod na kotače) s bočnim kotačima na lopatice koje je tjerala volovska zaprega vrtnjom velikog vodoravnog kotača nasred palube - ali je gradnja toga brzo prestala s propašću carstva. To je bio isti prototip ranih mehaničkih brodova, odavno prije parobroda s kotačem u Americi. Možda su tek rasulo Rimskog carstva i navale barbara spriječili da te nove mehaničke Liburnae ne osvoje svjetska mora već u srednjem vijeku. Stoga su jadranski Liburni bili najgenialniji brodograditelji prije parobroda, koji su već u antici pronašli i ostvarili bitna načela svjetske brodogradnje.

Ini "Narodi s mora"

Tzv. "Narodi s mora" je izraz koji se često rabi za konfederaciju pomorskih pljačkaša koji su u 12./11. st.pr.Kr. plovili uzduž istočnih obala Mediterana, izazivali političku nestabilnost i pokušali opljačkati ili osvojiti egipatsko ozemlje pred kraj 19. dinastie, a posebno u osmoj godini vladavine faraona Ramzesa III. iz 20. dinastie. Faraon Merneptah ih izričito navodi u svojem Velikom zapisu Karnaka kao "strane zemlje (ili 'narode')" tj. egipatski nȝ ḫȝt.w n pȝ ym. Iako neki stručnjaci vjeruju kako su ovi još napali Cipar, Hatti i Levant, ta je hipoteza predmet rasprave, razni stavovi još nisu suglasni. Zangger spominje kako "morski narodi" nisu izvorni naziv nego akademska inovacija. Disertacija Woudhuizen-a i rad Morrisa navode Gastona Maspera koji je prvi uveo taj francuski izraz "Peuples de la mer" godine 1881.

Medjutim ove pomorske selidbe tzv. "naroda s mora" ne idu samo na jugoistok, jer su ove potom lančano izazvale kao 'tsunami' oko 12./11. st. i približno istodobna pomorska gibanja inih naroda iz istočnog Sredozemlja, Levanta i Male Azije u suprotnom smjeru spram zapada do središnjeg Sredozemlja, Tirenskog mora i Jadrana. Medju ovim drugima su npr. rani Sikulotes koji upravo tada istodobno naseljuju Siciliju (potom nazvanu po njima), pa Sardeati iz zapadne Anatolije što naseljuju Sardiniju, Kyrnoi s istoka naseljuju Korziku, Tyrrhenoi naseljuju ine tirenske otoke i obale, a Rasenni (kasniji Etruski) dolaze u srednju Italiu, ter pomorski Libyrnides (rani Liburni) stižu na sjeveroistočni Jadran iz obala Levanta vjerojatno preko Cipra. Zato danas muška i ženska DNA Sicilije, Sardinije, Korzike i Toskane, pa čak i dio njihove stoke (DNA) paralelno potvrdjuju istodobne doselidbe talianskih "naroda s mora" iz Levanta (Sikuloti, Sardeati, Etruski itd.), a za Etruščane su već prije poznati arheonalazi u tom smjeru koji su sada i genetički potvrdjeni. U to se logično uklapaju i Liburni, a ove veze s Levantom potvrdjuje i naša biogenetika (Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, itd.), jer je unutar Hrvatske baš u Kvarneru nadjen razmjerno najveći udio levantskog haplotipa Eu9 i Eu10, uz manje dinarskog tipa Eu7 koji drugdje kod nas dominira.

Dotle su rani pretci Liburna vjerojatno još boravili na Levantu izmedju Mezopotamie i Anatolie, tj. u Siriji gdje je prije dolaska Asiraca zapisan rani grad Libbur. S početkom željeznog doba, pri velikim pomorskim selidbama tzv. „Naroda s mora“ u 12. i 11. st. pr.Kr. sudjelovali su jamačno i rani Liburni, koji bi tada doplovili preko Cipra iz obala Levanta na Jadran, gdje se zato već od prvih vijesti uvijek pojavljuju kao pomorci. Brončanodobna prapovijest oko Jadrana približno završava krajem II. tisućljeća pr.Kr., kada istodobno na velikom dijelu Sredozemlja (izim zapadnoga) počinju velike istodobne selidbe tzv. "Naroda s mora", koje navode razni staroegipatski, feničanski i ini prapovjestni izvori oko Sredozemlja. Pritom pred navalama doseljenika zaredom propadaju Mikenska uljudba u Grčkoj, Troja, Hetitsko carstvo u Maloj Aziji, Huritska civilizacia u Siriji, praciparska pomorska uljudba (Thalassokratia Eteokypria) na Cipru i ine manje prapovjesne kulture oko srednjeg i iztočnog Sredozemlja. Medju selidbama tih pomorskih naroda su bili najpoznatiji indoeuropski Pelašti (grč. Pelasgoi, latin. Philistaei, egipt. Peleshtim), koji sa sjeverozapada iz Grčke (po njima se zove Peloponez) morem preko istočnog Sredozemlja prvo neuspješno napadaju Egipat, pa se zatim naseljuju u susjednu Palestinu nazvanu po njima.

Za tu klasičnu plovidbu jugoistočnim Sredozemljem je još važno, što je krajem 6.st. pr.Kr. perzijski car Darije Ahemenid osvojio Egipat, pa je naredio prokopati prvi Sueski kanal (Darijev kanal) od donjeg Nila do Sueskog zaljeva (Kolpos Heropolitikos), kao umjetni ogranak nilske delte. Odonda su kroz antiku tuda ostvarene trgovačko-brodske veze iz jugoistočnog Sredozemlja kroz taj plovni kanal i Crveno more (Kolpos Arabikos) do Indijskog Oceana (Okeanos Aithiopos). Taj rani kanal je od srednjeg vijeka i arabskih osvajanja zapušten tj. opet zatrpan nanosima Nila i pustinjskim pijeskom, pa su dosad od njega vidljivi samo zemljani tragovi u sadanjem Egiptu.

Prapovijest Crnog mora

Na odvojenomu Crnom moru (grč. Pontos Euxeinos, urart. Muer - Nitash), rano pomorstvo zaostaje skoro za cijelo tisućljeće iza ostalog Sredozemlja. Prvotno kroz brončano doba sve do 10.st. pr.Kr., iz Crnog mora još nema pismenih ni arheoloških tragova neke prave pomorske plovidbe ni većih luka kao na istodobnom ranom Sredozemlju, izim tek manjih brodica i barki obalnih domorodaca za priobalnu plovidbu i lokalno ribarenje. Od 18.- 13.st. južnije od Crnog mora u Maloj Aziji prvo vlada snažno Hetitsko carstvo, ali nema pismenih ni arheoloških pokazatelja za ikakve plovne djelatnosti Hetita uz Crno more (iako su bar krajem carstva čak osvojili Cipar na Sredozemlju). Kroz brončano doba je ulaz u Crno more na Dardanelima dugo branio moćni grad-državica Troja, dok ju nisu uništili rani Grci. Od 12.- 10.st. do jugoistočne obale Crnog mora se na sjevernom rubu povremeno proširilo i srednje Asirsko carstvo s prvom ranom civilizaciom, ali tad još nisu poznate neke pomorske djelatnosti kontinentalnih Asiraca na tom moru. Istodobno postoje oskudni pokazatelji npr. tragovi feničke robe, kako su nakon pada Troje potom rani Feničani pred nekih tri tisućljeća kroz Mramorno more (grč. Propontis) bar povremeno uplovljavali i do Crnog mora, ali tu uglavnom nisu poznate njihove luke niti kolonie prije ranih Grka.

Tek od željeznog doba iz 9.- 8.st. na Crnom moru počinje jači razvitak pomorstva s prvim većim lukama, odkad se rano Urartsko carstvo iz južnog Zakavkazja pod dinastiom Kheldi s višom civilizaciom Starog Istoka, u doba najveće moći njihovih careva Menua (810.- 781.), Argisti I. (781.- 753.) i Sarduri II. (753.- 735.) proširilo sjevernije sve do Kavkaza (urart. Dingir-Kazlukh), pa do jugozapadne obale Kaspijskog mora (Muer-Sirshan) i jugoistočnih obala Crnog mora (Muer-Nitash): Tuda je bio najvažniji izlaz Urarta na otvoreno more i većinom odatle je urartska roba brodovima preko Bospora stizala na rano Sredozemlje (urart. Adal-muer = 'Veliko more') sve do Italie. Jedino sredinom 8.st. pr.Kr. su kraće zauzeli Urarti izravni izlaz na otvoreno Sredozemlje u sadanjem zaljevu Iskenderun, gdje su još imali luku Koe (antički Issos). Tada su pod Urartima izgradjen niz sjevernih ranih luka npr. Mugan (sada Talyš) i Simudar (Mahačkala) na jugozapadu Kaspija, pa Tabal (potom Trapezunt), Rissan (sad Rize), Pasin (Poti) i ine manje na jugoistoku Crnog mora.

Zatim se uz slabljenje Urarta u 8./7.st. sve do jugoistočne obale Crnog mora opet proširilo kasno Asirsko carstvo, pa nakon njih u 7.st. nakratko i Medijsko kraljevstvo preko sadanjeg Kurdistana i Gruzije. U ovo doba Asiraca i Medijaca istodobno s jugozapada preko Mramornog mora u 7./6.st. pr.Kr. već uplovljavaju i rani Grci, koji odonda na jugozapadnim i jugoistočnim obalama Crnog mora kao i na Krimu redom osnivaju do dvadesetak grčkih trgovačkih kolonia. Iz tog doba ranogrčke plovidbe na jugoistoku Crnog mora potječe i njihova legenda o junaku Jasonu i traženju zlatnog runa tj. bogatstva u legendarnoj Kolhidi (Colchis: sada primorje zapadne Gruzije). Od kraja 6.- 4.st. južnim i istočnim obalama Crnog mora potom je zavladalo Perzijsko carstvo dinastie Ahemenida, čije trgovačke veze i poznavanje već obuhvaćaju cijelo Crno more na sjeveru i zapadu sve do južnog primorja Ukraine (perz. Paradraya, asir. Gimir), Bugarske (Skudra), Trakije (Takabara, as. Thiras), Bitinije (Drayahya, as. Rhipas), ...itd.

S tim perzijskim osvajanjima uz Crno more završava prapovjest željeznog doba i već započinje klasična antika. Od tog doba naseljeni pontski Grci stalno uzpostavljaju trgovačku brodsku vezu od Trapezunta na jugoistoku uzduž južnih obala Crnog mora do Carigrada (Byzantion) na Bosporu, što je tada bila najveća stara luka uz Crno more. Ovi rani Grci takodjer već dosta plove i sjevernije oko poluotoka Krima (grč. Chersonesos) do Azovskog mora (Maiotis limne) i taj se grčki pomorski promet diljem Crnoga, Mramornog i Azovskog mora dalje pojačava od osvajanja Aleksandra Macedonskog u 4.st. pr.Kr. Tada još uglavnom nema ranih gradova ni razvijene pomorske plovidbe jedino na sjeverozapadu Crnog mora duž plitkih, muljasto-pješčanih obala bez prirodnih luka tj. danas obale Rumunjske i Ukraine (osim Krima), izim tek rječnih ušća Dunava (tada Istros), Dnjepra (Hypanis) i Dnjestra (Borystenes) većinom s manjim rječnim ladjarstvom.

Bibliografia

  • Brajković V.& Mardešić P. 1972-1989: Pomorska enciklopedija, knj. I.- VIII. Leksikografski zavod, Zagreb.
  • S. Panciera: Navis Liburna (rassegna delle fonti, caratteristiche della nave, accezioni del termine). Epigraphica, 18: 130 - 156, Roma 1956.
  • Šime Batović: Sepultures de la peuplade illyrienne des Liburnes. Bonn 1962.
  • Šime Batović: Iz ranog željeznog doba Liburnije. Diadora 1, 37 str. Zadar 1959.
  • Šime Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6: 55-70, Beograd 1965.
  • Tomislav Heres 1988: Zemlja Morjana (Terra Marianorum). List poljičkog dekanata 13: 3 - 12, Poljica.
  • Mate Suić: Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi instituta JAZU, Zadar 1956.
  • Mate Suić: Prilog poznavanju odnosa Liburnije i Picenuma u starije željezno doba. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1956.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • A. Starac: Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Pula 2000.
  • Mitjel Yoshamya: Gan-Veyan (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb 2005.‬
  • H. Dell, 1967: The origin and nature of Illyrian piracy. Historia, 16: 344 - 358.
  • R. Poignant: Ozeanische Mythologie. Wiesbaden 1967.
  • H. Culver: The book of old ships. London 1936.
  • G. Contenau: La civilization phenicienne. Paris 1949.
  • Harold W. Attridge & R.A. Oden: Philo of Byblos: The Phoenician History (Introduction, Critical Text, Translation, Notes), CBQMS 9 (The Catholic Biblical Association of America, Washington D.C. 1981).
  • Baumgarten, Albert Irwin: The Phoenician History of Philo of Byblos, a Commentary. EPRO 89 (E.J. Brill, Leiden 1981).
  • Ebach, J.: Weltentstehung und Kulturentwicklung bei Philo von Byblos, BWANT 108, Kohlhammer, Stuttgart - Berlin - Köln - Mainz 1978.
  • Lipiński, E. 1983: “The 'Phoenician History' of Philo of Byblos,” BiOr 40: 305-10.
  • J.E. Casariego: El periplo de Hannon de Cartago. Madrid 1947.
  • J. Barandez: Nouvelles recherches sur les ports antiques de Cartage. Karthago 9, 1958.
  • P. Mingazzini: Il porto di Cartagine ed il Kothon. Rendiconti dell' Accademia Nazionale dei Lincei. 8 / 23, 1968.
  • S. Moscati: I Fenici e Cartagine. Torino 1972.
  • Mauro Cristofani: Gli Etruschi, una nuova immagine. Giunti, Firenze 1984, 2000. ISBN 88-09-01792-7
  • Mauro Cristofani: Rivista di epigrafia etrusca. in: Studi Etruschi. Istituto di Studi Etruschi e Italici. Olschki, Firenze.
  • Carlo De Simone: I Tirreni a Lemnos - evidenza linguistica e tradizioni storiche. Olschki, Firenze 1996. ISBN 88-222-4432-X
  • Angelo Di Mario: La ricerca dei Tirreni attraverso la lingua. Cannarsa, Vasto 2002.
  • Yves Duhoux 2011: Eteocypriot and Cypro-Minoan 1-3. Zeitschrift für vor- und frühgriechische Epigraphik - Kadmos, 48 / 1-2: 39–75, ISSN 0022-7498 (Online ISSN 1613-0723).

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, enlarged and elaborated by GNU-license almost from Chakavian Wikislavia and Wikinfo (and few stubs in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Sredozemni_rani_pomorci&oldid=41897"