Rubne točke hrvatskog ozemlja
Rubne točke hrvatskog ozemlja (krajnji kopneni izdanci teritorija Hrvatske): - Ovdje se kroz sustavni pregled navode po stranama svijeta najudaljeniji zemljopisni rubovi današnjega geopolitičkog prostora Republike Hrvatske, koji je razmjerno dosta razčlanjen zbog osobitoga "polumjesečastog" oblika hrvatskoga političkog ozemlja: najzapadnije Istra, na jugozapadu jadranski pučinski otoci, pa na jugoiztoku Konavli, a na sjeveroiztoku Baranja.
Sadržaj
Najzapadniji rub Istre
Najzapadnija kopnena točka hrvatskog ozemlja je morski rt Savudrija, izbočen na sjeverozapadu istarskog poluotoka. U njegovoj blizini je i jugozapadni granični rub Slovenije na rječnom ušću Dragonje blizu luke Piran. Na samoj Savudriji su i najzapadnija hrvatska naselja: uz zapadnu obalu tog rta je selo Bašanija, a uz sjevernu obalu Volparija. Morska dna sjevernog Jadrana oko rta Savudrija su razmjerno plitka s dubinama od desetak do nekih 25m.
Inače su stoljećima u Austrougarskoj sve do 1. svj. rata čakavski pomorski Hrvati ranije živili uz more još i dalje na sjeverozapadu od Savudrije, pa duž sadanjeg Slovenskog primorja i po manjim obalnim naseljima oko Trsta sve do Tržića (Monfalcone), gdje su i vlasnici gradskog brodogradilišta bili naši čakavci. Tek duž kopnenog zaledja od Dragonje do Soče su već tada prevladavali kajkavski Slovenci.
Jugozapadni otok Jabuka
Krajnja jugozapadna točka hrvatskog ozemlja je vulkanski otočić Jabuka, izdvojen na otvorenoj pučini središnjeg Jadrana, koji leži daleko na jugozapadu od najbliže primorske luke Rogoznica i dalje na zapadu od najbližega naseljenog otoka Visa.
Najjužniji otok Galijula
Najjužnije pravo kopno u okviru Hrvatske je kameniti i goli pučinski otočić Galijula, visine tek 11m i površine od par hektara: Ovaj leži daleko izdvojen na pučini jugozapadnog Jadrana, izmedju pučinskog otočja Palagruža na sjeverozapadu i talianskoga kopnenog rta Gargano na jugoiztoku Apeninskog poluotoka.
Medjutim, ni ova Galiula nije baš najjužniji izdanak hrvatskog kopna, jer u blizini par milja južnije od nje izmedju naše Galiule i rta Gargano, iz otvorene pučine jugozapadnog Jadrana još izviruje na površini mora i sitna hrid (tzv. 'sika') Olevonta koja nad površinom mora strši po 1 - 2m, ovisno o dobu plime ili oseke.
Za vrijeme olujnog mora i jačeg juga, ovu golu hrid većinom preljevaju visoki pučinsku valovi, pa je vrlo opasna za brodsku plovidbu i oko nje po dnu leže olupine niza brodoloma još od antičkog doba do danas. Stoga je baš ta sitna i opasna hrid Olevonta najjužniji kopneni izdanak Hrvatske na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana.
Jugoiztok: rt Oštro/Prevlaka
Hrvatsko kopno na krajnjem jugoiztoku u dubrovačkim Konavlima završava tankim i izduženim manjim poluotokom Prevlaka iztočno od konavoske lučice Molunat i južnije od Hercegnovog, koji poluotok s jugozapadne strane zatvara ulaz u zaljev Boke Kotorske. Taj poluotok na iztoku pred ulazom Boke završava izturenim rtom Oštro sa starom austrougarskom tvrdjavom i svjetionikom, kao krajnjom jugoiztočnom točkom hrvatskoga geopolitičkog ozemlja danas.
Kroz niz ranijih stoljeća sve do 2. svj. rata, iztočnije od tog rta Oštro je Dubrovačkoj Republici upravno i politički pripadao još i iztočniji otočić Lastovica (ili Vela Žanjica) na samom ulazu Boke Kotorske, koji se službeno nalazio upisan u dubrovačkom katastru sve do godine 1947. Potom su jugo-komunisti (bez pismene dokumentacie) od sredine 20. stoljeća samovoljno taj prometno-strateški važan otok oteli Dubrovniku i Hrvatskoj, ter ga šutke pridodali Crnoj Gori i ujedno ga preimenovali u tzv. 'ostrvo Mamula'.
Pri nedavnom razpadu Jugoslavije od 1990tih, naš partijski sekretar Ivica Račan je opet taj otok šutke bez pitanja prepustio Crnoj Gori (uz idejnu obrazložbu tipa "ne talasaj"). Inače je kroz više ranijih sroljeća sve do 1. svj. rata, hrvatsko ozemlje tj. Dalmacija u doba Austrougarske prostorno dosezala preko Boke Kotorske još dalje na jugoiztoku, sve do zadnje dalmatinske lučice Sutomore.
Najiztočniji gradić koji do danas još pripada Republici Hrvatskoj je Ilok na južnoj obali Dunava u sjeverozapadnom Srijemu, a malo iztočnije od ovoga je već novija sjeverozapadna granica Srbije tj. proširene Vojvodine. Kroz niz ranijih stoljeća sve do 1. svj. rata je sjeveroiztočna granica Hrvatske išla u Srijemu izmedju Dunava i donje Save znatno iztočnije, pa su dotad ulazili u Hrvatsku još ini sriemski gradovi npr. Petrovaradin, Mitrovica, Zemun, itd.
Sva ta negdašnja iztočnohrvatska naselja, zajedno s većim dielom Sriema su u 20. stoljeću nakon 1. svj. rata u Jugoslaviji politički pridodana uvećanoj kraljevskoj Srbiji, a iz njih su dosad raznolikim političko-gospodarskim pritiscima uklonjeni i odseljeni (ili pobijeni) raniji višestoljetni sriemski Hrvati, pa sada tamo uglavnom pretežu naknadno doseljeni Srbi.
Sjeveroiztočni rub u Baranji
Tijekom ranije poviesti od srednjeg vieka, današnja Baranja većinom nije pripadala Hrvatskoj, nego je uglavnom bila u Magjarskoj, dok je formalno dodana Hrvatskoj tek od 20. st., da se time dielom nadoknadi oduzimanje Sriema iz Hrvatske.
Stoga je danas u pograničnom kutu izmedju sjevernije Magjarske i srbske Vojvodine na iztoku, krajnji sjeveroiztočni izdanak Republike Hrvatske postalo pogranično močvarno područje Budžak uz gradić Batina na obali Dunava. Inače i dalje na sjeveroiztoku mjestimice odavna žive danas manjinski Hrvati na sjeverozapadu Vojvodine, osobito najviše oko grada Subotice.
Najsjeverniji S.Martin na Muri
Najsjevernije pretežno hrvatsko naselje unutar sadanjeg ozemlja Republike Hrvatske na sjeveru Medjimurja je Sveti Martin na južnoj obali donje Mure. Sjevernije od ovoga se još nalaze razpršena i poluhrvatska naselja ranijih izbjeglica pred Turcima po Gradišću (Burgenland) na iztoku Austrije.
Sjeverozapadni rub uz Prezid
Krajnje hrvatsko naselje spram sjeverozapada je pogranično brdsko selo Prezid kod Čabra u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara.
Potiskivanje iztočnih granica
Izim novijega čakavskog nestanka ranijih Hrvata izmedju Savudije i Tržića, inače su sjeverozapadne granice hrvatskih naselja spram Slovenije i jugozapadni rub hrvatskog ozemlja na srednjemu i sjevernom Jadranu kroz zadnja stoljeća ostali manjeviše stabilni bez većih pomaka.
Naprotiv su u novije doba mnogostruko veće bile granične promjene i teritorialni pomaci na iztočnim granicama Hrvatske unutar bivše Jugoslavije, gdje su iz ranijega dugogodišnjeg hrvatskog ozemlja politički iztrgnuti osobito veći dio Srijema prebačenog u Srbiju, ter uz Jadran bivše hrvatsko ozemlje jugoiztočne Dalmacije oko Boke Kotorske do Sutomora - sada uvršteno u Crnu Goru.
U prošlih stotinjak godina od 1. svj. rata do danas, hrvatski etnopolitički prostor je najviše na sjeveroiztoku i jugoiztoku tj. srbskim oduzimanjem i premještanjem ozemlja u Vojvodinu i Crnu Goru smanjen približno za 1/4, a uzevši u obzir istodobno i naš gubitak HercegBosne, ukupni hrvatski etnoprostor je u novije doba spram iztoka smanjen čak za 2/5 tj. sada pokriva tek 3/5 nekadašnjeg.
Najvećim hrvatskim etnoprostorom je vladao naš prešućeni i zanemareni (jugokomunistima nepodobni) kralj Stjepan III. Dobroslav od 1030. do 1056., kao najmoćniji hrvatski vladar svih vremena, s prostranom državom od Mure i Raše do Drima, Drine i Zemuna (zato je sad prešućen i nepodoban bez kipa niti ulice). Njegovo kraljevstvo je bilo čak za 3/5 tj. dva i pol puta veće od suvremene mini-Hrvatske danas.
Ako bi se tako slično kao u prošlomu 20. stoljeću, dosadašnje hrvatsko ozemlje i dalje nastavilo etnopolitički smanjivati sličnom brzinom, onda bi logično hrvatski etnoprostor i država ubuduće trebali posvema nestati iz karte Europe približno kroz idućih dviestotinjak godina.
Poveznice
Referenca
Almost original compilation, partly loaded by GNU license from Croatian Wikislavia.
