Senjski Uskoci
Senjski Uskoci (hrvatska vojnopomorska gerila protiv Mlečana i Turaka), njem. Uskoken, venet. Scocchi: - Uskoci su bili kršćanski (većinom katolički) bjegunci s dinarskih prostora koji su pod osmanskom navalom početkom 16. stoljeća prebjegli prama jadranskoj obali na kršćansko ozemlje pod vlašću Venecije, a nakon pada Klisa još zapadnije u hrvatski Senj.
Sadržaj
Uskoci i omiški 'gusari'
Omiški pomorci iz 12. i 13. st. se do danas u susjedstvu pa i kod nas često nazivaju pogrdno "gusarima", dijelom zbog onodobne promičbe susjednih država, ali i zbog sadanjih geopolitičkih pretenzia Italije. Objektivno-neutralni uvid u onodobno političko-diplomatske podatke pokazuje kako se takva difamacia srednjovjekih Omišana smije prihvatiti i možda primjeniti samo za 12. st. tj. nakon propasti Trpimirovića 1102. pa do omiškog bana Malduka Kačića V.' (1208.- 1221.), kada su Omišani jedini od Hrvata odbili ujediniti se s Ugarskom i ostali su autonomnima, ali ih još nitko ini takvima ne priznaje.
Naprotiv, od idućega najjačeg omiškog bana Kolmana Kačića VI. (1221.- 1232.) njegovi Neretvanski banovinu već službeno kao vojnopolitički entitet priznaje i sam rimski papa, kao vrhovni moralno-politički auktoritet tadanje Europe: Zato je to onda bilo približno jednako kao sada priznanje Ujedinjenih Naroda, pa je od Kolmana njihova banovina formalno-politički imala sličan status kao sada Hrvatska, a bivši omiški 'gusari' time postaju vojna flota ili bar pomorski gerilci priznate državice sve do propasti ove banovine god. 1287, pod zajedničkim spletkama Venecie i Magjarske.
Zatim dio tih Omišana uz ine hajduke protiv Turaka i Mlečana, kasnije stvaraju i uskočke čete, s vrlo sličnim brodovljem u Senju kao Omišani: Ipak ovi kasniji senjski Uskoci bez formalno priznate državice, više nemaju legitimni status kao raniji Omišani, nego samo kao gusarski gerilci koje su tek neslužbeno protiv Venecie podržavale republika Genova i kraljevina Španjolska.
Senjski Uskoci
Pojam Uskok dolazi od hrvatske riječi 'uskočiti', što se u poviesti odnosio na vojnički organiziranu skupinu gerilaca koje su tvorili uglavnom katolički bjegunci iz Hrvatske i Hercegovine (ter Bosne) koji su se nalazili pod turskom okupaciom. Uskoci su napustili svoju domovinu početkom 16. stoljeća zbog osmanskih osvajanja. Poviest Uskoka se može pratiti već od borbi hercegovačkih plemena kao što su Drobnjaci protiv Turaka.
Kasnije su se iz njih na ovim područjima razvili upadajući (uskačući) Uskoci. Ovim je Uskocima uspjelo hercegovačkim područjima unutar Osmanskog carstva osigurati odredjeni stupanj autonomije. Većina takvih Uskoka se potom okupila u Dalmaciji, osobito na posjedima hrvatskog zapovjednika Petra Kružića u Klisu i okolici. Kada su 1537. Turci osvojili Klis, Uskoci su se morali preseliti zapadnije u Senj.
Iz Senja su Uskoci dalje vodili ogorčene borbe, kako protiv Turaka tako još i više protiv Venecie, pogotovo na obali oko Zadra. Iznad grada Senja se nalazi dobro očuvana glavna uskočka tvrdjava Nehaj. Iz Senja su Uskoci s dopuštanjem Austrije započeli vršiti gerilsko-gusarske napade na venecianske brodove. Mletačkoj Republici nije nikad uspjelo dovesti Uskoke pod svoju kontrolu.
Ovo pitanje je od 1612. godine bio povod ratu izmedju Austrie i Venecie, čijim su završetkom Uskoci većinom morali napustiti Senj. Njihovi su brodovi bili spaljeni, dok su sami Uskoci bili 1617. godine velikim dielom preseljeni u okolicu Karlovca i na Kupu, gdje je već od 1524. živio jedan dio Uskoka u Žumberačkom gorju. U borbama koje su na tim područjima nastavljene protiv Turaka se je kasnije razvila jezgra Vojne krajine koja je u Osmansko-austrijskim ratovima od 1683. do 1699. i od 1788. do 1791. pružala otpor Turcima.
Značajke Uskoka
Uskoci su bili članovi paravojnih formacija koji su u svoje pohode išli na protivničku stranu. Izpočetka su to radili pod okriljem Mletačke Republike u Dalmaciji a kad je kopnena Dalmacia pala pod osmansku vlast, prešli su na Kvarner pod okrilje Austrije i nastavili pljačkati krajeve pod turskom vlašću (Lika, Bosna) ali i mletačke krajeve i brodove.
Gorsko zaledje uz iztočni Jadran su Mlečani zvali Morlakija a ovdašnje nomadsko pučanstvo - Morlaci. Kako je to bilo prostrano pogranično područje, koje dotad nitko nije mogao kontrolirati, velik dio kršćanskog pučanstva je prebjegao na mletačku stranu, a kako tu nisu imali od čega živjeti, prihvatili su služenje u paravojnim formacijama protiv Turaka. Morlake sa njihovim stadima bilo je težko kontrolirati pa su oni slobodno prelazili granice i obje zaraćene strane nastojale uporabiti za svoje interese.
Poviest Uskoka
Ime uskok po starijim tumačenjima su donesli oni sami, kad su se nakon pada Klisa preselili u Senj, iako je vjerojatno ime i način njihove organizacije postojao još prije toga. Prve uskočke čete je uzpio organizirati od 1532. kliški kapetan Petar Kružić, koje su mu služile za blokadu putova prama Bosni odakle je Turcima dolazila pomoć. Nakon pada Klisa pod Turke i pogibije Kružića 1537, uskoci su se prebacili u Senj i došli pod austrijsku zaštitu cara Ferdinanda I.
Uskoci su potom na Kvarneru ubrzo su postali vještim pomorcima i gusarima, koji su sa svojim malim bracerama plienili turske brodove koji su uz kvarnerske obale plovli prama Veneciji. Svoje akcije nisu ograničili samo na Kvarner, već su se potom u svoje pljačkaške pohode upućivali sve do Dubrovnika, jer su uzput svugdje imali puno tajnih jataka. O uskocima i njihovim herojskim poduhvatima ispjevano je puno pjesama, u kojima su prikazani kao veliki junaci, koji su se domogli velikog blaga. Ustvari su jedva preživljavali, jer su vrlo neredovito primali tek male plaće, pa im je pljačka za vlastiti račun bio jedini način da prežive.
Prvi zapisani napad uskoka na neki kršćanski brod zbio se god. 1566. Nakon što su Mlečani s Turcima sklopili mir 1573., uskoci su se osjećali izdanima, pa su im mletački brodovi zatim postali redovitom pljačkaškom metom. Sve dotad su Mlečani bar dielom pomagali uskoke i davali im brodove gradjene u Veneciji, a i papa Grgur XIII. dotle im je pružao veliku pomoć. Najpoznatiji uskočki pomorski prepad je bio 1597. kad su s flotom od 17 bracera i posadom od 500 ljudi napali flotu mletačkih i turskih trgovačkih brodova u rovinjskoj luci u Istri. Plien koji su odnesli vriedio je do miliun austrijskih kruna, jer su opljačkali i prtljagu mletačkog guvernera.
Male uskočke bracere često su se pokazale puno bolje i spretnije od velikih mletačkih galija, pa su njih 700 uspjeli pobjeći iz Rogoznice sjeverno od Splita, - unatoč blokadi te luke koju je organizirao mletački admiral i budući dužd Giovanni Bembo. Pritom ih je poslužilo i loše vrieme jer je zapuhala jača bura, pa su Mlečani razmakli brodove bojeći se sudara. Uskoci su to zlorabili, pa su se pod okriljem noći provukli izmedju mletačkih brodova, da ih ovi nisu primjetili.
Mlečani i Dubrovčani su se na Uskoke često žalili Austrijancima, koji su mlako reagirali, jer je i Habsburgima odgovaralo da podriju moć Venecije, za što su im Uskoci dobrodošli. Tek kada su uskoci 1601. ubili carskog komesara Josepha de Rabattu koji je poslan da ih smiri i razpusti i tako izgladi odnose s Veneciom, Turcima i Dubrovačkom republikom, započele su glavne nevolje uskoka. Zbog beznačajne optužbe je proslavljeni uskočki vojvoda Ivan Vlatković s bratom Mihom odveden u Karlovac i tu osudjen na smrt 3. srpnja 1612. godine.
Kad su ovi potom uhvatili i odsjekli glavu mletačkom admiralu Christoforu Venieru, izbio je tzv. Uskočki rat 1615.- 1617. izmedju Venecije i Austrije, koji je završio podpisom mirovnog ugovora u Madridu 1617. Neposredno potom sliedi i konačno rješenje uskočkog pitanja, sporazumom izmedju Austrije i Turske po komu su uskoci zatim većinom preseljeni iz Senja u zaledje oko Otočca i Žumberka.
Senjski uskoci su ostali osobito opjevani u narodnoj poeziji, jer su bili značajni vojni čimbenik u Hrvatskom primorju kroz više od osamdeset godina. Ratujući pod patronatom Habsburga protiv Turaka, oni su brzo stupili u otvoreni sukob s Venecijom, ali i Dubrovačkom republikom, jer su svojim gusarstvom zapriečili trgovcima slobodnu plovidbu do Venecije.
Kasne selidbe Uskoka
Nakon preselidbe većine Uskoka iz Senja od 17. stoljeća, oni se potom naseljuju u tri glavna područja sjeverozapadne Hrvatske:
- U samom Senju je dosad ostao tek manji dio uskočkih potomaka, ili samo oko 1/4 uskočkih Senjana.
- Kvarnerski otoci: Još dok su prevladavali u Senju, dio uskoka je već stekao posjede na susjednim iztočnokvarnerskim otocima Krku i Rabu, bilo kupnjom ili ženidbama. Nakon razlaza iz Senja taj dio ostaje na Kvarneru i naseljuju se najviše u Bašku na Krku i Lopar na Rabu.
- Gacka u zaledju Senja: Drugi veliki dio Uskoka je Austrija preselila iz Senja u ličko zaledje, a osobito u Gacko polje oko Otočca, gdje nakon toga sve dosad prevladavaju ikavski čakavci.
- Žumberak oko Jaske: Razmjerno najveća skupina ili oko 1/3 tih senjskih Uskoka preseljena je dalje na sjever u Žumberak oko Jastrebarskog, gdje su njihovi tragovi do danas jasno vidljivi, kako po govoru, tako i u načinu života. Tu je uveden za Žumberak i naziv 'Uskočka gora' (njem. Uskokengebirge), a domaće pučanstvo tu još dielom govori čakavski ili bar ikavicom. Takodjer i u poljodjelstvu se tu medju voćkama posebno iztiču najveći kontinentalni nasadi njihovih smokava na Žumberku, koje se potom prodaju na tržnicama u Karlovcu i Zagrebu,- što su najveće i najsjevernije plantaže rodnih smokava u srednjoj Europi.
Summary
The Uskoks were irregular soldiers in Habsburg Croatia that inhabited areas on the eastern Adriatic coast and surrounding territories during the Ottoman wars in Europe. Etymologically, the word uskoci itself means "the ones who jumped in" ("the ones who ambushed") in Croatian. Bands of Uskoks fought a fairly successful guerrilla war against the Ottomans, and they formed small units and rowed swift boats. Since the uskoks were checked on land and were rarely paid their annual subsidy, they resorted to acts of piracy. The exploits of the Uskoks contributed to a renewal of war between Venice and the Ottoman Empire (1571–1573).
An extremely curious picture of contemporary manners is presented by the Venetian agents, whose reports on this war resemble a knightly chronicle of the Middle Ages. These chronicles contain information pertaining to single combats, tournaments and other chivalrous adventures. Many of these troops served abroad. At the Battle of Lepanto in 1571, for example, a Dalmatian squadron assisted the allied fleets of Spain, Venice, Austria and the Papal States to crush the Ottoman navy. After a series of incidents that escalated into the Uskok War (1615–1618), the Uskok activity in their stronghold of Senj mostly ceased.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated mostly from WikiSlavia and Wikinfo by GNU license.
