Omiš i 'gusari'

Omiš i 'gusari' (povijest grada Omiša): Òmiš (= novoštokavski, čakav. Omýs, latin. Onaeum, grč. Αλμυσσα - Almîssa) je primorski gradić u južnoj Hrvatskoj i administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nalazi se na ušću rijeke Cetine u srednjoj Dalmaciji i leži 21 kilometar jugoistočno od najvećega dalmatinskog grada Splita. Poljica su sjeverno prigradsko područje brdskih sela na padinama Mosora iznad Omiša, a Sinaj je zapadni predjel Omiša koji se nalazi uz desnu obalu rijeke Cetine do njezinog ušća u Jadransko more. Prigradska naselja Omiša su: Blato na Cetini, Borak, Čelina, Čisla, Donji Dolac, Dubrava, Gata, Gornji Dolac, Kostanje, Kučiće, Lokva Rogoznica, Marušići, Mimice, Naklice, Nova Sela, Omiš, Nemira, Ostrvica, Pisak, Podašpilje, Podgrađe, Putišići, Seoca, Slime, Smolonje, Srijane, Stanići, Svinišće, Trnbusi, Tugare, Zakučac i Zvečanje.

Abstract

Omiš is a city and port in the Dalmatia region of Croatia, and is a municipality in the Split-Dalmatia County. The city is situated approximately 25 km (16 miles) south-east of Croatia's second largest city, Split. Its location is where the emerald-green Cetina River enters the Adriatic Sea. Omiš has a population of 15,800 and its administrative area is 266 km². Historic names of the city have included: Oneum (Onaeum), Onaion (Oneon), Holm (Hum), Olmisi, Olmissium, Almissium and Almissa (ancient Greek Αλμυσσα).

Poljica iznad Omiša

Poljica su primorski kraj u zaledju iznad Omiša, a istočno od Splita. Protežu se od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša, od mora do primorske planine Mosor u zaledju. Poljica tvori mnoštvo malih slikovitih polja i plodnih kraških uvala koje leže na padinama oko planine Mosor. Na prostoru ovog kraja se je razvila od srednjeg vijeka Poljička Republika i to je u povijesti bilo administrativno područje pod samoupravom puka Poljičke republike koji su svoju samostalnost baštinili od 13. stoljeća do barbarskog upada Napoleonove sile početkom 19. stoljeća. Sastoji se od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica:

Primorska, odnosno Donja Poljica čine pretežno čakavska obalna naselja: Podstrana, Jesenice, Dugi Rat i Duće.
Srednja Poljica uključuju sada prijelazna šćakavska mjesta: Donje i Gornje Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe.
Gornja Poljica čine danas ikavsko-štokavska naselja: Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi.

Crkve i samostan

Na prigradskom području Omiša postoje tri župe:

Župa sv. Mihovila arhanđela: župnik i dekan Omiški don Ljubo Bodrožić, sužupnik don prof. Ivan Banić. Svetac zaštitnik Omiša je Sv. Ivan Nepomuk čiji se dan slavi 16. svibnja kao dan Grada.
Župa sv Petra Priko: Sveci zaštitnici su Sv.Petar, Sv. Leopold Bogdan Mandić, Gospa od Zdravlja. Župna crkva u izgradnji nazvana je titularno Gospe od zdravlja. Blagdan župe i veliko pučko slavlje je Sv. Petar 29. lipnja i slavi se ispred istoimene ranokršćanske crkve.
Župa Male Gospe Zakučac: Crkva Gospe od Pišćeta s grobljem. Blagdan župe Mala Gospa slavi se svetom misom kod kapelice na Potoku. U župi Zakučac u izgradnji je pred dovršetkom svetište sv. Bogdana Leopolda Mandića podrijetolom iz tog kraja. Župnik obje župe je don Ivan Delić.
Na području Omiša je i Franjevački samostan Gospe od Karmela s istoimenom crkvom koju su izgradili franjevci predvođeni poznatim fra Stipom Vrljićem 1785. godine bježeći pred Turcima. Sada se tu nalazi starački dom za fratre i bogata knjižnica. Blagdani samostana su sv. Ante 13. 6. i Gospe od Karmela.

Povijest grada Omiša

Područje Jadranske obale i otoka prvo naseljuju Iliri 1 - 2 tisućljeća pr.Kr. Poslije njih tu stižu najprije rijetki Feničani (npr. kod Makarske), pa potom pomorski Grci oko 400. god. pr.Kr. koji osnivaju kolonije na obali i otocima. Nakon njih Rimsko carstvo tu preuzima vlast 34. godine pr. Kr. Oko 600. godine Hrvati se naseljavaju na području današnje Dalmacije. Omiš se prvi put spominje pod ranim starogrčkim imenom Almyssa - od kojeg nastaje sadanji slavizirani Omiš. Antički rimski Oneum (Onaeum) je latinsko ime koje zamire početkom VII. stoljeća. Povijesno središte ondašnjeg Omiša je bilo na istočnoj obali rijeke Cetine, a samo ime rijeke Cetine potječe od frigijske riječi Zetna što znači "vrata", jer usko kanjonsko ušće Cetine sliči na golema monumentalna vrata. U antičko doba naselje Oneum se vjerojatno nalazilo u susjednom zaselku Baučići gdje je pronađeno mnogo antičkih ulomaka: reljefa, nadpisa, nadgrobnih spomenika, svjetiljaka, novca itd. Najvažniji spomenici, koji se danas čuvaju u Gradskom muzeju su kameni ulomci s rimskim nadpisima. Iz njihova teksta se zaključuje kako su uklesani za vladavine rimskih careva Tiberija i Klaudija: Tiberius A.D. 14 - 37, Claudius A.D. 41 - 54 i najvjerojatnije su bili na nekoj javnoj zgradi, spomeniku ili cesti, što govori o važnosti naselja u kojem su nadjeni. Blizu tog nalazišta je još mramorni portret rimskog cara Tiberija i veliki dio antičkog žrtvenika posvećenog rimskom caru Augustu (Augustus 27 B.C. - 14 A.D.). Da se radilo o većem i važnijem naselju u antičko doba svjedoče i rimski grobovi, te nadgrobne stele i sarkofazi koji postoje na omiškom starom groblju.

U srednjem vijeku tokom XII. i XIII. stoljeća gradom su vladali banovi Kačići koji su bili pomorski admirali na čelu omiških 'gusara'. Omišani su vodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Kotora, Splita, itd. Ovo su bili povodi za učestale ratove i sklapanje sporazuma, koji su obično završavali plaćanjem danka Omišanima za mirnu plovidbu. Medutim je svaki mir s Omišanima bio kratkotrajan, pa su se protiv njih povela i dva križarska rata. Prvi rat koji je završio pobjedom Omišana, poveo je papa Honorije III. 1221. godine zbog napada na križare koji su plovili prama Palestini. Drugi križarski rat koji Omišani gube, poveli su Mlečani 1286.- 1287. godine i značio je kraj moći banova Kačića i njihove vladavine u gradu Omišu. Omišku srednjovjeku povijest zorno predočuju gradske tvrđave Mirabella (Peovica) i Fortica (Starigrad). S Peovice se može vidjeti cijeli Omiš, a s Fortice cijeli Brački kanal, otoke Brač, Hvar i Šoltu, srednja Poljica i ušće rijeke Cetine. Za gusarstvo je to bilo vrlo važno, jer se s toga jednog mjesta moglo nadzirati veliko područje na kopnu i moru.

Pomorstvo Omiša

Srednjovjeki Omišani su rabili brodove na vesla tzv. "omiške strijele" odličnih plovnih značajki. Jedna od glavnih karakteristika omiških 'strijela' je bila plitki gaz koji im je omogućavao brzo manevriranje i isto tako u slučaju opasnosti učinkovito povlačenje u pliće korito rijeke Cetine. Omišani su izgradili podvodni zid u koritu rijeke Cetine na samom ulazu u more, koji je bio neobično važan. Taj podvodni zid (Mostina) se nije vidio jer je bio pod vodom, a imao je samo jedan otvor koji je bio prilagođen omiškim brodovima i koji se mogao zatvoriti lancima, tako da bi se neprijateljski brodovi tu nasukali ako bi ih pokušali goniti dalje u rijeku. U blizini na lijevoj obali ušća Cetine je bila izgrađena i mala tvrđava (Gomilica) koja je sad posve srušena, a čija se uloga povezuje s tom podvodnom Mostinom.

Nakon domaćih Kačića izmjenjuju se ini gospodari Omiša, a gusarstvo iako još uvijek djelatno, više nikad nije bilo tako uspješno kao za vladavine Kačića. XIV. stoljeće je tu obilježeno vladavinom bribirskih banova Šubića nad gradom. Nakon Šubića gradom još vladaju: braća Horvat koji su bili pod zaštitom bosanskog kralja Trvtka I., pa hercegovački velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić, zatim ban Ivaniš Nepilić, pa obitelj Matka Talovca koja vlast nad gradom dobiva od kralja Zigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača. Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. godine prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, od 1444. godine je i Omiš priznao vlast Venecije, u čijem sastavu ostaje do njene propasti godine 1797.

U doba mletačke uprave bio je Omiš zbog zaštićenog položaja vojničko i pomorsko naselje koje se razvijalo unutar zidina. Omiš je bio zaštićen zidinama sa 3 strane, a sjevernu mu je stranu štitila planina Dovanj. Takvo se stanje održalo sve do XIX. stoljeća i zatim su zidine najvećim dijelom porušene, a manji ostatci tih gradskih zidina još danas su vidljivi na nekim mjestima. Pučanstvo Omiša su se u to vrijeme uglavnom bavilo ribarstvom na ušću južnije rijeke Neretve. Od tog ribolova su morali davati Mlečanima jednu desetinu ulova ribe, a često su se sukobili i s ribarima koji su na isto bogato lovište stizali s obližnjeg otoka Brača. Nakon propasti Venecije 1797. godine Omiš dolazi pod carsku vlast Austrije. Požunskim mirom iz 1805. godine kojim završava rat izmedu Austrije i Francuske, Omiš zajedno s Dalmacijom dolazi pod vlast Napoleonove Francuske da bi 1813. godine ponovno pao pod vlast Austrije.

Novo pučanstvo Omiša

U doba austrijske vlasti Omiš stagnira i gubi stratešku važnost uz istodobno slabljenje pomorstva. Zbog toga mjesto nazaduje i 1840. godine ima samo 761 stanovnika - još uglavnom domaćih čakavaca. Pod austrijskom vlašću Omiš ostaje sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. Tek dolaskom industrije i turizma od početka XX. stoljeća Omiš počinje ponovo uzlaznu putanju u svom razvitku. O bogatoj kulturnoj baštini ovog gradića govore danas brojni spomenici kulture. Takva je npr. tisućljetna crkva Sv. Petra na Priku uz desnu obalu ušća Cetine koja se prvi puta spominje još 1074. godine za vladanja kralja Marjana V. Slavca. Vrijedi spomenuti i ostatke gradskih zidina i kula na Fošalu, pa srednjovjeku kulu Mirabella (Peovica) i rimske arheonalaze u Gradskom muzeju.

Bivši omiški čakavci

Uz Labin, Rabac, Senj i Trogir, najistočniji Omiš je jedan od rjedjih primorskih gradića gdje su još do Austrougarske tj. sve do 1. svj. rata domaći starosjedioci i gradska elita dokazano govorili jadranski nepalatalni cakavizam (Ivanišević 1903-1905), slično kao i na mnogim jadranskim otocima: Lošinj, Baška, Rab, Brač, Hvar, Vis, itd. Tako su čakavski dakako ranije govorili i svi slavni omiški banovi Kačići i ini domaći čelnici (a ne Vukovim standardom kako to danas umišljamo i lažno prikazujemo na 'gusarskim igrama' i inim omiškim predstavama za neupućene). S ulaskom u Jugoslaviju, omiški čakavci postaju manjinom i u tom gradu sve više pretežu novodoseljeni palatalni štokavci iz zaledja dalmatinske Zagore, tako da je dosad ta osobita omiška čakavica već posve izumrla i danas su Omišani uglavnom drugačiji ikavski štokavci.

Ranije u Austrougarskoj su domaći čakavski Omišani svoj grad do 1. svj. rata zvali Omýs (nepalatalno sa završnim naglasom), a tek u Jugoslaviji s naviranjem ikavaca iz Zagore je to od 20. stoljeća postao sadanji novoštokavski "Òmiš". Zadnji zapisani gradski govornik te omiške nepalatalne čakavice je još bio izvorni domaći starac Krešo Katalinić sredinom 20. stoljeća (Šimunović 1966). Čakavci u blizini još danas postoje zapadnije u obalnim naseljima Donjih Poljica, ali je njihov seoski govor ipak dosta drukčiji od te omiške gradske čakavice koja je bila znatno bliža susjednom cakavizmu zapadnog Brača (Milna - Supetar - Sutivan).

Omiški 'gusari' i Uskoci

Omiški pomorci iz 12. i 13. st. se do danas u susjedstvu pa i kod nas često nazivaju pogrdno "gusarima", dijelom zbog onodobne promičbe susjednih država, ali i zbog sadanjih geopolitičkih pretenzia. Objektivno-neutralni uvid u onodobno političko-diplomatske podatke pokazuje kako se takva difamacia srednjovjekih Omišana smije prihvatiti i možda primjeniti samo za 12. st. tj. od propasti Trpimirovića 1102. pa do omiškog bana Malduka Kačića V.' (1208.- 1221.), kada su Omišani jedini od Hrvata odbili ujediniti se s Ugarskom i ostali autonomnima, ali ih još nitko ini takvima ne priznaje.

Naprotiv, od idućega najjačeg omiškog bana Kolmana Kačića VI. (1221.- 1232.) njegovi Neretvanski banovinu već službeno kao vojnopolitički entitet priznaje i sam rimski papa, kao vrhovni moralno-politički auktoritet tadanje Europe: Zato je to onda bilo približno jednako kao sada priznanje Ujedinjenih Naroda, pa je od Kolmana njihova banovina formalno-politički imala sličan status kao sada Hrvatska, a bivši omiški 'gusari' time postaju vojna flota ili bar pomorski gerilci priznate državice sve do propasti ove banovine god. 1287. Zatim dio tih Omišana uz ine hajduke protiv Turaka i Mlečana, kasnije stvaraju i uskočke čete, s vrlo sličnim brodovljem u Senju kao Omišani: Ipak ti Uskoci bez formalno priznate državice više nemaju legitimni status kao raniji Omišani, nego tek kao gusarski gerilci koje su samo neslužbeno protiv Venecie podržavale Genova i Španjolska.

Omiški admirali Kačići

Nakon propasti države Trpimirovića, većina inih poluslavenskih ili slaviziranih starohrvatskih plemića od početka 12. st. su napokon popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju s magjarskim Arpadovićima pa podpisali Pacta Conventa (Qualiter). Naprotiv, tvrdokorni neslavenski Neretvani na jugu to nisu prihvatili i nepopustivo su i dalje opstali izvan Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kao posebna Orontska banovina (jugoistorija: tzv. "Neretljanska kneževina", usp. Ž. Jakić 1994.) boreći se protiv svih naokolo. Pod domaćim vodstvom nove pomorske dinastije Kadziki (kasnije slavizirani Kačići) iz Omiša,- vjerojatno iskonom od davnog rodonačelnika arhonta Khadzona, oni se nastavljaju i dalje oštro i uporno odupirati u žestokim bojevima protiv svih okolnih neprijatelja starohrvatske državnosti,- pa su ih zato većina okolnih susjeda u okruženju (osim rimskog pape) uporno proglašavali ilegalnim gusarima. Stoga je ta Orontska banovina Kačića u Dalmaciji zatim kroz idućih 2 stoljeća ostala posljednjim branikom (reliquiae reliquiarum) kakve-takve starohrvatske državnosti i neovisnosti u nastavku od 1102.- 1287.

Ova se dalmatinska državica prvenstveno temeljila na njihovoj nepobjedivoj floti i pomorskoj moći, te prirodnoj nedostupnosti ljutoga krasa u njihovu zavičaju, kao tamponska banovina izmedju Magjara, Bizanta, Venecije i nove Bosne. Promjenjive granice njihove kontrole na kopnu su većinom išle od Stobreća do Neretve i na većini srednjodalmatinskih otoka, a njihovo bansko sjedište i tadašnji centar preostale neovisne Hrvatske bio je Omiš. Medjutim, na vrhuncu moći bana Kolmana Kačića čak uz priznanje pape, početkom 13. st. su oni protiv Venecije i Magjarske opet kontrolirali većinu dalmatinskih obala (osim većih gradova) i većinu jadranskih otoka od Visa sve do Kvarnera i Krka, pa im je država bila dijelom slična kao u doba ranih dalmatinskih banova prije hrvatskog ujedinjenja. Od njihovih desetak banova-admirala većina nose osobita uglavnom neslavenska imena: Yuran, Nikol, Brenna, Sebena, Malduk, Kolman, Tollen, Ossor, Radoš, Bogdan.

Juran Kačić I.

Juran Kačić I. (Yuran Khadzik, 1102.- 1130.) je prvi poznati južnohrvatski čelnik iz nove dalmatinske dinastije Kačića u 12. stoljeću, koja se ubrzo nastavlja u istom području tek desetljeće nakon nestanka neretvanskih Marjana. Nakon prihvata Pactae Conventae (Qualiter) s Magjarima kod ostaloga sjevernijeg plemstva u Hrvatskoj, dalmatinski ban Yuran to odbija i dalje samostalno vlada izvan te vazalne Hrvatske, tj. u srednjoj Dalmaciji južno od Splita do Neretve i na većini dalmatinskih otoka. Za sigurnost je Yuran opet ojačao hrvatsku ratnu flotu koja je uglavnom propala u prethodna 2 desetljeća zbog dinastičkog raspada i mletačkih napada, pa je naša mornarica pod njim slična kao pod Zvonimirom.

Nikol I. Kačić

Nikol I. Kačić (1130.- 1167.) je nastavio s daljim jačanjem banovine i mornarice i postigao zamalo podpunu neovisnost približno sličnu kao prije ban Branimir. Nakon sposobnog Domagoja i Berigoja je Nikol I. jedan od najboljih admirala na Jadranu u našoj srednjovjekoj povijesti, pa njegova moćna i brojna flota već kontrolira veliki dio Jadrana od Istre sve do Apulije. On vodi uzastopno žestoke pomorske bojeve s Venecijom i Bizantom, kao i na kopnu protiv Magjara pod Belom II. i Gejzom II., s kojima održava granicu preko Stobeća, Cetine i Hercegovine. Po veličini i snagi njegova banovina omiških Kačića zaostaje samo za kasnijim najmoćnijim banom Kolmanom.

Brenna Kačić III.

Brena Kačić III. (Brenna Khadzik, 1167.- 1190.) je naslijedio oca Nikola I., ali je u vladanju bio manje uspješan od ovoga, a banovina mu je oslabila i smanjila se. Zato gubi podpunu neovisnost i kao najmanju opasnost prihvaća vrhovnu vlast dalekog Bizanta, pa postaje vazalom cara Emanuela Komnena (1181.- 1185.). Kao idući ban ga je naslijedio još slabiji sin Sebena.

Sebena Kačić IV.

Sebena Kačić IV. (Sebenna Khadzik, 1190.- 1208.) je naslijedio već slabog oca Brenna, od kojega se pokazao još nesposobnijim i to je bio razmjerno najlošiji ban u lozi omiških Kačića. Povlači se pred Madjarima iz zaledja i državica mu se jako smanjila tek na širu okolicu Omiša u srednjoj Dalmaciji, a i flora mu je oslabila. Zato je na moru poražen od Venecije koja uz podršku križara provaljuje do samog Omiša, pa Sebena konačno potpisuje primirje s Mlečanima i čak postaje venecijanski vazal. Naslijedio ga je idući puno sposobniji i samostalniji dalmatinski ban Malduk.

Malduk Kačić V.

Malduk Kačić V. (Maldukh Khadzik, 1208.- 1221.) je novi sposobniji i snažan ban iz loze Kačića, koji obnavlja dalmatinsku banovinu do slične razine kao raniji prethodnik Nikol I. Ovaj više ne priznaje ničije vazalstvo i uglavnom je posve neovisan, a kao novi uspjean admiral je ponovo ojačao brojniju mornaricu. Tada je Bizant uglavnom uništen križarskim ratom, zbog kojega nastaje opći nered na istoku što Omišani koriste za novo jačanje i samostalnost. Zato Malduk vlada zamalo cijelim istočnim Jadranom (osim većih luka), a na kopnu uspješno odbacuje napade Magjara pod kraljem Andrijom II. i vraća se na sjevernu granicu od Splita preko Cetine do Hercegovine. Njegova moćna flota vodi žestoke bojeve s Venecijom, pa na moru kontrolira zamalo cijeli istočni Jadran izmedju Istre i Dubrovnika.

Kolman Kačić VI.

Kolman Kačić VI. (Kholman Khadzik, 1221.- 1232.) je u Dalmaciji daleko najmoćniji neovisni ban iz omiške loze Kačića i to ne samo vojno, nego je bio podjednako uspješan i političko-diplomatski. Pod njim se južna primorska Hrvatska ponovo obnavlja približno kao početkom 9. st. u doba bana Branimira. Slično kao raniji Domagoj i Branimir, tako i Kolman dobiva iz Rima medjunarodno priznanje posebne dalmatinske državnosti i podjednako s papom podpisuje ugovor kako ne će okolo druge napadati dokle god sam ne bude napadnut. Unatoč tom papinskom dogovoru o nenapadanju, susjedi se toga nimalo ne pridržavaju i Venecia u savezu s Magjarima uporno nastavlja s dugim ratom protiv Dalmacije.

Zato je opet prisiljen voditi žestoke kopnene bitke s Magjarima koje iznova odbacuje sjeverno od Cetine i Hercegovine, a na moru njegova snažna mornarica uzastopno izbacuje Mlečane s istočnog Jadrana. Tada neovisna i papinski priznata Dalmacija postiže najveću pomorsku snagu nakon Branimira i admirala Berigoja. Taj ban Kolman (ili koji njegov predhodnik) se vjerojatno navodi i na Bašćanskoj ploči kao "... va vrime kneza Kosemata obladajušćago vase Kraje." - gdje ranočakavsko kraje (do danas) stvarno znači "sve Primorje" jer je taj Kolman i vladao do Kvarnera (a ne 'bre srpsku Krajinu' koju nam iz te glagoljice podvaljuju vremeplovom naši srbohrvatski jugojezičari).

Nikol II. Kačić

Nikol II. Kačić (1232.- 1238.) je naslijedio najmoćnijeg Kačića Kolmana, ali je bio razmjerno slabiji ban i loš admiral pa je izgubio podpunu neovisnost i dalmatinska država se počela urušavati. Pod snažnim pritiskom tadanjih europskih velesila navodno u cilju slobodne trgovine na Jadranu, bio je prisiljen sklopiti ugovorno primirje s dalmatinskim obalnim gradovima i to pod neprijateljskim pokroviteljstvom Venecije i Magjara.

Tollen Kačić VIII.

Tolen Kačić VIII. (Tollen Khadzik, 1238.- 1245.) je opet bio sposobniji ban, koji je uglavnom odbacio ucjene i obveze što ih je preuzeo njegov slabiji predhodnik Nikol II. Kao vrlo sposoban hrvatski admiral, Tollen je opet povećao i reorganizirao brojnu flotu koja u žestokim pomorskim bojevima ponovo kontrolira veći dio istočnog Jadrana od Istre pa sve do Apulije, što je u srednjem vijeku bilo zadnje doba razmjerno moćne i neovisne hrvatske Dalmacije. Sposobni Tollen je razmjerno kraće vladao tek 7 godina i naslijedio ga je idući slabiji omiški ban Ossor.

Ossor Kačić IX.

Osor Kačić IX. (Ossor Khadzik, 1245.- 1273.) je opet jedan od najlošijih omiških banova nakon Brenna ni pod njim se dalmatinska banovina dalje postupno urušava spram konačne propasti. Pod slabim Ossorom njegova dalmatinska državica i flota zamalo propadaju. Potom je zajedničkom i koordiniranom vojno-pomorskom akcijom Venecije i savezničkih Magjara pod kraljem Belom IV., omiška banska flota uglavnom uništena, a sam admiral Ossor je zarobljen god. 1273., pa je u Zadru bačen u tamnicu gdje je i umro. Potom ga je naslijedio predzadnji i malo sposobniji omiški ban Radoš.

Radoš Kačić X.

Radoš Kačić X. (Radosh Khadzik, 1273.- 1279.) je predzadnji domaći dalmatinski ban i zadnji neretvanski admiral od Kačića. Ovaj je razmjerno kraće vladao tek 6 godina i to je bio posljednji donekle samostalan omiški čelnik banovine Dalmacije. Bio je razmjerno sposoban kao admiral i pod njim je opet izgradjena nedavno uništena hrvatska mornarica, pa uz žestoke uzastopne borbe sa savezom Magjara i Venecije opet kontrolira najveći dio Dalmacije i jadranskih otoka. Ovo su pod banom Radošom Kačićem bile posljednje samostalne bojne akcije neovisnih južnohrvatskih bojovnika u srednjem vijeku. Naslijedio ga je zadnji slabiji dalmatinski ban Bagdan Kačić.

Bogdan Kačić XI.

Bogdan Kačić (1279.- 1287.) je posljednji dalmatinski ban s kojim se kod Omiša konačno urušavaju zadnji samostalni tragovi neovisne hrvatske državnosti. Nakon što je uz promjenjivu sreću magjarska dinastija Arpadovića ipak bila neuspješna da posve uništi uporne ostatke te posebne hrvatske državice u Dalmaciji, u Budimpešti tada dolazi na vlast nova odlučna dinastija zapadnih Anžuvinaca. Oni konačno sklapaju protiv dalmatinskih banova Kačića iz Omiša čvrsti ugovorni savez s Venecijom, pa koordinirana magjarska armija s kopna i velika mletačka flota s Jadrana čvrsto blokiraju srednju Dalmaciju. Tu su prvo potukli i posve uništili opasnu omišku flotu i konačno su s kopna zauzeli i samu bansku prijestolnicu Omiš, pa su time posve ukinuli samostalnost ove već minijaturne državice. Tako je padom Omiša pred ujedinjenim nadmoćnim snagama s kopna i mora tek godine 1287. (a ne 1102.) napokon zatrt i zadnji preostali trag starohrvatske neovisnosti u srednjem vijeku, koja je u Dalmaciji manjeviše neprekidno trajala kroz pola tisućljeća od ranog bana Višeslava sve do Bogdana Kačića, tj. od 781.- 1287.

Arhont Khadzon

Archon Khadzon (ban Kačić ?, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Balkana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu. Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

Admiral Hrvoje

Iz srednjovjekog je Omiša, najvjerojatnije u doba Banovine Kačića bio i naš legendarni admiral Hrvoje (staročakavski: Harvàtje Marjakýr), koji je izgleda bio prvi Hrvat i uopće prvi slavenski pomorac što je po čakavskoj otočnoj predaji (Veyske Povede) s našom ranom flotom od 7 jedrenjaka (šedmòri mihyrûne) preko Atlantika oplovio istočne obale Srednje i Južne Amerike. Najveća i najslikovitija od tih čakavskih "odisejada" je kvarnerska legenda nazvana "Povêda ud Ćavjèneh kerôlih tar orkatûrih" (Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima) koja opisuje prekooceanske avanture Hrvojeve flote (Noâvje Hatvàtje) od 7 brodova pod istoimenim admiralom na golemoj "Zapadnoj pučini" (Semèrna-Kuláp) - što je arhajski naziv mezopotamskog iskona iz sumerskog Semiru (Zapad) i akadskog šimeruni (zapadni). To je naše brodovlje po bodulskoj predaji kvarnerskih otočana redom preplovilo Jadran, Otrant, Jonsko, Tirensko i Sredozemno more (Velemôri), pa su kroz Gibraltar (Buke-Zahôyne) projedrili na golemu zapadnu pučinu gdje su našli kitove i kitolovce. Kada su prošli uz Kanare i Azore (Skopje Morèške tar Skopje Zahôyne), jedrili su s istočnim vjetrom (pasati) još mjesec dana kroz pustu praznu pučinu, lovili ribe i pili kišnicu, dok jednog jutra ne ugledaju galebe i potom prve otočiće Semerÿtje (Zapadni školji: Bermudi ili Mali Antili ?).

Zatim su stigli do većih otoka "Skopje-Semèrne" (Karibi ?) gdje susreću crvenokošce (Semerâne) u ribolovu i napokon stižu na veliko "Zapadno kopno" (Semerây). Potom ploveći južnije duž obale ulaze s plimom kroz ušće neke velike rijeke, gdje plove do slapova i plićina odakle je dalja plovidba nemoguća i tu ostaju par godina u močvari i prašumi. Radoznali mladji mornari se tada uspinju kroz susjedno "Zapadno gorje" - Hlami-Zahôyne (Kordiljeri - Ande ?) i dodju do grada sa zlatnom palačom gdje stoluju "Crveni kraljevi" koji ih prihvaćaju i tu se ožene crvenim djevojkama Semerÿce. Drugi dolje uz rijeku zbog kišurina i vlage oboljevaju od groznice i inih zaraza, pa tamo admiral Hrvoje konačno umre, a ini se odluče vratiti kući. Zbog stalnih istočnih vjetrova ne mogu izravno do Sredozemlja, pa jedre prvo uz obalu na sjever sve do poluotoka Artasemêra (Florida ?) i potom uz otoke Baršÿnah i Mićatudôr (? New Foundland i Irska), pa uz poluotoke Artageldÿa i Artybèrna (Bretanja i Pirinejski pol.) ulaze u Gibraltar i opet kroz Sredozemlje stižu na svoje Sinjemôri (Jadran). Po toj predaji je admiral Hrvoje vodio i brodski dnevnik na glagoljici, koji je nakon njegove smrti izgubljen.

Ipak tu postoje još ine slične nepisane indicije: npr. mnogi američki Indianci dosad predajom prenose legendu, kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka, pa je s Istočnog oceana jednog jutra doplovila flota brodova s jedrima čiji se bljedoliki vodja navodno zvao Wissakae (Lofty Hero = Visoki Junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama. I doista su nedavno god. 1999. američki arheolozi u graničnoj prašumi Brazil-Paragvaj, duž stijene duge 70m našli uklesan golemi reljef brodovlja srednjovjekog tipa iz Sredozemlja. Takodjer su i nove biogenetske analize Y-DNA mjestimice kod domaćih Indijanaca našle do 2% naših potomaka iz posebnoga dinarskog genoma Eu7-M170. Konačno, na istočnom rtu Brazila kod Bahije nadjen je 1970tih kameni natpis sa čudnim alfabetom poput glagoljice, što na njihov upit naš partijski Stipe Šuvar odbija kao nemoguću besmislicu. Potom prof. dr. Branka Sušnik, jedna od vodećih južnoameričkih antropologa iz sveučilišta Buenos-Aires i Antropološkog muzeja Asuncion (koju su jugokomunisti prognali iz domovine) u Paragvaju nalazi čak 62 nama sličnih kamenih natpisa (petroglifi) datiranih od 7.- 14. st. Za njih skandinavski paleografi pokazuju da nisu rune, a rusko-ukrajinski ocjenjuju da je to srednjovjeko slavensko pismo - ali naši jugoslavisti (i Wikipedia) još dalje uporno odbacuju bilo kakvu vezu s tim. Svi ti komplementarni nalazi indianskih legenda, dinarskog genoma i srednjovjekih natpisa u Americi vjerojatno su povezani s tom našom legendom o admiralu Hrvoju i zajedno upućuju na srednjovjeko doba njezinih zbivanja prije Columba.

Literatura

Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, Bd. 2. Venezia 1774.
N. Ivanišević: Poljica. Zbornik za narodni život i običaje 1903-1905, JAZU - Zagreb.
Mate Kuvačić-Ižepa: Poljica - putovanje kroz povijest i krajolik, Naklada Bošković, Split, 2002.
Bože Mimica: Omiška krajina, Poljica, Makarsko primorje - od antike do 1918. godine, Rijeka, 2003. ISBN 953-6059-62-2

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).