Slobodan Praljak

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Slobodan Praljak
Slobodan Praljak.jpg
Slobodan Praljak tijekom suđenja u Haaškom sudu
Opći podatci
Rođenje 2. siječnja 1945.
Čapljina, Nezavisna Država Hrvatska (barjak).png Nezavisna Država Hrvatska
Smrt 29. studenog 2017.
Haag, Nizozemska (barjak).png Nizozemska
Nadimak „Brada”
Suprug(a) Kaćuša Babić
Narodnost Hrvat
Vojno službeništvo
Službovanje 1991. - 1995.
Čin General pukovnik
Ratovi Domovinski rat
Bitke Bošnjačko-hrvatski sukob
Odanost
Vojska

Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945. - Haag, 29. studenog 2017.) je bio hrvatski filmski i kazališni redatelj, pisac, poduzetnik, političar, i general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Raniji život

Slobodan Praljak je rođen 2. siječnja 1945. godine u Čapljini. Njegov otac Mirko je bio djelatnik OZNA-e.

Pohađao je srednju školu u Širokom Brijegu, zajedno s budućim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Završio je tri fakulteta diplomama: 1970. kao inženjer elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, 1971. filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1972. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.

U početku je radio kao profesor i voditelj elektroničkog laboratorija u zagrebačkoj gimnaziji „Nikola Tesla”, zatim je predavao filozofiju i sociologiju, a od 1973. je bio slobodni umjetnik. Praljak je tijekom 1970-ih i 1980-ih bio kazališni redatelj u kazalištima u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju Blesan i Tulipan, televizijsku dramu Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.), te dokumentarne video radove Sandžak i Duhan (oba 1990.).

Domovinski rat

1991. godine, Praljak je dragovoljno pristupio Hrvatskoj vojsci i promaknut je u čin general-bojnika.

Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine je imenovan za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.[1]

Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke što su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji Bosne i Hercegovine, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, prethodno zaustavljen u Čitluku. U studenom 1993. godine, Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem „Tutom”, što je ishodilo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.[2]

9. studenog 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, premda je on razriješen dužnosti dan ranije. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenog na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Poslijeratno doba

Nakon Domovinskog rata, Praljak je postao poduzetnik. Zajedno s bratom Zoranom je 1995. osnovao medijsku produkcijsku tvrtku „Oktavijan”, te je djelovao u trgovini nekretninama upravljajući poslovnim kompleksom Centar 2000 u Zagrebu. Od 2005. godine, tvrtku vodi njegov posinak Nikola Babić Praljak. 2011. godine je ostvario oko 22 milijuna kuna prihoda. Praljak je također bio suvlasnik „Liberana”, tvrtke s udjelom u Tvornici duhana Ljubuški, te je posjedovao ine dionice u nekoliko inih tvrtki.

Tajništvo Haaškog suda je od 2012. od Praljka zatražilo obnovu troškova obrane u iznosu od oko 2,8 do 3,3 milijuna eura, budući kako je procijenilo kako je posjedovao imovinu i dionice u vrijednosi od 6,5 milijuna eura, što mu je omogućilo financiranje troškova svoje obrane. Praljak i njegovi odvjetnici su odbili izjavu o procjeni jer nije od početka suđenja ni imao imovinu prijavljenu na svoje ime.

Književni rad

Slobodan Praljak je ukupno napisao 25 knjiga, od čega je tijekom pritvora izdao 18 knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo financija je u doba vlade Zorana Milanovića te knjige smatralo šundom, na koje se plaća PDV, te mu je ovrhom nad njegovim računom 7. svibnja 2013. naplatilo 435.000 kuna.

Optužnica i suđenje u Haaškom sudu

Slobodan Praljak se nalazio među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine što su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog opužbe za ratne zločine u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini. Zajedno s Jadrankom Prlićem, Milivojom Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen je od tužiteljstva Haaškog suda po točkama optužnice što uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja.[1]

Optužnica ih tereti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu što je navodno započeo 18. studenog 1991. godine osnutkom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i trajao do ožujka 1994. godine, kad je Washingtonskim sporazumom prekinut Bošnjačko-hrvatski sukob i potpisan osnutak Federacije Bosne i Hercegovine. U svom prvom iskazu pred Haaškim sudom 6. travnja 2004. godine, izjasnio se kako po svim točkama optužnice nije kriv.[1]

Smrt

29. studenog 2017., na izricanju drugostupanjske presude u Haaškom sudu, potvrđena je kazna iz prvostupanjske presude. Nakon izricanja presude, Slobodan Praljak je poreknuo presudu riječima: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, nakon čega je podignuo bočicu iz koje je ispio otrov. Zatim je, nakon osjeta boli, rekao kako je popio otrov. Izricanje presude je prekinuto stankom, a Praljak je poslije izveden iz zgrade Haaškog suda u vozilu hitne pomoći. Preminuo je u obližnjoj haaškoj bolnici.

Nizozemske vlasti su sudnicu proglasili mjestom zločina, te su započele s istragom. Nizozemsko državno odvjetništvo je objavilo kako je, po prvom ishodu obdukcije, utvrđeno kako je Slobodan Praljak popio cijankalij, uslijed čega je došlo do zatajenja srca.[3]

Večernji list je objavio informaciju kako je u zagrebačkom domu Slobodana Praljka bilo pohranjeno dvije godine ranije poslano zapečaćeno pismo s uputom kako ga treba otvoriti u slučaju njegove iznenadne smrti.[4]

Slobodan Praljak je pokopan 7. prosinca 2017. na zagrebačkom groblju Mirogoju u krugu obitelji i najbližih prijatelja, dok su javni ispraćaj na komemoraciji u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski i misa zadušnica u crkvi Mati Slobode održani 11. prosinca 2017. godine.[5][6]

Reakcije

Samoumorstvo Slobodana Praljka je izazvalo različite reakcije.

Veći dio javnosti u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini je presudu doživio kao nepravdu,[7][8] a takvoj ocjeni se pridružio i hrvatski politički vrh[9].

Vlada Republike Hrvatske je izrazila sućut obitelji Slobodana Praljka i rekla je kako je Haaški sud pogrešno predstavio hrvatske vladine dužnosnike iz 1990-ih. Predsjednik Vlade Andrej Plenković je izjavio kako je Praljkovo samoumorstvo „najviše govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, a i hrvatskome narodu”.[10] Svi stranački zastupnici Hrvatskog sabora, osim SDP-ovih i GLAS-ovih, su objavili zajedničku izjavu o presudi Haaškog suda, po kojoj presuda nije uvažavala povijesne istine, činjenice i dokaze, te kako su kao takve nepravedne i neprihvatljive, dodavši kako je Praljak svojim samoumorstvom simbolično upozorio na svu nepravednost presude. Također su odali počast svim žrtvama Domovinskog rata i njihovim obiteljima.[11] Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je izrazila sućut obitelji Slobodana Praljka, nazvavši ga „čovjekom koji je radije dao život, nego živio kao osuđenik za djela za koja je čvrsto vjerovao da ih nije počinio.”[12] Miroslav Tuđman je izjavio kako je „ovaj čin konsekvenca njegova moralnog načela da ne prihvati presudu koja nema veze sa pravdom, a ni realnošću”.[13]

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović je rekao kako je Praljka upropastio projekt udruženog zločinačkog pothvata, dok je hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović izjavio kako je Praljak žrtvovao svoj život kako bi dokazao svoju nevinost. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao kako se ne bi rugao i nazivao kukavičkim Praljkovo samoumorstvo, ali je kritizirao reakcije hrvatskih vlasti, izjavivši kako je za njega neprihvatljivo hvaliti osuđenog ratnog zločinca kao junaka ili osuđivati presudu Haaškog suda.[14] Vojislav Šešelj je komentirao Praljkovo samoumorstvo kao junački potez vrijedan poštovanja i kao jaki udarac za Haaški sud, dodajući „kako je moglo biti više takvih udaraca”.[15]

Veliki broj hrvatskog puka je u više gradova i naselja u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini odavalo počast Slobodanu Praljku paljenjem svijeća i lampaša pred portretima Slobodana Praljka i pred spomen-obilježjima palim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Također, hrvatskim navijačima su se u odavanju počasti Slobodanu Praljku pridružili i navijači bugarskog nogometnog kluba Botev Plovdiva, uz istaknuti transparent s porukom „No criminal - just a patriot” („Domoljub, a ne zločinac”).[16]

Međutim, izrazito negativne i pristrane reakcije na čin samoumorstva, popraćene navodima o Slobodanu Praljku kao osuđenom ratnom zločincu, su izrazili inozemni politički dužnosnici, kao i u većoj mjeri inozemna javnost, koja je sam čin shvatila kao neozbiljan, a u nekim medijima je čin također bio izrugivan.[17] Također su negativne reakcije izrazili i bošnjački politički krugovi, dio navodnih žrtava HVO-a, kao i dio domaćih ljevičarskih medija i politički dužnosnici iz stranaka poput SDP-a, GLAS-a i Pametno.

Društvene mreže i cenzura

Nakon što je objavljen veći broj članaka mrežnih stranica i veći broj objava na društvenim mrežama posvećenih Slobodanu Praljku, provedena je sustavna i selektivna akcija prijavljivanja i cenzuriranja navedenog sadržaja i blokiranja njihovih autora na Facebooku.[18] Također je dio blokiranih korisnika prethodno dobivao prijetnje smrću nakon što su objavili sadržaj o zločinima počinjenih od Armije BiH.

Urednik portala Poskok.info je privremeno obustavio rad mrežne stranice u znak prosvjeda protiv slobode izražavanja, navodeći kako je nekoliko dana trajala međumrežna agresija iz Sarajeva kako bi se zaustavio narativ o zločinima Armije BiH.[19]

Slike s trenutcima Praljkovog ispijanja otrova su također ubrzo postale predmetom izrugivanja u obliku reakcijskih slika u međumrežnim memovima.

Poveznice

Vanjske sveze