Dadakanje i kojakanje

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Srbobalkansko dadakanje)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dadakanje i kojakanje (balkanski izostanak infinitiva i prezentskog participa): Izim propadanja i izjednačenja imenskih padeža, u balkaniziranim vukovskim govorima je druga slična degradacijska pojava i osiromašivanje balkanizirane konjugacije (glagolske sprege), gdje izostaju infinitivi i prezentski particip, pa ih zamjenjuju ine opisne konstrukcije sa "da ...", "koji ..." i slične. Dadakanje je izostanak infinitiva inače čestoga i stoljećima uobičajenog u klasičnomu izvorno-hrvatskom jeziku i našim dialektima po ugledu na većinu europskih jezika.

Umjesto donedavnog infinitiva, u Jugoslaviji i danas kod novijih istočno-balkanskih doseljenika unesene su opisne konjunktivne konstrukcije da + prezent, inače obilno uobičajene u Srbiji, Bosni, Macedoniji i Bugarskoj, gdje su infinitivi rjedji ili nepoznati. Takodjer se još često rabi veznik 'da' (umjesto kako ili što) u složenim zavisnim rečenicama koje inače u klasičnomu izvornohrvatskom jeziku izgledaju drugačije. Slično je i tzv. "kojakanje", gdje vukovski Balkanci gube i izostavljaju prezentski particip, umjesto čega rabe odnosno-opisne konstrukcije pomoću "koji ...".

Abstract

Descriptive da...da, and koji (replacing the non-Balkanic infinitives and present participle): Balkan Sprachbund (linguistic area) is the ensemble of areal features i.e. similarity in grammar, syntax, loanwords and phonology among languages of the Balkans, which belong to various branches of Indo-European, such as Slavic, Greek, Romance and Albanian. While they share little vocabulary (except connecting turkisms), their grammars have very extensive similarities; for example they have similar case systems and verb conjugation systems and have all become more analytic, although to differing degrees. In the actual article, the Balkanic omitting and losing of infinitives and present participle are discussed, being replaced by the descriptive constructions linked by the particles 'to' and 'that' (Slavic: da, and koji).

Balkanski Sprachbund

Balkanski Sprachbund (Balkanska jezična grupa ili Balkansprachbund) je zajedničko ime za paralelne sličnosti u gramatici, sintaksi, rječniku i fonologiji, koje se nalaze u balkanskim jezicima jugoistočne Europe što inače pripadaju raznim granama indoeuropskih jezika kao albanski, grčki, romanski i slavenski jezici. Iako je razmjerno ograničen broj zajedničkih riječi koje njihovi rječnici sadrže (izim obilja zajedničkih turcizama), gramatike i fonetika ovih jezika imaju dosta paralelnih sličnosti, medju kojima je zajednički defektni padežni sustav, gubitak infinitiva i prezentskog participa, težnja k analitizaciji, gutanje suglasnika, obilje turcizama i doslovno fonetsko pisanje ('piši kako govoriš').

Prvi koji je pismeno uočio značajne sličnosti medju susjednim balkanskim jezicima iz različitih skupina je bio Slovenac Jernej Kopitar 1829. godine, ali se ova teorija Sprachbunda razvila osobito između 1920. i 1930, radom Gustava Weiganda i Kristiana Sandfeld-Jensena (Linguistique balkanique, 1930). Termin „Balkanska jezična zajednica“ je skovao rumunjski lingvist Aleksandar Rosetti 1958. godine. Theodor Capidan je tvrdio kako struktura balkanskih jezika može biti zamijenjena standardnim jezikom. Mnogi tekstovi koji su raspravljali o ovoj temi su bili na njemačkom, pa se za stručni termin „Balkanska jezična zajednica“ često rabi i kraći njemački naziv Balkansprachbund.

Medju ove slično-balkanizirane jezike danas uglavnom pripadaju: suvremeni novogrčki (Dhimotikî), albanski, rumunjski, bugarski, macedonski, bošnjački i torlački, pa većim dijelom još srbianski, crnogorski, Vukov novohrvatski standard, novoštokavska jekavica i novoštokavska poluikavica. Od južnoslavenskih, u taj Balkanski Sprachbund ne pripadaju zapadniji idiomi: slovenski, gradišćanski, hrvatska kajkavica i čakavica, staroikavska šćakavica i klasični izvornohrvatski jezik do 1918. tj. službeni javnohrvatski jezik prije prisilne jugoslavenske balkanizacije po Vuku Karadžiću.

Vukov balkanski veznik "da"

Kao veznik na početku zavisno-odnosnih rečenica se srbobalkansko "da" u izvornomu hrvatskom jeziku kroz prošla stoljeća razmjerno riedko rabio, a uglavnom se na hrvatskom ozemlju proširio pod Jugoslavijom, kroz novonametnuti srbohrvatski Vukopis u 20. stoljeću nakon 1. svjetskog rata. U izvornohrvatskom su ranije prije Jugoslavije, takve odnosno-zavisne rečenice umjesto s Vukovim novobalkanskim "da ... da ...", ranije većinom započinjale sa česticama kako, što i sličnima bez "da".

Dadakanje bez infinitiva

Za cieli Balkanski Sprachbund jugoiztočne Europe je zajednički znakovit nestanak infinitiva i njegove zamjene inim opisnim konstrukciama sa da..., da..., poznatim kao tzv. "dadakanje", što je izrazito u novogrčkom (dhimotiki), albanskom, rumunjskom, bugarskom, macedonskom, pa dielom u bosanskom, srbskom i novohrvatskom vukopisu. Naprotiv u izvornohrvatskom do 1918. (i 1939-45.) umjesto tih balkaniziranih da-složenica redovno i često stoji glagolski infinitiv.

Vukovski jugoslavisti nam sada lažno izmišljaju kako je taj hrvatski infinitiv navodno usvojen naknadno iz njemačkog i talianskoga, - iako se sličan nalazi puno ranije već u glagoljskim tekstovima, pa je očito bio izvorno svojstven ranohrvatskom jeziku još odavno prije novosmišljenoga srbohrvatskog jugojezika s njegovim nametnutim dadakanjem. U današnjoj novoj Hrvatskoj je uzastopno dadakanje tipična govorno-pismena pojava za domaće pravoslavce i ine iztočno-balkanske doseljenike, ter za lieve jugonostalgike koji do danas uporno nastoje ostati što sličniji unitarnomu srbohrvatskom jugojeziku.

Poredbeni primjeri

Infinitiv koji je normalno čest i uobičajen u inim slavenskim i romanskim jezicima diljem Europe, na Balkanu je često izgubljen i zamijenjen opisnim konjuktivnim konstrukcijama, tzv. balkansko dadakanje:

  • u makedonskom, grčkom i toski-albanskom, infinitiv je potpuno izgubljen i nepoznat
  • u bugarskomu, arumunskom i južnim srbskim dialektima, infinitiv je skoro potpuno izgubljen
  • u gheg-albanskom i megleno-rumunjskom rabi se samo u manjem broju izraza
  • u standardnom rumunjskom i srbianskom, infinitiv dijeli mnoge funkcije paralelno s konjunktivom
  • balkansko-turski koji se govori u Slivenu i Šumeni je također skoro potpuno izgubio infinitiv. Iako je to altajski jezik, njegova tračka inačica ipak pripada balkanskom Sprachbundu.

Npr. izraz "Želim pisati" u različitim balkanskim jezicima glasi:

  • Jezik: Primjer - Napomena
  • Srpski "Želim da pišem", nasuprot obliku koji je oduviek uobičajen u Hrvatskoj: "Želim pisati".
  • Makedonski: "Sakam da pišuvam"
  • Bugarski: "Iskam da piša"
  • Moderni grčki: "Θέλω να γράψω"
  • Albanski: "Dua të shkruaj"
  • Rumunjski: "Vreau să scriu" nasuprot starijemu "Vreau a scrie", koji je također ispravan, ali se već rijetko koristi.
  • Balkanski turski (Bugarska-Trakija): "isterim yazayım". U standardnom turskom jeziku u Turskoj Anatoliji "yazmak istiyorum" gde je "yazmak" infinitiv.

Vuko-balkansko 'kojakanje'

Druga česta pojava defektne gramatičke degradacije pri Vukovoj balkanizaciji izvornohrvatskog jezika još je u konjugaciama (glagolskoj spregi) i tzv. "kojakanje" tj. gubitak i izostanak prezentskog participa (glagolski prilog sadanji), pa ga u balkaniziranim jezicima i dialektima zamjenjuju opisno-odnosne konstrukcije većinom pomoću čestice "koji ...". U jače balkaniziranim idiomima kao što su torlački i makedonski, participi prezenta su već posve nestali i uvijek ih zamjenjuju slične opisne konstrukcije. U Vukovim polubalkanskim idiomima kakvi su npr. srbianski, crnogorski, bošnjački i vukovizirani novohrvatski standard (ne izvornohrvatski ni ini dialekti), gubitak prezentskog participa je djelomičan tj. nemaju ga svi svršeni glagoli, iako se dijelom očuvao kod nekih trajnih glagola, ali se i tada vrlo rijetko rabi u praksi (većinom stilski u pjesništvu). Naprotiv je u tim Vukovsko-balkanskim idiomima većinom uobičajeno da umjesto prezentskog participa stoje opisne produžene konstrukcije s odnosnom česticom 'koji, koja, koje' po Vukovom balkaniziranom modelu "... onaj, koji ..."

Naprotiv, u predjugoslavenskom izvornohrvatskom jeziku sve do 1918, i jednako u većini hrvatskih dialekata osobito u kajkavici i čakavici, umjesto tih produženo-opisnih balkanskih konstrukcija sa "koji ...", uz imenicu većinom stoji samo kratki particip prezenta na -eći ili -ući. U javnomu izvornohrvatskom, pa u gradišćanskom, staroštokavskom i kajkavici je taj particip sadanji obično ispred pripadne imenice, dok je u arhaičnoj jadranskoj čakavici on češće iza imenice. Ideologizirani Vukovski jugoslavisti doduše nam dogmatski podmeću, kako su ovi hrvatski participi neizvorni tj. navodno uneseni pod germanskim ili romanskim utjecajem, što je lažna ideološka besmislica zato, jer se slični nalaze već i u našim srednjovjekim tekstovima na glagoljici (bez 'kojakanja') još od 11. stoljeća, pa su dakle nedvojbeno izvornohrvatski. Slijedi nekoliko tipskih glagolskih primjera toga Vukovo-balkanskog "kojakanja" uz dodane participne oblike iz izvornohrvatskog i glavnih dialekata:

Poredbeni primjeri

  • Vukov Balkan: čovjek koji misli; - izvornohrvatski: misléći čovjek, kajkavski: misléči človek, otočno-čakavski: čovîk mislêći.
  • Vuk.Bal. dijete koje sjedi; - izv.hr. sjedéće diete, kaj. sedéče dete, čak. dîte sidêće.
  • Vuk.Bal. djevojka koja pjeva; - izv.hr. pjevajúća divojka, kaj. pevajóča divôjka, čak. divôjka pivajûća.
  • Vuk.Bal. duh koji lebdi; - izv.hrv. lebdéći duh, kaj. prhajóči duh, čak. jamna parhajûća.
  • ... itd.

Literatura

  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, Yale University Press, 1984
  • Branko Franolić, Mateo Zagar: A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture, Erasmus & CSYPN, London & Zagreb 2008 ISBN 978-953-6132-80-5
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini)
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics" (PDF).

Poveznice

Referenca

Original compilation, adapted and condensed by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dadakanje_i_kojakanje&oldid=41974"