Srbohrvatske razlike jezika

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Srbo-hrvatske razlike u jeziku (drugačiji rječnici i gramatike hrvatskoga i srbianskog): Kroz 20. stoljeće pod obje Jugoslavije, a dijelom i sve do danas kod naših vukovskih jugoslavista su postojeće jezične razlike u govornom rječniku i pogotovo po gramatici izmedju Srba i Hrvata bile desetljećima nepoželjni taboo. Ove razlike se u službenoj javnosti uglavnom šutke prikrivalo, uporno tajilo i dosljedno zaobilazilo raznim akrobatskim trikovima, kako to ne bi ugrozilo sinekure parazitskih vukovaca niti prividnu idilu kulturno-jezičnog bratstva i jedinstva nametnutoga srbohrvatskog jugojezika silom prebačenog u Balkanski Sprachbund. Prije te nasilne jugo-balkanizacije javnog jezika u matičnoj Hrvatskoj, klasični pravi izvornohrvatski sve do 1890. godine je bio bitno različit od srbohrvatskog Vukopisa pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, kao jasno izdvojeni poseban jezik izmedju slovenskoga i srbianskog, - a sve do početka 19. st. je javno-službeni jezik na ozemlju matične Hrvatske bio ipak bliži slovenskom jeziku negoli balkaniziranom srbianskomu:

  • U srednjovjekoj kraljevini Hrvatskoj iz doba Trpimirovića i Arpadovića je do 16. st. kao javno-službeni jezik (uz tada svjetski latinski) prevladavala poluikavska čakavica, kojom je prije Turaka govorilo oko 2/3 svega pučanstva Hrvatske južno od Save i zapadno od Une.
  • Hrvatska Banovina pod Austrougarskom (16.- 17. st.) u doba reformacie i banova Zrinskih i Frankopana: tada je glavni službeno-javni jezik naše banovine bio medjudialektni polustandard kajkavske ikavice, koji se javno rabio na oko 3/5 današnje matične Hrvatske od Istre do Podravine (izim Dalmacie i jugoistočne Slavonie).
  • Banovina Hrvatska u Austrougarskoj (od kraja 17. st. do sredine 19. st.) je kao javni i književni jezik na 1/2 ozemlja današnje Hrvatske rabila ekavsku kajkavicu, dok u Dalmaciji i Slavoniji javno prevladava šćakavska ikavica.
  • Klasični izvornohrvatski kao javna šćakavska jekavica (zagrebačka škola) prevladava na većini matičnog ozemlja današnje Hrvatske u 19. st. sve do god. 1890., nakon čega se do 1918. pod pritiskom balkanskih vukovaca pomalo nameće srbohrvatski jugojezik, koji u službenoj javnosti prevladava od 1919.
  • Klasični izvornohrvatski je opet kraće obnovljen od 1939.-1945., ali je zatim u jugokomunizmu zabranjen u javnosti (manjeviše do danas). Klasičnim izvornohrvatskim od 1991. sad opet piše npr. ova hr.Metapedia, pa izvornohrvatski pisci kao L. Bulcsu, M. Marčinko, Z. Šojat, M. Krmpotić, M.H. Mileković i dr.

Summary

Croat/Serbian lingual disparity (diverse dictionary and grammar of Zagreb and Belgrade): Although under ex-Yugoslavia in 20th century one insisted the wishful SerboCroat pidgin was a complex language, recently it evanished as an artificial lingual hybrid. E.g. the real everyday public speaking and writing of Zagreb and of Belgrade includes at least 14,000 diverse words, see: Ž. Šikić 2010.-2012., and printed glossary of V.Drobnjak 1991. Even double glossary divergences appear between Adriatic Chakavian islanders and inland Serbians up to 27,000 or 90% divergent native words, being mutually uncomprehensible. Also at least dozen divergent rules in the true Croatian, and Serbian grammars are used there, i.e. being also different as e.g. Spanish/Catalan, German/Dutch, Danish/Norvegian, Czech/Slovak, and Russian/Belarus.

Ini srbski / hrvatski rječnik

Iako dvadesetak stručnih razlika izmedju srbskoga i hrvatskog postoje i u srbianskoj gramatici spram hrvatske slovnice, prosječnim laicima su najvidljivije mnoge različite tj. drugačije riječi koje se rabe u tipičnom srbskomu u odnosu na pravi hrvatski. Duga karavana Vukovih jugoslavista nas dosad uporno uvjerava kako su u hrvatskom većina nesrbskih rieči tek "ustaške novokovanice", iako se iste ili vrlo slične nalaze u starijoj kajkavici, čakavici i šokačkoj ikavici, pa i ranije na glagoljici: sve to im je nebitno (važno je unitarno mozgopranje i zatorba posebnog hrvatskog jezika). Srbiansko / hrvatske razlike rječnika već su u javnomu štokavskom velike do 14.000 drukčijih riječi Ž. Šikić 2010.- 2012., a srbianskoga spram hrvatskih dialekata su još duplo veće i do 90% rječnika: vidi niže pobliže.

Vidljive rječničke razlike srbskoga i hrvatskog ne obuhvaćaju samo drugačije razvijene slavenske riječi, nego dodatno takodjjer i brojne neslavenske posudjenice, koje su zbog tisućljetno različite hrvatske i srbianske povijesti na drugi način i u različitom izboru stoljećima ulazile u hrvatski i u srbski jezik. Unatoč ranijih arheonalaza i inih pokazatelja, po dogmatskim Vukovim jugoslavistima etnički Hrvati i njihov jezik nisu mogli (ni smjeli) postojati prije 9. stoljeća po Kr., pa su po njima sve starije posudjenice nazočne u hrvatskom bar od srednjeg vieka, u dosadanjim popisima odbačene i idejno pripisane kasnijemu posrednom prienosu tek kroz novovjeki turski, njemački i talianski.

Razlike javnog rječnika

Službeni srbianski jezik koji se rabi u Beogradu, spram javnoga hrvatskog npr. u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku, sadrži najmanje 14.000 različitih drugačijih riječi, po podatcima Željka Šikića 2010.- 2012., ter Vladimira Brodnjaka 1991. (Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika). Ove su leksičke razlike približno podjednake, kao inače izmedju parova sličnih medjurazumljivih jezika npr. španjolski / katalonski, njemački / nizozemski, danski / norveški, češki / slovački, ruski / bjeloruski, itd.

Razlike dialektnih rieči

Još su znatno veće rječničke razlike pri leksičkim poredbama izmedju hrvatskih nevukovskih dialekata spram srbianskog rječnika, koje većinom iznose oko dvadesetak tisuća drugačijih različitih riječi: npr. srbianski spram kajkavice sjevernog Zagorja (oko Bednje), pa sjeverne Istre (oko Buzeta), ter otočne čakavice iz Lošinja, Raba, Visa, itd.

Nesličnosti pradialekata

Izrazito su najveće medju južnim Slavenima, tj. upravo ogromne leksičke razlike izmedju srbianskog rječnika i arhajskih pradialekata nekih Kvarnerskih otoka, npr. izvornih starosjedilaca iz Cresa i Baške gdje su te poredbe dosad najdetaljnije. Po podrobnim poredbenim analizama M. Tentora 1956. (Razprave SAZU 1) i M. Yošamÿa 2005. (Rječnici istočnog Kvarnera, I.- 1221 str.), leksik tih kvarnerskih otočnih 'Bodula' spram srbianskoga sadrži do 27.000 drugačijih različnih riječi, tj. čak oko 90% njihova otočnog rječnika je posve različito: Zato je izvorni govor tih otočnih starosjedilaca za Srbiance uglavnom nerazumljiv kao neki posve strani slavenski jezik, tj. tek neznatno polurazumljiv na gruboj općeslavenskoj razini.

Stoga su velike leksičke razlike izmedju prosječnih Srbianaca i tih kvarnerskih otočnih 'Bodula' približno podjednake kao izmedju inih daleko-polusrodnih ali uglavnom nerazumljivih jezika, npr. medju romanskima portugalski / rumunjski, pa medju germanskima njemački / islandski, ili medju slavenskima poljski / makedonski i slični jezično udaljeni polu-parovi. Zbog toga je takodjer posve besmisleno i ideopolitički nategnuto navlačenje, kada dogmatski vukovci tu bodulsku čakavicu jadranskih otočana nasilno ubacuju u svoj fiktivni "srpsko-hrvatski" jugojezik, ili odnedavna slično priglupo u tzv. "srednjejužnoslavenski dijasistem". Zato naši jugo-dogmatski vukovci i njima priležne Wikipedije ove nepodobne bodulske dialekte i njihovu osebujnost šutke prikrivaju i uporno taje, - kako im ne bi poremetili njihovu poželjnu idilu bratstva-jedinstva srbohrvatskog jugojezika.

Gramatika srbska / hrvatska

Gramatičke suprotnosti: Nakon okupacije pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, od 1918.- 1939. i 1945.- 1990. već manje izlaze prave hrvatske slovnice, nego više hibridne polu-gramatike za novi umjetni jugojezik tj. srbohrvatski pidgin. Tek od 1939.- 1945. i 1990.-1999. još postoje novija nastojanja obnove izvornih hrvatskih slovnica: P. Guberina i K. Krstić 1940, U. Urbani 1945, B. Jurišić 1943. i 1948. i sl. Približno izmedju god. 1890.- 1918. su naši jugo-unitarni vukovci klasičnu izvornohrvatsku slovnicu zbog nasilne prilagodbe na njihov Balkanski Sprachbund već duboko unakazili i deformirali u svrhu stvaranja hibridne gramatike za novi i umjetni srbohrvatski jugojezik. Od sredine 20. stoljeća uglavnom nije napisana nijedna novija stručna ni veća gramatika pravoga izvornohrvatskog jezika, za što je ipak nužno profesionalno znanje jezikoslovaca, a takvih pravih hrvatskih nema već pola stoljeća na režimskim sinekurama kod nas gdje još uvijek uporno prevladavaju Vukovi 'jugojezičari'. Kultiviranim pismenim intelektualcima je u Hrvatskoj ipak razmjerno lakše naslagati poveće razlikovne rječnike hrvatski/srbianski (nego li stručne gramatike): npr. V. Brodnjak 1991, pa Ž. Šikić 2010. i ini slični - uključivo i ovaj naš wiki.

Klasični ili izvornohrvatski jezik do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, njemački / nizozemski, švedski / norveški, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 14.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike u slovnicama (gramatici) izmedju klasičnoga izvornohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća obratna pravila:

  • 1. U izvornomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
  • 2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
  • 5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom. Naprotiv - u izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko (Дзь) tj. približno kao "dzj".
  • 6. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
  • 7. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
  • 8. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
  • 9. U izvornohrvatskom se particip sadanji na -êće i -ûće rabi gdjegod je prikladno, umjesto Vukova opisnog "kojakanja" kao u jugogohrvatskom: hrv. mislêći čovjek i sjedêće diete = jugo-Vuk. "čovjek koji misli" i "dijete koje sjedi", ...itd.
  • 10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
  • 11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
  • 12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dugo prešućivano i zanemareno - jer su to ine slovnice iz 2 jezika) npr.:
    • 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
    • 12b) Nazivi stanovnika: hrv. -an, ženska -anka / srb. -anin, žen. -inja
    • 12c) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
    • 12d) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka (doktorica / doktorka,...)
    • 12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!
    • 12f) Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom/putem, mužom/mužem, itd.
    • 12g) Muški dativ-lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome
    • 12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
    • 12i) Glagolske imenice: hrv. -ba, -e / srb. -enje, -njenje
    • 12j) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Sažete razlike slovnica

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

  • Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas, apelativ mjesto vokativa, particip sadanji mjesto "kojakanja" + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: , ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati.
  • Vukov srbohrvatski (velesrbski) ima: glas/slovo , uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje i kojakanje, vokativ umjesto apelativa, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Nerazlučivi jat: e / ije

Zbog vukovske podvale su naši naivni laici uvjereni, kako bi ekavski jat uglavnom bio srbski, a ijekavski navodno treba biti "jako hrvatski" - kako su nam to nametnuli vukovci:

  • Uistinu je samo ikavski jat uglavnom sigurno hrvatski, jer ga izvorno kao materinski od djetinjstva imaju 63% svih katoličkih Hrvata uz par posto muslimana i zamalo ništa pravoslavci. Pobliže: Ikavski Hrvati, 63%.
  • Ekavski jat izvorno imaju 2/3 Srba-pravoslavaca, ali isto i 1/4 ili 28% katoličkih Hrvata kao izvorno-materinski iz djetinjstva: većina kajkavaca, pa ekavski sjeverni čakavci i sjeveroistočni šćakavski ekavci. Zato je medju katoličkim Hrvatima duplo više materinskih ekavaca negoli izvornih jekavaca iz djetinjstva. Pobliže: Ekavski Hrvati, 28%.
  • Navodni "jako hrvatski" ijekavski jat izvorno-materinski iz djetinjstva imaju tek 9% do 12% katoličkih Hrvata (ostali ga nauče od škole !), - a svi ini Hrvati su izvorno-materinski pretežno ikavci ili dijelom ekavci. Naprotiv su 1/3 zapadnih pravoslavnih Srba preko Drine materinski ijekavci od djetinjstva, pa je zato triput više pravoslavnih negoli katoličkih ijekavaca od djetinjstva. Smisao te lukave vukovske podvale je taj, što su ovime naivni Hrvati stvarno preuzeli kao "svoj" standard srbojekavski tj. zapadnosrbski Vukov govor iz Bileća.

Tipski poredbeni primjeri

Kao poredbeni primjeri za zornu procjenu sličnosti/razlike nekih usporedjivanih jezika se obično navode poznati kodificirani tekstovi, a kod europskih jezika često je to općepoznata kršćanska molitva 'Očenaš'. Doduše tu službeni srbianski Očenaš razumiju i otudjeni gradski Hrvati, - ali ne zato što bi to bio jedan zajednički jezik, nego stoga što su pod Jugoslavijom kroz Vukovo srbohrvatsko školstvo bili prisiljeni naknadno naučiti taj nametnuti okupatorski jugojezik: Zato su dosad gradski sredovječni Hrvati ustvari većinom bili dvojezični, pa istodobno razumiju službeni srbohrvatski jugojezik u javnosti, kao i domaći pravi izvornohrvatski (iz kućne uporabe).

Za pravi izvorno-materinski jezik se inače najčešće uzimaju stare bakice, koje spram ostalih razmjerno najduže čuvaju stabilni domaći govor. Iduće primjere je zbog ideološke cenzure strogo zabranjeno unositi u jugonostalgičnu hr.Wikipediju, gdje njihov uzastopni upis pravovjerni jugo-admini smjesta izbrišu pod prozirnim izgovorom tzv. "neutralnosti NPOV" (ustvari da se čitatelji ne 'otruju' nepodobnim zaključcima protiv bratstva-jedinstva srbohrvatskog jugojezika). Podebljano su naglašeni slogovi u izvorno-hrvatskim nevukovskim molitvama (napomena: ti naglasci nisu Vukovo-štokavski nego inoga hrvatsko-dialektnog tipa).

Zagrebački Očenâš

Domaće zagrebéčke bakice 1956. u crkvi Sv. Martina (gradski centar Zagreba): "Japa naš kri si f'nesih nek sesvête ime Tvoje, nek prihája cesárstvo Tvoje, nek bu volya Tvoja kakti na nebe tak pa na zemle. Kruhek naš sakjni nam daj denes ter odščaj nam dugi naše, kakti mi odščamo dužkom našim ter naj nas fpelati vu skušnje, nek nas zbavi od sekîh hudóbah. F'se veki vekôf, Amen".

Beogradski Očénaš

Zvanični sveštenik u Sabornoj crkvi - Beograd (crveno = nehrvatski srbizmi): "Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti ime Tvoje, da dođe carstvo Tvoje, da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu. Hleb naš potrebni daj nam danas i oprosti nam dugove naše kao šta i mi praštamo dužnicima svojijem. I ne navedi nas u napast, no izbavi nas oda zla. Jer Tvoje je carstvo, i sila i slava vavek. Amin".

Krčki otočni Očenâš

Domaće otočne starice 1970tih godina u povijesnoj crkvi Sv. Lucije ("Štalua") na otoku Krku: "Ela-tjaće kyêš vanêh nebâh, senãj ela urùdba tvo, naj ari unâ carda tvo ter naj utèmba tvo koti va nebâhćè vanêh tlah. Ov noãs pohlýb sejd najdâs nami danàske tarnãj laškâs nami unê rzi noâse ti mi lašmo darzkon nasin, ošćè naj pejâš noâs va uocàni, lehnãj bukšâs noâs ud seýh hudòbih. Vaš vikõj vikõv, Amen".

Loš učinak 'hrvatskih' vukovaca

Tzv. Bečki književni dogovor je naknadno postao najvećim kulturnim porazom Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je to bio zlokobni početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću): Umjesto toga nam je pod Jugoslaviom u 20. stoljeću silom nametnut drugi, srbojekavski standard po govoru zapadnih Srba - 'Prečana' po modelu iz Vukovih Bileća (izvan Hrvatske: granica istočna Hercegovina/Crna Gora).

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati", str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

Tzv.'nerazlikovnost razlika'

I nakon tih znakovitih izjava, kao i svih obilnih podataka o leksičkim razlikama, dosad se jezično još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik ... Nakon 'detudjmanizacie' su stari parazitski vukovci kod nas opet digli glave i osjećaju se sigurnije: nakon vojnopolitičkog oslobodjenja iz jugo-robije, ubrzo zatim od god. 2000. pokušaj novoga hrvatskog preporoda i kulturno-jezične samostalnosti su stari jugo-partijski kadrovi i njihovi noviji klonovi manjeviše uspješno umrtvili na staro.

Kao jedini vidljivi ustupak narodu, tek je formalistički samo vanjsko ime srbohrvatskog jezika presvučeno u tzv. "hrvatski jezik", - ali čiji je sadržaj u formalno 'novom' pakiranju većinom isti onaj stari jugojezik uz posve neznatne 'kozmetičke' izmjene s tek par dekorativnih maskota. Raniji dogmatsko-unitarni vukovci sada dijelom opet napreduju, pa su tako npr. ideološki "popljuvali" veliki Razlikovni srpsko-hrvatski rječnik (V. Brodnjak 1991) i relativizirali ga filozofskim akrobaciama (M. Peti 1994.), pa u zamjenu izdali skraćeno mini-izdanje i potom ga posve uklonili iz javnosti. Nakon svega, naši ortodoksni 'hrvatski' vukovci kao M.Peti, B.Tafra, J.Silić, I.Pranjković i ini slični, opet nam javno provode staro jezično mozgopranje, sve više objavljuju novo-stare kopije jezičnih priručnika po novosadskom jugo-modelu, - a pravi izvornohrvatski jezik nakon kraćega nedavnog poleta opet klizi natrag u smjeru stoj!

Literatura

  • Brodnjak, Vladimir 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
  • Vesna Požgaj Hadži 1999: Temeljne jezične razlike, hrvatski jezik i srpski jezik u kontrastu. Filozofski fakultet, Ljubljana.
  • Bošković, Radoslav 1978: O jezičnoj i stilskoj diferencijaciji srpskog i hrvatskog jezika. Odabrani članci i rasprave, Titograd, str. 45-48.
  • Ćirilov, Jovan 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Stilos, Beograd.
  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Nataša Bašić: O postanku hrvatskoga književnog jezika, Jezik, 45,4, 1998., Zagreb
  • Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Zlatko Vince: Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, 1978; MH, 2003., Zagreb
  • Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, Yale University Press, 1984
  • Branko Franolić, Mateo Zagar 2008: A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture, Erasmus & CSYPN, London & Zagreb. ISBN 978-953-6132-80-5
  • Branko Franolić, 1984: A Historical Survey of Literary Croatian, Nouvelles éditions latines, Paris.
  • Branko Franolić, 1988: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Nouvelles Editions Latine, Paris.
  • Tentor, Mate 1950: Leksička slaganja creskoga narječja i slovenskoga jezika protiv Vukova jezika. Razprave SAZU 1: 69-72, Ljubljana.
  • Yošamya, Mitjel 2005: Rječnici istočnog Kvarnera (Gan-Veyãn), 28.700 besêd. Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. I, 1223 str. Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb.
  • Boris Beck 2011: Dolje tiranija štokavaca! Nacional, 24.08.2011. Zagreb.
  • Peti, Mirko 1994: Nerazlikovnost razlika (uz Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskog jezika). Rasprave zavoda za hrvatski jezik 20: 245-272, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Almost original compilation, enlarged and elaborated by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.